Sanja Lovrenčić, književnica i prevoditeljica, ušla je u hrvatsku književnost 1987. zbirkom pjesama Insula dulcamara. Otad je objavila još pet pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski i slovenski. Za knjigu Rijeka sigurno voli poplavu dobila je 2007. godine nagradu Kiklop za najbolju pjesničku zbirku.

Autorica je nekoliko proznih knjiga - zbirki kratkih priča Wien Fantastic i Portret kuće, romana Kolhida, Klizalište (2005) te Dvostrukog dnevnika žene sa zmajem u kojemu se isprepliću dnevnički zapisi i ulomci dramskog teksta. Napisala je i biografiju hrvatske književnice Ivane Brlić Mažuranić U potrazi za Ivanom za koju je dobila nagradu Gjalski 2007. Za roman Martinove strune, objavljen 2008. na hrvatskom i na njemačkom dobila je Književnu nagradu Steitermaerkische Sparkasse. Godine 2010. objavila je zbirku kratkih proza Zlatna riba i istočni Ariel. Autorica je fantastične trilogije Zmije Nikonimora, od koje su dosad objavljena dva dijela - Palača i Vrt i Put do mora.

Bavi se i pisanjem za djecu te je za knjigu Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić dobila nagradu Grigor Vitez 2001. Kao dramska autorica dobila je 1997. nagradu ASSITEJ-a za najbolji kazališni tekst za mlade za Bajku o Sigismundi i Krpimiru. Za djecu je priredila i nekoliko knjiga i slikovnica prema motivima iz svjetske i domaće folklorne baštine; za Hrvatske bajke dobila je nagradu Kiklop 2009, a za Noinu mačku i druge igrokaze nagradu Grigor Vitez 2010.

U programima Hrvatskog radija izveden je niz njezinih radio-dramskih tekstova, među kojima su neki izvođeni i izvan Hrvatske (na njemačkom, mađarskom, slovačkom i estonskom). Kao samostalni dokumentarist snimila je i režirala šest dokumentarnih radio-drama.

Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod knjige C. S. Lewisa Konj i njegov dječak uvrštena je 2004. na Časnu listu IBBY-a.