31. siječnja 2012.
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Evelina Rudan
Attendee key: Participant
Evelina Rudan: Pjesnikinja koju volim
Pjesnički glas u poeziji Eveline Rudan preuzima dionice drugih tekstova, ugrađuje različita iskustva pjesnika koje čita, koje voli ili onih čije riječi, stihovi i rečenice potiču nastanak njezinih pjesama. Otvorenost prema drugom čitanju svijeta i otkrivanja sličnosti u drugoj senzibilnosti, ljubav za njihove učinke ili uvlačenje sadržaja posredovanih različitim diskurzivnim praksama – postupak je koji umnogome otvara i usložnjava prostor pisanja. Važno je odmah reći da takva vrsta stvaranja višeglasnog pjevanja od poznatih tekstova ima opasnu potrebu sravnjivanja u jedinstven i ravnomjeran vladajući ton sklada i ljepote.
Istodobno, proces podvrgavanja ideje ili iskustva već ovjerenog u drugom tekstu znači ulaganje dodatnih napora ne bi li se, s jedne strane, sačuvala početna impulzivnost i vjerodostojnost vlastitog upisivanja u tekst, ali i, s druge strane, dalo na važnosti onome na koje se izravno ili neizravno autor poziva. Čitajući pjesme Eveline Rudan jasno je da su nedoumice, pitanja i sumnje umnogome plod naknadne teorijske i interpretativne naravi i da proces njezina pisanja uključuje, na gotovo svim razinama, i gradnju i razgradnju. Naravno, nisu to procesi nepoznati bilo kojem obliku stvaranja vlastitog svijeta i omjer mašte i tehnike, količine, viška i manjka mjere ne garantira vrijednost i učinkovitost teksta samo po mjeri korištenog materijala.
Hoću reći da poezija Eveline Rudan idu u susret svijetu koji hoće obuhvatiti, ali je nerijetko ona već u središtu vlastitog svijeta i hoće ga osnažiti, provjeriti i dati mu novo lice. Ili ga sačuvati kakvo već jest od nevolja vjetra i vremena prolaznosti.
Posvetnice nastaju tragom drugih riječi koje se ritmično i skladno nižu u jednostavnim stihovima, situacijama i prizorima koji se ponavljaju, provjeravaju i stavljaju u novi kontekst. Stanovita pjevnost i upućivanje u priču-prizor daje ravnotežu i daje smisao onome što se događa, što je i vidljivo i što je neuhvatljivo. Ona se spašava od straha kad te obuzimaju tuđi prostori, strahovi i sam se mučiš kao onaj ili ona (pjesnikinja) koju voliš.
Tko su njezini autori nije nepoznato, jer ih ona već u opremanju teksta navodi izravno (Aida Begić), parafrazira im naslov knjige (Trg na kojem stojimo ruši se, Božica Zoko), odgovara na tekst Ivanu Slamnigu i posvećuje mu pjesmu. Što je ono što ih okuplja u njezinu iskustvu, koji zajednički nazivnik određuju svu različitost, određuje čitatelj aktivirajući u i nudeći tekstu svoju povijest čitanja.
Tematsko-motivski sklopovi u posvetnicama vraćaju se početnoj ludosti i naivnosti djetinjstva, koje nije lišeno prijepora i konflikta. Međutim, i u tome što je naizgled sve moguće, kako se pogrešno misli za bajku, vladaju pravila i za muškarce i za žene, za odrasle i za djecu. Ne treba puno iskustva da bismo u tom približavanju drugom, bio to tuđi tekst ili vlastito dijete, osjetili svu opasnost vedrine, zadovoljstva u obiteljskom okolišu i potrebe da se ljepotom i skladom dosegne sigurnost i mir.
Kako doskočiti pratećim posljedicama stvaranja lijepoga teksta? Prijeći u područje riječi i mraka, pamćenja i ponavljanja, sačuvati jezgru pjesme u njezinoj nesavršenosti i malenosti, u nabrajanju i nesklopivosti svijeta koji je i tamna ploha i marinirana riba i stršljen, ploča s kornjačom, kravlji rep prije kiše... U igrivim pjesmama skriveni su drugi tekstovi, autori, jer na djeluje je uvlačenje u dijalog onoga što je i samom govorniku ostalo skriveno mjesto: je li to dogovor o traženju s Ankom Žagar, prešućena igra sa golemim i prešućenim glasovima iz poezije Krešimira Bagića? Čitatelju ostaje prostora za upisivanje vlastitih tekstova i imena, koja nisu samo književne, umjetničke naravi nego i praktičnih vodiča i priručnika o gradovima i zemljama... Ono što ih na novoj zemljopisnoj karti, mentalnoj mapi prikuplja jest oznaka: Točna mjesta i netočna vremena. Stvaranje opreke u istom prilika je za odricanje od stvari, ali upravo u odricanju od njih prostire se ono što nikad nije pokazivalo stvari kakve jesu: ogledalo, izmišljanje sretne priče, ponuda i potražnja za onim što nikada ne hoda i ne živi samo.
Ne treba zaboraviti da Evelina Rudan mijenjajući cikluse ne povlači oštre granice između tekstova i cjelina, nije riječ o konceptualizaciji radikalnih mogućnosti pisanja. Riječ je prije o prikupljanju rasutog tereta čitanja i uvlačenja u kožu slutnje neuhvatljivoga. Dakle, situiranje onoga što se događa riječima, što se događa onome koji govori, pamti, misli i čita. (Miroslav Mićanović)
Bilješka o autorici:
Evelina Rudan (1971., Pula). Diplomirala kroatistiku i južnoslavenske filologije, doktorirala s temom iz usmene književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje trenutno i radi. Radila je u izdavačkom poduzeću „Josip Turčinović“ d.o.o. i u Pazinskom kolegiju – klasičnoj gimnaziji. Pjesme je objavljivala u domaćoj periodici i na Trećem programu Hrvatskog radija. Poezija joj je zastupljena u nekoliko pregleda i antologija, neke su joj pjesme prevedene na više stranih jezika. Za rukopisnu zbirku Breki i ćuki dobila je književnu nagradu Grada Rijeke Drago Gervais 2007.
Knjige pjesama: Sve ča mi rabi ovega prolića (2000), Posljednja topla noć (2002., sa Slađanom Lipovcem i Denisom Peričićem), Uvjerljiv vrt u elektroničkom obliku (2003., prijevod na engleski Hana Dada Banak), Breki i ćuki (2008) i Pristojne ptice (2008); slikovnica (s ilustratorom Svenom Nemetom) Kraljevićev san (2010)
Dodaci:
E. Rudan, Breki i ćuki, izbor iz knjige, 2012.
E. Rudan, Pristojne ptice, izbor iz knjige, 2012.
E. Rudan, Nježna bjelina naglaska, intervju, poezija, 2011.
N. Petković, Breki i ćuki, kritika, 2008.
N. Petković, Pristojne ptice, kritika, 2009.
Internetske stranice:
Moderna vremena Info: Breki i ćuki
Moderna vremena Info: Pristojne ptice
E-books: Evelina Rudan (poetry)
Booksa interview
