Pisci na mreži - Tomica Bajsić

28. veljače 2012.

Pogledajte snimku susreta:

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Tomica Bajsic
Attendee key: Participant

Tomica Bajsić : Dva svijeta i još jedan

Izazovu oblikovanja iskustava stečenih na putovanjima nije lako i jednostavno odoljeti. Avanturistički duh Tomice Bajsića, pjesnika (Južni križ, Pjesme svjetlosti i sjene), prevoditelja (izbor iz španjolske poezije, Sve do srca svijeta Blaise Cendrars, U Patagoniji Bruce Chatwin) upisao se u prozni tekst na posve neobičan način.

Naime, u trenutku kada žanr putopisa nameće potrebu da subjekt putovanja opisuje vlastita iskustva s putovanja, Bajsić poseže za iskustvima drugih koji su o istom prostoru već pisali, koji su ga u dalekoj prošlosti već istraživali, bili ushićeni, koji su upravo njime potaknuti često puta „prelazili preko ruba“ pretvarajući se u poznate istraživače umjesto da su ostali zadovoljni npr. „ulogom paža jednom portugalskom princu“. Bilježi on pri tome niz događaja, ali i asocijativnih zapažanja na temelju čitanja literature. Intrigiraju ga posebice oni autori, moreplovci, putopisci, avanturisti, povjesničari u čijim tekstovima prepoznaje vlastiti, već od kritike prepoznat, pjesnički „pustolovni duh pun romantizirane samoće“.

Putujući Južnom Amerikom, Brazilom, unutrašnjošću tih prostora, ploveći brodom „Queen Lory“ oceanom između otoka i rubnoga kopna, gledajući rijeke Orinaco, Rio Negro i Amazonu, zaustavljajući se na jezeru Zrcalo mjeseca, autor Dva svijeta i još jedan oblikuje putopis bez čvrstog narativnog okvira, bez eksplicitno izrečenog plana putovanja, s brojnim analeptičnim digresijama koje se često puta pretapaju s trenutnim iskustvom slučajnih prolaznika koje putopisac susreće zapisujući pri tome priče o ljudima i zbivanjima oko njih. Pikanterije iz brodskih dnevnika, tračevi s ulica, iz života mještana, sudbonosne ljubavi, priče o čudima i čudesima, legende, istina o Briggite Bardot i gusarima kao i o ženama ratnicama i morima koja se ulijevaju u rijeku, samo su neki od narativnih izleta koji ovaj književni žanr temeljen na vjerodostojnosti i autentičnosti zapisanoga, premješta u onaj na granici mogućega i vjerojatnoga.

Ako su temeljne strategije u putopisu pripovijedanje i opisivanje onda se prikazivanje putopisne događajnosti u ovih trinaest poglavlja isključivo svodi na montiranje tuđih iskustava, a figura opisa kojom se obično narušava izvještajni ton putopisne naracije u ovoj je putopisnoj prozi i opet gledana kroz naočale nekog drugog. Na taj se način potpuno brišu granice između onoga tko putuje, tko zapisuje odnosno onoga tko čita. Autorov se identitet u „Dva svijeta i još jedan“ nazire u onim slojevima teksta u kojima on bira detalje iz života drugih (npr. digresija o Melvillu i njegovom posljednjem zapisu „Prati svoj san“ ili o Joshui Slocumu, prvom samcu koji je oplovio svijet) kako bi uspostavio kontakt s čitateljem, ali i u vrlo diskretnim komentarima preko kojih ukazuje na prostore svojih interesa. Mnogostruko složenim rečenicama spajaju se udaljenosti i blizine, prošlost i sadašnjost, proizvodeći pri tome pravu narativnu eksploziju informacija. Dobiva se ipak dojam da kratak spoj iz kojega „frcaju“ iskre prepune podataka, detalja, opisa, digresija baca čitateljima zagušujući dim u oči pa se njihova perceptivna usmjerenost raspršava krajolikom kojim putopisac prolazi, ljudima s kojima se susreće, kulturnopovijesnim znamenitostima o kojima piše.

Dva svijeta i još jedan eksperimentalna je putopisna proza koja pomične granice putopisnoga žanra pretvarajući ga u biografski tekst. Zrcaljenjem osobnoga u iskustvu drugoga oblikuje se višeslojna naracija o prostoru kojemu putopis nastoji nalikovati. Dakle, Bajsić bira iskustva onih čije ushite dijeli, čija iskustva s putovanja poštuje, čije ga sudbine uzbuđuju, a zapažanja nadahnjuju. „Dva svijeta i još jedan“ stoga je tipičan postmoderni putopis u kojem se čitatelj neće tako jednostavno snaći, u kojemu neće dobiti jasnu sliku putovanja koju očekuje, neće slijediti oko putopisca već njegov duh, njegovu asocijativnost.

Količina informacija je u ovom slučaju samo nadomjestak za putovanje na koje se mnogi ne odlučuje krenuti najčešće uslijed vlastite nepokretnosti i vezanosti uz jedan prostor. „A sudbina nam je moreplovna“, piše.
(Helena Sablić Tomić)

Bilješka o autoru:

Tomica Bajsić, pjesnik, prozaik, crtač, grafički dizajner i prevodilac. Rođen u Zagrebu 1968. godine. Školovao se u Školi primijenjenih umjetnosti i studirao na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Bavio se i restauracijom i crtanjem. Sa suprugom i troje djece živi u Zagrebu. Dobitnik nagrade “Goranovo proljeće” za knjigu pjesama Južni križ (1998) i „Dobriša Cesarić“ za zbirku Zrak ispod mora (2008). Prevođen na francuski, engleski, njemački, španjolski, portugalski, poljski, ruski, mađarski, slovenski, slovački i kineski jezik. Poeziju i proza objavljuje u zemlji i inozemstvu u različitim antologijama, u časopisima i na radiju.. Urednik je prijevodne poezije u časopisu Poezija i osnivač Naklade Druga priča koja se bavi poezijom. Član je upravnog odbora Hrvatskog PEN Centra.

Objavio: Južni križ, poezija (Goranovo proljeće, 1998), Pjesme svjetlosti i sjene, poezija (AGM, 2004), Dva svijeta i još jedan, putopisna proza (Naklada Ljevak, 2007), Ana i vila Velebita, slikovnica, crtež i tekst (NP Velebit, 2007), Pobuna obješenih, poezija i prozni zapisi (Fraktura, 2008), Zrak ispod mora, poezija (Biblioteka nagrade Dobriša Cesarić, 2009).

Važniji prijevodi: Španjolske pjesme ljubavi i progonstva – izbor poezije, preveo i pripremio (DHK, Zagreb, 2002); Sve do srca svijeta – izabrane pjesme Blaisea Cendrarsa, preveo i pripremio (Naklada MD, Zagreb, 2003); U Patagoniji – prijevod putopisa Brucea Chatwina: (SysPrint, 2006); Južna pošta, putovanje kroz poeziju Latinske Amerike (Biblioteka časopisa Poezija); Urezi, izbor iz svjetske poezije o ratu, represiji, ropstvu… (Druga priča, 2010.)