97. Pisci na mreži, 30. rujna (srijeda) 2020. u 17 sati: Vesna Marić
Gošća 97. programa Pisci na mreži bit će Vesna Marić čiji je roman Plava ptica izazvao iznimnu pažnju čitatelja, kritike: „Izbjeglički put od mostarske tinejdžerke do britanske spisateljice Vesna Marić opisuje onako kako se sve to doista i odvijalo. Usprkos tjeskobi tog iskustva, ona je uspjela sagledati sve okolnosti kroz originalnu humorističnu optiku koja čini ovu knjigu posebnom. Pred vama je temeljna knjiga emigrantske perspektive generacija zahvaćenih ratom devedesetih godina. Ovo štivo uspješno nas vodi u vrlo hrabar pothvat – u suočavanje s osobnim stanjem izmještenosti, u objektivnu usporedbu vlastitog, novog života upitne kvalitete s idealnim mjerilima uređenog društva u kojem bi svatko od nas želio živjeti, kao i u potragu za fizičkim mjestom koje bismo mogli nazvati domom, gdje bismo mogli odahnuti, zaliječiti rane i, uz uzdah olakšanja, krenuti dalje.“ Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Vesnom Marić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Vesnom Marić, odnosno njezina proza i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Vesni Marić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Vesna Marić: Plava ptica (ulomci):
Linkovi
https://granta.com/contributor/vesna-maric/
https://www.theguardian.com/profile/vesna-maric
http://strane.ba/oznaka/vesna-maric/
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
***************
Na granici između dva svijeta
Vesna Marić:Plava ptica, preveo s engleskog: Ivan Sršen, Zagreb, Sandorf, 2019.
Izbjeglička kriza je jedno vrijeme, netom prije sveopće paralize nastale korona virusom, ponovno postala goruće pitanje u europskim medijima. Sukladno tome, u hrvatskoj javnosti su uskrsnule i rasprave o izbjeglicama – treba li ih pustiti u Europu ili ih zadržavati što dalje od njezinih granica? Te rasprave su nerijetko plodno tlo za rasizam, bešćutnost i neznanje.
Ušuškanost u, da parafraziram Kanta, emocionalni drijemež, lišila je mnogo ljudi sposobnosti empatiziranja, ali i pamćenja. Neki građani Hrvatske i BiH tako su, čini se, zaboravili da su i sami bili u sličnoj situaciji kao i sadašnje izbjeglice u ratovima devedesetih. Sličnu je sudbinu prošla tada šesnaestogodišnja Vesna Marić koja je 1992. izbjegla iz ratom opustošenog Mostara u Englesku. Svoja je iskustva opisala u autobiografskom romanu Plava ptica koji je prvi put objavljen na engleskom jeziku 2009., a potom preveden i izdan na hrvatskom 2019.
Centralna tema knjige je autoričino iskustvo izbjeglištva. Taj put počinje od evakuacije autobusom iz razorenog Mostara 1992., preko Dalmacije, Francuske i završava u Engleskoj. Kroz četiri godine, koliko treba da službeno stekne status izbjeglice, autorica boravi u nekoliko engleskih gradova (Kendal, Exeter, Penrith, Hull).
Već se u prvom poglavlju vidi autoričina spisateljska vještina. Upečatljivi vizualni detalji, odlični dijalozi i humor koji “olakšava” emocionalno nabijenu situaciju su lajtmotivi knjige. Iako je tema izrazito emocionalna i teška, pripovjedačica (osim već spomenutim humorom) uspješno izbjegava ikakve izljeve sentimentalnosti ili sažalijevanja. Njezin pripovjedački glas je distanciran, objektivan i usredotočen na detalje, a zanimljivo je i kako se elegantno i nenametljivo prebacuje iz perspektive odrasle osobe u perspektivu tinejdžerice (odlična usporedba izbjeglištva s jako dugim praznicima).
Iako se u pripovijedanju primarno koristi prvo lice, pripovjedačica ne pripovijeda samo o sebi. Naime, uz priče o ključnim trenucima njezinog izbjeglištva isprepliću se anegdote o drugim ljudima, uglavnom prijateljima i drugim izbjeglicama. Svako od tih poglavlja pokazuje kako rat na različite načine utječe na ljude – neki (poput stabilne i živopisne Gordane koja se na putu prema Engleskoj nametne kao vođa izbjeglica) uspijevaju držati glavu iznad vode i preživjeti nedaće, dok drugi pucaju pod teretom neizvjesnosti i straha rata (prevoditeljica Esma koja poludi jer nije mogla podnijeti biti daleko od svoje domovine i muža ili pak pripovjedačičin otac koji tone sve dublje u alkoholu).
Priče funkcioniraju kao odvojene cjelina pa su sukladno tome odvojene u poglavlja zbog čega bi se ovu knjigu moglo definirati kao zbirku memoarskih vinjeta. Zasebnost priča se može protumačiti i tako da pružaju dovoljno prostora da čitatelji likove iz priča dožive kao punokrvne i stvarne ljude s osobnošću, a ne “samo” izbjeglice. Što se ne može reći za domaćine Engleze. Naime, u nekoliko odlično izvedenih i komičnih scena isplivava na površinu njihovo neznanje i predrasude o nesretnim izbjeglicama iz BiH-a. Primjerice, scena u kojoj se Dragan, “menadžer” izbjeglica, srdi na one koji nisu obučeni kao “prave izbjeglice” jer ih Englezi neće ozbiljno shvatiti ili scena u kojoj Engleskinja uzme jednoj ženi kutiju sapuna s riječima: “Ne, ne jesti!” Svjedočeći ovakvim situacijama, pripovjedačica brzo spoznaje da “između spasioca i žrtve stoji ljudska priroda… pa uloge koje su isprva definirane i jasno razgraničene, često postaju zamagljene i isprepletene.” Tragikomična je i scena između jedne izbjeglice i Engleza: ona mu, preko autorice kao prevoditeljice, nabraja što je sve imala u svojem stanu, u pokušaju dokazivanja da iako je izbjeglica jednom je imala sve što je mogla poželjeti.
Za razliku od većine svojih sunarodnjaka (pogotovo onih starijih), pripovjedačica se zahvaljujući svom učenju i sve boljem znanju engleskog jezika kako-tako uspijeva prilagoditi u englesko društvo. Ta se olakšana prilagodba najviše može pripisati činjenici da je u to vrijeme bila tinejdžerica, a oni su gotovo svugdje isti. Relativno brzo se sprijateljuje sa svojim engleskim vršnjacima i doživljava tipična tinejdžerska iskustva (prva ljubav, ispijanje alkohola u pubovima, tulumi i svirke). No ispod površine je neprestano tinjao strah za njezin status – hoće li dobiti status izbjeglice ili ne, što podcrtava činjenicu da su izbjeglice uvijek na granici između dva svijeta, odnosno nemogućnosti pripadanja. Ironično, nakon što dobije službeno rješenje o dobitku statusa izbjeglice, autorica posjećuje rodni Mostar koji je se tada počeo oporavljati od rata.
Iako su kratka (neka su duga jedva jednu stranicu) poglavlja predstavljaju šaren mikrokozmos u kojem se isprepliću tuga, ljubav, rat, tragedije i humor. Priče (uglavnom naslovljene po “glavnim junacima”) ispričane su tako da efektno i izrazito precizno prikazuju univerzalnost ljudske prirode u ratnim vremenima, ali i njezinu bizarnost (npr. andrićevski intonirana priča o ženi koja ni kad je počeo rat nije htjela izaći iz kuće da ljudi ne vide njezinu ljepotu). Ponekad sve to šarenilo može biti previše (pogotovo u pogledu brojnih likova koji se brzo izmjenjuju), usprkos autoričinoj višeput dokazanoj vještini. No, bez ikakve sumnje Marić je odlična pripovjedačica, svojim okom za detalje i stilskom istančanošću (“Ponekad smo putovale u prašnjavim, smrdljivim autobusima, a tamnoj noći vidjele bi se samo naše bjeloočnice.”) gradi napete i emocionalno nabijene narative koji su ovu čitateljicu držali prikovanu za knjigu.
Iz kratke posvete na prvoj stranici (“svim izbjeglicama”) jasna je namjera ove male knjige, što je autorica i naglasila u intervjuu (“Željela sam da osoba koji čita Plavu pticu vidi da je to i njena i njegova priča, a ne nekog stranca….”) – da prikaže univerzalnost izbjegličkog iskustva i da se iza te, danas čini se, omražene riječi kriju ljudska bića, što implicira da bilo koga može snaći ta sudbina (makar u metaforičkom smislu). Ovom je knjigom autorica nepretenciozno, ali realistično i dirljivo pokazala ljudsko lice izbjeglica, ali nažalost se još ne nazire odgovor na pitanje – kad će šira javnost napokon vidjeti to lice?
Luca Kozina, Booksa.hr, 14. travnja 2020.
***************
Bilješka o autorici
Vesna Marićrođena je 1976. u Mostaru. Napustila je Bosnu i Hercegovinu i preselila se u Veliku Britaniju u dobi od šesnaest godina. Studirala je češku književnost na School of Slavonic and East European Studies na UCL-u u Londonu nakon čega je radila za BBC World Service. Piše turističke vodiče za Lonely Planet i novinarske tekstove za The Guardian i BBC Online. Ulomak iz knjige Plava ptica, koju je u engleskom izvorniku 2009. objavio prestižni izdavač Granta, dobio je nagradu Penguin Decibel za nove prozne glasove, a roman je dosad preveden i objavljen na pet jezika. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču u časopisu The New Philosopher 2019. Vesna Marić živi između Madrida i Londona i dovršava novi roman.
