136. Pisci na mreži, 28. kolovoza (srijeda) 2024. u 17 sati: Ivana Đula

Gošća 136. programa Pisci na mreži bit će pjesnikinja, autorica slikovnica za djecu, skladateljica, dramaturginja, a radi još toliko drugih stvari koje se vrte s riječima, pokretom i zvukom, s onim što se odnosi na djecu i djetinjstvo, što dodiruje odrasle, one koji gledaju i slušaju… Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Ivanom Đula, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Ivanom Đulom, odnosno njezini tekstovi, rad i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Ivani Đuli da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

https://kulturpunkt.hr/kritika/prilog-obrani-dosadnih-mama/

https://filmskapocetnica.restarted.hr/predavaci/ivana-dula/

Dodatak
Ivana Đula, Anatomija pauze, 2020.
Ivana Đula, Dnevnik nespavanja, 2020.
Ivana Đula, M. Sinkauz, Ništa strašno, dramski tekst, 2024.
Ivana Đula, Tekstovi, izbor, 2024.

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Prilog obrani dosadnih mama

Po čemu je umjetnost bliska majčinstvu i koliko se, s druge strane, majka i umjetnica razlikuju? Mogućnosti odgovora su mnogobrojne.

Piše: Diana Meheik

Hoćemo li gledati crtiće ako pojedem tikvicu?

Mogu li bebe lajati?

Jesi ju ti čula da laje?

Mama, jesi ti lajala? 

Pa tko je onda?

Zašto moraš biti tako dosadna? 

Ovo su samo neka od pitanja kojima me moja trogodišnjakinja danas zasula, ne shvaćajući da dok s poda čistim hranu, koju je njena mlađa sestra ispljunula i istovremeno pazim da ne dohvati tanjur pun hrane koja je dobra za nju, ali za koju ju nije ni najmanje briga, nemam vremena da se uključim u avanturu traganja za misterioznim lavežom. Zapravo, nemam toliko odgovora koliko moja kćer ima pitanja. Što nije samo po sebi neuspjeh, bar ne u njenim očima. Zašto ti to ne znaš? Kada ćeš saznati? Pretpostavim li da je neki pas u tom trenutku prošao ulicom ispred naše zgrade i iz nekog razloga zalajao, moj odgovor se može pokazati jako provocirajućim u slučaju da tamo u tom trenutku nema psa. Zašto si rekla da je tamo pas ako ga ja ne vidim? Ako zaključim da je to onda bio neki pas nekog susjeda, morala bih svakako objasniti zbog čega bi on zalajao baš sad, ako većinu vremena ne laje. Mogućnosti su zaista mnogobrojne, lavež je mogao doći iz bilo kojeg izvora. Na kraju krajeva, ako bolje razmislim, mogla je to biti njena sestra koja je zbog tikvice zalajala. 

Zašto uvijek spavaš?

Zašto se ti ne možeš strpiti?

Zašto ti nikad nije dovoljno dobro?

Zašto uvijek moram ponoviti sve 3 puta?

Ovim (i mnogim drugim) pitanjima između tri majke i njihove djece započinje predstava Između nas 3. Premijerno nastala u sklopu desetodnevne radionice u organizaciji Art radionice Lazareti te u produkciji umjetničke organizacije Genijator, predstava se nastavlja na suradnju koju su autorice Ivana Đula, Lena Kramarić i Martina Tomić započele na projektima Između nas (2017.) i Kako je bolje biti mačka u Dubrovniku (2018.). U njima istražuju svoje pozicije majke i umjetnice (u jednoj, dvije), te propituju uvjete rada koji se primarno oblikuju njihovom majčinskom ulogom a potom umjetničkom odlukom. U ovaj projekt uključuju svoju djecu Dešu Đulu Vrbanić, Petra Đulu Vrbanića, Erina Saltarića, Luku Saltarića i Rudija Marinčića, te jednog tatu, Luku Vrbanića, koji ujedno potpisuje glazbu u predstavi.

Koliko god je uloga autora u klasičnom smislu već dovoljno napregnuta uvjetima rada na nezavisnoj sceni (nedovoljno financijskih sredstava, nedovoljno prostora za rad, nedovoljno vremena za istraživanje, nedovoljno izvedbi, nedovoljno publike, pa su tako autori_ce ujedno i producentice, tehničarke svjetla, čistačice scene, odjel za kostime i šminku, marketinški specijalisti,… i sve to neplaćeno), dijeliti proces rada na izvedbi s vlastitom djecom rastvara autorsku poziciju u prostor izvan kontrole. Dijete može nenajavljeno odlučiti ne sudjelovati, može se dogoditi da je baš taj dan hiperstimulirano svjetlima, zvukom, ili osobom u publici, može zaboraviti tekst, koreografiju, ili mizanscenu. Mogućnosti su mnogobrojne. Može odjednom zalajati. Ali opet, kao što mame šire ruke u nevidljivim pauzama predstave da bi zagrlile neko dijete, ili kao što pogledom nježnosti provjeravaju da li je sve u redu, tako i kao umjetnice šire kapacitete izvedbenog materijala da u njega uključe i ono što nije prije zamišljeno, planirano, iskontrolirano. Autorice ne mogu sa svojom djecom dijeliti kontrolu jer djeca ne mogu snositi odgovornost koja dolazi s odlučivanjem, ali s djecom ipak gube dio svoje kontrole, čime svjesno odlučuju učiniti granice svog autorstva maksimalno elastičnima: zašto?

U popratnoj Uputi za gledanje koju su gledatelji dobili na komadu papira prije početka predstave, autorice se pitaju se da li je njihovoj djeci sudjelovanje u njihovom radu teret ili luksuz. Još zanimljivije je pitanje da li je njima kao umjetnicama sudjelovanje djece u njihovom radu teret ili luksuz. Odgovor se možda čini lakim, osobito nakon iskustva lockdowna u kojem su roditelji diljem svijeta uvjete rada bezuspješno pregovarali s vlastitom djecom. Ali baš zato ova autorska odluka postaje dodatno značajna, jer ona je i teret i luksuz istovremeno. Mogućnost da donesu takvu odluku svojevoljno je sama po sebi luksuz. Obaveza da tu odluku dovedu do javne izvedbe je sama po sebi teret. 

Postavljajući pitanja na koja nemaju odgovor, djeca i majke se čude svijetu (Zašto avioni ne plešu breakdance?), protestiraju autoritetu (Zašto mora biti sve po tvom?), predlažu alternative (Zašto mame ne bi igrale nogomet? (I hoće, ne brinite!)), odbacuju (Zašto su mame uvijek dosadne?) i odustaju od jednog da bi našli novo pitanje. Nadalje, očekujemo da umjetnost budi čuđenje u gledatelju. Vidi ju! Čuli su se razdragani glasovi iz publike kad je najmlađa izvođačica u prazninu scene utisnula vlastitu koreografiju dok su se ostali pripremali za tranziciju u sljedeću sekvencu. Vidi ga! Skok koji je precijenjen pa završi padom. Djeca s lakoćom izazivaju čuđenje kako u odraslima tako i u ostaloj djeci, u njima je potencijal življi nego u nama. Umjetnost to mora raditi osmišljeno. Ili ju ne primjećujemo. Ili se vraćamo svakodnevnim obavezama olakšani za cijenu karte koju smo bacili u smeće.

U tom smislu, majka je bliska umjetnici. Dopušta pitanja. Iscrpljuje se u potrazi za odgovorima. Na kraju priznaje da ne zna. Odustaje. Kreće iz početka. Obraća pozornost na ono što nije radila u zadnjem pokušaju. Svoju djecu uči istom radu: na podu dvorane pik trakom označavaju ravne linije. Imaginarna točka A i točka B. Svako dijete ima liniju po kojoj hoda. Prostor je ograničen na tu liniju, ali nije prepreka. Vrijeme je ograničeno tempom koji mame zadaju, ali se proširuje mogućnostima koje svako dijete upisuje u svoju putanju. Mame im daju upute. Kreni. Promijeni. Stani. Vrati. Iz početka. Brže. Sad sporije. Promijeni. Ispočetka. Tijelo je time dobilo zadatak. Ista pitanja ponovljena na različite načine dobivaju esenciju. Imaginacija iscrtana u različite slike dobiva priču. Priča ispričana različitim zvukovima postaje glazba. Jedan od dječaka uzima violončelo. Priča ide nekako ovako. Bio jednom jedan strašan zmaj koji je pokušao provaliti u dvorac. Prvi put nije uspio jer su zidine bile jake i čuvane. U drugom pokušaju, svi su zaspali, i stražari i dvorjani, pa je zmaj uspio ući u dvorac. Nastala je panika, pripremala se obrana, ali netko je brzo shvatio da zmaj ne želi uništiti dvorac jer već bi to učinio. Zmaj se želi kupati u bazenu. Želi biti dio priče. Dio kolektiva. 

U tom smislu, umjetnost je bliska majci. Njeguje začudnost. Potiče nas da vježbamo svoju imaginaciju da bi mogli pričati svoje priče. Ako ne iscrpljujemo svoje limitirane kapacitete da istražimo nelimitirane potencijale trenutka u kojem se nalazimo, događa se isto što i s tijelom – mišići atrofiraju, raspon pokreta (i imaginacije) se smanjuje do točke zatočeništva, prostor postaje nepremostiva prepreka, a vrijeme se sužava u ništa. Točka A i B se stapaju, ne napredujemo, i propadamo.

S druge strane, koliko se majka i umjetnica razlikuju? Vjerojatno onoliko koliko su mame u predstavi slične tati u predstavi. Zašto ja nemam pitanje? pitanje je kojim tata prekida slijev pitanja. Zašto uvijek mora biti po tvom? vikne na njega jedna od mama nakon što joj je ugasio glazbu, potom tražio da prekine koreografiju. Čemu služe takvi prekidi ako se svijet ne zaustavlja, vrijeme ne čeka, zemlja se i dalje vrti, psi i dalje laju, a pitanja nisu iscrpljena? Zašto stati ako ništa drugo ne stoji? Svijet se i dalje utiskuje u naša osjetila – oko vidi, uho čuje, koža osjeća, ali kako zaista razumjeti što se događa? Ono što oko vidi nema zvuk i ono što uho čuje nema sliku, a ono što koža osjeti nema ni jedno ni drugo. Kako internaliziramo ono što spoznajemo osjetilima u znanje koje ostaje s nama i onda kada predstava završi, kad roditelji nisu blizu, kad psi zalaju jer se, najednom, pojavio zmaj? To je pitanje koje muči tatu, i koje muči mame. Hoće li našoj djeci sudjelovanje u ovom radu biti teret ili luksuz? Hoće li kada nastupi tišina moći čuti glazbu? Hoće li se nakon pada znati dići i otplesati koreografiju? Tata predstavlja ono što je nužno. Nužan prekid. Nužnu stanku. Nužnu tišinu. Nužnu dosadu. Zato da i djeca, i gledatelji, dobiju priliku da procesuiraju doživljaje u znanje koje će dalje koristiti. Da sva pitanja ne budu vježba u prazno, da rad ne bude uzaludan, a riječi bez smisla. Umjesto nagomilavanja pitanja i doživljaja da u sebi potražimo odgovore koje možemo ponuditi.

Tako i predstava završava zvučnom snimkom u kojoj djeca odgovaraju na pitanje što je umjetnost? Lijepa slika. Paška čipka. Može biti i ples. Tradicija. Kultura. Kultura ponašanja. Ministarstvo za lijepo ponašanje. Kapital kulture. Umjetnost je iranski tepih koji je kapital iranske kulture. Kažu djeca.

Pa zamislimo onda priču jednog iranskog tepiha:

Bila jednom mama koja je svaki dan tkala tepih. U njega je utkala mnogo boja i oblika. Satima je provlačila svilu kroz niti grube vune. Njeno dijete je od dosade zaspalo tik do njenih nogu. Tako su prolazili dani i godine. Jednoga dana tepih je bio gotov, ali dijete je već naraslo, otišlo u drugu zemlju i potpuno zaboravilo na tepih. Godinama je tepih stajao na zidu kuće stare majke i skupljao prašinu, paučinu i vrijeme. Dijete se vratilo da nađe majku, ali umjesto nje je našao tepih. Dijete upita: Gdje je moja mama? Tepih je odgovorio. Bila je to priča o jednoj dosadnoj mami i umjetnici. 

Kulturpunkt, 27. travnja 2023.

Bilješka o autorici

Ivana Đula, rođena 1983. u Dubrovniku gdje završava srednju umjetničku školu Luke Sorkočevića, smjer teorija glazbe, instrument klavir. Nakon klasičnog glazbenog obrazovanja, upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu te nastavlja glazbeno obrazovanje kroz radionice udaraljki u zemlji i inozemstvu. Nakon stipendije francuske ambasade i studijskog boravka u Parizu, 2011. diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (smjer komaprativna književnost i francuski jezik). 2014. upisuje MA studij dramaturgije izvedbe na ADU u Zagrebu, gdje je diplomirala 2022. Kao studentica na ADU u Zagrebu, dobitnica je Rektorove nagrade, 2017. godine za dramaturgiju plesne predstave Tri sestre, redateljica Natalija Manojlović, u produkciji teatra ITD u Zagrebu. Aktivno djeluje kao dramaturginja, glazbenica i pedagoginja. Od 2005. aktivno se bavi pedagoškim radom surađujući s brojnim školama, vrtićima, centrima (Centar za obrazovanje talenata, Zagreb; Glazbena Galerija, Zagreb; MCUK Travno, Zagreb; CK August Cesarec, Zagreb; Zvučni planet, Zagreb itd.), i festivalima (Dubrovačke ljetne igre; Međunarodni dječji festival, Šibenik; Festival bajki, Ogulin; Dani dupina, Mali Lošinj; festival Test, Zagreb itd.). 2014. osniva udrugu za edukaciju djece i mladih u području izvedbenih umjetnosti, ARTAREA, kroz koju, uz potporu Ministarstva kulture i Grada Dubrovnika, aktivno provodi veliki broj glazbenih, dramskih i eksperimentalnih programa, u suradnji s umjetnicima iz različitih područja. U sklopu udruge od 2022. s programom Od priče do predstave sudjeluje i u projektu Ruksak pun kulture, Ministarstva kulture. S istim programom gostuje na Dubrovačkim ljetnim igrama i na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku. Od 2023. radi kao vanjska suradnica na Učiteljskoj Akademiji u Petrinji, na kolegiju Lutkarstvo i scenska umjetnost te s kolegicom Milicom Sinkauz provodi edukacije za odagajateljice i odgajatelje u organizaciji DV Milana Sachsa u Zagrebu. Od 2010. aktivno radi kao dramaturginja i autorica glazbe, surađujući s brojnim redateljima i izvođačima u Zagrebu, Rijeci, Ljubljani, Varaždinu, Puli, Splitu, Šibeniku, Zadru, Osijeku i Dubrovniku, a od 2021. dobiva status slobodne umjetnice.

Zajedno s Milicom Sinkauz piše dramske tekstove za djecu, od kojih su dva nagrađena nagradom Mali Marulić za najbolje dječje dramske tekstove. Za adaptacije tekstova nagrađena je brojnim nagradama. Kao autorica glazbe samostalno i u suradnji s Lukom Vrbanićem nagrađivana je na Međunarodnom lutkarskom festivalu u Kragujevcu, Međunarodnom lutkarskom festivalu PIF u Zagrebu, Međunarodnom festivalu inPut u Karlovcu te na susretu profesionalno vođenih kazališta za djecu i mlade ASSITEJ. Zajedno s Lukom Vrbanićem nagrađena je na festivalu Mali Marulić i posebnom nagradom Zdenka Mišura za najveći kazališni izazov za rad na predstavi Flekavac, Gradskog kazališta lutaka, Rijeka koja je nagrađena i Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju dječju predstavu. Od 2015. sudjeluje u radu nezavisnog kazališta Teatar Poco Loco kao autorica glazbe i izvođačica u sklopu projekata Priča mi se priča i Pjeva mi se pjesma. Koautorica je i izvođačica na mutimedijalnim i međugeneracijskim projektima Između nas, Kako je bolje biti mačka u Dubrovniku? i Između nas 3, u suradnji s plesačicom Martinom Tomić i likovnom umjetnicom Lenom Kramarić, koji su realizirani u sklopu Art radionice Lazareti.

U ljeto 2020. boravi na rezidenciji Art radionice Lazareti te postavlja izložbu zvuka, Sakupljačica zvukova koja obuhvaća prikupljane audio materijale, kao i dvije poetske zbirke Dnevnik nespavanja i Anatomija pauze, izdane u sklopu autorskog projekta Performativnost tišine. Zajedno s Lukom Vrbanićem posljednjih godina bavi se novomedijskom kulturom te istraživanjem izvedbenosti tišine i zvuka i zvučnim instalacijama, u javnim prostorima Dubrovnika te komponira glazbu za dokumentarce HRT-a (Inside Offside, Eva Fisher). 2024. u suradnji s Milicom Sinkauz i Dominikom Vukovićem, te u izdanju izdavačke kuće Bodoni, izdaje svoju prvu slikovnicu Ništa strašno, nastalu po istoimenom dramskom tekstu koji će svoju premijeru imati 2025. u Kazalištu lutaka, Zadar. Trenutno priprema glazbu za novu predstavu koja će premijeru imati u listopadu, u slovačkom gradu Nitra te adaptira slikovnicu Tisje Kljaković za predstavu u koprodukciji Teatra Poco Loco i Gradskog kazališta lutaka, Split. Živi u Zagrebu s Lukom, Petrom i Dešom.

135. Pisci na mreži, 29. svibnja (srijeda) 2024. u 17 sati: Luka Ostojić

Gost 135. programa Pisci na mreži bit će pisac Luka Ostojić, koji je htio od svojih uspomena „stvoriti prostor koji podsjeća na stvarnu Dalmaciju, ali je zapravo nešto potpuno drugo.“ Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Lukom Ostojićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Lukom Ostojićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Luki Ostojiću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

https://booksa.hr/kolumne/dr-ostojic-literoterapeut (Dr. dr. Ostojić)

https://pokus.ffzg.unizg.hr (Projekt „Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici”)

https://kulturpunkt.hr/autor/luka-ostojic/ (Kulturpunkt)

https://www.bilten.org/?author_name=luka-ostojic (Bilten)

Dodatak

Luka Ostojić, Tišina u osinjaku, izbor, 2023.

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

'Pisanje je samo jedna od stvari kojima se bavim. Nadam se da će tako i ostati.'

Piše: F. B.

Luka Ostojić, znan i kao dr. Ostojić, Lucian Prosvjetitelj, Deputy Hawk, Đanluka Paljuka, svojevremeno glavni urednik portala Booksa.hr i izvršni urednik dvotjednika Zarez, sociolog i književni komparatist, voditelj kulturnih programa, pedagog, filmski i književni kritičar, pasionirani skupljač sličica sa svih Mundijala sve do ovog katarskog kada je naprasno odustao uz riječi – nije to više to, autor publicističko-beletrističke uspješnice Upomoć, pročitali smo knjigu! Klinički pojmovnik kritičkog čitanja (2018), kao urednik samostalno ili u suradnji potpisuje pet knjiga, naše gore list i autor svježe objavljene, sjajne zbirke priča Tišina u osinjaku (Fraktura, 2023)!

Na razgovor u LK Cilindar dolazimo desetak minuta ranije, ali nas bez klupske iskaznice ne puštaju unutra, pa Booksin ton-majstor Vili i ja cupkamo vani poput dvije nevoljne vrane. Kiša pada, a novopečenog prozaika nema na vidiku. Kasni dvadeset i tri minute, skida pohaban šešir, otresa ga i odmah vadi glomaznu lulu i vrećicu duhana. Livrirani kumordinar vodi nas do našeg stola. Dr. Ostojić naručuje za sve da ne gubimo vrijeme – tri puta velika olomučka, suhe govedine i sira travničkog da se nađe.

Doktore, čestitamo, Osinjak je i službeno vani, recite – kako se zapravo dogodilo da iz jedne, ajmo reć, komotne uredničko-komentatorsko-kritičarske pozicije, uskočite u blatne rovove književnog stvaralaštva? Kriza (o)srednjih godina, zaskočile vas i opsjele muze, da nije kakva kletva bačena, ili ste možda cijelo vrijeme bili literat ogrnut janjećom kožom!?  

Mora da se radi o kakvoj krizi ili kletvi jer pametniji odgovor nemam. Dugo sam bio zadovoljan tek novinarskim i uredničkim radom, pomirio sam se s tim da neću pisati priče, ali nešto se promijenilo u tim (o)srednjim godinama. Kad sam prestao raditi kao Booksin nadstojnik, otvorilo mi se nepregledno vrijeme koje bi čovjek mogao provesti u druženju, drvodjelstvu, gledanju nogometa ili učenju talijanskog, ali u meni su se krenule skupljati ideje, fabule i osjećaji, nekakav čudnovati miks koji nisam imao kako drugačije ispustiti nego kroz pisanje kratkih priča.

Ključna je bila i podrška u pisanju. Igrom slučaja tada sam upoznao kolegicu An. Fazekaš i ubrzo smo udružili snage, počeli smo razgovarati o književnosti i razmjenjivati tekstove. Bez njene prijateljske potpore, lucidnih kritičkih komentara i šašavih fora ne bih mogao napisati ovu knjigu. Vjerujem da je i njoj proces pomogao, već neko vrijeme baš za Booksu objavljuje sjajne kolumne, a imam osjećaj da ćemo njeno ime još često moći čuti.

Istina, An. je naše novo kolumnističko blago. Elem, imamo ovdje četrnaest priča kao četrnaest palmi na otoku sreće. Dopali ste šaka jednom od najiskusnijih urednika, prekaljenom vuku Romanu Simiću. Kako je bilo raditi s čovjekom kojega, ne bez vraga, po kuloarima uspoređuju s likom Harveya Keitela iz Paklenog šunda?

Usporedba je na mjestu, zadarski mister Wolf s razlogom je čuven, svaka bi ga majka za urednika knjige svoje kćeri poželjela, i meni je drago da sam dobio priliku raditi s njim. Mogu reći da Roman ima razumijevanje za autora, nije forsirao što bi kratka priča trebala biti, nego je prepoznao što je meni bitno i ohrabrio me u mojim odlukama. Kad bi sugerirao neku promjenu, uvijek bi komentar bio na mjestu i u skladu s onime što sam htio postići, a nisam dobro izveo. Proces uređivanja može biti bolan, posebno za neiskusnog autora, ali Roman je to izveo elegantno, precizno, nježno, a opet beskompromisno. Učinio je knjigu boljom i mene sretnim. Drago mi je što si ga spomenuo jer dobar urednički rad uglavnom prođe nezapaženo.

Osinjak otvarate pričom Otok ljubavi, nekom vrstom urnebesnog postsezonskog mediteranskog horora. Ne možemo se oteti porivu i ne upitati – temelji li se ova pripovijest, barem dijelom, i na vašim vlastitim iskustvima? I, kad smo već kod toga, koliko ste i na koji način uzimali od stvarnosti radeći na knjizi?

Koristim svoje i tuđe iskustvo, svoje i tuđe priče, nečije i ničije fraze, polovično zaboravljene anegdote, razgovore koje sam čuo u tramvaju ili naprosto čiste izmišljotine, manje-više sve čega se mogu dokopati. Skupim sve te fragmente, slijepim ih i pustim struju visokog napona. Ako imam sreće, onda nastane živi monstrum koji ide selom i plaši ljude. Ako nemam sreće, onda dobijem dimnu, smrdljivu masu pepela koju spremim u hermetički zatvoreni folder do iduće prigode.

Ne mogu reći da pišem autobiografske priče. Znam krenuti od svog životnog iskustva, ali mašta me uvijek vodi nečem zanimljivijem od samoga sebe. U Otoku ljubavi svakako sam krenuo od osjećaja životne izgubljenosti, što sam mogao tada jasno osjetiti, ali ruku na srce, naprosto me zabavila ideja glavnog lika, papučara koji se odlučuje na pasivni otpor cijelom svijetu, i htio sam otkriti gdje će ga njegova suluda misija povesti. Stavio sam ga na otok, koji sam skrojio kroz sjećanje na Susak, odjednom su se tamo pojavili stereotipni boduli i nastao je kaos. Mogu reći da me taj kaos uputio na vlastiti odnos sa sobom i svijetom, ali moram priznati da me prije svega zabavio. 

Otkrili ste nam i gdje zapravo odlazimo poslije smrti. U pripovijesti Tako je kako je hladnokrvno i vrlo uvjerljivo navodite plažu na Jadriji kod Šibenika kao svojevrsnu tranzitnu luku iz koje nas poslije orijentacijskog razgovora s robusnim anđelom šalju dalje u čistilište, raj ili pakao. Vrlo utješna i zabavna priča, je li riječ o maloj posveti rodnom kraju?

Apsolutno, to je posveta ljetima koje sam od rođenja provodio s familijom u Dubravi kod Šibenika. Krenuo sam s idejom da poznatom i dragom prostoru pripišem nadrealna i začudna svojstva, kao i s namjerom da u jezik pisanja pripustim dalmatinske fraze koje sam upijao odrastanjem. Htio sam od svojih uspomena stvoriti prostor koji podsjeća na stvarnu Dalmaciju, ali je zapravo nešto potpuno drugo. Zahvaljujem i Božidaru Pavloviću što je primijetio da je tekst pun štoseva iz Ivančićevog Robija K. iako su ton i tema priče potpuno drugačiji. Podsvjesno sam uzimao Robijeve baze, a naravno i to je uspomena na ujčeve Ferale koje sam čitao ljeti u kuhinji dok je baba Milka triskala muhe i miješala juhu na šparetu. Sve sam to odlučio pustiti unutra, a kako je ta priča postala refleksija o sretnom odvajanju od ovozemaljskog života, ne bih znao reći.

Vječno mlađahni Robi K. utjecajan je autor, nema zbora. Možete li se, kao veliki ljubitelj sedme umjetnosti, prisjetiti filmskih, pa i televizijskih pripovijesti i autora koji su na neki način utjecali na vas?

Na mene je svakako najviše utjecala Lyncheva serija Twin Peaks. Gledao sam je prvi put kad sam imao 14 godina, bio sam u šoku. Tada sam prvi put shvatio da se ispod naše racionalne percepcije kriju mračne, strašne i vrlo zanimljive stvari, a da do njih možemo doprijeti putem umjetnosti. Nisam se nikad tome prestao čuditi i, kad sam prije par godina pogledao novu sezonu Twin Peaksa, ostao sam pod istim dojmom kao kad sam bio klinac.

Uz to bih izdvojio serije Dva metra ispod zemlje i BoJack Horseman koje se bave teškim temama na duhovit, naizgled infantilan, a vrlo ozbiljan način.

Živio Lynch! Dotaknimo se i priče Konji kojom zatvarate Osinjak. Po našem skromnom mišljenju, riječ je o epskoj, oprostite na izrazu, zajebanciji, koja u sebi, bez sumnje, krije romaneskni potencijal. Je su li Konji generacijska priča koja u isto vrijeme govori o svemu i ničemu? Dojam je da se mirne duše u istom tempu moglo galopirati još 300-400 stranica, možemo li u doglednoj budućnosti očekivati nastavak, Konji 2: The Begining ili nešto slično?

„Junaci” Konja su mladići koji su dovoljno vitalni, inteligentni i obrazovani da mogu vjerovati da razumiju cijeli svemir, a opet dovoljno zeleni i razmaženi da ne shvaćaju kako ih lako taj svemir može šutnuti u jaja. Mislim da je to vezano uz određenu dob u svakoj generaciji, pogotovo kod muškaraca. Mene je pritom zabavilo pisati o zaljubljenosti, ali ne na način koji je slavi i uzdiže, nego koji se skanjuje nad tim čudnim, animalnim, (auto)destruktivnim, izbezumljujućim, urnebesno smiješnim porivom. Da zaljubljenost nije divna, bila bi užasna. A u Konjima nije divna.

Što se tiče galopa na duže staze, to zasad nije u planu. Moji konji su lijena stvorenja, oni vole jesti zob i spavati, a ne trčati prerijama. 

Iskoristit ćemo priliku i upitati vas na kakvom to vražjem znanstvenom projektu radite. Šire se glasine kako želite dokazati da većinu onoga što pročitamo – zaboravimo? Možete li legiji knjiških červeka ukratko pojasniti zašto onda, k jarcu, čitamo!?

Radim na znanstvenom projektu „Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici” na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zajedno s milostivim šefom, doktorom Lovrom Škopljancem, i dragom kolegicom, doktoricom Velnom Rončević. Ukratko, putujemo Hrvatskom i intervjuiramo ljude što im je ostalo u sjećanju od pročitanih djela. Ishodi su raznoliki, neočekivani i vrlo zanimljivi, a objavljivat ćemo ih u raznim radovima tijekom idućih godina. Meni kao piscu istraživanje je svakako pomoglo u teškim danima, ponajviše kao podsjetnik da se ne treba živcirati jer će ljudi ionako zaboraviti 99% sadržaja. Ali zbog tih 1% vjerujem da se trud isplati.

Dobro, 1% je u ovom slučaju više nego isplativo, možemo svi skupa odahnuti. Premda, kako i sami kažete, mnogo toga zaboravimo, ljubitelji književnosti, pa i sami pisci, dobro pamte prvu knjigu ili knjige zbog kojih su nastavili posjećivati Odjel za djecu i omladinu gradske knjižnice. Koji su vaši najveći favoriti iz tog doba?

Najveći favorit iz djetinjstva je Alan Ford, znao sam sve epizode napamet. Nisam razumio većinu toga, ali su me odmah privukli crtež i humor. Nisam nikad u školi imao problema s povijesti ili s Homerom u lektiri jer sam već dobro poznavao cijeli taj period – dakako, u pomaknutoj verziji iz priča Broja jedan. Kao mnogi drugi, pamtim i kako mi se slomilo srce na kraju Junaka Pavlove ulice. Svaku knjigu sam osjećao intenzivno, moram priznati da mi to sada malo nedostaje.  

To je stoga što starite, doktore. Na koncu, sad ste objavljivani pisac, niste više civil, što se zapravo promijenilo – jeste li naprasno počeli slušati Placebo ili čak Floyde, hoćete li se početi bezlično odijevati, pustiti bradu, nabaviti šiltericu?

Život mi se okrenuo za 360 stupnjeva, dakle osim blage vrtoglavice ne nazirem nikakvu promjenu. Možda će biti drugačije kad dobijem prve kritike i komentare, ali ipak se nadam da me to neće toliko izbaciti iz takta. I bojim se da će mi modni stil i glazbeni ukus ostati nedirnuti i neizmijenjeni u svoj svojoj lošosti.

Ne treba zbog knjige izgubiti glavu i početi slušati pop pjesme duže od osam minuta, to nikako ne može biti dobro. Naravno, pisanje mi je bilo bitno, uzbuđen sam oko recepcije i planiram pisati dalje, ali na kraju dana to je samo jedna od stvari kojima se bavim. Nadam se da će tako i ostati.

10. studenog 2023.

https://booksa.hr/razgovori/intervju/pisanje-je-samo-jedna-od-stvari-kojima-se-bavim-nadam-se-da-ce-tako-i-ostati

Bilješka o autoru

Luka Ostojić, rođen 1987. u Šibeniku, odrastao u Zagrebu. Sociolog i književni komparatist. Radio je kao novinar, urednik, filmski i književni kritičar, voditelj kulturnih programa i pedagog. Bio je glavni urednik portala za književnost Booksa.hr i izvršni urednik dvotjednika za kulturu Zarez. Autor je publicističko-beletrističke knjige Upomoć, pročitali smo knjigu! Klinički pojmovnik kritičkog čitanja (Kulturtreger i Kurziv, 2018.) koja je ušla u uži izbor HDP-ove Nagrade Kamov za najbolju knjigu godine. Autor je i zbirke priča Tišina u osinjaku (Fraktura, 2023). Kao urednik, samostalno, ili u suradnji potpisuje pet knjiga. Član je Hrvatskog društva filmskih kritičara. Trenutno je zaposlen kao doktorand na znanstvenom projektu Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Opširnije: FESTIVAL ZNANOSTI 2024. 22. - 27. travnja 2024.

OŠ PLAŠKI – 16. veljače 2024. – prof. Pale i Umjetna inteligencija i motivacija odgojno-obrazovnih djelatnika

Opširnije: OŠ PLAŠKI