*************

Lada Martinac Kralj

E, baš mi se pjeva!

(ulomak iz romana)

 

Galebinjo više nije mogao zatvoriti oči. Imao je osjećaj da mu se približava zvijer pred kojom je tako malen da jedino što može učiniti jest – ništa, jedno veliko ništa. Ali, mogao ju je netremice gledati. Gledao je i kad je počela kiša koja se na otočić obrušila takvom silinom kao da ga želi istući. Njezino bičevanje bilo je bučno, ali ne toliko da bi zaglušilo siktanje i tutnjanje koji su se približavali. Tako se, naime, glasala nebesko-morska zvijer koju su ljudi zvali pijavicom. Galebinjo je o njoj slušao od drugih galebova, ali nikada je nije vidio. Sad je imao priliku. Gledao je i mislio kako im se približava kraj, kraj njihova života i kraj života čitavog Samca. Odluči sklopiti oči i prepustiti se tome neizbježnom svršetku zatvorenih očiju.

 

Upravo u tome trenutku Gonzo otvori oči. Pijavica je bila stigla do Samca i počela je čupati raslinje, odljepljivati pužiće i priljepke sa škrapa, guliti iz mora morsku travu i dizati u zrak kamenje. Činilo se kao da želi podignuti cijelu hrid uvis i da će to učiniti uz pomoć mora koje je divljalo, neba koje se crnjelo i gromova, svojih vjernih pomagača, koji su gunđali. Gonzo je vidio i ono što se još nije počelo zbivati, ali hoće, sigurno hoće. Bit će to posljednja scena njihova života u kojoj pijavica gomilu trave, kamenja i svega što je usisala, nemarno istresa na njihove glave. I to će biti to. Umorno spusti kapke. Pomisli kako je čudno da nikad nitko neće saznati da su ovdje živjeli jedan gušter, jedan galeb i jedan mačak.

 

Baš tada Toto osjeti da više ne može izdržati pod Galebinjevim perjem, pa se počne izvlačiti kako bi udahnuo malo svježeg zraka. Kad je provirio, shvati da s neba pada kamenje i da valovi udaraju sa svih strana. Od straha se u hipu povuče. Bolje je i zagušiti se Galebinjevim perjem nego dobiti kamenom po glavi. A onda se zapita gdje je Gonzo. I razumije li Galebinjo što se događa, a ako razumije, je li objasnio Gonzu, i je li lakše Gonzu kad to zna ili kad ne zna, i je li uopće lakše kad znaš ili kad ne znaš? Kad bi njemu, Totu, bilo jasno što je ovo, što bi on učinio? A diše li Galebinjo? I je li uopće živ? I je li on sām živ? Vjerojatno jest kad ima ovoliko pitanja. Ili ipak nije? Je li se uopće dobro pitati? Ili je bolje živjeti bez pitanja? Baš pri ovom zadnjem pitanju Toto opazi da se nesnosna tutnjava stišava. Možda je gotovo, pomisli.

 

I imao je pravo. Tek što nije bilo gotovo. Pijavica se počela povlačiti. Nestajala je u daljini i visini. Nestajala je kao duh. I nikome nije uspjela naštetiti, ni Samcu ni njegovim stanovnicima. Sva trojica istovremeno pomisle: „Čudo! Pravo čudo!“

 

A onda začuju – tras!

 

U isti trenutak galeb, gušter i mačić otvore oči. Oprezno provire iz svojih skloništa i zaprepaste se.

 

Na obali je ležala barka.

 

Barka? Drvena barka na obali Samca? Sva trojica se, opet u isti trenutak, povuku u svoja skloništa.

 

Odakle se tu stvorila? Kako se tu stvorila?!

 

Doista, vidjeti barku na Samcu bilo je čudnije od čuda koje su doživjeli i preživjeli. Tako su o tome tada, a i poslije kad su se ovoga prisjećali, mislili.

 

Odgovor je iz vrha gušterova repa došao do njegove glavice, ali on ga odluči prešutjeti. Što bi kome značilo ili pomoglo da sad kaže: „S neba, barka je pala s neba.“

 

 

*************

Bilješka o autorici

 

LADA MARTINAC KRALJrođena je u Splitu 1960. Deset godina radila je kao dramaturginja u HNK-a Split, a potom kao urednica u Dramskom programu Hrvatskoga radija, gdje i danas radi. Bavi se dramskim pisanjem i pisanjem za djecu. Dramski tekstovi izvođeni su joj u kazalištima, na televiziji i radiju. Autorica je brojnih dramatizacija i adaptacija kako za kazališta, tako i za radio. Dobitnica je nagrade kazališnog festivala Marulićevi dani (Otok Svetoga Ciprijana, 2003), međunarodnog radijskog festivala Prix Marulić (Za križon, 2008), te dječjeg kazališnogfestivala Mali Marulić (2009, 2012, 2014, 2017). Objavila je knjigu drama Odluka, drame i epilozi (Stajer-graf, Zagreb, 2012). U pisanju za djecu našla je slobodu i ugodu koje su je pratile dok je pisala Oblačkove igre (Naklada Hajd, Zagreb, 2003) i dramske tekstove za djecu kao što su: Noć duhova, Anđeli imaju krila, zar ne?, Lastavica, Pupoljak, Sami u kino dvorani, Tajna Krpen kralj, Vukovčar, Pobuna u postolarskoj radionici, Na leđima slona i drugi. Tekstovi, kao i brojne dramatizacije, izvođeni su joj na scenama dječjih kazališta u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Virovitici i Zadru te na Hrvatskom radiju. Objavljivani su u različitim izborima i antologijama. Upravo je ovih dana objavila roman za djecu E, baš mi se pjeva! (2020).