održano 20. lipnja 2013.
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Milos Durdevic
Attendee key: Participant
Intervju
Miloš Đurđević, pjesnik, kritičar, esejist i prevoditelj ovih je dana objavio, u izdanju Matice hrvatske Sisak, antologiju novije hrvatske poezije naslovljenu Kupujemo bodeže.
Antologija se zove «Kupujemo bodeže». Gdje su «bodeži» novije hrvatske poezije?
Svakako Stojević po čijoj je pjesmi nazvana antologija, jedan od ključnih hrvatskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća, čija poezija ni danas ne gubi na snazi. Kako sam išao za tim da naslov utemeljim u samom materijalu, naslov je logičan. A logičan je i po tome što je u hrvatskom pjesništvu aktivno nekoliko generacija: od onih koji su štovana gospoda u 60-im do Vlade Bulića koji ima 25 godina. On piše o Internetu ili nekim drugim sasvim novim fenomenima, ali pokazalo se da se u zbirci koju je objavio, koliko god bila razbarušena i anarhoidna, hvata za neoavangardne premise koncipirane još sredinom 70-ih …
Noviju hrvatsku poeziju razvrstali ste u tri grupe. Kako i zašto?
Nastojao sam pokazati dominante u pjesničkoj produkciji zadnjih 25 godina, a po meni poezija je i dalje najpropulzivnija, najzanimljivija književna vrsta u Hrvatskoj. Htio sam pokazati kako se organiziraju pojedinačni autorski opusi i grupne poetike, pri čemu se ne radi o sukcesiji, nego, recimo tako, o grozdovima poetika. Dakle, postoji vrlo jaka struja pjesnika srednje i starije srednje generacije čija poetika uglavnom počiva na premisama avangarde i postavangarde druge polovice 70-ih i početka 80-ih. Pored te postoji tip poezije koji se, posve pojednostavljeno, može otčitati preko časopisa Quorum, a treću veliku nakupinu u tom grozdu čini poezija pisana od početka 90-ih.
Što se dakle događa u najnovijem od novijeg?
Tu leži najveći rizik antologiziranja, paradoks suvremenosti koji se ne može dobro riješiti, može se samo ponuditi jedno od mogućih čitanja… Recentnu produkciju skupio sam pod sintagmom «Zemljina sila teže». Tu je vrlo izražen lirski subjekt, mnogo jače, pa i grublje, negoli ranije, najčešće identificiran sa samim autorom, ali s jednim drukčijim pristupom neposrednom iskustvu – u onome što se hoće, što se osjeća, kako se to uzima, ili još češće, kako se s time sudara, biva odbačen i poražen… A u tu skupinu, napominjem, opet ne ulaze samo autori koji su se tada pojavili, već i autori čija je poetika pokazivala takva obilježja još s kraja 70-ih godina. Primjerice Dalibor Cvitan, za kojeg mi neki kolege kažu da im je bio gotovo nepoznat kao pjesnik: kad bi se njegove pjesme, bez imena autora i datuma nastanka objavile danas – pomislilo bi se da je to napisano ovog časa.
Jeste li tako «otkrili» još kojeg pjesnika?
Nisam išao za otkrivanjem, a i teško je u maloj kulturi kao što je naša bilo što otkriti, ali recimo Dubravko Detoni, koji je u nas poznat prije svega kao skladatelj, kao pjesnik je izuzetno zanimljiv. On je rođen 1937, ali kažem, da se danas objave bez podataka neki njegovi radovi, moglo bi se pomisliti da se radi o nekom nadobudnom i žestokom studentu. Uvrstio sam i Igora Rončevića, koji je slikar i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, koji je objavio slino zanimljivu knjigu poezije iz koje se vidi da je veliki fan Raymonda Carvera. Nije stvar u tome da se izdvoje pojedinačna imena, što sam natuknuo i u uvodnom tekstu. U modernoj hrvatskoj poeziji od kraja 40-ih do danas ne može se izdvojiti jedna osobnost. Mi nemamo svog Victora Hugoa, srećom ili nesrećom – po meni srećom – koja bi dala dominantni pečat.
Ako već nerado govorite o uvrštenima, probajmo o neuvrštenima: zašto nema Ivana Slamniga, Danijela Dragojevića, Slavka Mihalića ili Zvonimira Mrkonjića, koji je i sam nedavno objavio pjesničku antologiju?
Pa, radi se o istoj stvari, držim da je moderna i suvremena hrvatska poezija nastajala – i dalje nastaje – u određenom polju napetosti koje se stvara između različitih poetika i još raznovrsnijih poetskih ostvarenja. Spomenuti pjesnici dobro su poznati i uglavnom kritički obrađeni, višestruko su antologizirani te bi, po meni, njihovo uvrštavanje tražilo dodatnu razradu predložene matrice koja bi onda pokrivala šire, vjerojatno polustoljetno razdoblje.
Antologija je nastala na narudžbu.
Slavko Jendričko mi je ustupio tematski broj časopisa Riječi ogranka Matice hrvatske u Sisku, što sam s velikim zadovoljstvom prihvatio. Kako se već neko vrijeme bavim pisanjem, kritikom, esejistikom i prevođenjem, imao sam nešto slično na umu – dati moje čitanje o tome što moji kolege i prijatelji rade, pa uz sve druge rizike antologija ima izražen i taj subjektivni moment.
Lirike posvećene Domovinskom ratu gotovo da i nema. Radi li se, kao i u nedavnoj antologiji Zvonimira Mrkonjića, o «spuštanju na zemlju» prevelikih očekivanja?
Mislim da se tu, u nekom protoromantičnom smislu, ne može govoriti o poeziji koja bi bila vrijedna pažnje, a bitno je uvjetovana tim ratom. Ono što sam ja našao su snažna pojedinačna iskustva. U 90-ima ne može se govoriti o ratnoj poeziji.
Vaše bilješke o pjesnicima su nekonvencionalne, osobne… Jedan vam je nešto povjerio «dok ste pili pivo», drugo je «pomalo studirao na Filozofskom fakultetu», treći je «robustan momak s kojim nema šale»…
Bez prenemaganja: rad na antologiji je 95 posto mukotrpan posao – prokopati stotine knjiga, poslije čega shvatiš da je dobra polovica, bez uvijanja, smeće, onda sve to sistematizirati… Poslije toga sam rekao, idem napisati nešto što će mene zadovoljiti.
Bilješka o autoru:
Miloš Đurđević rođen je 1961. na otoku Rabu.
Objavio je četiri knjige pjesama (Pejzaži ili kružno traženje riječi, Beograd, 1989; U zrcalu, Zagreb, 1994; Žetva, Zagreb 1997, Umbrijska sunčanica i druge pjesme, Zagreb, 2010), dvije knjige eseja i književnih kritika (Podnevni pljusak, Zagreb, 2003; Sjene na vodi, Zagreb, 2009), antologiju suvremene hrvatske poezije (Kupujmo bodeže, dva izdanja; Sisak, 2004; Zagreb, 2006), izbor iz suvremene strane poezije (Glasovi u prolazu, Zagreb, 2008), priredio izabrane pjesme slovenskog pjesnika Uroša Zupana (Pripreme za dolazak travnja, Zagreb, 2001), priredio je i preveo izabrane pjesme škotskog pjesnika Dona Patersona (Selected Poems / Izabrane pjesme, dvojezično izdanje; Zagreb, 2008).
Poeziju i eseje objavljuje u domaćim i inozemnim književnim časopisima i publikacijama, sudjelovao na međunarodnim književnim festivalima i seminarima, i po pozivu boravio u literarnim kolonijama i rezidencijama. Kao zasebne naslove objavio je tridesetak teorijskih, proznih i poetskih knjiga prevedenih s engleskog jezika.
Od 2004. godine uređuje hrvatsku domenu Internet časopisa za suvremenu međunarodnu poeziju, Poetry International Web – PIW (www.poetryinternational.org) sa sjedištem u Rotterdamu. 2009. godine sudjelovao na međunarodnom književnom programu, International Writing Program (iwp.uiowa.edu) – u statusu rezidencijalnog pisca Sveučilišta Iowa, Iowa City, u Sjedinjenim Državama.
Živi i radi u Zagrebu kao slobodni književnik i prevoditelj.
Dodaci:
M. Đurđević: Umbrijska sunčanica (2010)
M. Đurđević: Pejzaži ili... (1989)
M. Đurđević: Žetva (1997)
M. Đurđević: U zrcalu (1994)
M. Đurđević: Iz novog rukopisa (2013)
M. Đurđević: O prevođenju
M. Đurđević: O književnoj kritici
M. Đurđević: Anketa o položaju poezije
Internetske stranice:
www.lyrikline.org
Moderna vremena Info
International Writing Program
Zagrebačka slavistička škola
Civitella Ranieri
Moderna vremena Info - kritika
Časopis Republika - kritika
