Pisci na mreži, srijeda, 30. kolovoza 2023.

17:00 - 18:30

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU.

126. Pisci na mreži, 30. kolovoza (srijeda) 2023. u 17 sati: Mario Dabo

Današnji je gost 126. programa Pisci na mreži Mario Dabo „pjesnik dopisnica soli, slikar i kuhar“. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Mario Dabom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Mario Dabom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Mariu Dabi da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Mario Dabo, Mi smo u sredini, Quorum, 5-6-2001.

Mario Dabo: Ali tko još mari za pisanje, Tema, 2022.

Mario Dabo, Dopisnice soli, izbor iz poezije, 2023.

Poveznice

https://gradskimuzejnovalja.hr/izlozba-radova-mario-dabo/

https://czknovalja.hr/svijetle-tocke-sjecanja-mario-dabo/

https://www.zagreb.info/dobra-klopa/chef-kultnog-zagrebackog-restorana-imam-sest-stentova-i-pace-maker-dobro-da-sam-jos-ziv/434239/

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Miroslav Mićanović

Riječi i dodiri

Mario Dabo: Dopisnice soli, MH, Ogranak Novalja, 2023

Mario Dabo odašilje Dopisnice soli koje su po naravi stvari poslanje o stanju prostora – krajolika, zemlje i mora – ali i kao dio vlastitih radosti i nedoumica koje započinju i završavaju u riječima, u čitkosti „između redaka poput soli na golim tabanima“. Sol zemlje, poroznost riječi, nagrizanje i očuvanje prošlog i postojećeg opsesivno se zapliću i raspliću između onoga tko ih piše i povjerava, s onim tko ih prima, čita, na osebujan način dopisuje i mijenja. Što je dopisnica? Zaborav pisanja i znak pozdrava koji je odavna prekinut, ali sada iznova izranja kao, čini se, jedan od spasonosnih načina kojim se provjerava, konstituira i predstavlja vlastito tijelo i tijelo teksta.

Pjesnik se opsesivno bavi riječima i dodirima, dobivenim i izgubljenim u mreži vremena, dajući glas pamćenju i nijemom svijetu oko sebe i u sebi, svjestan da kuća „zatvorena u pismu ne da se ponoviti, iako se sama otvara i zatvara“. Mario Dabo dopisnicama soli, pjesmama u prozi, njihovim snovitim ustrojem, ritmičnim i strogim nizanjem pitanja i nemogućih odgovora, preslaguje i mijenja, istražuje i otkriva prostor koji se „nikada iz pustinje srca“ neće vratiti. Ozbiljno i ironično, paradoksalno i živo, Dopisnice soli istodobno su izvještaj o svakodnevici, o traganju za onim što pripada prošlosti i zaboravu, ali su ujedno način traženja figura moguće sreće, figura u jeziku svakodnevice, njezinih rituala i praksi.

Vjerujući da može učiniti „puno više od tog užitka“, u središtu Dabina pjesničkog interesa ostaje riječ, rečenica, kojim se odgađa neminovnost poraza, privida i odsutnosti. Riječ koja određuje narav sadašnjosti i moguće budućnosti, koja se pokazuje kao prošla i izgubljena… Između pohranjene slabosti i snage traju riječi „nošene morem zime“ i tim su trenutkom zahvaćeni oni koji čitaju Dopisnice soli, koji čitaju i otkrivaju njihova skrivena značenja.

Bilješka o autoru

Mario Dabo rođen je 1965. u Pagu. Djetinjstvo i mladost proveo je u Novalji gdje još kao dječak počinje slikati i pisati poeziju, no životni put i relativno zadane okolnosti vodile su ga prema kulinarstvu. Nakon ugostiteljskog školovanja u Opatiji, postao vrstan kuhar u prestižnim zagrebačkim i inozemnim restoranima. Objavio je šest zbirki pjesama: Od marča do marča, Zagreb, 1996; Mi smo u sredini, Bjelovar, 1997; Poluvrijeme na benzinskoj crpki Hilversum, Zagreb, 2004; Požnjak, Novalja, 2006; Zimski zaljev, Novalja, 2009; Sol, Novalja – Zagreb, 2012; Dopisnice soli, MH Novala, Novala, 2023. Poeziju je objavljivao u Quorumu, Vijencu, Maruliću, Hrvatskom slovu, karlovačkom Svjetlu i na Trećem programu HR (Poezija naglas). Dobitnik je prve nagrade za čakavsku poeziju na Susretima riječi u Bedekovčini (1997), a pjesme su mu uvrštene u pregled Hrvatsko pjesništva devedesetih, prevođene na njemački, francuski i poljski jezik. Svojoj prvoj ljubavi – slikarstvu Dabo se posve intenzivno vraća u svojoj pedesetoj godini, dakle 2015. Upisuje na Učilište za likovno obrazovanje, kreativnost i dizajn – Studio Tanay gdje kod likovnog pedagoga, profesora emeritusa na Likovnoj akademiji u Zagrebu Emila Tanaya, u individualnoj nastavi, pohađa smjer crtanja i slikanja (2015). Izlagao: samostalne izložbe u Zagrebu (2015), Novalji (2017, 2019, 2021) i skupna u Zagrebu (2015). Živi i radi u Zagrebu.

Pisci na mreži, srijeda, 25. siječnja 2023. od 17 do 18:30 sati

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

Gošća 121. programa Pisci na mreži bit će Brankica Radić “pjesnikinja u potrazi, od izletničkog do sudbonosnog, sa znacima zaborava i neočekivanih figura pored puta, ponekad daleko od sebe, ponekad daleko od drugih… ” (Miroslav Mićanović). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Brankicom Radić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Brankicom Radić, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Brankici Radić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Brankica Radić, Crvena, 2022.

Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO

******************************************

Miroslav Mićanović
Gdje se sudbina dijeli kao što se dijele karte

Knjiga pjesama Brankice Radić Crvena (MeandarMedia, Zagreb, 2022) na putujući način uvlači čitatelja u prekogranične prostore poezije, vodi u zemlje koje preživljavaju svoju sadašnjost, suvremenost i budućnost kao prošlo vrijeme, kao prošlost koja se uporno vraća u novim oblicima i starim kontekstima. Crvena. Što ili koja crvena? Ona koja simbolično vijori nad državama koje su nestale pred naletom tzv. slobodnog svijeta? Ona koja se uzdiže kao melankolični žal zbog gubitka velike povijesti, velike priče? Ili je, nadajmo se, jezik poezije samo jednostavan „korak u pejzažu“.
Pjesnikinja u vlaku, u brzini odsječnih, snažnih i jednostavnih riječi, stihova, stvara nizove koji se rasprostiru na službenim postajama, granicama, ili u intimnim dvojbama, nesuglasicama i sumnjama. Pjesnikinja u potrazi, od izletničkog do sudbonosnog, sa znacima zaborava i neočekivanih figura pored puta, ponekad daleko od sebe, ponekad daleko od drugih…
Kako se glasovi umnožavaju u vremenu čitanja (i pisanja), u nesagledivu protjecanju „drugih i drugačijih“? Crvena je na mjestu prijepora i razlike, tamo gdje su (političke) igre zamijenile žive i mrtve, preselile ih u siromaštvo i bijedu, u stanje hibernacije i nesagledivost vlastitog lica… Nije riječ samo o zastoju na rumunjskoj granici ili na drugom egzotičnijem mjestu, na Bajkalu, na primjer, ili gdje se već dospije u bivšem i sadašnjem, gdje se sudbina dijeli kao što se dijele karte, gdje nam, kako je napisano, „bude povijest“.
Čitano i doživljeno, disanje, zakašnjelost, stara i nova mapa svijeta opsesivne su stanice pjesničkog interesa Brankice Radić, njezina kretanja koje traje u lirskom i narativnom konglomeratu. Na početku (kako je sve počelo?) i na začelju nepostojećeg vremena je opasna igra: „Ðokare. Ðirare. Nemoj više. Taj skrabl. U mojoj / glavi. Netko možda i razumije. Pišem drugačije. / Brišem. Prevrćem slova. Rješenje je blizu. Sasvim. / Znam. Ako još jedanput poludim. Bit će mi lakše“. Prije nego li stignemo do završne stranice-stanice Crvene, ne zaboravimo da je, iznad svega, riječ o slobodi i otporu, koliko god bili nadomak rasulu svijeta. Ali što s tim uvidima? Što s tim znanjem? Može li od toga onome koji putuje i piše, onome koji čita, ipak, biti lakše?

******************************************

Bilješka o autorici
Brankica Radić rođena je 1969. u Splitu. Studirala je francuski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Studij francuske književnosti nastavlja na Sorboni u Parizu, gdje upisuje l’École Supérieure d’Interprètes et de Traducteurs (Višu škola za prevoditelje). Živi i radi u Parizu. Urednica u nakladi Éditions de la Villette, pri Višoj arhitektonskoj školi Paris-la Villette, priprema i objavljuje knjige iz arhitekture, urbanizma i pejzažne arhitekture. Prevodi hrvatske i francuske autore, uglavnom suvremene pjesnike, i redovito surađuje s književnim časopisima i festivalima u Hrvatskoj i Francuskoj. Njezina poezija objavljivana je u časopisima. Sa Jean de Breynom, Martinom Kramer i Vandom Mikšić urednica je biblioteke Domaine croate / Poésie, naklade l’Ollave, koja promovira suvremenu hrvatsku poeziju u Francuskoj. Svake godine objavljuju prijevode dva suvremena hrvatska pjesnika na francuski.
Prijevodi:
– Ville interdite (Zabranjeni grad), Hrvoje Pejaković, Éditions Est-Ouest Internationale, Paris, 2001.
– Personne ne parle croate / Nitko ne govori hrvatski, dvojezična miniantologija suvremene hrvatske poezije, izbor i prijevod u suradnji s Vandom Mikšić, Meandar, Zagreb, 2002.
– Larges espaces, courtes ombres (Veliki predjeli, kratke sjene), Zvonko Maković, Éditions Caractères, Pariz, 2003.
– Mars poetica, dvojezična zbirka pjesama hrvatskih i francuskih pjesnika, prijevod u suradnji s Vandom Mikšić, SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb / Temps des Cerises, Pariz, 2003.
– Angle nord (Sjeverni ugao), Hrvoje Pejaković, Éditions Atelier de l’agneau, St-Quentin-de-Caplong, 2004.
– Voix croisées Croatie-France (Unakrsni glasovi Hrvatska-Francuska), časopis « Autre Sud », éditions Autres Temps, prosinac 2009, prijevod hrvatskih pjesnika na francuski.
– L´homme troué (Čovjek s rupom), Antun Šoljan, prijevod u suradnji s Martinom Kramer, L´Ollave, Rustrel, 2013.
– Les mots de passe de l´oubli (Lozinke zaborava), Sibila Petlevski, prijevod u suradnji s Martinom Kramer, L´Ollave, Rustrel, 2013.
– Visage de l’eau (Lice vode), Hadžem Hajdarević, Al Manar, Paris-Sète, 2013.
– Les forgerons de l’ombre (Kovači sjene), Gordana Benić, L’Ollave, Rustrel, 2014.
– Table des matières (Gdje je što je), Zvonimir Mrkonjić, prijevod u suradnji s Martinom Kramer i Vandom Mikšić, L’Ollave, Rustrel, 2015.
– Sels (Soli), Vanda Mikšić, prijevod u suradnji s Martinom Kramer, L’Ollave, 2015.
– Virgule d’été (Zarez ljeta), Miroslav Mićanović, prijevod u suradnji s Vandom Mikšić, L’Ollave, Rustrel, 2016.
– À jamais la neige (Zauvijek snijeg), Delimir Rešicki, L’Ollave, Rustrel, 2017.
– La Nuit à l’envers (Izvrnuta noć), Nikola Šop, L’Ollave, Rustrel, 2018.
– Une phrase pour entre deux (Rečenica za između), Hrvoje Pejaković, L’Ollave, Rustrel, 2019.
– Poèmes de transitions, 1980-2020, Branko Čegec, prijevod u suradnji s Martinom Kramer i Vandom Mikšić, L’Ollave, Rustrel, 2020.

Pisci na mreži, srijeda, 21. prosinca 2022., od 17 do 18:30 sati

Za sudjelovanje pratite poveznicu!

Gost 120. programa Pisci na mreži bit će Darko Šeparović “pjesnik je u proznim cipelama“, čije se „pjesničko zaleđe itekako osjeća i u njegovu drugom romanu. Pristanište je gusta priča o ljubavi i zabludi, o samoći i upornosti; superiornim, promišljenim stilom ispričana priča koja teče i osvaja. Jedna je to od onih knjiga koje su toliko sugestivne da se na trenutak može izgubiti granica između čitatelja i protagonista. Knjiga koja vas natjera da ponovno razmislite o stvarima koje ste smatrali riješenima, koja nas podsjeća da, iako se katkad čini suprotno, zapravo se nikad ništa ne rješava.” Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži. 

Namjera nam je danas u razgovoru s Darkom Šeparovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Darkom Šeparovićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Darku Šeparoviću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

D. Šeparović: Autopilot, zbirka poezije, izbor, 2015.

D. Šeparović: Krvotok, roman, izbor, 2018.

D. Šeparović: Pristajanje, roman, izbor, 2020.

D. Šeparović: Proces gorenja, zbirka poezije, izbor, 2022.

Poveznice

·         https://www.tportal.hr/kultura/clanak/pisac-darko-separovic-jezik-je-zivo-bice-jedini-bog-pred-kojim-cemo-svi-pokleknuti-foto-20220828 

·         https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/mozda-je-jedna-od-najvecih-opsesija-danas-potreba-da-se-svidimo-svima-15051859 

·         https://mvinfo.hr/clanak/darko-separovic-ljubav-je-juha-od-hobotnice 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

NOVA HRVATSKA PROZA: DARKO ŠEPAROVIĆ, PRISTANIŠTE

Strahimir Primorac

Šeparović se preporučuje

Nakon studentice arhitekture Ene Katarine Haler, nedavnoga literarnog iznenađenja godine (roman Nadohvat, 2019), čini se da još jedan arhitekt postavlja književne temelje koji obećavaju uzbudljivu budućnost. Doduše, Darko Šeparović (rođen u Veloj Luci 1987, diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu) ne dolazi iz literarne anonimnosti kao što je bio slučaj s Halerovom: objavljivao je pjesme, prozu i književne osvrte u časopisima i na portalima, nagrađivan je za svoje rukopise, tiskana mu je zbirka pjesama Autopilot (2015) i roman Krvotok (2018), ali je tek romanom Pristanište snažno, suvereno iskoračio na proznu scenu.

Pristanište (Fraktura, Zaprešić, 2020) je roman koji od čitatelja traži nešto veći stupanj literarnog iskustva, razumijevanja teksta i punu koncentraciju, pa ni tada ne može uvijek biti siguran da će ispravno shvatiti pojedine postupke i izjave likova ili otprve razumjeti neke situacije. Autor se koristio minimalističkim sredstvima, namjerno nije pružao odviše podataka (više ih je izostavio nego što je ponudio), glavni lik ujedno je pripovjedač u prvom licu, što opet sužava perspektivu, a sve to ponekad otvara mogućnost različitog (ili višestrukog) tumačenja. Pritom Šeparović priča vrlo neobičnu priču o čovjeku koji u svojoj kući – razgrađujući je iznutra, što je precizno i uzorno opisano, zacijelo zahvaljujući autorovoj izvornoj struci – potajno od ljudi gradi brod, čiju ćemo svrhu doznati tek na kraju romana. I da, upravo je u organiziranju gotovo neznatne romaneskne fabule pisac pokazao da ima dobar, siguran osjećaj za raspoređivanje događaja i ritam teksta kojim će dodatno zaintrigirati čitatelja. Njegova odluka da se posluži obrnutom ekspozicijom te da u kompozicijskom ustroju razmjesti još nekoliko analeptičkih poglavlja u kojima se pripovijeda o povijesti ljubavne veze protagonista i slikarice, svakako je bila ključ koji je Pristanište učinio respektabilnim štivom.

Čitatelj se zapravo sve vrijeme susreće s raznim iznenađenjima kojima ga autor uspijeva zaskočiti vještim očuđavanjem svakodnevnih vizualnih i misaonih automatizama. Na primjer, mjesto radnje neimenovani je „primorski grad“, pa kontinentalcu automatski pred očima zasvjetluca predodžba opuštenoga turističkog raja – ali u romanu se sudara s iskustvom protagonista, domaćeg čovjeka, čiji je doživljaj potpuno drukčiji. On naime zapaža izmjene kišovitih i vrlo vrućih dana, atmosferu zasićenu benzinom koji nadvladava miris ružmarina, drvored alepskih borova kod njega budi osjećaj straha, a ustaljeni ritam uplovljavanja i isplovljavanja trajekta i pristizanja i odlaženja turista koji bučno tegle svoje kofere na kotačićima zamara ga i iritira.

Nigdje u tekstu nema nijedne pobliže naznake o vremenu u kojem se događa radnja romana; a budući da je sasvim zanemaren društveni kontekst (jer je težište na unutarnjim procesima, psihi glavnog lika), ne spominje se ni neki važniji autentičan događaj prema kojem bi se vrijeme posredno moglo pobliže rekonstruirati. Jasno je, doduše, da je riječ o suvremenosti, bližoj ili malo daljoj, ali je jednako izvjesno i da to za roman nije presudno, pa ga tako, nezainteresirano, neodređeno i rastezljivo, doživljava i glavni lik: „Iza mene su mjeseci posla, možda jedna godina ili nekoliko dugih godina rada na brodu.“ Čitatelju neće promaknuti ni činjenica da su u romanu samo tri lika, sva tri bezimena – protagonist/narator, slikarica koja je kod njega unajmila prostoriju za atelijer i s kojim je u ljubavnoj vezi te prodavač u obližnjoj željezariji kod kojeg protagonist kupuje alat i materijal.

Kako sam već nagovijestio, fabula i siže Pristaništa ne poklapaju se, jer poglavlja nisu složena prema kronološkom redu. Ako se roman čita od početka prema kraju, u prednjim poglavljima postaje sve jasnije da je veza između glavnog junaka i slikarice zbog nečega nepovratno narušena i ona u jednom trenutku odlazi. Iako pogođen rastankom, on pronalazi novu nadu: opsjednut burmanskim tikovim drvom od kojeg su napravljeni podovi prostorija u prizemlju i na katu, postupno izbacuje sve stvari iz kuće, ruši unutarnje zidove i stropne grede da bi stvorio prostor za gradnju broda od tikovine. U simboličkom smislu ustrajnost u tom poslu za njega je znak novoga rođenja, a završetak broda i njihovo zajedničko isplovljavanje (odlazak iz grada), mašta on, potvrdit će njihovu trajnu vezu.

Kad čitatelj stigne do posljednjeg (petnaestog) poglavlja, shvatit će da je ono kronološki prvo (obrnuta ekspozicija) i da je posrijedi prvi susret glavnog junaka i slikarice. U tom čudnom, donekle i provokativnom razgovoru, u kojem se postavlja i pitanje što je to uopće normalno, naznačeni su temeljni motivi koji se razrađuju u romanu; krug se efektno spojio. Usput, slikarica je pitala svoga domaćina je li razmišljao o tome što sve prethodi otključavanju vrata, pa ću citirati jedan od protagonistovih odgovora, tako da se vidi s koliko umijeća Šeparović prenosi na papir svoja tehnička znanja i praktična iskustva: „Otključavanje vrata nije samo guranje ključa u bravu, nego složeni mehanički proces iza kojeg stoji precizan rad strojeva i ruku, fina mehanika, usklađeni ples zupčanika, spajanje dijelova predviđenih da budu jedno tijelo, i ključevi nisu tek utezi u hlačama ako razumijem svaki njihov utor i razlog zašto otvaraju točno određenu bravu.“

Vijenac, MH, Zagreb, br. 712, 17. lipnja 2021.

https://www.matica.hr/vijenac/712/separovic-se-preporucuje-31845/

Bilješka o autoru

Darko Šeparović (1987, Vela Luka) piše poeziju i prozu. Objavio je zbirke poezije Autopilot (Algoritam, Zagreb, 2015), Proces gorenja (Durieux, Zagreb, 2022) i romane Krvotok (Gradska knjižnica Rijeka, 2018) i Pristanište (Fraktura, Zaprešić, 2020)

77. Pisci na mreži, 26. rujna (srijeda) 2018. u 17 sati: Đurđa Otržan

Gošća 77. programa Pisci na mreži bit će Đurđa Otržan, pjesnikinja, muzikolog, autorica koja osvrćući se na vlastiti put – kaže: “Što je ovaj posao od mene napravio? Dao mi je spoznaju da sam graditelj. Da donosim novu modu u svemu što gradim, povezujući iskustva jedne sfere sa spoznajama iz druge. I ostavljajući gradnje za sobom, ne da bi ih nastanjivala, već da bih našla neki novi teritorij da iznova gradim.“ Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Đurđom Otržan, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Đurđom Otržan, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Đurđe Otržan da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Linkovi

https://www.kriticnamasa.com/item.php?id=1174

https://www.youtube.com/watch?v=LHzA1V3IMXk

Tekstovi

Đurđa Otržan: Izbor iz poezije, proze, 2018.

Đurđa Otržan: Zalihe (poezija), 2018.

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

***

Dalibor Davidović

Protuberance

Predgovor knjizi: Spašavanje pobune

Što još reći nakon što netko posve točno formulira ono što određuje njegov rad? Osvrćući se na vlastiti put, Đurđa Otržan tako kaže: “Što je ovaj posao od mene napravio? Dao mi je spoznaju da sam graditelj. Da donosim novu modu u svemu što gradim, povezujući iskustva jedne sfere sa spoznajama iz druge. I ostavljajući gradnje za sobom, ne da bi ih nastanjivala, već da bih našla neki novi teritorij da iznova gradim.” Doista, što se tu još može dodati? Zapravo ništa. Može se tek pokazati da se ta graditeljska crta poglavito odnosi na njezinu esejistiku, jer o njoj je ovdje riječ. Može se samo demonstrirati kako to njezini eseji povezuju iskustva jedne sfere s uvidima iz druge.

Glazba i književnost tu su zajedno od samog početka. Nije stoga slučajno da su protagonisti njezinih prvih eseja Leverkühn, Aschenbach i pojedini članovi obitelji Buddenbrook, likovi obilježeni predanošću umjetnosti, a napose glazbi. Glazbeno-scenska djela, u kojima razlike između umjetnosti ionako valja potisnuti za volju “cjeline”, povod su za razmatranje literarnih tradicija i zakonitosti na kojima počivaju. Ponekad pak glazbi nisu nužne pjevane riječi da bi poprimila pripovjedne karakteristike, što je predmet eseja o simfonijskoj glazbi Richarda Straussa. Premda eseji iz osamdesetih godina učestalije kreću prema teatru, pa i filmu, riječ je prije o nastavku interesa za transpozicije i zajedništva medija, negoli o njihovu zasebnom promatranju, a Wilson i Glass kao da su onaj rez zahvaljujući kojemu su prethodna načelna razmatranja o glazbenoj sceni mogli odmijeniti ogledi o konkretnim predstavama.

I kada kreću od jednoga, eseji Đurđe Otržan uvijek ga razmatraju tako što premošćuju razlike i grade poveznice s nečim drugim. Graditeljstvo je tu samo druga riječ za pobunu. Gradeći spone među umjetnostima i medijima, njezini eseji istupaju protiv njihova razdvajanja i zasebnog promatranja, protiv pedanterije, protiv diferencijacije koja nužno dovodi do eksperata za ovu ili onu umjetnost. Unatoč tome što je auditivna sfera nerijetko zastupljena više od ostalih, eseji je nikada ne zatvaraju u neko ekskluzivno područje, dostupno samo odabranima. A kada pak piše o glazbi, Đurđa Otržan tek se iznimno približava žargonu kojim o njoj govore eksperti, služeći se tim jezikom samo da bi ocrtala neku širu scenu. Analiza Adagietta, najizrazitiji takav primjer, glazbu rastavlja na pojedinačne elemente tonskog sloga samo zato da bi pokazala kako se glazbeno “formira val”, kako nastaje ona neodoljiva “uzgibanost, prelijevanje i lelujavost tonske površine”, karakteristična za taj amblematični stavak, koji se uostalom nastanio i u Viscontijevu filmu. Jer način kojim eksperti razlažu ono što je pred njima protivan je umjetnosti samoj, svodeći je na dokument neke historijske epohe ili stila, ili pak na demonstraciju onoga što se nadaje iz nekog sistema glazbenih pravila, bez obzira jesu li ona unaprijed poznata ili ih tek valja rekonstruirati analizom djela. Učenost eksperta uništava umjetnost, mrcvareći je na operacijskom stolu toliko da joj više nikakvi aparati ne mogu pomoći. Eseji zato odbacuju proceduralnost, pristupajući djelima svaki put drukčije, bez prethodne pripreme.

Ali nije samo akademska mašinerija ono što umrtvljuje umjetnost: slično se zbiva i kada je izručena drugim “sistemima”, primjerice kada je zatvore u uvijek zagušljive institucije. Utoliko eseji Đurđe Otržan nisu samo pobuna protiv diskurzivne podjele, kako protiv podjele na ekspertize o zasebnim umjetnostima, tako i protiv podjele na “stručne” i “nestručne” diskurse; oni kao da traže neku točku na kojoj će i podjela na “dolične” i “nedolične” predmete, na umjetnost i pop, postati nevažnom, ako već ne sasvim iščeznuti. “Pjevala sam back-vokale po noći, a po danu u dvije škole”, stoji u autobiografskoj bilješci uz eseje. Njezino pisanje kao da je nastavak te dnevno-noćne inicijacije u dva međusobno odvojena, čak neprijateljska svijeta. Umjesto držanja na nišanu, eseji grade mostove. Pritom, doduše, samo iznimno govoreći o artefaktima koji bi izrijekom potjecali iz popa (a kada to i čine, posrijedi su zapravo samo blockbusteri). Prije će biti da su njihove graditeljske crte vidljive u izboru “popularnih”, “općih mjesta” umjetničke glazbe, koja se, međutim, ne osluškuju uhom koje bi im to zamjerilo. Pa i naglašen interes za djelo Gustava Mahlera – provodni motiv brojnih autoričinih eseja, i to ne samo onih koji o njemu eksplicitno govore – nipošto nije tek pravodobno plivanje niz onu snažnu struju što je od kasnih šezdesetih godina otkrivala i zauzimala se za opus toga zaboravljenog skladatelja. U Mahlerovoj glazbi Đurđa Otržan, doduše, pronalazi estetičku prefiguraciju “raspada na otpale komade svijeta kojemu više ne uspijeva biti cjelinom i koji nema budućnosti”, smatrajući je obilježjem što podjednako upućuje na historijski moment u kojemu je ta glazba nastala, kao i na onaj u kojem se ponovno otkriva; ali to je ujedno i glazba koja gradi mostove, obgrljujući i “umjetničke” i “popularne” izvore. No, možda je točka u kojoj eseji istupaju protiv podjele ipak najviše zamjetna u samome načinu pisanja. To nije distanciran, sistematski opis, koji nastoji dotaknuti što više detalja nekog predmeta, niti je riječ o dugim narativnim linijama što vode od nečega prema nečemu drugom; tekst je prije nalik neprestanim erupcijama, protuberancama koje se izbacuju u prostor, osvjetljujući načas ono zatamnjeno, ono o čemu stručnjaci za umjetnost ne govore, jer oni su, uostalom, samo bića dana. Ti momenti čiste intenzivnosti, koji se ne mogu zauzdati i u kojima se sve drugo gubi, za Đurđu Otržan nisu obilježje isključivo popa, premda ih je ondje lakše sresti nego drugdje. Budući da su im zajednički, valja ih preuzeti iz popa i potražiti u području umjetnosti, jer ono je podložnije okoštavanju i akademizmu. Na tome se mjestu pop susreće s upravo mističkom intuicijom, prema kojoj su momenti intenzivnosti, neposredovani “sistemom”, zapravo izboji života samog. “Ali taj život”, upozorava veliki istraživač mistike Gershom Scholem, “ne znači harmonično obilje odnosa svih stvari s bogom, koji se ostvaruju po vlastitim zakonima, dakle sliku nečega što je autoritet dobro uredio i što se stalno samoizgrađuje, već nešto sasvim drugo. To je ono što ovaj pojam života određuje: ni od kakvog zakona ili autoriteta okovano, slobodno izrastajuće i samoomeđujuće nesputano strujanje i neprestano uništavanje svakog obličja koje se iz njega pojavljuje. U onom životu koji ključa u ponoru i u koji je mističar pozvan i osuđen zaroniti, nije predstavljen element zakonski sređenog, nego naprotiv anarhični element uranjanja u slobodu od svake sputanosti i u promiskuitet svega postojećeg.”

Ako je umjetnost područje života podložnije okoštavanju nego pop, valja o njemu više i brinuti. Mr Hyde kao da je u redu, veći je problem njegov uštogljeni dvojnik. On, naime, može zapasti u rutinu, pedanteriju ili historicizam, zaboravljajući da su momenti čiste intenzivnosti ono što briše svaki osjećaj za vrijeme. Drugim riječima: može postati poslušan. Stoga će se pobunjeničko pisanje napose usredotočiti na ona bolna mjesta gdje umjetnost stenje pod prisilom vanjskog autoriteta. Tekstovi o ruskoj umjetnosti i glazbi – koji pored onih o srednjoevropskoj čine drugi pol esejistike Đurđe Otržan – uvijek iznova kruže oko “nesreće” što im se dogodila, pokušavajući dokučiti njezin izvor. Premda je njihova namjera rehabilitirati pojedini opus, oni uvijek ocrtavaju i ožiljke što ih je na njemu ostavila brutalnost sistema, što se zapravo, premda na drugi način, odnosi i na suvremenu umjetnost globalno, umjetnost iz “ne-doba za umjetnost”. Esejističko obgrljenje tako je u isti mah i razdvajanje. I ne dijeli samo umjetnost.

“Najprije da se razdvojimo”, glasi početna rečenica jednog od tekstova iz prve knjige Đurđe Otržan, svojevrsnog razgovora dviju ženskih osoba – dvojnica ili fantazmi, svejedno. Ali i eseji započinju razdvajanjem. U njima nema fusnota ni bibliografskih jedinica, ne prizivaju se imena autoriteta. Ako se i navode, probrana su, ona bez kojih se ne može. Esejistički je govor brisanje svega što je na istu temu već napisano, prebolijevanje straha da će vlastiti govor ispasti kao da su to tuđe riječi. Da bi se govorilo slobodno, potrebno je napustiti “sistem”. Kao što je potrebno odvojiti se od svijeta, da bi se obgrlio. Odvajajući se od akademskog pisanja, eseji odbacuju njegovu visokoparnu ispraznost, koja nije u stanju formulirati ono bitno pojedinog djela. A upravo se na to usredotočuje glas koji se odvaja od svijeta. Erupcije što grade tekst stoga su neprestani pokušaji da se o stvarima kaže samo ono bitno, podižući glas protiv govora što se gubi u bespotrebnim detaljima. No, određujući ono bitno, one u isto vrijeme skiciraju i nešto poput karte, na kojoj su zacrtane međusobne relacije pojedinih djela ili kakvih drugih pojava. Protuberance su zapravo formule, tvoreći usporedne tabele, a esejistika pisanje s onu stranu akademskih pravila, ali u isti mah i hiperakademsko. Nije stoga slučajno da su eseji okupljeni u drugom dijelu knjige, naslovljenom Slobodni radikali, istodobno jednostavniji i složeniji od onih u prvom: konkretniji u izboru predložaka i skloniji takvim “simulacijskim topografijama”. No, znači li to da su doista napustili doseg onoga što evocira prvi dio knjige, naslovljen Zov tradicije?

Eseji Đurđe Otržan ne samo što su pobunjenički, nego je pobuna nerijetko i njihova tema. Među njima se ističe onaj o Tristanu i Izoldi, ljubavnicima iz keltskog mita, strast kojih su opjevali mnogi, pa tako i Wagner. Sazdano oko dnevno-noćne osi, i s neprikrivenim pobunjeničkim crtama, njegovo je djelo ishodištem pitanja o izvoru bezgranične ljubavi i o njezinu cilju. Beskrajna ljubav Tristana i Izolde pobunjeništvo je protiv ljubavi svedene na formulu, protiv braka. Budući da je obećana kralju Markeu, Izolda je od samog početka svjesna što je čeka, pa je utoliko i aktivnija od Tristana, koji je “samo poslušno slijedi”. No, erupcije njihove strasti, samozaborav u drugome činu, koji nije drugo doli velika ljubavna scena što se odvija pod plaštom noći, nisu samo proboji nesputanog života. Tristan i Izolda, “slobodni radikali” u stvarima ljubavi, ne kane se, naime, suprotstavljati konvenciji braka, budući da ona ujedno i omogućuje ljubav kakvu oboje žele. “Ljubavlju, svojom težnjom da osmisle sve što im omogućuje konvencija”, zaključit će autorica, “oni su dovedeni do toga da postaju čuvari te konvencije, jer je ona i pozadina, a i ukinuće njihova života udvoje.” Ljubavni crescendo, želja da se konvencija sasvim ukloni, kako bi odagnala prepreku njihovu životu udvoje, stoga vodi u smrt. U glazbenom smislu to znači raspad jezičnog sistema, a možda i ideje glazbe kao jezika: “U tom jednom jedinom trenutku Tristan-akorda latentno zazvuči čitav tonski univerzum unutar kruga a-mol/es-mol; tonska se masa razvuče od svoje početne pozicije do krajnjeg gabarita vlastitog sistema – ali i smjesta vrati natrag. Time je jednim bljeskom, jednim potezom određen harmonijski mitski krug unutar kojega će se voditi 'dijalog', te on dalje funkcionira kao znak. To je bila novost vremena, ali neprikladna za višekratnu uporabu, tj. za nasljednike, jer je druga strana svake metafizike – dosada.” Naime, beskonačno ponavljanje, izlažući samo još jezični mehanizam glazbe, više nije u stanju ništa reći.

“Treba li biti drukčije?”, pita se stoga jedan od tekstova u zbirci, ocrtavajući stanje današnjice. I dodaje: “Ne, ne treba, jer je oduvijek tako bilo i bit će.” Ako je pobuna izboj života protiv okoštavanja, njegova konsekventna želja da nadvlada sve prepreke završava smrću. No, ako je “nesputano strujanje” od samog početka njome obilježeno, tada smrt nije nešto što bi se moglo rekuperirati, nad čime bi život mogao imati moći. Prihvatiti “zakone ovoga svijeta”, o čemu je riječ u više eseja ove zbirke, a napose u onome naslovljenom Hram i oni koji ostaju izvan hrama, stoga znači stati na stranu smrti, ali ne iz ljubavi prema njoj, nego iz želje da se ocrta pozadina na kojoj se sve drugo uopće može pojaviti. “Zašto ga nisu pokopali?”, pita se autorica na kraju eseja, govoreći o Lenjinovu izloženom tijelu. “Od straha da ne uđu u razvoj.” A stoga i pobunjeničke eseje valja jednom dovršiti, ukoliko dovršenje znači konačnost formulacija, nepromjenjivost, okoštavanje. Jednom objelodanjeni, oni više ne mogu biti drukčiji, no to je ulog za ulazak u “razvoj”, pa makar to bio i onaj “naknadni život”, o kojem je govorio Benjamin. Spašavanje pobune – ukoričenje knjige.

***

Bilješka o autorici

Đurđa Otržan (Bjelovar,1953) po struci muzikologinja i komparativistica, sada u mirovini, radni vijek je provela na Hrvatskom radiju i televiziji, kao urednica na Trećem programu Hrvatskog radija. Pisala je kritike za većinu dnevnih novina i periodike, a izbor iz esejističkog rada je objavila u knjizi Spašavanje pobune 2003. Prvu knjigu pjesama u prozi naslovila je Prizor s kopljem (Izdavački centar Rijeka), a zbirku kratkih priča Šah među zvijezdama (Meandar, Zagreb). Roman Penthesilea objavila je Naklada MD, a roman Parthian 'Shot', objavljen u vlastitoj nakladi, nastavlja njen rad na scenarijima za film i televiziju. Redovito i dalje surađuje na nekada matičnom programu, proznim radovima, putopisima i esejima.