 |
Gost programa Pisci na mreži je Dinko Telećan, autor koji o sebi i svom radnom, životnom prostoru kaže: „rođen u istom gradu u kojemu najčešće živim i radim. Najprije sam htio biti bubnjar, potom filatelist, japanolog, crtač stripova, vozač autoutrka, vrtlar, potom nitko i ništa, završio kao prevoditelj u statusu samostalnog umjetnika koji piše kad stigne i može. U međuvremenu sam bio student, novinski lektor, anketar i ulični svirač. Jedne godine uspio sam uzgojiti odlične pomidore. Živim s jednom plavom vilom i već spomenutim bijelim mačkom. Putujem manje nego prije, nažalost.“
Datum: 25. veljače 2015. u 17,00 - 18,30 Meeting ID: Pisci-Dinko-Telecan Attendee key: Participant
Namjera nam je danas u razgovoru s Dinkom Telećanom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori? |
|
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
|
|
| Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Dinkom Telećanom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor. |
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Dinka Telećanada biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Autorski tekstovi
D. Telećan, Izbor iz poezije, 1997–2011.
D. Telećan, Gorke naranče
Izbor iz kritika o D. Telećanu
S. Snajder, O Pustinji
Linkovi
http://www.mvinfo.hr/eservis-autori-opsirnije.php?pID=1357
http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-kritike-opsirnije.php?ppar=7248
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Dinko Telećan
Grana na kojoj sjedimo
Razgovarao: Marko Pogačar
Odista govoriti, a pogotovo poetski pisati nekim drugim jezikom, znači doslovce drukčije vidjeti svaku stvar oko sebe. To je neprocjenjivo iskustvo.
Imajući u vidu tvoje tri do sada tiskane pjesničke knjige i rukopisnu knjigu pod radnim naslovom Rečenice, ne mogu se oteti dojmu da je konstanta tvojeg pjesničkog projekta, različitim strategijama provedeno, svojevrsno razjezičavanje jezika, njegova redukcija, rješavanje vlastitog balasta (pa, ponešto paradoksalno, i kad je izraz gotovo barokan), a na koncu i samoga sebe; posezanje za cijelim, jedinstvenim, riječi koja se sama sa sobom stapa u objavljenom visu jednote. Nije li takva težnja transcendenciji prvotne riječi, na neki način, piljenje grane na kojoj, kao pjesnik – prije svega, dakle, jezično biće – i sam sjediš?
Jest, no ima li jednom biću paradoksa kao što je pjesnik primjerenije radnje od piljenja grane na kojoj sjedi? Dublje i ozbiljnije: nije li iskušavanje svih mogućnosti jezika, svih mogućih riječi, strategija, igara, čaranja i raščarivanja i razjezičavanja, zapravo potraga za jednom jedinom pravom riječju – bezdana i, možda, beznadna potraga po kojoj se, uz ostalo, pjesnikovanje razlikuje od pripovijedanja, obrazlaganja i raščlanjivanja? Da ostanemo na tvojoj slici: pilim granu ne da bih zajedno s njom pao, nego da bih poletio.
Kako u pjesničkom, tako i u tvom esejističkom radu sveprisutna je osovinska opreka suvremenog i tradicionalnog; upravo je sklonost tradicionalnim oblicima i motivima te njihovom kombiniranju s onima trenutno zastupljenijima, a bez tipične postmodernističke instrumentalizacije istog, ono što te najočitije izdvaja iz dominantnih poetičkih matrica, ukoliko iste postoje. Što nam može ponuditi tradicija izbjegnemo li je promatrati tek kao stovarište obrazaca; neiscrpnu postmodernu riznicu?
Tradicija, ali ne ona u tzv. tradicionalističkom, okoštalom smislu, može nam ponuditi upravo – poeziju. Svijest o tradiciji – a ne pokorno tapkanje po utabanim putovima i tavorenje u zavjetrini provjerenih formalnih okvira – može značiti otpor sveprisutnom pretvaranju poezije u prozu bezrazložno razlomljenu na stihove koji to nisu, otpor redukciji poezije na puki tekst, otpor utišavanju iskonske glazbe, bolje kazano muzike u pjesništvu, i iznad svega stremljenje prema re-sakralizaciji poezije i poeta. Prema rehabilitaciji onoga što se nekoć zvalo poeta sacer. Ako je takav danas uopće moguć.
Osim relativno česte upotrebe vezanog stiha; aktivacije pravilnog metra i upotrebe rime, te njegovanja retorički nerijetko prenaglašenog, visokorafiniranog modernog izraza, svojevrsni otklon k prošlom prisutan je i na motivskoj ravni, kao i u tretmanu metafore. Mogu li one, i do koje razine, ikada biti zaista iscrpljene? Što nam danas na uho šapuću Garcia Lorca, Jiménez, američki (post)simbolisti, i ostali čije je tragove moguće, snažno upisane ili tek jedva vidljive, slijediti tvojim tekstom?
Šapuću nam (nam?) ono što još možemo čuti, zaglušeni raštimanim pjevovima: da idemo dalje od njih, ali tek kad smo od njih dosegnutu čistoću i radikalnost pjeva dosegli; dalje, a ne niže, to znači ili u šutnju ili u još smionije poniranje, ako se na njega odvažujemo. Čudnovato, ali danas smionost kao da znači smionost da se ide niže i još niže, tj. u banalnost i preslikavanje neposrednog, a 'suvremenost', malne pristojnost, odsustvo svakog razlikovanja višeg i nižeg, da ne kažem vidljivog i nevidljivog – a nije li posao pjesnika, da sad staromodno ustrajem u tom 'otklonu k prošlom', govoriti (dosad) nečuvenim jezikom o (dosad) nevidljivom?
Uz ove odjeke 'klasičnih' formi nalazimo i brojna asemantička, zaumna, zvučnim ili grafičkim podudarnostima motivirana rješenja. Čini se da, bez obzira na tezu iz uvodnog pitanja, jezičku gestu nije bilo moguće tek tako ušutkati... Usput, koliko polažeš na poetičku matricu na koju se uvriježilo, pomalo promašeno, referirati kao na onu iskustva jezika?
'Rješenja' koja spominješ tek su iskušavanja i okušavanja na putu prema 'svom' jeziku, odnosno onom jeziku koji čuješ kao jezik na kojem (još) mogu progovarati stvari. Ono što je promašeno, pak, to je svakako svođenje (poetskog) jezika na sebe samog, u raznim inačicama, pravcima i –izmima, koje u stvari znači kazivanje nikoga (tj. neautentičnoga) ni o čemu (ne o ničemu, jer to je već poezija), to jest golo brbljanje, ma kako 'ludičko' ono bilo.
Još je jedna konstanta tvojeg pisma, pjesničkog i esejističkog. Naime, putopisne i pejzažne vedute sve su ti prije no strane. Neke pjesme eksplicitno su, paratekstovima, uokvirene određenim putnim kronotopom, a širi okvir daje im knjiga Lotos prah i mak, zbirka putopisnih crtica s potkontinenta...
Put mi je važan u svakom vidu – egzistencijalnom, spoznajnom, razbuđujućem pa onda i poetskom, naravno i u smislu inspiracije, izvanjskog poticaja za otkrivanje unutarnjeg. No nipošto ne mislim da je putovanje u izvanjskom smislu nešto nužno za pjesnika, ili za bilo koga uostalom; nužno je meni, jer kad stojim na mjestu svladava me drijemež i skamenjujem se, a time se skamenjuju i moje riječi. Svaka čast onome koji prozire i prozirući opisuje svijet a da se ne miče iz svoje sobe, svojega becirka ili kojega god (samo)zadanog okvira – ja to, bar zasad, nisam u stanju. Putovanja na Potkontinent, koja sam pokušao opisati putopisom, značila su mi, kako to rado sebi i drugima prispodobljujem, podizanje staklenog zvona sa svijeta. Buđenje, dakle, i izlaganje svim ljepotama i strahotama toga svijeta u njihovu brutalno ogoljenom vidu.
Već prema logici putnih ruta koje su te, čini mi se, na više razina uvelike obilježile, također je sveprisutna 'lažna' dihotomija istok – zapad; njezina dekonstrukcija, ali i više ili manje osviješteno poigravanje zatečenim njihovim mitemima, ideologemima i stereotipovima. Je li moguće, u umreženom svijetu (odnosno, u umreženom isječku svijeta) biti pjesnikom 'jedne' kulture?
Ovisi o tome što razumijevaš pod 'jednom' kulturom. Kao pjesnik, kultiviran si 'svojim' jezikom – a naknadno, naravno, i drugima koje na putu više ili manje usvojiš. Jezik, naravno, nikad nije samo jezik, on je iskustvo svijeta i način gledanja svijeta. Pjesnik, po mogućnosti, u svome pjesnikovanju sabire svakovrsna iskustva i gledanja. A u svijetu koji spominješ, onom 'umreženom' kojemu je sve teže biti dorastao unatoč svim olakšanjima koja se nude, zadaća je pjesniku, čini mi se, dvojaka: umrežiti se – da ne bi bio autističan i da bi vidio iznutra – i istovremeno se ne dati uhvatiti u mrežu – da bi bio slobodan. Ili: jasno vidjeti mrežu, ali ne biti u njoj.
Javljaju se također pjesme na engleskom i španjolskom jeziku, te na različitim narječjima i idiomima materinjeg. Što ova istupanja iz ukotvljenosti vlastite jezične svijesti nose? Povlači li jezični odmak i neku vrstu poetičkog izmještenja?
Svakako. Odista govoriti, a pogotovo poetski pisati nekim drugim jezikom, znači doslovce drukčije vidjeti svaku stvar oko sebe. To je neprocjenjivo iskustvo. Čovjek propiše na drugom jeziku – govorim, jasno, o pisanju književnog teksta, a ne o izvanjskoj nuždi – kada se ono što hoće reći može reći samo na tom jeziku, kad ono što se u njegovoj riječi izriče naprosto zahtijeva da bude izrečeno samo na tom jeziku i ni na kojem drugom. Može, naravno, biti i eksperiment posrijedi, kao što je to kod mene u nekoliko navrata bio slučaj. Dragocjen eksperiment, u svakom slučaju.
Na jednom mjestu eksplicitno postavljaš pitanje kako bih mogao podnijeti da budem samo pjesnik? Istu pjesmu zaključuje pitanje što uopće znači biti pjesnikom? Pa, poigrajmo se na trenutak đavoljeg odvjetnika, možeš li ovdje, izvan metafore (ako je moguće iz nje potpuno izići a opet ostati čitav), ponuditi vlastitom protagonistu odgovor?
Ne dolikuje sebe citirati, a još manje nuditi analizu i interpretaciju svojih stihova, ali sam na to primoran radi male ispravke: protagonist, naime, zaključuje svoju meditaciju pitanjem koje je odgovor: "ali što drugo uostalom znači biti pjesnikom?" Nakon onog prvog pitanja, postavljenog 'jučer', nakon bojanja ograde, on 'danas' uviđa da su znoj što ga prolio prilikom bojenja, kapi kiše koje su padale na ogradu i kapi vode na njegovoj koži dok se tušira jedna te ista voda koju i kroz koju on vidi, i još više, jedna sebe-videća voda, voda koja sebe vidi kroz pjesnikove oči. 'Voda', tako i glasi naslov pjesme. U podtekstu stoji i to da su bojanje jedne ograde (ili čišćenje jednog zahoda, svejedno), tuširanje i motrenje kiše pjesničke radnje ukoliko im se pristupa širom otvorenim očima, uz budnu spremnost na pretakanje toga motrenog i činjenog u riječ te na pretakanje riječi u čin i motrenje: "što drugo uostalom?" Sada smo već izvan metafore, čini se. A čini se i da sam ti već zamalo dao 'svoju' definiciju pjesnika.
Uzevši u obzir obilje visokokulturnih referenci rasutih pjesničkim tekstovima, ali i ostatak tvog interesnog polja, na neki bismo način očekivali hiperracionalni pjesnički um, habitus poeta doctusa. Nasuprot tome, tvoj pjesnički protagonist (a tu je nit moguće slijediti i izvan pjesničkog pisma) inzistira na impulzivnosti, prijemčljivosti, inspiraciji, on, kako kaže Čergu čitaonici pretpostavlja, zvjezdopis rukopisu. Radi li se o nesumjerljivim ili ipak konvergirajućim diskursima?
Radi se, jednostavno, ne o jednom, nego o raznolikim protagonistima, ili, ako hoćeš, o jednome koji se preobražava, pa je sad blazirani sveznadar koji se dokono i visokoparno poigrava zalihom svojih referenci, sad neumiveni urlator usred stepe kojemu je mrsko i ono malo pismenosti koju je stekao, divljak koji samo zna da, kao što netko reče, ptice ne bi mogle letjeti kad bi govorile, jer bi im riječi otežale krila. A obojima je do tih krila, da ne bi tresnuli na tlo uslijed onoga na početku spomenutog piljenja grane.
Mnogo prevodiš s engleskoga i španjolskog jezika, za prevodilački rad si nagrađen i godišnjom nagradom društva prevoditelja. Međutim, mali dio toga otpada na liriku. Jesu li razlozi isključivo (ne)komercijalne naravi? Kako, uopće, gledaš na pjesnički prijevod, njegove specifičnosti i zamke? Koliko mu priznaješ autonomije?
Kad bih bio rentijer, sigurno bih prevodio isključivo poeziju. Ovako to činim kad se sluči prilika ili kad me neka lirika naprosto izazove da je pokušam ozvučiti u 'svom' jeziku.
Na pjesnički prijevod gledam kao na avanturu koja u pravilu završava krahom. No priznajem i izuzetno rijetke i čudesne iznimke od tog pravila, kao i nepatvorenu poeziju koja katkad nastane kao plod prepjevavalačke muke.
Što trenutno čitaš i čemu se voliš često vraćati? Što te, po tvojem vlastitom mišljenju, od literature, pa i, zašto ne, drugih stvari, presudno oblikovalo kao pisca? Ako zamolim za brzopoteznu skicu tvog osobnog pjesničkog kanona?
Trenutno su mi na stolu i kraj uzglavlja pjesme Petra Gudelja, Pjesme i antipjesmeNicanora Parre, Joyceov Ulikskojega, iako sam anglist, nikako da dočitam... Vraćam se, koliko mi sad pada na pamet, Béli Hamvasu, Novom zavjetui Dostojevskom, od pjesnika Hölderlinu, Rilkeu, Jimenezu, Ujeviću, Nastasijeviću, Dizdaru, ali nikom od njih prečesto, jer još nisam dotaknuo štošta od temeljne lektire. Od formativnih utjecaja svakako ništa bez glazbe, uzgajanja pomidora i pojedinih susreta koji za rast znače više od cijelih biblioteka.
