129. Pisci na mreži, 29. studenog (srijeda) 2023. u 17 sati: Igor Beleš
Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!
Današnji je gost 129. programa Pisci na mreži Igor Beleš koji se uvijek pitao „ kako bi mi život izgledao da sam ostao tamo, da se nije dogodilo to što se dogodilo. To ću si pitanje postavljati vjerojatno dok sam živ. Imao sam 13 godina ‘91. i tada mi nije bilo jasno kako se uopće moglo dogoditi toliko razaranje, kao što mi nije jasno ni danas. S druge strane, pisanje mi je bila svojevrsna katarza i uspio sam samome sebi ponuditi neke odgovore“. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Igorom Belešom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Igorom Belešom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Igoru Belešu da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Igor Beleš, Safet od Jaovorlaka, 2023.
Igor Beleš, Listanje kupusa, ulomak, 2023.
Poveznice
https://strane.ba/jagna-pogacnik-o-jednoj-knjizi/
https://kritika-hdp.hr/razlistavanje-trauma/
https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/nova-knjizevna-senzacija-uvijek-sam-se-pitao-kako-bi-mi-zivot-izgledao-da-sam-ostao-u-vukovaru-no-imao-sam-13-godina-15374064
https://www.youtube.com/watch?v=VEv8JwydzNs
Spot (u kojem svira klavijature): (4) Listanje kupusa – YouTube
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Katja Grcić
Razlistavanje trauma
Igor Beleš: Listanje kupusa, Hena com, Zagreb, 2023.
Roman Listanje kupusa Igora Belaša svojim pristupom traumatičnim stanjima i događajima, u kojima disfunkcionalnost „sretnih“ obitelji zamjenjuje bitka za preživljavanje, situiranim u Borovo naselje 1991. godine signalizira da možda kao društvo – konačno odrastamo
Politička vrijednost ovog romana je što ne zapada ni u jedan od klišeja – njegova je snaga prije svega u slojevitom i emotivnom „razlistavanju kupusa“, u namjeri i realizaciji jednog muškarca da sebi i svijetu rastvori vlastite traume, kontradiktorne osjećaje, gubitke, izdaje, napuštanja
Roman Listanje kupusa Igora Beleša na hrvatskoj se književnoj sceni pojavljuje trinaest godina nakon romana Hotel Zagorje autorice Ivane Bodrožić. Tamo gdje Hotel Zagorje započinje – odlaskom devetogodišnje djevojčice u prognanstvo, Belešov roman zapravo završava. U svom se prilično opsežnom književnom djelu Beleš primarno bavi onim što je ratu prethodilo, točnije međuprostorom rata i mira te suptilnom gradacijom tog zloslutnog kronotopa. O tome, baš kao i Bodrožić, Beleš piše iz vizure infantilnog fokalizatora, dječaka Zorana. Pomalo nalik nekom od klasika Enid Blyton iz njezina ciklusa Pet prijatelja, Beleš ratnu predigru opisuje iz vizure An družine, dječje skupine koju u Borovu naselju 1991. osnivaju Zoran, Goran, Bojan i Dragan, a kojoj se na kraju priključuje i djevojčica Nikolina. Način na koji družina kreće u tajnu misiju kojoj je cilj otkriti uzrok misterioznih nestanaka njihovih školskih kolega donekle podsjeća i na kultnu američku seriju Stranger Things u kojoj skupina djece u malom američkom gradiću Hawkins kreće u obračun sa „silom zla“ koja se skriva s druge strane stvarnosti, negdje u Upside Downu.
Ludi ljudi
Beleš ne imenuje „silu zla“ koja u njegovom romanu uzrokuje to da dojučerašnji susjedi i prijatelji odjednom jedni drugima ubijaju pse, uspoređuju prezimena, šaraju po zidovima kuća, kradu, prijete, te se u konačnici međusobno poubijaju, što pojačava dojam nalik onom nakon gledanja Stranger Things – mora da je riječ o nekom ludilu koje neobjašnjivo zahvati ljude i od njih učini ubojice, siledžije i kriminalce. U prilog tome ide i činjenica što nam i sam autor u tekstu ukazuje da se riječi ludi i ljudi razlikuju tek u jednom jedinom slovu. Pa iako je Belešov roman nježna posveta jednom traumom obilježenom djetinjstvu, jednoj uvelike „izgubljenoj generaciji“, jednoj državi koja se nije održala, iako autor gotovo kulinarskom preciznošću važe količinu nacionalizma, nasilja i netrpeljivosti s obje strane, hrvatske i srpske, ne mogu se oteti dojmu da je slijepa pjega svakog našeg diskursa o ratu devedesetih uglavnom prekrivena glazurom infantilne nostalgije naspram minulih mitskih vremena sreće i blagostanja ili pak generičkom ideološkom kombinacijom začina koja svaki pokušaj sagledavanja različitih „okusa“ rata devedesetih pokušava svesti pod predvidljivi meni s kojeg svako jelo zapravo prija isto, iako su meniji dvobojni, dvojezični i dvosmisleni. U tom smislu politička vrijednost ovog romana je što ne zapada ni u jedan od spomenutih klišeja – njegova je snaga prije svega u slojevitom i emotivnom „razlistavanju kupusa“, u namjeri i realizaciji jednog muškarca da sebi i svijetu rastvori vlastite traume, kontradiktorne osjećaje, gubitke, izdaje, napuštanja. Odmak od sveprisutnog mačizma, političkog „pamfletizma“ te pretjeranog intelektualizma kao klasičnog oružja za kojim mnogi danas posežu u borbi protiv vlastite ranjivosti vrijedan je, iskren i hrabar iskorak u ranu, onu koja možda nikad neće zacijeliti, ali može postati poveznica između čovjeka i svijeta, znak po kojem se prepoznajemo, potvrda ljudskosti.
Odmak od sveprisutnog mačizma, političkog „pamfletizma“ te pretjeranog intelektualizma kao klasičnog oružja za kojim mnogi danas posežu u borbi protiv vlastite ranjivosti vrijedan je, iskren i hrabar iskorak u ranu, onu koja možda nikad neće zacijeliti, ali može postati poveznica između čovjeka i svijeta, znak po kojem se prepoznajemo, potvrda ljudskosti
Odrasla infantilnost
Iako će se o Belešovom romanu zasigurno više govoriti u kontekstu rata devedesetih, njegova je stvarna težina drugdje – u razbijanju mita o (sretnoj) obitelji, glavnoj mjernoj jedinici naše (sretne) prošlosti, kad je sve bilo bolje, ljepše i naravno – sretnije. Loši očevi, očevi lažljivci, očevi koji napuštaju svoju djecu, očevi koji udaraju, očevi koji kradu, očevi koji piju, očevi koji potkupljuju svoju djecu, majke koje prešućuju, majke koje nariču, majke koje ljubav kuhaju i peru, ali je ne žive, majke koje ne znaju zaštiti, bespomoćne majke, majke koje ljubav trže. Time se Beleš opasno približio našem (post)jugoslavenskom Upside Downu, mjestu na kojem se zapravo sije svaki građanski rat, pa tako i ovaj naš – na međi između obitelji i društva, na pragu između privatnog i javnog, na liminalnom polju na kojem se pravila uspostavljaju kako bi ih se već sutra zamijenilo novima stvarajući tako beskonačnu petlju nemogućnosti pregovora, osakaćene komunikacije i emocionalne manipulacije. Što su intimne traume veće to se lakše i brže „rahli tlo“ kako bi ga se natopilo krvlju, urod kojeg će biti trajna i kolektivna destabilizacija, čime se uspješno pozornost od užasa u pozadini – interesnih igara moći i profita – skreće na užase ratnih stradanja. U tom smislu, Belešova je vještina prije svega u postavljanju stvari na pravo mjesto, ono koje nam omogućuje demokratičnost gledanja, što roman čini, kako je to uočio i Davor Špišić, izrazito filmičnim. Precizna ritmizacija teksta podsjetila me na sjajan tekst Damira Avdića u kazališnom komadu slovenskog redatelja Žige Divjaka Vročina. Riječ je o autorskom monologu u kojem Avdić dekonstruira ljudski mehanizam obrane od realiteta onda kada realitet nadilazi naše (emotivne) kapacitete poimanja. Jebote rat, kakav rat – gradira autor svoje mladenačko odbijanje da prihvati stvarnost, čak i onda kada ulice opustoše, kada granate nepobitno počinju padati, kada vojska postavi barikade, kada počinju pristizati osmrtnice. Avdić i dalje tvrdi – idem da snimam CD, jer rata neće bit. Opisivanjem mučnog prijelaza iz mira u rat iz perspektive djeteta Beleš zapravo opisuje i našu odraslu infantilnost. Čini to znatno vještije od sličnih infantilnih pripovjedača takve vrste sadržaja koji uglavnom ostaju preokupirani isključivo sobom i vlastitom traumom. Utoliko Listanje kupusa doživljavam kao kvalitetnije i vrijednije od dosadašnjih (auto)fikcijskih rakursa na ovu temu.
Neizbježno se, doduše, ipak nameće pitanje koliko djeca mogu biti svjesna ne samo ratnih užasa već i svojih disfunkcionalnih obitelji. Uglavnom im je vlastita obitelj jedini realitet kojeg poznaju, što ga automatski čini „normalnim“. Osim toga, uzemljenje svake (sretne) obitelji počiva na neumornom naporu da se prljavo rublje gurne što je dublje moguće. Rat je u Belešovom romanu prikazan kao izvanredna okolnost u kojoj briga oko očuvanja slike koju na van projicira svaka „sretna obitelj“ biva narušena nečim urgentnijim – preživljavanjem. Iako su Belešovi junaci ponegdje previše samosvjesni za svoju dob, a jezik pojedinih dječjih likova povremeno traži dodatno cizeliranje, riječ je o precizno strukturiranoj i slojevitoj priči. Ukoliko roman doživi uprizorenje u obliku filma ili serije, što mu od srca priželjkujem, bit će to prilika da se ovi nedostaci scenaristički dorade te da novi medij sadržaju doda na šarmu i kvaliteti.
Iako će se o Belešovom romanu zasigurno više govoriti u kontekstu rata devedesetih, njegova je stvarna težina drugdje – u razbijanju mita o (sretnoj) obitelji, glavnoj mjernoj jedinici naše (sretne) prošlosti, kad je sve bilo bolje, ljepše i naravno – sretnije
Roman koji možda signalizira odrastanje društva
Roman Listanje kupusa značajan je iskorak u sagledavanju naše intimno-kolektivne prošlo-sadašnjosti. S vremenom možda zaista uspijemo pojmiti da je iza uništene ćirilične ploče, iza vulgarnih fašističkih grafita, iza napisane ispovjedne knjige, iza suicida ili iza ubojstva često potpuno ista kombinacija nemoći, bijesa, tuge i straha, samo što su neki baštinili jedne, a drugi sasvim druge mehanizme kanaliziranja tih emocija. Ako ovu kontroverznu misao uspijemo procesuirati možda uspijemo pridonijeti stvaranju preduvjeta za tu silnu solidarnost koju neumorno zazivamo ili pak antifašizam koji neće biti omeđen infantilnom vizurom svijeta u kojoj je zlo uvijek negdje drugdje, mi smo uvijek na ispravnoj strani, a uzroci svih užasa u svijetu nisu u nama samima već u Upside Downu. Čitanje ove knjige pritom bi moglo poslužiti kao ono što etnolog Arnold van Gennep naziva „obred prijelaza“, u ovom slučaju iz nezrelog, traumatiziranog stanja svijesti u ono odgovornije, samosvjesnije, kompleksnije. Pojava ovog važnog i dragocjenog romana naznaka je da smo kao društvo možda ipak konačno spremni – odrasti.
4. listopada 2023. / https://kritika-hdp.hr/razlistavanje-trauma/
Katja Grcić (Split, 1982) spisateljica je, prevoditeljica i dramaturginja
Bilješka o autoru
Igor Beleš rođen je 1978. godine u Vukovaru. Kratke priče objavljivane su mu u časopisu Zarez i Fantom slobode, na internetskim portalima Kritična masa, Čitaj me i XXZ Magazin. Dvostruki je finalist nagrade Prozak, a možda bi bio i trostruki da u međuvremenu nije postao prestar za tu nagradu. Dobitnik je stipendije Ministarstva kulture i grada Rijeke za književno stvaralaštvo. Jedan je od pokretača i urednika književnog magazina Književnost uživo. Član je neformalne književne skupine RiLit i jedan od scenarista društvene igre Arcadia Tenebra. Kratka priča “33” adaptirana je u radiodramu koja je bila eksponat na izložbi slika. Objavio roman Svitanje na zapadu, a roman Listanje kupusa osvojio je nagradu Fran Galović (2023). Živi i radi u Rijeci.
