PONCIJA:
Evo dolazi! (viče sluškinji) Dobro očisti sve. Opazi li Bernarda da se sve ne sja, iščupat će mi i ovo malo dlaka što mi je preostalo.
-----------
PONCIJA:
Ona je najčistija, ona najčestitija, ona najuzvišenija. Eh, doista je jadni joj muž zaslužio pokoj!
-----------
PONCIJA:
Ima trideset godina što perem njezine ponjave, trideset godina što jedem njezine otpatke, što ne spavam noću kad kašlje, i što po čitave dane uhodim kroz pukotinu na vratima susjetke, da bih je o svemu obavijestila. Nemamo međusobnih tajna, pa ipak, prokleta bila! Dabogda joj oči iskapale!
-----------
MAGDALENA: Znam da se neću udavati. Radije nositi vreće u mlin. Sve prije nego čamiti dane i dane u ovoj tamnoj komori.
BERNARDA: To je sudbina žene.
MAGDALENA: Proklete žene!
-----------
BERNARDA
Imala si hrabrosti da namažeš lice? Imala si hrabrosti da umiješ lice na dan očeve smrti?
(lupajući o tlo) Ne mislite da ćete ovdje zapovijedati, mene nadvladati! Dok me ne iznesu iz ove kuće nogu ispruženih prema vratima, ja ću gospodariti svime što je moje i vaše.
-----------
MARIJA JOSEFA:
Ne, neću umuknuti! Neću više da gledam ove usidjelice koje izgaraju od žudnje za udajom, kojima se srce u prah pretvara. Hoću da se vratim u svoje selo, Bernarda, hoću momka, da se udam, da osjetim radost.
-----------
MARIJA JOSEFA:
Hoću da odem odavde! Bernarda! Hoću da se udam u primorju, na obali morskoj!
-----------
ADELA: Šuti!
PONCIJA: Neću šutjeti!
ADELA: Brini se o svojim poslovima, njuškalice, podlačino!
PONCIJA: Pratit ću te poput tvoje sjene!
-----------
PONCIJA: Nemoj me izazivati, Adela, nemoj me izazivati! Jer mogu zinuti, upaliti svjetlost i udariti u sva zvona.
ADELA: Užgi četiri tisuće žutih bengalskih luči i zabodi ih u dvorišnu ogradu. Nitko neće moći spriječiti da se ne dogodi ono što se ima dogoditi.
-----------
BERNARDA:
Tiho, kažem! Vidjela sam kako se približava oluja, ali nisam znala da će se tako brzo sručiti!
Jao, kakve li ste gromile mržnje navalile na moje srce! Ali ja još nisam onemoćala i imam pet dobrih lanaca za vas i imam ovu kuću što mi je otac podigao i ni travka spolja neće saznati za moj jad! Van odavle!
-----------
BERNARDA: Ti imaš pravo samo da slušaš. Ja ne trebam ničije pomoći. (Ponciji) A ti se brini za kućne poslove. Ovdje neće više nitko ni koraka bez mene učiniti!
-----------
BERNARDA: Svak u sebi misli šta hoće. Ja ne zalazim u srca, ali hoću prijazno lice i sklad u obitelji. Razumiješ?
-----------
ADELA:
Ovo je samo početak. Ja sam imala snage započeti, hrabrosti i bodrosti koje ti nemaš. Vidjela sam smrt pod ovim krovom i izašla sam da potražim što je moje, što mi pripada.
-----------
BERNARDA
I neću da čujem plač. Smrt treba gledati u lice. Tišina! (Jednoj od kćeri) Rekla sam: tiho! (Drugoj).
Isplači se kad budeš sama! Sve ćemo utonuti u more korote! Ona, najmlađa kći Bernarde Albe, umrla je kao djevica…Jeste li me čule?
Tišina! Rekla sam tišina! Tišina!