održano 25. rujna 2013.
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Marko Pogacar
Attendee key: Participant
Marko Pogačar: Predmenti, Algoritam, Zagreb, 2009.
"Taj je bespomoćan/ kao jabuka pred gravitacijom" kaže mladi hrvatski pjesnik Branislav Oblučar u pjesmi: "Što činiti promatraču ptica?" Njegovo pitanje sliči dosjetki o nečijoj zbunjenosti ili nepokretnosti. Da nije umreženo u pjesnički tekst i da mu nije do gotovo fenomenološkog motrenja poretka stvari, olako bi se dalo iskoristiti kao moto osamljeničkom poslu u kojem se zatječu mlađi hrvatski pjesnici devedesetih.
Ali prije će biti da oni (hrvatski pjesnici devedesetih) pišu, između ostalog, u sjeni kritičkog i interpretativnog vrednovanja, koje je u panorami Off-line (Quorum, 5-6/2001) izveo u svom predgovoru književni teoretičar i pjesnik Tvrtko Vuković, koji je ustvrdio da praksu devedesetih određuju: zaborav, prazna sadašnjost i 'ne-znanje'.
Malen broj kritičara koji bi redovito pratili i vrednovali književnu produkciju, smanjivanje prostora namijenjenog knjigama poezije u dnevnim novinama, na radiju i televiziji, učinilo je pjesnički (autorski) posao osamljeničkim.
Međutim, poezija Marka Pogačara nije bespomoćna nego se upravo svojom jakošću izdvaja iz postojećeg konteksta mlađe hrvatske pjesničke generacije. Marko Pogačar (Poslanica običnim ljudima, 2007) i knjigom pjesama Predmeti svodi račune i iskustva devedesetih u paradoksalnoj nesvodivosti različitoga odnosa prema jeziku i prostoru, što sasvim sigurno najmlađoj hrvatskoj poeziji daje novu energiju i senzibilnost.
Uvažavanje tradicije (pjesničko-fenomenološka istraživanja D. Dragojevića, Z. Mrkonjića, ali u prvom redu Nikole Šopa) ovdje dobiva na iznimnoj osebujnosti, jer pjesnički je glas u njegovu radu potpomognut različitim međuglasovima, referencama, naslovima i fusnotama. Kruženje oko predmeta, gledanje i promatranje, sagledavanje ispunjava poeziju Marka Pogačara onom intrigantnošću kojom se kategorije vremena i prostora izmjenjuju, nadomještaju (predmet – kao središnji tematsko-motivacijski sklop nadaje se čitatelju i govorniku: prije / poslije.)
Reference na postojeću literaturu, uvođenje kategorija iz postojeće radne prakse (odmor, praznina, rat) nižu se kao na pokretnoj traci, ali istodobno žive i nestaju u sjeni prolaznosti, potrošivosti. Tko je njihov korisnik? Tko je govornik? Tko konzument? Pitanja i odgovori ostaju na rubu njihova stvarnog tijela: nastaje prostor pjesme koji nas privlači svojom pokretljivošću i značenjima. U tijelu su njegovih pjesama utisnuća za koja smo mislili da su nestala s horizonta pjesničkog gledanja, ali u rukopisu Marka Pogačara nedvosmisleno se razaznaju tragovi (znaci) novih značenja i nove senzibilnosti. (Miroslav Mićanović)
Marko Pogačar (predgovor)
JER MI SMO MNOGI
Suvremeno hrvatsko pjesništvo svojim riječima
O OPSJEDNUTOSTI
Početkom 2008. godine internetski portal posvećen knjizi i književnosti Booksa.hr predložio mi je da, u okviru jednog od njihovih (polu)mjesečnih specijala, popratim aktualnu domaću pjesničku scenu. Kako to, po kritičarskoj „službenoj dužnosti“, ali još više kao predani čitatelj, ionako s velikim zadovoljstvom činim, ponudu sam objeručke prihvatio. Postavilo se, međutim, pitanje koncepcije apostrofiranoga periodičkog priloga – valjalo je, prije svega, barem pokušati definirati što referentna „scena“ (počevši od neadekvatnosti termina, njezine permanentne zakulisnosti) jest, odrediti kriterije i uvjete kojima bi se pobliže uokvirio zadani atribut – njezina aktualnost. Osim toga, valjalo je i, barem donekle, odgovoriti na izazove i mogućnosti koje donosi internetski medij.
Na formu razgovora odlučio sam se lako: u to vrijeme nitko na taj način nije sustavno pratio suvremeno pjesništvo, a i činilo mi se da bi, donekle dinamična, dijaloška forma – nauštrb monološkim portretima, kritičkim prikazima ili čemu sličnome – bolje odgovarala mediju-domaćinu i recepcijskoj logici Mreže. Činilo mi se, osim toga, da će, sagledani u svojoj ukupnosti, sakupljeni razgovori pružiti svojevrstan polifoni, sinkronijski uvid u polje „iznutra“, kakav bi serija analitičkih i/ili sintetičkih tekstova na zadanu temu teško priskrbila. U tu svrhu neka se pitanja iz razgovora u razgovor ponavljaju ne bi li se, iz spomenute polifonije, dobila poliperspektivna slika određenih više ili manje aktualnih, kritički još nedovoljno usustavljenih poetičkih fenomena, dobio izravan uvid u to što sami pjesnici smatraju formativnim za vlastiti opus, što ih, kao „zainteresirane čitatelje“, u kontekstu recentne produkcije najviše zanima i tomu slično.
Tehničke mogućnosti koje medij pruža, međutim, iskoristio sam minimalno. Mogućnost da se razgovori u virtualni prostor postave u formi podcasta – snimljenog audio/vizualnog priloga koji bi omogućio da čujemo autorski glas, razgovoru donio nezamjenjivu dinamiku izravne razmjene riječi i nesumnjivo pridonio medijalnoj „atraktivnosti“ samog specijala, odbacio sam iz dva razloga. Prvi je bio prije svega tehničke i operativne prirode – neposjedovanje odgovarajućeg snimača, ograničeni mrežni prostor i problemi oko fizičkog kontakta s autorima nenastanjenim na posve istim geografskim širinama. Drugi je razlog ponešto konzervativnije konzervacijske prirode. Činilo mi se, naime, da bi mnogo bolje bilo da se – s obzirom na teme koje se kreću u rasponu od rafiniranih (auto)poetičkih refleksija, preko sasvim osobnih impresija do dijakronijskih pregleda stanja polja, ali i činjenicu da će sami razgovori, u svojoj ukupnosti, vlastiti književnopovijesni kredit realizirati tek s razumnim vremenskim odmakom – proizvođačima teksta pruži prilika da o svojoj djelatnosti govore i misle upravo u vlastitom „kućnom“ mediju. Razgovori su tako vođeni e-mailom i, iako sam priželjkivao upravo suprotno, iz mahom temporalnih razloga, na kraju najviše nalikuju upravo klasičnoj novinskoj formi pisanog intervjua. Vremena za potpitanja, polemiku i raspravu – ukratko sve ono što razgovor čini razgovorom – bilo je malo, i ona se, nažalost, pojavljuju samo iznimno.
Na problem sužavanja polja i izbora autora bilo je teže odgovoriti. Odlučio sam se na pristup koji je istovremeno teško i nevjerojatno lako braniti: pokušao sam, naime, što doslovnije odgovoriti na inicijalni poziv – predstaviti „aktualnu pjesničku scenu“ – pa i pod uvjetom da je se istu u nekoj mjeri fingira; štoviše, uz uvjerenje da je takvo fingiranje jedini mogući način da se ona uopće konstituira. Metodološki taj je specijal, a većim dijelom i knjiga koja je iz njega proizašla, dakle, usustavljen eklektičkim, sasvim osobnim kriterijima, bez pretenzija da se oni legitimiraju ičim do vlastitom „dosljednom nedosljednošću“, vlastitom docta ignorantia.
Ne radi se tako, treba to i eksplicite reći, ni o antologiji ni o panorami. U prvom slučaju selekcija bi morala biti mnogo minucioznija, a knjiga bi bila, čini mi se, suviše tanka. Također, neka od u ovom izboru nezastupljenih imena u takvom bi se izboru neizostavno morala naći. U drugom slučaju ta bi knjiga bila gotovo nerealno opsežna, morala bi uključiti još mnoga i sve brojnija na toj istoj „sceni“ prisutna imena i bila bi, vjerujem, kao još jedan antologijski izbor, u principu suvišna. Suficit najrazličitije profiliranih izdanja koja su se u posljednje vrijeme pojavila, a odreda se legitimiraju antologijskim, unijela je u polje ponekad dobrodošlu, ali i književnopovijesno opasnu nestabilnost. S jedne strane riječ je o nerijetko agresivnom preispisivanju i restrukturiranju kanona (u budućnosnoj perspektivi) koje, koliko dobrodošlih, sa sobom nosi barem jednako toliko dvojbenih aspekata; a s druge o još problematičnijem nekritičkom cementiranju istog. Inicijalni je, online dostupan izbor, sastavljen mahom od imena koja su se na spomenutoj sceni u posljednje vrijeme intenzivnije pojavljivala, iz ovoga ili onog razloga bila u fokusu ili sam, iz nekog razloga, s njima na zadanu temu jednostavno želio razgovarati. Neki autori/ce ostali su izvan ovog izbora upravo iz suprotnog razloga – jer iz najrazličitijih razloga, na postavljena pitanja nisu imali želje ili volje odgovoriti. Pri konceptualizaciji knjige inicijalni izbor proširio sam nekim imenima koja (mahom zbog poduže pjesničke neaktivnosti) isprva nisam uvrstio, ali sam smatrao da će uknjižena slika uz njih svakako biti potpunija.
Dobnu granicu postavio sam, također uvelike proizvoljno, na 1965. godinu, pa su u obzir ušli samo autorice i autori rođeni te godine i kasnije. Jedan od razloga tomu jest što sam želio konačno raskrstiti s praksom da se pjesnike u kasnim četrdesetima još uvijek, valjda po inerciji, predstavlja kao mlade, ili u najbolju ruku „pjesnike mlađe generacije“ – a upravo je to bio jedan od – prešutnih ili između redaka izgovorenih – imperativa s početka priče. Cenzusna godina bila je zgodna iz još jednog razloga – tada su, naime, rođeni Miroslav Kirin i Irena Matijašević – prvi kao od kasnih osamdesetih u kontinuitetu prisutan pjesnik distinktivnoga glasa, a druga kao dobar primjer kasno afirmirane autorice koja je, međutim, intenzivno prisutna na generacijski nekad i znatno mlađe uokvirenoj sceni. Izborom te godine također je učinjen svojevrstan rez prema već uvelike usustavljenoj generaciji kvorumaša (koji znaju da nisu kvorumaši!), uglavnom rođenih kasnih pedesetih i u prvoj polovini šezdesetih godina. Iz izbora su tako u startu ispali pjesnici u rasponu od Branka Čegeca, Miroslava Mićanovića i Delimira Rešickog, preko Miloša Đurđevića, Krešimira Bagića, Nikole Petkovića, Zorice Radaković, Damira Šodana i ostalih, do onih koji su se, također, pjesnički afirmirali nešto kasnije, poput Predraga Lucića. Upućeniji će primijetiti i rastezljivost kategorije „domaćih“ autora: Mehmed Begić i Marko Tomaš uvršteni su – iako bi ih se, jednako legitimno, moglo smatrati aktantima polja susjedne od „novokomponiranih“ nacionalnih književnosti – zbog svoje vezanosti uz domaće izdavače i, prije svega, tu toliko proizvoljno uokvirenu „aktualnu pjesničku scenu“. Neka su imena, nužno je dodati, iz izbora ispala zbog vremenskih, prostornih, (a)konceptualnih i inih ograničenja. On, vrijedi ponoviti, i stoga jest jedan mogući, sasvim nepotpun, ni po čemu povlašteni uvid u obzor jednog dinamičnog i još nedovoljno mapiranoga pjesničkog krajolika.
Odluka da se razgovori poprate izborom pjesama, pogotovo u spomenutom svjetlu suficita raznoraznih (gotovo isključivo stihovnih) izbora, pregleda i antologija, također nije bila laka. Činilo mi se, međutim, da, bez makar i minimalnog uvida u pjesničku proizvodnju uvrštenih autora, razgovorni dio ostaje na neki način rastemeljen, odvojen od vlastita povoda, nepotpun i, pogotovo za čitatelje koji se preko njega eventualno tek upoznaju s apostrofiranim korpusom, manjkav te ne ispunjava u potpunosti svoju ulogu. Izbor, u načelu, jest antologijski, što podrazumijeva da sam iščitao sve knjige uvrštenih autora i, uz nekoliko klauzula, iz njih birao ono što mi se činilo pjesnički najrelevantnijim. Dodatne klauzule sastoje se u tome što su ponekad uvrštene za neke autore izrazito specifične pjesme, pa i kad one, po mome mišljenju, i nisu sam vrh dotičnog opusa, i što su, iznimno, uvrštene pjesme kojih se tiču veliki dijelovi nekih razgovora, koje bi bez uvida u tematizirani pjesnički tekst bilo teško ili nemoguće pratiti. Ne znam ima li potrebe napominjati da je to, također, samo jedan od mogućih i ničim (do uknjiženjem) povlašteni, izrazito osobni izbor. Tehnička napomena: konzultirajući godinu izdanja, danu u zagradi ispod svake pjesme, u pojedinačno je donesenoj bibliografiji pojedinog autora moguće identificirati iz koje je pjesničke knjige ona prenesena. Poredak autora slijedi temporalnu logiku pojavljivanja njihovih prvih samostalnih pjesničkih knjiga, osim u slučaju Olje Savičević Ivančević i Bojana Žižovića, koji su se prvim pjesničkim knjigama javili u djetinjstvu, pa su, zbog očuvanja (privida) kontinuiteta, u njihovu slučaju uzete prve knjige koje (a čini se i sami autori) smatram relevantnima.
Naslov je evidentna parafraza poznatog pasusa iz evanđelja po Marku, u kojem čovjek opsjednut zlim duhovima, na pitanje o svojem imenu odgovara da se zove Legija, jer su u njemu mnogi. Krist na to, sasvim u duhu vlastite predodžbe, omogući duhovima da se izmjeste u svinje, koje se zatim utope, no tu dio prispodobe koji me zanima, zapravo, prestaje. Ono što mi je u apostrofiranom fragmentu, ovog još uvijek kanonskog teksta zanimljivo, upravo je spomenuto mnoštvo u jednom „tijelu“, u najmanju ruku dvostruka polifonija polja. S jedne strane ta se mnoštvenost odnosi na heterogene autopoetike zastupljenih autora, nepostojanje, ili barem za sada neočitljivost, dominantnih poetičkih, stilskih, svjetonazorskih i inih konstanti, iole homogeniziranih pjesničkih grupa i formacija, pa i specifičnog časopisnog glasila uz koja su, poznato je, dominantne književnopovijesne periodizacije do sada mahom bile vezane. Druga je od prozvanih polifonija nešto doslovnije vezana uz naslovnu parafrazu – odnosi se na mnoštvo, također sasvim heterogenih, glasova i tradicija intertekstualno prisutnih (katkad instrumentalizirajući ovu tekstualnu imanenciju u dominantni postupak) u svakom od uvrštenih autorskih glasova: njihovu neskrivenu volju za mnoštvom.
Budući da ovaj izbor nema tipoloških, sintetskih i sličnih pretenzija, ovaj se uvod može i hoće zaustaviti otprilike ovdje: pred vratima one spomenute opsjednutosti. Nije, naravno, riječ ni o kakvim zlim duhovima i demonima – njih su, jasno je, izmislile i instrumentalizirale strukture koje bi nad svim (pa i nad glasovima) rado imale kontrolu i svima vladale. Riječ je o opsjednutosti glasom samim; pjesničkim glasom i onim što on ima za izreći. I te svinje koje, kao Sizif svoj kamen, te glasove na sebe primaju – pa makar ih njihova težina odvukla pod površinu – svete su svinje – i ja ih volim.
Marko Pogačar
Berlin, 23. studenoga 2010.
Bilješka o autoru:
Marko Pogačar rođen je 1984. godine u Splitu. Objavio je četiri knjige pjesama, dvije knjige eseja te knjigu kratkih priča. Urednik je u književnom časopisu Quorum i dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja Zarez. Bio je stipendist fondacija Civitella Ranieri, Passa Porta, Milo Dor, Brandenburger Tor, Internationales Haus der Autoren Graz, Récollets-Paris, itd. Tekstovi su mu prevođeni na više od dvadeset jezika.
Objavio:
Pijavice nad Santa Cruzom, pjesme (AGM, Zagreb 2006; DPKM 2009)
Poslanice običnim ljudima, pjesme (Algoritam, Zagreb, 2007)
Predmeti, pjesme (Algoritam, Zagreb, 2009)
Atlas glasova, eseji (VBZ, Zagreb, 2011)
Jer mi smo mnogi, publicistika (Algoritam, Zagreb, 2011)
Bog neće pomoći, priče, (Algoritam, Zagreb, 2012)
Crna pokrajina, pjesme, (Algoritam, Zagreb, 2013
Dodaci:
M. Pogačar – Izbor iz poezije, 2013.
M. Pogačar – Proza, 2013.
M. Pogačar – Atlas glasova, izbor, 2013.
Internetske stranice:
Beskonačno tesanje detalja (Moderna vremena Info)
Intervju (Večernji list)
Intervju (TPortal)
