Edo Popović, slobodni pisac, rođen je 1957. u Livnu, u Bosni i Hercegovini. Godine 1968. s obitelji se preselio u Zagreb, gdje živi i sada. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; 1981. diplomirao je komparativnu književnost, apsolvirao hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti, a potom je napustio studij.

Prvu prozu, kratku priču Kataton blues, objavio je 1978. u studentskom magazinu Komparatist. Osamdesetih je radio kao novinar i urednik u omladinskom tjedniku Polet i časopisu za književnost Quorum, kao radnik u pilani i u niskogradnji u Njemačkoj, te kao turistički vodič u Grčkoj i Španjolskoj. Godine 1987. objavljuje prvu knjigu – zbirku priča Ponoćni boogie. Od 1991. do 2003. pisao je za tjedne i dnevne novine. Autor je brojnih reportaža s hrvatskih i bosanskohercegovačkih ratišta. U operaciji Oluja sudjelovao je kao pješak HV-a. Sudjelovao je u radu Europskog parlamenta pisaca u studenome 2011. u Istanbulu. Honorarni je urednik u izdavačkoj kući OceanMore i aktivist inicijative Pravo na grad.

Romani su mu prevedeni na njemački, albanski, engleski i slovenski jezik. Pojedine kratke priče prevedene su na mađarski, češki, poljski, engleski i druge jezike. Roman Oči 2011. izlazi u prijevodu na bugarski jezik. Njemačka kritika i publika s posebnom su naklonošću prihvatile njegove romane Izlaz Zagreb jug, Oči, Igrači te zbirku priča Ponoćni boogie.  

Proze su mu objavljene u nizu zbornika i antologija: Krhotine vremena, Osijek, 1988; Uhvati ritam, Novi Sad, 1990; Poštari lakog sna, Zagreb, 1996; FAK-YU, Beograd, 2001; Libido.hr, Zagreb, 2002; Goli grad, Zagreb, 2003; Croatian Nights, London, 2005; Blizine, nigdine i fritule, Zagreb, 2011.

Objavio knjige proza: Priručnik za hodače (2009), Oči (2007), Tetovirane priče (2006. – u suradnji s crtačem Igorom Hofbauerom), Igrači (2006), Dečko, dama, kreten, drot (2005), Plesačica iz Blue Bara (2004), Izlaz Zagreb jug (2003), Koncert za tequilu i apaurin (2002), Kameni pas (2001), San žutih zmija (2000), Ponoćni boogie (1987)