Gost 74. programa Pisci na mreži bit će Goran Rem, pjesnik i znanstvenik, onaj koji o ravnici misli i po njoj hoda, ali time nismo ni započeli putovanje, razgovor… Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Goranom Remom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Goranom Remom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Gorana Rema da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Linkovi
https://oskultura.com/knjizevnost/goran-rem/
http://www.glas-slavonije.hr/347214/5/Rem-Cvelferica-ima-sve-sto-ima-hrvatska-knjizevnost
http://www.ffos.unios.hr/hrvatski/prof-dr-sc-goran-rem-dobitnik-povelje-uspjesnosti-srebrne-sviral
http://slavonski.hr/povratak-u-buducnost-married-body-kosturi-iz-rnr-ormara-koji-rasturaju-povijest/
http://www.glas-slavonije.hr/217470/5/Sjecanja-na-studentski-casopis-Rijek
http://www.glas-slavonije.hr/201896/9/Zelim-jednom-postici-plutajuci-medjukorak-Nikole-Plecasa
http://www.hrvatskarijec.rs/vijest/4261/Istocnohrvatske-knjizevne-veze/
http://penbih.ba/tag/hikos-mashup/
http://polja.rs/wp-content/uploads/2017/07/Polja-348-349-20-20.pdf
https://pressto.amu.edu.pl/index.php/pss/article/download/1101/1037
Autorski i kritički tekstovi
Post ili past (poetski tekstovi), 1985.
Agregacija slova (poetski tekstovi), 1985.
Jesenji metak (poetski tekstovi )
Dobre oči tvoje (pjesme), 1996.
Intima (poetski tekstovi), 2005.
Film (poetski tekstovi), 2005.
Nikada i sad (poetski tekstovi), 2006.
Netko na bubnjevima odsvira likovnu agoniju(poetski tekstovi), 2011.
Pauline pjesme u prozi – Ja sam Saga, 2017.
***********************************
Vlasta Markasović: Poezija Gorana Rema
Goran Rem:Film, DHK, Zagreb, 2005.
»Craying time, krajnje vrijeme« naslov je prve pjesme i ujedno prolog ove neobične pjesničke zbirke. Krajnje je vrijeme, kako bi otpjevao jedan vinkovački rock autor, »da se krene«, naravno u poetsku avanturu, kako za samog autora, tako i za čitatelja. Nasušnost i neodgodivost poetskoga glasanja, pjevanja, šaputanja i razgovora za Gorana Rema potvrdila se nakon izvjesne autorske poetske tišine (od desetak godina). Vladimir Kovačić, vinkovački pjesnik, gotovo anoniman u hrvatskoj književnosti, napisao si je strašnu oporuku: »Nenapisane pjesme mučit će me u grobu«, a Rema su »nenapisane pjesme« također, prilično u ovoj zbirci vinkovački, cibalitanski mučile »u grobu« tišine i memorije, možda i kompjutorske.
O tematskome podestu ovih pjesama nešto će reći već i samo pregledavanje kazala i naslova cjelina: Brodski prevrtači, zapravo vrt ispod, Tamo, tamo ja putujem, Tremor bubnjeva Ludwig, Dumina, Mliječna staza na boku Malog kina, Evo, grade, možemo razgledati zajedno, ali daj neka to ostane među nama, stvarno nemoj širiti i Neki nesvršetak, med (b–strane).
Privilegirani će biti čitatelji iz Slavonskoga Broda, Vinkovaca i Osijeka, autorovoga biografskog trograđa, ali ni ostali ne moraju biti zabrinuti i zavidni, osobito ako su autoru generacijski bliski. Međutim, nije ovo poezija koja se obraća samo sredovječnim nostalgičarima s panonskih prostora (iako će u njima pobuditi i sentimentalne osjećaje i feeling vip osobe). Goran Rem je autor, naime, artistički izrazito zahtjevne i postmodernistički slojevite poezije.
Dakle, nakon što je shvatio da je uistinu »krajnje vrijeme« za povratak u »djetinjstvo, dječaštvo i mladost« i »izgubljeno vrijeme«, Rem se odrazio kao nekoć, na gimnazijskome satu »fizičkog« odskočivši daleko, daleko u dalj.
Oživljeno vrijeme broj 1.
To je vrijeme brodskih vrtova i malih briga o gredicama za salatu i susjedovoj septičkoj jami, o mjestima gdje je baka izlazila, gdje se smijala, pored Brlićke, o dvorištima i baštamakoje, citatno vidrićevski »snivaju«. Neprocjenjivo vrijeme. Blago. Ljepota. Upisanost i početak rasta u ugođaju blagosti panonskoga mirnog tempa, suživota s prirodom, simpatičnog kulta hrane, druženja, obitelji...
Oživljeno vrijeme broj 2.
Ujevićevska karma: »Tamo, ja putujem«, ali bez onoga aproksimativnoga iz doslovnoga citata »Tamo, tamo da putujem«. Ipak, sa zarezom. Lirski subjekt oglasio se kao lirsko ja, 1. lice jednine i odredio unutarnjim i vanjskim toposima: Ujević, »Hey Yoe«, majka, baka, otac, teta Vesna, Edi, Nives, Slavonski Brod, Komiža. Ti toposi su u njemu, kao i on u njima. Čitava zbirka potvrđivat će nerazlučivosti toga tipa.
Oživljeno vrijeme br. 3. i nadalje...
Vrlo bitno vrijeme u kojem započinje rock ritam. U tome ritmu plešu ljudi, rečenice, misli. Lakoća (postojanja). S Očom, Zvonetom, Grbetom, s Perkom i Zlatom i Ružom, Leom, Cacom, Dubravkom, Kornelijom, Nadom, Borisom, Duškom, ekipicom s basketa, Slipom i Bradom vrijeme je kao pahuljica i bitno je bitno, a nebitno nebitno. Jasni su i podijeljeni smisao i besmisao (ako ga je lirski subjekt tada uopće upoznao).
Autorsko je autobiografsko usidrenje lirskoga subjekta u grad odrastanja, Vinkovce, ispisivanje objektivnog i subjektivnog vremena. Panonizam kao tema ili fus nota, svjejedno, obojio je ove stihove. Na jezičnoj razini postmodernistički se oslobađaju kolokvijalni, idiomski regristri, glasovi rocka, jezična uvjerljivost žargona.
Tumaranje lirskoga subjekta gradskim punktovima za njega natopljenim čistim emocijama subjektivna je slika općega slavonskog provincijskog ugođaja, tamo negdje ranih 70–ih godina 20. st. ili kako autor precizira to je »Vinkulja šezdesetsedamdesete«. A u tim Vinkovcima, toj odmilničkoj »Vinkulji« u lirskog subjekta se sloterdijski tetoviraju kartonski podlošci na zidovima disca i »fajront« u 22.00, Satan Panonski, Marija Dumina, tzv. Malo kino, Pekin kafić Art, gostioničar Tunjo. Lirski subjekt nostalgično zaključuje: »Najviše smo lebdjeli. / Bili svoji /u ubojstvu šanka.«
Rock fuga poetizira provinciju urbanitetom, šarmom dalekog i svjetskog. Rock je oslonac i poželjni tempo u svijesti lirskoga subjekta, a ujedno spominjanje rock grupa, svjetskih i s lokalne scene, dočarava tadašnji duh grada, način disanja, osobito vinkovačke sredine. ZZ Top, Tush, Bad Company, Emerson, Lake and Palmer, The Beatles, Pink Floyd, Deep Purple, ali i lokalni Milki Way, Satan Panonski, Špilšul urbane su ikone, autoriteti. Vinkovci kao grad rocka i punka trajno obilježuju i formiraju.
Postmodernistička je zaigranost dosljedno nazočna, kao načelo. Citatni su izvori rock i vinkovački idiom. Dojmljivost je zbirke upravo u poetičkim postupcima, u intermedijalnosti. Kada stih glasi »rez Slavičina kamenja/ koje ne kotrlja nego gnjete«, ta se dva izvora duhovito spajaju: The Rolling Stones s lokalizmom »gnjesti«. Kombinacija koja je reprezentativna. Citatnost frazemskog sloja lokalnoga govora kao i lokalizmi, koje autor u govornoj komunikaciji rado neologistički naziva cibalizmima (poput bajer, sentiš, šrafštok, tapšati), daju stihovima toplinu i intimitet. Autorov slavonizam otkriva se i u leksemima semantički vezanim uz podneblje: tkanica, patoka...
»Osječki« stihovi pripadaju »strani–b« na ovoj longplejki koja je najomiljenija, najslušanija, najvažnija i najbolje se poznaje.
U ovoj je zbirci vrijeme prostor, vrijemeprostor baš kao u nekome davnome gimnazijskome udžbeniku fizike. Nerazdvojivost vremena i prostora u lirskome subjektu možda je najeksplicitnija upravo u pjesmama s isključivo prostornim motivima, što je i logično jer vrijeme se ipak utiskuje u prostor (iz naše perspektive). Ipak, vratimo se vremenu:
Već vidim:
Zavidim nam,
tim nama koji sad
nismo tamo, u tom stanu sna.
Goran Rem ovom je zbirkom izrekao ono što vrlo često ne želimo priznati: ono najbolje ostalo je iza nas. Ipak, nije nestalo. Negdje je u nama. U ritmu rocka i filma, odmotava se scenarij i našeg filma, naših najdražih i najdojmljivijih kadrova, likova. Goran Rem ne skriva svoj omiljeni movie center — to je vinkovačko tzv. Malo kino.
Goran Rem: Intima, MH — Ogranak Osijek, 2005.
Parodijski naslov zbirke Intimatravestira poetsko dijeljenje individualnoga s čitateljskom javnošću, kao i patetičnu važnost koju autori pridaju tomu činu. Naslovom se već ostvaruje detronizacija svetosti intimnoga u odnosu na javno, kao i vlastitoga razodijevanja tiskanjem i ukoričavanjem nečega što ipak nastaje kao individualan čin i iz individue koja je u ovome slučaju pjesnik. Sve što je pruženo recipijentu više nije intimno, pa makar i bilo izraz intime. Intima je »sveta« jedino njezinu »vlasniku«, ali opet ne toliko da se ne bi autoironizirao.
Ponajprije, brisanje buke u komunikacijskome kanalu između poezije i recipijenta događa se odabirom dnevničkog i epistolarnog diskursa te dijaloga između lirskoga ja i ti. Drugi je pokušaj u uspostavljanju muško — ženske relacije, tj. fiktivnog dijaloga. Ta relacija iznova aludira na intimu, erotizira tekst koketiranjem utemeljenim na spolu, a opet samo alegorijskim. Jer, koketira se, misleći uglavnom o tekstu. »Ljubiti, o tome ne znaju ništa izvantekstualno«, veli jedan kritički stih koji rezignira nad komunikacijskom i još više emocionalnom hladnoćom. No, za Rema riječi su tople, a »usta puna teksta« jer »ja te stvari o riječima stvarno volim tako / nekako gubiti i / nadostavljati u / noć što je pred komunikacijskim nama«.
Komunikacija je jedna od provodnih tema zbirke, a kako je autor i književni znanstvenik, nije čudo da tu temu predočuje igrajući se teorijskim znanjem i metajezikom. Metajezična razina u »intimističkome« samoodređenju i kvalificiranju opet nameće svojevrsni paradoks. Stilske razine prepoznaju različitosti književno–umjetničkoga, znanstvenog i razgovornog stila, a autor se poigrava svima njima u gotovo ravnopravnome omjeru. Iako književno–umjetnički stil usisava sve ostale, Rem se u svome stihovlju ne koncentrira na dokazivanje njegove slobode mogućnosti i liberalizacijskih postupaka. Prije bi se moglo reći da se radi o ironičnome prikazivanju odnosa tih stilova. Rekli bismo da su u svakodnevnoj uporabi prepoznatljivi i razlučivi. Književno–umjetnički i razgovorni stil pripadali bi subjektivnoj sferi, dakle sferi intimne jezične prakse, a znanstveni objektivnoj i neutralnoj. Za autora znanstvenika to bi bio jezik njegova zanimanja i zvanja koji pripada njegovoj javnoj, službenoj jezičnoj praksi.
Postmodernističko miješanje i jezična igra ne postaju u ovoj zbirci sami sebi svrhom. Autor relativizira i stilove i komunikacijske razine, kao što relativizira relaciju »intimno« i »javno« jer ona u komunikacijskome smislu uopće nije bitna. Važan je dignitet riječi i mogućnost komunikacije. Dignitet imaju sve riječi koje omogućuju komunikaciju. Međutim, ona nije uvijek tako jednostavna. Lirski subjekt će priznati: »Ma evo me opet niskokomunikativna, naime onakva kakva / me znaš.«
Sklon paradoksalnomu, autor cijeni jezik, odnosno svaki leksem, kao i mogućnost kreiranja novih leksema za potrebe komunikacije, ali istovremeno je svjestan nemoći jezika u istinskoj komunikaciji koja je mnogo više od izmjenjivanja verbalnog znakovlja. I subjektivni i objektivni jezik podložni su automatizmu, dakle »niskokomunikativni«. Ali, u žuđenoj, istinskoj metafizičkoj komunikaciji, u egzistencijalnome dodirivanju i razumijevanju dviju osobnosti, odnosno bitaka uglavnom su leksemi, jezični znakovi medij koji preostaje. Relacija nedjeljivosti od jezika ogleda se u stihu koji nekako marinkovićevski opisuje taj zagrljajni odnos: »ali ti uvijek dođeš tako tjelesna i cijela, tekstualna, / što / li smo već.«
Sa sviješću koliko je komunikacija, čak i ova globalistička, autistična, neprocjenjiva u egzistencijalnome smislu samoodržanja, Rem će svomu lirskomu subjektu (i subjektici) nametnuti ulogu borca za komunikaciju. Oni ju zahtijevaju, mole, pokušavaju ostvariti, bore se za kontinuitet razgovora. Jer, u mejlanju intime putuju uglavnom tekstovi izdvojenih biti, bilo misaonih, bilo emotivnih. Lirski subjekt se očituje: »Mi cestari, koji klečimo i moćno se molimo za samo jedno nevidljivo ugibalište«, »uglavnom sam star, plesno djetinjast i previše štošta / vidim. a ništa tome / ne mogu, sve i da hoću«, »susrećem, kažem, kažeš viškove djelatnosti i ljudi / pa sam od njih bolestan, no samo malo i stalno, k tomu i / uglavnom brbljavo / figurativno. zapravo sam ponekad zaleđen od užasa. / nefigurativno.«, »reprojiciram depru«, »— bavim se korekturama, dakle nečim neizvodivim jer / se ništa ne može korigirati ni popraviti ni vjerovati../ valjda«, »odlično ti je to bediranje kroz / svjetove tuđa teksta«, »ali znam to o slabom komunikatoru, znam, taj on je / donekle ja, i njega sasma dobro izdržavam ... (da ne petljam više)«.
Poigravanje metajezikom ni malo ne onemogućuje neinformiranog čitatelja sudjelovati u eskapadama znanstveno–intelektualnoga lirskoga glasa. On možda neće ni primijetiti neke književne i književno–teorijske aluzije, ali zato Rem koristi zalihost u obliku citata iz urbane kulture. Ako, na primjer, čitatelj u stihovima »Eto kako je sada lako navoditi nekoga, nekoga tko bi ti bio / blizak i / neironičan, a pismo bi mu pisao, te ga još i ima!? A i nije / On nego Ona. Eh moj / tekstice!« i ne prepozna citatnost i ludizam na predlošku Krležine Čežnje ostaje mu naslov Kada Miki kaže da se boji koji će ga navesti na grupu Azra i pomoći razumijevanju emotivne podloge.
Zbirka Intimamože se čitati i kao dio poetske trilogije u kojoj su još i zbirka Film(2005) te zbirka Nikada i sad(2006). Zašto? Zato što se, kako piše Igor Gajin u pogovoru Intime, ne radi o naivnome pjesniku i nastavlja: »Prije bih rekao da je ovaj kombinatorik gotovo Kubrickovog kalibra ili barem tako usmjerene ambicije u haklanju s čitateljima ponovno nadigrao notornu čitateljsku naivnost.« Kao potvrdu pronalazimo provodne motive, stihove, sintagme, citate u sve tri zbirke.
Goran Rem:Nikada i sad, Meandar, Zagreb, 2006.
U zbirkama pjesama Film(DHK, Zagreb, 2005), Intima(MH, Osijek, 2005) i Nikada i sad (Meandar, Zagreb, 2006) Goran Rem se poetski pojavljuje nakon dvadesetogodišnjega autorskog lirskog »dolaženja na svijet« i »stupanja« u lirski jezik te nakon desetogodišnje poetske stanke. Eruptizam triju zbirki inaugurira se ad rem u žestinama semantike stihovlja, žestini ritma, žestini paradoksa lirskoga ja i žestini kojom prostor opečaćuje vrijeme i utiskuje se u njega, dok ono, superiorno vrijeme, ostavlja tek mrvice.
Krhotinasta struktura podvrgava svojim uzusima kadrove svakoga furioznog individualnog filma, svakoga intimnog scenarija. Tako je uvijek, i nekad, i sad, i nikad, i zauvijek. Preostaje cinično promatranje intime, zagledanost u vlastiti sentimentalizam, čeznutljivost i bolećivost u činu razodijevanja lirikom.
Remov je lirski specifikum pozadinski zvuk, ta bas gitara koja tutnji iza melodijske linije svakog stiha. Riječ je, dakle, o undergroundu stihovlja u kojem nam Rem apsolutnom nenametljivošću, vrlo bezbolno, ali ipak dovoljno snažno ukazuje na vrijeme unplugged i anti cyber življenja. Pokazati poetičnost života u stvarnosti, kada je reality show bio nepoznanica jer se život i živio potpunim spontanitetom, bilo je Removo htijenje svih triju zbirki. Locirati to vrijeme moglo bi se nekim godinama, recimo kasnim sedamdesetima i osamdesetima 20. st., ali za sve pripadnike tada mladalačkih generacija vjerojatno bi bila više nego dostatna i markirajuća sintagma »vrijeme kad smo bili ljudska bića«, ma kako to u današnjici porazno zvučalo.
Autentičnost emotivnog postamenta i rockom raspjevani taktovi senzibiliteta, koji su rijetko i blues i mlačni fado, uvode u neki potonuli svijet koji se prustovski skriva u lirskome subjektu i uskrsava sa surf i indie rockom, tvoreći neke nove, najnovije tekstove i melodije. Zbiva se u Removoj poeziji svojevrsno zaleđivanje feelinga u kojem »mi nismo sami« ili nam se tako tvrdokorno i nepopravljivo htjelo upravo tako nešto misliti i ćutjeti. Ironičnost shvaćanja vrijednosti i ljepote »izgubljenog« vremena povisuje njegovu cijenu. Tako subjekt sam sebi postaje postmodernistički objekt i materijal ludističkog koncepta.
Himbena superiornost kolažiranja fragmenta intimnih sjećanja, ostataka s oltara nekadašnjih vlastitih teško pronađenih ikona, razotkriva se kao dragocjen posao. Jer, fragmenti su tek fragmenti i tek prošlost, a ipak su tu, ovdje i sad, ipak su još uvijek bitni. Ploča je razbijena, vinil je uništen, zalijepiti ga je nemoguće. No, u ovoj poeziji autor marljivo slaže dragocjene krhotine u svoj mozaik. Sačuvani, vjerojatno i najvažniji kadrovi podložni su novoj montaži.
Citatnost u funkciji evokacije esencijalnoga ukorijenila se u području žuđenoga urbanog, posebice američkog i poluurbanog konteksta provincijskih, slavonskih gradova. Remova poezija kroči Brodom, Vinkovcima i Osijekom, uvijek romantično zastajući kao »troje na praznoj ulici u središtu grada«. Prazna ulica u središtu bilo kojega od ovih gradova i troje uhvaćeni u taj prostor univerzalna je slika mikroprostora koji na ljude djeluje tako da ostakljuje njihovu intimu, da ih bespoštedno razodijeva i približuje jedne drugima kao braću. Podsjeća ih na zajedništvo u praznini. Prazna ulica je mala, ali je praznina ogromna, a trojica stisnuti, minijaturni i veliki istovremeno. Panonski oksimoroni i paradoksi.
Citatnost je kao pjesnički postupak Remov način iskazivanja dualizma, zapravo bolje reći sinteze univerzalnog i regionalnog u lirskome subjektu. Internacionalizaciji i univerzalizaciji pomažu konteksti filma i glazbe, kao svima razumljivi i jasni kodovi. Brižljivo odabrani, postaju svojevrsnim autoportretnim valerima. Nick Cave, Pink Floyd, Cage, alter, surf , indie rock, Niel Young, R.E.M., Morrissey i The Smiths, songovi, ritmovi..., »koloraturni rock«, kako autor veli, u individualnome odabiru, dekoderi su ukusa i emotivne šifre.
Rock, odnosno određene vrste urbanoga glazbenog izričaja su medij koji apsolutno sigurno i precizno pomaže lirskomu subjektu izreći i oblikovati intimnu priču. Kada rockom ironizira vlastite kulturne projekte, on će duhovito reći: »Fisch / You Where Here«, igrajući se naravno s Floydovim Wish You Where Here. Rock je sve, pa i katarzično sredstvo, pa »Stotinjak tisuća Watta ulicu čisti Cageovom / Tišinom.«
U osobne, ali i slavonsko(tro)gradske i generacijske ikone probrani su i određeni filmovi i određeni stripovi. Romantični Sergio Leone i sofisticirani Wim Wenders s egzistencijalnom pustopoljinom u svakome kadru, s univerzalnim potenciranjem praznine u kojoj dobro zaziva, pravda poteže revolvere i puca, najčešće u prazno, pa dragi, šašavi Charlie Brown, sve su to uporišta, oaze lirskoga subjekta.
Iako katarzičan, taj univerzalni kontekst bio bi hermetičan i sterilan, što autor shvaća udružujući ga s konkretnim, kodiranim, ali vidljivo zavičajnim i intimnim iskustvima. Satan, Dubravko, Faktor i drugi uljuđuju, konkretitiziraju i depatetiziraju urbanu ikonografiju.
I ovom se zbirkom provlače kao autorske pošalice s čitateljem Remove male zamke, Remove šifre iz zbirki Filmi Intima— mikrotoposi, kako realni, tj. brodski, vinkovački i osječki, tako i apstraktni, od kojih je već spomenuta urbana ikonografija (rock, film).
Rem će se kao postmodernstički ludist poigrati s čitateljem intermedijalnim sredstvima. Naime, zbirka Film za naslovnicu ima fotografiju članice grupe The Bambi Molesters, a jedna je cjelina zbirke Nikada i sad posvećena obradbi njihove skladbe Ice & Pinevood Times.
Remova je poetika jezične bravuroznosti danas, možda, manje aktualna, uostalom, kao i sama poezija, ali već je takav autorski pristup sasvim dovoljan argument za njezino čitanje.
*******************************
Bilješka o autoru
Goran Rem, pjesnik, kritičar, esejist, književnoznanstvenik, rođen je 12. studenog 1958. godine u Slavonskom Brodu. Gimnaziju završio u Vinkovcima. Studirao je u Osijeku i Zagrebu, gdje je magistrirao i doktorirao iz područja humanističkih znanosti. Živi i radi u Osijeku, predaje na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta. Potkraj osamdesetih, početkom devedesetih, član je Noise Slawonische Kunsta, vodi projekt skup Modernitet druge polovice dvadesetog stoljeća, postmodernitet. Član je Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika, HND-a i PEN-a, autor je tridesetak knjigovnih naslova, urednikuje osamdesetih u Quorumu, devedesetih u Književnoj reviji, potom u knjižnicama: Slavonica, Neotradicija, Pjesnički susreti Drenovci, Modernitet 20. stoljeća, Brodski pisci, Pannonius. Objavio niz knjiga poezije, studija, čitanki, antologija, pregleda, a prevođen je na više različitih jezika.
Objavio
1. Ženitva (pjesme), UPAH, Vinkovci/Zagreb, 1977/1979.
2. Post ili past (poetski tekstovi), IC Revija, Osijek, 1985.
3. Agregacija slova (poetski tekstovi), Quorum, Zagreb, 1985.
4. Jesenji metak (poetski tekstovi ), Mali katalog poezije-EPSO, Osijek, 1985.
5. Poetika brisanih navodnika (studija), Znaci-Cekade, Zagreb, 1988.
6. Zadovoljština u tekstu (kritika), Quorum, Zagreb, 1989.
7. Čitati Hrvatsku (esej-kolumne), Durieux, Zagreb, 1994.
8. Dobre oči tvoje (pjesme), Meandar, Zagreb, 1996.
9. Slavonsko ratno pismo (studija), MH OS/MH Slavonski Brod/MH Vinkovci OS/SB/VK, 1997.
10. Osječka čitanka (s Helenom Sablić Tomić), MH Osijek, Osijek, 1999.
11. Put nebeski – đakovačka čitanka (s Helenom Sablić Tomić) MH Đakovo, Đakovo, 2000.
12. Dvogled, mapa II, Nikad i sad (grafike i pjesme), (s Ivanom Šeremetom), Galerija S Koprivnica/Horetzky – Atelier Brane Horvata, Koprivnica, 2001.
13. Slavonski tekst hrvatske književnosti (s Helenom Sablić Tomić), znanstvena povjesnica Matica hrvatska, Zagreb, 2003.
14. Koreografija teksta I (pjesništvo iskustva intermedijalnosti, studija), Meandar Zagreb, 2003.
15. Koreografija teksta II (antologija, biobibliografije-dokumentacija), Meandar, Zagreb, 2003.
16. Widzieć Chorwację. Panorama chorwackiej literatury i kultury (1990-2005) (na poljskom/autor - priređivač s Krystynom Pieniazek i Boguslawom Zielinskim), Naklada Sveučilišta Adama Mickiewicza, Poznanj, 2005.
17. Intima (poetski tekstovi), Subjekt, Osijek, 2005.
18. Film (poetski tekstovi), DHK, Zagreb, 2005.
19. Nikada i sad(poetski tekstovi), Mendar media, Zagreb, 2006.
20. Šokačka čitanka (s Helenom Sablić Tomić), Matica hrvatska Osijek/Šokačka grana, Osijek, 2006.
21. Tijelo i tekst. Studija., Matica hrvatska Osijek, Osijek 2008.
22. Šokci u povijesti, kulturi i književnosti (sveučilišni udžbenik, s Vladimirom Remom), Filozofski fakultet u Osijeku/Šokačka grana Osijek, Osijek 2008.
23. Hrvatska suvremena književnost (sveučilišni udžbenik, s Helenom Sablić Tomić), Filozofski fakultet u Osijeku, Osijek 2008.
24. Stil vinkovačkog studija Filozofije : tri studije (s Ivanom Đermanović, Vedranom Sušcem i Katicom Vukoja), Ogranak DHK slavonskobaranjskosrijemski, Osijek 2009.
25. Kortas horvat irodalom : studija (s Helenom Sablić Tomić), Jelenkor, Pečuh, 2009.
26. Vinkovačka književna povjesnica (s Ružicom Pšihistal), Matica Hrvatska Vinkovci, Vinkovci 2009.
27. Retorika kritike, književna i medijska kritika. Neotradicija, Osijek 2010.
28. Poetika buke : antologija slavonskoga ratnog pisma, Dukat, Vinkovci 2010.
29. Pogo teksta : studija-interpretacije, Meandar, Zagreb 2011.
30. Netko na bubnjevima odsvira likovnu agoniju : lirika, DHK, Zagreb 2011.
31. Panonizam hrvatskog pjesništva I – studij Slava Panonije (sa Sanjom Jukić), DHK/Filozofski fakultet u Budimpešti, Osijek/Budimpešta 2013.
32. Panonizam hrvatskog pjesništva II – Od Janusa Pannoniusa do Satana Panonskog(sa Sanjom Jukić), DHK / Filozofski fakultet u Budimpešti, Osijek/Budimpešta 2013.
Gošća 73. programa Pisci na mreži je Korana Serdarević, autorica u čiju se prvu knjigu priča kritika zaljubila i ona stekla zasluženu pažnju čitatelja i književne javnosti… Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je u razgovoru s Koranom Serdarević, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Koranom Serdarević, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Korane Serdarević da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Linkovi
https://www.vecernji.hr/kultura/ako-postajemo-izolirani-cinici-time-ne-pokazujemo-otpor-1217450
http://www.zadarskilist.hr/clanci/16092015/dok-smo-zivi-uvijek-se-ima-sto-uciniti
http://www.dw.com/hr/slavite-ako-znate-%C5%A1to-slavite/a-18301605
Autorski i kritički tekstovi
Korana Serdarecić: Franka (priča), 2018.
Korana Serdarecić: Slutnja (priča), 2018.
Iz kritika,Eksperiment Irene Tot, 2018.
Iz kritika, Nema se što učiniti, 2018.
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
___________________________________________________________
Jagna Pogačnik
Nevjerojatno zrela debitantska knjiga
Vjerojatno nije najpametnije priznati, ako želim ostaviti dojam “objektivne” čitateljice, no ne mogu prešutjeti kako sam se na prvi pogled zaljubila u zbirku priča Korane Serdarević. Autoricu sam zapazila kao talentiranu kratkopričašicu, i to ne samo po dvije priče koje su već prošle filter kvalitete kao dobitnice nagrada “Ranko Marinković” i “Zlatko Tomičić”, već po svim onima koje imamo prilike čitati u časopisima i slušati na radiju. Proza Korane Serdarević odmah mi je zapela za oko i uho. Riječ je, dakle, o relativno afirmiranoj autorici, profesorici hrvatskog jezika i književnosti u jednoj zagrebačkoj gimnaziji i prevoditeljici, čija je prva knjiga priča objavljena u uglednoj nakladničkoj kući, pa sve djeluje kao jedna od rijetkih književnih storija s pozitivnim predznakom.
No, sav taj kontekst i ne bi bi bio važan da nema onoga što je u svemu tome jedino bitno - rijetko dobrih i dorađenih priča koje sada čitamo u samostalnoj knjizi. Korana Serdarević rođenjem je Zadranka, što dijelu njezine proze daje prepoznatljivu mediteransku atmosferu, premda je to daleko od nekakve lokalne ili čak sentimentalne uronjenosti u rodni kraj. Godinom rođenja (1982), pak, pripada generaciji čiji prvijenci često sadrže nešto od mladalačke nekritičnosti i razbarušenosti, a upravo je to ono čega u ovoj iznimno zreloj zbirci nema ni u tragovima.
Priče iz Nema se što učiniti, naime, bez obzira događale se one u zagrebačkim stanovima ili dalmatinskim kućama, komadići su univerzalnih ljudskih sudbina, životnih nijansi, uhvaćenih u trenutku kad likovi doista mogu pomisliti, kako to sugerira naslov, da se više ništa ne može učiniti, iako je jasno kako prostora za raznorazne manevre još uvijek ima, samo ih treba prepoznati i za njih pronaći snage.
Priče spadaju u skupinu onih koje ne trebaju velike teme i velike događaje, društveno-povijesni background ni snažne likove, jer se u njima osjeća vrlo jasna svijest o tome da se najveće drame i najsuptilniji preokreti događaju upravo u intimnim trenucima. Takve male, a zapravo velike i presudne trenutke bilježi ova autorica u pričama koje su unutar knjige vrlo inteligentno posložene, zbog čega čitava zbirka posjeduje rijetku unutarnju logiku i dinamiku, bez uspona i padova, što se ne viđa često u prvijencima.
Premda je njezin stil iznimno zavodljiv, pripovijedanje tečno, a rečenice stilski izbrušene, Nema se što učiniti nije “sretna” i bezbrižna knjiga, ali je istovremeno vrlo emotivna. Trenuci koje bilježi i koji je zanimaju oni su u kojima se brakovi, ljubavnici, majke i djeca, braća i sestre, prijatelji, nalaze na onom rubu na kojem više nema vremena za kolebanje i baš zato je tako lako pobjeći, odustati, prepustiti se strahu i kukavičluku. Upravo to događa se likovima ovih priča i upravo su zbog toga toliko simpatično i uvjerljivo ljudski. Jer, čovjeku se lako može dogoditi da odustane od svog života i “razboli se na trećem semaforu”, nastavi živjeti u braku prepunom šutnje i prezira ili mu jednostavno prvo upoznavanje s partnerovom obitelji završi želučanim problemima.
Nakon toga kao da više nema povratka i mora se nastaviti živjeti u krletci, ili “haljini iz prošlog stoljeća” koja pomalo steže u struku, ali je ipak nastavljamo nositi.
Upravo zbog tog osjećaja sputanosti, u koji se često upliće i neka davna krivnja čiji se gorki okus ničime ne može isprati, likovi ovih priča ponekad su čudaci skloni nesanici ili pak neobičnim i simboličkim navikama, poput ribara koji ulovljene ribe vraća u more, ali u pozadini svega toga, te stvarnosti koja je često mučna i obilježena pogreškama, pripovjedačica pronalazi one nijanse u kojima su emocije još uvijek primarne.
Priče Korane Serdarević nastoje uhvatiti trenutke u kojima je sublimirana nemogućnost razumijevanja i pasivnost s dugoročnim posljedicama, koja se poput prtljage prenosi iz jednog u drugi prostor i vrijeme, iz djetinjstva u starost, iz sjećanja u stvarnost, sa oca na sina...
Ukoliko ovoj zbirci treba neka usporedba, premda je sama po sebi dovoljno jaka da može i bez toga, reći ću kako sam sličan pozitivan osjećaj nakon čitanja imala sa zbirkom U što se zaljubljujemo Romana Simića i to zbog jednog važnog razloga - oboje pisaca majstori su iskazivanja onoga što nije izrečeno, emocija koje su ostale prigušene i rijetko postignutog idealnog spoja vrhunske pismenosti i senzibilnosti.
Jutarnji list, 6. svibnja 2015.
Bilješka o autorici
Korana Serdarević, spisateljica, nastavnica, prevoditeljica i novinarka. Rođena je 1982. godine u Zadru, a godine 2006. diplomirala je hrvatski jezik i književnosti te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pri završetku studija od 2007. do 2010. radi kao novinarka Večernjeg lista i priloga Obzor, pišući ponajviše u rubrici kulture. Godine 2008. godine polaže stručni ispit za nastavnika hrvatskog jezika te započinje paralelno s novinarstvom raditi kao nastavnica hrvatskog jezika. Dvije godine kasnije K. Serdarević je na mjestu izvršne urednice i novinarke portala Vip.hr, te suradnica kulturne rubrike tjednika Forum i portala Booksa. Od 2006. godine honorarno radi i kao prevoditeljica s engleskog jezika za sinkronizaciju i prepjev pa prevodi animirane filmove Disneyja, Sonyja, Pixara i dr. Od godine 2014. u stalnom je radnom odnosu kao nastavnica hrvatskog jezika i književnosti u zagrebačkoj XII. gimnaziji. Na Večernjakovu natječaju za kratku priču 2013. godine pričom „Kravosas“ Korana Serdarević osvojila je prvu nagradu „Ranko Marinković“, a istu je nagradu osvojila ponovo 2016. godine s pričom „Molim vas, pričekajte“. U prosincu 2013. godine kratkom pričom „Ptice“ osvojila je prvu nagradu „Zlatko Tomičić“ na natječaju Književnog kluba Karlovac. S pričom „Franka“ ulazi u uži izbor za regionalnu književnu nagradu „Vranac“ 2014. godine. Nakon objavljivanja kratkih priča u periodici, godine 2015. u izdanju Frakture izlazi joj knjiga kratkih priča Nema se što učiniti, koja je za tu godinu nagrađena Ministarstva kulture RH-a stimulacijom za najbolja književna ostvarenja. Priče su joj prevedene na engleski, njemački, talijanski, makedonski, slovenski, mađarski i ukrajinski jezik. U studenom 2017. u izdanju Frakture objavljuje prvi roman Eksperiment Irene Tot. Sljedeće godine u izdanju Kašmir prometa izlazi joj slikovnica Kameni div. Sudjelovala je na mnogo hrvatskih, ali i međunarodnih književnih festivala, od kojih se izdvajaju Festival europske kratke priče, Cuirt International Festival of Literature u Irskoj i Vilenica u Sloveniji 2016. godine. Osim kao autorica, aktivna je i kao moderatorica na književnim festivalima i događanjima u zemlji.
Gošća 72. programa Pisci na mreži Julijana Adamović, autorica koja je književnim tekstovima i onima drugim, stručne i nerijetko polemične naravi, stekla pažnju čitatelja i publike… Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Julijanom Adamović, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Julijanom Adamović, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Julijane Adamović da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
|
|
Dodaci
Kritike
http://www.matica.hr/vijenac/512/osebujno-o-djetinjstvu-22420/
http://www.matica.hr/vijenac/375/zacarani-krug-bivanja-4323/
http://www.matica.hr/vijenac/421/spisateljski-hod-po-mukama-2137/
https://www.ravnododna.com/julijana-adamovic-da-ti-pamet-stane-djecja-proza-s-nezeljenim-ucinkom/
Priče
https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/sasvim-poseban-zec-20150402
http://www.matica.hr/vijenac/375/tresnja-jagode-i-svileni-bomboni-4332/
http://www.art-anima.com/c11-price/julijana-adamovic-dusa-u-nosu
http://www.art-anima.com/c11-price/julijana-adamovic-emin-izbor
http://booksa.hr/zadacnica/kratke-price/julijana-adamovic
Kolumne na Tportalu: https://www.tportal.hr/kolumnist/julijana-adamovic
Izbor iz medijskih napisa
http://www.matica.hr/vijenac/590/svijet-u-kojem-zivimo-sve-je-manje-slobodan-26040/
http://www.mvinfo.hr/clanak/julijana-adamovic-u-mojim-pricama-je-sve-istinito
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/adamovic-vrijedni-i-sposobni-odustali-od-hrvatske
http://booksa.hr/vijesti/blitz-vijesti/autorice-u-ajfektu
http://www.gkmm.hr/dl/2013-Djecji-Bilten-knjige_za_mlade.pdf
Autorski
Julijana Adamović: Priče, izbor, 2018.
Julijana Adamović: Sunce na šalteru, izbor, 2015.
Julijana Adamović: Da ti pamet stane, ulomak, 2013.
************
Julijana Adamović, Konzerviranje, VBZ, Zagreb, 2010.
Spisateljski hod po mukama
Ljerka Car Matutinović
Nakon proznoga prvenca, Kako su nas ukrali Ciganima(Privlačica, Vinkovci, 2008), koji joj je donio Kiklopa, Julijana Adamović nadahnuto nastavlja svoj spisateljski hod po mukama objavivši svoju drugu knjigu priča Konzerviranje. Ako je u prvoj knjizi proza bila ozbiljna, promišljeno analizirajući svijet odabranih likova, tužnih i nesretnih do boli, u drugoj knjizi dovodi do kulminacije sve te jadne, tragične živote koji se bespomoćno koprcaju privezani za fatalni vrtuljak koji već po navici zovemo – bivstvovanje. I kakve su to uklete i bezumne sudbine koje nam predočava spisateljičina neumoljiva imaginacija! Kakvi su to uništeni životi koji se usprkos svemu opiru i muče sebe i druge oko sebe! Kakva je to žestoka samovolja koja te likove izbezumljene bezobzirnim životom tjera u svekolike paradokse postojanja! A oni, paradoksi, nazočni su i u naslovima priča koji očiglednu simboliku prenose poput virusa (Pero Lopov, Domar, Ugasilo me, Bijeg do sebe, Konzerviranje, Nastanjivanje, O mrtvima sve najbolje, Brdo–čovjek): „Prebirem prstima po istinama, tajnama… Naglo zastanem, dohvatim i otrgnem, ukradem malo platna tuđeg života i pobjegnem u kut. Krojim noktima. Potom grizem končiće i žvačem rubove. Šijem krvavim jagodicama. Na kraju udahnem duboko, punim plućima. To je nužno jer kad izdahnem sav taj zrak, ispred mene je oblak od sirovog pamuka, a vama se čini da imam priču.“ (Švelja ili Tražili ste priču?).
Žestokim pomacima spisateljica razodijeva tragičnu zbilju životnih paradigmi, a ta neljudsko-ljudska stvarnost ni u kojem slučaju nije čarolija života ni mistično iskustvo. To je možda pobuna protiv ustajalosti stvari u svijetu u kojem se etičke vrijednosti gube. Kao da je samo zlo izašlo iz granica razuma i stvorilo svijet patnje, bez osmijeha i oprosta: “Između ove i one Mene, dogodio se rat, očaj, borba za malo pristojnog života. Previše krivih političkih nazora i riječi koje na dušu padaju jetko, ubijajući sjećaju da je svijet dobar, a ljudi u njemu prijatelji. Kilometri razdvojenosti i sasvim novi ljudi. Želja da odmakom zaboravim sve ono iza.“ (Bački blues ili putopis iz prošlosti).
Dinamična višeslojnost priča Julijane Adamović, neskrivena spisateljska strast i hrabrost kojom kida neke ustaljene tabue, grubost i ogoljelost jezičnih sklopova (mučan odjek vulgarnih riječi, poštapalica, kao tipičan odušakbanalne stvarnosti), nehinjeni ironijski odmak te uporna i tjeskobna žudnja za dodirom koji znači – ljubav, ne čine tu knjigu ni lakom ni ješnom. Svi ti promašeni životi zahvaćeni okrutnom svakodnevicom, osamljeni u auri neljubavi što u besmislu vegetiranja prolaze pored nas, čitatelja, tegobne su danteovske duše koje uznemirene neizvjesnošću čekaju mitskog Harona da ih preveze na drugu obalu, Pravu obalu: “Dok je klečao nad mladićem i strahovao za njegov život, nije se mogao oteti dojmu da njih dvojica dijele sličnu sudbinu – smrt, da to ispod njegovih ruku leži on sam. Ma koliko ga grozila ta sebičnost i koliko god pokušavao dati drugo značenje grču koji mu je stiskao utrobu, znao je kako, zapravo, kleči i rida nad svojom mrtvom mladošću, nad samim sobom, puno više i žešće nego što to čini za nepoznatom mladom osobom, vršnjakom svoga sina.“ (Mrtva točka).
U tom začaranom, kao ukletom žrvnju, egzistiranja spisateljica traži osovljena bića koja se opiru vrtoglavim, paradoksalnim trenucima života što rastaču dušu u krik, u grč. Kako ostvariti esencijalnu komunikaciju s podčinjenim, samotničkim bićem, da ono dođe do sama sebe. U tome je fenomen prozne aure. A tu meštriju Julijana Adamović dobro zna.
Vijenac(421), Zagreb, 22. travnja 2010.
***********
Bilješka o autorici
Julijana Adamović, rođena 1969. godine u Bačkoj. Po zanimanju je socijalni pedagog. Magistrirala dječju i adolescentnu psihijatriju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, braneći završni rad na temu Slika o sebi adolescenata čiji su očevi oboljeli od posttraumatskoga stresnog poremećaja. Knjiga priča Kako su nas ukrali Ciganimanagrađena je nagradom Kiklop kao najbolje debitantsko djelo u Hrvatskoj (2008), kao najbolji prvijenac Slavonije nagradom Ivana i Josipa Kozarca i ušla u finale književnog festivala Galovićeve jeseni na temu “Dvojni identiteti”. Knjiga kratkih priča Glineni anđeliproglašena je uspješnicom na književnim susretima Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima (2017). godine te je dobila i autorsku potporu Ministarstva kulture RH-a za najbolja ostvarenja u 2016. Uvrštena je u katalog hrvatske literature za djecu i mlade na Frankfurtskom sajmu knjiga (2013). Na natječaju za najbolju kratku priču Gradske knjižnice Samobor, pričom „Božica i važne stvari“ osvojila je prvo mjesto (2013). Proznim djelima zastupljena je u brojnim skupnim zbirkama i na portalima Booksa, Dekameronblog, Ajfekt, Kišobran, In Mag, Art-Anima, Marginalac te u književnim časopisima Vijenac i Re. Od 2015. godine vanjski je suradnik Tportala, gdje objavljuje osvrte na društveno-političke prilike u Hrvatskoj. Živi i radi u Vukovaru.
************
Bibliografija
Publicistika, eseji, kolumne, članci: Eros i Pornos – Think Tank, časopis za Balkan, dvobroj 29/30 rujan / listopad, Benepharm, Leskovac, 2009; Esej o erotici i pornografiji u suvremenoj književnosti. Osobni osvrt na granicu između umjetnosti i kiča; Luka na sudu – ilustrirani priručnik za djecu, svjedoke na sudu, Društvo defektologa Vukovarsko-srijemske županije, Vinkovci, 2008; J. Adamović Atanasovski, T. Čubranić, D. Čukelj (2007): Podrška žrtvama i svjedocima u sudskom postupku, Psihologija i nasilje u suvremenom društvu, Zbornik radova znanstveno-stručnog skupa Psihologija nasilja i zlostavljanja, Osijek, 2007, str. 263–271.
Kratke priče, skupne zbirke: „Kako su nas ukrali Ciganima“, Kišobran The Besth Of 2007, Narodna biblioteka Bor, 2008; „Trešnja, jagode i svileni bomboni“, Vijenac, 375–377, Matica hrvatska, Zagreb, 2008; „Domar“,WHF, br. 6, Whfanzin, Široki Brijeg, srpanj–kolovoz 2008, Švelja – najkraće priče 2008, zbornik kratkih priča, Alma, Beograd, 2009; „Bijeg do sebe“,časopis RE, br. 15, godine 8, Rijeka, prosinac 2008; Doručak – putujući Slavonijom, godišnjak za povijest, kulturu, pouku i razonodu, broj 26, SN Privlačica, Vinkovci, 2009; U malo vremena – putujući Slavonijom, godišnjak za povijest, kulturu, pouku i razonodu, br. 26, SN Privlačica, Vinkovci, 2009; „Multizačinska“(poezija)– 20. međunarodni zbornik Garavi sokak, Inđija, 2009; „Crtež“, Kišobran The Besth Of 2011, Narodna biblioteka Bor, 2011; „Božica i važne stvari“ – natječaj za kratku priču, Samobor 2013, prvo mjesto.
Knjige: Kako su nas ukrali Ciganima, kratke priče, SN Privlačica, Vinkovci, 2008; Konzerviranje, kratke priče, VBZ, Zagreb, 2009; Da ti pamet stane, roman za djecu, HDHKM, Zagreb, 2013; Dnevnik sivog mačka i druge priče, kratke priče za djecu, Naklada Jurčić, Zagreb 2013. (suautorstvo sa Sergei Chatgris); Sunce na šalteru, knjiga pjesama, Semafora, Zagreb, 2015; Glineni anđeli, kratke priče, Naklada Jurčić, Zagreb, 2016.
Gošća 69. programa Pisci na mreži Maša Kolanović, autorica koja je u predavačkoj praksi, ali je i ona koja u svojim tekstovima (teorijskim, proznim – diskurzivnim i fikcionalnim) spaja i razdvaja, eksperimentira, istražuje i propituje od kvarta do Amerike, tamo i natrag… Ali to nije sve! Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je u razgovoru s Mašom Kolanović, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Mašom Kolanović, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Maše Kolanović da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
http://elektronickeknjige.com/biblioteke/online/slobostina-barbie/
http://www.booksa.hr/kolumne/kritike/imaginarij-malog-ja
https://www.academia.edu/16753817/Tamo_je_trip_Tamo_je_sign_Tamo_je_Jamerika_
http://www.e-novine.com/kultura/kultura-knjige/95968-Izlet-SAD.html
https://www.tportal.hr/kultura/clanak/jamerika-rasprsena-verzija-crtanog-romana-20140311
Autorski
M. Kolanovic, Zadnji Twin Peaks, 2017.
Voditelji programa Pisci na mreži : Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO i Miroslav Mićanović, AZOO
|
Gost 68. programa Pisci na mreži Delimir Rešicki, autor čija je poezija i proza dodirnula i ona neuhvatljiva mjesta ravnice i grada, prostora koji su se zvali i ruralni i urbani, a onda se sve pomaklo i gotovo nestalo… Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Delimirom Rešickim, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori? Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest. Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Delimirom Rešickim, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor. Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Delimira Rešickog da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci http://www.mvinfo.hr/clanak/delimir-resicki-lovci-u-snijegu http://www.matica.hr/vijenac/301/jeka-opasnog-prostora-8499/ https://www.portalnovosti.com/delimir-resicki-zivimo-u-vremenu-potpunoga-zaglupljivanjaG. http://www.novilist.hr/Kultura/Knjizevnost/Pjesnik-Delimir-Resicki-Najteze-je-od-sebe-traziti-ono-sto-trazimo-od-drugihhttp://www.booksa.hr/kolumne/kritike/kritika-167-delimir-resicki
Autorski |
Stranica 5 od 21
- Nalazite se ovdje:
-
Naslovnica
-
Poslovanje
-
Projekti
- Pisci na mreži