26. siječnja 2011.
Pogledajte snimku susreta: Snimka - Zoran Ferić
Zoran Ferić, kontroverzni hrvatski pisac i srednjoškolski profesor, pripovjedač, redoviti kolumnist i povremeni esejist, voditelj radionica kratke priče, sudionik hrvatskih i europskih festivala kratke priče, sajmova knjiga, literarnih salona i književnih tribina, rođen je 1961. godine u Zagrebu, gdje je diplomirao kroatistiku na Filozofskom fakultetu. Objavljuje od 1987. u nizu novina i časopisa (Polet, Studentski list, Pitanja, Oko, Quorum, Plima, Nacional…). Smatra ga se vlasnikom jednog od najkonzistentnijih i najzanimljivijih proznih rukopisa posljednjeg desetljeća. Naglašava se da je taj "najveći hipohondar hrvatske nove proze", kako ga nazivaju u medijskim predstavljanjima, jedan je od najvećih majstora kratke priče koju su iznjedrile devedesete.
Kao pripovjedač javio se potkraj osamdesetih godina, unutar naraštaja pisaca okupljenih oko časopisa Quorum. Potpunu afirmaciju stječe u drugoj polovici devedesetih objavljivanjem knjige priča Mišolovka Walta Disneya (1996), u kojoj su već bitne značajke njegove proze: groteskna fantastika, sklonost apsurdnom, bizarnom i crnohumornom, zanimanje za bolest i fiziološko. Ulazi u najuži krug najpopularnijih i najcjenjenijih hrvatskih prozaika i ugled potvrđuje drugom knjigom, stilski izbrušenijih i kompozicijski složenijih priča Anđeo u ofsajdu (2000), koja se tematski naslanja na prvu. Roman postiže izniman tržišni uspjeh i, uz prestižne književne nagrade, u anketi tjednika Nacional proglašen je proznom knjigom desetljeća u Hrvatskoj.
Nakon kultnih, nagrađivanih, prevođenih i od kritike i čitatelja hvaljenih knjiga "crni niz" nastavlja i završava trilogiju romanom Smrt Djevojčice sa Žigicama (2002). Knjigom kolumni Otpusno pismo (2003) i roman Djeca Patrasa (2005), potvrđuje umijeće pisanja i opisuje, kako i sam navodi, brojne paranoje običnog čovjeka, vlastite užase i gađenje nad životom te osnovnu ljudsku tragediju: nemoć. Pisano je da je Z. Ferić ljubitelj literarnih parabola. Iza njegovih priča proviruje, ili im se bar može pripisati, implicitna polemika s bolešću trenutka koji živimo. Konstruirajući apsurdne i groteskne pripovjedne svjetove, on vrlo lukavo i prijemčivo alegorijski slika prostor koji nas okružuje.
Hrvatska kritika je ne jedanput Z. Ferića potvrdila kao "stanovnika najgornjeg doma hrvatske proze", a čitatelji mu osigurali status jednog od najčitanijih hrvatskih pisaca, koji ih je oduševio svojim stilom i iskrenošću. Istina je da i jedni i drugi potvrđuju njegovo mjesto u vrhu hrvatske proze, ali i status autora koji je svojim sarkastično-rugalačkim stilom stvorio svijet s kojim se hrvatska proza nije srela.
