131. Pisci na mreži, 31. siječnja (srijeda) 2024. u 17 sati: Snježana Tramburovski
Današnji je gošća 131. programa Pisci na mreži Snježana Tramburovski, pjesnikinja i profesorica koja bi voljela svojom poezijom ljudima govoriti univerzalno: „Nema ovdje 'priručnika' za čitanje. Poezija se pomalo mistificira pa se tako stavlja u prostor nečega što je naizgled teško razumljivo. Poezija je prostor slobode i prostor prepoznavanja i učitavanja samog sebe u tekst, kao kad pokušavate gaziti stopama koje je netko ostavio u snijegu i pritom ostavljate svoje tragove. To je nekako lijepo, svi utiskujemo značenja i pjesma živi stotine života“. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru sa Snježanom Tramburovski, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Snježanom Tramburovski, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Snježani Tramburovski da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
S. Tramburovski, Berba šafrana, izbor, 2020.
S. Tramburovski, Smrznute kupine, izbor, 2023.
S. Tramburovski, Poeme o 63 žene, izbor, 2024.
Poveznice
https://varazdinski.net.hr/vijesti/kultura/3890972/intervju-sanja-bakovic-mirnoca-je-ustrajnost-u-izdrzavanju-nemira/
https://meandar.hr/proizvod/tema-knjizevnost-kultura-kontekst-1-2-3-sijecanj-lipanj-2021/
https://booke.hr/kategorija/autori/snjezana-tramburovski/
https://dphj.hr/dphj-vam-predstavlja-stihove-snjezane-tramburovski/
https://strane.ba/snjezana-tramburovski-jedna-pjesma/
https://strane.ba/snjezana-tramburovski-otvaranja-pasiflore-ili-o-cvatu-djevojaka/
https://astronaut.ba/poezija/snjezana-tramburovski-na-pocetku-rata/
https://astronaut.ba/poezija/snjezana-tramburovski-ponudjena-bjelina/
https://astronaut.ba/poezija/snjezana-tramburovski-nabujala-mora-i-zatravljeni-kovcezi/
https://covjekcasopis.art.blog/2020/12/04/snjezana-tramburovski/
https://www.svijet.hr/hrvatski/novost_5/berba-safrana-uzbudljivo-putovanje-ciklusom-boja_226484/
https://arhiva.h-alter.org/vijesti/dvije-varazdinske-knjizevne-laureatkinje
https://www.knjizevni-krug.hr/knjige/casopis-mogucnosti-1-2-2021/
http://dhk.hr/casopis-republika/detaljnije/republika-7-8-2022
https://www.matica.hr/vijenac/719/samo-sanjari-mogu-proci-rubom-32145/
https://radiogornjigrad.files.wordpress.com/2020/11/zbornik-1.pdf
https://www.maticahrvatskasisak.hr/uploads/rijeci/rijeci_2020_01-02.pdf
Video
73. Poezija u dvorištu (Miroslav Kirin, Sanja Baković i Snježana Tramburovski); poveznica je u postu i traži prijavu na VIMEO
https://m.facebook.com/centar.knjigu/posts/3658243617624144/?locale=pt_BR
VTV
https://www.facebook.com/vtvtelevizija/videos/1468160866911463/?__tn__=F
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
SNJEŽANA TRAMBUROVSKI
Smrznute su kupine reska metafora za život'
Razgovarao: Goran Štimec
Smrznute kupine naziv je nove zbirke pjesama Snježane Tramburovski, u izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk, koja će varaždinskoj javnosti biti predstavljena 26. siječnja u Gradskoj knjižnici i čitaonici 'Metel Ožegović'. Knjigu su uredili Barbara Baždarić i glavni urednik Mišo Nejašmić, naslovnica je djelo Hrvoja Marka Peruzovića, a dizajn naslovnice radila je Duška Bukvić. Druga je to zbirka pjesama Snježane Tramburovski, nakon Berbe šafrana, za koju je 2020. godine dobila nagradu 'Tea Benčić Rimay'. Autorica je završila studij kroatistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a danas radi kao profesorica hrvatskog jezika na osnovnoj školi. Ljubav prema poeziji prati je gotovo cijeloga života, no tek u nekoliko proteklih godina svojim se stihovima obraća javnosti. Uoči promocije Smrznutih kupina popričali smo s autoricom o njezinu pjesničku putu.
'Svi mi svoje odnose gradimo na pripovijedanju'
S obzirom na to da ste profesorica hrvatskog jezika, na prvu se čini razumljivim da pišete – bilo poeziju bilo prozu. Je li takvo razmišljanje na mjestu odnosno – u kojoj mjeri stručnjaci jezičnog profila pišu i, obrnuto, u kojoj mjeri su među književnicima prisutni oni s takvom vrstom naobrazbe?
Kad malo pogledamo biografije naših pisaca, većina njih studirala je na Filozofskom fakultetu neku humanističku ili jezično-književnu kombinaciju. Naprosto znatiželja i intuicija tih ljudi usmjerila je njihove profesionalne interese u studijske grupe koje su velikim dijelom zastupljene u sustavu obrazovanja. Pisci, za koje se sada mogu sjetiti da su radili ili rade u obrazovanju, od osnovnih škola do fakulteta, su: Tanja Mravak, Zoran Ferić, Kristian Novak, Nebojša Lujanović, Branko Čegec, Andrijana Kos-Lajtman, Vanda Petanjek, Marija Lamot...
S druge strane, dosta se mojih studentskih prijatelja teško vidi u sustavu obrazovanja, iz ovog ili onog razloga, a bave se nekim vidom pisanja. Moj motiv za studiranje komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti bio je pravi spisateljski. Ne mogu reći da sam bila svjesna kamo će me to dovesti ili kuda me još vodi. To je proces koji je davno počeo i nadam se da neće prestati.
Književnost je vrlo vitalna umjetnost, ona iznova pronalazi nove oblike kako bi izgovorila vrijeme i čovjeka u vremenu u kojem jesmo ili ćemo biti. Iz nje je lakše crpsti ideje o vlastitom životu pa je vrlo usko povezana s obrazovanjem i to na svim razinama. Ona može ispričati sjajne matematičke priče, kao i botaničke i kemijske. Predvidjela je davno velike tehničke izume, kao što je to primjerice slučaj s knjigom 20 000 milja pod morem Julesa Vernea, a roman Victora Hugoa Zvonar crkve Notre-Dame doslovno je spasio najpoznatiju francusku građevinu od potpunog poništavanja nakon Revolucije. Naime, zbog knjige skupljene su donacije potakle njezinu ponovnu izgradnju.
Nekako mi je bliska ta ideja o književnom tekstu kao motivacijskoj poluzi unutar nastave jer je u srži čovjeka priča. Pričom prenosimo iskustva, učimo od roditelja, djedova i baka i svi mi dnevno svoje odnose gradimo na pripovijedanjima, ali nismo toga svjesni. Postoje ljudi koji to u Hrvatskoj fenomenalno rade. Jedan od njih je Stribor Marković, koji pričom prenosi svoje golemo znanje o kemiji, botanici, farmaciji, medicini kroz gotovo lirski tekst u kojem može biti, uz navedene prirodne znanosti, i glazbeni segment i povijesni i još k tome segment vezan uz aktualni problem društva. Njegove tekstove ponekad koristim i sama u nastavi.
Negdje sam naišao na podatak da pjesme pišete još od srednjoškolskih dana. Kako se taj proces razvijao?
Pisala sam poeziju i ranije. Moja ondašnja učiteljica u osnovnoj školi, prof. Mira Smerke, poticala je u meni taj 'nerv' za pisanjem i ja sam stvarno vrlo rano znala, na intuitivnoj bazi, da mi je to važno i da ću nešto s tim učiniti, jednom. U gimnazijskim, tada ratnim danima, u drugom razredu dobila sam prof. Mucko iz hrvatskog jezika, koju sam prepoznala kao osobu kojoj bih mogla pokazati svoje tekstove. Sa mnom je u razredu bila i varaždinska radijska novinarka Dunja Benković, koja je također pisala poeziju. Obje smo bile pune energije kreativnosti i želje za nekakvim događanjima na školi, koja je bila sasvim pasivna u to vrijeme, i tako je došlo do naše zajedničke večeri poezije koja je napravljena u suradnji s našim prijateljima iz škole i nakratko pretvorila podrum sadašnje Prve gimnazije u nešto više od skloništa.
'Dok sam puno radila, pisanje je ostajalo uz mene'
U kojem trenutku dolazi do potrebe, ali i mogućnosti, za javnom objavom svoje poezije?
Teško mi je na to odgovoriti jer odgovora nemam. Možda je odgovor to što svoje pisanje nisam doživljavala kao nešto što ću objaviti. Život je činio svoje, puno sam radila od svog studija do danas, ponekad i po četiri različita posla: vođenje turističkih grupa, rad na raznim školama, imala sam katkad programe za Hrvatski jezik od petog razreda osnovne škole do četvrtog razreda gimnazije, uz program Filmske umjetnosti. Ako ste posvećeni svom poslu u školi, to vas traži cijelog. I pisanje je negdje ostajalo uz mene, ali ne i za druge jer pisanje traži ozbiljnu posvećenost. Tek unatrag zadnjih pet godina objavljujem na književnim portalima (astronaut.ba, strane.ba i drugdje), u časopisima Tema, Vijenac, Mogućnosti, Riječi i Republika. Ta motivacija ima i svoju podršku u ljudima kojima sam dala tekstove na čitanje te su oni svojim komentarima u meni ponukali daljnji razvoj pisanja. I onda sam 2019. odlučila napraviti ozbiljan iskorak i prijaviti se na Književni natječaj 'Tea Benčić Rimay', koji objavljuje Narodna knjižnica 'Vlado Gotovac' u Sisku. Osvojila sam tu nagradu, što me je iznimno razveselilo jer ju nisam očekivala. Posebnost te nagrade je što Povjerenstvo, koje čine Božica Vuić, Branko Maleš i Dražen Katunarić, uopće ne zna tko je autor poslanog rukopisa i što ta nagrada nema dobnu granicu za autore pa je to uistinu bila prilika za izdavanje prve knjige.
'Moja poezija sasvim je proživljena i takva je izašla na papir'
Tada ste tiskali svoju prvu zbirku, Berbu šafrana, bilo su to pjesme u prozi. Jesu li Smrznute kupine drukčije? Recite nam više o tome kako pristupate pisanju. Koliko Vam je važan narativni dio Vaše poezije, a koliko igre riječima, slikovitost ili nešto treće?
Berba šafrana je jedina zbirka pjesama u prozi koju sam napisala. Stih je dominantna forma većine mojih pjesničkih tekstova. Smrznute kupine čini sedamdesetak pjesama isključivo u stihu, ali mogu razumjeti da ih slušatelj ili čitatelj doživljava kao narativni segment, posebice rukopisne poeme. S druge strane, vrijeme u kojem živimo za mene je u mnogo čemu amorfno ili polimorfno i teško mi je pisati poeziju koja ukazuje na neku jasnoću u samom obliku, u zvučnosti, u odabiru ritma, jer mi to zvuči neuvjerljivo. Možda je slikovitost ono što bi okarakteriziralo tu poeziju. Ljudi koji su o njoj govorili isticali su te segmente. Ja bih rekla da moja poezija govori o ljudima i o našim životima i sasvim je proživljena u meni i takva je izašla na papir.
Kad pišete, imate li pred sobom lik nekog budućeg čitatelja s kojim komunicirate?
Voljela bih kada bih ljudima govorila univerzalno. Nema ovdje 'priručnika' za čitanje. Poezija se pomalo mistificira pa se tako stavlja u prostor nečega što je naizgled teško razumljivo. Poezija je prostor slobode i prostor prepoznavanja i učitavanja samog sebe u tekst, kao kad pokušavate gaziti stopama koje je netko ostavio u snijegu i pritom ostavljate svoje tragove. To je nekako lijepo, svi utiskujemo značenja i pjesma živi stotine života.
'Naša nespremnost na zagriz u novi segment života'
Nakon šafrana – kupine. Je li ta sklonost bilju slučajnost ili postoji neka priča iza toga?
Sklonost biljkama se izgleda sama nametnula jer u svim idejama za naslove biljke su se spontano pojavile. One funkcioniraju na metaforičkoj razini, dakako. U svakoj zbirci motivi tih biljaka su prisutni u tekstovima, ali su i mnogo više. Berba šafrana je naslov koji mi se nametnuo promatrajući fotografije različitih ljudi na poljima Irana dok se saginju i beru male prelijepe cvjetove šafrana, ne bi li sakupili dovoljno za odvajanje prašnika koji se koristi kao skupocjeni začin. Pritom njihove ruke poprimaju plavu boju tinte, kao da su držali pero i njime pisali. Zapravo i jesu, ispisivali su svoj život, i grubost i nježnost istovremeno.
'Smrznute kupine' su druga zbirka i do njihovog naslova je došlo u samom procesu uređivanja, kada su se stvari neobično poklopile. Naime, sliku za naslovnicu knjige dao mi je slikar, čiji rad iznimno cijenim i volim, Hrvoje Marko Peruzović. On ima taj neobičan motiv, reklo bi se krošnje ili ploda, koji je meni izgledao kao kupina. Budući da postoji unutar zbirke istoimena pjesma Smrznute kupine i kako se zbirka sve više otvarala iz početne ideje, odlučila sam odustati od radnog naslova i Smrznute kupine su odjednom dobile svoju konačnu vizualnu formu i razvile ideju zbirke o našoj nespremnosti na zagriz u bilo koji novi segment života jer nam je on nepoznanica, odnosno njegova dramaturgija se igra jednom i nije bilo nikakve probe za nju. Smrznute su kupine, navodim to i u prologu knjizi, reska metafora za život. Ukusne su i lijepe boje i oblika, ali smrznute nas mogu iznenaditi svojom trpkošću i hladnoćom.
'Neke pjesme teško čitam javno'
Koliko je lako ili teško čitati vlastite stihove, kako se pjesnici općenito snalaze u tome?
Nekoliko sam puta do sada bila u prilici javno čitati svoju poeziju; u Poeziji u dvorištu sa Sanjom Baković i Miroslavom Kirinom, na Pjesničkom recitalu u Knjižnici Dugave te u Impuls poeziji u kafiću. To su bile vrlo različite situacije, neke su od njih bile kao umjetnički performans, a neke razgovori s povodom. Lako ili teško čitanje poezije ovisi o tome koliko je u vašem tekstu mjesta koja su dio osobnog emotivnog 'poskliznuća'. Neke pjesme teško čitam javno jer je za mene čitanje poezije prijenos senzacije koju tekst u meni stvara, a ona mora biti poniranje u sebe, stvaranje slike, zvuka, mirisa pa čak i okusa pa onda iznošenje na površinu, zato nije lako čitati stihove u prostoru gdje se stvara određena zvučna distrakcija, buka ili nešto što narušava koncentraciju onoga koji govori i onoga koji sluša. Slušanje je zahtjevna vještina, jednako kao i čitanje, pisanje i govorenje.
Pred nama je predstavljanje nove zbirke Smrznute kupine i u Varaždinu, 26. siječnja, ovoga puta u Gradskoj knjižnici. Početak je u 19 sati. Tko sve gostuje i kako je zamišljen program, što publika može očekivati?
Knjigu će uz mene predstaviti dr. sc. Andrijana Kos-Lajtman, a događaj će moderirati književnica i novinarka Andrea Žigić Dolenec. Bit će tu i gosti iznenađenja. Razgovarat ćemo o knjizi, čitati poeziju i slušati, između ostalog, Gimnatore, profesore varaždinske Prve gimnazije, kao glazbenu pratnju.
9. siječnja 2024.
https://varazdinski.net.hr/vijesti/kultura/4419713/smrznute-kupine-zbirka-pjesama-snjezana-tramburovski-smrznute-su-kupine-reska-metafora-za-zivot/
Bilješka o autorici
Snježana Tramburovski rođena je 1976. godine u Varaždinu. Završila je studij hrvatskog jezika i književnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon studija vratila se u Varaždin u kojemu i danas živi i radi. Objavljivala je poeziju i prikaze u časopisima Tema, Republika, Mogućnosti, Vijenac, Riječi te portalima koji se bave književnošću (astronaut.ba, strane.ba, booke.hr i drugima). Sudjelovala je na književnim tribinama Poezija u dvorištu u Zagrebu, Učitavanjima u Booksi, Ritmu misli u Varaždinu i drugima. Dobitnica je Književne nagrade „Tea Benčić Rimay“ za 2020. godinu koja joj je omogućila objavljivanje prve knjige pjesama u prozi Berba šafrana. Zbirka Smrznute kupine izašla je 2023. u izdavačkoj kući Jesenski i Turk.
