92. Pisci na mreži, 26. veljače (srijeda) 2020. u 17 sati u 17 sati: Đurđica Čilić
ZA SUDJELOVANJE PRATITE POVEZNICU!
Gošća 92. programa Pisci na mreži bit će Đurđica Đilić, autorica kratkih priča nastalih na društvenim mrežama i prevoditeljica pjesnikinja i pjesnika s poljskog jezika koji su odavna nadišli ili prešli granice poljskoga kulturnog prostora. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Đurđicom Čilić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Đurđicom Čilić, odnosno njezina poezija i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Đurđici Čilić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Autorski dodaci
Đurđica Čilić - Prijevodi s poljskog, 2020.
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
************
Đurđica Čilić
Kolodvor
Kad god sam na kolodvoru, pomislim na sva putovanja na koja nisam otišla, a odmah potom i na sve svoje živote koje nisam živjela. Kolodvori su prostor metafore za to nešto drugo što se moglo dogoditi, a nije. Nigdje se kao na baš tim mjestima ne račvaju iza i ispred nas putovi na koje nećemo zakoračiti, niti se igdje tako očigledno kao tu ne ukrštavaju životi koji su mogli, a nikad neće, biti naši.
Moj najintenzivniji susret s nemojim životom događa se u nemojoj zemlji, u kojoj na nemom jeziku susrećem nekog tko je sasvim moj. Ali to tada još ne znam. Znam samo da ćemo raditi zajedno tv emisiju o piscu, čiju je on biografiju napisao, a kojeg ja prevodim i o njemu predajem studentima. Sastanak je, prije nego što ga počnemo dogovarati, za mene isključivo poslovan, trebamo se usuglasiti oko formalnosti: termini snimanja, teme, minutaža. No već se u našoj prepisci pojavljuju viškovi.
Umjesto da se ona svede na šturi dogovor o vremenu i mjestu susreta, ispisujemo rečenice i razmjenjujemo poruke koje čine da na dogovoreno mjesto stižem nervoznija i uređenija nego što bih trebala biti. Dalje je sve magija neponovljivog trenutka: kavana i sve u njoj mizanscena je u kojoj naša prirodnost postaje jamstvo uspjeha premijernog susreta. Naši dijalozi izgovaraju se sami, a i mi koji ih izričemo, čujemo ih prvi put. Svaka tema koje se dotaknemo tiče nas se oboje, svaki moj pisac i njegov je, svaki njegov pjesnik već je u mojim prijevodima.
Moje lice u njegovim očima zrcali se ljepše nego u ogledalu, a zasigurno i njegovo u mojima pa ne želim gubiti vrijeme na treptanje da ne dođe do prekida u prijenosu. Soundtrack koji će me kasnije nepogrešivo vraćati u tu mrzlu siječanjsku večer, vino koje će me po njoj razliti u svim smjerovima i svaki će se činiti kao da teče u skladu sa strujom želje, moj crveni lak na njegovom ramenu dok mu skidam vlas pazeći da ga ne dodirnem i morseovom abecedom ne napišem poruku koja pred oboma razotkriva silinu moje iznenadne naklonosti, način na koji mi gleda usne i odgoda s kojom povlači ruku nakon što je na naslonjaču susrela moju kosu… sve to skicira kartografiju naše žudnje koja nije bila upisana u plan susreta, a koju poslije pamtim onako kako bih upamtila raspored dolazaka i odlazaka vlakova, sve perone i kolosijeke, samo da nisam uvijek bila u žurbi da stignem na zacrtano odredište.
I sve što izgovaramo te večeri prelijeva se preko rubova tog mjesta, tog vremena i nas trenutnih. Moja rečenica: „Da, i ja sam obožavala tu pjesmu“, potvrđuje našu bliskost u prošlosti, a njegova: „Poslat ću ti taj fragment, znam da će ti se svidjeti“, jamstvo je njezina nastavka u budućnosti. I čini se kao da su nam se svi filmovi koje smo pogledali, sva muzika koju smo zavoljeli i svi pisci koje smo čitali ne znajući jedno za drugog, dogodili samo da bi nas uveli u tu večer u kojoj ćemo se vidjeti prvi put i prepoznati kao da se znamo oduvijek. Jer konačno pred sobom vidimo lice svoje želje.
Ne izgovaramo nijedan kompliment, ali ni ne moramo, jer se mirisi naših tijela susreću dok nam se u žaru razgovora glave približavaju jedna drugoj, miješaju se i zamjenjuju mjesta. Satovi i telefoni uvrijeđeni zbog zanemarivanja jogunasto šute. Vino je sve pitkije, pogledi su sve duži. Gledam njegovu sapetu snagu u rukama i ramenima koja se drže na granici okupacije mog najintimnijeg prostora iz kojeg crpim zrak, osjetim napetost svog trbuha i autocenzuru što mojoj koži ne da se blagim drhtajem spusti na njegovu, pa taj prostor između naših tijela ispunjavam riječima, nizovima, lancima riječi, koji su istovremeno i spone koje nas vezuju i ograda koja nas dijeli. Da mi taj premijerni susret ne okupira svu pažnju i svu imaginaciju, zasigurno bi mi pred očima proletjelo sve što bismo mogli i htjeli, samo da nije te publike, samo da nije tog ozbiljnog povoda koji nas je doveo na scenu.
Kad realnost nađe način da podsjeti na sebe i primora nas da je uzmemo u obzir i iz toplog kavanskog šarenila zakoračimo na ulicu presvučenu snježnom bjelinom, koraci nam odmah hvataju isti ritam i tempo, ramena se dodiruju, glasovi kao po dogovoru ustupaju mjesto jedno drugom, da se međusobno ne preklope. Zaustavljamo se tamo gdje njegova ulica vodi prema školi kamo on ide na roditeljski sastanak, a moja prema taxiju koji će me odvesti u studio. Sva njegova dotad susprezana želja oslobađa se i razdjeljuje u dvije emanacije, obje za mene neočekivane i obje radosno dočekane.
Najprije mi spretno otkopčava kaput, razmiče ga i grubonježno me hvata oko struka. Privija me uz svoje toplo tijelo, po impostaciji i staturi idealno da se na njega prikopčam kao nitna. Sljubljujemo se skladno kao da smo sve do tad samo nekom greškom bili odvojeni, i kao da je taj spoj jedini šav na toj večeri u kojem ništa nije višak niti išta nedostaje. Usne nam se pomiješaju u nekom neizgovorenom ali oboma jasnom dogovoru da moraju ravnopravno podijeliti istu količinu kisika rezerviranu samo za nas. Ljubi me požudno i delikatno, nezasitno i ljubavno, obzirno i žedno, baš sve onako kako bih bila poželjela da me ljubi samo da sam imala vremena zamišljati prije nego što se dogodilo.
Tad sam mislila da je taj poljubac početak. Ne znam čega točno. Ali da upravo počinje to nešto neznano mi, što je ispunjenje želje za koju nisam ni znala da je u meni.
A on me je ljubio za kraj. Za kraj puta na koji nećemo ni krenuti jer naše destinacije, ni moja ni njegova, nisu suglasne da se na ijednoj od njih pojavimo udvoje. Poljubac za koji sam poželjela da nas uvede u svijet za nas dvoje, zapravo nam je samo dao da okusimo malo od tog svijeta, da naslutimo kako bi mirisao i kakav bi bio pod prstima da smo u njega mogli ući.
Tako je s kolodvorima. Dolazimo na njih da nas otprave tamo gdje smo namjeravali otići, a oni nas podsjete na sva ona druga mjesta na koja otići nećemo. Na kolodvoru su uvijek neke usne, koje nas poljube požudno, da nam ostave okus svega što propuštamo: svih vlakova u koje nećemo ući, života koje nećemo živjeti, tijela uz koja se nećemo probuditi, posteljina koje nećemo zgužvati, papuča u koje nećemo udjenuti svoja smrznuta stopala, ljubavnih poruka koje nećemo napisati i pričvrstiti ih na hladnjaku magnetićem iz Rijeke, Stockholma, Lausanne ili Beograda.
Kolodvorske usne nam, ne izgovarajući ništa, kažu: ovako bi moglo biti.
I bit će. Ali bez nas.
************
Đurđica Čilić Škeljo
Karuzin Ex Ponto
Otok kao predodžba utočišta, sigurno, stabilno mjesto konačnog smiraja, ili otok kao mjesto onkraj, prostor izolacije i zatočenosti, nepremostive udaljenosti od žuđenog? Tu delikatnu raščlambu mitskog i zbiljskog, umišljenog i opipljivog, moguće je, čini se, iščitati jedino bivanjem unutra, sudjelovanjem u – nepovratnim, neopozivim pristajanjem.
Uspostavljajući vezu između konkretnog, življenog iskustva bivanja otočaninom i stereotipne slike otočkog života kakvu imaju turisti-uljezi, Karuzina nova prozna knjiga zapravo nam se podastire kao „antivodič“, odnosno vodič po otoku tijekom cijele godine, s naglaskom na izvansenzonskoj svakodnevnici koju otočani žive, a turisti ni ne poznaju. Iza Senkovog šarmantnog pripovjedačkog «mi» krije prije jedan shizofreni lirik nego kolektivna otočka svijest. Taj „mi“ iz knjige ostavlja dojam da uporno nešto čeka, ali nešto što mu se već dogodilo, i da ustrajno nešto traži, a to nešto već ima, ali to zaboravlja.
Ono što knjigu čini lijepom i jedinstvenom u suvremenoj hrvatskoj književnosti upravo je piščeva sposobnost da razaznaje lirsko od ironičnog i njihove delikatne odnose, a to je, kako je to rekao Danilo Kiš, umjetnost rijetka jednako kod pisaca kao i kod čitatelja. Osim toga, Vodič dokazuje piščevo umijeće vođenja priče, uvjerljivost u dočaravanju otočke scenografije i njegova mentaliteta, duboku i prigušenu emotivnost i sentimentalnost, poskočnu duhovitost i, konačno, knjiga vješto ironizira stereotipe o životu na otoku.
Prikaz otoka u Vodiču nije nekritička slika autora koji je sa svojim prostorom toliko sjedinjen da ga zapravo više niti ne pozna, niti ne vidi. Ta totalizacija oka ovdje je zakinuta sviješću o paralelnom životu drugdje, pretpostavkom boljeg, ispunjenijeg, zavodljivijeg.
Iako nam podastire naličje otočkog života ljeti, onaj njegov dio koji je nama sezoncima skriven, ili nam pak nudi pravu sliku otoka zimi, koja je realna i zato neprivlačna, koju ne možemo razumjeti ali joj to ne pomaže da nam se svidi, čitanje ovakve knjige otvara širok manevarski prostor mašti i otvara slutnju da smo mi ti koji nešto propuštamo, a ne obratno. Karuzin pripovjedač i kad spominje odlazak, nepovratno otiskivanje iz otočke luke put grada, središta, kopna... i tad nam daje znati da mu se misao o odlasku više sviđa kao ideja, nego kao mogućnost.
Negdje sam pročitala da je osamdesetih godina svakog jutra prvo pitanje među Komižanima bilo: „Ko je noćas uteka?“ Možda će ova usporedba biti prejaka, ali Karuzin pripovjedač mi je prizvao ulomak iz Camusove „Kuge“, kad se svećenik, otac Peneloux obraća građanima kugom zatrovanog Orana i podsjeća ih: „Ako smijemo vjerovati kroničarima velike kuge u Marseilleu, od 81 redovnika Samostana od Milosrđa samo četvorica ostadoše na životu. A trojica od te četvorice pobjegoše.“ Zatim Camusov svećenik, udarivši šakom u propovjedaonicu, govori: „Braćo moja, treba biti kao onaj koji je ostao!“
U ovoj Karuzinoj priči o otoku, o izoliranosti, o dvama svjetovima razdvojenim vodom i nerazumijevanjem, o zaraznoj osamljenosti gdje se čovjek osjeća udvojen željom da ode i odlukom da ostane, gdje nam se otkriva da svi živimo na arhipelazima i da su riječi ta voda koja nas razdvaja i povezuje, valja nam biti drago da je baš Senko Karuza taj jedan koji ostaje, jer tko bi drugi mogao napisati ovakvu knjigu?
************
Đurđica Čilić Škeljo, rođena 1975. godine u Livnu, u BiH. Godine 1994. upisala studij polonistike ikroatistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirala 1999. godineobranom diplomskog rada iz suvremene poljske književnosti i iste godine upisalaposlijediplomski studij Znanost o književnosti, također na Filozofskom fakultetu.Od ožujka 2000. godine radi na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskogfakulteta u Zagrebu i izvodi kolegije iz poljske književnosti, prevođenja i teorijeknjiževnosti. Godine 2005. obranila magistarski rad Uloga povijesti u poeziji Zbigniewa Herberta. U listopadu 2010. godine obranila sam doktorski rad Oblikovanje autora u poeziji Czesława Miłosza i Tadeusza Różewicza. Piše stručne i znanstvene radove o poljskoj književnosti 20. stoljeća, književne recenzije te prevodi s poljskoga jezika.
Bila je glavna tajnica i članica organizacijskih odbora za stručne i znanstvene skupove Dani Zdravka Malića (listopad 2007) i Czesław Miłosz – pjesnik između Istoka i Zapada, umjetnosti i ideologije (listopad 2011). Sudjelovala je na petnaestak znanstvenih skupova u Hrvatskoj i Poljskoj. S profesoricom Sychowskom-Kavedžijom uredila je knjigu Moć ukusaZbigniewa Herberta, izbor iz opusa (Disput, Zagreb 2009), a s profesorom Daliborom Blažinom zbornik radova Stoljeće Czesława Miłosza(FF Press, Zagreb, 2013), Od 2007. do 2011. bila je aktivna suradnica na projektu Kanoni i stereotipi. Zapadnoslavenske književnosti iz hrvatske perspektive (voditeljica dr. sc. Katica Ivanković).
