Pisci na mreži, srijeda, 26. listopada 2022. od 17 do 18:30 sati
Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!
Gošća 118. programa Pisci na mreži bit će Tatjana Gromača, pjesnikinja, romanopisac, autorica „koja se mijenjala tijekom godina i koja je kontinentalni hrvatski krajolik zamijenila onim bajkovitijim i tajanstvenijim istarskim“, autorica čija je knjiga pjesama Nešto nije u redu (2000) umnogome mijenjala prostore i mogućnosti hrvatskog pjesništva.Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Tatjanom Gromačom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Tatjanom Gromačom, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Tatjani Gromači da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Tatjana Gromača, Nešto nije u redu, izbor, 2000.
Tatjana Gromača, Carstvo nemoći, izbor, 2017.
Tatjana Gromača, Mrtav rukavac rijeke Save, izbor, 2018.
Tatjana Gromača, Berlin, Pula, Varšava, izbor, 2022.
Tatjana Gromača, intervju, Portal Kulturistra, 2018.
Tatjana Gromača, intervju, Portal Istra 24, 2022.
Poveznice
https://www.novilist.hr/specijal/tatjana-gromaca-predstavila-roman-pocetnica-za-ludake/
https://www.youtube.com/watch?v=JM3z7Pz4pzI
https://antologija.weebly.com/tatjana-groma269a.html
https://www.istra24.hr/kultura/tatjana-gromaca-jako-me-pogodila-propast-uljanika
https://www.tportal.hr/kultura/clanak/hrvatska-je-i-teret-i-nadahnuce-20130627
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Denis Derk
Možda je upravo propast jedini siguran put prema vječnosti
Ugledna hrvatska književnica čiji je roman Božanska dječicadobio godišnju Nagradu „Vladimir Nazor“ i nagradu Jutarnjeg lista za roman godine, nedavno je objavila knjigu Berlin, Pula, Varšava. Objavio ju je Sandorf, a uredio Darko Milošić.
Tekstovi Tatjane Gromače krajnje su izbrušeni, ali nisu monotoni. U svakoj nam rečenici ova vrsna stilistica postavlja brojna intimistička pitanja koja su univerzalna, pa stoga i relevantna.
Riječ je o tekstovima koji su većim dijelom bili emitirani u emisiji Mikrokozmi Trećeg programa Hrvatskog radija, s kojim autorica redovito surađuje. Tekstovi su subjektivne i krajnje individualizirane posveteTatjane Gromače nekim europskim i istarskim gradovima i gradićima u kojima je živjela kraće ili dulje vrijeme ili ih povremeno posjećivala s dragom joj osobom. U nekim je gradovima bila na školovanju, a u nekima na rezidencijalnim književničkim boravcima. Nekima se vraćala s veseljem, neke je, valjda, zauvijek izbacila iz svog itinerera, a neki su joj postali i stalno mjesto življenja.
Rođena u Sisku, Gromača već dulji niz godina živi u Istri, regiji koja je naklonjena umjetnosti i umjetnicima (ili je barem bije takav glas), ali i regiji koja njeguje različitosti i to u svim mogućim pogledima. Istra je dio Hrvatske u kojem se revizija povijesnih činjenica odvija jako polako, možda i zato što je taj dio Hrvatske stoljećima uporno čuvao svoj lokalistički obojen identitet, koji stoga nije lako pokoriti niti uzurpirati. Stoga se u opreznom štivu Tatjane Gromače, koje nikada nije prvoloptaško niti je ideološki proskribirano, mogu naći otmjene natruhe tog istarskog osebujnog, pomalo i gospodskog, nježnog odnosa prema povijesti. Tako pišući o doista fenomenalnom zdanju pulske tržnice, autorica piše o osmrtnicama na kojima se još uvijek tu i tamo može pronaći i zvijezda petokraka.
Tekstovi Tatjane Gromače krajnje su izbrušeni, ali nisu monotoni. U svakoj nam rečenici ova vrsna stilistica postavlja brojna intimistička pitanja koja su univerzalna, pa stoga i relevantna. Stoga knjiga Berlin, Pula, Varšavanikako nije samo jedan u nizu hrvatskih putopisa koji svoje čitatelje želi očarati enciklopedijskom erudicijom ili komunalnim informacijama koje su dobrodošle površnim turističkim avanturama. Ona je prije povezan skup osviještenih priča, koje bi, po današnjim kriterijima, bilo razumno i moguće proglasiti i romanom s autobiografskim elementima, kakve suvremeni čitatelji diljem svijeta obožavaju i gutaju.
Ali, Gromača nije srednjostrujaški autor i njezina osobna priča, premda posuta putopisnim prahom, vjerojatno ne zanima brojniju čitateljsku publiku. Stoga je ovo knjiga za sladokusce, ali i ljude koji nepoznatim gradovima prilaze sa strahopoštovanjem, ali i s kritičnošću koja jest dobronamjerna, ali nije uvlakačka. Surovi su i ubojito točni autoričini obračuni s nekim europskim neupitnim prijestolnicama, koje često nazivamo svjetskim kulturnim središtima i bogomdanim mjestima za bolji i kvalitetniji život. A kada piše o istarskim gradićima utonulim u preintenzivnu povijest, koja ih je često ostavljala bez iskonskog stanovništva, Gromača je nekako obzirnija i manje stroga, spremna na popuštanje i sentimentalne ustupke, iako i ovdje čuva pravo na prigovor i oštro oko kojem malo što promakne. Pišući o velikim mađarskim, njemačkim, nizozemskim ili češkim gradovima, baš kao i o istarskim lokalitetima snažnog intenziteta, Gromača otkriva jako puno o sebi, vlastitim mehanizmima stvaranja i osjećanja te o vlastitim željama i preokupacijama. Kao da je pišući o berlinskoj umjetničkoj sceni, likovnoj ponudi Amsterdama ili o doživljaju moćne, ali i oronule budimpeštanske arhitekture, pisala samo i jedino o sebi.
Osobi koja se mijenjala tijekom godina i koja je kontinentalni hrvatski krajolik zamijenila onim bajkovitijim i tajanstvenijim istarskim nakon neobuzdanog pjesničkog druženja u Labinu, gradu za koji autorica upućeno tvrdi da ima najljepši trg u Istri. Naravno, osobne je tajne pažljivo skrila u gusto prozno tkanje ovih intrigantnih i beskompromisnih zapisa, koji nemaju milosti prema uvriježenim istinama, a još manje prema odavno zacementiranim predrasudama. Ipak, ova knjiga ima i svoje upozoravajuće, manje ugodno lice, jer autorica ne može prešutjeti propast, kako onu fizičku, stvarnu, tako i onu psihičku, maglovitu i osjetilnu, na koju nailazi posvuda, bez obzira na to je li u milijunskom gradu ili gradiću sa samo nekoliko stalnih stanovnika. Ali nije sve tako crno. Možda je upravo propast jedini siguran put prema vječnosti.
Večernji list, 3. listopada 2022.
Bilješka o autorici
Tatjana Gromača (Sisak, 1971), diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu komparativnu književnost i filozofiju. Od 2000. do 2017. radila je kao novinarka, reporterka i kolumnistica, baveći se najviše temama kulture, umjetnosti i društva (Feral Tribune, Novi list). Od 2017. djeluje kao samostalna književnica i književna kritičarka. Članica je Hrvatske udruge samostalnih umjetnika. Redovito surađuje književnim ogledima, esejima, putopisnom prozom, prilozima o djelima sa područja humanistike sa III. programom hrvatskoga radija. Književnu rubriku „Ljudi i knjige“ objavljuje u časopisu www.prometej.ba, kolumne na internetskom portalu: www.autograf.hr
Prema tekstu kratkog romana Crnac, Hrvatsko narodno kazalište iz Rijeke uprizorilo je nagrađivanu predstavu 2009. godine. Za roman Božanska dječica nagrađena je 2012. godišnjom nagradom „Vladimir Nazor“, Ministarstva kulture Republike Hrvatske za najbolje prozno djelo, a 2013. nagradom Jutarnjeg lista za roman godine. Knjige su joj prevođene na engleski, njemački, talijanski, češki, poljski, makedonski, bugarski i slovenski jezik. Bila je stipendistica berlinske Akademie der Künste. Živi u Istri.
Objavila: Nešto nije u redu?, pjesme, Meandar, Zagreb, 2000; Crnac, kratki roman, Durieux, Zagreb, 2004; Bijele vrane – priče iz Istre, reportažni zapisi, Profil, Zagreb, 2005; Božanska dječica, roman, Fraktura, Zagreb, 2012; Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti, proze, Fraktura, Zagreb, 2014; Bolest svijeta, roman, Sandorf, Zagreb, 2016; Carstvo nemoći, roman, Sandorf, Zagreb, 2017; Mrtav rukavac rijeke Save, proze, Sandorf, Zagreb, 2018; Početnica za luđake, roman, Sandorf, Zagreb, 2021; Berlin, Pula, Varšava, putopisne proze, Sandorf, Zagreb, 2022.
