20. svibnja 2011.
Pogledajte snimku susreta: Snimka - Damir Miloš
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Damir Milos
Attendee key: Participant
Govor o meni, tebi i drugome: svijet i jezik u prozi Damira Miloša
Više je različitih mogućnosti čitanja tekstova – priča i romana Damira Miloša, čitanja koja se međusobno uključuju, ali ne dopuštaju jednostrano razumijevanje i tumačenje njegova spisateljskog svijeta. Jedan je pol njegova pisanja onaj u kojem govorimo o dječjem svijetu, svijetu djece i odraslih, čini ga Bijeli je klaun, koji je potvrdio njegov status i uvrštavanjem u lektiru.
Sedmo izdanje Bijelog klauna, knjige često nazivane hrvatskim Malim princem, ilustrirao je Lovro Artuković, ilustracije su crno-bijele jer, kao što vjerojatno znaju svi oni kojima je Bijeli klaun bio u školskoj lektiri, dječak iz ovog romana ne razlikuje boje i u rješavanju tog problema pomaže mu starac kojeg susreće u šumi. Granica tzv. dječje književnosti i književnosti za djecu sasvim je proizvoljna i kritika je s pravom upozorila da je Bijeli klaun "kao i svaka dobra knjiga za djecu, ujedno i knjiga za odrasle". (S. Bukovac) Teško da su autoru romana, s obzirom na to da on tvrdi da mu je temelj pisanja izvan vlastite biografije i hrani se teorijom, bliska čitanja u kojima se sudbina njegova slika poistovjećuje sa sudbinom svijeta u kojem živimo.
Glavni lik Dječak svijet promatra vizurom ozbiljnosti i čuđenja, i jedino što može vidjeti jest potpuno sivilo: ljude koji su izgubili sustav vrijednosti i u žurbi da zgrnu što više novca zaboravljaju smijeh, dobrotu, ljubav i ljepotu; vide sive i prljave gradske ulice na kojima nemilosrdno juri bezbroj automobila... I kada uz pomoć Starca spozna vlastitu boju, bijelu boju djetinjstva i nevinosti, Dječak u odori klauna — potpuno bijel, tek s plavom suzom na obrazu, odlazi iz cirkusa, korača svijetom, gleda ljude i čudi se. A priča se da će bijeli klaun hodati svijetom sve dok oko njega ne budu živjeli sretni ljudi. (K. Peternai). Međutim, ne treba naglašavati da autorovo razumijevanje vlastitog teksta nije jednako onomu što u njemu pronalaze čitatelji, kritika. Poziv na čitanje Bijelog klauna odgovara njegovoj važnosti i vrijednosti koju su prepoznali i čitatelji i kritika: "Pročitajte knjigu i pozdravite dijete u sebi. Vi kao dijete, s djetetom iz priče pođite ruku pod ruku u potragu za svojim bojama i onim ljudima koji će imati vremena tražiti svoju sreću. Podsjetite se kako se gleda zatvorenih očiju, kako se nalaze boje u onome što je sivo. (A. Hribar)
Drugi pol pisanja Damira Miloša jesu romani (i priče) koji istražuju područja i mogućnosti pisanja, pripovjednih strategija – dakle, oni koji se naizgled (ili doista) žele odvojiti od uobičajenoga načina razumijevanja književnog teksta. Je li to moguće, hoćemo se li s tim složiti, možemo li na to pristati, može li se tako pisati i čitati – možda je odgovor najbolje potražiti u romanu Cesta!
Gdje smo i na kojoj cesti u romanu Damira Miloša Cesta? Orijentacija u prostoru njegova pripovijedanja, ispražnjenom od privatnosti i biografije, povijesti i pamćenja nameće se kao odlučujuće pitanje za putnika, suputnika i čitatelja. Cesta je živo paradoksalno mjesto stvarnosti koje se objavljuje u svojoj praktičnoj vrijednosti – troma u zadanim koordinatama i istodobno pokretna vrpca u prijenosu ljudi i roba – cesta je istodobno poprište različitih signala, znakova, vibracija i promjena.
Mjesto prolaznosti i potrošivosti, prostor žudnje za nepoznatim i dalekim, nedosežnim. Pisanjem se odmičemo od poznatoga i očekivanoga, upisanoga. Upućeni smo na cestu i vezani za nju različitim figurama, krug njezinih radijacija iznimno je snažan i određen, obilježen nedvosmislenim pravilima i stranama. Priča se bajka o stvarnom, patetično se iznova upisuje i skriva... Pripovjedač Ceste priča zanemarujući postojeću regulaciju i stvara sjene i privide, galeriju slučajnih prolaznika i likova koje smo gledali ili sanjali u divljinama i zabitima. Obuhvaća nas i uvlači u sebe svijet onostranosti, bizarnosti, opasnih mjesta i susreta.
Putovanje romanom Cesta traje u napetosti koja je u temelju njegova pripovijedanja, pouzdani se znakovi brišu da bi se ispričala priča i razvio događaj u svojoj prvotnosti, izvornosti. Ali prvoga i originalnog nema – ni za pripovjedača ni za putnika ni za čitatelja – jer kad smo na putu, na cesti već smo opremljeni glasom, predajom, pričom, manje ili više pouzdanim vodičem. Magija pisanja i pustolovina jezika, zbog koje se velikim dijelom priča u romanu otima kontroli njezina pripovjedača, oslobađa nas i zavodi, zaustavlja na usputnim postajama, raduje i plaši slučajnim otkrićima. Gdje završava cesta? – pitamo se na njezinu početku. Gdje počinje cesta? – pitat ćemo se na njezinu kraju. Je li povratak moguće i ponavlja li se ono što je već bilo bajka ili stvarnost. Ne stižemo se pitati i ne očekujemo konačan odgovor, jer na svakoj dionici nastaje nova i nepredvidljiva mapa naše (čitateljske) pustolovine. Ima li bolje preporuke za čitanje, za putovanje!
Dodaci:
Bijeli klaun (ulomak iz romana)
Izbor priča iz knjige Meke ulice
