1944080Pisci na mreži, srijeda, 27. rujna 2023. od 17 do 18:30 sati

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

Gost 127. programa Pisci na mreži bit će Boris Škifić „sve što piše, gradi iz osobnog iskustva. Sve je već zapisano u njegovoj podsvijesti i luta njegovim tokom svijesti“. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Borisom Škifićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Borisom Škifićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Borisu Škifiću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

Kamen cvijet i amen, ulomci, 2023.

Pisma iz Vinogradske, ulomci, 2022.

Denis Derk, Pisma iz Vingoradske, Večernji list, 2023.

Željko Herceg, Pisma iz Vinogradske, Dalmatinski portal, 2023.

Dalibor Plečić, Pisma iz Vinogradske, Booksa, 2023

Pisma iz Vingoradske, Kamen cvijet i amen, naslovnice, 2023.

 

Poveznice

Kamen, cvijet i amen:

Pisma iz Vinogradske:

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

daboPisci na mreži, srijeda, 30. kolovoza 2023.

17:00 - 18:30

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU.

 

126. Pisci na mreži, 30. kolovoza (srijeda) 2023. u 17 sati: Mario Dabo

Današnji je gost 126. programa Pisci na mreži Mario Dabo „pjesnik dopisnica soli, slikar i kuhar“. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Mario Dabom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Mario Dabom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Mariu Dabi da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Mario Dabo, Mi smo u sredini, Quorum, 5-6-2001.

Mario Dabo: Ali tko još mari za pisanje, Tema, 2022.

Mario Dabo, Dopisnice soli, izbor iz poezije, 2023.

 

Poveznice

https://gradskimuzejnovalja.hr/izlozba-radova-mario-dabo/

https://czknovalja.hr/svijetle-tocke-sjecanja-mario-dabo/

https://www.zagreb.info/dobra-klopa/chef-kultnog-zagrebackog-restorana-imam-sest-stentova-i-pace-maker-dobro-da-sam-jos-ziv/434239/

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO


Miroslav Mićanović

Riječi i dodiri

Mario Dabo: Dopisnice soli, MH, Ogranak Novalja, 2023

Mario Dabo odašilje Dopisnice soli koje su po naravi stvari poslanje o stanju prostora – krajolika, zemlje i mora – ali i kao dio vlastitih radosti i nedoumica koje započinju i završavaju u riječima, u čitkosti „između redaka poput soli na golim tabanima“. Sol zemlje, poroznost riječi, nagrizanje i očuvanje prošlog i postojećeg opsesivno se zapliću i raspliću između onoga tko ih piše i povjerava, s onim tko ih prima, čita, na osebujan način dopisuje i mijenja. Što je dopisnica? Zaborav pisanja i znak pozdrava koji je odavna prekinut, ali sada iznova izranja kao, čini se, jedan od spasonosnih načina kojim se provjerava, konstituira i predstavlja vlastito tijelo i tijelo teksta.

Pjesnik se opsesivno bavi riječima i dodirima, dobivenim i izgubljenim u mreži vremena, dajući glas pamćenju i nijemom svijetu oko sebe i u sebi, svjestan da kuća „zatvorena u pismu ne da se ponoviti, iako se sama otvara i zatvara“. Mario Dabo dopisnicama soli, pjesmama u prozi, njihovim snovitim ustrojem, ritmičnim i strogim nizanjem pitanja i nemogućih odgovora, preslaguje i mijenja, istražuje i otkriva prostor koji se „nikada iz pustinje srca“ neće vratiti. Ozbiljno i ironično, paradoksalno i živo, Dopisnice soli istodobno su izvještaj o svakodnevici, o traganju za onim što pripada prošlosti i zaboravu, ali su ujedno način traženja figura moguće sreće, figura u jeziku svakodnevice, njezinih rituala i praksi.

Vjerujući da može učiniti „puno više od tog užitka“, u središtu Dabina pjesničkog interesa ostaje riječ, rečenica, kojim se odgađa neminovnost poraza, privida i odsutnosti. Riječ koja određuje narav sadašnjosti i moguće budućnosti, koja se pokazuje kao prošla i izgubljena… Između pohranjene slabosti i snage traju riječi „nošene morem zime“ i tim su trenutkom zahvaćeni oni koji čitaju Dopisnice soli, koji čitaju i otkrivaju njihova skrivena značenja.

 

Bilješka o autoru

Mario Dabo rođen je 1965. u Pagu. Djetinjstvo i mladost proveo je u Novalji gdje još kao dječak počinje slikati i pisati poeziju, no životni put i relativno zadane okolnosti vodile su ga prema kulinarstvu. Nakon ugostiteljskog školovanja u Opatiji, postao vrstan kuhar u prestižnim zagrebačkim i inozemnim restoranima. Objavio je šest zbirki pjesama: Od marča do marča, Zagreb, 1996; Mi smo u sredini, Bjelovar, 1997; Poluvrijeme na benzinskoj crpki Hilversum, Zagreb, 2004; Požnjak, Novalja, 2006; Zimski zaljev, Novalja, 2009; Sol, Novalja – Zagreb, 2012; Dopisnice soli, MH Novala, Novala, 2023. Poeziju je objavljivao u Quorumu, Vijencu, Maruliću, Hrvatskom slovu, karlovačkom Svjetlu i na Trećem programu HR (Poezija naglas). Dobitnik je prve nagrade za čakavsku poeziju na Susretima riječi u Bedekovčini (1997), a pjesme su mu uvrštene u pregled Hrvatsko pjesništva devedesetih, prevođene na njemački, francuski i poljski jezik. Svojoj prvoj ljubavi – slikarstvu Dabo se posve intenzivno vraća u svojoj pedesetoj godini, dakle 2015. Upisuje na Učilište za likovno obrazovanje, kreativnost i dizajn – Studio Tanay gdje kod likovnog pedagoga, profesora emeritusa na Likovnoj akademiji u Zagrebu Emila Tanaya, u individualnoj nastavi, pohađa smjer crtanja i slikanja (2015). Izlagao: samostalne izložbe u Zagrebu (2015), Novalji (2017, 2019, 2021) i skupna u Zagrebu (2015). Živi i radi u Zagrebu.

babic foto1

Srijeda, 24. svibnja 2023., od 17 do 18:30 sati

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

Gost 125. programa Pisci na mreži bit će Ivan Babić, „pjesnik koji temeljito promišlja temeljna pitanja umjetničkoga stvaranja, koji umije izgraditi zahtjevan lirski narativ čije je pojedinačne pjesme moguće čitati kao fragmente veće cjeline, ali i samostalno. Pritom je oblikovao jednu od dojmljivijih inačica pjesme u prozi u recentnome pjesništvu te pokazao zavidan smisao za detalj, sliku i prigodnu poetsku parabolu.“ (K. Bagić). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Ivanom Babićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Ivanom Babićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Ivanu Babiću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Ivan Babić, Izbor iz poezije, 2023.

 

Poveznice

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

 

Krešimir Bagić

POGLED IZ DUBRAVE

Zbilja, ima li u stihovima zbílje!?

 

Dvoje je pjesnika gotovo u istom trenutku objavilo knjige koje nedvosmisleno uključuju reference na zbilju. Radi se o Ivanu Babiću i Ivani Perica. Babić je u zbirci Koncepcija vrta na rubovima jedne građanske biografije stvorio osobit lirski lik, a Perica je u zbirci Mirila željezničku nesreću u Rudinama izdignula u arhetip ljudske tragedije.

 

O kompleksnim odnosima zbilje i poezije govori se otkad je stiha, a izvjesno je jedino to da se između ta dva pojma ne može staviti znak jednakosti. S jedne strane, čitatelja, znatiželjnika ili teoretičara uvijek iznova privlači priroda poetskoga prikazivanja kakva stvarnog događaja ili lika, tj. njegova neidentičnost s tim događajem ili likom. S druge strane, i najegzotičnije plodove pjesničke imaginacije čitatelj, znatiželjnik ili teoretičar nerijetko pokušava privesti na poznati teren i razumjeti ih preko vlastitoga iskustva predmetne stvarnosti. Nije naodmet još jednom ponoviti: i kada „preuzima“ temu iz zbilje, poezija ju temeljito preobražava, podvrgavajući je svojim konvencijama (žanr, metar, ritam), aktualizirajući jaz između svijeta i jezika, nudeći višak u kojemu se zapravo kristaliziraju njezini uvidi, iskustvo i semantika.

Dvoje je pjesnika gotovo u istom trenutku objavilo knjige koje nedvosmisleno uključuju reference na zbilju. Radi se o Ivanu Babiću i Ivani Perica. Babić je u zbirci Koncepcija vrta (Studio moderna i Naklada Đuretić, Zagreb, 2014. na rubovima jedne građanske biografije stvorio osobit lirski lik, a Perica je u zbirci Mirila željezničku nesreću u Rudinama izdignula u arhetip ljudske tragedije.

 

Iskonski umjetnik

Ivan Babić (1961) pjesnik je koji je u dosadašnje tri knjige (Kasna molitva prstiju, Zvizda i Stigme svagdana) posvjedočio stilsku i tematsku raznolikost, iskušavao različite lirske oblike, metre i ritmove, progovarao s margina poznatih tekstova. U Koncepciji vrta zatječemo pak pjesnika koji je u potpunosti došao do glasa, teme i oblika. Zbirku čini 68 – mahom kratkih – pjesama u prozi raspoređenih u cjeline Kao, Ana, Vrt i Kraj. Na početku kao motto navedena je rečenica „Kupujem boje da ne bih s novcem živio“ Nikole Bilića-Jeličića kojega pjesnik predstavlja kao prijatelja i umjetnika. Iako je to jedino mjesto na kojemu se Bilić-Jeličić izrijekom spominje, Babićeva se zbirka pretvara u poetski portret tog čovjeka. Na temelju oskudnih podataka moguće je kazati da je Nikola Bilić-Jeličić (1960–2012) obrazovanjem bio akademski slikar, a nagnućem ekscentrični konceptualist, suvremenik događanja na hrvatskoj umjetničkoj sceni od kraja sedamdesetih godina. No nerado je izlagao, dapače ustrajno je bježao od javnosti, pozornice i galerijskih svjetala, na koncu se vratio u rodne Studence gdje je do smrti živio i stvarao prema mjeri svojih nadahnuća i motiva. Među ostalim Bilić-Jeličić se bavio eksperimentalnom i multimedijalnom umjetnošću, karikaturom i dizajnom, izvodio performanse, postavljao instalacije u javni prostor i sl. Iako praktično nepoznat u umjetničkim krugovima, iza njega je ostalo golem i nesređen opus.

Rekreirajući jedan umjetnički put Babić ispisuje pohvalu osamljenosti, plahosti i vjeri u umjetnički eksperiment. Portret koji se rađa na stranicama Koncepcije vrta portret je iskonskoga umjetnika, umjetnika iz udžbenika, posvećenika, čovjeka koji živi u svjetovima koje stvara, koji se s njima rađa i umire poput pisca koji svako malo baca ispisane listove i kreće ispočetka ili slikara koji prije prvog poteza kistom uranja u bjelinu platna. U uvodnom ciklusu Kao Babićev umjetnik prikazan je kao čovjek koji otiske svojega nadahnuća „nanosi na papir i na lice“, koji stvara strasno i eruptivno. On je, veli pjesnik, zarobljenik poredbe, obitava u rječci kao i putuje s njom u druge riječi, predmete, bića, smislove, svjetove. Logika imaginacije gospodari njegovim životom. Ili, pjesnikovim riječima:

Ostavljam trag – osluškivao je jeku u sebi. Trag na papiru, trag na platnu, trag na zidu, na koži, na kori stabala, na nebu, trag u nekome.

Kao i ovu, autor još nekoliko pjesama organizira oko stvarnih ili apokrifnih iskaza svoga poetskog lika, iskaza koji zrače paradoksalnom ili zagonetnom oštroumnošću, npr.: „Nestalno se ne mijenja“ ili „Trošim vrijeme, trošim prostor“. Središnja cjelina zbirke Vrt otvara se pak umjetnikovom rečenicom „Vrt je ušao u sobu“, a nastavlja opisom sobe prepunom „rašeljkinih bobica i lišća, ptičjega izmeta i perja, užurbanih žutih mrava“. Citirani rečenica i opis naznačuju sasvim osobit vrt, vrt u kojemu je sve izmiješano, spojeno, zamjenjivo, pomično i gibljivo. Taj vrt je metafora umjetnikova svijeta, istodobno opijajuća i zbunjujuća, blistava i opasna. On je mjesto na kojemu se susreću red i nered, cvijet i korov, poznato i nepoznato. Iz teksta u tekst mijenja se njegov izgled, raspored i broj njegovih stanovnika, smjenjuju se vjetrovi, svjetlost i mrak, godišnja doba, zelenu boju nadomješta smeđa, nju bijela, broj staza neprestano varira, divlje i pitome životinje dolaze i odlaze. Ivan Babić zapravo obnavlja tradicionalnu simboliku vrta kao zemaljskog raja ili sjećanja na izgubljeni raj, kao „svijeta u malom, ali i povratka prirode u prvobitno stanje, poziva na povratak prvobitnoj prirodi bića“ (Chevalier – Gheerbrant). Još u 3. st. kineski je pjesnik Xi Kang uskliknuo: „Kakva li užitka! Šetam vrtom, prolazim beskonačnošću.“ Taj je usklik sasvim podudaran s emocionalnim odnosom Babićeva umjetnika spram vrta. Konceptualac se na koncu posvetio koncepciji vrta, iz (prividnog) kaosa izronit će možda čitav kozmos.

Tekstovi Ivana Babića su kratki, aforistični, oklijevaju između opisa i naracije, koncentriraju se na pojedinosti i trenutke u kojima se začinje događaj, u kojima njegov umjetnik kreće na neko od svojih nepredvidivih putovanja. Jezgrovitošću, logičnošću i skladnom unutrašnjom organizacijom pjesme u prozi taj pjesnik kao da stvara kontrapunkt umjetnosti svoga lika te upravo tako upozorava na njezin golem artistički potencijal, npr.:

„U stari škartac umotao je korijen maslačka s grozdićima suhe zemlje. Kasnije će zemlju smrviti, dodati pljuvačku i cvjetni prah, smiješati boju i biljci udahnuti neki novi život.“

Ivan Babić se u Koncepciji vrta predstavio kao pjesnik koji temeljito promišlja temeljna pitanja umjetničkoga stvaranja, koji umije izgraditi zahtjevan lirski narativ čije je pojedinačne pjesme moguće čitati kao fragmente veće cjeline, ali i samostalno. Pritom je oblikovao jednu od dojmljivijih inačica pjesme u prozi u recentnome pjesništvu te pokazao zavidan smisao za detalj, sliku i prigodnu poetsku parabolu. Izvjesno je da je Koncepcija vrta od Nikole Bilića-Jeličića stvorila jedinstvenog vrtlara, a od Ivana Babića pjesnika koji tu jedinstvenost umije uvjerljivo istaknuti. (…)

Vijenac, 531– 533 – 10. srpnja 2014. 

 

Bilješka o autoru

Ivan Babić rođen je 23. ožujka 1961. u Imotskom. Zavičajno mi je mjesto Studenci (Imotska krajina). Osnovnu školu završio je u Studencima, a srednju školu u 3. riječkoj gimnaziji u Rijeci. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je kao – profesor filozofije i ruskog  jezika i književnosti. Godine 2020. stekao je zvanje višeg knjižničara. Od 1984. godine prevodio je poeziju, prozu i teorijske tekstove s ruskog jezika za mnoge hrvatske časopise i novine i za 3. program Hrvatskoga radija. Godine 1998. izabran je za prevoditelja godine u tjedniku Hrvatsko slovo. Od 1994. zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba, a trenutno radi kao voditelj mreže Knjižnice Sesvete. Osnivač je i više od dvadeset godina voditelj tribine Kulturni četvrtak u Sesvetama i programa poput Sesvetski pjesnički maraton, Stihotron itd. Lektor je i urednik više izdanja. Priredio je više knjiga i zbornika. Piše kritičke osvrte i recenzije u književnim časopisima i tekstove iz područja knjižničarstva. Dugogodišnji je voditelj nekoliko literarnih natječaja za učenike osnovnih škola Grada Zagreba i Zagrebačke županije i urednik zbornika s radovima sudionika natječaja. Višegodišnji je član Povjerenstva za poeziju Hrvatskoga sabora kulture i Nagrade Tin Ujević (DHK). Priređivač je i urednik zbornika poezije Sesvetski oblok, Zagreb, 2006. Objavio je i dijalektni rječnik Studenački rječnik, 2008. Poeziju objavljuje od 1996. godine na 3. programu Hrvatskoga radija i u mnogim književnim časopisima i novinama. Sudionik je pjesničkih festivala. Zastupljen je u više suvremenih antologija hrvatskoga pjesništva. Pjesme su mu objavljene u školskim čitankama, na više internetskih portala i prevođene na španjolski, njemački, ruski, bugarski i makedonski jezik. Godine 2015. dobitnik je Nagrade „Tin Ujević“ za knjigu Koncepcija vrta. Član je Društva hrvatskih književnika u kojemu je bio član Nadzornog odbora, Časnog suda i predsjednik Povjerenstva za primanje i provjeru članstva. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne i Slavenske akademije književnosti i umjetnosti.

Objavio prijevode s ruskog jezika: A. S. Puškin Pjesme - Bajke – Drame, Zagreb, 2002; O. Mandeljštam Razgovor o Danteu, Zagreb, 2011; Antologija ruskog slobodnog stiha Iznad svojega korijenja, Zagreb, 2019.

Objavio knjiga poezije: Kasna molitva prstiju, 1999; Zvizda, 2007; Stigme svagdana, 2011; Koncepcija vrta, 2014; Pogledi, 2016; Koncepcija vrta (e-izdanje), 2019; Umjetno disanje, 2020; Stihovodi, 2021. (poezija za djecu) i Šuma, 2023.

B

Pisci na mreži, srijeda, 26. travnja 2023.

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

Gost 124. programa Pisci na mreži bit će Bonislav Kamenjašević.

Namjera nam je danas u razgovoru sa Bonislavom Kamenjaševićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa  Bonislavom Kamenjaševićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Bonislavu Kamenjaševiću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

B. Kamenjasevic, Kritike, izbor, Arteist, Ziher, 2018.

Bonislav Kamenjasevic, Kotlovnica, Pisci na mrezi, 2023.

M. Dejanovic, Kotlovnica, kritika, Moderna vremena, 2022.

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

S123. Pisci na mreži, 29. ožujka (srijeda) 2023. u 17 sati: Sonja Manojlović

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

Gošća 123. programa Pisci na mreži bit će  Sonja Manojlović koja „pripada klasicima hrvatske moderne poezije“. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru sa Sonjom Manojlović, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Sonjom Manojlović, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Sonji Manojlović da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Sonja Manojlović, Izbor iz poezije, 1991–2023.

Sonja Manojlović, Izbor iz kritika, 2010–2018.

Daj naslov, Izbor iz kritika, 2013–2014.

 

Poveznice

https://elektronickeknjige.com/biblioteke/online/upoznaj-lilit/

https://fraktura.hr/gledajuci-odgovore.html

https://fraktura.hr/sale-i-opomene.html

 

eBooks:

(na hrvatskom, engleskom i francuskom)

– elektroničko izdanje knjige izabranih pjesama 1965. – 2002. Upoznaj Lilit (na hrvatskom) www.elektronickeknjige.com

– So What If I Live Unskillfully / Pa što, ako nevješto živim / (na engleskom)
http://blesok-shop.mk/en/poetry/622-so-what-if-i-live-unskillfully-9789989595110.html

– Pa, što, ako nevješto živim (na hrvatskom)
http://blesok-shop.mk/en/poetry/620-pa-što-ako-nevješto-živim-9789989595103.html

– Une humaine / Čovječica (na francuskom)
http://blesok-shop.mk/en/poetry/621-une-humaine-9789989595097.html

– Čovječica (na hrvatskom)
http://blesok-shop.mk/en/poetry/619-čovječica-9789989595080.html

– pjesme na hrvatskom, engleskom, francuskom, njemačkom): www.lyrikline.org

– Čovječica (na hrvatskom)

https://elektronickeknjige.com/knjiga/manojlovic-sonja/covjecica/

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO


Sonja Manojlović

Riječi su moćne

Razgovarao: Branko Maleš

Sonja Manojlović je jedna od najuglednijih suvremenih hrvatskih književnica; u književnom je životu kontinuirano prisutna već impozantnih pedesetak godina, a prvu zbirku stihova objavila je još davne 1965. Piše uglavnom poeziju, ali se bavila i prozom i kritikom. Pripada klasicima hrvatske moderne poezije, Vesna Parun ili mlađoj Anki Žagar… Poezija Sonje Manojlović je nagrađivana i prevođena. Objavila je dosad osamnaest knjiga. Trenutačno radi kao glavna tajnica Hrvatskog društva pisaca.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća bila si mlada književna zvijezda još prije prve zbirke: radila si u ondašnjem Poletu, a šira pjesnička ekipa okupljala se na zagrebačkom Pravnom fakultetu (B. Bošnjak, T. Bilopavlović…). 1965. objavljuješ svoju prvu zbirku Tako prolazi tijelo, koja ubrzo postaje u to doba književni događaj. Slavko Mihalić je nešto prije inaugurirao književnost egzistencije (Komorna muzika, 1954). Jesi li ispočetka primala egzistencijalističku književnost intuitivno, ili pak putem domaćih i dostupnih prijevoda svjetskih velikana (Sartre, Camus)?

Uz nezainteresirane roditelje, svijet je bio privlačno mjesto, podjednako naseljeno ljudima i knjigama. U trećem razredu osnovne škole otkrila sam knjižnicu, i svaka dva do tri dana dolazila po nove knjige. Nikad se nisam oslobodila tog opsesivnog , neselektivnog čitanja, ali, srećom, knjižničarka me više ne pritjeruje u kut, i ne traži od mene da joj prepričavam Za kim zvona zvone. U petnaestoj sam već živjela sama, i ozbiljno shvaćala sve floskule u zraku, kao i razrade u knjigama – o slobodi, izboru i odgovornosti, ali, na svoj način i bila slobodna, donosila odluke i stala iza njih, sad znam, u kazalištu sjena, a u stvarnom svijetu od riječi. Potpuno vjerujući u riječ i njezinu moć, kao što i danas vjerujem, iako istovremeno sa drugima dijelim znanje o moći riječi. To je ta razlika između vjere i znanja na koju i danas jedino voljno pristajem, a kako sam stekla tu vjeru u riječ, tajna je koja leži u osnovi svakog vjerovanja, drugima možda posve beznačajnog i nepotrebnog. U bitkama u kojima sam htjela sudjelovati, riječ je bila za mene moćno oružje, istina i svjetlost bića, jaka gotovo koliko i šutnja. U njihovoj koreografiji provela sam mladost, obasjanu seksom. Rasvjetljavam te godine baš tim pojmom – u osnovi, uvijek je riječ o potrazi za ljubavlju, ali, tko bi postavljao granice, kad je upravo njih trebalo doseći, ispitati i premjestiti, shvatiti gdje počinju drugi i drugo. Mogli bismo ovaj odgovor odraditi i „dostojanstveno“, ali još se hoću zabavljati riječima. I dirljiva je, sve dirljivija, moja/naša vjera u riječi, u svrhu i smisao, na primjer, ovog razgovora. Razgovor je, vjerojatno, zadnje čega ću se odreći. Sretala sam pisce u poznim godinama, koji u odgovor na pitanja nisu mogli odvojiti od sebe više od tri riječi, ali izraz lica na njih nije stavljao točku, naprotiv, ispraćao je one koje nisu bile izrečene, i neću lagati da sam ih ipak čula. Hoću li i ja, pred neizrecivim, pokleknuti i utonuti u šutnju? Ili, u ludoj vjeri, ustrajati, krotiti podsvjesno, htjeti do sugovornika, pod svaku cijenu?! Rekla bih da nisam bila jedina koja je tada, šezdesetih godina, vjerovala u snagu riječi – iako se već tada vidjelo tko kuda smjera, pa je tamo i dospio. Neki prečacem, neki zaobilazno, svak je sam odlučio. Tako i tako već odavno znam da svako uvijek i u svakom trenutku točno zna gdje je, bez obzira na skriku i viku kojom urlikavac možda i dobije što hoće. Riječi su moćne.

U vrlo dobrom pogovoru tvojih izabranih pjesama Upoznaj Lilit Cvjetko Milanja dijeli tvoje pjesništvo na tri faze: 1965. – 1969. Knjige Tako prolazi tijelo; Davnog stranca ljubeći; Sarabanda); 1977. – 1987. (Jedan espresso za Mariju; Civilne pjesme; Babuška) te 1999. – 2001. (Njen izlog darova; Vješturkov tanac). Pišući svojedobno o prve tri, četiri tvoje zbirke ustanovio sam, ako se slažeš, nekoliko osnovnih simbolizacijskih pokretnih jezgara koje se mobilno sele iz zbirke u zbirku: Tijelo – Ljubavnik – Grad – Djelo. Komentiraj ukratko ta seljiva značenja danas, doduše s prilične vremenske distance.

Možda sam odnos Ljubavnika prema Tijelu vidjela kao jednu stranu jednadžbe , a drugu kao odnos Djela prema Gradu. Tko bi to danas mogao sa sigurnošću tvrditi, osim kritičara?! Danas me baletna vijavica Riječi tog libreta ne može više ponijeti kao nekada. Promijenili su mi se prioriteti, pa je i koreografija drugačija, a i ritmovi, ali, priznajem, to su bile i jesu moje teme. Nikada doslovno – prerušavanja, presvlačenja, dječja posla, vidljiva i nevidljiva. Ako je jeftina ta rima danas – od tijela do djela, čemu biti nezahvalan, u tom rasponu sve je što se moglo dohvatiti, i što nas određuje. Dakle, možda preširoko. Dakle, stalno u potrazi za onim što bismo mogli nazvati specifičnom razlikom poetike. A ona će prije biti u „Gradu“, sjecištu i središtu, nego u „Ljubavniku“ suprotnosti, iako njihov amalgam bitno određuje “opseg kretanja“. Zaista mami, da na ovom mjestu upotrijebim sintagmu „opseg lutanja“, ali bila bi to prekomjerna poetizacija koja, kao program, ne donosi dobra, a nije baš ni u skladu sa mojim karakterom. Kao i u životu, u kojem se karakter čovjeka formira na zabranama, i ne prestaje mu ih nametati – jasno je da i u pisanju zabrane određuju stil. Tzv. slobodna, stvaralačka ličnost razmatra i bira, djelo nastaje na temelju zabrana, na tlu plodnom od (lešina) zamisli, viška riječi. A pisanje je, kao i putovanje od grada do grada, ljubav za stvarni svijet. Itd. Iako su sva ta objašnjenja potpuno nepotrebna – zanimljivije mi je njihovo usitnjavanje u pjesme. Objašnjenje je vrsta paušalne isplate, pri kojoj sam uvijek bila razočarana kad sam tražila, a vidjela sam i da je uznemiren onaj koji daje. Kao kompromis, objašnjenje bi trebalo potkrijepiti trenutak zajedništva? Čemu potkrepljenja, i prizemljenja, čemu potporni stupovi građevini zamišljenoj da se samo vine? Ono što bih ja nudila, kad bih mogla, nepredvidljiv je trenutak pjesme same, da ne kažem teksta, koji luta kroz vrijeme, traži gospodara, prepoznavatelja, izricatelja, pokušava proći kroz tuđa vrata i vratašca, iskušava kodove, sa sobom nosi posudicu – staklenu cipelicu, da pronađe i zaposjedne, ali i kao znak da putnik želi darove. Jedino važno u cijeloj priči za mene onih godina, odvajanje je od matice (porodice, škole), i nastavak potrage na svoju ruku, relativno kasno osvještavanje da u potragu idu moje sluge, razum i intuicija, a nagradu, kakva god bila, dobija Ja/Mi. O tome bih pisala, ako već nisam – o gospodaru i njegovim sjenama.

Stručna kritika opravdano spominje feminilnost tvoje poezije i žensku antropocentričnost. Trošivost Tijela, tvojeg osnovnog semantema, podrazumijeva se u općoj trošivosti (izglobljenosti, slučajnosti, nauzeji…) unutar egzistencijalističke poetike, ali tvoji rani stihovi uz egzistencijalistički signal nude i tjelesni vitalistički dodatak (lirizam; osjećajnost; imanentni tjelesni abecedarij). Je li poštovana književnost negativne analize u svijetu složeni problem Tijela – iz viših razloga – svela samo na uobičajeno načelno propadanje, a da se pritom nije računalo na implicitnu energiju koju manifestacije Tijela sadrže i proizvode u vitalističkom smislu, i to dakako bez obzira na kurentni poštovani književni model pa i svjetonazor?

Ne komentiram kritike, toliko dugujem čitateljima, svakovrsnim čitateljima za kojima traga tekst. Budi mijenjatelj teksta, zašto ne?! Možda ću malčice zaškrgutati ako pročitam da „patim zbog neostvarenog materinstva“, dakle, ako se „ iščita“ nešto bez uporišta u tekstu , ali i preko toga ću prijeći. I danas ću Tijelu kao temi biti sklonija kao simbolu simetrije – mosta na kojem se susreću ushićenja svjetovima/ bićima, i omogućuje se prelazak iz onog što se dohvaća čulima u nadosjetilno. Možda je, dakle, ipak, za mene, tipično za ljude okrenute riječima i knjigama, istinski govor o tijelu neizgovoriv, a tijelo tabu? Možda je samo iz(sebe)govor da se do drugih dođe? Riječ je gotovo svemoćna.

 

Od 1977. – 1987. Objavljuješ tri sljedeće knjige: Jedan espresso za Mariju (1977), Civilne pjesme (1982) te zbirku Babuška (1987). Stručna kritika u tim stihovima detektira povećan udjel stvarnosti, tj. njen tematsko-motivski registar kao trenutačni pjesmin predmet. Otkud u drugoj fazi tvoga pjesništva, u odnosu na prethodno poetsko filozofiranje o Tijelu (tvom poetskom znaku), takav predmetni registar, kao i povremeno (opravdano) moraliziranje o određenom socijalnom efektu?

Uvijek sam bila promatrač, a kako se svakog desetljeća, otprilike, mijenjaju prioriteti – u prvi plan dolazi ono što je bilo u registru niže rangirano. Dvostrukost, dvojnost, suzvučje, sklad koji iz toga proizlazi – moja su uporišta. Promjene u registru ne mogu nazvati iznenadnim osvještavanjem socijalne zbilje, jer moje stakleno zvono nije bilo otklon „od ovoga svijeta“. Taj sam svijet osjetila rano na vlastitoj koži, i razumjela odmah što sam trebala razumjeti da se sačuvam. Stvarnost je bila i jest samo jedna od (mojih) pozornica. Prolazila sam, i prolazim između tuđih svjetova i pozornica, i ostala sam dosljedna svojim izborima. Nisam sebe doslovno podijelila na razne očekivane ili nuđene uloge: od sedam do tri, supruga, majka. Više su mi se svidjele „skice mogućnosti“, nego mogućnost sama, više cjelina rodnog nego razdioba na iskušenja vrste. Na jednoj sam strani suzila svoj izbor, a na drugoj za sebe otvorila astralne prostore, pošla na svakovrsna putovanja, da bih ostala u trajnoj, i za mene najpoželjnijoj, poziciji promatrača. Nikada nisam požalila. „To“ sam ja, i „ono što sam mogla biti“ sam ja – samo su djelići u mnoštvu koje oblikuje jedno. Zato se „to – pjesništvo“ i „ono – pjesništvo“, toga i onoga, svakodnevno susreće u riječima, gdje im je i najprirodnije sjecište. Gdje smješta promatrače pojednostavljena podjela od pamtivjeka, na ljude koji stvaraju događaje i na one kojima se, naprosto, događa? Jesu li promatrači zaista toliko „izvan“ da su pošteđeni događanja? Ili su upravo protagonisti i jednog i drugog, jer i promatranje utječe na događanje? Zar se ne nada onaj koji bilježi (dovijam se kako znam da ne upotrijebim npr. riječ pjesnik, jer prečesto zazvuči djetinjasto), da će upravo on na svoj način stvoriti kritičnu masu (pre)poznavanja koja će pokrenuti događaje? Eto, koliko bi mogla biti moćna riječ!

Stihovi „Tijela ravnodušno uzlaze u san. Za Mariju, / za Mariju, što je, dakle, ostalo?/ Ostao je grad, grad, grad.“ / Kao i „putovanja/ od grada do grada/ u bolest… / Objasni putovanje i „grad“ u tvojoj simbolizacijskoj mreži. (Stihovi iz zbirke Jedan espresso za Mariju).

U citiranim stihovima grad je možda i stvarno mjesto beskućništva, i izraz ljutnje, i jedino utočište, ali moja je tema češće bila i ostala „putovanje od grada do grada“ u prostoru i vremenu. Grad, koji lebdi u vremenu, otvara svoje bezbrojne prozore i vrata svakoj vrsti spoznaje kao središte, sažetak i izvor autentičnog života. Volim gradove, u doslovnom i prenesenom smislu, jer sam putnik koji nagovara i druge da putuju. Svakovrsna traganja, iskušenja, napredak – sve su to obećanja, pa treba čarobirati, i tako čarobnjak oponaša zvuk, recimo, kiše, i, kao profesionalcu, nije mu ispod časti nadati se. Promjena i nalaženje nisu prazne riječi. Bar ne u poeziji, gdje se ponekad dohvaća i ono što je nedostupno čulima.

 

„A beskrajno je dobro znati“ (iz Civilnih pjesama, 1982) Što je Znanje u okolnostima suvremenog svijeta, svijeta koji uglavnom kooptira i kolonijalizira personu i tako ugrožava njen životni prostor? Upućuje li tvoja stihovna izjava na nužnu duhovnu „opremu“ pojedinca (znanje udruženo sa moralom) potrebnu za precizno detektiranje društvenog defekta? – prepoznavanje nesreće kao preostale zadaće moralno osviještena pojedinca?

Tzv. vertikalno barbarstvo, nepoznavanje principa stvari, koje u dvije-tri generacije može urušiti svijet u kojem vjerujemo da imamo svoje mjesto, i u kojem smo se snalazili, svako malo da se naslutiti kao prijetnja kroz nepostojanje zajedničkih asocijacija, suženje kruga interesa, nepoštovanje različitosti, i to za mene više nisu samo verbalni rekviziti rasuti po areni za konverzacijske igre. Od prava na nesreću do diktature sreće lako se preskoči upravo to „prepoznavanje nesreće“ kao istinske zadaće svakog čovjeka. Baš idealistički vjerujem da se prepoznavanje tu detektira kao Znanje koje se pojavljuje kao Dobro, dakle, kao etički pojam. Kao po prvi put svjedočimo nemilosrdnoj borbi za opstanak, s jedne strane onih koji znaju šta neće, ali ne znaju što hoće, sa onima koji vrlo dobro znaju i što hoće i što neće, ali njihovo znanje ne doprinosi općem boljitku. Onima, međutim, u koje su uprte sve oči, političarima, jedini cilj, po definiciji, treba biti opće dobro. Ako nije tako, nisu dostojni podrške. Tko, međutim, mari za „opseg i sadržaj pojma“? I koliko su sada moćne riječi?

„Nisu ti baš svi skloni, kako misliš / Svijet je neprijateljsko mjesto / Ali ja druge obitelji nemam“. (Trezveno – realna stihovna konstatacija iz stihova treće faze pjesništva: Njen izlog darova, 1999, Vješturkov tanac, 2001). U toj fazi osobne (ali i svjetske) arheologije i životnog sabiranja, uz i dalje nosive riječi poput „kruga“, „praznine“ i „vrtnje“, smještaš u drage (preostale) oaze: jezik (umjetnost) i vilinski bajkoviti svijet. No u zbirci Čovječica (2005) izravno govoriš o odčovječenju (kiborgizaciji) Drugoga (čovjeka i okoliša)… Nije to puko pjesničko pretjerivanje, osobno naime nisam vjerovao u toliku privlačnost napr. tv-realitya, u iskrenu i zavodljivu laž simulakrumske očito uvjerljive ponude. Držim, gomila koja stenje i plače ispred tv-ekrana izuzetno je opasna, pa se na tu opće prihvaćenu „pojavu“ ne može samo odmahnuti rukom. Kako se s tom dalekosežnom histerizacijom nosiš, osobno i kao pjesnikinja (mislim pritom i na najnovije stihove)?

O samoći se već dugo po bon-tonu više i ne govori, bar ne trezvenim riječima. Ona je „estradizirana“, time i prognana, pa joj je tradicionalno dobro u pjesništvu, a stanja samoće gledamo na ekranima, ni kraj tv-programa više nije granica tim dosjetkama. Dramatična dilema s naslovnice „Nosit ću šiške! Ili, ipak, još ne…?“ mora nas potresti ,oni s imalo mašte, zbog takvih dilema ne spavaju dobro. Naravno, i tome ima lijeka, svako ga se ljudsko biće na kraju domogne, samo mora iskoračiti, iz svega, naravno. Ali, sad bez mrgodne šale, uvijek sam vjerovala da je moguća povlastica oaze definirane umjetnošću. Procijeniti gdje počinje gola pustinja, biti nomad u toj pustinji, putovati u vlastitoj nutrini, možda putovati sama, po nitima koje povezuju u imaginarnom svjetove i bića – ali tu nekud stižem, i tu me netko čeka.

 

Odavno si, držim, zaslužila našu najugledniju nagradu za poeziju. Možemo, dakako, o nagradama misliti što hoćemo, ali ja ne govorim iz licitaže i književnog taštog nadmetanja nego iz činjenice i građanske pristojnosti. Što misliš o sintagmi „karijerni pisac“ u horizontu općeg licemjerja (svijeta, ali i kolega pisaca)?

Voljela bih kad bi postojala jedna jedina riječ kojom bi se moglo odgovoriti na oba pitanja… možda, neka iz stripa? Ali, povjerovat ću na trenutak da je pitanje moguće, i da je moguć odgovor. Da li je nagrada uopće dar, ili vrsta zaslužene plaće? Obećanje neke vrste (magijske) zaštite? Ili, kako pitanje sugerira „ispravak krivog navoda“? A neke pohvale i bole. Dakle, možda bi nagrade ipak trebale biti rezultat i znak bezinteresnog sviđanja. Vjerujem nagradi koja kroz sebe propušta irealni sjaj na one koji ne uzimaju više nego što mogu. Ali, ručice grabe, grabe, a ne mogu zadržati… Tema mi, zapravo, i nije pretjerano zanimljiva. Mnogo o tome znamo, svak se od nas nagnuo da pogleda taj kamen izbliza. Zar tako dugo biti zagledan, pa još i u ovim godinama, u njegovu donju stranu? Ili svako malo otklapati, pa provjeravati?! „Karijernih pisaca“ što se tiče, nije me briga ako zbog toga bolje žive. A pisci pišu, usrećuje me svaka vrsta talenta, vjerujem u društvo talentiranih ljudi, vjerujem u njegovu budućnost, i ne vjerujem da netko, pišući, zauzima tuđe mjesto. Htjela bih, također, vjerovati da ljudi odlučuju o svojim životima, pa i na prizemnoj razini npr. standarda. Optimistički, dakle, vjerujem – radi što voliš i znaš raditi, i uvijek ćeš naći načina da živiš kako hoćeš.

U poplavi tjedne medijsko-kriterijske vrijednosti (sve je vrijednost, tj. ništa nije vrijednost) i očito parcijalnih i vremenski ograničenih istina, što si mislila naslovivši poetski sastavak „Literatura je jedina istina“? Pravo na vlastitu istinu (svijet…), ili ironiziraš u načelu tašti status književnog života?

Cijeli taj ciklus iz kojeg potječe citirani stih, nekakva je moja davno smišljena šala pod naslovom „Pjesnici pišu erotsku poeziju“. Ciklus je ispisan krasopisom, oslanja se na pretjeravanja, koja, uostalom, volim i danas, jer uvijek skraćeno pojasne kako do grma, da se podiviš uhu zekana. Ali, zašto ne? Ironično, istinitost mojeg života prije će biti u onome što sam napisala, nego u goloj faktografiji. Ovo je, naravno, prečac, skok konjića sa table pa u ništa, ali, ali…

 

Pričali smo o književnosti, ali i politici. Jesam li nešto propustio a što bi voljela kao pitanje? ( Ili sam samo dosadio, a i to bi bila poštena i razumljiva reakcija)

Moram odgovoriti kratko: Samo tako izgleda, ne i ( ne). Svaka nadogradnja bila bi kritika kritičaru – te da nije uočio, te da nije istaknuo, te da nije pojasnio…Možda će mi se učiniti jednog dana da bi imalo smisla odvojiti vremena i energije za muzealije, za „osvetu malog Kineza“, i dati se na opsežan posao – klasificirati svoje tramvajske karte i glavne pravce, ali se iskreno nadam da me to neće snaći, ne proganjaju me fusnote.

Časopis Poezija (HDP, Zagreb, 2010)

 

Bilješka o autorici

Sonja Manojlović rođena je u Zagrebu, 15. ožujka 1948. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila filozofiju i komparativnu književnost. Objavila brojne knjige poezije, te knjigu proze. Pjesme su joj uvrštavane u antologije, nagrađivane i prevođene na dvadesetak jezika (albanski, bengalski, danski, engleski, esperanto, francuski, grčki, japanski, katalonski, kineski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, rumunjski, ruski, slovenski, španjolski, švedski, talijanski, ukrajinski), uključujući i knjige izabranih pjesama na engleskom, francuskom, poljskom i rumunjskom jeziku.

Objavila:

– Šale i opomene, pjesme, ilustracije Saša Šekoranja, Fraktura, Zaprešić, 2022.

– Gledajući odgovore; pjesme, ilustracije Saša Šekoranja, Fraktura, Zaprešić, 2018.

– Dobri za sve; pjesme, ilustracije Saša Šekoranja; Biblioteka Fraktali, Fraktura, Zaprešić, 2016.

– Sonja Manojlović / Saša Šekoranja: Daj naslov (pjesme i crteži); Altagama, Zagreb, 2013.

– A sa šest labradora na more putovat ću, pjesme, Biblioteka časopisa Poezija, HDP, Zagreb, 2012.

– Hod na rukama, pjesme, Biblioteka časopisa Poezija, HDP, Zagreb, 2010.

– Sonja Manojlović / Saša Šekoranja: Pjesme i crteži; Galerija Kranjčar, Zagreb, 2008.
– Čovječica, pjesme, Meandar, Zagreb, 2005.

– Upoznaj Lilit (1965–2002. izabrane pjesme), Konzor, Zagreb, 2002, 2003.

– Vješturkov tanac, pjesme, Meandar, Zagreb, 2001.

– Njen izlog darova, pjesme, Konzor, Zagreb, 1999.

– Babuška, pjesme, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1987.

– Civilne pjesme, pjesme, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1982.

– Mama, ja sam don Juan, kratke proze, vl. naklada, Zagreb, 1978.

– Jedan espresso za Mariju, pjesme, Zrinski, Čakovec, 1977.

– Sarabanda, pjesme, u prozi, Pitanja, Zagreb, 1969.

– Davnog stranca ljubeći, pjesme, Mladost, Zagreb, 1968.

– Tako prolazi tijelo, pjesme, Zora, Zagreb, 1965.

Prevedene knjige:

– na poljski:

Szaleństwo samotnosci; Wibór, przeklad i poslowie Grzegorz Łatuszyński; Oficyna wydawnicza “Agawa”; Seria: Biblioteka Poetycka; Warszawa, 2008. (Ludilo samoće; izbor pjesama)

– na rumunjski:

Sonia Manoilovici: „Cunoaşte-o pe Lilit. (Poezii Alese)“, Tălmăciri de Carolina Ilica;
(Upoznaj Lilit, prevela na rumunjski Carolina Ilica), Colecția Orient-Occident;Editura Academiei Internationale Orient-Occident, Bucureşti, România, 2009.

Nagrade:

– Goranov vijenac 2016. – nagrada za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti

– International Michael Madhusudan Datta Award za pjesnički doprinos svjetskoj poeziji, Michael Madhusuran Academy, Kalkuta, 2015.

– Nagrada za izvrsnost u poeziji, 23rd World Congress of Poets, Osaka, Japan, 2014.

– 1. nagrada (Kristalno pero) za izvrsnost u pjesničkom stvaralaštvu na V. Međunarodnom festivalu slavenske poezije 2013, Tver, Rusija (Nagradu dodjeljuje Uprava tverske oblasti, Komitet za kulturu tverske oblasti, Tversko državno sveučilište i Državna akademija slavenske kulture)

– Nagrada grada Zagreba 2013. – u povodu objave knjige poezije A sa šest labradora na more putovat ću (Biblioteka časopisa Poezije, HDP, Zagreb, 2012), za jedan od najrelevantnijih tragova u suvremenoj hrvatskoj poeziji u kojoj je kontinuirano prisutna nekoliko desetljeća

– Grand Mediterranean Poetry Prize – in recognition and appreciation of Excellence in Poetry (Nagrada za izvrsnost u poeziji – 22. Svjetski kongres pjesnika u Larissi, Grčka), 2011.

– Plaketa Sv. Kvirina za ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu, Sisak, 2011.

– Maslinov vijenac, Croatia rediviva, Brač, 2004.

– Pečat varoši sremsko-karlovačke, 1975.

– Zlatna struna, Smederevska pesnička jesen, 1974.

– Sedam sekretara SKOJ-a, Zagreb, 1966.

 

  1. Pisci na mreži - Robert Perišić
  2. Pisci na mreži - Brankica Radić
  3. Pisci na mreži - Darko Šeparović
  4. Pisci na mreži - Đurđa Otržan