*******************

 

Osoba s pogledom: Kristijan Vujičić i Željko Špoljar

Nadam se da nas kritika neće popratiti

Razgovarao Kruno Lokotar

 

Dvojac Kristijan Vujičić, urednik u Nakladi Ljevak, i Željko Špoljar, autor dviju zbiraka priča, objavio je duhovitu, radikalno postmodernističku knjigu, fikcionalizirani putopis Welcome to Croatia, nastao procesom zajedničkog pisanja. Za potrebe ovog intervjua zamoljeni su da odgovaraju odvojeno

 

Dvojac Kristijan Vujičić, urednik u Nakladi Ljevak, i Željko Špoljar, autor dviju zbiraka priča, objavio je duhovitu, radikalno postmodernističku knjigu, fikcionalizirani putopis Welcome to Croatia, nastao procesom zajedničkog pisanja. Za potrebe ovog intervjua zamoljeni su da odgovaraju odvojeno

 

Nakon Lazića i Kožula, kao jasne parafraze Iljfa i Petrova – što, jasno, naša kritika nije zapazila – i njihova romana Gori domovina vas dvojica ste se također okušali u tzv. četverorukom pisanju knjige Welcome to Croatia. Zanimaju me detalji procesa, odnosno tumačenje zajedničkog pisanja, kako piše u opremi knjige: čija je cijela koncepcija, tko je bio daktilograf, jeste li svaku rečenicu radili zajedno ili je diskretna jedinica bila veća – pasus, poglavlje – koje su prednosti i slabosti takva pisanja, biste li se još s nekim okušali u takvu pisanju, jeste li imali kakve uzore na pameti...

K. V.: Ideja ovog romana razvijala se dulje vrijeme. Putujući Hrvatskom, uočio sam da gotovo u svakom mjestu postoje oči stranog promatrača, koji je o svom doživljaju mjesta u kojem je bio ostavio neki zapis ili tek rečenicu u intervjuu. Ponekad bi u nekom od naših krajeva zaživjela legenda koju bi ubrzo bilo teško razlučiti od prave činjenice, kao one sv. Pavla o Mljetu. Shvatio sam da bi bilo zanimljivo čitatelj(ic)e upoznati s mnoštvom zanimljivih detalja u vezi s njihovim boravkom u Hrvatskoj. Budući da sam uz studij filozofije često morao i raditi, tako je nastao i naš Lovro Belin, neumoran student filozofije... novopečeni turistički vodič. Koncepciju sam prenio Željku i tada je krenulo. Prvo bih na četiri–pet kartica razvio pojedinu priču, ponekad do najsitnijih pojedinosti. Zatim bismo o tome razgovarali i razdijelili zadatke. Željko bi razrađivao, pisao pojedine dijelove, a ja druge. Na kraju bih još čitavoj priči dao završnu glazuru. S vremenom su se naša dva, ipak različita stila, približila. Prednost takva načina pisanja: oživljavanje lika koji je prožimljuća osobnost dvaju pisaca. Nedostatak:__________________(neka upiše čitatelj).

Ž. Š.: Prednosti su pisanja u dvoje što se malo odmoriš od vlastitoga načina razmišljanja i stila, pa si vrlo sretan kad se ponovno vratiš sebi; to osvježava. Što se tiče našega procesa pisanja, ja sam tu uglavnom bio daktilograf, moja je, što se kaže, većinom ruka, osim nekih ulomaka koje ne bih prisvojio ni pod prijetnjom pištolja. Uzori? Začudo, pri pisanju ove knjige, prvi ih put nisam imao. Osim možda Coelha i one što je napisala Povjesničarku. Od usporedbi s Iljfom i Petrovom čim netko nešto napiše udvoje bljuje mi se. Nadam se da nas kritika neće popratiti. Dovoljno smo se medijski ispromovirali. Generalturist stoji iza nas, i hoće da pišemo nove nastavke.

 

Welcome... je izrazito konceptualizirana knjiga. Završava li koncept njezinom objavom ili idete dalje, pripremate li poseban tip promocija koji bi trebao formirati recepciju, ciljate li na specifične komunikacijske kanale, uključujete li Turističku zajednicu i nove distribucijske kanale u plasman knjige, razmišljate li o prijevodima na turističke jezike?

Ž. Š.: Naši sljedeći projekti, ako ih bude, ići će u drugim, nešto manje komercijalnim smjerovima, gotovo potpuno nekomercijalnim.

K. V.: Voljeli bismo napraviti predstavljanja na mjestima u kojima se radnja ili dio radnje odvija; recimo Pula, knjižara Castropola; Stradun; uvala Saplunara na Mljetu... Postoji načelni interes stranih izdavača, ali to je dug put. Ja bih osobno volio da se sama Turistička zajednica uključi u taj projekt, na razini prevođenja, jer mislim da bi to značilo obostranu korist. Mislim da bi ovaj roman mogao dovesti u Hrvatsku dosta stranih turista, odnosno da ovakvi neizravni oblici pozivanja imaju veći efekt negoli izravni.

 

Jeste li za potrebe pisanja knjige i putovali po lokalitetima koje opisujete, ili ste se, radikalno postmodernistički, oslonili na njihove simulakrume?

Ž. Š.: Po lokalitetima koje smo unosili u knjigu putovao sam i putujem svako ljeto. Sve te vukojebine i otoke imam u malom prstu; jedino sam nekoliko fuševa imao s Teslinim Smiljanom, ali je Kristijan to na vrijeme uočio.

K. V.: Bilo je jednog i drugog. Dakako, u našem slučaju bilo je lakše proputovati sva ta mjesta, jer naš lik živi od putovanja i sjećanja dvojice. Obilato smo se koristili i činjenicama nađenim u Radovinovićevu vodiču Hrvatski Jadran te citatima pisaca. Ipak, barem u nekoj fazi života posjetili smo sva mjesta o kojima pišemo. No moju filozofsku dušu najviše je pogodila prostorno–vremenska nemogućnost nazočnosti susretu dvojice svjetskih velikana u Zagrebu, što je i urodilo postmodernističkom Kratkom nenapisanom pričom o susretu Sartrea i Krleže 1960. u Zagrebu.

 

Obojica trenutno radite izrazito suvremene poslove. Molim vas da mi prokomentirate opseg i ambicije projekata. Kristijane, tvoja biblioteka Bookmarker definirana je kao: »interdisciplinarna urbana biblioteka za čitatelja/icu 21. stoljeća«...

K. V.: Interdisciplinarnost je fenomen koji je zašao u svaku poru današnjega čovjeka i društva općenito. Samo gledajući Dnevnik ili čitajući novine mi smo na nižoj razini uvučeni u odnose politike, kulture, religije, ekonomije... Tu mogućnost povezivanja stvari, pa čak i u žižekovskom stilu miješanja primjera iz tzv. visoke i niske teorije, primjenjujem u biblioteci Bookmarker, zajedno s urednicom Nadom Brnardić, gdje je moguće naći knjigu lakanovskoga promišljanja rata u Iraku (Žižek), specifično viđenje sv. Pavla od strane filozofa–ateista (Badiou), ali i uz skoru Baudrillarovu knjigu (Inteligencija zla) biografiju glazbenika (Marley) ili knjige o »tajnoj povijesti svijeta« i marketingu.

 

**************

 

Bilješka o autoru

 

Kristijan Vujičić rođen je 1973. u Zagrebu gdje je završio osnovnu i srednju školu te diplomirao filozofiju i religiologiju na Zagrebačkom sveučilištu. Objavljivao je prozu i recenzije u više časopisa za kulturu i dnevnih listova. Godine 2017. primio je prvu nagradu na 51. natječaju Večernjega lista za kratku priču „Ranko Marinković“. Dobio je dvaput nagradu Kiklop: 2006. za roman Welcome to Croatia i 2014. za urednika godine. Već cijelo desetljeće uređuje i vodi tribine društveno-humanističke tematike „Paralelni svjetovi“ u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića.

Objavio: Knjiga izlazaka, Naklada Ljevak, 2015. (uži izbor Nagrade Ksaver Šandor Gjalski), Ponavljanje: zaigranost proljeća i života, Knjigomat, 2012. (polufinalist nagrade T-portala za roman godine), Udruženje za mravlje igre, Naklada Ljevak, 2009. (uži izbor za Nagradu SFERA), Gospodin Bezimeni, Naklada Ljevak, 2007. (uži izbor za Nagradu „Fran Galović“, 2007) te Welcome to Croatia: doživljaji jednog turističkog vodiča, Naklada Ljevak, 2006. (napisan u suradnji sa Ž. Špoljarom, Nagrada Kiklop, 2006). Upravo završava roman Kad su padali zidovi koji će izići 2019. u izdanju Frakture. U slobodno vrijeme piše, čita i šeće zagrebačkom Trešnjevkom.