145. Pisci na mreži, 28. svibnja (srijeda) 2025. u 17 sati: LiDraNo (2025)

 

Gost 145. programa Pisci na mreži bit će mladi autori LiDraNovci i njihovi mentori (učitelji, nastavnici), zvuči jednostavno i neočekivano: Kako se to dogodilo? Kako će se to dogoditi! Održana je u Vinkovcima ovogodišnja smotra LiDraNo i bili smo, kao toliko puta dosada, ushićeni i sretni u svijetu kreativnih, radoznalih i literarno iznimno opremljenih učenica i učenika, pjesnikinja i pjesnika, kratkopričašica i kratkopričaša… I treba li više obrazlagati, ili jednostavno reći, na putu do sedam, ili više od toga broja: dragi LiDraNovci, dobro nam došli na 145. Pisce na mreži kao pisci, baš kao pisci! Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorima u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s mladim literatima, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s LiDraNovcima, odnosno njihovi tekstovi, rad i njihov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o LiDraNu da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam mladi autori žele reći o sebi.

 

Poveznica

https://www.azoo.hr/izdavacka-djelatnost-arhiva/lidrano-2025/

https://www.azoo.hr/izdavacka-djelatnost-arhiva/lidrano-2024/

https://www.azoo.hr/izdavacka-djelatnost-arhiva/lidrano-2023/

https://www.azoo.hr/izdavacka-djelatnost-arhiva/lidrano-2022/

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Davni tekstovi: ali, evo ih sad!

Kratke priče u okviru jedinstvene teme: Četiri godišnja doba

 

Proljeće / Alergije

 

Moja prijateljica se ne smije približiti parku. Napravi li tu pogrešku zagorčat će si sljedećih pola mjeseca. Izgubit će nešto živaca i unakazit će svoje njegovano bijelo lice.

1. Izlaze joj maleni crveni plikovi.

2. Nos joj je ubrzo cijeli crven.

3. Lice je naraslo i nabreklo.

4. Više joj se ne vidi izraz lica.

5. Neuspješno pokušava nešto reći svojoj prijateljici.

6. Prijateljica joj umire od straha i panično joj zove roditelje.

7. Trče prema izlazu iz parka.

8. Roditelji su već tamo stigli autom.

9. Daju joj prvu tabletu.

10. Leži na zadnjem sjedalu auta i umire od bolova.

Pitanje: isplati li se učiniti pogrešku u proljeće i šetati parkom?

 

Filip Genda, Ekonomsko-birotehnička i trgovačka škola, Zadar, IV. r

 

Ljeto / Japanke

 

Dobiješ ih na početku ljeta od mame. Iz Sonika za 16 kn. Žute boje kao stvorene za ljeto. Jedva čekaš otići na plažu i prošetati u njima. Nosiš ih samo petnaest dana. To su tvoje prve japanke i baš su udobne.

I tako jednog dana hodaš na plaži, zapneš za kamen i one jednostavno puknu. Pukneš i ti. Želiš ih baciti ali nisi, baš su ti bile drage.

Sve što je lijepo, kratko traje.

 

Mate Brkić, SŠ Obrovac, Obrovac, I. r

 

Jesen / Šipak

 

– Djede, kad ćemo više ići, past će mrak – bila sam uplašena i uznemirena što ako me mama pozove da moramo krenuti kući.

Uživala sam u društvu s prabakom i pradjedom.

Tu sam večer pomogla pradjedu zasaditi šipak u dvorištu, između stabala trešnje i marelice.

Sada, kad sjedim s prabakom i slušam po stoti put ono što mi govori, vidim da taj šipak iz priče još raste i čuva prizore iz mog djetinjstva.

 

Tina Čačić i Antonija Šugar, Klasična gimnazija Ivana Pavla II., Zadar, II. r

 

Zima / Zavičajni čaj

 

Koliko vrsta čaja poznajete? Pijete li čaj u 5 ili samo kad ste bolesni? Imate li uopće iskustvo pijenja čaja? Znate li što iz njegove povijesti?

Ma koliko ih znali – zavičajni čaj je ipak najbolji.

Mjesto radnje: Kruševo

Godišnje doba: Zima

Vrijeme radnje: Zimska večer (u Kruševu lavež...)

Likovi: Cvjetno društvo. Fifi i ja

Stilske figure: Med, šećer, limun, napolitanke, domaćice

Upozorenje: Pažljivo piti. Ne opeći jezik! Opet!

 

Jadranka Karamarko, SŠ Obrovac, Obrovac, I. r

 

Primjer 1

 

GOSTI DOLAZE

 

Gosti dolaze.

Djedovi usput. Bake u subotu ili nedjelju kad smo svi doma. Nepoznate tete. Stričevi koji su sinoć došli iz Njemačke s po jednom čokoladom za svakoga i Mozart kuglama za mamu. Ujne koje uopće ne sliče na ujne od prošli put. Strine s raznovrsnim bolestima. Tatina braća i sestre s premalom djecom. Nećaci koji još ne govore i nećakinje koje govore samo „mama“. Bratići koji se već briju. Sestrične koje ne zanima nogomet, ali su ipak zgodne. Mamini i tatini prijatelji iz djetinjstva s još manjom djecom. Mamine prijateljice iz frizeraja s djecom. Tatini kolege s posla sa ženama, bez djece. Najnoviji prijatelji s plaže od prošlog ljeta. Susjeda iz zgrade s kolačima po novom receptu. Nastavnica iz osnovne, jer već dvije godine skupa zimujemo. Čestitari s istim poklonima kakve su već donijeli drugi čestitari. Blizanci koji su uvijek jednako odjeveni. Majstor koji nam je napravio centralno, a tata mu je nabavio karte za utakmicu. Gospođe u crnom koje su s prabakom išle u gimnaziju. Susjedi iz ulice s kojima obično čistimo snijeg. Debela žena koja je bila na televiziji. Nepoznati ljudi s curicom koji čekaju da se susjedi vrate doma, pa da ne stoje na ulici. Poštar kojeg bole noge od reume. Dva ćelava tima u narančastom koji prodaju šarene knjige, pa je mami žao jer su studenti. Maškare koje pojedu sve krafne. Šogor koji radi najbolji roštilj i šogorica koja je već tri puta kupila najpovoljnije lonce na dvadeset četiri rate. Tatini frendovi iz benda koji više ne sviraju. Tatin frend iz benda koji još uvijek svira. Mršavi cvikeraš „iz tatine firme“ koji čisti kompjuter od virusa, sa ženom kojoj je sve to „špansko selo, ha, ha“. CD pirat koji „nosi doma“ igrice. Mamina kumica s placa koja „nosi doma“ sir i vrhnje. Sestrin dečko koji studira tešku agronomiju. Teta koja mami „farba“ kosu s bojama koje nikad nisu „k´o na kutiji“. Gospođa koja nam dodatno hrani mačka jer mu „očito nije dosta“. Darko Rundek. Veterinar koji jednom mjesečno reže nokte našem kuniću, pa se zadrži. Bivši muž od stare prijateljice koji dolazi kad je kiša jer „tu blizu“ vodi sina na japanski. Nije baš tako blizu jer obično dođe potpuno mokar.

Gosti odlaze.

Svakog gosta pola sata dosta.

 

Pavle Gulić, I. r.

Klasična gimnazija, Zagreb

Voditeljica: Nevenka Šuvajić

 

A za današnji razgovor odabrani iz Zbornika LiDraNo 2025.

 

ROKO KATARINA

ŠTO MALI ROKO IMA PROTIV MIRE GAVRANA?

 

U malenom hrvatskom gradu po imenu Nova Gradiška živjelo je razmaženo derište koje su roditelji nazvali Roko. On je inače bio mali sebičnjaković. Mislio je samo na sebe i kada god bi ga netko uvrijedio, ogovarao ili zadirkivao, zdušno bi se naljutio. Roko je živio u svome svijetu, bez briga i napornih ljudi. Svoje djetinjstvo proveo je igrajući videoigre kao što su Super Mario i Sonic: Super jež. Iako je htio imati najveću kolekciju videoigara u svom razredu, imao je on i drugih, nematerijalnih želja… Najviše od sve želio je napisati knjigu i postati najpopularniji pisac u Novoj Gradiški. Tako je počeo pisati svoje književno djelo čuvenog naziva „Roko i prijatelji“. O spisateljskim naporima govorio je svojim prijateljima, a oni pak ostalima igrajući se „pokvarenog telefona“. Za tri je tjedna čak i časna sestra u mjesnoj crkvi znala sve detalje vezane za Rokovu knjigu. Svi su je s nestrpljenjem iščekivali…

Prošla je godina dana. Roko je krenuo u četvrti razred. Knjiga je skoro bila napisana. Na satu prirode učiteljica je dosađivala gradivom o zavičaju i njegovim posebnostima. Roko, naravno, nije obraćao pažnju na ono što je govorila. „Koga je briga za to?“, mislio je četvrtaš Roko. Međutim, u jednom trenutku začuo je pitanje koje je zaplijenilo njegovu pozornost. „Jeste li ikada čuli za pisca Miru Gavrana? On je također iz Nove Gradiške i jedan je od najpoznatijih gradiščanskih pisaca, a i najboljih u Hrvatskoj.“ Roko se odmah okrene prema svojem najboljem prijatelju Martinu.

„Oj, Martine!“, reče Roko ljutito.

„Što želiš?“, odgovori Martin tiho.

„Je li ovaj Gavran zapravo bolji pisac od mene?“, upita Roko.

„A što ti misliš, pametnjakoviću? Mi smo možda svim ljudima u ovome gradu rekli za tvoju knjigu, ali sigurno te neće zapamtiti kao velikog pisca“, posprdno će Martin.

„Ha, ti mi kažeš, četverooki jazavče? (Inače, Martin nosi naočale) Tebe pogotovo nitko ne zna!“, bijesno će Roko, gotovo da poviče.

„Ma stvarno si naporan, znaš li to?“, odgovori Martin.

Kako se svađa nastavila pod satom, učiteljica je vrisnula da se stišaju i na koncu ih uputila k pedagoginji na razgovor. Razgovor o neprimjerenom ponašanju za vrijeme sata. Martinovu, naravno, mislio je Roko.

Ipak, vrijeme čini svoje… Stigavši u peti razred, mali Roko značajno se promijenio. Više nije bio pun sebe. Možemo reći da se čak malo i stišao. Ne znamo što mu se dogodilo, možda peti razred, možda (pred)pubertet, a možda sve skupa... Njegova knjiga bila je odavno napisana, ali nije mu donijela ništa pozitivno osim bolova u prstima. I boli u duši, čim se spomene Miro Gavran čiji je roman „Svašta u mojoj glavi“ Roko bio prisiljen pročitati za lektiru. I ne znajući, koračao je prema knjižnici misleći na sljedeću dosadnu knjigu koja ga čeka iza zatvorenih vrata. Knjižničar Vedran uručio mu je spomenutu knjigu naglašavajući kako je Miro Gavran iz Nove Gradiške i kako je roman, koji drži u ruci, odličan! Knjižničar Vedran nije znao da je tu lektiru napisao Rokov nekadašnji neprijatelj Miro Gavran, onaj čiju spisateljsku slavu nikada neće dostići. Međutim, Roko je odlučio lektiri dati šansu… I znate što? Svidjela mu se!

Šesti je razred donio novi popis djela, a među njima se našao i roman „Zaljubljen do ušiju“. I opet Gavranov. I opet mu se svidio… A sjećate li se kada smo rekli da od lektire nikakve koristi? Slagali smo. Roko je, i ne razmišljajući, pred svojom razrednicom, koja ga maltretira hrvatskim jezikom pet sati tjedno, spomenuo svoje spisateljske dane i svađu s Mirom Gavranom.

„Kakva je to svađa o kojoj govoriš?“ upita nastavnica znatiželjno. 

Tada joj Roko ispripovijeda priču. Da, baš ovu o kojoj smo govorili.

,,Zvuči jako zanimljivo! Mogao bi tijekom zimskih praznika napisati sastavak na tu temu“, reče nastavnica odlučno.

,,Može... Ionako ne bih znao što raditi preko praznika“, slaže Roko. Istog trena Roko je zaključio da je pohvaljivanje vlastita rada bila vrlo loša ideja jer je dobio zadatak napisati priču, i to za neki „Librano“.

Tijekom praznika Roko niti dana nije pomislio na dobiveni zadatak jer je imao važnijeg posla. Igrao je i igrao svoje omiljene igrice sve dok mama nije viknula: „Roko Katarina, smjesta da si ostavio taj joystick!“ Ostavši bez igrica, razmišljao je čime će ispuniti slobodno vrijeme pa se prisjeti svog sastavka. Skrušeno upita mamu: ,,Mama, smijem li napisati sastavak za školu, na računalu?“

,,Pa može, ali samo ako je za školu“, odgovori ona. Tako se Roko prihvatio posla, a s maminim blagoslovom nastala je ova pripovijest o njegovu bivšem antagonistu Miri Gavranu. Možda neće biti izvrsna kao njegova, ali bit će jedinstvena i čudnovata. Baš kao što je i sam Roko!

 

 

Osnovna škola Mato Lovrak, Nova Gradiška

ŠTO MALI ROKO IMA PROTIV MIRE GAVRANA?

Učenik: Roko Katarina, 6. razred

Voditeljica: Irena Rakonić

 

JAN BAGIĆ

TJESKOBA

 

Jedne subote čitao sam Bum Tomicu u svojoj sobi kad sam odjednom začuo zvuk sirene. Iako sam znao da je to samo testna sirena za uzbunu, u meni se pojavio već poznat osjećaj tjeskobe. Otišao sam provjeriti kod tate je li sve u redu. Tata mi je upitao zašto ga opet gnjavim s time. Vratio sam se u sobu i počeo razmišljati kako Bum Tomica, iako ima dosta problema, ne muče ga i ne zabrinjavaju ga toliko kao mene.

Navečer, na Dnevniku (a ja jako volim gledati Dnevnik) su ponovno spominjali ratove, naoružavanje i vojni rok. Pojavio se poznati osjećaj tjeskobe. Ratovi, oružje, sukobi, Putin, vojno obrambeni savezi, Izrael, uništenje, Hamas, pokolj, smrt, teror, 3. svjetski rat, tenkovi, agresija, juriš, napad, bombe, stradala djeca, vojni rok… misli su koje ne mogu izbaciti iz glave. Noge mi se zatresu, krv u žilama sledi i ponestane mi daha. Prerano sam otvorio vrata svijeta odraslih. Muče me problemi koji bi me trebali mučiti tek kad odrastem. A zapravo ni tada. Iz tih misli odjednom me dozove mamin glas koji mi govori da moram na večeru.

Legao sam u krevet i usred noći probudio se sav znojan. Imao sam noćnu moru. Pogledao sam na sat, bilo je 02:34. Uletio sam u maminu i tatinu sobu i ispričao im o svojoj noćnoj mori. Sanjao sam gospodina u odjelu i sa kravatom kako mi kuca na vrata. Zvao me na služenje vojnog roka. Viknuo sam od užasa i probudio se. Roditelji su me uvjeravali da neću morati služiti vojsku i da će sve biti ok.

Iduće jutro je prošlo kao i obično. Vikendom smijem igrati računalne igrice pa sam ih igrao s prijateljima. Popodne je mama pustila neki rock bend zvan Guns N' Roses, a ja sam mudro zaključio da u igricama biram guns, ali ipak u stvarnosti roses.

I to vam je moja tjeskoba. A vi dragi odrasli molim vas manje gunsa, a više rosesa (u stvarnosti naravno).

 

 

Osnovna škola Jordanovac, Zagreb

TJESKOBA

Učenik: Jan Bagić, 4. razred

Voditeljica: Maja Baran

 

KATJA ŠTUDIR

NIJE FER

 

Nije fer što moram davati zagrljaje roditeljima na različitim adresama.

Nije fer što tata mami više ne kupuje cvijeće.

Nije fer što školske događaje moram prepričavati dvaput.

Nije fer što je mama često zamišljena i ljuta.

Nije fer što tata često nema kome čitati priču prije spavanja.

Nije fer što društvene igre za 2-4 igrača uvijek igram u dvoje.

Nije fer što me tata ne može vidjeti kad poželi.

Nije fer što mama nema kome dati pusu za laku noć dok sam ja kod tate.

Nije fer što u šetnji mogu držati samo jednu ruku.

Nije fer što mama mora sama nositi teške vrećice iz trgovine.

Nije fer što tatu nema tko pozdraviti prije odlaska na posao.

Nije fer što više nemam zajedničkih fotografija na kojima se roditelji smiješe.

 

 

Osnovna škola Većeslava Holjevca, Zagreb

NIJE FER

Učenica: Katja Študir, 3. razred

Voditeljica: Doris Dobranić Bakša

 

LOVRO REŠETAR

GRANICA GORČINE. BETON BRUT '54

 

[to zemlja je što izrodi duše naše što povuku za sobom ruke hladne / zelene / prljave da budu žive i ljube stvari kao što On ljubljaše Nju]

 

Blijedo hladno sunce cijedi se po zidovima, u

ritmu stroja ostavlja mrlje svjetlosti na betonu

svačega tu ima, no odavno ne postoji čežnja ni

… ti

 

nebo nije plavo

nebo je komad lima

zakucan na čelične šipke

 

I.

dvanaesti kat smrdi na vruću plastiku. netko psuje kroz

otvorena vrata lifta. žena s rukama u vrećicama ne okreće se.

pločice u hodniku hladne su i masne.

stopala ostavljaju otiske.

otisci nestaju u betonu.

ruke su u džepovima – praznim, Ministre! – ali ne griju se.

načas crveno svjetlo zatreperi iza vjeđa pa

nastavi put u još tužniji suton.

 

II.

dan je predug. noći kratke. legao sam u krevet. popločanih

večeri šeću ljudi i njihovi strojevi. ostajem unutra briga me za „svjež“ zrak.

učim Descartesa: um je nefizički entitet, područje svijesti, dok je tijelo…

negdje se drugdje nastavlja pisati.

 

III.

muškarac na suprotnoj obali skuplja plastične boce. tup zvuk pri sudaru.

možda Charon nudi povratnu naknadu.

 

Hladan kamen pod čelom šuti

šuti kao molitva što nikada nije stigla u dlanove njezine – u njezine vene

zato palim ovu kožu, ove ruke

 

iz dima raste nešto manje od mene

nešto bliže tebi

pa se pitam: zašto gorimo i zašto ljubimo stvari koje nikada nisu znale ljubiti nas

zato

nebo nije plavo

nebo je komad lima

 

 

Srednja škola Ivanec, Ivanec

GRANICA GORČINE. BETON BRUT '54

Učenik: Lovro Rešetar, 4. razred

Voditeljica: Maja Držaić

 

ANGELINA HARČEVIĆ

PREOBRAZBA 2.0 ILI KAKO JE GRGUR POSTAO VIRALAN

 

Jednog jutra, Grgur Samsa probudio se u svom krevetu, ali osjetio je da nešto nije kako treba biti. Umjesto zvuka alarma, probudio ga je zvuk notifikacija koje su dolazile sa svih strana. Mobitel na noćnom ormariću bio je vruć od stalnih vibracija.

Još pospan, posegnuo je za telefonom i šokirao se – umjesto svoje ruke ugledao je… ekran. Da, ekran! Njegova desna ruka sada je izgledala poput pametnog telefona, dok je lijeva imala oblik tableta. Zbunjeno je ustao i prišao ogledalu. Lice mu je bilo prekriveno emotikonima: smajlići, srca, pa čak i one glupave naljepnice koje nitko nikada ne koristi, a na čelu mu je pisalo #trending.

Panično je otvorio svoj Instagram profil i vidio da ima milijune novih pratitelja. Njegova najnovija objava – koju nije ni postavio – bio je live stream njega kako spava, uz caption: Preobrazba uživo! Komentari su se nizali – OMG, je li ovo stvarno?, Nova generacija influencera! Grgur je kralj!, Hoće li biti giveaway?

Pokušavao je shvatiti što se dogodilo. Njegovi pokušaji objašnjenja roditeljima bili su uzaludni, jer svaki put kad bi otvorio usta, umjesto riječi izlazile su fraze poput: „Like, share, subscribe!“.

„Grgure, molim te, prestani se snimati dok jedeš!“, vikala je majka očajna zbog kamera koje su bile uključene čak i za vrijeme doručka.

„I prestani s taganjem naše mačke! Ljudi me pitaju zašto je Mrki sada sponzor hrane za kućne ljubimce“, nadovezala se sestra.

Samo je otac odmahivao glavom: „Bio je normalan dečko dok nije instalirao TikTok.“

Jedini tko je bio sretan bio je njegov šef iz dostavljačke firme. Više nije morao ići na posao – dovoljno je bilo da objavi fotku s paketom i prodaja bi skočila za 300%. „Ti si naš najvažniji zaposlenik!, rekao mu je šef. „Ali, molim te, nemoj se opet zamrznuti usred live streama kao jučer.“

Prijatelji? Ili pratitelji? Prvi tjedni su bili kaos, ali Grgur se prilagodio. Međutim, ubrzo je shvatio da je njegovo „novo normalno“ poprilično usamljeno. Prijatelji su ga prestali zvati. Umjesto toga, slali su poruke: Ej, brate, možeš me označiti u nečemu?, Aj, ubaci me u neki giveaway, molim te!, CAAREEE!!! Te večeri, nazvao je svog najboljeg prijatelja, ali umjesto pozdrava, čuo je razočarani glas: „Grgure, brate, jesmo li još prijatelji ili sam ti samo još jedan follower?“ Htio je odgovoriti, ali linija je već bila prekinuta.

Bio je sve popularniji, ali istovremeno sve izoliraniji. Kada je pokušao ugasiti svoj mobitel, shvatio je da je to nemoguće. Baterija njegovih ruku nikad se nije praznila. Čak i kad bi pokušao spavati, neprestane notifikacije i zahtjevi pratitelja držali su ga budnim. Na društvenim mrežama pratitelji su tražili više sadržaja, više lajkova, više svega.

Jednog jutra, dok je gledao svoje ruke koje su neprekidno svijetlile, odlučio je stati na kraj tom apsurdu. „Ako prestanem postojati online, možda ću ponovno biti stvaran,“ pomislio je. Započeo je svoju pobunu tako što je počeo brisati aplikacije iz tijela. Ekran na desnoj ruci postajao je sve tamniji, dok je lijeva ruka treperila kao da moli za milost.

Na kraju, kada su sve aplikacije nestale, osjetio je tišinu po prvi put nakon nekoliko mjeseci. Sjeo je na pod sobe i duboko udahnuo. „Napokon slobodan“, pomislio je.

No, kada je pogledao u ogledalo, opet šok! Njegove ruke su nestale. Zatim noge. Njegovo tijelo bilo je prazna silueta od pikseliziranih linija, gotovo prozirno. Grgur Samsa prestao je postojati i u stvarnom svijetu.

Sestra je zastala na vratima, ušla u sobu i vidjela samo ugašeni mobitel na stolu. „Prolazni trend“, rekla je sama sebi, pokupila uređaj i stavila ga u ladicu.

Tjedan dana kasnije, novi influencer Max pojavio se na sceni. Imao je više pratitelja nego Grgur ikad. Ljudi su ga obožavali, a Gregor je postao samo još jedan zaboravljeni trend u svijetu algoritama.

Na kraju, svijet društvenih mreža nastavio je dalje, ravnodušan prema Grgurovom nestanku. Jer u svijetu društvenih mreža, uvijek postoji netko novi, uvijek postoji još jedan hastag. Grgur Samsa postao je ono čega se najviše bojao – nevidljiv.

 

 

Srednja strukovna škola Makarska, Makarska

PREOBRAZBA 2.0 ILI KAKO GRGUR POSTAO VIRALAN

Učenica: Angelina Harčević, 3. razred

Voditeljica: Magdalena Antonini

 

 

ROKO BARBIĆ

U POZADINI

 

Noćne smjene u malom gradu bile su monotone, ali iscrpljujuće. Ivo je radio na centrali hitne službe već sedam godina, u gradiću koji je imao manje stanovnika nego prosječna gradska četvrt većih gradova. Rijetko se na takvu mjestu događalo išta uzbudljivo. Danju ponekad pijani obračun, zalutala krava na cesti i slično. Noću gotovo da se radilo o gradu duhova: rijetki hitni pozivi, svjetla ugašena i beskrajna tišina. Policijska postaja imala je svega dva patrolna automobila, a većinu noći proveli bi parkirani na benzinskoj, grijući ruke oko plastičnih čaša kave. Ivo je svakim dolaskom u smjenu osjećao težinu rutine. Njegov glas, nekada pun žara i empatije, sad je bio prazan i mehaničan. Osjećao je da se troši na gluposti, dok svijet izvan ove rupe ide dalje. Ali kada telefon zazvoni, sjeti se on svoje dužnosti, uspravi se i započne razgovor.

“Hitne službe, izvolite?” rekao je, pogleda usmjerena prema bljeskajućem crvenom svjetlu na konzoli.
“Netko je u mojoj kući!”, začulo se s druge strane. “Mislim da se netko skriva.”

“Razumijem. Recite, gdje se nalazite? Koja je Vaša adresa?”

“Pavlov put 23, u kući sam.”

“Hvala. Možete li mi reći svoje ime?”

“Milan. Milan Perić.”

“U redu, Milane. Jeste li sami u kući?”

“Mislim da jesam, ali čujem korake... Netko je unutra!”

“Jeste li na sigurnom? Možete li se zaključati u sobu?”

“Da, zaključao sam se.”

“Dobro, ostanite na liniji. Policija je na putu. Možete li mi reći još nešto o tome što čujete ili vidite?”

„Spavao sam do prije pola sata, a onda me probudio zvuk odozdo. Zvučalo je kao razbijanje brave, pretpostavljam. Tad sam shvatio da nisam sam u kući. Netko je ovdje, čujem nečije korake dolje u boravku.”

Unio je njegovo ime u sustav, ne očekujući ništa važno. Pred njim su se pojavili sljedeći podaci: Milan Perić, 63 godine, živi sam u staroj obiteljskoj kući na kraju ulice, sinovi odavno odselili u metropolu. Zabilježeno je i da uzima lakše lijekove protiv bolova i tablete za spavanje. Nije imao kriminalnu prošlost ni prijave za nasilje ili za čudno ponašanje.

„Razumijem, Milane. Molim Vas, pokušajte se smiriti. Jeste li sigurni da ste sami u kući?”

„Da, samo sam ja. Ali... ali nešto nije u redu. Znate, probudio sam se od glasnog zvuka, kao da je nešto razbijeno. Mislim da je nešto u kući... netko je tu, moram biti siguran.”

„ Dobro, Milane, sve je u redu. Pokušajte se smiriti. Policija je već na putu. Možete li reći što ste točno čuli?”

„Ne znam... ne mogu shvatiti. Čuo sam korake, ali nisu moji. Nisu moji... I onda to razbijanje, kao da je netko nešto bacio, i sad ti koraci... dolaze iz hodnika. Mislim da je netko ušao, ali siguran sam da sam zaključao vrata.”

„Dobro, Milane, još je par minuta do dolaska policije. Recite, jeste li zatvorili i prozore? Ne izlazite iz kuhinje i ne otvarajte vrata dok ne stigne pomoć. Dobro?”

„Da, zatvorio sam... ali... osjećam nešto. Kao da me netko prati. I taj zvuk... kao da netko razmišlja za mene.”

Tada se, najednom, prekinuo poziv. Ivo je pomislio nazvati gospodina Milana da bi provjerio je li se što dogodilo, no sjetio se da to i nije najbolja odluka. U slučaju da mobitel zazvoni, mogao bi odati Milanov položaj i dovesti ga u opasnost. Odluka je bila jasna – samo čekati. Nakon nekoliko minuta policija je stigla do kuće. Milan je bio u kuhinji blijed kao kreda, vidno loše, s vrtoglavicom. Nisu pronašli nikakve tjelesne ozljede, ali bilo je jasno da nije bio u svom uobičajenom stanju. Bio je previše iscrpljen i zbunjen da bi mogao dati smislen odgovor. Iako su se čuli zvukovi koje je Milan spomenuo, ništa nije upućivalo na stvarnu prijetnju ili provalu.

Milan je bio prebačen u ustanovu. Liječnici su ubrzo dijagnosticirali shizofreniju. Dijagnoza je za sve bila logična – stariji čovjek koji živi sam, usamljen, pod stresom i s godinama sve skloniji paranoji. Obitelj je prihvatila sudbinu, a susjedi su o tome govorili nekoliko dana prije nego što su potpuno zaboravili. Milan je postao još jedno ime u registrima, još jedan “tragičan slučaj”.

Ivo je, isto tako, ubrzo prestao razmišljati o njemu, držeći to jednim od onih neizbježnih ishoda nečijeg mentalnog sloma. Grad je nastavio ustaljenim ritmom, a Ivo se vratio monotoniji noćnih smjena, umoran od predvidljivih poziva. S vremena na vrijeme prisjetio bi se tog čudnog razgovora, ali samo nakratko. Ionako nije imalo smisla propitivati prošlost. Nitko se nije zapitao o tome što je zapravo uzrokovalo Milanove halucinacije. Nitko nije preispitivao dijagnozu.

No u tišini, daleko od Ivina radnog stola i Milanove kuće, kutije tableta, uredno zapečaćene, skrivale su tajnu. Milanovi lijekovi nikada nisu provjereni. Netko im je mijenjao sastav, pretvarajući ih u tihu oružarnicu nesigurnosti i paranoje. Ne dovodeći išta u pitanje, sve se odvijalo očekivano – dijagnoze su postavljane, pacijenti slani na liječenje, a sustav je nastavio gutati ljude, bez osvrtanja. Nitko to nikada nije saznao. Ni Ivo, koji je tek nastavio mehanički odgovarati na pozive, ne sluteći da su ispod tog naizgled mirnog grada postojale pukotine koje se nikada neće moći popraviti. Dok bi noćna smjena završavala, a grad tonuo u tišinu dana, Ivo bi zapisao još pokoje ime u svoj dnevnik poziva. A negdje u pozadini, u sjeni svijeta, netko bi nastavljao po svome – bez prestanka, bez sumnje, bez kazne.

 

 

V. gimnazija, Zagreb

U POZADINI

Učenik: Roko Barbić, 2. razred

Voditeljica: Marina Dragović Gabrić

 

LEO KREMIĆ

SEDAM

 

deset je

kuna

ispod moga

jastuka

 

mama

nije trudna

i trebam ju

da mi dođe

gledat

utakmicu

 

pred tobom

vrtim

drvene pločice

sa slovima

i znam ih

sve

napamet

i naglas

čitam

slikovnice

 

ne jedem

rukama

burek

 

tvoja

baklava je

na malome

pijatu

i kava

još uvijek je

turska

 

Eid

al adha

mubarek

olsun

 

jer

još me nije

sram

pružit ruku

ni

da ti

to

izgovorim

 

jer deset je

kuna

ispod moga

jastuka

 

i još sam malen

i još si

moj

tata

 

 

Gornjogradska gimnazija, Zagreb

SEDAM

Učenik: Leo Kremić, 4. razred

Voditeljica: Sara Štivčević Bajramović

 

 

144. Pisci na mreži, 30. travnja (srijeda) 2025. u 17 sati: Velid Đekić

Gost 144. programa Pisci na mreži bit će Velid Đekić, koji je bio dijelom pokretačkog kruga časopisa Quorum, također urednik u časopisu Rival. Književnokritičke napise i kulturološke tekstove objavljuje u časopisnoj periodici (Quorum, Dometi, Republika, Istra, Fluminensia, Književna Rijeka itd), također u dnevnom i sličnom tisku (Novi list, Vjesnik, Danas, Vijenac, Oko, Polet, Nedjeljna Dalmacija, Il Piccolo i drugo). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Velidom Đekićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Velidom Đekićem, odnosno njegovi tekstovi, rad i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Velidu Đekiću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Poveznice
https://www.nacional.hr/velid-dekic-rijeka-je-od-1950-ih-bila-predvodnica-pop-i-rock-glazbe/#google_vignette
https://korzoportal.com/intervju-velid-dekic/
https://glazba.hr/citaj/intervju/intervju-velid-dekic-izlozba-nevjerni-psi/
https://www.teklic.hr/lifestyle/intervju/velid-dekic-autor-knjige-zvali-su-me-industrijska-koja-ce-probuditi-duhove-ove-slavne-ulice/154929/
 
Dodaci
Velid Đekić, 91. decibel, ulomci, 2009.
Velid Đekić, Zvali su me industrijska – Etelka riječka čelična dama, ulomak, 2020.
Velid Đekić, Morski tramvaj, ulomci, 2024.

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Plovidba Rijekom naše mladosti: razgovor s Velidom Đekićem

Povodom premijere antologijskog dokumentarnog filma „Rijeka naše mladosti“, razgovarali smo s Velidom Đekićem, riječkim publicistom, novinarom te autorom književno-kritičkih napisa i kulturoloških tekstova, ujedno koscenaristom i naratorom filma.

Razgovarao: Filip Kralj

U željnom iščekivanju premijere Rijeke naše mladosti, antologijskog dokumentarnog filma koji će pokriti povijest riječke glazbene scene od završetka Drugog svjetskog rata do suvremenog doba, uspjeli smo uhvatiti nešto vremena da u prostorima Kockice popričamo i s jednim od autora ovog dokumentarca čija će se premijera odviti u petak 3. studenog u 20:00 u Art-kinu. Velid Đekić potpisan je na filmu kao koscenarist i narator, a riječkoj je javnosti otprije poznat po svojim književnim djelima lokalpatriotskog karaktera poput Zvali su me industrijska (o tristogodišnjoj povijesti Baračeve ulice), Red! River! Rock! (o riječkoj rock sceni šezdesetih) i brojnim drugim izložbama vezanima uz temu riječkog gospodarstva i riječke povijesti.

Kako ste se odlučili za ovu temu Vašeg dokumentarnog filma?

Pa da budem iskren, nije to bila moja odluka, to je bila inicijativa Alekseja Pavlovskog koji je urednik na HRT-u, a donedavno je bio urednik redakcije Pučke i predajne kulture. On je inače Riječanin, doktor znanosti koji se bavi etnologijom i etnografijom. Imao je moje knjige o riječkom rocku u rukama (Red! River! Rock!, monografija o riječkoj rock sceni šezdesetih i 91. decibel, sintetska priča o 20 lokacija i zašto su one važne) koje su mu bile interesantne i on je zapravo došao na ideju da napravimo jedan serijal o Rijeci poslije Drugog svjetskog rata. Govorimo, dakle, o svakodnevnom životu, o tzv. običnom čovjeku, ne o velikim političkim događajima, gospodarskim uspjesima ili neuspjesima, svim onim silnim tvornicama koje su obilježile grad, nego da vidimo kako je taj čovjek živio, dakle, kad bi došao s posla doma, najviše se to u ovom slučaju nekako odnosi na glazbu, gdje se izlazilo, što se nosilo, kako se družilo itd. Inicijalna je ideja bila da to budu 4 epizode za 4 dekade (pedesete, šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine), a onda smo mi počeli snimati i ja sam, eto, u toj priči koscenarist i narator i još nešto, ne znam više ni što sam sve unutra (smijeh), urednik je Aleksej Pavlovsky, a redatelj Davor Borić pa smo tu dosta utrčavali jedan drugome. Ideja je, dakle, bila napraviti četiri epizode, i onda smo s dosta tih ljudi o kojima sam ja pisao u svojim knjigama razgovarali, vodio sam ekipe na neke interesantne lokacije, i onda se materijala nagomilalo. Doduše, istina je da smo počeli snimati pred Coronu, taman negdje na početku 2020. godine i onda je to sve zablokiralo i dosta se to sve odužilo. Na kraju je ispalo da nije uvijek loše kada se nešto oduži, to govorim iz vlastitog iskustva, jer onda dobiješ dosta vremena da to napraviš boljim. Aleksej je uspio isposlovati da na kraju bude sedam epizoda po pola sata, zahvaljujući tom bogatom materijalu, mi smo u tih sedam epizoda razgovarali s valjda 40-50 osoba iz nekih vremena, i uvijek je to malo duži razgovor od po sat vremena. Naravno da se to mora kasnije dosta rezati, mene malo srce boli zbog svega što je bilo izrezano, ali to je valjda tako uvijek kad nešto dobro radiš.

Najteže nam je bilo, nekako, ove starije dekade riješiti, recimo na primjer s pedesetima. Budimo realni, ljudi koji su pedesetih imali 20 godina sada imaju 70-80. Pitanje je tko je uopće s nama, tko ima što reći, ako ima što reći da li zna nešto reći… Evo sada moram već post festum pomalo i tužno kazati da od, čini mi se, četiri ili pet osoba s kojima smo razgovarali u toj kronološki prvoj epizodi, već su tri pokojne. Jedan je u takvom stanju da nije ni gore ni dolje, jedna se gospođa od 87 godina jako dobro drži i to nas veseli, obećala je doći na premijeru u Art-kino s unukom. Govorili smo o pedesetima i šezdesetima, to je već doba u kojemu su one najžešće ratne rane zacijelile. Ljudi obično danas misle: „Plasirane priče! Potpuni mrak! Ničeg nema.“ Mislim, puno je toga nedostajalo i vani, prema tome nije to bila nikakva, nažalost, iznimka. A da je bio neki mrak kad je riječ o slobodnom vremenu i zabavi, nije to baš istina. Recimo, ja znam na temelju istraživanja da je pedesetih godina bilo 47-48 mjesta, ne bi čovjek vjerovao koliko je bilo mjesta za stalne svirke u gradu. Doduše, istina je i to i da se u to vrijeme ljudi zabavljaju ne slušajući televiziju, pitanje je je li itko imao televiziju, nije bilo interneta, satelita, mobitela i stotine ostalih čuda. Dakle, pojam zabave je živa glazba. Dođete u neki ugostiteljski objekt, u neki vrt, baštu ili terasu, i svi se žele dobro osjećati, a bez žive glazbe to ne ide. Na svakom slobodnom mjestu, i u mjesnim zajednicama, terasama, ugostiteljskim objektima i svugdje je bila ta živa glazba i ljudi su jedva dočekali da izađu van, da se malo opuste i da ostave sve one ratne strahote iza sebe i taj naporan rad.

Na prijelazu u šezdesete već polako počinje rock ‘n’ roll dolaziti. U prvi mah je to bila zabavna glazba, a 1957. otvoren je prvi rock klub, to je taj famozni Husar. Danas često kažu disco klub, mislim i ja sam ga lansirao kao disco klub, ali nemojmo zaboraviti da Husar ima dvostruku ulogu, on je ujedno i rock klub jer u to vrijeme ne postoji klasična disco glazba, nego su ti mladi dečki i cure dobili prostor od Narodne omladine, tj. od ondašnjeg sustava, da se zabave su donosili ploče i gramofone, a na tim pločama je uvijek bila žustrija i ritmičnija glazba za plesanje, a to je tada rock ‘n’ roll. Postoji i politički okvir za cijelu priču, a granica je 1948. godina kada se Tito odlučio maknuti od Istočnog bloka u sukobu Tito-Staljin. Tito je usmjerio zemlju i otvorio ju prema Zapadu i zapadnim utjecajima i infekciji zapadne pop kulture. Amerikanci su odlučili podržati tog odmetnutog komunista iz tog bloka šaljući brodovima i hranu i oružje i svašta nešto, a to znači da je u Rijeku koja je bila glavna jugoslavenska luka, dolazio najveći broj brodova, te je grad bio preplavljen američkim mornarima koji sa sobom uživo donose infekciju te nove pop kulture koja se zove rock ‘n’ roll. Tad još nismo bili svjesni, a danas nažalost jesmo, da iz toga ne dolazi samo dobro nego i nešto loše, a to je ono što danas zovemo meka moć. Tužno je danas reći, ali Jugoslavija se 45 godina koliko je postojala uvijek bojala ruskih snaga i tenkova na svojim granicama, postojala je ta famozna parola „Rusi dolaze!“. Bio je jedan bend iz osamdesetih koji je to na pozornici izvikivao pa su ga maknuli brzo, a na kraju su ih pojeli Amerikanci. Svi smo kad smo bili klinci htjeli biti rockeri, gledali smo vestern filmove pa smo htjeli biti kauboji, svi smo htjeli biti John Wayne, Gary Cooper, itd., a na kraju smo postali, evo vidite, Amerika. Je li to dobro ili je to loše, u svemu ima i jednoga i drugoga. Taj Husar je prvi rock klub uopće u socijalističkom dijelu svijeta. To nije malo, to je pola planete barem, i baš zahvaljujući otvorenosti Jugoslavije zapadnim utjecajima, i rock je tako brzo ušao ovdje, a u ostalim socijalističkim zemljama došao je dosta kasnije. Zahvaljujući tome tu su 1960. godine počeli raditi Uragani, prvi jugoslavenski rock bend. Također je iste godine je prvi britanski rock bend ikada došao u socijalističku državu, a nastup je održan u Rijeci u Kinu Partizan, tj. Teatro Fenice. Imamo i tada čovjeka koji je počeo masovno fotografirati rock bendove koji su krenuli nastajati ovdje od Uragana nadalje, to je Ante Škrobonja, ja sam ga proglasio začetnikom rock fotografije u socijalističkom dijelu svijetu. To je taj politički okvir iz kojeg to izrasta. Bilo je suspregnutije nego na Zapadu, ali bilo je otvorenije nego na Istoku. Mi smo ta neka međuzona i ta dvostrukost je meni jako interesantna. To je ono što je obilježilo velik dio tih godina.

Čak je i moja generacija bila obilježena time, primjerice Parafi su ljeta 1977. godine imali svoj prvi javni nastup u današnjem Parku Nikole Hosta, jedna onako gerilska akcija gdje su donijeli opremu, instrumente i nešto improvizirali koliko se tada moglo, jer su bili mladi dečki koji nisu imali opreme. Tako su se prištekali produžnim kablovima kroz prozor doma, jedno dvadesetak minuta su prašili vani, baš onako gerilski, prava urbana gerila, udari i nestani. To je prvi korak punka u Istočnoj Europi, tj. Srednjoj, jer mi baš i nismo bili Istočni blok. Tada još ljubljanski Pankrti ne postoje. Ima puno tih lijepih trenutaka gdje se vidi da smo mi kronološki prvi u nečemu, i kada se to počne ponavljati onda to nije slučajno. Slučajno je ako se dogodi jednom ili dvaput, ali kad se dogodi pet, šest, deset puta onda to više nije slučajno. Govorim o tome kako smo mi bili očigledno grad koji je lako prihvaćao pozitivne tendencije, otvorio prostora da se one realiziraju i to govori o nekoj civilizacijskoj, kulturnoj, kako god hoćete, razini određene sredine. U tom smo smislu prednjačili u mnogočemu u toj tadašnjoj državi, pa to je tako išlo sve do kraja osamdesetih.

 

S obzirom na raznovrsnost tema koje su obuhvaćene u Vašem dokumentarcu, kako biste Vi definirali utjecaj riječke glazbene scene na širu jugoslavensku, i danas hrvatsku kulturu?

Pa riječka scena ima te pionirske zasluge, sada sam izrekao neke od tih pionirskih highlightova, što bi se danas hrvatski reklo. To je važno jer to mijenja povijest popularne kulture. Ja sam uvjeren da će ta priča, i već polako postaje europski interesantna, Rijeka u tom smislu, njena scena postaje europski interesantna jer rock ‘n’ roll nije nešto što se samo događalo u Britaniji, Francuskoj ili Njemačkoj (npr. Krautrock), nego što je s ovim socijalističkim dijelom kontinenta? To će kad-tad postati dio zajedničke priče jer, recimo, nije punk u Londonu isti kao punk u nekom Sarajevu, Rijeci ili Beogradu. Drugačije su sociološke okolnosti, i ta je pojava tim egzotičnija, a time i interesantnija. Ta će priča kad-tad postati dio zajedničke europske povijesti i tu će Rijeka sigurno skočiti. Meni je bilo jako simpatično kad mi je prije negdje godinu dana na Wikipediji istrčao pojam Colin Hicks & The Cabin Boys. To je jedan britanski bend koji je nastupio u Rijeci 1960. godine, i ja čitam i vidim referencu koja kaže da je to bio prvi britanski rock bend koji je ikada nastupio u nekom socijalističkom dijelu svijeta, nastupio je u Kinu Partizan, a dolje je referenca neki moj tekst na kojeg se oni pozivaju. Hoću reći, evo jednog malog simboličnog detalja koji govori kako te naše informacije, ako ih plasiramo i ako su interesantne postaju dio te zajedničke europske priče. U tom je smislu Rijeka i važna, važnija nego što mi to mislimo. Logično je da ljudi često ne prepoznaju tu važnost zato što im treba netko to ispričati, istraživati itd. Zato su tu neki ljudi koji nešto istražuju i objavljuju. Rijeka je u tom smislu prednjačila u Jugoslaviji, imali smo tu prvi rock klub, prvi rock bend, prvog rock fotografa, prvi jazz rock bend, prvu folk ekipu, prvu punk ekipu i da ne nabrajam dalje. Evo, to su te pionirske zasluge koje su apsolutno interesantno.

Ali imamo jedan problem: obično prvi pionirski skočimo, nekako smo avangardni, ali nismo izgradili infrastrukturu. Dakle, diskografske kuće, medije, televiziju, ono što je potrebno da bi se scena realizirala u svoj svojoj produktivnosti, koliko je to moguće. Tu smo uvijek zakazivali, i onda bi nam se događalo, recimo, da mi krenemo prvi a onda npr. Zagreb ili Beograd ili netko drugi preuzme priču i plasira je medijski. To je u redu što se plasira, ali nije u redu što se prešuti ovaj dio i onda ispadne da je tamo bilo sve a ovdje da nije bilo ništa. Ali to opet ne može negirati ove podatke o kojima ja govorim. Dakle, i u tom smislu Rijeku niste mogli držati pod kontrolom, ona napravi svoje, ne realizira se do kraja, vi idete mimo nje, dakle plasirate priče o zagrebačkoj, beogradskoj, sarajevskoj, ljubljanskoj. Dapače, to je sjajno, ali ona je uvijek tu negdje ali nekako ostane postrani, nedovoljno prepoznata i plasirana i onda dobije taj neki status neke čudne oaze kao relacija London-Manchester, koji je barem bio grad industrije, grad čudnih bendova, neobičnih, autorskih, samosvojnih, i to su neke opće naočale kroz koje se promatra riječku scenu. Tako je na neki način i danas. „Odi u Rijeku.“ „Da, oni su ti malo posebni, oni su ti uvrnuti, oni su samosvojni i jaki.“ To je naš plus jer imamo svoje ja i to je naš minus zato što nas vrednuju onoliko koliko bi trebalo, ali i taj neki rubni položaj ima svojih draži jer nisi onda prisiljen da moraš trčati za nakladama, za televizijama, jer to ti oslobodi prostora da ne moraš udovoljavati ni uredniku u diskografskoj kući ni TV uredniku nego radiš ono što ti je gušt pa ako se nekom sviđa dobro, a ako ne i dalje je dobro. I zato tu ima puno tih nekih bendova i izvođača koji su nekako uvrnutiji od tog mainstream sustava, i na svjetskoj i na jugoslavenskoj te hrvatskoj razini.

 

Koliko se izmijenila vizura, funkcioniranje i utjecaj riječke glazbene scene u modernoj Hrvatskoj u usporedbi s osamdesetima i ranije?

Pa, život čini svoje. Čovjek bi očekivao da će Rijeka postati na neki način važnija jer je država postala manja, pa svaki dio koji je onakav kakav je automatski dobije veći dio tog manjeg zajedničkog kolača. Na moju žalost priča se na neki način ponavlja. Kako si bio marginaliziran u doba Jugoslavije u tom nekom mainstream medijskom smislu tako si zapravo skoro pa i danas. Tu se nažalost ništa nije promijenilo. Ponekad imaš osjećaj da je bila galama protiv Murte da bi zajahao Kurta. Na svu sreću vremena su se tehnološki promijenila, prema tome jučer si bio osuđen na sliku, recimo, iz nekog centra ili televizijske kuće, a danas je ipak Internet donio do neke mjere neku tehnološku demokratizaciju pa ti onda možeš plasirati svoju sliku neovisno o različitim centrima moći. Ja to znam iz osobnog primjera. Nekad je bila plasirana samo slika o hrvatskom i jugoslavenskom rocku koja je došla iz centra, a ovo nije moglo doći u medije. Evo, moje knjige i moje pisanje danas je takvo da sam ja neovisan o tim medijima i plasiram svoju sliku kroz knjige i Internet onako kako ja to hoću, i sad vodimo neki paralelizam. Mala je država, i glupo je što vodimo taj paralelizam. U Zagrebu se drže samo svog filma, a ja kažem: „Baš me briga, ja tjeram svoje.“ I okrenut ćemo leđa jedni drugima što je, naravno, blesavo, ali je tako kako je. Ja se nadam da će doći taj neki treći trenutak kad ćemo sjesti u tom malom prostoru, objektivno posložiti stvari i to je zapravo najkorektnije, najpoštenije i najobjektivnije. Evo, danas se u tom smislu malo promijenilo.

 

Je li riječki punk doprinio liberalizaciji unutar socijalističkog sustava ili je on došao kao posljedica liberalizacije sustava?

Jako dobro postavljeno pitanje jer me podsjeća na ono čarobno pitanje: „Što je starije: kokoš ili jaje?“ Ljudi su uvijek ljudi, vole sebi pripisivati neke zasluge. Ja mislim da je ta punk generacija vrlo često sebi pripisivala neke zasluge za demokratizaciju pa možda i veće nego što realno jesu bile. Ali istina je da sustav nije imao demokratskih elemenata, u najmanju ruku, u sebi da ne bi bilo punka, jer ako Partija, UDBA ili OZNA i tko je sve već bio tako enormno moćan kako nas danas uvjerava. Naravno da su to sve mogli potaracat’, kako bi se lijepo reklo. Istina je u tome da unutar nekadašnje vlasti nije to bilo monolitno, kao što ni danas nije monolitno. Uvijek vas uvjeravaju u neke monolite, ali tko god vas uvjerava u neke monolite znajte da vas laže. Tako je i jučer, tako je i danas. Hoću reći da je unutar nekadašnje vlasti bila i ona demokratična struja koja je puno toga htjela dopustiti, i više nego što se dopustilo, i ona tvrdokorna onovremena staljinistička struja, i sad sve zavisi koja bi u nekoj fazi ili u nekom mjestu sredinu pretegnula. Mene su x-puta znali uvjeravati kako je šezdesetih bio mrak, ali istina je da su ti bendovi svirali, prema tome kako su vas zabranjivali ako ste nastupali ovdje, ondje i onamo? Naravno da to nije bilo bezbolno, tako je bilo i s mojom generacijom. Punk je istupio na scenu jer je društvo bilo do neke mjere poludemokratsko, zbog ove druge polovice biste mogli dobiti informativne razgovore u Policiji, pa bi došli da vas spriječe od upisa na fakultet ili bi vas sprječavali da se zaposlite na nekom mjestu. Dakle, postojala je iza zavjese jedna struja koja je upravljala i ovim malo nepoćudnim elementima. „Nemojte im dopustiti da se oni malo previše razmašu ili zasjednu na neka mjesta jer tko zna kamo to vodi.“ Znamo mi kamo to vodi, ali ako mislite da je danas drugačije onda ste, mladi čovječe, jako naivni, ne vjerujte im jer države se mijenjaju ali se zapravo u suštini uopće ne mijenjaju.

 

Koji Vam je najdraži glazbenik, glazbenica ili glazbeni sastav iz Rijeke koje ste slušali i koje ste pokrili u Rijeci moje mladosti?

Jao, jao. Eto teškog pitanja. U mojoj generaciji je bio uobičajen stav da je sve krenulo s Parafima. Naravno, ništa nije prije bilo što je, naravno, istina, ali ja znam da ovaj moj prokleti arhivarski crv kaže: „Naravno da je to istina, ali aj’ pogledaj činjenice i podatke.“ Teško mi je reći koji su mi najdraži. Parafi su mi apsolutno emotivno puno znače, Termiti mi puno znače, bilo je tu i sjajnih pop bendova, primjerice Grč mi je fantastičan bend. Jako su mi bliski postali i bendovi iz prijašnje generacije. Nedavno sam objavio i jedan CD box, kao što postoji i Riječki novi val koji dokumentira tu scenu krajem 70-ih i 80-ih, što je moja generacijska priča. Onda sam lansirao i tu prijašnju generaciju kroz Riječki prvi val s 3 CD-a. Na jednom su Uragani koji nikad nisu imali album, a sada su ga prvi put dobili. To su dokumentarno-arhivske priče, rahli materijal ali daje neke informacije. Na drugom CD-u su Miljenko i Dario, a na trećem su svi ostali čije sam snimke nekako uspio skupiti. Nije baš pravi odnos snaga u kvaliteti, ali to je ono što imaš. Dragi su mi i ti bendovi koje tamo čujem. Danas ima sjajnih bendova, recimo Jonathan je odličan, One Piece Puzzle je meni bio sjajan bend. Naravno, kad ste u formativnim godinama imate neke prioritete, ali kako se ipak nekako širite, razvijate ako ste od pravog materijala za to čime se bavite onda vam se obzori nekako razmiču, i onda najčešće to u praksi ispadne da slušaš tog dana ono kakvog si raspoloženja tog dana. Danas si jedno pa slušaš Grč, sutra si drukčiji pa slušaš neki umilniji, nježniji bend, trećeg si dana nešto treće. Teško mi se opredijeliti.

https://artkvart.hr/plovidba-rijekom-nase-mladosti-razgovor-s-velidom-dekicem/

3. studenoga 2023.

 

Bilješka o autoru

Velid Đekić (1960) diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Pedagoškom fakultetu u Rijeci (danas Filozofski fakultet). Na postdiplomskom studiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu postao magistar društveno-humanističkih znanosti iz područja filologije.

Novinarski rad i odnosi s javnošću

Novinarstvom se počeo baviti u omladinskoj emisiji Bura na Radio Rijeci (1978), potom u riječkom omladinskom listu Val. Bio je zamjenik glavnog urednika Vala, te urednik deska u zagrebačkom listu Polet. Pisao je za Novi list, Vjesnik, Nedjeljnu Dalmaciju, Glas Slavonije, Danas, Oko, Vijenac, tršćanski Il Piccolo. Novinarske poslove profesionalno je obavljao u Centru za informiranje Rafinerije nafte Rijeka (1986-1991) i Sektoru korporativnih komunikacija Ine (1991-2016). Uređivao je kompanijsko imidž-glasilo INA Časopis (2007-2009). Kolumnist je portala MojaRijeka (2010-2012) i Torpedo.media (od 2018). Voditelj je odnosa s javnošću Muzeja grada Rijeke (od 2018).

Književnost

Književnokritičke napise počeo je objavljivati tijekom studija u dnevnom tisku i časopisnoj periodici. Osamdesetih je dio pokretačkog kruga zagrebačkog časopisa Quorum te riječkog časopisa Rival. Autor je studije Flagusova rukavica – originalnost prepisivanja u prozi Dubravke Ugrešić (1995, 2006). Na polju dječje književnosti objavio je veći broj izdanja. Pokretač je zavičajne biblioteke Riječka slikovnica, u kojoj autorski (s ilustratorom Ivanom Miškovićem) objavljuje naslove: Trsatski zmaj (1994, 2012, 2021), Nepresušan vrč (2000), Crni Moro (2000), Mala papalina (2001) i Povratak Trsatskog zmaja (2002). Gradsko kazalište lutaka Rijeka postavilo je na scenu predstavu Trsatski zmaj, inspiriranu istoimenom slikovnicom (2015). Uslijedio je autorski niz slikovnica s frankopanskim motivima: Grobnički mlin, Trsatsko blago, Bribirske djevojčice, Tri brata i tri kule, Putovanje bakarskim jedrenjakom, Svojeglavi štapić, Čabarski rudari i Puhova družina (2019). Slikovnice su objavljene u sklopu projekta Primorsko-goranske županije Kulturno-turistička ruta Putovima Frankopana, ilustrirala ih je Margareta Peršić. Dobile su i zvučne verzije. Također scenske, zahvaljujući predstavama U potrazi za frankopanskim blagom u izvedbi Kotar teatra i Gradskog kazališta lutaka Zorin dom iz Karlovca, te Svojeglavi štapić u izvedbi glumaca Gradskog kazališta lutaka Rijeka (2023).

Industrijska baština

Istraživački ga posebno zanima povijest prerade nafte, dijelom u vezi s činjenicom da je bio zaposlen u Ini. U povodu 120. obljetnice prerade nafte u Rijeci, priredio je izložbe Povijesni dokumenti (arhivska građa o Rafineriji) u Državnom arhivu u Rijeci, te Muzejski vremeplov (povijesni predmeti i dokumentarni filmovi o Rafineriji) u Muzeju grada Rijeke (2003). Dio eksponata s potonje izložbe (uredski namještaj iz 1940, metalna kasa iz 1880-ih, putni kovčeg Milutina Barača i drugo), završio je tom prigodom kao dar vlasnika Muzeju. Urednik je, najvećim dijelom i autor popratnih kataloga za te izložbe, ujedno kataloga za proslavu obljetnice u riječkom HNK-u. Tom nizu autorski dodaje izdanja Crude Oil Processing in Rijeka 1882-2004, Prerada nafte u Rijeci 1882-2005, Bitka za Urinj (2005), također izložbu / katalog Etelka, riječka čelična dama / Etelka, Rijeka's steel lady (2012).

Autor je izložbe Opatijski san riječkoga čokoladnog slona, posvećene Riječkoj tvornici kakaa i čokolade u opatijskom Cafeu Strauss (2023).

Kao istraživač gospodarske povijesti, pronašao je teren prvoga tvorničkog kompleksa Rafinerije šećera, s kojega je krenula industrijalizacija Rijeke, uključujući sačuvanu zgradu za preradu sirovog šećera i prvu upravnu palaču Rafinerije (vjerojatno iz 1752). Također je otkrio zgradu električne centrale Ponsal (1897), objekte tvrtke Compensum S.A. (iz 1930-ih), te desetak industrijskih zgrada s potpisima arhitekata Vitorija Gözö Angyala, Nerea Baccija i F. Santinija (iz 1920-ih, 1930-ih i 1940-ih godina). Pronašao je ujedno objekt koji je izvorno vjerojatno imao ulogu vjetrenjače (oko 1800), koja je dala ime riječkom kvartu Turnić.

Lobiranjem je uspio zaustaviti provođenje odluke o rušenju tvorničkog dimnjaka Rafinerije nafte Rijekaiz 1883. godine (2003). Štoviše, na temelju takvih istraživačkih rezultata i na njegovu inicijativu, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske donijelo je Rješenje kojim je kulturnopovijesna cjelina pogona Rafinerije nafte Rijeka na Mlaki, zajedno s Petrolejskom lukom, upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara (2017). To je uključilo stotinjak povijesnih pogonskih strojeva, petnaestak zgrada te pripadajuće vanjske površine.

Tijekom dvijetisućitih izlagački je ili organizatorski sudjelovao u radu osam riječkih međunarodnih konferencija o industrijskoj baštini u organizaciji udruge Pro Torpedo, također konferencija Les Rothschild et l'Europe de l'Est / The Rothschilds and Eastern Europe (Roubaix, 2006), From the Spinx Petrol to the Dynamic Motor Oil (Zalaegerszeg, 2010), te Život i djelo službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić (Rijeka, 2022). Urednik je Zbornika radova IV. međunarodne konferencije o industrijskoj baštini u Rijeci 2010. (objavljeno 2012) i Zbornika radova V. međunarodne konferencije o industrijskoj baštini u Rijeci 2012. (objavljeno 2014).

Godine 2020. objavio je knjigu Zvali su me Industrijska, posvećenu Ulici Milutina Barača, okosnici povijesne riječke zapadne industrijske zone. To je prva knjiga o nekoj riječkoj ulici. Usporedno se pojavilo izdanje na talijanskom jeziku, Mi chiamavano Via dell'Industria.

Scenarist je dokumentarnog filma Milutin Barač, posvećenoga graditelju riječke Rafinerije (2004). Industrijski krajolik potaknuo ga je i na fotografiranje zanimljivih motiva. Koautor je izložbe fotografijaOperai: 250 uomini e una donna (riječka Galerija Juraj Klović, s Draganom Karlom Došenom, 2018), te autor samostalne izložbe fotografija Crni znoj (Galerija Principij u Rijeci 2019, te Muzej grada Siska 2020). HNK Ivana pl. Zajca koristio je Đekićeve fotografije iz knjige Zvali su me Industrijska kao scenografsku okosnicu opere Pagliaci Ruggera Leoncavalla, u režiji Dražena Siriščevića (2022).

Glazba

Đekić je napisao knjigu 91. decibel (2009) koncipiranu kao štivo o 20 lokacija važnih za povijest riječke rock-scene, zbog čega se čita i kao prvi turistički vodič kroz neku od hrvatskih gradskih rock-scena. Autor je monografije Red! River! Rock! (2013) o riječkoj rock-sceni 60-ih. Izlazak knjige potaknuo je ponovno oživljavanje gradske scene 60-ih. Osnovana je udruga LP Rock koja okuplja pripadnike te generacije (2018. imala je preko 900 članova), te formiran niz glazbenih sastava s izvornim članovima iz toga vremena. Đekić je inicijator postavljanja spomen-ploče rock i disko klubu Husar (2013).Udruge LP Rock i Ri Rock, koje okupljaju prvi naraštaj gradskih rockera i onaj iz dvijetisućitih, prihvatile su datum predstavljanja knjige Red! River!Rock! i otkrivanja spomen-ploče klubu Husar, što se dogodilo 5. prosinca, kao Dan riječkog rocka. Na inicijativu udruge LP Rock, potom je obilježena 10. godišnjica predstavljanja knjige Red! River! Rock!

Đekić je kustos fotografske izložbe Ante Škrobonje S Uraganima (1961-1971), u povodu 50. obljetnice prvog javnog nastupa sastava Uragani (riječka galerija Filodrammatica, 2011). Također je kustos izložbi istog autora Moji LP Rock svjetlopisi (Muzej grada Rijeke, 2021) i 60-ak godina mojih svjetlopisa. Od Uragana do LP Rocka, 1962. – 2020. (Muzej grada Rijeke, 2023). Kustos je izložbe fotografija Željka Morovića Agresija u svijetu - jučer i danas, u povodu 50. obljetnice riječkog omladinskog kluba Palach (2016). Izložba je remake istoimene izložbe iz 1968. koja je potaknula preimenovanje Studentskog kluba Index u Studentski klub Jan Palach.

Inicijator je stavljanja na popis zaštićenih kulturnih dobara grafita punk-grupe Paraf iz 1978. na Kozali, što je dovelo do njegova proglašenja gradskom kulturnom baštinom (2016) i obnove (2018). Autor je dokumentarne izložbe Paraf bode kao trn, postavljene na riječkom Korzu u povodu 40. godišnjice prvog najavljenog nastupa grupe (2018). Također izložbe Nevjerni psi i druge priče u riječkoj Galeriji Kortil, koja je sintetski prikaz povijesti gradske rock-scene (2023).

Stručni je suradnik filma Zvonimira Rumboldta Pola stoljeća diska (2015). Autor je i urednik trostrukog CD izdanja Riječki prvi val, s rock-glazbom 60-ih (2022). Autor je libreta za mjuzikl Pelinova kći, posvećenog Ani Katarini Frankopan (2022). Koscenarist je, istraživač i narator dokumentarnog serijala Rijeka moje mladosti za HRT (2023). Serijal ima sedam epizoda koje govore o društvenoj i glazbenoj povijesti Rijeke od 1950-ih do 1980-ih.

Turistička publicistika

Autor je turističkih vodiča Bakar (1996, 1997), Kvarnerski triptih (1997, 2001, 2011) i Volite li Rijeku (2006), objavljenih u više jezičnih varijanti. Također kataloga Obiteljski i mali hoteli Hrvatske (desetak izdanja). Koautor je i urednik tematske brošure Lica kulturnog identiteta (Kvarnerski baštinski vremeplov), za Turističku zajednicu Primorsko-goranske županije (2006). Bio je član uredništva revije Welcome to Rijeka. Scenarist je dokumentarnog filma Kvarner (1998) i televizijskog serijala Zeleno-plava baština (Kanal Ri, 2007).

Ostali autorsko-urednički rad

Autor je Bibliografije časopisa Dometi 1968-1983. (1984), monografije KUD Baklje: 20 godina plamena (2001), te autor koncepta i teksta fotomonografije Rijeka − nikad ista (2011). Autor je tematskih tekstova za priručnik zavičajne nastave u osnovnim školama Moja Rijeka za 5-6, također za 7-8. razred (prva izdanja 2012). Izdanja su objavljena u hrvatskoj i talijanskoj verziji. Napisao je knjigu Važno je ne plašiti se večernjeg vlaka (o riječkom Art-kinu Croatia, 2020). Također knjigu Morski tramvaj, o raznim jučerašnjim i današnjim aspektima života u gradu na Rječini (2024).

Urednički potpisuje knjige Viktora Hreljanovića Iz Kastva i Kastavštine (1994) i Slike povedaju – područje Grobnišćine u nedavnoj prošlosti (2021). Urednik je i koautor monografije o groblju Kozala (2002), te koautor monografije Riječka luka (2001). Urednik je i koautor prve prijavne knjige kojom se Rijeka kandidirala za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine (2015). Sudjelovao u pripremi Opere industriale, središnjeg umjetničkog programa otvorenja Europske prijestolnice kulture 2020. Koautor je prijavne knjige kojom se Rijeka kandidirala za domaćina Mediteranskih igara 2013. Koautor je monografije Putovima Frankopana (2019), te monografije Vječne vode: život i ljepota (izdanje Hrvatskoga restauratorskog zavoda o hrvatskom udjelu u europskoj baštini, 2020). Koautor je knjige Fiume Fantastika i istraživač-suradnik istoimene izložbe o urbanističkom identitetu Rijeke (2021). Koautor je kataloga izložbe Trideset godina Muzeja grada Rijeke (2024).

Koautor je poučno-zabavne igre pamćenja riječkih motiva MemoRi (Zaklada Sveučilišta u Rijeci, 2020) nagrađene BIG SEE Product Design nagradom. Također je koautor izložbe Slovo o Rijeci, posvećene knjigama koje istraživački osvjetljavaju razne aspekte gradske povijesti i sadašnjosti (2021).

Članstva i žiriji

Član je Hrvatskog društva pisaca, Kulturno-umjetničkog društva Baklje (čiji je predsjednik od 2009), te Udruge za promicanje i očuvanje riječke industrijske baštine Pro Torpedo (predsjednik od 2015. do 2021). Također je član Osnivačkog odbora i počasni član Udruge LP Rock. Bio je predsjednik Upravnog vijeća riječkog Art kina Croatia (2013–2021).

Također je bio višegodišnji hrvatski izbornik Biennala mladih umjetnika Europe i Mediterana, višegodišnji član županijskog žirija turističke ekološko-edukativne akcije Volim Hrvatsku, član Žirija i Odbora riječke Književne nagrade Drago Gervais, te predsjednik Vijeća za knjigu i izdavaštvo Grada Rijeke.

Član je Povjerenstva za izradu prijedloga svečane pjesme Primorsko-goranske županije (2010). Voditelj je izborničkog tima Old Stars rock festivala udruge LP Rock, četverosatnog dijela programa otvorenja Rijeke – Europske prijestolnice kulture 2020. Član je žirija Ri rock festivala (od 2018), ujedno žirija HDP-ove Književne nagrade Janko Polić Kamov (2020–2022).

Nagrade i priznanja

Dvostruki je dobitnik Nagrade Grada Rijeke (2013, 2021). Također je dobitnik Posebnog priznanja međunarodnog Festivala dokumentarnog rock-filma (2012). Za niz od osam slikovnica s njegovim tekstovima i ilustracijama Margarete Peršić, Primorsko-goranska županija dobila je Pohvalu žirija Nagrade Ovca u kutiji, koju dodjeljuje Hrvatski centar za dječju knjigu (2020).

143. Pisci na mreži, 26. ožujka (srijeda) 2025. u 17 sati: Božica Jelušić

Gošća 143. programa Pisci na mreži bit će Božica Jelušić, koja neposredno i izravno sravnjuje, spaja i razdvaja: „Često mi govore da sam 'hrabra', jer ne držim stvari pod stolnjakom, tepihom i u talonu. Svi znaju kako je sa mnom i što je, jer drugoga štofa osim vlastita života nemam i ne tražim. Težim živjeti slobodno, izvan okvira, ne marim za malograđansku 'svidljivost', niti svoje neuspjehe i mane na drugim područjima želim kompenzirati bljeskom u poeziji. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Božicom Jelušić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Božicom Jelušić, odnosno njezini tekstovi, rad i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Božici Jelušić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice
https://www.stav.com.hr/naslovi/autor/8/bozica-jelusic/
https://tacno.net/bozica-jelusic-a-sto-se-mene-tice/
https://www.casopiskvaka.com.hr/2024/05/bozica-jelusic-prostor-slobode-i.html
https://www.matica.hr/kolo/539/petoknjizje-bozice-jelusic-27759/
https://www.icv.hr/virovitica/pjesnikinja-bozica-jelusic-o-novoj-knjizi-inspiraciji-i-rodendanu-odlucila-sam-da-imam-65-godina-i-da-cu-jos-stanovito-vrijeme-imati-toliko/
https://radiogornjigrad.blog/2025/02/04/bozica-jelusic-mandeljstamov-smijeh/

 

Dodaci

Božica Jelušić, Teška ljeta, roman, ulomak, 2023.

Božica Jelušić, Godišnja doba duše, ulomak, 2024.

Božica Jelušić, Slobodni stihovi, pjesme, izbor, 2025.

Božica Jelušić, Plave ptice, pjesme, izbor, 2025.

 

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Stilski moćan i tematski raznovrstan tekst

Osvrt na knjigu Božice Jelušić Teška ljeta:

 

Marinko Krmpotić

 

Tekst govori „o malom gradu, o stiješnjenosti i dosadi. O mozaičkom identitetu“

Možda je biografsko, nema lica, nema radnje i nema dijaloga, odgovara Božica Jelušić svojoj prijateljici koja je pita što piše. Trenutak kasnije, dodatno pojašnjavajući, kaže kako tekst govori o malom gradu, o stiješnjenosti i dosadi. O mozaičkom identitetu.

Neke žene ulaze u priču, sa strane, od mladosti do danas. Neke su slavne, druge anonimne, treće nedohvatne, četvrte zagonetne, a pete bi htjele biti sve to odjednom«, piše autorica zaključujući kako ovu knjigu piše „da me prođe strah od starenja, da u to, vjerojatno posljednje desetljeće, uđem s nekim osiguranjem i zalihom.“

Ova nedefiniranost žanra uočljiva je i kod onih koji pročitaju knjigu Teška ljeta pa tako u čak četiri jako dobra pogovora Božica Brkan konstatira „kako tekst ne iščitava kao roman“, za Ladu Žigo Španić „Teška ljeta su roman-esej pisan kao monolog i „predaleko od svakog mainstreama“, Nives Franić pronalazi sličnost s pripovijedanjem nobelovke Annie Ernaux, ponajprije u tome da Jelušić „pisanjem dosegne sam ekstrakt života“, a za Sandru Pocrnić Mlakar novo djelo Božice Jelušić je autobiografski roman iliti romansirana autobiografija.

Dakle, stavovi su različiti, ali samo žanrovsko određenje i nije toliko bitno ukoliko je knjiga dobra, a Teška ljeta definitivno su jako dobar tekst, odnosno knjiga vrijedna pažnje, bila ona roman-esej, autobiografski roman ili nešto što proučavatelji književnosti nisu još ni imenovali.

Kritika društva i vremena

Bitno je, dakle, da autorica zna i umije reći to što želi, a Božica Jelušić to je u stanju još od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa na čitatelju ostaje samo da se prepusti avanturi sučeljavanja sa stilski moćnim i tematski raznovrsnim tekstom kroz koji autorica nastoji, ne samo čitatelju već i samoj sebi, ispričati što je i tko sve činio njezin život, koji su je strahovi i muke proganjali, u čemu je uživala, kako je živjela nekada, a kako sada kad je zakoračila u osmo desetljeće vlastitog života.

Prisjećanja na prošlost odvijaju se malo kroz sjećanja, malo kroz izmišljene razgovore s dragim joj ljudima kojih više nema, a sva su ta prisjećanja podložna analizi ljudi i vremena o kojem govori, kao i vlastitoj emocionalnoj i psihološkoj samoanalizi pri čemu je u oba slučaja Božica Jelušić bespoštedno kritična i iskrena pa su neke od napisanih stranica primjer sjajne kritike društva i vremena u kojem živimo.

Primjerice, već na prvim stranicama autorica konstatira kako živimo „u doba sveopće površnosti, kada su elektronički mediji i plitkost javnog života ljudima isprali mozak…

Plitki gaz i kratka dionica su paradigme našeg vremena. Ne preferiramo imenovanje na duge staze, minucioznu obradu teme, metaforičan, gibak i povodljiv govor, mrvicu zajedljivosti i skepse, vlastiti stav usprkos općoj struji, u kojoj kretanje biva nepodnošljivo zamorno…

Živimo u eri kiča, vulgarne zabave, civilizacije smeća. Pod opsadom smo prostaka i galamdžija, žderača janjetine, ljubitelja sporta, nacionalnih korifeja i cviljugavih harmi, čije egomanično zombijanje u javnosti čini naš društveni život«, piše Jelušić konstatirajući koju stranicu potom kako „živjeti u ovakvom vremenu ne može biti drugo nego li kazna“.

Tema starosti

Uz očigledno i često isticano nezadovoljstvo karakteristikama suvremenog društva, Božica Jelušić znatan dio svog romana veže uz okrutne zakone prolaznosti, odnosno starost koja ju u sve većoj mjeri muči.

U starosti, kaže, „sve je pretenciozno i neizdrživo“, a i sam naziv djela Teška ljeta vezan je ne samo uz činjenicu da je ljeti sve više muče opake vrućine već i uz to da su joj pozne godine na ramenima sve nepodnošljivije.

„Starost je porazna, prazna i okrutna“, udara bez imalo okolišanja direktno u glavu Božica Jelušić koja gorčinu i nezadovoljstvo iskazuje i moćnom te vrlo mračnom rečenicom:

„Nadam se da će Drava moj pepeo odnijeti dovoljno daleko od mjesta na kojima se ni u vlastitom tijelu nisam osjećala ugodno“, poručuje Jelušić.

No, nije ona žestoka samo kad su u pitanju osvrti na društvo i starost. Sličan odnos ima i prema samoj sebi i nekim dijelovima svog života pa, primjerice, govoreći o djetinjstvu kaže:

„Djetinjstvo ima svoje vampire, od kojih bježiš u knjige, fantazije, u snove o odlasku nekamo dovoljno daleko“, a slično je nesentimentalna i bez imalo patetičnosti i kad govori o svojoj mladosti priznajući kako je „vrijeme rasipala okolo“ jer joj se, kao i svakoj mladosti, činilo da su „zalihe vremena naprosto beskonačne“.

Naravno, tekst nudi i puno reminiscencija i prisjećanja na život u umjetničkim krugovima od sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa do danas, a poredba prošlosti i sadašnjosti porazna je po sadašnjost pri čemu je to sjajno iskazano u epizodi kada pred godinu-dvije iz Koprivnice dolazi na jedan književni susret u Zagrebu i raduje se odmoru u prostorijama Društva hrvatskih književnika.

No, umjesto olakšanja, piše Jelušić, „na vrhu stubišta je mrak, nepometen hodnik s krpama otpale žbuke, prašina, škurina, hladnoća. Ne otvaraju se vrata, ne pali se svjetlo.

Sjetim se onih večeri punih svjetla, žamora, kretanja, razgovora, čaša u kojima se prelijeva skerletno vino, mirisa kave, povjerljivog naginjanja preko stola, uranjanja u oči, dijeljenja tajni, stihova naizust, tračeva i velikih planova, atmosfere pomalo raskuštrane i boemske, no nabijene smislom, poticajne za djevojku iz pokrajine, koja će danima od tih sadržaja živjeti«, prisjeća se Božica Jelušić koja, naravno, negativno ocjenjuje i trenutačno stanje hrvatske književnosti pa uspoređujući mlade hrvatske moderniste, koji su u prvom dijelu dvadesetog stoljeća umirali mladi puni ideala i književne nadarenosti, s današnjim generacijama, kaže:

„Ni jednome od njih ovi današnji nisu ni do koljena, ma koliko god sami sebe hvalili, sami sebi kadili, sebe slavili, sebe čitali, sami se sebi divili. Makulatura, nulti stupanj književnosti.

Uličarstvo i prostaštvo, krmivo za frustrirane pubertetlije, s jednom rukom u gaćama a drugom na tipkovnici mobitela. Užas“, konstatira autorica.

Opisi Gorskog kotara

No, nije Božica Jelušić samo žestoka i kritična. Neki su dijelovi teksta vrlo lirski i nježni, mali putopisni esej o davnom studentskom putovanju u Varšavu i Krakov plijeni vedrinom i energijom, a isto su tako divni opisi Gorskog kotara čije je planine i šume nedavno bolje upoznala.

Emocionalna su i sjećanja na neke ljude koji su svojedobno činili dio njezine životne staze i među kojima je puno iz svijeta umjetnosti poznatih pojedinaca koje autorica nije direktno imenovala, ali je na kraju knjige popis imena likova o kojima piše što uz primarno esejistički i autobiografski pristup ovom djelu daje i dokumentaristički ton.

Naravno, baš taj dio možda će biti i najzanimljiviji čitateljima, ali gledano u cjelini Teška ljeta sjajno su štivo o starosti, umjetnosti, književnosti, životu, društvu…

Definitivno, u svoje, po njezinim riječima, vjerojatno posljednje desetljeće života, Božica Jelušić, ušla je „s nekim osiguranjem i zalihom“.

O autorici

Na stranici Društva hrvatskih književnika o autorici ove knjige piše: Božica Jelušić rođena je u Pitomači (Podravina) 16. prosinca 1951. godine. Završila je studij hrvatskoga i engleskoga jezika. Bavila se različitim poslovima u području kulture i obrazovanja. Do umirovljenja radila je kao srednjoškolska profesorica na gimnaziji u Đurđevcu. Od 1969. godine javlja se u tisku, na radiju i televiziji. Objavila je 36 samostalnih naslova (poezija, proza, putopisi, kritika, esejistika, likovne monografije i studije, poezija i proza za djecu, dijalektalni tekstovi). Ima opsežnu bibliografiju od oko 700 jedinica. Priredila je i kataloški popratila oko 250 izložaba u Hrvatskoj i BiH, s renomiranim hrvatskim slikarima i kiparima. Bavi se ekologijom, društvenim i političkim radom, te povremeno publicistikom. Članica je Društva hrvatskih književnika od 1974. godine. Dobitnica je prestižnih nagrada i stipendija za književni rad. Nositeljica je Fulbrightove stipendije na University of Washington, Seattle, ak. god. 1986/87. Zastupljena je u čitankama, lektiri i u više od 40 antologija na svjetskim jezicima. Premda je najpoznatija po svojoj poeziji, ali i prozi te publicističkim zapisima objavljenima u mnogim časopisima, posebna joj je ljubav hrvatska (podravska) izvorna umjetnost pa je, uz vrlo stroge kriterije, objavila niz vrijednih monografskih, esejističkih i polemičkih te publicističkih tekstova o najpoznatijim podravskim izvornim slikarima i kiparima. Živi i radi u Đurđevcu, te povremeno u Čepelovcu, na plemićkome imanju Barnagor. Pišući o Božici Jelušić u pogovoru ove knjige, Sandra Pocrnić Mlakar kaže da je riječ o „književnici koja je osvojila sve relevantne književne nagrade u svojih 70 godina života i 50 godina spisateljske karijere…

Gotovo trideset od ukupno šezdeset i pet naslova Božice Jelušić objavljenih u polustoljetnoj karijeri čine zbirke poezije, a ostali naslovi su knjige eseja i slikarske monografije, a među njima je i jedan objavljeni roman, Čišćenje globusa (2012), nagrađen nagradom Matice hrvatske. Teška ljeta drugi je njezin roman, a oba imaju dokumentarne elemente“, napisala je Pocrnić Mlakar.

 

Novi list, 7. siječnja 2024.

 

Bilješka o autorici

Božica Jelušić rođena je 16. prosinca 1951. godine u Pitomači (Podravina). Studirala je hrvatski i engleski jezik. Bavila se novinarstvom, kulturnom animacijom, pedagoškim radom i raznorodnim poslovima u domeni kulture i društvenih djelatnosti. Književnošću se bavi od srednjoškolskih dana, a članicom Društva književnika Hrvatske / Društva hrvatskih književnika postaje 1974. godine, nakon stihozbirke Riječ kao lijepo stablo (Zrinski, Čakovec 1973) nagrađene prestižnom nagradom Sedam sekretara SKOJ-a”. Od tada do danas objavila je 70-ak naslova poezije i proze, gotovo u svim literarnim žanrovima: pjesme, putopise, eseje, pripovijetke, kolumne, književne i likovne kritike, monografije, poeziju i prozu za djecu. Također ima oko 900 bibliografskih jedinica u novinama, časopisima i elektroničkim medijima.

Nositeljica je Fulbrightove stipendije na University of Washington, Seattle, ak. god. 1988/89.

i dobitnica književnih nagrada: Sedam sekretara SKOJ-a”, Maslinova vijenca”, Nagrada Pasionske baštine”, Nagrade Fran Galović”, Nagrade Zvonimir Golob”, Nagrade Katarina Patačić”, Nagrade Dubravko Horvatić” (Hrvatsko slovo), Nagrade Tin Ujević”, i dr. Paralelno s pjesmama na standardnom jeziku, bavi se dijalektalnim (kajkavskim) izrazom, te je objavila sedam zapaženih stihozbirki i knjigu eseja o kajkavskom stvaralaštvu Od cintora do cybera”. Tridesetak puta nagrađena je na Zelinskom recitalu Dragutin Domjanić. Zastupljena je u školskim čitankama i lektiri. Suradnica je hrvatskih i inozemnih književnih časopisa. Pjesme joj se nalaze u svim relevantnim antologijama hrvatske poezije u protekla tri desetljeća. Sudjeluje na stručnim skupovima, seminarima, kolokvijima, književnim susretima i festivalima poezije u zemlji i inozemstvu. U samostalnim cjelinama (ciklusima) prevela je pjesme W. B. Yeatsa, Roberta Frosta, Sylvije Plath, Luciana Blage, Ane Ahmatove i dr. Osobiti interes pokazuje za slikarstvo (250 izložaba različitih autora te likovne monografije). Ekologiju, kojoj je posvetila tridesetak godina aktivnog bavljenja, kao predsjednica Ekološkog društva Đurđevac. Surađuje s mnogim mladim autorima u svom zavičaju, upućujući ih u tajne poezije, fotografije, jezika i ljubavi za prirodu. Živi i radi u Đurđevcu i na plemićkom imanju Barnagor u Čepelovcu. Čišćenje globusa” njezin je prvi roman, kojim se zaokružuje materijalna i duhovna rekonstrukcija jednog od rijetkih sačuvanih i obnovljenih plemićkih imanja u sjeverozapadnoj

Hrvatskoj. Roman je nagrađen nagradom Matice hrvatske i objavljen u dva izdanja.

Bibliografija

Riječ kao lijepo stablo (pjesme), Zrinski, Čakovec, 1973.

Golubica i pepeo (pjesme), Intergraf, Zagreb, 1974.

Čekaonica drugog razreda (pjesme), Zrinski, Čakovec,1979.

Kopernikovo poglavlje (pjesme), Revija, Osijek, 1983.

Herz desetka (eseji), Revija, Osijek, 1985.

Meštri, meštrije (kajkavske pjesme), Narodno kazalište A. Cesarec, Varaždin 1985.

Belladonna, s grafikama Gordane Špoljar (pjesme, hrvatsko-engleska verzija), Prosvjeta, Bjelovar, 1988.

Okrhak kontinenta (putopisna proza), Globus, Zagreb, 1988.

Zemljovid (pjesme s grafikama Zdravka Šabarića, Gradska knjižnica Đurđevac, 1990)

Zmaj od papira (pjesme za djecu), Prosvjeta, Bjelovar, 1992.

Jezuši (kajkavske pjesme s grafikama I. Lackovića-Croate), grafička mapa, Prosvjeta, Bjelovar, 1993.

Jezuši (kajkavske pjesme), SAMOBOR TISAK, Samobor, 1993 (s proslovom Z. Bartolića)

Zimzelen (izabrane pjesme), Prosvjeta, Bjelovar, 1993.

Svjetlokrug godine (pjesme s bakropisima Ivana Lackovića-Croate), Manufaktura, Zagreb, 1994.

Po mjeri cvijeta, listići iz ekološke bilježnice, Naša djeca, Zagreb, 1995.

Mirko Horvat, monografija, Zagreb, 1996.

Znak na zemlji (slikarstvo i kiparstvo Podravine), eseji, Lora, Koprivnica, 1996.

Ivan Lacković Croata (monografska studija), Zagreb, l997, Media Print

Nočna steza (kajkavske pjesme, izbor), Matica hrvatska Đurđevac / Kajkavsko spravišče, Zagreb, 1997.

Album Tomerlin (monografska studija), izdanje autora, Centar za kulturu Đurđevac, 1998.

Pero Topljak Petrina (monografija), Pučko otvoreno učilište Zagreb, 1999.

Stolisnik (pjesme), Matica hrvatska Đurđevac, Tiskara Franjković, Koprivnica, 2000.

Bakomat (slikovnica), Kašmir promet, Zagreb, 2001.

Podravina i Prigorje (monografija), Koprivnica, 2001. Koprivničko-križevačka županija, Koprivnica

Slovostaj (izabrani rukopisi i pjesme), Tipex Zagreb, 2002.

Pisanje u vjetar (izbor iz kolumni), Pastorala, Koprivnica, 2003.

Nada Švegović-Budaj (likovna monografija), Almateja nova, Zagreb,2004.

Od cintora do cybera, kajogledi/ kajkavski ogledi, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2004.

Rukavica soneta, pjesme, Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2005.

Libela i druge pjesme (s fotografijama A. Dugina), Knjižnica i čitaonica Đurđevac, Bjelovar, 2006.

Štorga, Activa Kajkaviana, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2007.

Pogled stablu, priče i pjesme o drveću (fotografije Dugina-Kovačev-Wolf), Hrvatske šume, Bjelovar, 2007.

Flauta u inju, izabrane pjesme, Bibl. Carmen Croaticum, urednik: E. Fišer, Privlačica Vinkovci, 2008.

Priča o jabukovu oblaku, slikovnica, s akvarelima D. Lončarić, Gradska knjižnica i čitaonica Đurđevac, 2008.

Vidoviti puti (mapa s grafikama I. Andrašića), Podravska banka, Koprivnica, 2009.

Ljestve od svile (pjesme za djecu) Profil Zagreb, 2010.

Arielirika, izabrane pjesme s fotografijama A. Dugina, Baltazar Koprivnica, 2011.

Slikopisanka mala (pjesme, HMNU, Zagreb, 2011. (Urednik Vlado Crnković)

Stjepan Ivanišević, likovna monografija, vl. Izdanje autora, Split, 2011.

Čišćenje Globusa (roman), MH Đurđevac, Koprivnica 2012. (drugo izdanje 2019)

Život kao knjiga, autor Mladen Pavković, vlastita naklada, Koprivnica, 2014.

Hod ispod velikog oblaka (monografija I. Andrašića), Podravski zbornik, Koprivnica, 2016.

(petoknjižje) Ftič kesnokrič (pjesme), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016.

(petoknjižje) Zelena zemlja (izabrane pjesme), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016.

(petoknjižje) Sabrana bjelina (izabrane pjesme), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016.

(petoknjižje) Perom i kistom (izabrani eseji), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016.

(petoknjižje) Sjeverna strana i drugi puti (izabrani putopisi), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016.

Kanat & kesnokrič (izabrane pjesme) / Ljerka Car Matutinović, Zagreb, Kajkavsko spravišće, 2016.

Skok u dalj (pjesme), Društvo hrvatskih književnika, Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2016.

Legenda o picokima (slikovnica, Davor Jendrašić), Đurđevac, TZ grada Đurđevca, 2017.

Sredinom mojih dana (zbirka refleksija i zapisa), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2018.

Kotačev slavopoj (izabrane pjesme), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2018.

Dravom i Podravljem (eseji), DHK, Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2019.

Murski tolmuni (pjesme, Zlatko Kraljić i Božica Jelušić ), Velenje, 2019.

Pjesko, pješčani dječak (slikovnica) Božica Jelušić/Gordana Špoljar Andrašić, Gradska knjižnica Đurđevac, 2019.

Čišćenje globusa (roman, 2. izdanje), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2019.

Gastrolatrija (zbirka pjesama) Božica Jelušić i Božica Brkan, Acumen, Zagreb, 2020.

Pjesko, pješčani dječak (slikovnica, prijevod na njemački) Božica Jelušić / Gordana Špoljar Andrašić, Gradska knjižnica Đurđevac, 2021.

(troknjižje) Gda smo išli (kajkavske pjesme), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2021.

(troknjižje) Vrata vrta (zbirka pjesama), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2021.

(troknjižje) Zvjezdane jagode (pripovijetke), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2021.

Kajogledi, vnebogledi (zbirka eseja), DHK, Koprivnica, 2021.

Zagreb u versima i kipecima (rukopisna knjiga, fotografije: Nikola Šolić), Beletra, Zagreb, 2021.

Mojih 70/50 (biografska zbirka), Muzej grada Koprivnice, Koprivnica, 2021.

Krajolici i drveća (crteži i memorabilije), Muzej grada Đurđevca, Đurđevac, 2021.

Teška ljeta (roman), Beletra, Zagreb, 2023.

Godišnja doba duše (zapisi s mreže), Beletra, Zagreb, 2024.

ZBORNICI, PREGLEDI, ANTOLOGIJE

VRIJEME ZAČINJANJA, zbornik, Virovitica 1969.

HRVATSKI MLADI PJESNICI, zbornik, Zaprešić,1974.

SUVREMENO DIJALEKTALNO PJESNIŠTVO PRIMORJA I PODRAVINE (Dometi, Rijeka/ Podravski zbornik, Koprivnica), 1980.

INSULAE, Hrvatska nova lirika, Zagreb, 1981.

QUADRISPATIUM HRVATSKOG MLAĐEG PJESNIŠTVA (antologija) Časopis Dubrovnik,” Dubrovnik 1982.

LJUVENE (antologija poslijeratne ljubavne poezije) Povelja oktobra”, Kraljevo 1984.

MOJA PRVA LJUBAVNA PJESMA, Mladost, Zagreb 1982.

GORKI MED, Izbor iz hrvatske ljubavne poezije 19. I 20. st, SNL Zagreb 1986.

OGENJ REČI, Antologija hrv. Kajkavskog pjesništva, časopis KAJ” Zagreb 1984.

U SJENI TRANSCENDENCIJE, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987.

ANTOLOGIJA SUVREMENIH JUGOSLAVENSKIH PESNIKINJA, Beograd 1988.

STO HRVATSKIH SONETA, Naprijed, Zagreb 1989.

ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA, Nakladni zavod MH, Zagreb 1991.

IZA SPUŠTENIJEH TREPAVICA (izb. M. Stojić) Hrv. pjesništvo 20. st., Svjetlost, Sarajevo 1991.

,NAŠA LJUBAVNICA TLAPNJA, Antologija hrv.pjesama u prozi, Hrv. sveučilišna naklada, Zagreb, 1992.

SKUPLJENA BAŠTINA, Suvremeno hrv. pjesništvo, ŠN Zagreb 1993.

SHIFTING BORDERS, East European Poetry of Eightes, Fairleigh Dickinson University Press, New Jersey, USA,1993.,

ANTOLOGIJA HRVATSKE DJEČJE POEZIJE, ŠK Zagreb, 1994.,

HRVATSKA LAĐA, Alfa, Zagreb 1996.

USKLIČNICI, četvrt st. hrv. pjesništva, 1971. - 1995. (izb. T. Maroević), Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1996.,

POINTS D’EXCLAMATION, Collection UNESCO, Paris 1996.

ZYWE ŽDRALA, (izb. L. Danielewaska), Warszawa 1996.

ANTOLOGIJA SUVREMENE HRVATSKE POEZIJE (izb. H. Pejaković) THE BRIDGE/MOST, DHK, Zagreb 1997.

LEADING CONTEMPORARY POETS (AN INTERNATIONAL ANTOLOGY, izb. Dasha Culić Nisula) Western Michingan University, Kalmazoo, USA,1997.

ANTOLOGIJA LJUBAVNE POEZIJE 20. st. (izb. Z. Golob), Mozaik knjiga, Zagreb 1997.

MILA SI NAM TI JEDINA… (Rodoljubno pj.) Alfa, Zagreb 1998.

RIEČI SA ZVIRANJKA (izb. J. Skok) Antologija moderne kajkavske lirike 20. stoljeća, Zagreb 1999.

ZERCALO HORVACKO (zbornik), VKD Varaždin, 1999. (ur. Ivan Kutnjak),

DAS SCHLANGENHEMD DES WINDES, Eine Anthologie der kroatischen Poesie des 20. Jahrhunderth, (izb. S. Mihalić/ Manfred Jahnichen), Erasmus Verlag/Gollenstein Verlag, Blieskastel, 2000.

EXCLAMATIONS, An anthology of Croatian Poetry, MOST/ THE BRIDGE, DHK, Zagreb, 2001.

HRVATSKA BOŽIĆNA LIRIKA (Od Kranjčevića do danas), Naklada Jurčić d. o. o. Zagreb, 2000.

HRVATSKA USKRSNA LIRIKA, Naklada Jurčić d. o. o. Zagreb 2001.

PROBRANA BAŠTINA, 100 godina-pjesama-pjesnika, hrv. pjesništva 20. st. PAN knjiga, Zagreb 2001.

KROATOJ POETINOJ de la 20-a jarcento, (ur. Spomenka Štimac), Hrvatski savez za esperanto, Zagreb, 2003.

LIRIKA ĐURĐEVAČKOG KRUGA (zbornik, ur. Z. Seleš), Matica Hrvatska, Đurđevac, 2003.

VIA LATTEA, Poesia feminile Croata contemporatea. (izb. M. Lipovac Gatti), Trento, 2004.

MEĐAŠI, Hrv. pjesništvo dvadesetog st. (izb. Z.Mrkonjić), Profil, Zagreb 2004.

I BUDE ŠUMA (izb. T. Benčić-Rimay), Altagama, d.oo. Zagreb, 2005.

I BILO JE TAK… (Zbornik / antologija kajkavske recitalne lirike) Otvoreno pučko sveučilište, Zelina 2006.

KAJKAVSKI U POVIJESNOM I SADAŠNJEM OBZORJU, zbornik radova, Hrv. udruga Muži zagorskog srca, Krapina 2006.

SVAKA PRIČA NA SVOJ NAČIN. Hrvatska ženska kratka priča (izbor T. Sabljak), Naklada MD, Zagreb, 2006.

142. Pisci na mreži, 19. veljače (srijeda) 2025. u 17 sati: Pavlica Bajsić

Gošća 142. programa Pisci na mreži bit će Pavlica Bajsić, redateljica i dramaturginja, koja kaže da bi zbog obitelji ostavila sve, ali i da bi na kraju svoga rada u Centru Ribnjak svima htjela poqledati u oči. Vjerujemo joj i jedno i drugo, ali još je puno vremena i posla za njezin rad, entuzijazam i energiju. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Pavlicom Bajsić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Pavlicom Bajsić, odnosno njezini tekstovi, rad i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Draganu Juraku da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

https://www.jutarnji.hr/kultura/kazaliste/bila-sam-honorarac-i-podstanar-25-godina-a-kad-sam-osnivala-obitelj-nisam-mogla-dobiti-kredit-15148856

https://www.youtube.com/watch?v=17EkcEkSKIc

https://www.teatar.hr/tag/pavlica-bajsic/

https://multimedijalnakoliba.hr/en/pavlica-bajsic-2/

https://www.nacional.hr/pavlica-bajsic-brazzoduro-voljela-bih-da-na-kraju-mandata-svakome-mogu-pogledati-u-oci/#google_vignette

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

RadioTeatar

Pavlica Bajsić Brazzoduro o najranijim sjećanjima na legendarnog oca i pažljivom čuvanju njegova bogatog nasljeđa i baštine

Najveći opus Zvonimira Bajsića pripada radiju, a ljubav našeg najnagrađivanijeg radijskog autora u zemlji i inozemstvu prešla je i na njegovu kćer, koja obilježava važne obljetnice svog RadioTeatra – središnji dio programa održat će se od 15. do 17. listopada, u Gavelli, a popratni u Mjesnom odboru Malešnica kao i u "radijskim šetnjama“ po nekoliko ulica u centru Zagreba

Piše: Nikolina Kranjec

"Radio je za mene dio djetinjstva. Odrastala sam uz tatu koji je bio radijski, televizijski i kazališni redatelj, pisac, dramaturg, svjetski poznat zbog dokumentarne radio drame. On je 1968. godine s dokumentarnom radio dramom "Zbogom" odlučio probati "pisati" s mikrofonom, izašao je na ulicu i snimao dokumentarne prizore. Nakon toga ih je danima i noćima pažljivo montirao i oblikovao jedan sasvim novi svijet. Izgubila sam ga dosta rano", priča nam nagrađivana dramaturginja i redateljica Pavlica Bajsić Brazzoduro (51), kći legendarnog Zvonimira Bajsića po kojem danas nosi ime i studio HRT-a za koji rijetki nisu čuli.

Bez oca je ostala kada je imala 13 godina, no dobro pamti zvuk njegove pisaće mašine i magnetofona koji su imali kod kuće. "Pomagala sam mu, kada bi se neka vrpca odmotala, ja bih je namatala. Stavljala sam indigo papire u pisaću mašinu, vodio me u režiju u Šubićevoj ulici i sjećam se posebnog mirisa, mira i tišine koji su tamo vladali", prisjeća se.

I Pavličina djeca krenula su umjetničkim stopama

Bili su to Pavličini prvi doticaji s radio dramom, nakon kojih je trebalo proći 10 godina da im se putevi opet spoje. „Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu vidjela sam oglas za radijske suradnike na Hrvatskom radiju i javila se. Počela sam šegrtovati po redakcijama, najduže se zadržala u Dječjem i obrazovnom programu. Nije postojao način da se bogata baština radiodramskog i dokumentarnog programa prenese na mlade i zato smo počeli krasti ključeve režije. Ostajali smo do kasno, posuđivali magnetofonske vrpce, preslušavali ih, vodili zapisnike. Osmislili smo sami sebi edukaciju. To je bio moj drugi susret s tatinim bogatim djelom. Kasnije, kada sam radila kao dramaturginja u zagrebačkim kazalištima, imala sam potrebu afirmirati taj zvuk i shvatila da se u radiju nalaze snaga i bogatstvo. Tada je nastala moja prva predstava „Hoerspiel – mala knjiga za slušanje (i gledanje)“ -- otkriva osnivačica RadioTeatra koji obilježava 11. obljetnicu postojanja i 60 godina od prvih radijsko kazališnih izvedbi u Frankopanskoj ulici.

"Hoerspiel – mala knjiga za slušanje (i gledanje)" bila je njena prva predstava i još uvijek igra

"U Gavelli prvi put gostujemo, to mi je važno jer kazališni dio otvaramo s "Bajsovim vrpcama", verzijom remakea Samuela Becketta "Posljednja vrpca" koja je izvedena prije točno 60 godina kao radiodrama uživo, s glumcem Svenom Lastom, a režirao ju je moj tata. U to je vrijeme postojala inicijativa javne radioscene u Zagrebu, ali nije opstala", pojašnjava naša sugovornica.

Njen RadioTeatar obilježava 11. obljetnicu postojanja i 60 godina od prvih radijsko kazališnih izvedbi u Frankopanskoj ulici

Ali opstao je RadioTeatar koji se ne bavi samo kazalištem, već i promocijom koncentriranog slušanja, izvođenjem uživo i koncertima. Vodi ga kći njezina starijeg brata i pjesnika Tomice Bajsića (56), Nina Bajsić (30) uz suradnice Mateu Antunović, Gretu Ivoš, te Luciju Gudlin, koje predstavljaju novu generaciju teatra koja polako stasa. Predstojeća događanja uvod su u proljeće, kada će praizvesti "Mediteranski brevijar", najprevođeniju knjigu Predraga Matvejevića, uz dramatizaciju Olje Savičević Ivančević, glazbu Dina Brazzodura, glumačku izvedbu Gavellinih glumaca i glazbenike.

Pavličin privatni i profesionalni put iznimno je zanimljiv i turbulentan. Studirala je etnologiju i bohemistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, potom magistrirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, nakon toga je od 2003. do 2005. živjela i studirala u Parizu gdje je i magistrirala estetiku na Paris 8 Saint-Denis na temu zvuka i dokumentarnog filma. Dokumentarne radio drame i ars akustike su joj emitirane na Hrvatskom radiju, ORF-u, Švicarskom radiju, Rundfunk Berlin Brandenburg, Deutschlandradio Berlin, BBC-u, Chicago Public Radiju i Australian Broadcasting Corporationu.

"Pariški period mi je bio koristan jer sam se povukla od freelancanja na neko vrijeme, od kazališnih dramaturgija, od režija sinkronizacija na dugometražnim animiranim filmovima, umirila se i počela otkrivati svoj autorski glas", konstatira Pavlica, koja je zbog posla preselila u Berlin, gdje je dobila danas 15-godišnjeg sina Pavla, u braku sa sada bivšim suprugom, glazbenikom Dinom Brazzodurom.

"Vrijeme u Berlinu mi je iznimno važno, živjela sam tamo deset godina, u više navrata. Naime, moj pokušaj da se vratim kući u Zagreb nije uspio jer ovdje kao slobodna umjetnica nisam mogla dobiti posao. To i podstanarstvo bili su razlog ponovnog odlaska u Njemačku", prisjeća se Pavlica, koja je prije 12 godina dobila i kći Zvonku. Konačni povratak u rodni grad, nakon sedam berlinskih godina, desio se 2020. kad je krenula intenzivnije razvijati RadioTeatar, koji je cijelo vrijeme vodila iz Berlina putujući vlakom simo-tamo.

Pavlica je živjela u Parizu i Berlinu

Djeca su joj krenula umjetničkim stopama. Zvonka glumi u predstavi redatelja Gorana Kulenovića "Djevojka za zbogom" koja će se uskoro moći pogledati u Kerempuhu. Počela je glumiti s deset godina, ne pohađa dramsku grupu, opuštena je, voli to. Imala je i ulogu u filmu "Dnevnik Pauline P.". A sin je na svog tatu koji je glazbenik, svira violončelo. Ne znam u kojem će smjeru otići, oni su svjetovi za sebe. Ja im želim da otkriju nešto što vole", poručuje i dodaje kako i dalje s njima zajedno odlazi u Berlin svake godine. "Brzo se vežem za prostore, za neke periode života. Živjela sam u kvartu u kojem sam sve imala i nisam imala osjećaj velegrada. Svakodnevni život bio je gotovo seoski. Bilo mi je bitno da me znaju majstori, konobari u kafiću, knjižničari. Da postoji taj ljudski moment i gdje god sam živjela, trudila sam se ostvariti ga".

Jedan od njenih najznačnijih projekata u Berlinu je "Eter nad Berlinom" – njemačka verzija njezine prve predstave koja je u suradnji s berlinskim Senatom za kulturu i kazalištom Ballhaus Ost okupila berlinske i zagrebačke autore i izvođače i za nju je osvojila nagradu na Marulićevim danima 2017., za najbolju adaptaciju te ostvarila turneju u tri europske zemlje.

Jedan od njenih najznačnijih projekata u Njemačkoj je "Eter nad Berlinom"

Priznaje da joj je najteža životna odluka zapravo bio povratak u Zagreb, jer su djeca i ona u Njemačkoj lijepo pustili korijenje. "To je značilo odustajanje od snova jer nema brzog povratka. Ne možete ih samo tako seliti, pogotovo u pretpubertetskom razdoblju. Kada su mali da, ali kada su u osjetljivim godinama, ne", smatra Pavlica.

Pavlica Bajsić Brazzoduro osnivačica je RadioTeatra koji slavi 11. obljetnicu

Kako je Zvonimir prenio svoju ljubav prema radiju i umjetnosti na nju, tako ju i ona prenosi dalje na svoju djecu, ali i kroz rad u Centru mladih Ribnjak koji vodi od kraja 2021. i razvila ga je u smjeru interkulture i uske suradnje sa zagrebačkom nezavisnom scenom. Iako kaže da je umjetnički radijski program osiromašen, za radio kao medij ne strahuje jer priče o njegovu izumiranju sluša od 1995. "Seli se u podcaste, streaminge, odgođena slušanja. Njegova dostupnost se promijenila. I ja ga slušam najviše u autu, a ne više doma. Mi već u majčinom trbuhu slušamo zvukove izvana, vezani smo za pjevanje, pričanje priča, a onda se oblikujemo u gledatelje, koji danas traže brzinu. A radio traži vrijeme, da odradi svoje na temelju asocijacija. U tom smislu je kontradiktoran sadašnjosti, ali uvijek nas čeka. Radio za mene cijelo vrijeme tinja i moja posveta njemu trajat će dok trajem i ja", zaključuje Pavlica.

 

Gloria, 14. listopad 2024.

 

Bilješka o autorici

Pavlica Bajsić, umjetnička voditeljica RadioTeatra Studirala etnologiju i bohemistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, potom magistrirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, nakon toga u Parizu magistrirala estetiku na Paris 8 Saint-Denis na temu zvuka i dokumentarnog.

 

Nagrade

Ake Blomstrom Memorial Prize za debitanta u radijskom dokumentarizmu, Amsterdam

2000. Grand Prix de Suisse za radio

Prix Europa Guest of Honour, Berlin, te je hrvatska predstavnica u Antologiji „30 godina svjetskog radijskog dokumentarca” European Broadcasting Uniona

Marulićevi dani (nagrada za predstavu „Eter nad Berlinom“)

dio je autorskog tima dokumentarne radiodrame Pola Citta Puttana nagrada Marija Jurić Zagorka koju dodjeljuje Hrvatsko novinarsko društvo za najbolju radijsku emisiju godine.

 

Radijska autorica

Dokumentarne radio-drame i ars akustike su joj emitirane na sljedećim radiostanicama: Hrvatski radio, ORF, Švicarski radio, Rundfunk Berlin Brandenburg, Deutschlandradio Berlin, BBC, Chicago Public Radio i Australian Broadcasting Corporation.

Kao novinarka, dramaturginja i voditeljica dugo je surađivala s Dječjim, Obrazovnim, Dramskim i Trećim programom Hrvatskog radija, te radijem Multikulti u Berlinu.

Dramaturgija

Dramaturški je surađivala u mnogim kazalištima ali većinom na predstavama Teatra Exit, redateljski pak u sinkronizaciji cjelovečernjih animiranih filmova („Potraga za Nemom”, „Ledeno doba” i dr) i vlastitim kazališnim projektima, scenaristički na scenarijima za igrane i animirane filmove, dječje serije i dramske serije („Trampolin”, „Na terapiji”, „Pričaj mi”, „Djevojka koja je bila radio”, „Moj dida je pao s Marsa“) , kao prevoditeljica i autorica adaptacija, osim na animiranim dugometražnim filmovima i dramskim tv serijama, surađuje i na predstavama sa Sašom Božićem, Ksenijom Zec i Reneom Medvešekom ( „Dezerter”, „Zagreb gori”, „Kreket” ), te je radila u organizaciji nekoliko međunarodnih festivala („Prix Marulić „ na Hvaru i „Prix Europa” u Berlinu).

Još i prije EU projekata, rado je sama smišljala nadrealne međunarodnje suradnje i platforme i činila ih realnima: Cross Country Radio Project 2004: Danski, Bugarski i Hrvatski radio, Unusual European 2007: Behind every outstanding social and artistic action, there is an outstanding personality.

Multimedijalna i kazališna autorica

osmišljava, pokreće i sudjeluje na TIŠINI/LE SILENCE, multimedijalnoj izložbi i performansu u Zagrebu (Kula Lotrščak) i u Parizu (Les Voutes). Tada oko teksta Zvonimira Bajsića „Sinopsis za zvučni esej Tišina” (1978) okuplja 20-tak audio i vizualnih umjetnika i performera iz Zagreba, Berlina, Pariza i Sao Paola.

suosniva Multimedijalnu kolibu unutar koje započinje projekt radiofonijskog teatra. Prva predstava HOERSPIEL: mala igra za slušanje (i gledanje) redovno igra od tada na nezavisnoj sceni u Zagrebu i gostuje po Hrvatskoj i inozemstvu, te joj publika i kritika pridaju gotovo kultni status. U 2016. u suradnji s berlinskim Senatom za kulturu i kazalištom Ballhaus Ost, u Berlinu se s velikim uspjehom izvela njemačka verzija ove predstave i okupila berlinske i zagrebačke autore i izvođače. Za tu predstavu, ETER NAD BERLINOM/AETHER UEBER BERLIN, osvojila je nagradu na Marulićevim danima 2017.g za najbolju adaptaciju i ostvarila turneju u 3 europske zemlje. 2014. pokreće godišnji ciklus malih radiofonijskih izvedbi PLAN ZA BIJEG u okviru kojeg je do sada predstavila 15-tak novih naslova u zajedništvu s 30-tak autora. 2015/2016. godine u suradnji s Muzejem prekinutih veza u Zagrebu održava višemjesečnu radionicu umjetničkog radija i radiofonijske izvedbe s 15 mladih autora pod nazivom RADIO KOJI JE TU PRIJE RADIO. Cijela akcija kulminira na 90-u godišnjicu radija u Zagrebu, kada se emitira 24fm emisija zamišljena kao umjetničko-istraživalački projekt na radio-valovima. Projekt se nastavio 2017. u Dubrovniku, u suradnji s Art Radionicom Lazareti i kazalištem Marina Držića.

Zadnja kazališna produkcija joj je “ORFEJ SLUŠA RADIO” (lipanj 2017) u produkciji Kazališta Marin Držić u dubrovačkoj kuli Bokar.

Svoje dosada produkcijski raspršene dugogodišnje umjetničke i producentske prakse (koje sve povezuje element susreta raznih medija s medijem radija), kao i kroz godine baštinjenu mrežu suradnika/ica raznih profesija, konačno u jesen 2018. objedinjuje pod krovom novoosnovane umjetničke organizacije RadioTeatar Bajsić i prijatelji. Organizaciju od tada vodi zajedno s mladom producenticom Katarinom Grgić.

Trenutno radi kao umjetnička savjetnica za dugometražni film pri HAVC-u.

Filmografija

“Moj dida je pao s Marsa” (ko-scenaristkinja), dugometražni igrani film za djecu, redatelji: Dražen Žarković i Marina Andree Škop, scenaristi Branko Ružić, Pavlica Bajsić Brazzoduro

Festivali: Montreal Children Film Festival, JEF Festival (Antwerpen), BUFF (Malmo), KinoKino (Zagreb), Children Film Festival Kristiansand, Zlin Film Festival, Pula film festival (2 Zlatne arene: za kameru i za vizualne efekte) i dr.

„Forska zima” (dramaturginja), srednjometražni igrani film na hvarskom dijalektu prema W. Shakespeareu, nastao kroz radionice s mladima u sklopu EU projekta „Akcija na otoku ili kako hoćete”

“Živio Koyaa!” (scenaristica), kratki dokumentarni film za djecu

“Trampolin” (ko-scenaristica), igrani film, redateljica Katarina Zrinka Matijević

Nagrade: Zlatna Arena za najbolju glumicu u sporednoj ulozi

2015 “Igramo se priče: Cvrčak i Mrav” (scenaristica), kratki igrano-animirani film za djecu

Nagrade: Najbolji regionalni animirani film, Jahorina Film Festival 2015 (BiH)

Festivali: Sarajevo Film Festival (BiH), Seoul Intl Youth Film Festival (Korea), Bucheron Animation Festival (Korea) 2015, Lahore International Children’s Film Festival (Pakistan) 2015, Kolkata International Film Festival (India) 2015

“Na terapiji” (ko-autorica adaptacije), dramska TV serija 45×30′, redatelji: Tomislav Rukavina i Marko Škop, proizvodnja Studiodim za HRT

“TJ. ZABORAV/ C’EST-A-DIRE L’OUBLI “ (autorica), autorski kratki film, Paris 8 Saint-Denis / ADU

Iskustvo unutar europskih projekata

THE PEOPLE’S SMART SCULPTURE (Creative Europe 2014-2020)

unutar projekta Mijene srca u organizaciji Muzeja prekinutih veza bila je s Ljubicom Letinić autorica i umjetničkih direktorica „Radija Koji Je Tu Prije Radio“ (2015 – 2016)

EUROPEAN MUSIC INCUBATOR (Creative Europe 2016 – 2019)

jedna od mentorica (2017 – 2018)

RISK CHANGE (Creative Europe, 2014 – 2020)

na skupnoj izložbi Bijeg (2018), s Dinom Brazzodurom koautorica audio instalacije „Izvan konteksta“ nastale na temelju terenskih istraživanja u organizaciji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci

AKCIJA NA OTOKU ILI KAKO HOĆETE (Europski socijalni fond, 2019),

predavačica dramaturgije na radionicama na Hvaru i dramaturginja filma „Forska zima“ / UO Pangolin

RIJEKA 2020 (European Cultural Capitol)

koautorica projekta Moving landscapes/Pejsaži u pokretu u partnerstvu s berlinskim Datenstrudelom (2020)

B-AIR (Creative Europe, large scale 2020 – 2023) – vrijedan 1.580.670 eura

voditelj je Radio Slovenija, RadioTeatar je jedan od partnera, voditeljica hrvatskih radiofonskih programa

 

Umjetničke organizacije

Sudjeluje u osnivanju formalnih i neformalnih umjetničkih organizacija Projekt Bizon (1996), Feature Ti Mater (2000), RadioAktif (2004), Multimedijalna koliba (2013), RadioTeatar (2018)