134. Pisci na mreži, 17. travnja (srijeda) 2024. u 17 sati: Žarko Paić

Gost 134. programa Pisci na mreži bit će Žarko Paić, filozof koji se umnogome bavi temama i problemima koji nas dodiruju ili se odnose na naš rad i na naše živote, a Europa je samo jedna od njih: „Kultura je u Europi već odavno pretvorena u 'muzealiziranu historiju' koja se izvrsno marketinški prodaje kao turistički brand. Ali, s tim pojmom danas se više ništa ne može jer se njegova rastezljivost odnosi podjednako na stvaratelje novih vrijednosti i na njihove razaratelje.“ Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru sa Žarko Paićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Žarko Paićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Žarku Paiću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

https://pustopoljina.net/tag/zarko-paic/

https://www.tportal.hr/kultura/clanak/zasto-je-david-bowie-bio-tako-mocan-i-vazan-umjetnik-20160112

https://radiogornjigrad.blog/2023/07/05/drazen-katunaric-sunce-i-mahnitost-paiceva-knjiga-o-artaudu/

https://lupiga.com/intervjui/intervju-zarko-paic-nalik-smo-mahnitome-uliksu-koji-se-vrti-u-krugu-vlastitih-fantazmi

https://www.matica.hr/vijenac/624/sloboda-u-raljama-oligarhije-27479/

http://www.prometej.ba/clanak/kultura/ljudi-i-knjige/zarko-paic-neiskazivost-o-misljenju-kao-pisanju-4487

Autorova internetska stranica i englesko izdanje portala časopisa Tvrđa

https://zarkopaic.net/

https://tvrdja.com/

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

ŽARKO PAIĆ

Nalik smo mahnitome Uliksu koji se vrti u krugu vlastitih fantazmi

Razgovarala: Tatjana Gromača

Nedavno je, u izdanju zagrebačkog nakladnika Litteris, objavljena knjiga Žarka Paića, filozofa, sociologa i politologa, profesora estetike, teorije znanosti i novih medija na Sveučilištu u Zagrebu, Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja. Ova se knjiga doživljava, kako izdavač napominje, kao „kapitalno djelo o razmjerima vladavine neoliberalnog kapitalizma u području informacijske ekonomije, oligarhijskog političkog poretka i postmoderne kulture spektakla“.

Žarko Paić, inače i glavni urednik časopisa za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti Tvrđa, autor je brojnih djela, među kojima se izdvajaju Politika identiteta, Sloboda bez moći, Posthumano stanje, Slika bez svijeta, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Totalitarizam? … Upravo objavljena studija Doba oligarhije u sebi prožima istraživanja o političkoj budućnosti Europe sa stajališta njezina promišljanja iz pojma kulture, „političke teologije“ i novih pokušaja filozofije politike i političkih znanosti u radovima nekih od značajnih europskih filozofa, podastirući ujedno jedan ozbiljan i temeljit presjek, sliku stanja današnjeg života i čovjeka. 

Način na koji „jedrite“ kroz suvremenu filozofsku misao, i onu najaktualniju, i kako je povezujete s vlastitim analizama u interpretaciji trenutne slike svijeta, i svijeta koji je nadolazeći, impresivan je. Kako vidite sebe kao filozofa? Niste filozof – interpret, ili samo sveučilišni profesor i tumač, niste antifilozof, poput Nietzschea, Kierkegaarda, Wittgensteina ili Lacana, koje spominjete u svojoj, obimnoj i važnoj knjizi. Po obrazovanju i obuhvatnosti pogleda ste filozof, sociolog, politolog, bavite se i teorijama estetike… Kako vidite, gdje smještate vlastiti teorijski rad, kako biste ga približili čitateljima koji nisu toliko upoznati sa onim što radite?

Filozofija je događaj slobode iz biti mišljenja. Bez vlastita udjela u tom događaju otvorenosti, kada se zbiva ono isto što povezuje kazivanje jezika i bljesak svijeta, sve ostaje pusto i prazno. Štoviše, bez egzistencijalnoga odgovora pojedinca na pitanje o mogućnostima povijesnoga bitka i njegove radikalne promjene ne postoji razlog za smisleno življenje. Filozof je rijetka biljka. Živi na samotnim vrhuncima i razvija se u izdvojenosti od masa, govorio je Nietzsche. U mojem slučaju stvari stoje ovako. Nikad me nije zanimala dioba i „uskladištenje“ onoga što činim u mišljenju suvremenosti u neke datoteke klasično poredanih disciplina. Uostalom, sve je to već rastemeljeno u djelima Marxa, Nietzscha i Kierkegaarda, a potom u 20. stoljeću u Heideggera i Wittgensteina, te naposljetku u slučaju najbližih svjedoka ulaska u doba tehnosfere kao što su to Deleuze, Simondon i Flusser. Što znači misliti vlastito vrijeme ako ono više nema značajke linearnosti i protjecanja, nego slučaja, kaosa i nastanka novoga iz duha tehno-genetske konstrukcije? Možda se odgovor skriva u pitanju o karakteru tog i takvog „vremena“. Ono, naime, sabire u sebi autentičnost „egzistencije“ pojedinca i vulgarnost „masovnoga“ društva spektakla. No, ova je razlika tek prividna. Čitav ustrojeni poredak neoliberalnog globalnoga kapitalizma zadire u našu „privatnost“ i „intimu“. Tako se stvara perverzna potreba za onim što je Baudrillard najbolje opisao u eseju „Ekstaza komunikacije“ – za interaktivnom samoćom. U društvu bez neposredne druževnosti i solidarnosti život postaje umreženim događajem ravnodušnosti spram Drugoga, njegovih patnji, nedaća i rijetke životne sreće. To je nova „tragedija“ ovog doba. Naime, ono više nema svoje filozofe nalik onima u prethodnim razdobljima povijesne brige za smisao egzistencije. Svi smo postali hibridni navjestitelji „nove apokalipse“. Ali to ne znači nikakvu kozmičko-planetarno-ljudsku propast. Naprotiv, apokalipsa je postala naša sadašnjost. Nisam „interpret“ ni klasičnih ni suvremenih djela u smislu povođenja za pokornošću nekom „izmu“, orijentaciji i teorijskoj školi. Tko misli da može razumjeti ovo „doba tehnosfere i oligarhije“ bez cjelovitog uvida i pristupa samoj stvari, taj ne shvaća gdje živi i što je primarna zadaća suvremene filozofije. Za razliku od logike sustava i cjeline u Hegela, ovo što preostaje nama suvremenima jest razračunavanje s duhom razorne pseudo-sinteze. Treba napustiti iluziju da je mišljenje suvremenosti tek dijagnostička mappa mundi na kojoj se nalaze ucrtani protumačeni putevi glavnih „zvijezda“ i njihova „kategorijalnoga pasijansa“. Ako ne stvorite vjerodostojan put vlastitih duhovnih „neuroza i strasti“, te ako iza toga ne stoji vodeći pojam s argumentiranim vlastitim potpisom, sve se čini uzaludnim. Jezik kao kazivanje mišljenja predstavlja posljednji prostor slobode u okružju apsolutne vladavine tehnosfere kao digitalne slike i njezinih varljivih sjena. Biti i pisati znači isto. Kazivati i biti ne znači odbaciti govor u javnome prostoru čak i kad je govorenje istine unaprijed osuđeno na poraz. Posljednji Sokrat 20. stoljeća bio je češki filozof Jan Patočka, istinski disident i žrtva totalitarnoga komunizma. Njegov projekt „brige za dušu“ kojim se bavim u knjizi „Doba oligarhije“, unatoč slabosti i nemoći u krajnjem ishodu, preostaje više od moralnoga imperativa kako za ovo što jest „danas“, tako i za ono što će doći „sutra“.

Spoznaje koje širokim i temeljitim promišljanjima današnjega svijeta dajete na uvid čitatelju, pozivajući se istovremeno i na mnoge duhovne, filozofske i druge autoritete, ne djeluju optimistično, ne ostavljaju današnjem čovjeku, onome koji još donekle ustrajava na vlastitoj misaonosti i distanci od „proždrljivosti“ svjetskih događanja puno prostora. Prije bih kazala da se čovjek nakon čitanja „Doba oligarhije“ osjeća kao ukopanim. Kuda krenuti? To je posljedica izravnoga suočavanja s onime što se u knjizi iznosi. Primjerice, teze poput: „Kontrola budućih procesa stvaranja događaja pretpostavlja postojanje kriza i osvajačkih ratova niskoga intenziteta i visoke entropije“. Ili: „Svi su politički poreci danas u službi transnacionalnih korporacija. To znači da su oligarhija i korporacija bit umreženih društava kontrole. Korupcija otuda nije anomalijom u sustavu“., „Živimo trajno na rubu kaosa“…

Točno, „ukopanost u mjesto“ – to je nešto poput neotklonjive nužnosti naše egzistencije u svijetu nakon kraja moderne. Umjesto otvorenosti u svim smjerovima, kao da nas neka čudovišna tamna tvar ujedno mami i guta. Što označava taj alegorijski pristup svijetu kao događaju otvorene zatvorenosti smisla i cilja povijesti? Možda samo to da se valja kloniti lažnih utopija koje je, uostalom, i sam Marx bezobzirno raskrinkavao kao zavodljive iluzije nepodesne za radikalni obrat svijeta. Umjesto toga potrebno je sagledati zašto se suvremeno doba odvija u znaku vladavine svojevrsne distopije kognitivnoga kapitalizma. A u njemu tehnosfera suvereno vlada kao temeljna struktura nad okolinom i životom. Ne zaboravimo: filozofija je nastala u iskonu Grka s nakanom da se prevlada bezdan ili jaz između bitka i mišljenja. Utoliko je naša „sudbina“ u težnji da se nosimo s težinom trajnih kriza. No, zadaća mišljenja nije istovjetna pozivu futurologa ili new age vrača-gataoca, niti, pak, pseudo-religioznoj ekstazi nadolazeće zajednice apsolutne pravednosti i jednakosti. Filozofi nisu sekularni fundamentalistički gurui niti akademski ovlašteni propovjednici Sudnjega dana. Ponajprije, teorijska analiza mora biti vjerodostojna i strogo izvedena čak i kad su joj pojmovi satkani od metafora, slika, fluidnih jezičnih iskaza bližih poeziji negoli pozitivnim znanostima. Zbog toga je ta „ukopanost“ o kojoj govorite početak onoga što je možda jedino spasonosno. Nema mogućnosti nastanka novoga svijeta bez mišljenja koje mu pripada i to ne kao njegov ideologijski ures, već kao istinska kritika i odgovor na pitanje: zašto se na kraju metafizički proigrane povijesti nalazimo u stanju postimperijalne suverenosti gdje se više ne radi o povratku u rajsko stanje polisa i republike? Ono što se pokazuje našom jedinom stvarnošću jest izbačaj u „veliki prostor“. U tom se prostoru zbiva totalna mobilizacija tehno-znanosti, politike, ekonomije i kulture. Drugim riječima, logika beskonačnosti i bezmjerja, neograničenosti i planetarnosti postaje našom sudbinom. Suočiti se s tim izazovom znači „danas“ pokušati misliti svijet, ali ne više polazeći od njegovih dovršenih povijesno-vremenskih epoha. Nalik smo mahnitome Uliksu koji se vrti u krugu vlastitih fantazmi. Nije slučajno Joyce u spisu „Finnegans Wake“ došao do krajnjih granica jezika u kazivanju ove bitne nelagode života na kraju povijesti. Sve dolazi iz ideja računanja, planiranja i konstrukcije onog što u jednoj svojoj knjizi nazivam posthumanim stanjem, a određuje ga moć neljudskoga u formi umjetne inteligencije, robotike, genetskoga inženjerstva i biokibernetike. Svijet u kojem živimo nije više „svijet“ kao otvoreni prostor-vrijeme slobode. To je mreža nastajućih međusobno povezanih događaja. U nju smo uronjeni bez središta i rubova. Neodređeni rizomatski prostor „ukopanosti“ koji se rasteže u svim smjerovima kao brzina transformacije kapitala iz sfere potrošnje u mediosfer i tehnosferu otima nam dah. Nema više postojanoga „reda“ i „poretka stvari“. Na djelu je tek kibernetička logika stvaralačkoga kaosa u složenosti sustava s kojim ljudska egzistencija postaje projekt izbačaja u makro-i-mikro svemir.

Možemo li ipak kazati da filozofska, sociološka, politička teorija ima za cilj odnositi se prije svega na karakter totaliteta, sveukupnosti stvari i pojava, i onoga kako se to referira na čovjeka, a da u zbiljskoj stvarnosti postoji puno tzv. „propusnih mjesta“, kakva se ovakvim ili sličnim viđenjima opiru? Odnosno da smo sami sposobni vlastitom voljom kreirati takva mjesta i ustrajavati na njihovom održanju – vaša knjiga je također potvrda tome. Dehumaniziranost i dezorijentiranost su snažnije značajke današnjega svijeta, ali, kako kaže citat Waltera Benjamina kojega navodite u uvodu knjige, „Samo zbog onih beznadnih, nada nam je dana“.

Svakako, postoje još uvijek i neočekivano nastajuće rupe u mreži. Ako imamo zrno intuicije i grumen kreativnoga znanja da ih pronađemo, preostaje ipak ključno pitanje. Kamo to želimo izaći i u kakav „svijet“ ako je već sama mreža kao matrica ili univerzalna struktura, ono što se od Kanta naziva „sublimnim objektom“ stvarnosti, istodobno najbolji i najgori od svih svjetova? Dobro ste čuli: ne ili-ili, već i-i. U tome je problem ovoga „doba“ estetskoga nihilizma bez svijeta. U njemu je sve istodobno savršeno „dobro“ i užasno „loše“. Nigdje izvan „ovoga“ svijeta nema spasonosnoga otoka sreće i blaženstva. Mišljenje podaruje ovom životu i kad je sve nalik paklu dostojanstvo smislenoga življenja. Sve je u tome, sva ljepota, sloboda i moć onoga što još preostaje od veličine ljudskosti. Volja ili želja za promjenom stanja čini se „normalnim“ jer ne možemo zamisliti, inače, što bi to bila odredba ljudske slobode.

Prvo poglavlje knjige „Doba oligarhije“ nosi podnaslov „Europa i duhovni bitak u planetarno doba“. Briga za opstanak bitka Europe danas čini se ključnom, zajedničkom stvari za sve misleće i djelatne, koji u tom pojmu još prepoznaju određeni ideal. Ta briga polazi i temelji se, čini se, na trajnim preispitivanjima mišljenja i odluka, na pomnom odabiru sredstava, na kritičkome samopromatranju … To bi, jednim dijelom, moglo biti ono na što se i vi pozivate, citirajući češkoga filozofa i disidenta Jana Patočku, koji, u duhu Sokrata, ističe važnost ljudske „brige za dušu“?

Tekst o kojem govorite bio je izgovoren na međunarodnoj konferenciji časopisa Europski glasnik koncem 2014. godine. Kroz analizu tri pojma kao što su logos, imperium i apokalipsa, pripadnih izvornoj Grčkoj, carskome Rimu i kršćanstvu u srednjem vijeku htio sam pokazati kako se povijesno oblikovanje ideje Europe ne može izuzeti od njezine biti ili duhovnih izvora. A to su grčka filozofija, rimska politika i židovsko-kršćanska religija. U tekstu je, međutim, naglasak na kritičkoj analizi Husserlova teksta o krizi Europe, gdje pokazujem da veliki fenomenolog nije vidio problem u onome što je danas više nego očito i stoga gotovo nerješivo. Radi se o pojmu Drugoga kao stranca, nepriznatog građanina, imigranta i apatrida, čovjeka bez domovine, druge boje kože i drugih izvora kulturnoga identiteta. Nomadsko iskustvo življenja bez okrilja vlastite nacije-države europsko je iskustvo 20. stoljeća par excellence. Genocid nad Armencima i Židovima, etnička čišćenja i progoni obilježili su prošlo stoljeće, a sve se nastavlja i u 21. stoljeću s drukčijim metodama i ciljevima. Stoga je briga za dušu ujedno i briga za Drugoga koji biva nepriznat u svojem identitetu. Na taj se način mora preokrenuti mišljenje o europskome identitetu i dodati ono što su na kraju 20. stoljeća najodvažnije promislili Emmanuel Lévinas i Jacques Derrida uvodeći u optjecaj pitanje Drugoga i gostoprimstva, to jest „politike prijateljstva“. Europa nije zgotovljeni projekt jednom zauvijek. Sve se pojavljuje u procesu postajanja, u identitetu koji se stvara iz razlika ne samo između tzv. organskih ili urođenih naroda Europe, nego je mnogo više problem kako riješiti pitanje izbjeglištva i prognaništva s Bliskog Istoka, a da Europa ne postane tabor bezdušne ksenofobije i etnopluralizma pod izlikom straha od terora u ime Islama. Nema sumnje, Patočka je svojim mišljenjem i djelovanjem vjerodostojni „slučaj“ onog što je danas, nažalost, postalo profanirano kao što je to i pojam „brige za dušu“. Ne smijemo zaboraviti da je češki mislilac suprotstavio ovaj drevni sokratski nauk življenja kako političkome zatiranju slobode u realnome socijalizmu 20. stoljeća, tako i tehno-znanstvenoj revoluciji našeg doba. Čudovišno je samo to da njoj više ne trebaju filozofi i pjesnici, već jedino „inženjeri ljudskih duša“. 

„Najveća opasnost za Europu je umor“, kaže Edmund Husserl, govoreći o duhovnoj krizi Europe. Umor ne smije prekriti čovječansko poslanje Zapada, jer, kako podsjeća, - „samo je duh besmrtan“. 

Bez Husserla i njegovih predavanja o krizi Europe 1935/1936. godine ne bismo imali početak istinskog mišljenja o mogućnosti povratka Europe svojim bitnim počecima i smislu postojanja. To je mislilac koji nam je otvorio oči za nešto tako samorazumljivo, ali ujedno i skriveno. Mišljenje u formi filozofije i umjetnosti nasuprot znanosti razvilo se na vjerodostojan način u Grka kao početak uzdizanja iznad „barbarstva“ i biološke zadanosti života. Na jednom mjestu Husserl u raspravi na najradikalniji način pokazuje što preostaje ako duh, koji je stvorio Aristotela, a potom u novome vijeku Kanta i Goethea, svu tu veličajnu zapadnjačku civilizaciju humanizma i prosvjetiteljstva, poklekne pred zlogukim maršem „zoologije naroda“. Husserl pritom ima u vidu nadolazeći nacizam 1930-ih godina s njegovim mitom o „krvi i tlu“ te ne vidi ništa drugo protiv njegova masovnoga idolopoklonstva osim onoga što Europu čini iznimnim događajem povijesnog „duhovnoga bitka“. To je prava „filozofijska vjera“ u spasonosni obrat suvremenoga čovjeka. Umor danas ima karakter ravnodušnosti spram svega što uznemirava ljudsku egzistenciju. Koliko god da je stvar naizgled „hermetična“, na ovom se tlu rješava pitanje o smislu Europe. I nije nimalo neobično da, želite li nešto suvislo reći o smislu projekta Europe „danas“, ne možete prijeći olako preko Husserlova projekta koji nema nikakve veze s onim što je postala današnja Europska Unija, od prvotne zajednice za ugljen i čelik do birokratiziranoga stroja za proizvodnju „kriza“, budući da Europi nedostaje dvoje, prema mojem shvaćanju - koncept univerzalnoga političkog građanstva odnosno državljanstva, i civilna religija slobode s onu stranu urođene nacije-države. Nedostaje joj stoga univerzalni europski demos, dok ovaj nacionalno-kulturalni višak agresivnoga i isključivoga etnosa razara svaku mogućnost ostvarenja posljednjeg velikog projekta ovoga svijeta iz duha filozofijske brige za smisao života u zajednici slobodnih i jednakih naroda.

Vi kažete da „zahvaljujući sprezi znanstvenoga uma i političke moći Amerika preuzima novi 'duhovni lik'. Umjesto filozofije i umjetnosti, taj se lik pokazuje u nadomjestivosti života u potrošačkome nihilizmu masovne kulture.“ Odnosno, da se „bit Europe više ne pokazuje u filozofiji i umjetnostima“, već da je njena temeljna značajka danas „tehnoznanstvena kultura bezuvjetnoga napretka, čiji se program izvodi iz neoliberalne aksiomatike kognitivnoga kapitalizma“.

Tako je, Europa nije više nositelj „duhovnoga lika“ koji se odlikovao humanizmom i vjerom u bezuvjetni napredak i razvitak povijesti. Njezina se sveučilišta, doduše, još uvijek smatraju prestižnim. No, za razliku od Agambena i drugih ne smatram da je stvar u kulturi kao „biti“ europskoga projekta. Ono što Europi uistinu nedostaje jest radikalna politika demokratskoga obrata u globalno-planetarnim okvirima. Kultura je u Europi već odavno pretvorena u „muzealiziranu historiju“ koja se izvrsno marketinški prodaje kao turistički brand. Ali, s tim pojmom danas se više ništa ne može jer se njegova rastezljivost odnosi podjednako na stvaratelje novih vrijednosti i na njihove razaratelje. Kultura je danas u Europi na pola puta između „stila života“ i metapolitičkoga oružja zvanog Kulturkampf. Iako je izvorno pojam bio u rukama marksističke ljevice, danas njime kreću u „kulturalne ratove“ desničari s pozivom na obranu obitelji, domovine i vjere, pa je jasno što se događa kada kultura postaje novom ideologijom. Amerika se barem ne skriva iza mitova o prosvjećivanju Drugoga nadmoćnom kulturom, već se utemeljuje u ideji rimskoga republikanizma i imperija liberalno shvaćene slobode. I stoga je ključ za shvaćanje „doba oligarhije“ u političkome smislu američka vladavina u drugoj polovini 20. stoljeća do danas. Sve je to na kongenijalan način predvidio jedan francuski „konzervativni liberal“ poput Alexisa de Tocquevillea kad je još u 19. stoljeću najavio doba imperijalnih poredaka u stalnome sukobu za prevlast (Amerika vs. Rusija), što neminovno slijedi iz logike „velikoga prostora“. Međutim, ključ za razumijevanje ovoga nije ni u čemu drugome negoli u konceptu pragmatičnoga mišljenja i znanja kao know-how, što je omogućilo Americi da postane imperij neoliberalizma i oligarhijske politike s pozivanjem na sveto ime slobode poduzetništva i jednakosti šansi. Sveučilišta i think tank instituti odgovaraju potrebama korporativnoga kapitalizma za pragmatičnim znanjem inovacija i zato su i nadalje modelom „napretka“ i „razvitka“. Svaka bezglava kritika Amerike kao „carstva praznine i kiča“ samo je kulturni pesimizam Europe drugim sredstvima. Divnu je i provokativnu knjigu o tome napisao Baudrillard u putopisu „Amerika“. Na kraju knjige kaže i ovo: „Kultura, to je prostor, to je brzina, to je film, to je tehnologija. […] U Americi, film je istina zato što je sav prostor, čitav način življenja u znaku kinematografije. Ovaj rez, ova apstrakcija jest nešto za čime više ne treba žaliti: život je film.“

Na jednome mjestu u knjizi kažete kako borba između nacionalnoga partikularizma i kulturnoga univerzalizma nije samo političke naravi. Možete li to malo pojasniti? Postoji strah od gubitka suverenosti europskih nacija – država…

Strah se pojavljuje u svoja dva negativna lika: paranoje i histerije. Oba su straha karakteristična za masovne pokrete kraja 20. stoljeća. To više nije masa s kojom su na vlast došli totalitarni pokreti fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma. Sada je obrat u tome što masa nije nikakva amorfna struktura koju se može slijepo voditi i manipulirati njezinim osjećajima i doživljajima prijetnje od Drugoga kao figure arhetipskoga neprijatelja. Današnji su masovni pokreti poput zagovornika zabrane pobačaja u Poljskoj ili tzv. politike suverenizma s Orbánom u Mađarskoj, svi ti desni populizmi hibridnoga tipa, a tako i „konzervativna revolucija“ u Hrvatskoj kao smjesa metapolitike neofašista, desnih liberala i neokonzervativaca, ponajprije usmjereni protiv ideje Europe kao nadnacionalne zajednice federativnoga tipa. Oni smatraju da se time ugrožava vjekovni nacionalni identitet i „stil života“ starih nacija-država. Od Brexita do „suverenizma“ istočne Europe nije stvar tek u kritici Europe kao „tvrđave i tamnice nacija“, nego u zahtjevu za vladavinom koja iziskuje umjesto koncepta naroda kao demosa moć kulturno-homogenoga etnosa. Zbog toga je sve u znaku „bijede malih naroda“. Strah od tzv. „velike Europe“ i gubitka suverenosti najprije ima formu paranoje, a tek onda prelazi u histeriju kao novu politiku nacionalne homogenizacije. Pogledajte kako Orbán određuje put istočne Europe i tzv. neliberalnih demokracija, što je besmisao jer je demokratska vladavina u Europi već od Grka određena pojmovima slobode i jednakosti građana (demosa), a nije pitanje etničkoga podrijetla i narodne volje koja se konstituira iz ideje kulture. No, ovdje je kultura puka ideologija nacije-države i njezina mita o moći i organskoj snazi od čina zasnivanja države do kraja svih stvari. Histerija je očita kada se strah od imigranata i izbjeglica pojavljuje kao glavni razlog podizanja zidova na granicama od bodljikave žice nalik žiletu, kada se islam i teror izjednačuju i umjesto slobode i tolerancije sve klizi u nešto što je 1970-ih godina nova desnica u Europi smatrala pravom alternativom multikulturalizmu. Kultura je ovdje nova ideologija metapolitike nacionalne države. Jasno je da ona „suverenizam“ shvaća politikom etničke homogenosti i zaštite vlastite nacije od duha Europe njezinom „europeizacijom“ kao kulturom isključenosti Drugoga. Nakon paranoje i histerije strah od „Velikog Drugog“, kojeg nema kad je riječ o Europi uopće, može dospjeti samo do „Velikog Trećeg“. Riječ je o zloduhu totalne vladavine umreženih transnacionalnih korporacija. Njima je ionako svejedno kakve su boje zastave naroda i s koliko se nula piše riječ domoljublje pod uvjetom da tzv. „strukturne reforme“ donose ekstraprofit. Strah postaje pogonsko gorivo za raznolika sredstva simboličkoga i stvarnoga nasilja autoritarne države s post-demokratskim suhim pečatom. Ovaj noviji politologijski pojam, naime, upućuje na politiku kao medijski spektakl oligarhijskih elita, a ne na sudioništvo jednakih i slobodnih građana. „Ljudi u mračnim vremenima“, da parafraziram Hannah Arendt, prolaze dvostruku kušnju: s jedne strane u vlastitoj neukorijenjenosti u krv i tlo domovine, a s druge strane u težnji da budu subjekti vlastite želje za slobodom. Taj je put i danas kao i nekoć jedino smislen i zato je to put koji iziskuje veliku egzistencijalnu hrabrost da se ostane bez mrlje na duši. Lijepo je to rekao romantični pjesnik-filozof Novalis: „Filozofija je čežnja za iskonom i težnja da se posvuda bude kao kod svoje kuće“. Čežnja za izgubljenim iskonom i težnja za zajedništvom kojeg nema, ali ga neodgodivo mora biti. To je to. Život uvijek pronađe puteve spasonosnoga obrata, pa tako i kad je sve naizgled u znaku hladne ravnodušnosti u svemu što jest.

26. lipnja 2018.

https://www.lupiga.com/intervjui/intervju-zarko-paic-nalik-smo-mahnitome-uliksu-koji-se-vrti-u-krugu-vlastitih-fantazmi

Bilješka o autoru

Žarko Paić (1958) filozof, sociolog i politolog, profesor estetike i medijskih studija na Sveučilištu u Zagrebu. Glavni je urednik časopisa za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti Tvrđa i zamjenik glavnog urednika časopisa Europski glasnik, urednik niza „Transhumanism and Sociology izdavačke kuće Trivent Publishing iz Budimpešte, inozemni je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine iz područja humanističkih znanosti, član je International Center of Studies on Contemporary Nihilism, sa sjedištem na Sveučilištu u Pisi, član je Kierkegaard Institute, izdavačkih savjeta niza filozofskih časopisa u Italiji, Kolumbiji, Rumunjskoj, Sloveniji, SAD-u i časopisa iz interdisciplinarnog područja vizualnih studija i znanosti o slici. Autor je mnoštva knjiga iz teorije suvremene umjetnosti, književnosti, politike, medija i vizualnih komunikacija: slike bez svijeta, posthumanog stanja, totalitarizma?, tehnosfere i-v, nihilizma i suvremenosti. izgledi nadolazeće filozofije. Metafizika – kibernetika - transhumanizam, o filozofiji filma. Objavio je posljednjih godina niz naslova na engleskom jeziku u izdanju uglednih izdavačkih kuća u Velikoj Britaniji, SAD-u, Kanadi i Njemačkoj/Švicarskoj, (Springer, Palgrave Macmillan, Toronto University, Cambridge Scholars Publishing, Schwabe Verlag) poput: Art and the Technosphere: The Platforms of StRings, Aesthetics and the Iconoclasm of Contemporary Art: Pictures Without a World, The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition.

133. Pisci na mreži, 27. ožujka (srijeda) 2024. u 17 sati: Marko Šunjić

Današnji je gost 133. programa Pisci na mreži Marko Šunjić, vlasnik izdavačke kuće Fibra, što je „najbolji opis za stanje u kojemu se čovjek nalazi kada radi nešto kreativno i s velikom strašću.“. Fokuasirtali su se na „izdavanje 'drugačijih', dosad neobjavljenih i široj javnosti manje poznatih stripova, oslanjajući se, umjesto na komercijalni, prvenstveno na njihov autorski i umjetnički potencijal.“ Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Markom Šunjićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Markom Šunjićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o s Marku Šunjiću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

https://www.vecernji.hr/autori/marko-sunjic-46770/profil

https://vizkultura.hr/stripovi-kakve-zelis-posjedovati/

https://stripi.si/marko-sunjic-bira-za-vas-20-omiljenih-stripova-naseg-najutjecajnijeg-strip-izdavaca-2/

https://www.youtube.com/watch?v=6dJiaokioOo

https://www.linkedin.com/posts/sandra-babi%C4%87-4348a63b_od-strastvene-ideje-do-uspje%C5%A1nog-biznisa-activity-7173304299249254400-eW6v

https://www.telegram.hr/tema/marko-sunjic/

https://mvinfo.hr/clanak/marko-sunjic-u-televizijskim-emisijama-strip-je-trinaesto-prase

https://www.monitor.hr/sunjic-maus-bi-morao-biti-obavezna-lektira/

https://www.jutarnji.hr/globus/marko-sunjic-tvornicar-iz-sobice-4093938

https://www.tportal.hr/kultura/clanak/marko-sunjic-je-u-samo-par-godina-promijenio-odnos-hrvata-prema-stripu-a-kakve-stripove-on-voli-foto-20240128

https://www.telegram.hr/kultura/supruga-je-poludjela-kad-sam-novcem-od-svadbe-kupio-prava-na-stripove-srecom-uspio-sam-opsesiju-pretvoriti-u-ozbiljan-biznis/

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

ČUDESNI

Kratka povijest Marvelova svemira u jedinstvenom umjetničkom djelu

O novim stripovima na hrvatskom tržištu piše Marko Šunjić, izdavač i strip-entuzijast.

Ljudima stvarno nikad ne možeš udovoljiti. Kad se Fibra 2006. pojavila na izdavačkoj sceni dočekana je s jedne strane sa salvama oduševljenja jer je donijela nove, drugačije, zanimljive naslove, drugačije od onoga što smo do tada mogli čitati u domaćim prijevodima. Međutim, s druge, bitno brojnije strane, dočekana je s popriličnom skepsom, pa čak i podsmijehom, jer su ti novi, nepoznati naslovi za većinu tadašnje klasične strip-publike bili malo previše umjetnički i alternativni. To jest, kako bi to naš narod lijepo rekao, „arty-farty“. Ja sam čvrsto vjerovao da je moj izbor naslova kvalitetan i vrijedan te sam uporno gurao dalje istim kursom i s vremenom ipak uspio privoljeti publiku da im pruži šansu i uspio stvoriti od Fibre snažan brend. Međutim, s godinama je i broj izdanja rastao pa se našlo mjesta i za nešto komercijalnije, mainstream stripove, što je onda dio Fibrinih prvoboraca dočekao na nož optužujući nas da smo se „prodali“. Objašnjenje je, kao i obično, vrlo jednostavno. Fibrin katalog nikad nije bio isključivo „umjetnički“ ni isključivo „komercijalan“, nego je oduvijek bio isključivo odraz mog osobnog ukusa, tako da u njemu mjesta ima za sve stripove koji su meni dobri (odakle i krilatica „samo dobri stripovi“). Je li neki strip komercijalan ili ne, meni nije od krucijalne važnosti, presudno je samo da meni bude dobar i da se meni svidi. Premda, na kraju krajeva, da se ne lažemo – ako će se usput i dobro prodati, tim bolje.

STRIPAŠI OGORČENI

Dok Marvelovi filmovi zarađuju milijarde, autori naslovnih junaka dobivaju sitniš

Alex Ross je početkom devedesetih bio mlad, talentiran crtač koji se prehranjivao crtajući storyboardove za reklamne agencije, usput tražeći način da se ubaci u strip-industriju. Zamislio je strip u kojem bi odao počast prvom broju magazina Marvel Comics tako što bi napravio priče o zvijezdama toga broja – Human Torchu i Sub-Marineru. Napravio je u potpunosti oslikanu, moderniju verziju Torcheva postanka na dvanaest stranica, dodao naslovnicu i nekoliko skica drugih Marvelovih likova i poslao sve to Marvelu u nadi da će dobiti posao. Rossov nevjerojatan crtež oduševio je Marvelove urednike koji su odmah zatražili od Rossa da proširi ideju, osmisli pravi koncept i pošalje službeni prijedlog na odobrenje. Ross je pozvao Kurta Busieka, mladog i talentiranog scenarista s kojim je već surađivao na stripu Open space, da mu pomogne razraditi grubu početnu ideju u zaokruženi, veliki projekt. I tako su rođeni Čudesni. Ispreplićući događaje iz više desetljeća Marvelovih stripova u jedno jedinstveno umjetničko djelo, ono što je izvorno trebala biti antologija kratkih, nepovezanih priča postala je jedna velika priča o samom Marvelu i njegovim junacima, ali ispričana iz perspektive običnog čovjeka koji je promatrao sve te junake sa strane, dajući nam pravu predodžbu o tome kako bi se osjećali ljudi koji žive u istom svijetu s takvim veličanstvenim bićima.

Sve počinje krajem tridesetih godina kada Phil Sheldon, mladi fotograf, svjedoči pojavljivanju Human Torcha i Sub-Marinera, prvih Marvelovih superjunaka. Fasciniran tim nevjerojatnim, čudesnim bićima, Sheldon odlučuje posvetiti karijeru upravo njima tako što će ovjekovječiti njihove pothvate svojim foto-aparatom. I tako su kroz idućih tridesetak godina pred Sheldonovim objektivom odigrali svi najvažnije događaji koji su obilježili Marvelov univerzum – od pojave Kapetana Amerike, Avengersa, X-men, Srebrnog Letača i mnogih drugih, preko okršaja Fantastične Četvorke s Galactusom, pa sve do pogibije Gwen Stacy, prve Spider-Manove ljubavi. Scenarist Kurt Busiek uložio je užasno mnogo vremena i truda da iščita golemu količinu stripova koje je Marvel objavio, izdvoji iz njih najvažnije događaje, sve to skupa smjesti u koherentan vremenski slijed i na kraju uklopi u iznenađujuće suvislu, zanimljivu i zabavnu priču.

Čudesni su u osnovi kratka povijest Marvelova univerzuma i potrebno je puno vještine i znanja da se ta povijest pretoči u nešto pitko i smisleno, a ljubav koju oba autora očito osjećaju prema junacima svoga djetinjstva osigurala je i potrebnu dozu empatije i humanosti.

Busieku svakako treba skinuti kapu za izvrsno odrađen domaći rad, ali treba biti iskren i priznati da Čudesni ne bi postali tako uspješni da nije bilo Alexa Rossa i njegovih spektakularnih naslikanih stranica. Ja ću otići korak dalje i priznati kako Alexa Rossa ustvari baš i ne volim previše jer on je, po meni, više ilustrator nego strip-crtač, njegov hiperrealizam mi često djeluje umjetno i na granici kiča, a njegovi likovi previše statični tamo gdje bi sve trebalo prštati od pokreta i energije. Ross je poznat po tome da koristi žive modele koje fotografira u pozama koje su mu potrebne u stripu i onda slika strip prema fotografijama što svakako donosi realizam kojem teži, ali i određenu dozu neprirodne ukočenosti. Srećom, u Čudesnima Ross još nije bio toliko tehnički savršen pa se ti njegovi nedostaci ovdje ne manifestiraju toliko koliko u njegovim kasnijim radovima. No ipak, bez obzira na sve te zamjerke, kad pogledam te stranice, one su toliko impresivne da im se jednostavno ne mogu prestati diviti. Njegova slikarska tehnika, klasična paleta boja i ljubav prema superjunacima učinili su ga jednim od najvećih imena na američkoj strip-sceni u posljednjih trideset godina, s tim da se, s obzirom na količinu vremena koja mu je potrebna za izradu jedne stranice, gotovo isključivo posvetio slikanju naslovnica.

S obzirom na relativno malen broj stranica i količinu događaja koji su u njih sabijeni, u Čudesnima je praktički svaki kadar bitan stoga Fibrino izdanje donosi bogat popratni materijal u kojem se nalaze iscrpne bilješke autora koje objašnjavaju sve reference koje će vam možda na prvi pogled promaći, kao i brojne pogovore, predgovore i razgovore koji će vam pružiti puno detaljniji uvid u ovaj strip i njegov nastanak. Bez obzira na to volite li superjunake ili ne, bez obzira na to koliko dobro poznajete Marvel i njegov univerzum, Čudesne treba i vrijedi pročitati jer su ljubavno pismo dvoje mladih autora zlatnom dobu američkog stripa, idealnu početnu točku za upoznavanje s Marvelovim svijetom i poticaj za njegovo daljnje istraživanje. I, ništa manje važno, dobru zabavu!

17. kolovoza 2021.

https://www.vecernji.hr/kultura/kratka-povijest-marvelova-svemira-u-jedinstvenom-umjetnickom-djelu-1516071

Bilješka o autoru

Marko Šunjić rođen je 1975. u Splitu. Nakon završene Prirodoslovno-matematičke gimnazije odlazi na studij matematike na zagrebački PMF koji uspješno završava krajem 2000. i kreće s računalnom karijerom. Odmalena zaljubljen u strip, spaja svoju ljubav sa strukom i stvara prve domaće internet stranice o stripu, www.stripovi.com, koje danas slave svoj devetnaesti rođendan i koje još uvijek vodi i uređuje. 2004., kao suurednik i prevoditelj u izdavačkoj kući Libellus, pokreće hrvatsko izdanje kultnog serijala o Kenu Parkeru, a nakon toga i brojna druga značajna strip-izdanja. Na ljeto 2006. osniva izdavačku kuću Naklada Fibra, zamišljenu kao kuću posvećenu autorskom, nekomercijalnom stripu koja je s vremenom prerasla u jednu od najvažnijih i najcjenjenijih izdavačkih kuća u Hrvatskoj i šire. Od 2019. prestaje raditi kao programer i posvećuje se samo Fibri.

132. Pisci na mreži, 28. veljače (srijeda) 2024. u 17 sati: Sven Popović

Današnji je gost 132. programa Pisci na mreži Sven Popović koji kaže: „Ja ne mogu govoriti o generaciji jer pripadam vrlo uskom krugu ljudi koji misle da žive predivan život u kojem svi slušaju dobru muziku i žive beskonačan karneval, ali realno mi ne činimo ni 10%, možda čak ni 5% populacije. Nemam puno zajedničkog s nekim tko studira na FER-u i tko će lako naći posao ovdje ili vani.“ Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru sa Svenom Popovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Svenom Popovićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Svenu Popoviću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Sven Popović, Uvjerljivo drugi, izbor, 2018.

Sven Popović, Iz Malog Levijatana, 2024.

Sven Popović, Crno staklo, 2024.

Poveznice

https://www.matica.hr/vijenac/554/adolescentska-kriza-i-strah-od-rutine-24556/

https://www.ziher.hr/intervju-sven-popovic/

https://www.youtube.com/watch?v=XEe3ytpuu6w

https://ravnododna.com/sven-popovic-moja-generacija-zarobljena-je-u-pukotinama/

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Hrvatska proza: Sven Popović, Nebo u kaljuži, MeandarMedia, Zagreb, 2015.

Adolescentska kriza i strah od rutine

Božidar Alajbegović

Vještom uporabom eliptičnog pripovijedanja i koncepta „manje je više“, Sven Popović stvara nježnu, suptilnu, poetičnu prozu napučenu vrlo cool likovima, predstavnicima mladeži koji pobuđuju već uvelike izgubljenu nadu u bolje sutra.

Nebo u kaljuži debitantska je knjiga Svena Popovića, 25-godišnjeg studenta komparativne književnosti i engleskog jezika i književnosti iz Zagreba. Uz studiranje i pisanje proze, Sven Popović bavi se i prevođenjem (preveo je s engleskog esej Walking Henryja Davida Thoreaua) te pisanjem glazbenih i književnih kritika koje objavljuje u za to specijaliziranim medijima. Nebo u kaljuži može se, ali i ne mora čitati kao roman, jer knjiga je sastavljena od niza kratkih priča labavo povezanih likovima, pripovjedačem te mjestom i vremenom radnje – Zagreb danas – uz to što se priče i fabularno naslanjanju jedna na drugu. Priče su povezane i pripovjedačevim rokerskim svjetonazorom i buntovničkim pogledom na svijet te specifičnom atmosferom i poetikom, odnosno pomalo hladnom naracijom, koja obiluje suptilnom poetičnošću, što bi se sve moglo svesti na odrednicu buntovne urbane melankolije.

Priče prate Eliasa, dvadeset-i-nešto-godišnjaka koji istovremeno gubi djevojku, ali i vlastitu sjenu, za kojom kreće u potragu, od jednog partija do drugog, jedne cure do sljedeće, da bi se na koncu vratio na početak, ne osobito izmijenjen i s ne mnogo manjim balastom postadolescentske krize na duši, ali s nešto novih, nimalo presudnih, ali ipak za budućnost bitnih iskustava, koja ga potiču na novi korak naprijed naznačen na samu kraju rukopisa. Slijedom junakovih iskustava Nebo u kaljuži knjiga je o snovima koji ne nestanu kad otvoriš oči, o gubljenju sjene i potrazi za njom te o sjeni kao najboljem sugovorniku, o detektivima koji putuju snovima, o postadolescentskoj krizi koje se najlakše riješiti nerješavanjem, o mrazu, Mjesecu što reže i noći kojoj je svejedno, o treptavim svjetionicima i anđelu s mačem, o analognim momcima u digitalnom svijetu, ali ponajprije ipak o pripadnicima generacije u tranziciji, dovoljno pametnima da ne sudjeluju, no odveć rezigniranima da bi nešto promijenili. No to ne znači da za promjenama ne žude. Odnosno, najkraće rečeno, Nebo u kaljuži knjiga je o mladim ljudima u smrtnome strahu od rutine i života upakirana u aktovku, koji ne znaju što žele, ali jako dobro znaju što ne žele.

Druženje s prijateljima i opisi tuluma, ali i ispisi međusobnih razgovora, najčešće o muzici, ali i djevojkama, filmu, književnosti i drugim umjetnostima, važan su sastojak ove proze (svrha je karakterizacijska, kao oznaka svjetonazora i ukusa likova), inače obilno protkane oniričnim elementima. U pričama Sven Popović vješto se služi dramaturgijom snova i pomaknutom logikom, a začudnost dodatno pojačava povremena izmjena pripovjedača u prvome licu. Vještom uporabom eliptičnog pripovijedanja i koncepta manje je više stvara nježnu, suptilnu, poetičnu prozu napučenu vrlo cool likovima, predstavnicima mladeži koji pobuđuju već uvelike izgubljenu nadu u bolje sutra. A to će bolje sutra, ako (još) nije moguće drukčije, dosegnuti (zasad) barem maštom, dok zbilje s ove i one strane zrcala ne zamijene mjesta.

Iako duboko usidrene u aktualnu urbanu stvarnost, u temelju je većine priča bajkovitost. A kako znamo, svaka prava bajka zapravo je izraz vizije svijeta kakav bi on mogao biti, ali nije. Ili barem još nije. No Sven Popović ostavlja dojam autora spremna i sposobna da otfikari svijet ovakav kakav jest i zamijeni ga, barem na papiru, nekim boljim, ljepšim, humanijim i toplijim. Baš poput njegovih Eliasa i škvadre koji, dok snovi ne postanu stvarnost, stvarnost zamjenjuju snovima.

Iako je riječ o debitantskoj knjizi, to se gotovo i ne osjeća, osim u afirmaciji osobnog iskustva te u ponekom pretencioznom iskazu koji redovito odaje protagonistov osjećaj vlastite posebnosti, ali i takvi su, rijetki slučajevi, dobro uklopljeni, a bili su i očekivani s obzirom na uzrast lika koji ih izgovara. Otpor ukalupljivanju i nepristajanje na svima nam od društva nametnutu ulogu kotačića u loše podmazanu stroju kapitalističke nezasitne nemani u podtekstu je rukopisa, na površinskome sloju kojega je, ipak, ljubavna priča, traganje za ljubavlju. Drukčije i ne može biti jer su glavni junak i autor još dovoljno mladi da, srećom, još nisu osvijestili ciničnu istinu kako ljubav zapravo najčešće podrazumijeva najveći stupanj neslobode.

Sven Popović svjetonazorno je blizak antikorporativnom i anarhoidnom duhu oca mu Ede, a poetikom, osim također spomenutomu, srodan je primjerice Veliboru Čoliću, još jednomu bardu urbane melankolije sklonu hodu na rubu zbilje i sna, stvarnog i iracionalnog. Stilski na granici poetskog i proznog, Sven Popović baštinik je bitničke koliko i kvorumaške poetike, kreator snažne koliko i snovite proze, proze rokerske strasti i džezerske fluidnosti i mekoće, s natruhama Hemingwaya, Burroughsa, Štulića i Waitsa među redcima, a s Ramonesima, Pavementom, Strokesima, Modest Mouseom i Iggy Popom u slušnome kanalu.

Sven Popović jedan je od najperspektivnijih predstavnika tzv. mlade književne republike (sintagma Andree Milanko iz njezina pogovora knjizi priča novih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja), predstavnik nadolazećeg naraštaja pisaca spremnih na prekoračenje granica, koji stvarnosti ne robuju, niti joj se, prepisujući je, predaju kao žrtva, svjesni da su rutina i banalnosti u zbilji neizbježne, ali ih u tekstu ne mora biti.

Vijenac, 554 – 28. svibnja 2015.

Bilješka o autoru

Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu. Diplomirao komparativnu književnost te engleski jezik i književnost i amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Piše glazbene i književne kritike za različite časopise i portale. Osim pisanjem, bavi se i prevođenjem. Književni prvijenac Nebo u kaljuži (Zagreb, Meandarmedia) objavljuje 2015. Roman Uvjerljivo drugi (Zagreb, Fraktura) izlazi 2018. Jedan je od osnivača TKO ČITA?, programa namijenjenog afirmaciji mladih autora te je jedan od urednika zbornika TKO ČITA? za sezone 2015/16. i 2016/17. Kratke priče su mu uvrštene u nekoliko zbornika i antologija, a među ostalim i u Best European Fiction 2017 (Dalkey Archive Press). Radovi su mu prevedeni na engleski, njemački, poljski, katalonski, makedonski i rumunjski. Osim pisanjem, bavi se i prevođenjem. Godine 2023. američka nakladnička kuća Dalkey Archive Press objavila je prijevod romana Nebo u kaljuži pod naslovom Last Night.

131. Pisci na mreži, 31. siječnja (srijeda) 2024. u 17 sati: Snježana Tramburovski

Današnji je gošća 131. programa Pisci na mreži Snježana Tramburovski, pjesnikinja i profesorica koja bi voljela svojom poezijom ljudima govoriti univerzalno: „Nema ovdje 'priručnika' za čitanje. Poezija se pomalo mistificira pa se tako stavlja u prostor nečega što je naizgled teško razumljivo. Poezija je prostor slobode i prostor prepoznavanja i učitavanja samog sebe u tekst, kao kad pokušavate gaziti stopama koje je netko ostavio u snijegu i pritom ostavljate svoje tragove. To je nekako lijepo, svi utiskujemo značenja i pjesma živi stotine života“. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru sa Snježanom Tramburovski, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Snježanom Tramburovski, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Snježani Tramburovski da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

S. Tramburovski, Berba šafrana, izbor, 2020.

S. Tramburovski, Smrznute kupine, izbor, 2023.

S. Tramburovski, Poeme o 63 žene, izbor, 2024.

Poveznice

https://varazdinski.net.hr/vijesti/kultura/3890972/intervju-sanja-bakovic-mirnoca-je-ustrajnost-u-izdrzavanju-nemira/

https://meandar.hr/proizvod/tema-knjizevnost-kultura-kontekst-1-2-3-sijecanj-lipanj-2021/

https://booke.hr/kategorija/autori/snjezana-tramburovski/

https://dphj.hr/dphj-vam-predstavlja-stihove-snjezane-tramburovski/

https://strane.ba/snjezana-tramburovski-jedna-pjesma/

https://strane.ba/snjezana-tramburovski-otvaranja-pasiflore-ili-o-cvatu-djevojaka/

https://astronaut.ba/poezija/snjezana-tramburovski-na-pocetku-rata/

https://astronaut.ba/poezija/snjezana-tramburovski-ponudjena-bjelina/

https://astronaut.ba/poezija/snjezana-tramburovski-nabujala-mora-i-zatravljeni-kovcezi/

https://covjekcasopis.art.blog/2020/12/04/snjezana-tramburovski/

https://www.svijet.hr/hrvatski/novost_5/berba-safrana-uzbudljivo-putovanje-ciklusom-boja_226484/

https://arhiva.h-alter.org/vijesti/dvije-varazdinske-knjizevne-laureatkinje

https://www.knjizevni-krug.hr/knjige/casopis-mogucnosti-1-2-2021/

http://dhk.hr/casopis-republika/detaljnije/republika-7-8-2022

https://www.matica.hr/vijenac/719/samo-sanjari-mogu-proci-rubom-32145/

https://radiogornjigrad.files.wordpress.com/2020/11/zbornik-1.pdf

https://www.maticahrvatskasisak.hr/uploads/rijeci/rijeci_2020_01-02.pdf

Video

73. Poezija u dvorištu (Miroslav Kirin, Sanja Baković i Snježana Tramburovski); poveznica je u postu i traži prijavu na VIMEO

https://m.facebook.com/centar.knjigu/posts/3658243617624144/?locale=pt_BR

VTV

https://www.facebook.com/vtvtelevizija/videos/1468160866911463/?__tn__=F

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

SNJEŽANA TRAMBUROVSKI

Smrznute su kupine reska metafora za život'

Razgovarao: Goran Štimec

Smrznute kupine naziv je nove zbirke pjesama Snježane Tramburovski, u izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk, koja će varaždinskoj javnosti biti predstavljena 26. siječnja u Gradskoj knjižnici i čitaonici 'Metel Ožegović'. Knjigu su uredili Barbara Baždarić i glavni urednik Mišo Nejašmić, naslovnica je djelo Hrvoja Marka Peruzovića, a dizajn naslovnice radila je Duška Bukvić. Druga je to zbirka pjesama Snježane Tramburovski, nakon Berbe šafrana, za koju je 2020. godine dobila nagradu 'Tea Benčić Rimay'. Autorica je završila studij kroatistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a danas radi kao profesorica hrvatskog jezika na osnovnoj školi. Ljubav prema poeziji prati je gotovo cijeloga života, no tek u nekoliko proteklih godina svojim se stihovima obraća javnosti. Uoči promocije Smrznutih kupina popričali smo s autoricom o njezinu pjesničku putu.

'Svi mi svoje odnose gradimo na pripovijedanju'

S obzirom na to da ste profesorica hrvatskog jezika, na prvu se čini razumljivim da pišete – bilo poeziju bilo prozu. Je li takvo razmišljanje na mjestu odnosno – u kojoj mjeri stručnjaci jezičnog profila pišu i, obrnuto, u kojoj mjeri su među književnicima prisutni oni s takvom vrstom naobrazbe?

Kad malo pogledamo biografije naših pisaca, većina njih studirala je na Filozofskom fakultetu neku humanističku ili jezično-književnu kombinaciju. Naprosto znatiželja i intuicija tih ljudi usmjerila je njihove profesionalne interese u studijske grupe koje su velikim dijelom zastupljene u sustavu obrazovanja. Pisci, za koje se sada mogu sjetiti da su radili ili rade u obrazovanju, od osnovnih škola do fakulteta, su: Tanja Mravak, Zoran Ferić, Kristian Novak, Nebojša Lujanović, Branko Čegec, Andrijana Kos-Lajtman, Vanda Petanjek, Marija Lamot...

S druge strane, dosta se mojih studentskih prijatelja teško vidi u sustavu obrazovanja, iz ovog ili onog razloga, a bave se nekim vidom pisanja. Moj motiv za studiranje komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti bio je pravi spisateljski. Ne mogu reći da sam bila svjesna kamo će me to dovesti ili kuda me još vodi. To je proces koji je davno počeo i nadam se da neće prestati.

Književnost je vrlo vitalna umjetnost, ona iznova pronalazi nove oblike kako bi izgovorila vrijeme i čovjeka u vremenu u kojem jesmo ili ćemo biti. Iz nje je lakše crpsti ideje o vlastitom životu pa je vrlo usko povezana s obrazovanjem i to na svim razinama. Ona može ispričati sjajne matematičke priče, kao i botaničke i kemijske. Predvidjela je davno velike tehničke izume, kao što je to primjerice slučaj s knjigom 20 000 milja pod morem Julesa Vernea, a roman Victora Hugoa Zvonar crkve Notre-Dame doslovno je spasio najpoznatiju francusku građevinu od potpunog poništavanja nakon Revolucije. Naime, zbog knjige skupljene su donacije potakle njezinu ponovnu izgradnju.

Nekako mi je bliska ta ideja o književnom tekstu kao motivacijskoj poluzi unutar nastave jer je u srži čovjeka priča. Pričom prenosimo iskustva, učimo od roditelja, djedova i baka i svi mi dnevno svoje odnose gradimo na pripovijedanjima, ali nismo toga svjesni. Postoje ljudi koji to u Hrvatskoj fenomenalno rade. Jedan od njih je Stribor Marković, koji pričom prenosi svoje golemo znanje o kemiji, botanici, farmaciji, medicini kroz gotovo lirski tekst u kojem može biti, uz navedene prirodne znanosti, i glazbeni segment i povijesni i još k tome segment vezan uz aktualni problem društva. Njegove tekstove ponekad koristim i sama u nastavi.

Negdje sam naišao na podatak da pjesme pišete još od srednjoškolskih dana. Kako se taj proces razvijao?

Pisala sam poeziju i ranije. Moja ondašnja učiteljica u osnovnoj školi, prof. Mira Smerke, poticala je u meni taj 'nerv' za pisanjem i ja sam stvarno vrlo rano znala, na intuitivnoj bazi, da mi je to važno i da ću nešto s tim učiniti, jednom. U gimnazijskim, tada ratnim danima, u drugom razredu dobila sam prof. Mucko iz hrvatskog jezika, koju sam prepoznala kao osobu kojoj bih mogla pokazati svoje tekstove. Sa mnom je u razredu bila i varaždinska radijska novinarka Dunja Benković, koja je također pisala poeziju. Obje smo bile pune energije kreativnosti i želje za nekakvim događanjima na školi, koja je bila sasvim pasivna u to vrijeme, i tako je došlo do naše zajedničke večeri poezije koja je napravljena u suradnji s našim prijateljima iz škole i nakratko pretvorila podrum sadašnje Prve gimnazije u nešto više od skloništa.

'Dok sam puno radila, pisanje je ostajalo uz mene'

U kojem trenutku dolazi do potrebe, ali i mogućnosti, za javnom objavom svoje poezije?

Teško mi je na to odgovoriti jer odgovora nemam. Možda je odgovor to što svoje pisanje nisam doživljavala kao nešto što ću objaviti. Život je činio svoje, puno sam radila od svog studija do danas, ponekad i po četiri različita posla: vođenje turističkih grupa, rad na raznim školama, imala sam katkad programe za Hrvatski jezik od petog razreda osnovne škole do četvrtog razreda gimnazije, uz program Filmske umjetnosti. Ako ste posvećeni svom poslu u školi, to vas traži cijelog. I pisanje je negdje ostajalo uz mene, ali ne i za druge jer pisanje traži ozbiljnu posvećenost. Tek unatrag zadnjih pet godina objavljujem na književnim portalima (astronaut.ba, strane.ba i drugdje), u časopisima Tema, Vijenac, Mogućnosti, Riječi i Republika. Ta motivacija ima i svoju podršku u ljudima kojima sam dala tekstove na čitanje te su oni svojim komentarima u meni ponukali daljnji razvoj pisanja. I onda sam 2019. odlučila napraviti ozbiljan iskorak i prijaviti se na Književni natječaj 'Tea Benčić Rimay', koji objavljuje Narodna knjižnica 'Vlado Gotovac' u Sisku. Osvojila sam tu nagradu, što me je iznimno razveselilo jer ju nisam očekivala. Posebnost te nagrade je što Povjerenstvo, koje čine Božica Vuić, Branko Maleš i Dražen Katunarić, uopće ne zna tko je autor poslanog rukopisa i što ta nagrada nema dobnu granicu za autore pa je to uistinu bila prilika za izdavanje prve knjige.

'Moja poezija sasvim je proživljena i takva je izašla na papir'

Tada ste tiskali svoju prvu zbirku, Berbu šafrana, bilo su to pjesme u prozi. Jesu li Smrznute kupine drukčije? Recite nam više o tome kako pristupate pisanju. Koliko Vam je važan narativni dio Vaše poezije, a koliko igre riječima, slikovitost ili nešto treće?

Berba šafrana je jedina zbirka pjesama u prozi koju sam napisala. Stih je dominantna forma većine mojih pjesničkih tekstova. Smrznute kupine čini sedamdesetak pjesama isključivo u stihu, ali mogu razumjeti da ih slušatelj ili čitatelj doživljava kao narativni segment, posebice rukopisne poeme. S druge strane, vrijeme u kojem živimo za mene je u mnogo čemu amorfno ili polimorfno i teško mi je pisati poeziju koja ukazuje na neku jasnoću u samom obliku, u zvučnosti, u odabiru ritma, jer mi to zvuči neuvjerljivo. Možda je slikovitost ono što bi okarakteriziralo tu poeziju. Ljudi koji su o njoj govorili isticali su te segmente. Ja bih rekla da moja poezija govori o ljudima i o našim životima i sasvim je proživljena u meni i takva je izašla na papir.

Kad pišete, imate li pred sobom lik nekog budućeg čitatelja s kojim komunicirate?

Voljela bih kada bih ljudima govorila univerzalno. Nema ovdje 'priručnika' za čitanje. Poezija se pomalo mistificira pa se tako stavlja u prostor nečega što je naizgled teško razumljivo. Poezija je prostor slobode i prostor prepoznavanja i učitavanja samog sebe u tekst, kao kad pokušavate gaziti stopama koje je netko ostavio u snijegu i pritom ostavljate svoje tragove. To je nekako lijepo, svi utiskujemo značenja i pjesma živi stotine života.

'Naša nespremnost na zagriz u novi segment života'

Nakon šafrana – kupine. Je li ta sklonost bilju slučajnost ili postoji neka priča iza toga?

Sklonost biljkama se izgleda sama nametnula jer u svim idejama za naslove biljke su se spontano pojavile. One funkcioniraju na metaforičkoj razini, dakako. U svakoj zbirci motivi tih biljaka su prisutni u tekstovima, ali su i mnogo više. Berba šafrana je naslov koji mi se nametnuo promatrajući fotografije različitih ljudi na poljima Irana dok se saginju i beru male prelijepe cvjetove šafrana, ne bi li sakupili dovoljno za odvajanje prašnika koji se koristi kao skupocjeni začin. Pritom njihove ruke poprimaju plavu boju tinte, kao da su držali pero i njime pisali. Zapravo i jesu, ispisivali su svoj život, i grubost i nježnost istovremeno.

'Smrznute kupine' su druga zbirka i do njihovog naslova je došlo u samom procesu uređivanja, kada su se stvari neobično poklopile. Naime, sliku za naslovnicu knjige dao mi je slikar, čiji rad iznimno cijenim i volim, Hrvoje Marko Peruzović. On ima taj neobičan motiv, reklo bi se krošnje ili ploda, koji je meni izgledao kao kupina. Budući da postoji unutar zbirke istoimena pjesma Smrznute kupine i kako se zbirka sve više otvarala iz početne ideje, odlučila sam odustati od radnog naslova i Smrznute kupine su odjednom dobile svoju konačnu vizualnu formu i razvile ideju zbirke o našoj nespremnosti na zagriz u bilo koji novi segment života jer nam je on nepoznanica, odnosno njegova dramaturgija se igra jednom i nije bilo nikakve probe za nju. Smrznute su kupine, navodim to i u prologu knjizi, reska metafora za život. Ukusne su i lijepe boje i oblika, ali smrznute nas mogu iznenaditi svojom trpkošću i hladnoćom.

'Neke pjesme teško čitam javno'

Koliko je lako ili teško čitati vlastite stihove, kako se pjesnici općenito snalaze u tome?

Nekoliko sam puta do sada bila u prilici javno čitati svoju poeziju; u Poeziji u dvorištu sa Sanjom Baković i Miroslavom Kirinom, na Pjesničkom recitalu u Knjižnici Dugave te u Impuls poeziji u kafiću. To su bile vrlo različite situacije, neke su od njih bile kao umjetnički performans, a neke razgovori s povodom. Lako ili teško čitanje poezije ovisi o tome koliko je u vašem tekstu mjesta koja su dio osobnog emotivnog 'poskliznuća'. Neke pjesme teško čitam javno jer je za mene čitanje poezije prijenos senzacije koju tekst u meni stvara, a ona mora biti poniranje u sebe, stvaranje slike, zvuka, mirisa pa čak i okusa pa onda iznošenje na površinu, zato nije lako čitati stihove u prostoru gdje se stvara određena zvučna distrakcija, buka ili nešto što narušava koncentraciju onoga koji govori i onoga koji sluša. Slušanje je zahtjevna vještina, jednako kao i čitanje, pisanje i govorenje.

Pred nama je predstavljanje nove zbirke Smrznute kupine i u Varaždinu, 26. siječnja, ovoga puta u Gradskoj knjižnici. Početak je u 19 sati. Tko sve gostuje i kako je zamišljen program, što publika može očekivati?

Knjigu će uz mene predstaviti dr. sc. Andrijana Kos-Lajtman, a događaj će moderirati književnica i novinarka Andrea Žigić Dolenec. Bit će tu i gosti iznenađenja. Razgovarat ćemo o knjizi, čitati poeziju i slušati, između ostalog, Gimnatore, profesore varaždinske Prve gimnazije, kao glazbenu pratnju.

9. siječnja 2024.

https://varazdinski.net.hr/vijesti/kultura/4419713/smrznute-kupine-zbirka-pjesama-snjezana-tramburovski-smrznute-su-kupine-reska-metafora-za-zivot/

Bilješka o autorici

Snježana Tramburovski rođena je 1976. godine u Varaždinu. Završila je studij hrvatskog jezika i književnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon studija vratila se u Varaždin u kojemu i danas živi i radi. Objavljivala je poeziju i prikaze u časopisima Tema, Republika, Mogućnosti, Vijenac, Riječi te portalima koji se bave književnošću (astronaut.ba, strane.ba, booke.hr i drugima). Sudjelovala je na književnim tribinama Poezija u dvorištu u Zagrebu, Učitavanjima u Booksi, Ritmu misli u Varaždinu i drugima. Dobitnica je Književne nagrade „Tea Benčić Rimay“ za 2020. godinu koja joj je omogućila objavljivanje prve knjige pjesama u prozi Berba šafrana. Zbirka Smrznute kupine izašla je 2023. u izdavačkoj kući Jesenski i Turk.