Divno je bilo u polju: ljeto u punom jeku, pšenica se zlati, zob zeleni, sijeno po zelenim livadama splašteno u stogove, a roda korača na svojim dugačkim crvenim nogama i nešto gunđa egipatskim jezikom koji je naučila od majke. Oko njiva i livada prostiru se velike šume, a u šumama svjetlucaju duboka jezera. Zaista, divno je bilo u polju.

----------

– Oh, koliki je svijet! – čudili su se pačići, jer su sada zaista imali mnogo više mjesta nego kad su u jajima ležali.
– Vi mislite da je to čitav svijet? – dočekala je patka. – Svijet se prostire daleko s one strane vrta, sve do župnikove njive, ali ja tamo još nikada nisam bila...

----------

"Piju-piju!" zapijuckalo je mladunče i iskobeljalo se iz ljuske. Bilo je to neobično veliko i ružno pače. Patka ga pogleda i pomisli: Nekako je neobično veliko. Nijedno mi nije takvo. Nije valjda purić? Ali i to ćemo mi brzo vidjeti. Morati će u vodu, makar ga gurala!

----------

Istina je, nije lijepo, ali je plemenito, a i pliva kao i svako drugo, pa čak i nešto bolje. Kad naraste, valjda će biti ljepše i neće biti previše krupno. Predugo je ležalo u jajetu i zato zasada ne izgleda lijepo. – I majka ga kljunom pomilova po zatiljku i dodade. – Osim toga, muško je, pa mu taj izgled i ne smeta puno! Prikupiti će ono dosta snage da se probije u život!

----------

Jedne večeri kad je već sunce zalazilo, iza grmlja se u rumenilu sunca pojavilo čitavo jato divnih velikih ptica. Takve divote pače još nikada nije vidjelo. Te ptice sa dugačkim i vitkim vratovima bile su veličanstvene u sjaju svoje nježne bjeline. To su bili labudovi koji su, klikćući i šireći dugačka krila, letjeli iz tih hladnih krajeva u južne predjele gdje se vode ne smrzavaju. Labudovi su letjeli visoko, visoko i malo pače je obuzeo neki čudan osjećaj.

----------

– Ovaj labud je najljepši! Najmlađi, a najljepši! -  A stari labudovi se izmakoše i pred njim se pokloniše. Mladi labud se zastidje i sakri glavu pod lijevo krilo. Od velike sreće bio je potpuno zbunjen. Bio je ponesen osjećajem iznenadne sreće, ali ne i osjećajem oholosti, jer nijedno dobro srce nije sklono oholosti. Dobro se on sjećao toga kako su ga progonili i ismijavali, a sada mu, eto, govore da je najljepši među ovim divnim pticama. Rascvjetali jorgovan pruža svoje grane prema njemu, a sunce ga grije tako toplo i tako nježno. I mladi labud raširi krila, podiže glavu i iz dubine srca zaklikta:
– Kad sam bio ružno pače, o ovakvoj sreći ni sanjao nisam!