Pisci na mreži - 5. listopada 2016. u 17,00 Dražen Katunarić
Voditelji programa : Mirela Šikić-Barbaroša i Miroslav Mićanović, AZOO
snimka održanog predavanja
Gost 57. programa Pisci na mreži je Nebojša Lujanović, autor je koji se, između ostalog, bavi onim što je naizgled anakrono ili rubno – ali to je ono što njegovu tekstu, njegovu autorskom pismu daje na iznimnosti i važnosti. Čitateljskoj važnosti, u prvom redu. Čitateljskom užitku i muci zbog onih koji su protagonisti na periferiji života i ne pitaju se je li to kazna, sudbina…O njegovu pisanju i istraživanjima, uvidima, o njegovu trčanju i mnogočemu drugom – saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam jeu razgovoru s Nebojšom Lujanovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Nebojšom Lujanovićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove,potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Dražena Katunarića da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Autorski
N. Lujanovic, Oblak boje kože, 2015
N. Lujanovic, Orgulje iz Waldsassena, 2011
Linkovi
http://www.matica.hr/vijenac/347/%C5%A0TO%20JE%20LIRA%20DELIRIJU/
http://blog.dnevnik.hr/knjigoljub/2016/03/1632006714/radioroman-drazen-katunaric-prosjakinja-moja-kritika.html
http://www.mvinfo.hr/clanak/drazen-katunaric-kronos
http://www.mvinfo.hr/clanak/drazen-katunaric-dobio-pjesnicku-nagradu-u-rumunjskoj
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Josip Mlakić
OBLAK BOJE KOŽE
Romska sreća je, nažalost, incident, a ne pravilo
Iznimni roman Oblak boje kože Novotravničanina Nebojše Lujanovića u izdanju zaprešićke Frakture svojevrsni je eksces u suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali i šire. Pozitivan, naravno. Stvaralaštvo Nebojše Lujanovića možemo podijeliti na dvije gotovo odvojene faze. U prvu spadaju romani Stakleno oko i Godina svinje te zbirka priča S pogrebnom povorkom.
Roman o tri generacije Roma
Tu fazu uvjetno bismo mogli smjestiti u ladicu “stvarnosne proze”, bez obzira na uopćenost i neodređenost tog pojma koji je u jednom trenutku postao svojevrsna oznaka za hrvatski književni mainstream i kojim se u hrvatskoj književnoj kritici baratalo više od deset godina.
U drugu fazu spadaju posljednja dva Lujanovićeva romana: izvrsne Orgulje iz Waldsassena i Oblak boje kože.
U najpoznatijoj književnoj polemici u bivšoj Jugoslaviji, onoj između Danila Kiša i njegovih oponenata povodom Kišove Grobnice za Borisa Davidoviča, Kišovi protivnici su mijene u njegovu književnom postupku pokušavali prikazati kao negiranje svega što je pisac prethodno napisao, uključujući i Kišovu veličanstvenu romanesknu trilogiju (Rani jadi, Bašta, pepeo i Peščanik).
Riječ je nesuvisloj i neutemeljenoj tvrdnji po kojoj bi onda, primjerice, Nebojša Lujanović bio pisac samo posljednja dva svoja romana.
Radnja romana Oblak boje kože odvija se u tri odvojena rukavca i četvrtom koji funkcionira kao roman u romanu.
Roman prati tri generacije Roma, odnosno njihove pokušaje da se izvuku iz začaranog kruga bijede, siromaštva i neprihvaćanja.
Lujanović u sva četiri slučaja progovara iznutra, jedinstvenim pripovjedačkim diskursom, glasom Roma, zahvaljujući silnom trudu koji je uložio u ovu knjigu, što je vidljivo iz svake njezine stranice, bez kojega bi, čini mi se, Oblak boje kože bio samo još jedna šarena slikovnica o Romima.
Višegodišnji istraživački rad koji je prethodio romanu pomalo podsjeća na metode iz nekih drugih (boljih?) vremena.
Mržnja prema Romima je zapravo legitimna
Poput metoda danas pomalo zaboravljenog pisca romansiranih biografija Irvinga Stona, autora iznimnog romana Agonija i ekstaza, koji se za svaku svoju knjigu pripremao godinama.
Prvi, nosivi rukavac romana prati bijeg mladog Roma Enisa Selmanića iz Zagreba prema romskom naselju u blizini Novog Travnika, u kojem je rođen, nakon požara u kafiću “Tri palme” gdje je radio kao konobar i kojom prilikom je smrtno nastradao sin vlasnice kafića, Dalibor, Hrvat.
Za nesreću je po automatizmu, zbog svoga podrijetla, optužen Enis, po stereotipu koji to zapravo nije, jer je na neki način pravilo.
Enis stiže u Novi Travnik u predvečerje rata, u svijet koji puca po šavovima, što samo podcrtava motiv nemogućnosti bijega.
Nakon požara i medijske presije stvara se atmosfera linča prema Romima te dolazi do blokade naselja u kojem žive.
Na taj način je Plinarsko naselje pretvoreno u svojevrsni konclogor iz kojeg je nemoguće pobjeći.
Ne toliko zbog čvrstine blokade koliko zbog surove činjenice kako Romi nemaju kamo pobjeći. Plinarsko naselje samo je mikro konclogor unutar jednog mnogo većeg.
Život iznutra pratimo iz perspektive Sande, Enisove sestre. Sandin je jedini cilj pobjeći iz romskoga geta. Ona ima atipičnu, “neromsku” fizionomiju, za razliku od njezina brata.
Međutim, ni to nije dovoljno. Zagrebački rukavac romana je priča o rasističkom odnosu prema Romima koja je univerzalna, kao i o medijskoj mašineriji koja ga nesmiljeno podgrijava. Iako nije skrivio požar, Enis je idealna žrtva i nikoga stoga ne zanima istina, pa ni majku poginulog.
Mržnja prema Romima je zapravo legitimna.
Iz jednog svijeta izopćeni, u drugom neprihvaćeni
Enisov otac Fabo također želi pobjeći iz romskog kruga siromaštva, iako je u njihovu svijetu “gadžo”, stranac, tuđinac.
On je zapravo dvostruki izopćenik. Izopćen je iz vlastitog svijeta, a u ovome drugome je neprihvaćen. Fabo sakuplja dokumentaciju o stradanju Roma u holokaustu, koju planira unovčiti, iako je to utopija, jer to apsolutno nikoga ne zanima: kao što ih ne zanimaju životi Roma, “većince” ne zanimaju ni njihove smrti i stradanja.
A to Fabo ne shvaća, kao ni svijet oko sebe uostalom. On neprestano osluškuje motor svojega Mercedesa i to je najviši stupanj njegove komunikacije sa svijetom koji ga okružuje.
U četvrtoj pripovjedačkoj liniji, svojevrsnom romanu u romanu, pripovjedač je neimenovani Rom koji je zatočenik Auschwitz-Birkenaua.
Istetovirani broj na nadlanici jedini je njegov identitet. Riječ je o bivšem radniku Daimler- Benza, vrsnom automehaničaru, kojemu je ta tvrtka (kao i Enisovu ocu Fabi) na neki način sudbina.
On, naime, kamionom Daimler-Benza, kao pripadnik povlaštenog logorskog Sonderkommanda, odvozi iz plinskih komora trupla ubijenih logoraša ili njihov pepeo.
Scene odvoženja pepela pogotovo su mučne i tragične. “Broj x”, da ga tako nazovem, pripovijeda o problemima logorske uprave zbog golemih količina pepela koji se nema više kamo spremati.
Na taj način Lujanović nam preko jednog motiva daje sliku strahota logora i veličinu tamošnjeg zla. Zbog toga pada odluka da se pepeo odvozi do obala Visle i istresa u rijeku.
Krug neprihvaćanja proširio se i na romski jezik
Posebno je dojmljiva scena, možda i najdojmljivija u cijelom romanu, koja opisuje kako Visla “guta” i “probavlja” ljudski pepeo. Simbolička snaga ove scena je golema.
Iz osjećaja krivnje, zbog pripadnosti Sonderkommandu, “Broj x” počinje sakupljati dokumente o stradanju Roma.
Za razliku od Fabe koji u dokumentima vidi tek priliku za zaradu, cilj pripovjedača je samo jedan: da ostane barem neko sjećanje na sve strahote kroz koje su prolazili Romi u holokaustu.
To postaje njegova misija. Posebna vrijednost ovoga romana je korištenje riječi i izraza na romskom. Lujanović to ne čini na način na koji su, na primjer, Krleža i Andrić koristili germanizme, odnosno turcizme, inkorporirajući ih i stapajući u vlastiti jezik.
Romske riječi i izrazi kod Lujanovića su označene kurzivom i pomalo su strano tkivo u romanu.
Lujanović na taj način, posredno, govori o ovdašnjem kolonijalnom mentalitetu koji prihvaća samo ono što je više i jače od njih. Prihvaćaju se germanizmi, turcizmi, anglizmi...
Međutim, nikad nisam čuo izraz romizmi i nisam siguran postoji li i u jednom jeziku.
Krug neprihvaćanja zapravo se proširio i na sam romski jezik, tako da su odsječeni putovi za bijeg i na simboličkoj razini, uključujući i Boga kojega su Romi usput izgubili križajući ga s bogovima naroda s kojima su bili u doticaju, kako to na jednom mjestu piše Lujanović.
Lujanović vraća jedan davni civilizacijski dug
Ovaj je roman, iako stilski sjajno napisan i komponiran, važan prvenstveno zbog dvije stvari: nema one jeftine romantičarske mitologizacije koja je neizostavni “sastojak” svih saga o Romima.
Sjetimo se samo filmova Emira Kusturice i njegovih manje uspješnih epigona. Lujanović je hladan, nemilosrdan promatrač koji, paradoksalno, na taj način pojačava čitateljsku empatiju prema svojim likovima.
“Putovao sam, putovao, sreo sam čak i sretne Cigane”, prijevod je uvodnog stiha romske službene himne “Dželem, dželem” (to je postala 1971.)
Ništa kao ovaj antologijski stih ne potire u tolikoj mjeri te romantičarske predodžbe. Romska sreća je, nažalost, incident, a ne pravilo. Druga stvar je sama tema: romski holokaust.
Može li se itko sjetiti vrhunskog umjetničkog ostvarenja koje tretira ovu veliku temu?
S druge strane, holokaust nad Židovima obrađen je kroz cijeli niz nezaboravnih i vrhunskih umjetničkih ostvarenja: od romana Imre Kertesza, Patricka Modiana, Kurta Vonneguta pa do izvrsnog romana Daniel Stein, prevoditelj suvremene ruske spisateljice Ljudmile Ulicki, zatim kroz filmove Pijanist Romana Polanskog...
Lujanović na jedan izvrstan način vraća jedan davni civilizacijski dug.
Na kraju, vjerujem kako bi neumorni eksploatator romskog etnosa, Emir Kusturica, vjerojatno bijesno ovu knjigu zavitlao u zid, svjestan kako ona ruši sve stereotipe na kojima je on gradio svoje romske kule u zraku, kao i romantičarske predodžbe iz kojih je izrastao jedan lažni mit: o bijedi i neimaštini kao svjesnom izboru iz kojih se rađa nekakva lepršava, apstraktna sloboda.
Bilješka o autoru
Nebojša Lujanović, rođen je 1981. godine u Novom Travniku (BiH). Radio tridesetak poslova: od građevinskog radnika i skladištara, do voditelja knjižare. Trenutačno se bavi se pisanjem, znanstvenim radom i trčanjem maratona. Uključen u organizaciju kulturne manifestacije Pričigin, te voditelj Festivala svjetske književnosti u Splitu. U tamošnjoj Gradskoj knjižnici Marka Marulića vodi radionice pisanja, književne tribine i kvizove. Živi u Splitu i angažiran je kao vanjski suradnik na Filozofskom fakultetu u Zenici. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom je i doktorirao 2012. godine iz područja teorije književnosti. Autor je brojnih pripovjedaka, eseja, književnih recenzija i znanstvenih radova. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima. Dosad je objavio sljedeća prozna djela: roman Stakleno oko (Parnas, 2007), zbirku priča S pogrebnom povorkom nizbrdo (Algoritam, 2008), roman Godina svinje (Algoritam, 2010), roman Orgulje iz Waldsassena (EPH-Liber, 2011). Roman Oblak boje kože, objavljen u izdanju Frakture (2015) do sada je privukao najviše pažnje i naklonosti kritičara. Ponosni otac maloga Lovre.
Pisci na mreži - 14. rujna 2016. u 17,00 Dražen Katunarić
Voditelji programa : Mirela Šikić-Barbaroša i Miroslav Mićanović, AZOO
Gost 56. programa Pisci na mreži je Dražen Katunarić,pjesnik, prozni pisac i esejist, autor koji se bori s dosadom poezije, jer ponekad misli da „pretvorila se u ružnu žabu i slijepu krticu.“ Htio bi da poezija, književnost vjerojatno, unosi duh, svjetlo i smijeh, dok ona (poezija) „pravi se da je labud, a obična je i nakisnula patka koja ne može poletjeti“. O kakvu je nesporazumu riječ, što se promijenilo i što nije? – saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora u programu Pisci na mreži.
Namjeranam je danas u razgovoru s Draženom Katunarićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko:htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemoda su za ovu priliku razgovor s Draženom Katunarićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove DraženaKatunarića da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Autorski
D. Katunarić, Amigos para siempre, priča, 2005
D. Katunarić, Dajte jednu minutu Hitleru, esej
D. Katunarić, Izbor iz poezije
http://www.aquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/D.Katunaric,Smijesak_Padre_Pija,ulomak_iz_romana.pdf
Linkovi
http://www.matica.hr/vijenac/347/%C5%A0TO%20JE%20LIRA%20DELIRIJU/
http://blog.dnevnik.hr/knjigoljub/2016/03/1632006714/radioroman-drazen-katunaric-prosjakinja-moja-kritika.html
http://www.mvinfo.hr/clanak/drazen-katunaric-kronos
http://www.mvinfo.hr/clanak/drazen-katunaric-dobio-pjesnicku-nagradu-u-rumunjskoj
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Prijevoji pjesništva - Zvonimir Mrkonjić
ŠTO JE LIRA DELIRIJU
Dražen Katunarić, Lira / Delirij, Litteris, Zagreb, 2006.
Ne osobito česta pjesnička vrsta, kritika poezije, kojom započinje zbirka Lira / Delirij, trubadurska stečevina što su je u novije doba aktualizirali Paul Éluard i Branko Miljković, nije ishod puke autoreferencijalne koketerije Dražena Katunarića (1954). Mnogo više ta kritika možda upućuje na zajednička mjesta i usuglašavanja među pjesničkim teoremama s obzirom na pjesničku komunikaciju i jezika u njoj, gdje napokon ni ogledanje sudbine pjesništva u obilatom vremenu (neka nam za ovu prigodu bude dopušteno preokrenuti Hölderlina) nije zanemarivo pitanje. Ali što nam kaže Katunarić? »Poezija je dosadna. Mrzim sve njezine zbirke. Pretvorila se u ružnu žabu i slijepu krticu. Ne unosi nimalo duha, svjetla i smijeha. Pravi se da je labud, a obična je i nakisnula patka koja ne može poletjeti. Listam i zijevam nad svakim svojim stihom, sve do klonuća. I kad konačno sklopim oči, zapašem lijepe snove od riječi, dosegnuti zvonik, kamen zvan veselje, kakvog još ima na otoku, a ni u jednoj knjizi.«
Pošto je rekao što misli o sebi, Katunarić u prvom poglavlju zbirke satirički promatra iz vizure antičkog epigrama svoje stvarne ili zamišljene bližnje. Naslov poglavlja, Tebi govorim, konceptualizira izravnost obraćanja kritiziranom objektu. Eto Hrvatine koji se u rodoljubnom žaru opija: »makar se s njom i zaljuljao na stolcu / makar s njom i usnuo, pao i slomio / ključnu kost« (Domovine sinu). U toj epigramičnosti može se prepoznati i mediteranska karnevalizacija poruge uz povlađivanje publike. Bez obzira na antički uzor, čini se da joj je isto toliko nadahnuće bilo estetika ružnoga kakvu je Rimbaud oprimjerio u sonetu Venus Anadiomene. Katunarić je sličnu sliku osvježio u Kupačici koja je nosila tange na plaži: »Nisi se pred zrcalom pogledala prije no što si sišla na žalo. Više ti je od šezdeset ljeta, zamašnija si od foke, na bedrima strije i celulit, grašak u venama.« Izoštren stvarnosni ukus nadahnjuje Katunarićeve crteže rađene po prirodi svom taktilnom sugestivnošću. U jednom od tih epigrama Katunarić je dužnom mjerom odgovorio svom novinskom nasilniku koji je imao na svojoj strani svu potporu svemoćnog žutog tiska. Pjesnikovo je stajalište pritom nedvojbeno: nema kritike poezije koja, ako hoće biti temeljita, ne bi ujedno bila kritika zbilje. Ako se sjetimo da je Katunarić u jednoj od svojih zbirki aktualizirao pjesničku vrstu psalma kao pohvalu svetosti života, dobit ćemo drugu od dvije sukladne vratnice pjesničkoga portala gdje se o istoj pojavi govori s dviju različitih strana.
Pitanje poezije i zbilje prati Katunarića već od njegova sudjelovanja u zborniku Drage Štambuka Insulae (1981), gdje sa sastavljačem i jedanaestoricom drugih pjesnika supotpisuje »povjerenje u ljudski jezik, vjeru u izrecivost smisla«. To stajalište nije bilo puka tautologija, ono se odnosilo na suprotno stajalište i poetiku semantičkog konkretizma, prema kojoj se smisao kompromitirao služenjem praktičnim ciljevima. Reklo bi se da se za četvrt stoljeća suprotnost među suprotnim gledištima na stanovit načina izgladila, pomogavši (izvan)generacijskom profiliranju nekoliko snažnih pjesničkih jedinki – da spomenemo još Jelušićevu, Makovića, Stojića i Štambuka, koji su doista potvrdili važnost smisaone izravnosti daleko od gotovčevskog simplizma. Problemi uporabe jezika ostali su gotovo isti, svaki od njih i svaki novi pjesnik za svoj je račun rješavao: kad mu je trebao smisao, on ga je činio svojom jednoumnom estradom i govornicom, a kad bi ga se zasitio, onda ga je persiflirao i ponižavao. Tek su malobrojni – Čegec, Jendričko, Maleš i Stojević – ustrajali i uspjeli u obrani teze da je smisao osporiv i razgradiv u elementu igre.
U Izvješćima ilota Katunarić se s pomnjom prigodnoga kroničara posvećuje »iskustvu otočnosti«, ali u svojim izvješćima na zanimljiv način miješa stvarno s izmišljenim karikirajući način lokalnih prijenosnika »novitadi« (Voda iz Mađarske). Tu ujedno pjesniku kao da ponestaje oštrine pa je zamjenjuje nasmiješenom blagošću:
Sreo sam na misi energične žene. Njihove lepeze hlade moje lice.
Gledam odozgo brod crkve, s lijeve je strane osam anđela, a s desna samo sedam.
Četvero ih sjedi, dvoje svira, nekoliko maše i prstićem pokazuje nebo.
Nijedan ne leti.
Svećenik je pristojan i ljubazan čovjek,
Ali dok propovijeda, muškarci izlaze popušiti
cigaretu...
(Ljetna misa)
U poglavlju Quetzalcoatl Katunarić putositnički, gdjekad čak feljtonistički, izvješćuje s putovanja u Meksiko. Slika prostitutke na balkonu koja nudi dojke među narančama matisovski je dekorativna. Ti postupci slažu se na svim razinama postavljenih pitanja kao konstruktivna sveza između lire i delirija, gdje lira zastupa označiteljsku stvar poezije, a delirij joj suprotstavlja opću stvarnosnu uzavrelost kao neutralizaciju svih znakova i značenja.
Vijenac, 347 / 2006.
Bilješka o autoru
Dražen Katunarić(1954., Zagreb). Pjesnik, prozaik, esejist. Urednik časopisa Europski glasnik. Objavio je dvadesetak knjiga, pored ostalih: Mramorni Bakho (poezija, 1983), Pučina (poezija, 1988), Kuća dekadencije (eseji, 1992), Nebo/Zemlja (poezija, 1993), Crkva, ulica, zoološki vrt (proza, 1994), Priča o špilji (esejistička proza, 1998), Lijepak za slavuja (poezija, 1998), Načitano srce (poezija, 1999), Kobne slike (proza, 2002), Tigrova mast i druge priče (proza, 2005), Lira/Delirij (poezija, 2006), Prosjakinja (proza, 2009),Infernet (kratke priče, 2010), Kronos (poezija, 2011), Jednoga dana bila je noć (izabrana poezija, 2015). Preveden na strane jezike:Ecclesia invisibilis (Bukurešt, 2001); Isolomania (Ajaccio, 2004); Cherries (N.Y. 2004); Kthimi i Barbrogjenive (Tetovo, 2007); Ciel/Terre (Amiens, 2009); Le baume du tigre (Bruxelles, 2009); Die Bettlerin (Graz, 2009), La mendiante (Bruxelles, 2012), Cer/Pămȋnt (Iaşi , 2016) Poem efemer (Iaşi, 2016). Dobitnik je „Brankove nagrade”(1984), Nagrade „Tin Ujević” (1994), Nagrade Matice hrvatske (1999), Nagrade „Europski krug” (1999), Nagrade "Menada"(2003., Makedonija), Nagrade „Steiermärkische Sparkasse“, (2009, Austrija)i „Balcanica” (2015, Rumunjska).Francusko Ministarstvo kulture dodijelilo mu je red Viteza umjetnosti i književnosti.
Pisci na mreži - 25. svibnja 2016. u 17,30 Neven Ušumović
Voditelji programa : Mirela Šikić-Barbaroša i Miroslav Mićanović, AZOO
Poveznica na snimku
Gost 55. programa Pisci na mreži je Neven Ušumović, pisac i prevoditelj, autor kod kojeg se ne zna „kad se iz stvarnosti prelazi u fikciju, ali sve su to prameni fikcije, u nejasnim odnosima s našim životima, nošenima preko raznih granica koje netom nestaju, pa nastaju na drugim, neočekivanim mjestima. Granice u prostoru ili vremenu: državnih tvorevina, jezičnih varijanti, vremenskih perioda, razdijeljenih raznim ratovima, 'prvim', 'drugim' i 'ovi
m zadnjim'. A na svakoj granici se završava jedna priča. I počinje nova.“ (Ladányi).
Namjeranam je danas u razgovoru s Nevenom Ušumovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Nevenom Ušumovićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajteponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Nevena Ušumovića da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Autorski tekstovi
N. Ušumović, 7 mladih, izbor, 1997.
N. Ušumović, Ekskurzija, ulomak, 2001
N. Ušumović, Makovo zrno, 2009.
N. Ušumović, U stočnom vagonu, 2014.
Linkovi – elektroničke knjige (Južne životinje, Naizgled)
István Ladányi: http://www.kriticnamasa.com/item.php?id=190
Vladimir Arsenić: http://www.e-novine.com/kultura/kultura-knjige/63668-granicama-ljubavi.html
Saša Ćirić: http://www.elektrobeton.net/anticement/istarski-bluz/
Teofil Pančić: http://www.vreme.com/cms/view.php?id=850957
Bilješka o autorici
Neven Ušumović, pisac i prevoditelj. Rođen 1972. godine u Zagrebu. Odrastao u Subotici (Srbija). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao filozofiju, komparativnu književnost i hungarologiju, studirao turkologiju. Živi na relaciji Kopar–Umag. Ravnatelj Gradske knjižnice Umag. S mađarskog prevodio Ádáma Bodora, Bélu Hamvasa, Ferenca Molnára i Pétera Esterházyja. Zajedno sa Stjepanom Lukačem i Jolán Mann uredio antologiju suvremene mađarske kratke priče Zastrašivanje strašila (2001).
Objavio: 7 mladih (priče, Zagreb, 1997); Ekskurzija : roman kratkog daha (Zagreb, 2001); Makovo zrno (priče, Zagreb, 2009); Rajske ptice (priče, Zagreb, 2012). Izabrane priče objavljene su mu pod nazivom U stočnom vagonu (Beograd, 2014). Prevođen je na engleski, njemački, španjolski, talijanski, mađarski i slovenski jezik.
Uvršten je u američke antologije Best European Fiction (ur. Aleksandar Hemon, Dalkey Archive Press, 2010) i Zagreb Noir (ur. Ivan Sršen, Akashic Books, 2015).
Jagna Pogačnik
Makovo zrno
Mjesto Nevena Ušumovića (1972) na našoj proznoj sceni poprilično je usamljeno; onih tisuću proznih cvjetova na koje se rado pozivamo jednostavno ne isprepleće svoje korijenje s ovim pripovjedačem, a i vodu crpi iz posve drugog izvora. Ova «cvjetna» metaforika imala je za cilj reći kako je agilni umaški knjižničar (koji pamti i zagrebačke i subotičke adrese), autor zbirke priča 7 mladih i romana Ekskurzija, poprilično izmješten iz recentnog konteksta, ali je njegova proza kojom se javlja povremeno i nakon dugačkih pauza, itekako važna i referentna točka.
Spoj postmodernističkih strategija i stvarnosnih tema bio je karakterističan za njegov «roman kratkog daha», a takav se dah prelio i u novu zbirku priča u kojoj se, također, uspostavlja zanimljiv i znakovit dijalog s jednim od prvih mađarskih modernista, Subotičanom Gézom Csáthom, prozaikom s prijelaza onih prošlih stoljeća.
Kao vrsni prevoditelj s mađarskog jezika, Ušumović priče gradi na podlozi Scáthovih motiva, ali prije svega ispisuje originalnu subotičku kroniku s početka devedesetih. 'Stvarnosne' teme ulaze u njegove priče suptilno i nenasilno, ali su i kao takve vrlo jasno prisutne, a kroz devet priča u kojima se pojavljuje čitava galerija likova (u rasponu od Japanaca koji su se vlastitom voljom privremeno naselili u Subotici do starice koju komunistička vlast rješava 'tereta' naslijeđene tvornice), uobličava se mračna i sugestivna slika grada u vojvođanskoj ravnici, melankolična baš onoliko koliko je to znakovito za krajolik, ali i konkretno vrijeme nedavne prošlosti.
Ušumovićeva zbirka Makovo zrno u cjelini djeluje kao raspršeni i fragmentarni roman u kojem se izmjenjuju pripovjedne perspektive i glasovi, pojavljuju likovi neshvaćenih umjetnika koji umiru u bijedi ili si 'pripomažu' opijumom, gotovo kao izmješteni iz nekih prošlih (Csáthovih) stoljeća i poetika, čija je sumaglica života ispresijecana rezovima konkretne, nasilne zbilje s početka devedesetih.
Ušumovićevi likovi odlaze, odlazili su ili sanjaju odlazak iz vojvođanskog gradića (često je željena ili isprobana destinacija, kao i kod samog autora upravo Zagreb), a u međuvremenu koje je trenutno njihov život suočavaju se s nesretnim brakovima, izolacijom zemlje, pronađenim kostima ubijenih u vlastitom vrtu, sudbinom imigranata ili pak vlastitom probuđenom seksualnošću.
Koliko Ušumovićeve priče prilaze svim tim temama iz drugog kuta, bez ikakve objašnjavalačke gestualnosti, svjedoči jedna od najboljih u knjizi «U stočnom vagonu» u kojoj se isprepleću motivi holokausta, odrastanja bez roditelja, erotskog buđenja, pa i svojevrsne ekološke osviještenosti. Čak i tema kao što je stradanje Židova u 2. svjetskom ratu (dodirnuta i u priči «29 novembar») kod ovog je pripovjedača svedena na veliku životnu, pa i literarnu istinu – manje je više.
Ušumovićeve priče u kojima se vješto, gotovo konceptualno nadopisuju stilske epohe, a simbolističke i ekspresionističke slike nadopunjuju onim realističkim, u stalnom su dijalogu s prošlošću – dijelom je taj dijalog usko literaran, a dijelom vrlo 'stvarnosan', kao u slučajevima kad se kao tema pojavi izgubljena urbanost i alternativnost grada ili pak znakovito ubaci autentičan bunjevački govor.
Ušumovićeva zbirka po treći put prezentira ovoga autora kao vrsnog stilista, sklonog formalnim, ali i tematskim poigravanjima, čija je svaka knjiga rezultat promišljanja i zaokruženog koncepta, kao i dokaz da literatura još uvijek može nastajati iz literature. Nakon Makovog zrna ipak još uvijek ostaje dojam kako ovaj pisac može još više i svakako češće.
(skupovi): 
gatherings, meetings, sets
(avangard): avanarda
(avangarda): advance guard, advant-garde, avangard, avantgarda, avantgarde, Avant-garde, the Avant-Garde
Pisci na mreži - 27. travnja 2016. od 17,00 do 18,30 sati. gošća: Ivana Šojat-Kuči
Voditelji programa : Mirela Šikić-Barbaroša i Miroslav Mićanović, AZOO
Snimka susreta
Gošća 54. programa Pisci na mreži je Ivana Šojat-Kuči, autorica koji se u opsežnim romanima zaputila u „popravljanje svijeta“, vjerujući da je to put od pojedinačnog prema općem, ili za opće, što samo znači da smo u složenom tekstu svijeta gdje se nerijetko završi u labirintu i tjeskobnosti njegovih granica i ograničenja! Ali ne mora uvijek biti tako…
Namjeranam je danas u razgovoru s Ivanom Šojat-Kuči, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemoda su za ovu priliku razgovor s Ivanom Šojat-Kuči, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Ivane Šojat-Kuči da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Autorski tekstovi
I. S. Kuci, Ruke Azazelove, 91-98, 107-118
I. S. Kuci, Ničiji sinovi, 5-30
Linkovi – elektroničke knjige (Južne životinje, Naizgled)
http://blog.vecernji.hr/obzorja/ivana-sojat-kuci-i-breme-hrvatske-sutnje-6088
http://www.slobodnadalmacija.hr/scena/kultura/clanak/id/101673/ivana-sojat-kuci-zene-moraju-biti-jake
Bilješka o autorici
Ivan Šojat-Kuči, rođena 26. veljače 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju (novinarsko usmjerenje) i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Studij je kraju zapravo priveo Domovinski rat u koji se još početkom kolovoza uključila kao dragovoljac. 1993. odlazi u Belgiju gdje je živjela osam godina, završila studij francuskoga jezika. Godinu dana radila kao dopisnik Glasa Slavonije iz Bruxellesa. Već petnaest godina aktivno se bavi književnim prevođenjem. Suradnik je brojnih časopisa: Književna revija, Europski glasnik, Mogućnosti, Književna rijeka, Zarez, Quorum, Kolo, Nova Istra, Vijenac, Dubrovnik, Forum, Književna Republika, Poezija, Riječi, the Ugly Tree i Le Fram. Osam je godina pjevala alt u opernome zboru HNK-a u Osijeku, gdje je već pet godina urednica kazališnih izdanja. Od 2003. je članica Društva hrvatskih književnika, a od 2010. i članica Hrvatskog društva pisaca. Nakon petnaest godina bavljenja književnim prevođenjem s francuskog i engleskog jezika, iza sebe ima više od pedeset naslova prevedenih za prestižne hrvatske nakladnike. Objavila je knjige pjesama Hiperbole, Uznesenja, Utvare i Sofija plaštevima mete samoću, zbirku eseja I past će sve maske, novela Kao pas, Mjesečari i Ruke Azazelove, romana Šamšiel, Unterstadt, Ničiji sinovi i Jom Kipur. Roman Unterstadt je 2010. nagrađen godišnjom nagradom Vladimir Nazor za književnost, nagradom Ksaver Šandor Gjalski, godišnjom nagradom Josip i Ivan Kozarac te književnom nagradom Fran Galović. Iste je godine ušao i u najuži izbor za nagradu Meša Selimović te nagrade T-portala i Jutarnjeg lista. 2012. Unterstadt je dramatiziran i premijerno izveden u HNK-a u Osijeku u režiji Zlatka Svibena. Poput romana, i predstava je 2013. dobila niz važnijih nagrada. Kao dramaturginja, dramatizirala je Kozarčevu pripovijetku „Tena“, a njezina je dramatizacija „Lipa si, Teno!“, u režiji Roberta Raponje, na noćnoj sceni HNK-a u Osijeku, premijerno izvedena 2. prosinca 2010., a još je i sada na repertoru kao najdugovječnija predstava Noćne scene. 2015. u ZKM-u je premijerno izvedena njezina duodrama Elza hoda kroz zidove nastala prema motivima romana Unterstadt. Romani su joj prevođeni na njemački, francuski, engleski, talijanski i bugarski jezik.
Ivana Šojat-Kuči i breme hrvatske šutnje
Među onim razlozima zbog kojih je književni postmodernizam odlučio raskrstiti sa avangardom i raznim njezinim izdancima, jest i taj da je ponovno postalo jasno i očito da su ljudi gladni pripovijedanja i velikih narativa koji nadilaze subjektivne granice pojedinačnih života, ali opet služe kao odraz istih. Moderna hrvatska spisateljica koja je također shvatila tu istinu, jest i Ivana Šojat-Kuči. Čudna je to žena, barem ako je suditi po njezinom pisanju i prema onome čime je ono protkano. Također, činjenica je i da je Ivana još uvijek relativno slabo poznata, ili barem slabije od nekih njezinih kolega koji su uboli svoje bodove raznim drugim djelatnostima, a ponajmanje pisanjem.
Isto tako, zbog svojeg „regionalnog šovinizma“ čini se da je Ivanu vrlo rano počeo pratiti glas „ognjištara“, pisca vezanog uz svoju domaju, koji ne može nadići tu zadanu (u njezinu slučaju: slavonsku) pozadinu. Paradoksalno, ništa nije pogrešnije. I paradoksalno, malo je danas pisaca koji su snagom svojih poruka i priča kojima umataju te poruke univerzalniji u svojem umjetničkom izrazu.
Moj prvi susret sa Ivanom ostat će zauvijek trajno obilježen njezinim romanom Unterstadt (kasnije pretvorenim u iznimno uspješnu kazališnu predstavu). Ta velika saga o nekoliko generacija žena u Osijeku, koja se proteže od Prvoga svjetskog rata, pa sve do kraja Domovinskog rata, utisnula mi se u sjećanje i postala sastavni dio mojih sentimentalnih razmišljanja o mojem rodnom Osijeku. Znao sam se mjesecima nakon čitanja Unterstadta uhvatiti kako šetam Donjim Gradom, očekujući iza ugla susresti likove sa kojima sam razvio intiman odnos tijekom čitanja, ili pitajući se nisu li možda hodali upravo ovuda. Fikcionalni svijet koji na tako čvrst način zaživi u stvarnosti brišući granicu između fikcije i fakcije, uvijek me fascinirao kao poseban izraz subjektivne autorske moći pojedinog umjetnika.
Nekoliko sam puta pokušavajući usporediti taj roman sa nekim poznatijim uzorima navodio i Marquezovih Sto godina samoće , ali i Mannove Budenbrokove. Šetaju se tu pozornicom duhovi odavno mrtvih supružnika ili predaka, poluludi alkoholom uništeni veterani sa galicijskih frontova, pronacistički raspoloženi folksdojčeri, ali i obični ljudi koji se svim silama trude izdržati breme povijesti koje im se sručilo na pleća, i u pogledu kojega njihove individualne sudbine vrijede manje od kutije cigareta.
Uglavnom, zahvaljujući facebooku i dobroj volji Ivane Šojat-Kuči, imao sam priliku u nekoliko navrata izraziti svoje riječi pohvale tom romanu, a te su mi kratke interakcije bile značajne i simbolične upravo iz razloga što sam u njima uspio nazrijeti ono što Ivanu vodi u njezinim romanima, a to je povijest.
Povijest – u kojoj se mi krećemo kao u vlastitoj posve zasebnoj galaksiji protkanoj tisućama sudbina koje nas okrznu, a da toga nismo niti svjesni. To je želja da se razumije i na vlastiti način i u okviru vlastite umjetnosti shvati gdje je izvorište patnji i poniženjima kojima je čovjek praćen kroz svoj životni vijek, te da se dopre do samog smisla kojim čovjek samoga sebe oblikuje unutar te iste povijesti. Čak dapače, nameće se tu i pitanje – može li čovjek zapravo činiti svoju povijest, biti njezin djelatnik ili je on prepušten slijepoj antičkoj nužnosti koja ravna ne samo njegovim životom, već i čitavim kozmosom
Još je vrijedno, barem meni sa moje pozicije, imati na umu da je u Unterstadtu Ivana dirnula i u pitanje komunističkih koncentracijskih logora, što je pitanje koje je još uvijek ovijeno velom kontroverzi u suvremenoj hrvatskoj historiografiji. Taj živi osjećaj za kontinuitet povijesnog tijeka i za njegove gudure i tjesnace, čini Ivanu zanimljivom i s te, povjesničarske (u širem smislu) strane.
Nedavno je izašao novi roman Ivane Šojat-Kuči, snažnog naslova – Jom Kipur, koji zbog raznih obaveza još uvijek nisam uspio čak niti posuditi u knjižnici. Ali iz priloženoga i iz mojih doticaja sa objavljenim tekstom, te iskustvima i reakcijama drugih ljudi i čitatelja, usuđujem se reći da on predstavlja još jedan korak dalje u karijeri ove iznimne spisateljice.
Možemo štošta zamjeriti Ivaninu pisanju; neki su prigovarali da su priče u zbirci Ruke Azazelove previše pojednostavljene i neuvjerljive, ponekad nam se čini da njezina centralna figura Unterstadta, Katarina Pavković lamentirajući o ratu i nepravdi zalazi na razinu djeteta, i iako se sve te zamjerke daju opravdati, ja ovdje neću krenuti tim tragom. Nego ću ustvrditi da se svaki pravi pisac razvija usporedno sa svojim likovima, idejama i djelima u konačnici. Kod Ivane, taj je razvoj i više nego zamjetan.
Na gorespomenuti, posve subjektivno istaknut, Unterstadt nadovezala se zbirka pripovjedaka Ruke Azazelove, te roman Ničiji sinovi kojima je ova autorica uspjela izgraditi jedan specifično hrvatski narativni svijet, nezamjenjiv sa nekim drugim, a opet univerzalan u svojoj snazi i jasnoći. U nje slavonski krajobrazi postaju ekvivalent Faulknerovu mitskom Jugu, kao mjesto propadanja, degeneracije, užasa i depresije, ali i nevjerojatno snažnih biblijskih referenci, osobnih transformacija, te ljudskih drama koje ipak uzdižu osobnu snagu pojedinca i njegovu snagu kojom se fatalistički ne miri sa okolnostima, već ih barem dočekuje uzdignutih očiju i lica.
Pročišćenje anticipirano već u samom pozivanju na židovski blagdan Jom Kipur, istodobno kao da još za korak više ističe svojevrsno obilježje (okvirno rečeno) krležijanskog usuda Ivane Šojat-Kuči. Veliki bard hrvatske pisane riječi neprestano je, naime, bio rastrgan između vlastite vjere u komunistički internacionalizam i svojega, gotovo ukletog, hrvatstva.Na isti način ponekad se doima i Ivana, kada se čini da je duboko razočarana određenim sastavnicama svojega nacionalnog identiteta, o čemu često progovara kroz monologe svojih likova, ali ipak, vođena nezadrživim glasom vlastite savjesti koji joj ne dopušta pristanak na specifičnu hrvatsku šutnju.
Udarci i blagi dodiri, zvjezdane niti od kojih smo satkani, vječna ljudska pitanja, potrage za vodom kojom bi se mogla, oprati krv ubojica sa naših ruku (i Bogo-ubojica i ubojica svojeg brata čovjeka), ali i čistoća ljudskog pogleda koji može pogledati u samo zlo, a opet smoći snage postupiti ispravno su ono što obilježava čovjek malenog, običnog čovjeka. Onaj život o kojemu je svaki romanopisac pokušavao napisati nešto, a u čemu su samo malobrojni uspjeli.I to je ono što obilježava stvaralaštvo Ivane Šojat-Kuči i njezin Jom Kipur, na koji želi potaknuti i kojega priziva.
Mislim da nije potrebno isticati kolika je važnost takvog zahtjeva za nas danas, ali s druge strane, mislim da neće biti naodmet spomenuti kako je „čišćenje“, bilo u biblijskom, bilo u filozofskom smislu preduvjet svake promjene na bolje, preduvjet svakog istinskog suživota i postojanosti.Topla i humana poruka ove književnice nadilazi puke okvire patetike i propovijedi, hodajući umjesto toga pokrajnjim putovima, rame uz rame sa običnim čovjekom, umjesto kojega nitko drugi neće ponirati u njegove dubine i izbacivati nataloženi mulj iz sebe. Ivana je ovdje samo da bude krijesnica na tom putu, da nam pruži baklju svojih riječi. Treba li više nagovaranja u slučaju da ste u potrazi za odabirom kvalitetnog štiva?
Matej Vidaković
(skupovi): gatherings, meetings, setsStranica 8 od 21
- Nalazite se ovdje:
-
Naslovnica
-
Poslovanje
-
Projekti
- Pisci na mreži