104. Pisci na mreži, 28. travnja (srijeda) 2021. u 17 sati: Lucija Butković
Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!
Gošća 104. programa Pisci na mreži bit će Lucija Butković, autorica knjige pjesama Vučji san, čija je poezija “nastala je iz, nema sumnje, aktualiteta, koji autorica prepoznaje kao mračno doba rastuće konfuzije i migracija, bez suosjećanja i solidarnosti, doba iracionalizma. Sile zla kao sile represije, nadzora i kontrole s jedne strane vezane su za sustav, vrlo čest pojam u ovoj zbirci, a s druge strane se čuje galop barbarizacije, prijete nasilje i kaos, što sve skupa rađa kolektivnu tjeskobu. Kolektivnu, jer često autorica koristi prvo lice množine...” Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Lucijom Butković, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Lucijom Butković, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Luciji Butković da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Lucija Butković: Poezija, izbor, 2021.
Linkovi
https://www.booksa.hr/kritike/u-sebe-i-nikako-spolja
https://www.booksa.hr/kritike/k-dubljem-zvuku
https://lupiga.com/knjige/proslava-damir-karakas-docarava-jezu-sumskih-ponora
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Lucija Butković
'Pisati poeziju znači osluškivati šumove svijeta, polako i odgovorno, u misaonoj karanteni, prevoditi ih u stihove'
Mlada pjesnikinja mračne, hermetične poezije, Lucija Butković, rođena je 1991. u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu apsolventica na odsjeku za komparativnu književnost, a diplomirala je filozofiju. Sudjelovala je na raznim literarnim natječajima, objavila kratku priču u Zarezu u sklopu natječaja Prozak 2015. te je osvojila nagradu „Na vrh jezika“ za 2016. za najbolji rukopis zbirke poezije, autora/ica do 35 godina starosti. Uz studij i pisanje poezije, bavi se pisanjem za portale Ziher i Booksa.hr, a njezini tekstovi mogu se pronaći i na Mufu. U razgovoru povodom izlaska njezine zbirke poezije naziva Vučji sat, Lucija je otkrila da voli kombinirati autografske i društveno relevantne teme, svoj stav prema feminizmu i tko joj je dao najbolji mogući savjet za pisanje.
Studiraš komparativnu književnost i filozofiju te si pisala za portale Muf, Ziher i Booksa.hr. Zašto je za tebe važan studentski aktivizam i kritičko promišljanje u navedenom kontekstu?
Studentski aktivizam prvenstveno povezujem s političkim djelovanjem kakvo je, primjerice, bilo ono blokade Filozofskog fakulteta 2009. ili studentskih aktivnosti prilikom najavljenog spajanja FFZG-a s KBF-om 2016. – moje mišljenje o takvoj vrsti aktivizma je krajnje pozitivno, ali i ne posebno relevantno budući da se nikad nisam na taj način uključivala.
Kritičko mišljenje, s druge strane, trebalo bi biti obveza svakog čovjeka i oprema svake govorene i pisane riječi. U slučaju mojih tekstova, riječ je o esejima i recenzijama koji pokazuju sluh za aktualne društvene probleme ali kroz prizmu umjetničkog izraza, primjerice francuske spisateljice Marguerite Durasili angolskog pisca Ondjakija. Štoviše, čini mi se nemogućim pisati, a ne očešati pokoju društvenu neuralgiju, bilo da je riječ o fikciji bilo o novinarskom tekstu. Pritom je važno raditi to odgovorno i smjelo, stvarati mrežu misaone razmjene čemu portali jako dobro služe. Portal Booksa.hr primjerice sjajno spaja angažirane uredničke komentare Luke Ostojića, kritičke prikaze i umjetničke tekstove (mikropriče, kratke priče i poeziju); Muf je bio vizualno i tekstualno zanimljiv, stvorio hibridnu formu znanstvenog članka i dnevničkog zapisa, pritom direktno prozivajući seksizam, mizoginiju, homofobiju i druge oblike društvenih recidiva; Ziher.hr studentski je portal koji pokriva vrlo široko područje kulture i čini to entuzijastično, potican željom da mladi mladima (a i široj publici) oglase atrakcije domaće i strane kulturne scene.
Osvojila si Nagradu „Na vrh jezika“ za 2016. godinu za najbolji rukopis zbirke poezije autora/ica do 35 godina starosti. Na koji način se to odrazilo na tvoje stvaralaštvo i utjecalo na tvoj budući umjetnički put?
Nagrada me, u smislu umjetničkog stvaranja, jako uozbiljila. Formula (dobre) poezije ista je kao i svakog drugog posla – puno osamljivanja, rada i samokritike. Inspiracija je u tom pogledu mistificirana, nalik signalu koji može i ne mora usmjeriti na pravi put. Pjesma, s druge strane mora biti katedrala: kolosalna i puna jeke. Zato sam na poeziji radila dugo i predano, pauziravši druge obveze. Štoviše, mislim da sam u tom periodu naučila napisati dobar tekst, pogoditi omjer neutralnog i zvučnog, metrički „ugoditi“ cjelinu. Koliko je, dakle, vrijedna ukoričena zbirka, vrijedan je i čitav proces učenja, usmjeravanja vlastite sposobnosti da bi se ona zatim kretala različitim pravcima pjesničkog interesa.
Ne znam kamo dalje, ali imam neke koncepte na umu. Zanimljiva mi je, primjerice, dinamika prostora – u njima se kuha, ljubi, umire, neprestano se pune i prazne ljudskom energijom, a naposljetku, usprkos renovaciji i proteku vremena, zadržavaju djelić nje. U sljedećoj zbirci (ako je bude) voljela bih mapirati neka područja, prostorije vlastitih emotivnih komešanja. Ipak, neću žuriti – knjiga je, jednom kad se objavi, zauvijek, pa zašto ionako malo tržište opterećivati lošom književnošću?
Jednom prilikom otac mi je nehotično dao najbolji mogući recept za pisanje – rekao je kako pisati poeziju znači živjeti u visokofrekventnoj tišini, što sam otprilike ovako protumačila: osluškivati šumove svijeta, a zatim ih polako i odgovorno, u svojevrsnoj misaonoj karanteni, prevoditi u stihove.
Kakvom tematikom se baviš u svojoj poeziji?
Objavljena zbirka Vučji sat kronika je (post)apokalipse, opipljivo naš svijet, poznatih motiva i situacija (ljubavi, otpora, zla) ali u svojim konzekvencama krajnje nakošen. Kombinirala sam autobiografske i one društveno relevantne, pa i kozmičke teme, uranjajući ih u atmosferu (slutnje) smaka svijeta.
Takvoj poeziji lako je pripisati crnilo i beznađe, ali s obzirom na, kao što je Heideggerutvrdio, čovjekovu bačenost u svijet, ne vidim razloga tome. Čovjeku kao misaonom biću nužda je propitivanje vlastite svrhe, odgovornosti u svijetu, cikličnosti povijesti, perpetuiranja nekih pokvarenih mehanizama. Zbirkom sam provela nit (auto)refleksije iako je ona, slažem se, u mojoj poetici jako napeta.
Generalno, ono što sam nastojala postići efekt je grmljavine, kaosa u kojem se već nalazi klica pročišćenja, katarze koja tom logikom potencira ono negativno u svijetu i priprema, ako ne bolju stvarnost, barem smiraj u ništavilu. Otud na početku stih And besides, there's so much beauty in a storm američkog benda La Dispute – vrijeme, ono meteorološko, povijesno i intimno, uvijek funkcionira u amplitudama, otklonima od središnje crte. Kad je ono u periodu stihije, može uslijediti samo smirivanje. Ta izmjena je, rekla bih, uz ponovljivost stvari i smrt, jedna od vječnih istina kozmosa.
Tvoja hermetična poezija je zbilja zanimljiva i dojmljiva, pogotovo jer nema mnogo mladih umjetnica/ka koje/i se bave sličnom tematikom. Kada i kako si započela pisati poeziju?
Hvala ti! Posljednjih godinu dana intenzivnije sam pratila mladu pjesničku scenu i nisam naišla na pretjerano sličan izraz iako nas (mlade pjesnike) sigurno vežu neki motivski i svjetonazorski interesi.
Počela sam pisati vrlo rano ali ne i preambiciozno. Jedno od dražih sjećanja je prva nagrada na vrgoračkom natječaju „Tin i ja“ u osnovnoj školi nakon kojeg je uslijedio dug period pasivnosti; kad bih stigla, napisala bih pokoju kratku priču, ali nikad se nisam posvetila tome dulji vremenski period. S odmakom od godine dana koliko je prošlo od dodjele nagrade „Na vrh jezika“, uviđam kako je ona bila i poticaj za promišljanje vlastitog stila, odmak od fakultetskih obveza gdje je ipak naglasak na recepciji i, nerijetko, reprodukciji informacija. U odnosu na to, priprema pjesničke zbirke specifična je vrsta misaonog angažmana – strpljiva izgradnja svijeta koji je osuđen da, s obzirom na čitateljsko i kritičarsko tijelo, u jednom trenutku prestane biti vaš i postane tuđi konstrukt.
Naslov tvoje zbirke, kao i prve pjesme je Vučji sat. Što Vučji sat znači za tebe?
Riječ je o filmskoj referenci, filmu Ingmara BergmanaVargtimmen (Hour of the Wolf) koji je kod nas preveden kao Vučje doba. Ipak, zbog zaokruženosti minutaže i simbolike prijelaza noći u dan u vrijeme praskozorja, učinilo mi se efektnijim koristiti verziju sata. To je, kao što prenose narator trailera i protagonist filma, period dramatičnih radnji – rađanja i umiranja najvećeg broja ljudi, dubokog sna i žilavih noćnih mora. Sintagma i njezina simbolika učinili su mi se fantastičnim potpornjem vlastite poetike, kao i lajtmotivom, tamnim vezivom zbirke. Osim toga, uvela sam još nekoliko satova – pješčani, sitni, policijski, zadnji, vražji i sunčani. Ideja je bila, s obzirom na situaciju smaka, otkucavati vrijeme svijeta, sitno brojati do eksplozije koja nastupa u zadnjoj pjesmi – zato je veći broj tih uradaka, poput ubrzanih udaraca kazaljke o površinu, smješten na kraju zbirke.
Vučji sat u mojoj zbirci portret je noćnih izlazaka, ranih buđenja, osluškivanja kašlja jedne osobe koju volim, vizije vlastite smrti; on je, osim konkretnog sata, i metafora pucanja svake vrste, uklanjanje koprene koju noć navuče na oči i svijest. Napokon, "Vučji sat" moja je prva zbirka prema kojoj ću se u budućnosti morati, makar intimno, postavljati, ali koja mi je zbog procesa stvaranja i poznanstava koje sam zbog nje ostvarila, već jako draga.
Stihovi Radijacije „imamo olovne pregače himene muškosti pod kojima postajemo sinovi nacije mi smo spremni gorjeti prasak u nama glođe kosti dok ne ostane vreća u koju će novi naraštaj spremati trupla“ odaju dojam da prozivaš toksični maskulinitet na njegovom najdražem polju, polju rata i destrukcije. Daješ do znanja da rat ne stvara 'heroje', već leševe. Kakva je po tvom mišljenju veza između toksičnog maskuliniteta i rastućeg nacionalizma na koje referiraš u stihovima? Zbog čega je tu vezu važno istaknuti u sadašnjem trenutku?
Sviđa mi se tvoja rezoniranje, a i upotreba sintagme „toksični maskulinitet“; ona zaista precizno sažima ideju i razmjere ratnih zbivanja.
Ipak, u „Radijaciji“ nije riječ o ratu nego o černobilskoj katastrofi koja je pogodila Europu 1986. Gradeći pjesmu, nastojala sam kroz nju suptilno provući sudbinu "likvidatora" – prvih čistača izgorenog reaktora koji su bili mahom mladi, neiskusni ljudi. Kao što su oni, skoro pa doslovno, izgorjeli na ozračenim krovovima i travnjacima, danas mladi ljudi "gore" pod različitim zračenjima – psihičkim, socijalnim, političkim. Ideja je, dakle, bila, transponirati jedno tragično mladenačko iskustvo, univerzalizirati stigmu černobilaca. Doduše, knjiga Svetlane Aleksijevič„Černobilska molitva (kronika budućnosti)“ tragediju na nekoliko mjesta naziva ratom, pa si djelomično u pravu kad koristiš taj termin.
Također, Aleksijevič o žrtvi mladih muškaraca i žena govori u okviru sovjetskog heroizma, bezumnog idealizma koji je rad na reaktoru izjednačavao s ljubavi prema zemlji. U tom kontekstu, termini „heroj“ i „heroizam“ vrsta su diskurzivne kozmetike, patriotskog umišljaja koja prikriva stvarnost fizički i psihički uništenih ljudi.
Što se tiče posljednjeg pitanja, dok sam pisala pjesmu, nisam na umu imala baš svaki ugao modernog društva, što ne znači da se on u njoj ne nalazi. Stvarajući zbirku, nastojala sam zadržati dozu apstraktnosti, dozvoliti čitatelju da u njezin tekst upiše vlastita rješenja, uspostavi most do uvijek različitog smisaonog „kopna“.
Ono što mi je zapelo za oko jest da si jednu od pjesama u svojoj zbrci, pod naslovom 'Epistolarna' napisala u prvom licu, ali također u potpunosti u muškom rodu. Možeš li mi reći koji su razlozi koji stoje iza tog izbora?
Riječ je o pjesmi koja je nastala prilično davno ali sam uz nešto preinaka došla do rješenja koje se lijepo uklopilo u postojeću građu zbirke. Kao, vrlo široko uzeta, inspiracija poslužio je novinski prilog o posljednjim satima terorista prije napada na njujorški WTC 2001., ali sam, kako bih ublažila eksplicitnost, pjesmu preradila, oblikovala kao pismo djeteta koje se sprema učiniti nešto užasno, adresirano majci. Na razini sadržaja, riječ je o paketiću gorčine i žaljenja, shizofrenom oproštajnom pismu; na razini izraza, o disonantnom, gorko-slatkom monologu očajnika.
Kao što sam iznad spomenula, tekstovi u zbirci zamišljeni su kao mikrokozmi čije bi zakone trebao odrediti čitatelj, ne autor. Zato sam se poigravala perspektivama, maksimalno rastezala granice značenja, nastojala svakoj podariti jedinstvenu sadržajnu rešetku.
Kako komentiraš činjenicu da mnoge žene i dalje zaziru od etikete 'feministkinje' zbog toga što i dalje živimo u uvelike 'muškom' svijetu gdje se ženska postignuća i borba za ista slabo vrednuju? Postoje li slični strahovi i među ženama na književnoj sceni? Što one mogu učiniti kako bi književnost učinile 'ženskijom' domenom?
Slažem se da još uvijek živimo u društvu osjetne diskriminacije, ali ne bih rekla da je zazor od (makar oznake) feminizma toliko prisutan. Štoviše, mislim da je on, pogotovo kanalima popularne kulture, dosta proširen. Uzmemo li za primjer aktivizam Emme Watson, pop-aranžmane (doduše, sadržajno tanke; o tome je dobro pisala Iva Radat) Beyoncé, virtualnu eksploziju pokreta #MeToo, poplavu feministički „ukrašenih“ majica velikih modnih lanaca, pa i pojavu kanadskog psihologa Jordana Petersonakoji, negativno se postavljajući prema današnjem feminizmu, zbog svog bizarnog zvjezdanog statusa ipak popularizira termin, čini mi se kako je feminizam uvučen iz prostora akademske u onaj masovne svijesti. Moj odnos prema njemu krenuo je iz pravaca popularne kulture – glazbe marginalne a čvrste feminističke pozicije, bendova poput X-Ray Spex, Bikini Kill, Bratmobile, Sleater-Kinney; oni su pripremili podlogu za ozbiljnije promišljanje feminizma koje se nastavilo na fakultetu.
Ako govorimo na razini početnog interesa i oznake feminizma, komercijalizacija pokreta možda može učiniti isto – pronijeti ideju rodne ravnopravnosti i omekšati svijest ljudi za daljnje bavljenje problematikom.
Što se književnosti tiče, mislim da ne moramo strahovati – ranije sam spomenula bjelorusku autoricu i nobelovku Svetlanu Aleksijevič. U istoj kategoriji je sjajna Kanađanka Alice Munro; nedavno je u fokus javnosti dovedena Amerikanka Lucia Berlinčije kratke priče, po mom sudu, brutalnošću i neuvijenošću izraza, nadmašuju radove njezinog književnog „gurua“, kratkopričaša Raymonda Carvera. Na domaćoj sceni niz je značajnih imena – od proznih mi je posebno važno ono Olje Savičević Ivančević, a od pjesničkih Anke Žagar. Mlade autorice prošle i ove godine osvojile su važne prozne i pjesničke nagrade (Luiza Bouharaoua, MonikaHerceg, Marija Dejanović, Lana Bojanić) pa na tom polju trenutno ne osjećam posebnu rodnu neravnopravnost.
S obzirom na istraživanja koja pokazuju da mnogo Hrvatica i Hrvata ne pročita niti jednu knjigu godišnje te na sve veću prevlast društvenih mrežama u svim aspektima života, kakvo je tvoje mišljenje o položaju poezije u kontekstu čitanosti u Hrvatskoj? Može i treba li se i poezija na neki način prilagoditi trenutnim društvenim trendovima?
Nisam sigurna da su slaba čitanost i popularnost društvenih mreža direktno povezani. Istina, živimo u digitalnom dobu koje ponajviše karakterizira kakofonija informacija i obrnuto postavljena piramida vrijednosti, ali mislim da bi se, uz dobru lektiru i kreativno vodstvo, taj nedostatak mogao pretvoriti u prednost. Obrazovanje je, čini mi se, ključ svega – netko kome je u tinejdžerskim godinama ponuđen J. D. Salingerili Nick Hornby, neće tek tako odložiti knjigu jer će u njoj prepoznati mladenački, buntovno-introspektivni dio sebe; saznat će, na pametan i prohodan način, i o težini obiteljskih (dis)funkcija, i o problemima obrazovnog sustava, i o važnosti grungea. Riječ je, dakle, o obrazovnoj spirali, alatki koja će u mladog čovjeka uštimati, toliko spominjano, kritičko mišljenje i finoću kasnijeg kulturnog izbora.
Poezija je u posljednjih godinu dana, možda malo više, doživjela neočekivani uzlet. S obzirom na njezinu, ponešto marginalnu, poziciju u odnosu na prozu, pravo je čudo da danas svjedočimo „gužvi“ u pjesničkim mlađim redovima – slično tome bilo bi promatrati navalu na prijemnom za studij filozofije. Dakako, pozdravljam tu pojavu i nadam se da neće ostati u trendovskim okvirima nego da će poeziju i dalje popularizirati vrijedne mlade autorice i autori – Monika Herceg, Marija Dejanović, Ana Škvorc, Lana Bojanić, Lara Mitraković, Mateja Jurčević, Ema Pavlović, Darko Šeparović, Alen Brlek, Goran Čolakhodžić, SebastianAntonio Kukavica, Marko Pavlovski, Vigor Vukotić...
Još jedan vid popularizacije poezije vidim u osnivanju stranica koje je promoviraju poput Odvalimo se poezijom, portala ne.ma-net, online platforme Kultipraktik, časopisa Agon, kao i stranica-posveta poeziji pjesničkih klasika. Tu su i audio-vizualni projekt noir.am (storytellers), glazbeno-poetski projekt Zaron, književne grupe 90+ i Z.l.o.
Gdje su sve tvoji radovi sve dostupni i može li naše čitateljstvo pratiti tvoj rad na nekoj od društvenih mreža?
Nisam prisutna ni na jednoj društvenoj mreži, nešto ranijih radova razasuto je po književnim portalima ali otad sam puno pažljivija, pjesme više ne šaljem na objavljivanje ako nisu prošle višestruke filtere. Svjesna sam da je to danas out, popularno je putem facebooka provjeravati, pa i selektirati radove, ali mislim da u ovoj fazi već mogu vjerovati vlastitom oku, donijeti sud bez virtualne potvrde. Dio razloga leži u tome što se ne volim pretjerano izlagati – poezija će, ako je dobra, već nekako naći put do čitatelja. Ako nije, nikakva vrsta promocije neće joj pomoći, baš suprotno.
Bilješka o autorici
Lucija Butković, rođena 1991. u Zagrebu. Diplomirala filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše književnu kritiku i poeziju. Objavila zbirku pjesama Vučji sat (Jesenski i Turk, 2018).
SRIJEDA, 21. listopada 2020.
Gost 98. programa Pisci na mreži bit će Nikola Petković, autor koji se zatječe u različitim spisateljskim ulogama: od poezije i poezija, romana, kritika i znanstvenih knjiga… Autor za kojeg kritika kaže„osoba je izuzetne erudicije, kozmopolitskih uvjerenja, spretan stilist i veoma duhovit komentator društvenoga stratuma“. (Milorad Stojević)
Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Nikolom Petkovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Nikolom Petkovićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Nikoli Petkoviću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Nikola Petković: Izbor iz poezije, proze
Linkovi
https://www.tportal.hr/kultura/clanak/nikola-petkovic-lektira-je-danas-zlocin-protiv-covjecnosti-koje-je-dijete-prezivi-i-nastavi-citati-zasluzuje-orden-specijal-4-foto-20190604
https://booksa.hr/kolumne/kritike/kritika-136-nikola-petkovic
https://mvinfo.hr/knjiga/5817/harterije-hrvatsko-pjesnistvo-pocetkom-tisucljeca
https://www.youtube.com/watch?v=iLORCVJmPLY
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
*******************************
Stanje stiha i lica kritike
Krešimir Bagić
Što nude Harterije II/III? Zapravo dosta toga. Kroniku pjesništva, slijepu i lijepu vjeru u poeziju i duboki smisao govora o njoj, upućuju na obrise intelektualnog portreta njezina autora, podsjećaju javnost da postoje vrijednosti kojih smo nedovoljno svjesni i koje nedovoljno cijenimo
Oko poezije okupljeno općinstvo s vremena na vrijeme zabrinuto uzdahne: Nema kritike! Kako to obično s generalizacijama biva, i ta više govori o osjećaju i ‘duševnim bolima’ tog općinstva nego o faktima. Kritike naime ipak ima. Doduše ima je premalo, veoma je raznorodna i obično se rijetko čita (taj su običaj, da prostite, izgubili i oni koji zdvajaju nad njezinim postojanjem). Zadnjih je godina nedvojbeno najprisutniji kritičar recentnog pjesništva Nikola Petković. Taj agilni pisac i sveučilištarac još od srpnja 2007. u tjednom ritmu na stranicama Novog lista procjenjuje stanje stiha na Kvarneru, u Istri, Hrvatskoj i „na ovim prostorima“. Dio objavljenih tekstova ukoričio je 2009. u knjizi Harterije. U naslovnoj se stopljenici susreću različite aluzije – može ju se razumijevati kao arteriju hartije, histeriju hartije, kao intelektualnog potomka Kamovljeve Ištipane hartije ili pak kao proizvod tipično riječkog književnog uma (zbog onog registracijskog RI u sredini riječi). Potkraj 2013. Petković tiska Harterije II/III. Knjiga, koju je uredila Jadranka Pintarić, sadrži 169 tekstova podijeljenih u tri cjeline – u prvoj abecednim redom prezimena pjesnika poslagane su kritike autorskih zbirki, u drugoj su prikazi antologija i izbora, a u trećoj sarkastično intonirani članci o pojedinim knjigama, gestama i pojavama na lirskoj sceni.
Obrazovan, ludičan,političan, samoživ
Što nude Harterije II/III? Zapravo dosta toga. Kroniku pjesništva, slijepu i lijepu vjeru u poeziju i duboki smisao govora o njoj, upućuju na obrise intelektualnog portreta njezina autora, podsjećaju javnost da postoje vrijednosti kojih smo nedovoljno svjesni i koje nedovoljno cijenimo itd. Čitajući knjigu, vraćajući se pojedinim tekstovima i kritičkim dijagnozama, zanimalo me kojim se kriterijima rukovodi kritičar Petković pri poetičkom opisu te kako izriče kritički sud. Jer: u novinskom kontekstu vrijednosna je ocjena jedini kritičarev adut koji je bar donekle usporediv s karakterom novinske informacije.
Nikola Petković je izrazito obrazovan, ludičan, političan i samoživ kritičar. Kada kažem obrazovan, na pameti mi je činjenica da se njegov komentatorski diskurz temelji na uvidima i konceptima suvremenih odvjetaka književne teorije (dekonstrukcije, postkolonijalne teorije, rodnih studija...), na bogatoj filozofskoj lektiri i obilju kulturoloških konstrukata i naracija. Unatoč novinskom kontekstu i žovijalnosti na brzu ruku sklopljenih rečenica, iza tih tekstova proviruje znalac koji bez okolišanja raspravlja o transcedenciji, nemjestu, centripetalnom i centrifugalnom tipu kolonizacije, o emanaciji, diseminaciji, koji namiguje Aristotelu, Heideggeru, Kantu, Barthesu, Derridau.
Kada kažem ludičan, kanim naglasiti da je riječ o kritičaru raskošne asocijativnosti, sklonom anegdoti i gegu, kritičaru koji analitički metajezik povezuje s razgovornim frazemima pa se odjednom može natakariti katren na lancun, a susjedi mogu postati esencija i komunalni redari, ontoteološki stup zapadne metafizike i mlatimudani. Ludičan je i način na koji Petković rješava pitanje: što reći o pjesnicima koji puno pišu, a malo se mijenjaju? Čovjek o istome baš nema želju (a teško da i može) često i različito govoriti. Petković ponekad jednostavno prenese dio teksta o prethodnoj knjizi u tekst o onoj koju upravo prikazuje. Pisao je primjerice o dvije Fiamengove knjige tiskane 2009, i to tako da je govor o drugoj otvorio istom rečenicom kao i govor o prvoj – dapače prepisao je veći dio već objavljenog teksta.
Nikola Petković je političan kritičar, ostavlja dojam kozmopolita i otvorenog čovjeka. Najizravniji je kada reagira na kakvu političku nekorektnost. Elementi ideološkoga rječnika u njegovu se diskurzu pojavljuju na očekivanim i neočekivanim mjestima, spominje npr. fašistoidan i naporan mit o vječnoj mladosti i estetici ‘androidizirane piletine’, u stihovima prepoznaje nacional-astralnu postmodernu i nacional-buniku ili pak zapisuje egzaltirane ocjene aktualnog stanja poput: „Umjesto da zapuše vjetar, vlasnici nove Hrvatske, po narodu su počeli puštati vjetrove.“
Kada ga napokon okarakterizirah samoživim kritičarem, mislio sam na nezadrživo prodiranje njegova Ja u tekst – Petković čitateljima (uz estetske preferencije) otkriva svoje afinitete, strahove, trenutačna raspoloženja, opisuje situacije u kojima se nalazi i ljude koje susreće. Nerijetko ta njegova karakteristika ide tako daleko da ironično kvalificira misao ili rečenicu koju je upravo napisao: „ovo opet cendra sredovječni modernist u meni“ – „Ja sam vidite, čitajući ovo, otišao korak dalje. Izvan prostora.“ K tome Nikola Petković je kritičar koji će ponekad izbrisati i formalni znak distance između kritičara i (nekih) pjesnika. On primjerice govori o Brankinoj kozmogoniji, novoj Brankovoj poeziji, Markovim Predmetima, Rešu, dobrom Kemi, pustolovu Tomici, Damiru itd. Kada se pojavi osobno ime, ono je u Petkovićevu slučaju prilično pouzdan signal da će kritika biti pozitivno intonirana.
Čini mi se da dosad rečeno upućuje na to da je Nikola Petković kritičar koji ne izbjegava vrijednosne kvalifikacije ili možda točnije: Nikola Petković je pristojan čovjek koji se ne uspijeva suzdržati. Iza njegovih ocjena stoje različiti poticaji i razlozi. U tekstovima je oblikovao široku lepezu izricanja suda o pjesnicima i njihovim zbirkama. Izdvojit ću, prigodno imenovati, kratko opisati i oprimjeriti pet njegovih kritičkih lica. Nazvat ću ih jednostavno: strogi i pravedni Petković, oduševljeni Petković, blagonakloni Petković, raskalašeni Petković i iziritirani Petković. Pa krenimo redom.
1. Strogi i pravedni Petković
Koncentrira se na knjigu, raspravlja o estetici teksta, poetičkim i tehničkim rješenjima, upozorava na propuste, hvali i prigovara jasno, argumentirano, bez afektivnih dodataka. Ne prepušta se aluzijama i asocijacijama.
Primjer: prikaz knjige Uresi: „aplikacije“ Seada Begovića čiji lirski idiom hotimice spaja tri hrvatska dijalekta. Petkovićev komentar Begovićevih poetičkih rješenja te osobito polemika s njegovim postavkama zapisanim u pogovoru knjige promišljeni su, odmjereni i uvjerljivi.
2. Oduševljeni Petković
Stihovi koje čita obuzimaju kritičara. On počinje misliti i putovati s njima, komentar je snažno natopljen svojim predmetom, kritičar poetizira, njegov govor uistinu postaje sugovor – misaon je, igriv ili melankoličan, ovisno o tonu knjige koju prikazuje.
Primjer prvi: prikazujući zbirku Kockasta kugla Zvonimira Baloga, koja vrvi ingenioznim jezičnim igrama, Petković pokušava kritički govor oplemeniti balogovskim ludizmom. Npr.: „Sam sa sebeom, sav van sebe, u sebe otključan i na mnoge u sebi nastanjene i iz sobe sebe izbačene sebee podijeljen, Zvonimir Balog pričalica je pričač koji, pričajući pjesme (...) piše nešto toliko čarobno da, bojim se, štogod ja iz sebea o njemeu ovdje napisao neće biti dostojno genijalnosti ove knjige.“
Primjer drugi: pišući o Čegecovim Zapisima iz pustog jezika Nikola Peković si baš daje oduška – njegovo je oduševljenje eksplicitno i vrckavo, a način njegova izricanja u dosluhu sa stilskim dominantama knjige. „Branko Čegec piše, ah, zlo i naopako, nobeje brodu guknji.“ Izraz nobeje brodu guknji kritičarski je oblik metateze, namjernog premetanja slogova unutar riječi kojim se izraz očuđuje a njegova semantika pojačava – vratimo li slogove na svoja mjesta, Petković zapravo veli da je Čegecova zbirka jebeno dobra knjiga. Osim što je tako izrečena ocjena ekstatična, njezinu stilsku fakturu obilježava korespondencija s postupkom na kojemu se zasniva zadnja pjesma Čegecove zbirke (Pakonao → naopako), tj. s metatetičnim izvrtanjem kanonskog oblika riječi.
3. Blagonakloni Petković
Stihovi o kojima piše zapravo mu nisu prirasli srcu. Misli da su banalni, izlizani, neuvjerljivi ili nespretni. Međutim blizak mu je autor, njegov način mišljenja, svjetonazor ili politički stav. Petković dvoji, suzdržava se koliko može, spašava knjigu od poetičara u sebi raznorodnim asocijacijama koje ga vode prema drugim knjigama, znanosti, raritetnim podacima ili svakodnevnim bizarnostima. Ipak, kada se prikaz približi kraju, obično zapiše i pokoju prijekornu misao, ali vidljivo eufemiziranu. Kritiku doduše u pravilu okonča kakvom protokolarnom pohvalom.
Primjer prvi: recenzija zbirke Posljednje suze nafte i krvi Sarajlije Ahmeda Burića. Petković u Burićevoj knjizi nalazi slično razumijevanje svijeta oko sebe – rata, ratnog nasljeđa, patnje, čovječnosti, dijaloga. Uime tog idejnog suglasja u zagrade stavlja estetske kriterije, dapače svoju blagonaklonost nedvosmisleno obznanjuje: „Ukoliko uzmete u ruke ovu knjigu [...] ne odustanite suočeni sa slabašnim stihovima na koje ćete naići. Idite dalje, jer dvije njezine trećine zaslužuju čitateljsku pažnju. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog njezine važnosti u vremenu.“ Naravno kritičar kritičara u ovoj bi preporuci mogao naći prostor za polemičnu raspravu o smislu i funkciji poezije, o tome trebaju li prava pitanja biti postavljena na umjetnički jedinstven način ili ih je dovoljno samo postaviti i sl.
Primjer drugi: recenzija zbirke Mali otok se ljulja Tonija Cukrova. Lokalni autor, lokalni (prvićki) idiom. Petković Cukrova karakterizira amaterom i autorom dobrih namjera, zaljubljenikom u prostor uvjeravajući i sebe i dobrohotno općinstvo u sljedeće: „Ne, ne radi se o lošim pjesmama. Ima ih svakakvih. I dobrih.“
Kako se dade primijetiti, Petkovićevo kritičko lice koje nazvah blagonaklonim ima više inačica. Jednom je na sceni Kozmopolit, drugi put Čakavac pa Riječanin, Kvorumaš itd.
4. Raskalašeni Petković
Knjiga o kojoj piše odjednom se pretvara u stanicu s koje se polazi na nepredvidiva misaona putovanja. Kritičar poseže za veoma različitim naracijama nudeći ih kao moguće analogije tematskom prostoru knjige pri čem te analogije ne moraju biti vidljive golim okom ni spoznatljive konvencionalnom mišlju. Kritika se promeće u samodostatan solilokvij ili intelektualnu igru jer se kritičar prepušta svojim interesima i idiosinkrazijama, a stihove uz koje se oni artikuliraju nekad više a nekad manje sretno privodi u taj psihogramski krug.
Primjer: tekst u povodu zbirke Postanak ptica Ane Brnardić. Raskalašeni ga Petković otvara angažiranim suočavanjem Parmenida, biskupa Bogovića i Jezerinca te don Kaćunka, u drugom ulomku pojavljuju se „BBA (Bivši Bijeli Anđeo) Zlajči (Čelni) Krst Superstar (pomoćni) sudac“, razulareni sotonisti, aforističko suprotstavljanje Boga i Đavla, zatim se u istu rečenicu naseljavaju Arthur Schopenhauer i Boris Beck... Tek onda u igru ulazi knjiga Ane Brnardić, a govor o njoj otvara prostor spominjanju filozofa i mudozofa, etnokulturalnih egzorcista, razmišljanju o tome da su ljudi bez teritorija zapravo ljudi bez identiteta i sl. Očito je na djelu esejističko osamostaljivanje kritičkoga teksta.
5. Iziritirani Petković
Epitet iziritirani u ovom kontekstu znači: kadšto ljutit, kadšto bijesan, kadšto razočaran, kadšto nalik prevarenom čovjeku, ali uvijek strasan u iskazivanju odnosa spram štiva koje mu je dopalo šaka. Ovdje mislim na one tekstove i trenutke kada se u Petkoviću budi polemička energija. U Harterijama takvi su tekstovi okupljeni u trećoj cjelini Kad poezija niče! Parafrastični naslovi kritika otkrivaju da iza glagolskog oblika niče zapravo glavom i bradom proviruje Friedrich Nietzsche – Volja za proć, O čistini i gaži u izvanmoralnom smislu, Poezija u tragičnom razdoblju srkâ, Tako je govorio Kama Sutra. U njima Petković među ostalim pokazuje da nije zlopamtilo, ali da ipak pamti. Pa se i sjeti kada se osjeti izazvanim. Tako primjerice uz pjesme Tomislava Marijana Bilosnića upućene Nerudi, Poundu, Homeru, Katulu i dr. kritičar evocira stihove istog autora iz 1980. u kojima ovaj pjeva o vijeku „kojemu se obratio Broz / nazivajući ga ljudskim imenom / preobražaja“. No i u tzv. ozbiljnom, decentnom dijelu knjige znaju se pojaviti slično intonirani tekstovi. Nisu česti, ali zbog njih dijelom postoje i kritike i kritičari, zbog njih se kritike zapravo i čitaju i povremeno sotoniziraju.
Primjer prvi: za zbirku Banalis Gloria Gordane Benić Petković ustvrđuje da je poput NLO-a preletjela ponad njegove glave: „Pri preletu nije me nasreću ozlijedila, ali me nažalost nije ni iluminirala.“ Toliko je iziritiran da se ironično iščuđava mlađem kolegi Marku Pogačaru koji je istu knjigu proglasio „najzanimljivijom poezijom u RH“, i to tako što je – veli Petković – 95% teksta potrošio na njezinu kontekstualizaciju, a preostalih 5% na govor o samoj knjizi.
Primjer drugi: kritika o zbirci Je li to sve? Drage Glamuzine. Pjesnik varira svoje prethodne knjige, a naš kritičar u zaključku piše: „Je li to sve? Iskreno se nadam da jest. Nadam se da je projekt čiji autor doslovno shvaća onu koja kaže da pisac cijeli život piše jednu te istu knjigu, priveden kraju. [...] Jer, vrijeme je da Glamuzina ipak, nakon Mesara nešto, ne nužno bolje [...] i napiše. Ali, bez da sam sebe prepisuje, pardon, bez autocitatnosti, jer mislim da se ovo prvo sad ovako kaže.“
Iskričava mudrosnost
Predložena tipologija kritičarskih lica Nikole Petkovića okazionalna je, usputna i ponajprije se tiče mojih čitateljskih navika, ograničenja i talenata. Kada sam već do te mjere zaronio u Petkovićev kritičarski stil, izdvojio bih još samo jednu njegovu bitnu karakteristiku. Nazvat ću je iskričava mudrosnost. Naime taj kritičar uime humanističkih vrijednosti, morala, istine, prava na razliku i sl. počesto aforistički najavljuje, zaključuje ili pak poentira svoje kritičke glose. Ti aforizmi na ozbiljan ili uvrnut način prikupljaju iskustvo njegova čitanja, npr.:
Kultura je imenica ženskog roda s izrazito muškim sadržajem.
[...] puno je bolje maglu čitati nego istu prodavati.
[...] gdjegod da idemo, na put vodimo sebe.
Većina tih aforizama temelji se na paradoksu. A i kako bi drukčije!? Govoriti o poeziji uvijek je pustolovina s neizvjesnim ishodom. Ali beskrajno uzbudljiva pustolovina.
Vijenac, 522 – 6. ožujka 2014.
**********************************************
Bilješka o autoru
Nikola Petković(1962), književnik, književni kritičar, sveučilišni profesor, esejist, publicist, urednik, prevoditelj i scenarist. Redoviti je profesor u trajnom zvanju na Odsjeku za kulturalne studije i Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Rijeci. Predstojnik je katedre za Europske studije. Znanstvene i stručne radove, poeziju, prozu i književnu kritiku objavljivao i objavljuje u mnogim domaćim i inozemnim zbornicima, listovima, časopisima. Bio je predsjednik Hrvatskog društva pisaca od 2011. do 2018.
Objavio
Proza: Put u Gonars (roman) Zagreb: Profil, 2018; Kako svezati cipele (roman) Zagreb: Algoritam, 2011; Uspavanka za mrtve (roman) Zagreb: Profil Internacional, (2007); Priče iz davnine (roman) Zagreb: Quorum, 1989.
Poezija: na hrvatskom jeziku: Odisejev pas, Zagreb: h,d,p/Durieux, 2007; Dan na bijelu hljebu, Zagreb: Meandar, 2001; Melodije Istre i Kvarnera, Rijeka: ICR, 1989; Vile i vilenjaci, Zagreb: Quorum, 1984; na engleskom jeziku: Las Regiones Perdidas (Poem; Bibliophile edition) LaNana Creek Press: Nacogdoches, 2001; na engleskom i hrvatskom jeziku /u koautorstvu s Cindy Lynn Brown: Glasovi iz zone tišine (Voics from Stillezone), Zagreb: HDP, 2015.
Knjiga za djecu: Vila-Riječ, Zagreb: Kašmir Promet, 2013 (ilustrirala Andrea Petrlik-Huseinović)
Znanstvene knjige: Identitet i granica, Zagreb: Jesenski i Turk, 2010; Srednja Europa: Zbilja, mit, utopija, Rijeka: Adamić, 2002 / A Central Europe of Our Own: Postmodernism, Postcolonialism, Postcommunism and The Absence of Authenticity; Rijeka: Adamić, 2002. (drugo, elektroničko izdanje, Dibido Publishers, Frankfirt AM, 2009)
Eseji i kritike: Harterije IV, Hrvatsko pjesništvo početkom tisućljeća, Zagreb: HDP, 2016; Harterije II, III, Hrvatsko pjesništvo početkom tisućljeća, Zagreb: HDP i Grafocentar, 2013; Harterije: Hrvatsko pjesništvo početkom tisućljeća. Zagreb: HDP i Jesenski i Turk, 2009; Mozak od 2 marke, Rijeka: Adamić, Biblioteka Veljko Vičević, 2001.
97. Pisci na mreži, 30. rujna (srijeda) 2020. u 17 sati: Vesna Marić
Gošća 97. programa Pisci na mreži bit će Vesna Marić čiji je roman Plava ptica izazvao iznimnu pažnju čitatelja, kritike: „Izbjeglički put od mostarske tinejdžerke do britanske spisateljice Vesna Marić opisuje onako kako se sve to doista i odvijalo. Usprkos tjeskobi tog iskustva, ona je uspjela sagledati sve okolnosti kroz originalnu humorističnu optiku koja čini ovu knjigu posebnom. Pred vama je temeljna knjiga emigrantske perspektive generacija zahvaćenih ratom devedesetih godina. Ovo štivo uspješno nas vodi u vrlo hrabar pothvat – u suočavanje s osobnim stanjem izmještenosti, u objektivnu usporedbu vlastitog, novog života upitne kvalitete s idealnim mjerilima uređenog društva u kojem bi svatko od nas želio živjeti, kao i u potragu za fizičkim mjestom koje bismo mogli nazvati domom, gdje bismo mogli odahnuti, zaliječiti rane i, uz uzdah olakšanja, krenuti dalje.“ Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Vesnom Marić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Vesnom Marić, odnosno njezina proza i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Vesni Marić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Vesna Marić: Plava ptica (ulomci):
Linkovi
https://granta.com/contributor/vesna-maric/
https://www.theguardian.com/profile/vesna-maric
http://strane.ba/oznaka/vesna-maric/
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
***************
Na granici između dva svijeta
Vesna Marić:Plava ptica, preveo s engleskog: Ivan Sršen, Zagreb, Sandorf, 2019.
Izbjeglička kriza je jedno vrijeme, netom prije sveopće paralize nastale korona virusom, ponovno postala goruće pitanje u europskim medijima. Sukladno tome, u hrvatskoj javnosti su uskrsnule i rasprave o izbjeglicama – treba li ih pustiti u Europu ili ih zadržavati što dalje od njezinih granica? Te rasprave su nerijetko plodno tlo za rasizam, bešćutnost i neznanje.
Ušuškanost u, da parafraziram Kanta, emocionalni drijemež, lišila je mnogo ljudi sposobnosti empatiziranja, ali i pamćenja. Neki građani Hrvatske i BiH tako su, čini se, zaboravili da su i sami bili u sličnoj situaciji kao i sadašnje izbjeglice u ratovima devedesetih. Sličnu je sudbinu prošla tada šesnaestogodišnja Vesna Marić koja je 1992. izbjegla iz ratom opustošenog Mostara u Englesku. Svoja je iskustva opisala u autobiografskom romanu Plava ptica koji je prvi put objavljen na engleskom jeziku 2009., a potom preveden i izdan na hrvatskom 2019.
Centralna tema knjige je autoričino iskustvo izbjeglištva. Taj put počinje od evakuacije autobusom iz razorenog Mostara 1992., preko Dalmacije, Francuske i završava u Engleskoj. Kroz četiri godine, koliko treba da službeno stekne status izbjeglice, autorica boravi u nekoliko engleskih gradova (Kendal, Exeter, Penrith, Hull).
Već se u prvom poglavlju vidi autoričina spisateljska vještina. Upečatljivi vizualni detalji, odlični dijalozi i humor koji “olakšava” emocionalno nabijenu situaciju su lajtmotivi knjige. Iako je tema izrazito emocionalna i teška, pripovjedačica (osim već spomenutim humorom) uspješno izbjegava ikakve izljeve sentimentalnosti ili sažalijevanja. Njezin pripovjedački glas je distanciran, objektivan i usredotočen na detalje, a zanimljivo je i kako se elegantno i nenametljivo prebacuje iz perspektive odrasle osobe u perspektivu tinejdžerice (odlična usporedba izbjeglištva s jako dugim praznicima).
Iako se u pripovijedanju primarno koristi prvo lice, pripovjedačica ne pripovijeda samo o sebi. Naime, uz priče o ključnim trenucima njezinog izbjeglištva isprepliću se anegdote o drugim ljudima, uglavnom prijateljima i drugim izbjeglicama. Svako od tih poglavlja pokazuje kako rat na različite načine utječe na ljude – neki (poput stabilne i živopisne Gordane koja se na putu prema Engleskoj nametne kao vođa izbjeglica) uspijevaju držati glavu iznad vode i preživjeti nedaće, dok drugi pucaju pod teretom neizvjesnosti i straha rata (prevoditeljica Esma koja poludi jer nije mogla podnijeti biti daleko od svoje domovine i muža ili pak pripovjedačičin otac koji tone sve dublje u alkoholu).
Priče funkcioniraju kao odvojene cjelina pa su sukladno tome odvojene u poglavlja zbog čega bi se ovu knjigu moglo definirati kao zbirku memoarskih vinjeta. Zasebnost priča se može protumačiti i tako da pružaju dovoljno prostora da čitatelji likove iz priča dožive kao punokrvne i stvarne ljude s osobnošću, a ne “samo” izbjeglice. Što se ne može reći za domaćine Engleze. Naime, u nekoliko odlično izvedenih i komičnih scena isplivava na površinu njihovo neznanje i predrasude o nesretnim izbjeglicama iz BiH-a. Primjerice, scena u kojoj se Dragan, “menadžer” izbjeglica, srdi na one koji nisu obučeni kao “prave izbjeglice” jer ih Englezi neće ozbiljno shvatiti ili scena u kojoj Engleskinja uzme jednoj ženi kutiju sapuna s riječima: “Ne, ne jesti!” Svjedočeći ovakvim situacijama, pripovjedačica brzo spoznaje da “između spasioca i žrtve stoji ljudska priroda… pa uloge koje su isprva definirane i jasno razgraničene, često postaju zamagljene i isprepletene.” Tragikomična je i scena između jedne izbjeglice i Engleza: ona mu, preko autorice kao prevoditeljice, nabraja što je sve imala u svojem stanu, u pokušaju dokazivanja da iako je izbjeglica jednom je imala sve što je mogla poželjeti.
Za razliku od većine svojih sunarodnjaka (pogotovo onih starijih), pripovjedačica se zahvaljujući svom učenju i sve boljem znanju engleskog jezika kako-tako uspijeva prilagoditi u englesko društvo. Ta se olakšana prilagodba najviše može pripisati činjenici da je u to vrijeme bila tinejdžerica, a oni su gotovo svugdje isti. Relativno brzo se sprijateljuje sa svojim engleskim vršnjacima i doživljava tipična tinejdžerska iskustva (prva ljubav, ispijanje alkohola u pubovima, tulumi i svirke). No ispod površine je neprestano tinjao strah za njezin status – hoće li dobiti status izbjeglice ili ne, što podcrtava činjenicu da su izbjeglice uvijek na granici između dva svijeta, odnosno nemogućnosti pripadanja. Ironično, nakon što dobije službeno rješenje o dobitku statusa izbjeglice, autorica posjećuje rodni Mostar koji je se tada počeo oporavljati od rata.
Iako su kratka (neka su duga jedva jednu stranicu) poglavlja predstavljaju šaren mikrokozmos u kojem se isprepliću tuga, ljubav, rat, tragedije i humor. Priče (uglavnom naslovljene po “glavnim junacima”) ispričane su tako da efektno i izrazito precizno prikazuju univerzalnost ljudske prirode u ratnim vremenima, ali i njezinu bizarnost (npr. andrićevski intonirana priča o ženi koja ni kad je počeo rat nije htjela izaći iz kuće da ljudi ne vide njezinu ljepotu). Ponekad sve to šarenilo može biti previše (pogotovo u pogledu brojnih likova koji se brzo izmjenjuju), usprkos autoričinoj višeput dokazanoj vještini. No, bez ikakve sumnje Marić je odlična pripovjedačica, svojim okom za detalje i stilskom istančanošću (“Ponekad smo putovale u prašnjavim, smrdljivim autobusima, a tamnoj noći vidjele bi se samo naše bjeloočnice.”) gradi napete i emocionalno nabijene narative koji su ovu čitateljicu držali prikovanu za knjigu.
Iz kratke posvete na prvoj stranici (“svim izbjeglicama”) jasna je namjera ove male knjige, što je autorica i naglasila u intervjuu (“Željela sam da osoba koji čita Plavu pticu vidi da je to i njena i njegova priča, a ne nekog stranca….”) – da prikaže univerzalnost izbjegličkog iskustva i da se iza te, danas čini se, omražene riječi kriju ljudska bića, što implicira da bilo koga može snaći ta sudbina (makar u metaforičkom smislu). Ovom je knjigom autorica nepretenciozno, ali realistično i dirljivo pokazala ljudsko lice izbjeglica, ali nažalost se još ne nazire odgovor na pitanje – kad će šira javnost napokon vidjeti to lice?
Luca Kozina, Booksa.hr, 14. travnja 2020.
***************
Bilješka o autorici
Vesna Marićrođena je 1976. u Mostaru. Napustila je Bosnu i Hercegovinu i preselila se u Veliku Britaniju u dobi od šesnaest godina. Studirala je češku književnost na School of Slavonic and East European Studies na UCL-u u Londonu nakon čega je radila za BBC World Service. Piše turističke vodiče za Lonely Planet i novinarske tekstove za The Guardian i BBC Online. Ulomak iz knjige Plava ptica, koju je u engleskom izvorniku 2009. objavio prestižni izdavač Granta, dobio je nagradu Penguin Decibel za nove prozne glasove, a roman je dosad preveden i objavljen na pet jezika. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču u časopisu The New Philosopher 2019. Vesna Marić živi između Madrida i Londona i dovršava novi roman.
|
Srijeda, 26. kolovoza 2020. 17:00 - 18:30
Gošća 96. programa Pisci na mreži bit će Nada Topić, knjižničarka i divna pjesnikinja koja je hrabro i uspješno ušla i u prozu. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži. Namjera nam je danas u razgovoru s Nadom Topić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori? Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest. Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Nadom Topić, odnosno njezini tekstovi, dramatizacije i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor. Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Nadi Topić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam autorica želi reći o sebi.
Dodaci Slavica Cilas, Meteorologija tijela Meteorologija tijela, izbor iz poezije
Linkovi
Voditelji programa Pisci na mreži Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO Miroslav Mićanović, AZOO
********************* Životopis
Nada Topić je rođena u Splitu 1977. godine. Piše poeziju i kratku prozu. Objavila je tri zbirke pjesama Svetac u trajektnoj luci (2005.), Meteorologija tijela (2015.) i Bezbroj i druge jednine (2017.), slikovnicu Kako se rodila roda (2007.) te zbirku kratkih priča Male stvari (2016.). Zbirka Meteorologija tijela našla se u užem izboru za književne nagrade „Risto Ratković“ i „Tin Ujević“ za 2015. godinu. Zbirka kratkih priča Male stvari polufinalist je "Nagrade Janko Polić Kamov" za 2016. godinu.
Doktorirala je u području informacijskih i komunikacijskih znanosti i autorica je znanstvene monografije Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja (2017.). Tekstovi su joj objavljivani i izvođeni na Trećem programu Hrvatskog radija, u domaćim i stranim časopisima (Zarez, Fantom slobode, Poezija, Tema, Sarajevske sveske, Mogućnosti, Kvartal, Panorama, Koraci), zbornicima i na internetskim portalima. Suradnica je lokalnog mjesečnika Solinska kronika. Predsjednica je Društva knjižničara u Splitu te članica međunarodnog udruženja Society for the history of authorship, reading and publishing (SHARP). Živi i radi u Solinu.
|
Srijeda, 29. siječnja 2020.
Gošća 91. programa Pisci na mreži bit će Irena Vrkljan, autorica koja je „apartna pojava hrvatske književnosti, s jedne strane proglašavana rodonačelnicom 'ženskog pisma' svojom knjigom 'Svila, škare', a s druge uvijek donekle izdvojena iz gibanja na domaćoj književnoj sceni zahvaljujući i dugogodišnjem životu u Berlinu. (G. Duhaček). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Irenom Vrkljan, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Irenom Vrkljan, odnosno njezina poezija i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Ireni Vrkljan da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Linkovi
http://polja.rs/wp-content/uploads/2017/06/Polja-312-313-16-17.pdf
https://www.portalnovosti.com/vlastita-soba-sjecanja
https://www.booksa.hr/program/dokumentarni-film-irena-vrkljan
https://poezija.darkbb.com/t865-irena-vrkljan
https://voxfeminae.net/strasne-zene/irena-vrkljan-kritika-odgoju-za-poslusnost/
https://www.mvinfo.hr/knjiga/624/zelene-carape
https://www.mvinfo.hr/clanak/irena-vrkljan-moji-literarni-ljubimci-vazni-su-mi-kao-i-zivi-ljudi
https://www.facebook.com/518892704937587/posts/1054774438016075/
https://poskok.info/irena-vrkljan-moji-literarni-ljubimci-vazni-su-mi-kao-i-zivi-ljud/
http://sveske.ba/en/content/pisanje-kao-odbacivanje-bremena
http://www.matica.hr/kolo/286/kutijice-za-sjecanje-19914/
Autorski dodaci
Irena Vrkljan, Nove pjesme, 2014.
Irena Vrkljan, Pjesme, nepjesme, 2016.
Irena Vrkljan / Julijana Matanović: Pisanje kao odbacivanje bremena, 2004.
*******************
Irena Vrkljan
Moji literarni ljubimci važni su mi kao i živi ljudi
Razgovarao: Srđan Sandić
Irena Vrkljan sigurno je naša najveća živuća književnica. Osobno je jedna od rijetkih autorica kojima vjerujem, kako književno, tako i životno. Između ostalog, sve je to jedno. Razgovarali smo o Protokolu jednog rastanka, Bennu, Marini Cvetajevoj, Dori, Stančiću, Ristiću, ljubavi, slobodi. I. Vrkljan je rođena 21. kolovoza 1930. godine u Beogradu gdje završava osnovnoškolsku naobrazbu. Gimnaziju polazi u Zagrebu, a školovanje nastavlja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu studirajući arheologiju i germanistiku te režiju na Akademiji za film i televiziju u Berlinu. Pjesnikinja, prozaistica, radio-dramatičarka, esejistica i prevoditeljica na književnu je scenu stupila u razdoblju krugovaša poezijom nadrealističke tematike. U to je vrijeme sa Zvonimirom Golobom prevodila djela njemačkih autora. Bila je dugogodišnja urednica TV emisije "Portreti i susreti" za koju je napisala sedamdesetak scenarija o domaćim umjetnicima.Živi i radi kao profesionalna književnica na relaciji Zagreb – Berlin. Objavljuje na hrvatskom i na njemačkom jeziku.
Srđan SandićProtokol jednog rastankavaše je sjećanje na vašeg prijatelja, sudruga Benna. Na neki način podsjeća na priču o Marini, na priču o Dori. Podsjeća na tu veliku književnu priču, o jednoj knjizi, koja se piše cijeli život.
Irena Vrkljan: Da, to je u mom slučaju – knjiga Nestalih, a kako sam htjela sačuvati nekako Benna, onda sam se sjetila da sam i Marinu i Doru htjela, tako u napisanom – sačuvati. Jedino to će ostati kada mene ne bude. Htjela sam neke njegove stvari prevesti na hrvatski, da ostane, da se zna kako je i što je on pisao.
Kakva je bila recepcija njegovog djela u Njemačkoj, kakav je bio odnos prema njegovom radu, kakav je sada?
Sada, posthumno, izlazi jedan roman koji je bio napisan još osamdesete. Imao je krug ljubitelja, ali nije bio bestseller autor. Pisao je literaturu koja je bila tiha, gotovo neprimjetna. Vrlo je lijepo pisao dijaloge. Dobio je nagrade za radio-drame. Moralo se živjeti od nečega, ne može se živjeti od same literature. Jedan roman, o mojoj teti, koji je izašao u Austriji imao je veliki uspjeh kod čitatelja. To nikada nisu bili milijunske naklade
Često ste skupa pisali. U jednom trenutku vi ste prekucavali njegove tekstove. Prisjetimo se tih trenutaka.
Kada je bio u krizi, probala sam mu pomoći, kako je i zašto zapeo. Puno smo razgovarali. I to mu je pomoglo. Kada sam ga upoznala, tad već sedmu godinu nije pisao. Probali smo pronaći razloge zašto ima strah od bijelog papira. Prve stvari je meni diktirao, prva knjiga priča, neke radio drame. Kao što sam rekla, od njih smo živjeli, a ne od pisanja romana. Za roman se dobije do 1000 eura. Sada izlazi taj roman koji je napisan 1980. za kojeg nije našao izdavača, dok je ovaj izdavač rekao da u životu nije ljepšu knjigu čitao.
Recite nam nešto više o toj knjizi.
Knjiga je autobiografska. On kao mladi kazalištarac, od 1945. do 1949., bio je glumac, noćni čuvar. Osnovali su malo kazalište, on je sa 17 godina prišao kako bi pomogao u unošenju nekog namještaja i onda mu je direktor rekao da je s obzirom na taj jednodnevni rad sada postao njihov član. Teatar se zvao Tribina. Piše o periodu nakon rata, bijedi, gladi u gradu. On je bio sam, roditelji su bili evakuirani. Bio je to jedan težak život, ali nešto je jako suvremeno, u smislu pogleda na život.
Protokol jednog rastankanaziv je romana. Ipak , moram vas pitati - može li se čovjek rastati od takvog jednog sugovornika, partnera. U knjizi ste i naveli da je rastanak kao i ponovni susret – nemoguć.
Za mene to je tako. Za mene je to nemoguće. Da nisam mogla pisati, ne znam kako bih preživjela. Nije to bio samo blesavi brak. Mi smo zajedno radili, čitali smo se, slušali smo se. On je pisao sasvim drugačije. Razgovarali smo o konceptu, o dramama, o scenarijima. Bilo je to više od jedne veze. Prijatelj mi je rekao: "Ti ćeš biti jedna polovica, sada.“ Mislim da je nenadoknadiv.
Na koji točno aspekt vašeg rada je utjecao, koliko vas je mijenjao, vaše ideje, etičke ili estetske pozicije?
Nije se nikada miješao. Ja sam imala drugu biografiju. I njegovu su tekstovi na neki način autobiografski. Njemu su se roditelji zajedno ubili, mama je oboljela, a tata se odlučio na zajedničko samoubojstvo. Patio je od male depresije. Ostao je rano sam. Ničeg nije bilo. Htio je biti glumac, pa je to palo u vodu, postao je dramaturg. Taj redatelj, prvi s kojim je radio, završio je u ludnici. Onda je postao dramatičar, dramaturg. Nije imao baš mnogo sreće u životu. Njegovo pisanje je, vjerujem, zato tiho. Nismo se miješali. Prihvaćali smo se.
Imate li osjećaj da ste kanonska autorica novog doba?
Nemam taj osjećaj. Jučer me nazvala jedna žena iz Berlina, sa svojih četrdesetak godina, i kaže da je čitala Svilu, škare te da joj je knjiga otvorila put u razumijevanje svog odnosa sa svojom majkom. Takve susrete s ljudima sam imala, a to je nezamjenjivo.
Na vas se puno odnosi kada se govori o ženskom autorstvu, u Hrvatskoj, u Jugoslaviji. Ono što je vidljivo kod vas jest odnos koji zdravo mapira samu sebe nekada, samu sebe danas. Autopogled, bez cenzure. Kako se taj pogled gradio?
Možda ga je izgradio taj moj život od nekada ili djetinjstvo su razlog da sam pisala pjesme, a kasnije i romane. Djetinjstvo nije bilo lijepo, ne zbog materijalnih razloga. Otac je bio čudan čovjek. Puno su mi čitali, na njemačkom. Dvojezično sam odrasla. Išla sam u srpsko-njemačku školu u Beogradu.
Kako je Marina ušla u vaš život. Kako je nastajala ta knjiga?
Čitala sam njezine pjesme, pa korespondenciju Rilke – Marina Cvetajeva, sve na njemačkom. Inspirirala me poezija pa sam malo iščitavala taj život, zanimao me taj život u emigraciji jer sam i ja bila polustrankinja u tom Berlinu. Zanimalo me to njezino samoubojstvo, kako je došlo do njega. Njezine knjige također nisu dobro prolazile, pogotovo u Francuskoj. Našla sam bliski način gledanja na stvari. Imigranti su bili protiv nje jer joj je muž bio Židov. „Preselila sam život u teku.“- napisala je. Vidjela sam fotografije, imala je jednu haljinu. Bila je, kao i Virginia Woolf... moji literarni ljubimci važni su mi kao i živi ljudi. Važni su mi autori koji su mi kao i živući ljudi mogli nešto pokrenuti, nešto probuditi u meni, natjerati me da ih ispišem.
A Dora?
Dora je jedna glumica, inače poznata u Zagrebu. Mijenjala sam ime. Ona je čitala poeziju, glumila u prvim filmovima. Bila je jako zanimljiva, radila je u HNK. Oboljela je psihički, iako nije bila toliko bolesna, koliko su je medicina i društvo stvorili, činili takvom.
Strategija autoreferencijalnosti kod vas?
Moje knjige nisu romani. Sada mi više niti jedna knjiga neće moći biti osim o Bennu. Nisam u krizi, nego trenutno nemam više inspiracije za pisanje. Ova tema je preuzela moj cijeli život. Tako je uvijek bilo. Teme su me uzimale, uvijek sam bila iskrena. U tome se i krije najviše istine. Ili trebam naći nekoga da me povuče, da me inspirira, da tragam za životom, tuđim. Nema strategije.
Jedino možemo pisati o onome što nas pokreće?
To ne mora biti bliskost, mora biti nešto više, nešto što pokreće, nešto što me vraća tj. omogućava pisanje. Nemam odgovora. 1980. sam napisala Svilu, škare. Nikada nisam imala poteškoće kao Benno. Uvijek sam mogla pisati, ali tek 1980. sam mogla dovoljno retrospektivno i jasno pogledati u prošlost.
Svila nestale, škare ostalesu obračun? Ispravka?
Htjela sam reći da je to sve ipak literatura, jer ta haljina moje majke, ta razrezana svila, taj konjić, ona nikada nije imala tu haljinu. To je napisana haljina. To je napisana autobiografija. Htjela sam biti pravednija prema njima.
Možemo li razumjeti svoje roditelje?
Možemo bolje uočiti njihove razloge, ali to tek kada ostarimo. Dok si mlad je to puno teže. Tom sam knjigom probala vidjeti njihovu tragičnu situaciju kao i stav koji su izgradili prema nama, njihovoj djeci.
Je li moguće doći do slobode, do jezika slobode?
Zanimala me istina, ali samo ako je istina sloboda, što nije istina to me ne zanima. Istinitost teksta me najviše dirnula. U romanu Miss Dalloway, na primjer.
Faza s krimićima?
Htjela sam probati. Nešto gdje nema pucanja. Htjela sam psihološki krimić. Išli smo često u Beč. Oba se tamo događaju. Najgore što se kod mene dogodilo je otrovan bombon.
U Protokolu propitujete današnju književnu situaciju, scenu. Zamjerate tome što su pjesnici postali superintelektualni, što se danas bave pitanjima digitalnog kapitalizma?
Ne čita se mnogo beletristika. Nešto se mijenja. Više se vjeruje esejistici, sociologiji, novoj filozofiji. Manje se čita poezija, a to će imati posljedice. Tko čita Musila? Sartrea? Danas se može slušati knjige. Ali, knjiga od papira, to je prošlost.
Ima li veću vrijednost? Što je najvažnije oko knjige?
Ja volim tekst na papiru radi bilješku, radi povratka na taj papir, držanje u ruci, drugo čitanje, starost papira nakon nekog vremena. To je možda staromodno. Ipak, najvažnije je što čitate.
Vratimo se na Protokol jednog rastanka. Benno je znao hrvatski jezik?
Dovoljno da se sporazumije. Nije znao toliko da bi mogao intelektualno sudjelovati. Bilo mu je teško naučiti taj jezik, bio je prestar za njega. Dnevnik je njegovo životno djelo. Svaki ga je dan pisao.
Vi ste uveli pak svoj dnevnik kada je on bio u bolnici, u knjigu?
Htjela sam opisati svoj osjećaj kako se postupa sa starcima u bolnicama.
To nije bilo ugodno?
U Njemačkoj se trenutno pedeset posto starih ljudi njeguje doma. Nemaju dovoljno domova, a kada su ti ljudi u domovima, nedostaje im stručnih ljudi.
Starost je tabu?
Uvijek je tako bilo. Ljudi se boje osamljenosti, toga što starost nužno donosi. U Italiji i Španjolskoj obitelj još igra ulogu. U Berlinu si ili doma sam. ili u domu za stare i nemoćne.
Zatvor, logor? To su mu bile riječi koje je često izgovarao pred kraj života?
Da, on nije bio starac koji se mogao naviknuti na tu vrst režima. Oni pjevaju, igraju karte, robusni su. On nije to ni za života radio, niti kartao, niti pjevao. Nije bio tako društven.
Njegova bolest je bila najveća kazna za vas oboje, u knjizi to potvrđujete. On je sve zaboravio, vaš život, vašu ljubav.
Jedino moje ime nije zaboravio. Irena. Ta bolest briše sjećanje. Nikada me nije mučio, nije bio agresivan kako dementni postaju. Ostala je tuga u njemu, znao je da se nešto događa što ne razumije. Imao je slabo srce radi aritmije.
Je li Berlin postao vaš grad, kao što Zagreb nikada nije?
Tamo gdje se osjećam doma je književnost, slikarstvo, neki ljudi.
Benno, Claudio?
Šentija Ivan, njegova žena Danica. Uglavnom stranci, slikari. Bili smo jedna grupa ljudi jer smo svi bili bez novaca, skromno smo živjeli. Nakon 40 godina u Njemačkoj sam bez auta, bez kuće na moru. Jednu malu smo odgajali. Sve smo s njom prošli. Dok se nije udala u Műnchenu. U Zagrebu mi je bio važan Viculin, Stančić, Miladinov, Kristl. Nikoga više nema.
Koliko se sjećate tog života prije Berlina?
Portreti, susreti, oko 60 filmova koje sam napravila. Tartaglia, Stupica, sve je to bilo lijepo, zanimljivo, poezija Kaštelana, Vesne Parun, istarsko kazalište. Sada HRT želi te filmove rekonstruirati.
Dijete, stablo, dijete koje je nacrtalo pa više nije nacrtalo.
Htjela sam slikarstvo ili medicinu, ali je oboje bilo nemoguće. Radila sam s Fadilom Hadžićem, Vukotić je počinjao. Šibl je rekao, od poezije ne možeš živjeti, tada sam još bila s Golobom. Preveli smo trideset romana. Prvo sam krenula s radijem, televizijom. Viculin mi je bio jako važan. Sve je volio što sam radila. Onda sam dobila stipendiju, upoznala Benna, i radi njega sam ostala. U Berlinu sam našla isti krug koji me zanimao kao i u Zagrebu. Uvijek, uglavnom slikari. Sjedila sam po tim kuhinjama, po ateljeima. Bili smo preskromni. Benno nije bio pompozan. Kao ni ja.
Nikada niste htjeli veliku karijeru?
Ne, uvijek smo se krparili, penzija, drame, ali to je bilo u redu.
Nedavno je objavljena vaša knjiga u Njemačkoj, a od tog objavljivanja niste dobili honorar.
To je knjiga o židovskoj pjesnikinji. Knjiga Sestra, kao iza stakla. Umrla je 1945. U Jeruzalemu. Slična je Marini. Nikada ništa nije imala u životu. Osim dobrih pjesama. Imala je bolesnog sina, nije imala stana, jedna vrlo zanimljiva i tragična osoba, na rubu.
Je li vaš život bio na rubu?
Nikada mi to nije bilo problematično, osim kada se radilo o stanarini. Skrpavali smo se. Nitko oko nas nije imao novaca. Imali smo sreće s radio dramama.
Da ste pisali o tim nekakvim, nazovimo ih hot temama, o židovstvu, hrvatskom ratu, hrvatskim identitetima. Bolje biste prošli kao spisateljica u Njemačkoj?
To bi ih zanimalo. Nijemci od hrvatskih autora žele folklor, život u kamenjaru, koze, ovce, na što je Handke padao kod Srba, ili politička literatura, disidentska literatura, kritika Tita. To me nije zanimalo.
Vi i niste imali takav problem s Jugoslavijom?
Nisam, zato što je Viculin, režiser spomenutih Portreta bio u partizanama, bio je član partije, štitio me je, makar je bio nesretan jer su svi oko njega, ti drugovi takozvani, gradili karijere. Imao je jedne cipele, jedan kaput, sam je kruh pekao, nije dolazio iz velike obitelji. Nisam morala ući u partiju. Nisu me kontrolirali, nitko nije čitao te moje priče o umjetnicima. Radila sam što sam htjela. Mogli smo putovati, naš socijalizam nije bio kao u DDR-u, u Rumunjskoj. Sve medije sam mogla čitati. Mogla sam raditi te filmove. U Njemačkoj sigurno ne bih mogla takvo što raditi. Šibl je također bio ležeran čovjek, igrali su preferans u Društvu književnika. Bilo je drugačije. Kod Stančića je jednom došao čak Koča Popović, svi su htjeli njegove slike. Kad je Stilinović pao u nemilost, otac od Mladena koji je tada imao devet godina, Golob i ja smo za tu djecu nosili čokolade, banane. Marjan Matković nas je upozorio na UDBU, on je tada bio predsjednik Društva književnika. Na kraju nam je taj udbaš mahao preko ulice. Mladen mi je kasnije rekao da smo im samo Džamonja i mi dolazili u posjet.
A tu je priča i o Marku Ristiću, o popodnevima kod Murtića, Miljković...
Marko Ristić je o meni pisao, izašlo je u Republici. Imam sve njegove knjige, bila sam kod njih u Beogradu. Volio je moju poeziju. Miljkovića sam također znala. Zadnje to popodne sjedili smo s njim, bio je u depresiji, pustili smo ga da ide pisati. Kažu da se napio, objesio se. Teško nam je to palo. Napisao je jednu pjesmu Bennu i meni. Kod Picelja smo, Kristl, Srnec, Ivšić i ja, postojao je taj život van politike, čitali poeziju na prvoj izložbi Exata. Nikada nisam bila politička aktivna. Murtić je nedjeljom prijepodne imao sastanke s prijateljima. Šegvić arhitekt, Jure Kaštelan, Golob i ja, gledali smo njegove slike, izmišljali naslove za njegove slike. Bila je to lijepa vrst života. Falio mi je Stančić, kod njega smo svake večeri bili. Dragojević je imao jednu emisiju. Strašno je volio Benna, ja sam prevodila, imali smo život s umjetnošću. Nema tih ljudi, nema tog vremena. Bila je to oskudica koja nas je držala. Stančić je jeo Maggi-kocke jer je mislio da su to bomboni. Sjedili smo u kuhinji, slušali šansone. Od Gajeve do Amruševe do Bosanske.
Kako biste opisali ovu medijsku situaciju, puno toga pratite i dalje?
Ne pratim fejsbuk, analfabet sam s internetom. Ako čovjek previše ostari, nije ni to lijepo. Fale ti tvoji ljudi, tvoj život. Da su živi, ni oni se ne bi uklopili.
Koji je period života ostao najmiliji?
Snimanje filmova, mala curica koju smo odgajali kao vlastitu kćer, Benno, kada je ponovo pisao. Onda smo morali napustiti stan u kojemu smo živjeli četrdeset godina. Taj rez nas je jako pogodio. Sve što smo pisali, tamo smo pisali. Novi ambijent nas je uveo u neku vrst nesreće.
I ljubav za kraj, dakako?
Benno je bio za mene sve: ljubav, rad, razumijevanje, istinitost. Ljubav se desi ili ne desi. Znali smo se osam dana kada je Benno sa svojim koferom uselio u moj studentski stan. Krevet je bio od Crvenog križa. Ormar bez pozadine, peć s ugljenom. Ali, ljubav je bila velika. Možda se takva ljubav ne dešava svakome.
Jeste li htjeli nekoga poput njega?
Imala sam dosta hofiranata, poslije rastave s Golobom. Bio je to lijep brak, bio je povučen, pjesnik. Nije htio rastavu, ali je imao avanturu. Bila sam umorna, od prevođenja, od njegovih nezgodnih ljubavnih priča. Čekao me pred televizijom. 1960. sam se rastala, počela raditi na TV-u, umro mi je otac. Bilo je nekako dobro. Ali, ne kao s Bennom.
Moderna vremena, 4. kolovoza 2015.
*******************
Bilješka o autorici
Irena Vrkljan, hrvatskaknjiževnica i prevoditeljica (Beograd, 21. kolovoza 1930.). Studirala arheologiju i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te režiju na Akademiji za film i televiziju u Berlinu. Bila je urednica televizijske emisije Portreti i susreti(1960–71), za koju je napisala sedamdesetak scenarija. Živjela je i radila u Berlinu kao profesionalna književnica i prevoditeljica, a 2014. vratila se u Zagreb. Dobitnica je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 2005. Književno stvaralaštvo započela je u doba krugovaša poezijom nadrealističke tematike (Krik je samo tišina, 1954; Paralele,1957; Stvari već daleke, 1962; Doba prijateljstva, 1963; Soba, taj strašni vrt, 1966), a u tom je razdoblju sa Z. Golobom prevodila djela njemačkih autora (E. M. Remarque, Wolfgang Ott, H. W. Richter, Karl Aloys Schenzinger i dr.). Nakon odlaska u inozemstvo i dalje je objavljivala poeziju, u kojoj se iščitavaju nostalgija za domovinom i osamljenost (U koži moje sestre, 1982). Početkom 1980-ih počela je objavljivati autobiografsku prozu. Roman Svila, škare (1984), kao kombinacija autobiografije i razvojnoga romana, retorikom i topikom bliskima ženskom pismu, donosi inventuru vlastite intime, stavljajući u prvi plan potragu ženskoga subjekta za vlastitim identitetom i opsesivnu težnju za samopotvrđivanjem. Roman Marina ili o biografiji (1987) bavi se vezama umjetnosti i života. Podastrvši biografije triju žena – Marine Cvetajeve, same pripovjedačice i njezine prijateljice Dore – tuđe je živote i iskustvo iskoristila u proklamiranju vlastitih, privatnih opsesija. U romanu Pred crvenim zidom (1994)usredotočuje se na ispitivanje kaotičnih učinaka na zbilju i sve aspekte humaniteta 1990-ih. Teme potrage za identitetom, prepoznavanja sebe u drugima, ženskoga nagona za oslobađanjem, sjećanja na mrtve prenose se i u romanima Berlinski rukopis (1988), Dora, ove jeseni (1991), Zelene čarape (2005)i Sestra, kao iza stakla (2006). Intimnu esejističku prozu sazdanu od temata ljubavi donijela je u knjizi Naše ljubavi, naše bolesti (2004). U Dnevniku zaboravljene mladosti(2007) progovorila je o kulturnoj živosti Zagreba 1950-ih i 1960-ih, a romanom Svila nestala, škare ostale (2008)gotovo je lirski uokvirila ključne trenutke svojega proznoga, autobiografskog izričaja. Formi epistolarnoga diskursa približila se u romanima Pisma mladoj ženi (2003)i Pismo u pismu (s Jasnom Horvat, 2008), a okušala se i u žanru kriminalističkoga romana (Posljednje putovanje u Beč, 2000; Smrt dolazi sa suncem, 2002). Knjiga Žene i ovaj suludi svijet (2010)zbirka je sedam priča o sedam različitih žena s različitih dijelova svijeta. Pjesnička zbirka Koračam kroz sobu (2014)spoj je autoričinih pjesama i eseja književnih kritičara i teoretičara koji su pratili njezin opus. U knjigu Pjesme, nepjesme (2018) „onkraj uzbuđenja, potištenosti i uznemirenosti, sabranost doživljaja utkala se u slojevitu raskoš pjesme (J. Pintarić). Objavila je i roman Rastanak i potonuće (2012)te autobiografske zapise Protokol jednog rastanka (2015).
- Nalazite se ovdje:
-
Naslovnica
-
Obrazovanje
-
Poslovanje
- Usluge