103. Pisci na mreži, 31. ožujka (srijeda) 2021. u 17 sati: Lidija Deduš
Gošća 103. programa Pisci na mreži bit će Lidija Deduš čiji je nova knjiga pjesama Razglednice iz prašnjave republike predložena čitateljima kao lijepo društvo jer njezine govore „slično kao razglednice, o unutarnjim, što mislim i kako sam, i vanjskim, gdje sam i što vidim, prostorima. Nisu ti prostori jednostavni, nego često višestruki i beskonačni, kao zečja rupa mlade Alise, pa još i uzajamno rezoniraju i kada za to na prvi pogled nema rezona“. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Lidijom Deduš, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Lidijom Deduš, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Lidiji Deduš da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
L. Deduš, Apatridi i ostale čudne ličnosti, izbor, 2018.
L. Deduš, Ništa od najavljivanog kraja svijeta, izbor, 2019.
L. Deduš, Razglednice iz prašnjave republike, izbor, 2020
Linkovi
http://strane.ba/author/lidijadedus/
https://www.jergovic.com/author/dedus/
http://afirmator.org/poezija-lidije-dedus/
https://ne-ma.net/2016/12/31/lidija-dedus-pjesme/
http://agoncasopis.com/arhiva/stari_sajt/broj_31/poezija/7_lidija_dedus.html
https://www.kriticnamasa.com/item.php?id=1034
https://knjizevnostuzivo.org/tag/lidija-dedus/
http://blacksheep.rs/tag/lidija-dedus
https://www.europenowjournal.org/2017/02/28/two-poems-by-lidija-dedus/
https://lupiga.com/vijesti/autorice-u-gostima-ponedjeljkom-pet-pjesama-lidije-dedus
https://eckermann.org.rs/author/lidija-dedus/
http://enklava.rs/poezija/225201/lidija-dedus-niz-svijet-u-kontralihtu.html
https://libartes.rs/autori/lidija-dedus/
https://nomad.ba/regionelle-lidija-dedus
https://nomad.ba/dedus-popisivac-stanovnistva
https://astronaut.ba/proza/lidija-dedus-male-price/
http://radio.hrt.hr/ep/poezija-naglas/250402/
http://radio.hrt.hr/ep/rijeci-i-rijeci/251244/
www.rts.rs/page/radio/sr/story/1466/.../lidija-dedus-pesme-.html
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Korana Serdarević
Ruganje zapovijedima 21. stoljeća
(Lidija Deduš : Apatridi i ostale čudne ličnosti, Treći trg, Beograd, 2018)
Mnoge knjige progovore već svojim naslovom. On im stoji kao okvir, ujedno i dio slike, strelica koji ukazuje na mjesto iz kojeg ćemo uzimati dodatna značenja. Malena knjiga minimalističkog, a pamtljivog dizajna, jedna tamna glava spremna za rez, i ironijski diskurs već u podnaslovu: tu će se naći „čudne ličnosti“. Da i nisam znala što imam u rukama, pretpostavljala bih da to neki lirski glas već iznosi sebe – koje su ličnosti svijetu čudnije od onih pjesničkih? No prva riječ, ona masnije otisnuta, o ovoj zbirci govori puno više.
Apatrid, ničiji državljanin ili u ovom slučaju točnije – državljanka nepostojeće države, žarište je prve zbirke pjesama Lidije Deduš, čije porijeklo onima koji razumiju jezik pjesama odmahpostaje ključić za otvaranje semiotike: rođenjem (1977) Banjalučanka, (prekinutim) odrastanjem Sarajka, sadašnjom zrelošću Varaždinka. Zbirka je objavljena kao nagrada Beogradskog festivala poezije i knjige „Trgni se! Poezija!“, ali autorica nije tek njome izašla na regionalnu književnu scenu. Osim pjesama u raznim časopisima i na portalima, znakovito je možda napomenuti da je jedna od autorica zastupljenih u antologiji Ovo nije dom – pesnikinje o migraciji 2017. godine.
Zbirka Apatridi i ostale čudne ličnostisastoji se od 46 uglavnom astrofičnih pjesama koje karakterizira ritmizirani govor lišen patetike i literarne estetizacije stvarnosti, čija se snaga koncentrira oko začudne izravnosti lirskog subjekta koji se predstavlja unutar četiri ciklusa: „Apatridi“, „Moj čovjek“, „Pet pravila za optimizam“ i „Naš tuđi auto bez kotača“. Najsnažnija, a onda i najuspješnija dva ciklusa – prvi i posljednji – simuliraju tematski i/ili egzistencijalistički neku vrstu zaokružene kompozicije, koja se uočava nakon detaljnije raščlambe.
Deset pjesama prvog i naslovnog ciklusa objašnjavaju srž lirske boli, vraćajući se u rodnu Bosnu i ratno Sarajevo, gdje se lirski subjekt zatekao u osjetljivim, tinejdžerskim godinama. Jasno je već u prvih nekoliko pjesama da je riječ o prikazu geneze jednog iskustvenog apatrida, izbjeglice, osobe čija je domovina nestala. Takva je osoba „čudna“, nužno razrušena, ali i prosta, iskrena, često toliko otvorena prema svom čitatelju da se ostvaruje dojam grubosti. Njezini iskazi, koliko god je jasno mjesto krvarenja i boli, iznenađujuće su označeni manjkom sentimenta i nemilosrdnošću lirskoga „ja“ prvenstveno prema samome sebi. Odlukom da stvari nazove prvim, jasnim nazivnikom, odluka je da se stvarnost ne pretvara u ljepotu, makar se radilo o svijetu poezije.
Pjesnički glas zato radije svoje stanje označi psovkom („imam / potrebu američkom predsjedniku reći nek se nosi / u pičku materinu“), u narativnijim, gotovo ispovjednim pjesmama obraća se čitatelju izravno, s dozom očaja („shvaćaš?“) i varira od brutalnosti slika („tebi dođe da pojedeš samog sebe“) do povremenih kratkih bljeskova iz memoara o izgubljenim prostorima i vremenima („i nikoga nema od kupine / džem da spremi / pa da ljeti, kao nekad, uz cestu da prodaje.“). Zrelijem, odraslijem lirskom subjektu pripadaju i elementi autoironije i nacionalnog prkosa, najglasniji u pjesmi „Znakovi pored puta“, ali i subjektu koji očuđuje ono što je sveprisutno, što se podrazumijeva kao dio suvremene zbilje („Srbska kuća“). U svakom je slučaju, naravno, riječ o širenju tematike s intimne na onu socijalnu, društveno-kritičku.
Najsnažnija mjesta ovog prvog, uspjelog ciklusa čine pjesme „Treće lice“ i „Pi“. Gotovo dramska napetost pjesme „Treće lice“ stvara se u paničnom ritmu i stalnom ponavljanju tvrdnje „moram biti konzistentna“, koja unaprijed sugerira obrnuto svojstvo: osoba je u rasapu, unutarnjem nemiru, izgubljenosti, izmučena osjećajem nepripadanja, te tvrdnje „desit će se nešto loše“, koja otkriva strah kao nadmoćni phobos, pokretač koji se oslikava upravo „moranjem“ ovoga ili onoga. Pjesnički apatrid je dakle označen katastrofom koja je zadržana u prošlosti, ali koja svijet percipira kao nesiguran, tuđi, kao mjesto preživljavanja.
Pjesma „Pi“ iracionalnost priziva već naslovom, a kompozicijski je postavljena u odnos između pojma apatrida – onoga koji „nema“ te, paradoksalno, svega što lirski subjekt „ima“. Istekla putovnica, rodni list nepostojeće država, žuti izbjeglički karton, unicefove bilježnice motivi su koji gomilaju beskonačan niz nečeg što izaziva nesuglasje u lirskom subjektu, ona ima nešto čega naizgled nema, poput kutova na rubovima kružnice.
Da se ciklusi na kojima se gradi ova zbirka simplificiraju i značenjski rastvore, moglo bi se govoriti o prvom ciklusu kao ciklusu porijekla, uzroku klizećeg identiteta lirskog subjekta, dok dva središnja ciklusa pokušavaju nadvladati vlastiti rastroj: bilo ljubavlju („Moj čovjek“), bilo banalizacijom svakodnevnih radnji odraslog čovjeka u potrazi za srećom („Pet pravila za optimizam“). Oba se ciklusa poigravaju parodiranjem suvremenih savjeta za bolji i ispunjeniji život, što se opet otkriva već naslovima koji iskaču iz pjesničkog diskursa („Kako osvojiti zgoditak na lutriji“; „Kako sačuvati ljubavnu svježinu“, „Kako doći do pravih odgovora“).
Deduš ovdje često uspijeva lakim, razumljivim stihom izazvati humor, koji je uvijek na rizičnoj razini kiselosti jer se temelji na ismijavanju duha vremena koji putokaze za zdravlje i zadovoljstvo zabada na raskrižju kolektivne apatije i beznađa („kao prvo: odreknite se svega“). Ipak, 21. stoljeće i ruganje njegovim zapovijedima samo je prividna tema i prostor nelagode otvara se ponovo postupkom ispitivanja čitatelja („a ti?“) koji je već stjeran u kut stalnom prisutnošću modalnog glagola morati. Postoje tu i otvoreni izrazi malih, gotovo dječjih pobuna i prkosa koji zbog spontanog, govornog pjesničkog jezika i začudnih misli na samom kraju ostavljaju dojam dirljive iskrenosti.
i tako mi prođe nedjelja, i pokvari se kuhalo za vodu,
i pregori mi žarulja, i razbijem dva tanjura,
i izgori mi pegla, i oljušti se zid, i stigne mi ponedjeljak,
i ustanem u ranu zoru, i skuham kavu, u upalim svjetlo u
kupaonici,
i pustim vodu u lavabo, i izađem iz stana
i osjetim nelagodu što postojim, ali
odgodim se na tjedan dana.
(Odgodim se na tjedan dana)
„Naš tuđi auto bez kotača“, posljednji ciklus koji zatvara zbirku, kao da je smješten u polje (samo)priznanja, istine i sadašnjosti. Deduš u njemu svojega apatrida postavlja u stanje rezignacije, psovke su prigušene, a bunt je ustupio mjesto prihvaćanju. Ovdje, u konačnici, kao da je riječ o skidanju svih maski samozavaravanja, pa se stihovi vrlo uspješne pjesme „Dragi Morrissey“ čitaju kao objašnjenje ironijskog tona prethodnih ciklusa, nabrajanja svakodnevnih radnji i ljubavnih anegdota („nitko ne želi slušati tuđe vapaje upomoć / niti znati o tome da je netko u depresiji / i nitko ne shvaća ozbiljno taj tvoj cry for help“). Čini se, stoga, ako se osvrnemo upravo iz ove točke, da je pjesnički glas govorio o nebitnom samo da bi mogao šutjeti o bitnom.
I upravo stoga posljednja pjesma, „Bolji život“, sva ponovo zaogrnuta u poziciju „imanja“, vraća čitateljevu svijet u pravi prostor nemanja, koji se sada širi puno dalje od pojma apatrida, i svaki čovjek postaje u uspjelom izvrtanju vrijednosti sasvim „čudna ličnost“ koja zatvara oči pred očitim:
prazne svakodnevne ponovnosti neće promijeniti činjenicu da
imaš obitelj auto izlete mora babe ugibalište supermarket želju
da te netko uvjeri u suprotno od razočaranja
da je ovo
sve.
Zaključno, prva zbirkaLidije Deduš uspjela je prikazati obilježja izgrađenog pjesničkog glasa koji je u svim pjesmama dosljedan izravnošću, jednostavnošću jezika, ironijom kao osnovnim sredstvom i specifičnim postupcima da uperi pozornost u neizrečeno. Pritom ostaje činjenica da su najsnažniji ciklusi prvi i posljednji, oni koji dokazuju moć pjesništva da na sebi svojstven način ipak jasno progovori o velikim temama. U ovoj se zbirci zato motivi rata, prekinutog odrastanja i izgubljene domovine prepoznaju kao geneza pjesničkoga glasa, onoga koji progovara iz sadašnje zrelosti, svjestan da su ga odredila zbivanja koja su svijet zauvijek učinila prostorom straha, nelagode i „moranja“. Upravo se stoga u stihovima koji tematiziraju dugoročne posljedice rata, a ne onima koje ironiziraju svakodnevne radnje jednog pomalo hladnog 21. stoljeća, nalazi najsnažniji domet Apatrida.
Moderna vremena, 2018.
https://mvinfo.hr/clanak/lidija-dedus-apatridi-i-ostale-cudne-licnosti
Bilješka o autorici
Lidija Deduš rođena je 1977. godine. Objavila je tri zbirke poezije: Apatridi i ostale čudne ličnosti (Treći trg, Beograd, 2018), Ništa od najavljivanog kraja svijeta (Treći trg, Beograd, 2019) i Razglednice iz prašnjave republike (Jesenski i Turk, Zagreb, 2020). Pjesme su joj prevođene na engleski i grčki jezik i zastupljene u antologiji Ovo nije dom – pesnikinje o migraciji koju su uredile Vitomirka Trebovac i Jelena Anđelovska za Rekonstrukciju Ženski Fond i Bulevar Books, Novi Sad, 2017. i u dvojezičnoj Antologiji suvremene bosanskohercegovačke poezije koju je uredio Almin Kaplan za Vaxikon, Athena, 2020.
Pjesme i kratka proza objavljivani su joj u časopisima i književnim internetskim portalima u regiji te čitani u emisijama „Poezija naglas“ i „Riječi i riječi“ na Hrvatskom radiju i u emisijama „Tokovi poezije“ i „Rimovanje“ na Radiju Beograd. Finalistica natječaja za kratku priču „Vranac“ 2016. godine i natječaja „Post Scriptum za književnost na društvenim mrežama“ 2017. godine te pobjednica natječaja „Post Scriptum za književnost na društvenim mrežama“ 2019. godine. Dobitnica druge nagrade za najbolju neobjavljenu pjesmu na natječaju Gradske knjižnice Solin 2016. godine. Pjesme su joj prevođene na engleski jezik i objavljene u časopisima Europe Now sveučilišta Columbia iz New Yorka i The Well Review iz Irske. Zbirke Apatridi i ostale čudne ličnosti i Ništa od najavljivanog kraja svijeta su se obje našle u širem izboru za nagradu Biljana Jovanović Srpskog književnog društva. Član je Hrvatskog društva pisaca i udruge Katapult koja se bavi promicanjem književne kulture i pisane riječi. Živi, radi i piše u Varaždinu.
