77. Pisci na mreži, 26. rujna (srijeda) 2018. u 17 sati: Đurđa Otržan

 

Gošća 77. programa Pisci na mreži bit će Đurđa Otržan, pjesnikinja, muzikolog, autorica koja osvrćući se na vlastiti put – kaže: “Što je ovaj posao od mene napravio? Dao mi je spoznaju da sam graditelj. Da donosim novu modu u svemu što gradim, povezujući iskustva jedne sfere sa spoznajama iz druge. I ostavljajući gradnje za sobom, ne da bi ih nastanjivala, već da bih našla neki novi teritorij da iznova gradim.“ Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Đurđom Otržan, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Đurđom Otržan, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Đurđe Otržan da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

 

Linkovi

https://www.kriticnamasa.com/item.php?id=1174

https://www.youtube.com/watch?v=LHzA1V3IMXk

 

 

Tekstovi

Đurđa Otržan: Izbor iz poezije, proze, 2018.

Đurđa Otržan: Zalihe (poezija), 2018.

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

 

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

 

***

Dalibor Davidović

Protuberance

Predgovor knjizi: Spašavanje pobune

 

Što još reći nakon što netko posve točno formulira ono što određuje njegov rad? Osvrćući se na vlastiti put, Đurđa Otržan tako kaže: “Što je ovaj posao od mene napravio? Dao mi je spoznaju da sam graditelj. Da donosim novu modu u svemu što gradim, povezujući iskustva jedne sfere sa spoznajama iz druge. I ostavljajući gradnje za sobom, ne da bi ih nastanjivala, već da bih našla neki novi teritorij da iznova gradim.” Doista, što se tu još može dodati? Zapravo ništa. Može se tek pokazati da se ta graditeljska crta poglavito odnosi na njezinu esejistiku, jer o njoj je ovdje riječ. Može se samo demonstrirati kako to njezini eseji povezuju iskustva jedne sfere s uvidima iz druge.

Glazba i književnost tu su zajedno od samog početka. Nije stoga slučajno da su protagonisti njezinih prvih eseja Leverkühn, Aschenbach i pojedini članovi obitelji Buddenbrook, likovi obilježeni predanošću umjetnosti, a napose glazbi. Glazbeno-scenska djela, u kojima razlike između umjetnosti ionako valja potisnuti za volju “cjeline”, povod su za razmatranje literarnih tradicija i zakonitosti na kojima počivaju. Ponekad pak glazbi nisu nužne pjevane riječi da bi poprimila pripovjedne karakteristike, što je predmet eseja o simfonijskoj glazbi Richarda Straussa. Premda eseji iz osamdesetih godina učestalije kreću prema teatru, pa i filmu, riječ je prije o nastavku interesa za transpozicije i zajedništva medija, negoli o njihovu zasebnom promatranju, a Wilson i Glass kao da su onaj rez zahvaljujući kojemu su prethodna načelna razmatranja o glazbenoj sceni mogli odmijeniti ogledi o konkretnim predstavama.

I kada kreću od jednoga, eseji Đurđe Otržan uvijek ga razmatraju tako što premošćuju razlike i grade poveznice s nečim drugim. Graditeljstvo je tu samo druga riječ za pobunu. Gradeći spone među umjetnostima i medijima, njezini eseji istupaju protiv njihova razdvajanja i zasebnog promatranja, protiv pedanterije, protiv diferencijacije koja nužno dovodi do eksperata za ovu ili onu umjetnost. Unatoč tome što je auditivna sfera nerijetko zastupljena više od ostalih, eseji je nikada ne zatvaraju u neko ekskluzivno područje, dostupno samo odabranima. A kada pak piše o glazbi, Đurđa Otržan tek se iznimno približava žargonu kojim o njoj govore eksperti, služeći se tim jezikom samo da bi ocrtala neku širu scenu. Analiza Adagietta, najizrazitiji takav primjer, glazbu rastavlja na pojedinačne elemente tonskog sloga samo zato da bi pokazala kako se glazbeno “formira val”, kako nastaje ona neodoljiva “uzgibanost, prelijevanje i lelujavost tonske površine”, karakteristična za taj amblematični stavak, koji se uostalom nastanio i u Viscontijevu filmu. Jer način kojim eksperti razlažu ono što je pred njima protivan je umjetnosti samoj, svodeći je na dokument neke historijske epohe ili stila, ili pak na demonstraciju onoga što se nadaje iz nekog sistema glazbenih pravila, bez obzira jesu li ona unaprijed poznata ili ih tek valja rekonstruirati analizom djela. Učenost eksperta uništava umjetnost, mrcvareći je na operacijskom stolu toliko da joj više nikakvi aparati ne mogu pomoći. Eseji zato odbacuju proceduralnost, pristupajući djelima svaki put drukčije, bez prethodne pripreme.

Ali nije samo akademska mašinerija ono što umrtvljuje umjetnost: slično se zbiva i kada je izručena drugim “sistemima”, primjerice kada je zatvore u uvijek zagušljive institucije. Utoliko eseji Đurđe Otržan nisu samo pobuna protiv diskurzivne podjele, kako protiv podjele na ekspertize o zasebnim umjetnostima, tako i protiv podjele na “stručne” i “nestručne” diskurse; oni kao da traže neku točku na kojoj će i podjela na “dolične” i “nedolične” predmete, na umjetnost i pop, postati nevažnom, ako već ne sasvim iščeznuti. “Pjevala sam back-vokale po noći, a po danu u dvije škole”, stoji u autobiografskoj bilješci uz eseje. Njezino pisanje kao da je nastavak te dnevno-noćne inicijacije u dva međusobno odvojena, čak neprijateljska svijeta. Umjesto držanja na nišanu, eseji grade mostove. Pritom, doduše, samo iznimno govoreći o artefaktima koji bi izrijekom potjecali iz popa (a kada to i čine, posrijedi su zapravo samo blockbusteri). Prije će biti da su njihove graditeljske crte vidljive u izboru “popularnih”, “općih mjesta” umjetničke glazbe, koja se, međutim, ne osluškuju uhom koje bi im to zamjerilo. Pa i naglašen interes za djelo Gustava Mahlera – provodni motiv brojnih autoričinih eseja, i to ne samo onih koji o njemu eksplicitno govore – nipošto nije tek pravodobno plivanje niz onu snažnu struju što je od kasnih šezdesetih godina otkrivala i zauzimala se za opus toga zaboravljenog skladatelja. U Mahlerovoj glazbi Đurđa Otržan, doduše, pronalazi estetičku prefiguraciju “raspada na otpale komade svijeta kojemu više ne uspijeva biti cjelinom i koji nema budućnosti”, smatrajući je obilježjem što podjednako upućuje na historijski moment u kojemu je ta glazba nastala, kao i na onaj u kojem se ponovno otkriva; ali to je ujedno i glazba koja gradi mostove, obgrljujući i “umjetničke” i “popularne” izvore. No, možda je točka u kojoj eseji istupaju protiv podjele ipak najviše zamjetna u samome načinu pisanja. To nije distanciran, sistematski opis, koji nastoji dotaknuti što više detalja nekog predmeta, niti je riječ o dugim narativnim linijama što vode od nečega prema nečemu drugom; tekst je prije nalik neprestanim erupcijama, protuberancama koje se izbacuju u prostor, osvjetljujući načas ono zatamnjeno, ono o čemu stručnjaci za umjetnost ne govore, jer oni su, uostalom, samo bića dana. Ti momenti čiste intenzivnosti, koji se ne mogu zauzdati i u kojima se sve drugo gubi, za Đurđu Otržan nisu obilježje isključivo popa, premda ih je ondje lakše sresti nego drugdje. Budući da su im zajednički, valja ih preuzeti iz popa i potražiti u području umjetnosti, jer ono je podložnije okoštavanju i akademizmu. Na tome se mjestu pop susreće s upravo mističkom intuicijom, prema kojoj su momenti intenzivnosti, neposredovani “sistemom”, zapravo izboji života samog. “Ali taj život”, upozorava veliki istraživač mistike Gershom Scholem, “ne znači harmonično obilje odnosa svih stvari s bogom, koji se ostvaruju po vlastitim zakonima, dakle sliku nečega što je autoritet dobro uredio i što se stalno samoizgrađuje, već nešto sasvim drugo. To je ono što ovaj pojam života određuje: ni od kakvog zakona ili autoriteta okovano, slobodno izrastajuće i samoomeđujuće nesputano strujanje i neprestano uništavanje svakog obličja koje se iz njega pojavljuje. U onom životu koji ključa u ponoru i u koji je mističar pozvan i osuđen zaroniti, nije predstavljen element zakonski sređenog, nego naprotiv anarhični element uranjanja u slobodu od svake sputanosti i u promiskuitet svega postojećeg.”

Ako je umjetnost područje života podložnije okoštavanju nego pop, valja o njemu više i brinuti. Mr Hyde kao da je u redu, veći je problem njegov uštogljeni dvojnik. On, naime, može zapasti u rutinu, pedanteriju ili historicizam, zaboravljajući da su momenti čiste intenzivnosti ono što briše svaki osjećaj za vrijeme. Drugim riječima: može postati poslušan. Stoga će se pobunjeničko pisanje napose usredotočiti na ona bolna mjesta gdje umjetnost stenje pod prisilom vanjskog autoriteta. Tekstovi o ruskoj umjetnosti i glazbi – koji pored onih o srednjoevropskoj čine drugi pol esejistike Đurđe Otržan – uvijek iznova kruže oko “nesreće” što im se dogodila, pokušavajući dokučiti njezin izvor. Premda je njihova namjera rehabilitirati pojedini opus, oni uvijek ocrtavaju i ožiljke što ih je na njemu ostavila brutalnost sistema, što se zapravo, premda na drugi način, odnosi i na suvremenu umjetnost globalno, umjetnost iz “ne-doba za umjetnost”. Esejističko obgrljenje tako je u isti mah i razdvajanje. I ne dijeli samo umjetnost.

“Najprije da se razdvojimo”, glasi početna rečenica jednog od tekstova iz prve knjige Đurđe Otržan, svojevrsnog razgovora dviju ženskih osoba – dvojnica ili fantazmi, svejedno. Ali i eseji započinju razdvajanjem. U njima nema fusnota ni bibliografskih jedinica, ne prizivaju se imena autoriteta. Ako se i navode, probrana su, ona bez kojih se ne može. Esejistički je govor brisanje svega što je na istu temu već napisano, prebolijevanje straha da će vlastiti govor ispasti kao da su to tuđe riječi. Da bi se govorilo slobodno, potrebno je napustiti “sistem”. Kao što je potrebno odvojiti se od svijeta, da bi se obgrlio. Odvajajući se od akademskog pisanja, eseji odbacuju njegovu visokoparnu ispraznost, koja nije u stanju formulirati ono bitno pojedinog djela. A upravo se na to usredotočuje glas koji se odvaja od svijeta. Erupcije što grade tekst stoga su neprestani pokušaji da se o stvarima kaže samo ono bitno, podižući glas protiv govora što se gubi u bespotrebnim detaljima. No, određujući ono bitno, one u isto vrijeme skiciraju i nešto poput karte, na kojoj su zacrtane međusobne relacije pojedinih djela ili kakvih drugih pojava. Protuberance su zapravo formule, tvoreći usporedne tabele, a esejistika pisanje s onu stranu akademskih pravila, ali u isti mah i hiperakademsko. Nije stoga slučajno da su eseji okupljeni u drugom dijelu knjige, naslovljenom Slobodni radikali, istodobno jednostavniji i složeniji od onih u prvom: konkretniji u izboru predložaka i skloniji takvim “simulacijskim topografijama”. No, znači li to da su doista napustili doseg onoga što evocira prvi dio knjige, naslovljen Zov tradicije?

Eseji Đurđe Otržan ne samo što su pobunjenički, nego je pobuna nerijetko i njihova tema. Među njima se ističe onaj o Tristanu i Izoldi, ljubavnicima iz keltskog mita, strast kojih su opjevali mnogi, pa tako i Wagner. Sazdano oko dnevno-noćne osi, i s neprikrivenim pobunjeničkim crtama, njegovo je djelo ishodištem pitanja o izvoru bezgranične ljubavi i o njezinu cilju. Beskrajna ljubav Tristana i Izolde pobunjeništvo je protiv ljubavi svedene na formulu, protiv braka. Budući da je obećana kralju Markeu, Izolda je od samog početka svjesna što je čeka, pa je utoliko i aktivnija od Tristana, koji je “samo poslušno slijedi”. No, erupcije njihove strasti, samozaborav u drugome činu, koji nije drugo doli velika ljubavna scena što se odvija pod plaštom noći, nisu samo proboji nesputanog života. Tristan i Izolda, “slobodni radikali” u stvarima ljubavi, ne kane se, naime, suprotstavljati konvenciji braka, budući da ona ujedno i omogućuje ljubav kakvu oboje žele. “Ljubavlju, svojom težnjom da osmisle sve što im omogućuje konvencija”, zaključit će autorica, “oni su dovedeni do toga da postaju čuvari te konvencije, jer je ona i pozadina, a i ukinuće njihova života udvoje.” Ljubavni crescendo, želja da se konvencija sasvim ukloni, kako bi odagnala prepreku njihovu životu udvoje, stoga vodi u smrt. U glazbenom smislu to znači raspad jezičnog sistema, a možda i ideje glazbe kao jezika: “U tom jednom jedinom trenutku Tristan-akorda latentno zazvuči čitav tonski univerzum unutar kruga a-mol/es-mol; tonska se masa razvuče od svoje početne pozicije do krajnjeg gabarita vlastitog sistema – ali i smjesta vrati natrag. Time je jednim bljeskom, jednim potezom određen harmonijski mitski krug unutar kojega će se voditi 'dijalog', te on dalje funkcionira kao znak. To je bila novost vremena, ali neprikladna za višekratnu uporabu, tj. za nasljednike, jer je druga strana svake metafizike – dosada.” Naime, beskonačno ponavljanje, izlažući samo još jezični mehanizam glazbe, više nije u stanju ništa reći.

“Treba li biti drukčije?”, pita se stoga jedan od tekstova u zbirci, ocrtavajući stanje današnjice. I dodaje: “Ne, ne treba, jer je oduvijek tako bilo i bit će.” Ako je pobuna izboj života protiv okoštavanja, njegova konsekventna želja da nadvlada sve prepreke završava smrću. No, ako je “nesputano strujanje” od samog početka njome obilježeno, tada smrt nije nešto što bi se moglo rekuperirati, nad čime bi život mogao imati moći. Prihvatiti “zakone ovoga svijeta”, o čemu je riječ u više eseja ove zbirke, a napose u onome naslovljenom Hram i oni koji ostaju izvan hrama, stoga znači stati na stranu smrti, ali ne iz ljubavi prema njoj, nego iz želje da se ocrta pozadina na kojoj se sve drugo uopće može pojaviti. “Zašto ga nisu pokopali?”, pita se autorica na kraju eseja, govoreći o Lenjinovu izloženom tijelu. “Od straha da ne uđu u razvoj.” A stoga i pobunjeničke eseje valja jednom dovršiti, ukoliko dovršenje znači konačnost formulacija, nepromjenjivost, okoštavanje. Jednom objelodanjeni, oni više ne mogu biti drukčiji, no to je ulog za ulazak u “razvoj”, pa makar to bio i onaj “naknadni život”, o kojem je govorio Benjamin. Spašavanje pobune – ukoričenje knjige.

 

 

***

 

Bilješka o autorici

 

Đurđa Otržan (Bjelovar,1953) po struci muzikologinja i komparativistica, sada u mirovini, radni vijek je provela na Hrvatskom radiju i televiziji, kao urednica na Trećem programu Hrvatskog radija. Pisala je kritike za većinu dnevnih novina i periodike, a izbor iz esejističkog rada je objavila u knjizi Spašavanje pobune 2003. Prvu knjigu pjesama u prozi naslovila je Prizor s kopljem (Izdavački centar Rijeka), a zbirku kratkih priča Šah među zvijezdama (Meandar, Zagreb). Roman Penthesilea objavila je Naklada MD, a roman Parthian 'Shot', objavljen u vlastitoj nakladi, nastavlja njen rad na scenarijima za film i televiziju. Redovito i dalje surađuje na nekada matičnom programu, proznim radovima, putopisima i esejima.

 

Gošća 76. programa Pisci na mreži bit će Marija Dejanović, pjesnikinja koja radi na „stvaranju vlastitog jezika, sustava značenja i logičke strukture“ koja je „u tom je slučaju oblik otpora i emancipacije i na taj način možemo shvatiti  projekt ovog rukopisa. Na tragu takve emancipatornosti možemo pročitati i jedan od glavnih motiva rukopisa, identitetsku hibridnost i preobrazbu „ljudi/konji“ (Ivan Šamija). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Marijom Dejanović, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Marijom Dejanović, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Marije Dejanović da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

 

Linkovi

 

https://ne-ma.net/2018/03/26/razgovor-marija-dejanovic/ 

http://strane.ba/marija-dejanovic-cetiri-pjesme/

http://radio.hrt.hr/treci-program/ep/marija-dejanovic-etika-kruha-i-konja/255715/

http://www.najboljeknjige.com/content/vijesti_opsirnije.aspx?NewsID=1165

 

 

Tekstovi

Ivan Šamija: Obrazloženje nagrade

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

 

 

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

********************

Bit će nam bolje…

 

Marija Dejanović najnovija je dobitnica nagrade Goran za mlade pjesnike. Nagradu je osvojila rukopisom “Etika kruha i konja”, a u obrazloženju uz nagradu Ivan Šamija, između ostalog, navodi da njena poezija izravno “dopire do čitatelja originalnošću i začudnom ljepotom pojedinih pjesničkih slika koje su ostvarene svedenim i preciznim jezikom” te da “jednostavnost jezika opravdava čitanje […] rukopisa ne kao hermetičnog u smislu da skriva tajno značenje, već upravo suprotno, kao pokušaja da se poezija u potpunosti ostvari kao prostor jezične i značenjske slobode i igre”.

Povodom ovako velikog uspjeha, porazgovarali smo s mladom pjesnikinjom.

 

Ovogodišnja si dobitnica nagrade Goran za mlade pjesnike, no ovo nije prvi put da sudjeluješ na ovom natječaju. 2015. godine bila si jedna od pohvaljenih kandidata – što misliš da je bilo drugačije ovoga puta?

Čini mi se da sam prije istraživala kako napisati pjesmu, dok sam ovaj put istraživala što bi moglo sačinjavati temelje moje poetike. Pretpostavljam da će se ona mijenjati kako budem sazrijevala kao pjesnikinja, ali ovaj rukopis neki je početak kojim sam zadovoljna.

 

U pitanju je vjerojatno najprestižnija nagrada ove vrste u Hrvatskoj – osim časti, što očekuješ da će ti njeno osvajanje donijeti?

Čast je patrijarhalni koncept u koji ne vjerujem, o čemu je Nadežda Čačinovič napisala zanimljiv esej.

Šalu na stranu, situacija u našem izdavaštvu nije pogodna za pjesnike i pjesnikinje – a pogotovo ne za pjesnike i pjesnikinje koji još nisu objavili knjigu. Stoga ovu vrstu afirmacije smatram važnom za vidljivost prve knjige kod kritike i publike. Također, ovakve nagrade mogu kod mladih pjesnikinja i pjesnika potaknuti samopouzdanje u vezi pisanja.

 

Svi imaju neku svoju priču o razlozima zbog kojih su počeli pisati. Najčešće se radi o knjizi/autoru koji ih se posebno dojmio u djetinjstvu – ili kažu da jednostavno pišu otkada znaju za sebe. Koja je tvoja priča?

Oduvijek sam to radila, jednom sam to počela nazivati poezijom.

 

Kada si počela ozbiljnije/redovitije pisati? Koliko često pišeš? Koje su glavne razlike između tvog pisanja onda i danas? Postoje li neke teme kojima se uvijek vraćaš?

Redovitije sam počela pisati prije četiri godine. Pišem kad mi dođe. Razlike između mog pisanja onda i danas su te što sam sada manje fascinirana samim jezikom kao medijem, a više predmetima i njihovim međuodnosima. Također, sad svjesno težim konceptualnosti, prije se to događalo spontano.

Ne postoje teme kojima se uvijek vraćam, to jest, ako postoje, nisam toga još svjesna. S druge strane, česti su neki motivi; na primjer životinje, razni materijali poput metala ili drva te svakodnevni predmeti.

 

Kako otprilike izgleda proces nastanka jedne tvoje pjesme – od ideje do završnog proizvoda? Kako znaš kada si gotova?

Moje pjesme nastaju od jedne misli, slike ili formulacije koja mi se učini zanimljivom. To onda raspišem, kasnije dorađujem, pišem još pjesama i dovršavam ciklus. Onda dorađujem cikluse, povezujem pjesme unutar njih i cikluse međusobno. Iako mi se nekad čini da zbirka raste kao organizam, gotovo autonomno, pjesništvo je za mene prvenstveno vrsta rada.

 

Osim poezije, pišeš i kratke priče i kritike. Koje ti je lakše, prirodnije, draže? Koliko ti se razlikuju stilovi pisanja i teme, ovisno o tome radiš li na proznom ili pjesničkom djelu?

Kratke priče pišem kad mi je dosadno i ne shvaćam ih ozbiljno. Kritike shvaćam jako ozbiljno, toliko da ih se donedavno nisam usudila pisati. Tu svoju prozu uopće ne bih uspoređivala s poezijom – poezija mi je prostor igre i rada, proza mi služi da se razonodim.

 

Studentica si komparatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Postoji li profesor/ica koje bi mogla izdvojiti kao posebni izvor inspiracije ili motivacije, netko od koga misliš da si mnogo naučila?

Stvarno su svi super, kao i profesori i profesorice s pedagogije, koja mi je drugi smjer.

 

Koja domaća i/ili strana spisateljica bi trebala biti uvrštena u školsku lektiru u Hrvatskoj? 

Dorta Jagić i Ana Brnardić, ako već nisu.

 

Postoje li neafirmirani (mladi) autori/ce koje rado čitaš, a za koje misliš da bismo trebali znati?

Nisam sigurna što u ovom slučaju znači “neafirmirani” ili “mladi”. Od pjesnikinja i pjesnika najmlađe generacije volim čitati Moniku Herceg, Mateju Jurčević, Alena Brleka i Sebastiana Antonija Kukavicu.

 

Koji su najveći izazovi s kojima se susrećeš kao pjesnikinja na samom početku karijere? Kako se vidiš za 5, 10, 15 godina?

Ne gledam pjesništvo kao karijeru. S te pozicije ni nemam nekih izazova koji bi bili vezani za samo pjesništvo. Više me brinu izazovi koji su uzrokovani ekonomskim sistemom u kojem živim. Za 5, 10 i 15 godina ne znam što će biti. Nadam se da će nam svima biti bolje.

 

Smatraš li da društvene mreže ubijaju “pravu”, kvalitetnu književnost, posebice poeziju, ili su prednosti (npr. popularizacija) ipak važnije?

Ne smatram da ubijaju “pravu” književnost, što god to bilo. Mislim da vidljivost i dostupnost različitih vrsta poezije – kako domaće, tako i inozemne – oplemenjuje domaću književnu scenu.

 

Koliko su važni feedback kolega i objavljivanje u književnim časopisima na putu do objavljivanja (prve) knjige? Koje kulturne/književne časopise redovito čitaš? 

Ovisi, kako kome. Neki vole u miru i samoći raditi na rukopisu, neki vole tijekom cijelog procesa dobivati feedback kolega do čijeg im je mišljenja stalo. Meni je osobno feedback jako važan. Trudim se da moja poezija bude matrica za različite interpretacije, želim, u onoj mjeri u kojoj je to moguće, lišiti poeziju autorske intencije i unaprijed upisanog, jedinog “ispravnog” smisla. Zato mi je feedback jako važan – ako nitko od prvih čitatelja ne iščitava ništa, struktura je previše labava, a ako mi svi iščitavaju isto, previše je čvrsta.

Od tiskanih časopisa čitam Poeziju, Riječi i Republiku. Od internetskih portala najdraži su mi Kulturpunkt, VoxFeminae, CroL i Booksin portal.

 

Izvor. portal Nema

 

 

 

**************

Bilješka o autorici

 

Marija Dejanovićrođena je u Prijedoru 1992. godine. Odrasla je u Sisku. Živi i djeluje u Zagrebu. Objavljivala je pjesme u raznim časopisima (Poezija, Forum, Republika, Zarez, Fantom slobode, Riječi itd.), zbornicima i na internetskim portalima u regiji. 2018. godine osvaja nagradu Goran za mlade pjesnike rukopisom Etika kruha i konja i nagradu Zdravko Pucak za rukopis Središnji god. Čitala je poeziju na nekoliko festivala i tribina u Hrvatskoj i Sloveniji. Pjesme su joj prevedene na rumunjski i slovenski. Studira komparativnu književnost i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Gošća 75. programa Pisci na mreži bit će Neda Miranda Blažević, pjesnikinja, likovna umjetnica, fotografkinja, ona koja živeći u više prostora, piše iz različitih mjesta i perspektiva: od Amerike do Hrvatske, ili je započelo i bilo sasvim drukčije. O ljudima, gradovima i ženama. Ili… Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Nedom Mirandom Blažević, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

 

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Nedom Mirandom Blažević, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

 

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Nede Mirande Blažević da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

 

Linkovi

https://www.youtube.com/watch?v=EIy7T8vucZw

http://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/sva-njezina-ja/

http://www.nacional.hr/tag/neda-miranda-blazevic-krietzman/

http://www.buenosairesreview.org/author/neda-miranda-blazevic-krietzman 

 

Tekstovi

N. M. Blažević, Izbor iz poezije, 2018.

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

 

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

Dunja Detoni Dujmić

SVA NJEZINA JA

NEDA MIRANDA BLAŽEVIĆ-KRIETZMAN: OPSEG OTPORA, Fraktura, Zaprešić, 2017.

Zanimljivost pa i nedvojbena atraktivnost autobiografske proze Nede Mirande Blažević Krietzman, naslovljene „Opseg otpora“, nalazi se ponajprije u izrazitoj protežnosti njezine priče, tj. u širenju priče prostorom kojim kao da je autorica željela obuhvatiti čitav svijet. Ali istodobno je iznimnost ove autobiografije i u izrazito razvijenom, no i kontroliranom, sadržajnom sloju iste priče, dakle u sadržaju kojim se taj veliki narativni prostor sustavno, umalo nezaustavljivo popunjuje. Odmah se zatim može primijetiti kako to prostorno i sadržajno izobilje nalazi potvrdu/najavu u naslovu knjige, tj. u naslovoj sintagmi bogate metaforičnosti, dakle sintagmi koja se može protumačiti kao neka vrsta praga koji nas polako propušta, a zatim sve brže uvlači u tekst. Tada postaje jasno kako su pojmovi opseg i otpor – semantički nosivi dijelovi priče te kako oni ovu priču vješto i narativno rafinirano drže na okupu.

Za pojam opsega autorici je, kao epigrafski podsjetnik, poslužila definicija grčkoga matematičara i istraživača Eratostena, čovjeka za kojega kažu da je prvi izračunao Zemljinu veličinu, a prema čijoj je definiciji opseg „duljina zatvorene krivulje“. Današnjim i nematematičkim jezikom rečeno opseg bi mogao značiti i domet, dohvat, djelokrug, obuhvat. Zatim bismo se odmah mogli upitati: tko ne bi poželio da njegov životni doseg ima što širi obuhvat? Na istoj je napregnutoj semantičkoj crti i pojam otpora koji se određuje kao suprotstavljanje komu ili čemu; naime, fizičari kažu da je otpor protivljenje materijala (a taj bi materijal moglo biti i neko ljudsko biće) silama koje na njega djeluju i na taj ga način ograničuju. Tada bismo se opet morali upitati: tko ne bi poželio oduprijeti se silama koje ga tlače? No, za sve te silne otpore i opsege trebalo je zapravo i dosta hrabrosti.

Već na početku ove autobiografske priče nametnula se pomisao kako je autorica poput nekog postmodernog Eratostena željela pošto-poto svojim životom obuhvatiti, metaforički rečeno, Zemljinu veličinu, a u isti čas suprotstaviti se silama ustaljenosti, monotoniji, stereotipima, prosječnosti nekog znatno užeg prostora, ukratko: kruženjem nekim velikim prostorom željela je pomicati vlastite obzore i perspektive. Da bi u tomu uspjela, morala je krenuti u svojevrstan preustroj prostora u kojemu se rodila i isprva živjela. To je sustavno činila od trenutka kada je već u ranoj mladosti spoznala da se samo kretanjem dolazi do određena cilja i da se usput, a unatoč raznim preprekama, ponajviše emotivne ali i fizičke naravi, stječe putničko povjerenje u sebe, da se izbacuju neki imanentni strahovi. Tako je, čini se, počela njezina opsesija avanturom kretanja po zemljopisnoj karti, odnosno putovanja od rodnoga Gračaca, preko Bjelovara, Zagreba do Berlina, takve su bile i ljetne skitnje Italijom i Francuskom, a nakon toga duža, kasnije i stalna prebivanja u mnogim američkim gradovima, uglavnom u Kaliforniji. Ali usporedo s tom umalo nezaustavljivom potragom za nečim što u tuđini treba definirati, usvojiti ili odbaciti – trajala je ipak i autoričina sustavna svijest o polazištu. Ta se svijest potvrđivala kroz njezine uzastopne duže ili kraće povratke korijenima. Tako su se, dakle, iskristalizirali specifični oblici civilizacijskog nomadizma Nede Mirande Blažević; pri tomu je sloboda izbora odigrala glavnu ulogu, pokazala se njezinom temeljnom životnom potrebom. Jer ne kaže autorica bez razloga na jednome mjestu u tekstu kako svaki otpor ima svoju cijenu, ali se za uzvrat istodobno stvara poseban oblik slobode, neka nova i svježa zbilja.

Tu potrebu za kreativnim kretanjem mogli bismo iščitati i u obiteljsko-genetskom ključu: naime, autorica potječe iz ličke obitelji u kojoj je iseljeništvo bilo jedini način obiteljskog opstanka; o tome ona u knjizi iscrpno piše i pritom se koristi osobnim, ali i kolektivnim pamćenjem. Napomenimo da je ona zapravo prva koja je u tom pothvatu, što je znao biti i te kako mučenički, a tada još uvijek rezerviran samo za muške članove obitelji, prva krenula u „žensku“ potragu za prostorom drugosti, u žensku „putničku dijasporu“ (dakako iz posve drukčijih, reklo bi se, ne egzistencijalnih nego intelektualnih i kozmopolitskih razloga). Za nju je ta drugost bila mjesto susreta sa svojim dvojbama, predrasudama, znanjima, ironijom, prostor razotkrivanja, ali i prostor silnog učenja i kreativnosti, jer se jedino s razdaljine može zadržati vlast nad sobom, ukratko, spoznati sebe. Zato se nikada nije opredjeljivala između stranoga i domaćeg, onoga što teoretičari definiraju kao istost i drugost, nego je razvila neku posebnu moć bifokalnog gledanja: znala je kako biti i tu i tamo, znala je kako katkad biti i između, dakle, ne antagonizirati razlike nego upijati kulturnu energiju drugosti, a u isti čas pridonositi joj vlastitim kulturnim identitetom (za autoricu su slikarstvo i književnost dva načina umjetničkog čitanja svijeta, piše i objavljuje na hrvatskom i na engleskom, priređuje izložbe slika i umjetničkih fotografija i sl., kod nas i u svijetu). Za to je bila potrebna silna upornost, ne zato da bi preživjela nego prvenstveno zato da bi shvatila svrhu preživljavanja, posebno stoga što je pripadala onim piscima koje su Amerikanci, katkada  pomalo bagatelizirajućim tonom, nazivali onima koji dolaze iz „in the middle of nowhere“, dakle niotkuda, a to je dugo značilo s (jugo)istoka Europe. Svako se takvo kretanje po globusu odvijalo uglavnom u nekom strahu od gubljenja vremena, u stalnoj žurbi koju autorica naziva općim mjestom u ljudskom naporu da se zaustavi protjecanje vremena. No tom su se žurnom autoričinu kretanju suprotstavljale i razne prepreke, povremeno je to bila bolest koju ona u tekstu ironizira, naziva je kukavičkim atentatorom, ali s kojom je od mladosti naučila (su)živjeti i koju je uspjela, kako kaže, „pripitomiti“ kao neku vrstu drugoga, doduše napasnoga ja.

Upravo već spomenuta multikulturalnost koju je shvaćala kao skup jednakovrijednih identiteta – bila je, prema autoričinu uvjerenju, onaj važan pokretač kojim je pretapala svijet oko sebe u svoje pjesničke i prozne tekstove; pritom se pisanje autobiografske proze može protumačiti kao način borbe jednoga modernog nomada protiv gubljenja pamćenja, gubljenja domovine, jezika ili vlastitog identiteta. Slojevitost tog pamćenja uvjetovala je već spomenutu zgusnutu sadržajnost kojom je autorica popunjavala golemi prostor ove priče. Ali sve bi to bilo uzalud da Neda Miranda Blažević nije osoba koja zna pričati priče.

To se i u ovoj knjizi pokazalo u načinu na koji je strukturirala građu preuzetu iz svoje memorije, građu koja je umalo pucala po šavovima. Načelna joj je zamisao bila kao i u većini autobiografija – kronološkim redoslijedom prikazati život od rođenja do trenutka zapisivanja, no taj kronološki postupak ona sustavno narušava metodom asocijativnosti i montažiranja, oponašanjem selektivnog funkcioniranja ljudskoga pamćenja. Zato ne samo na jednome mjestu u tekstu kaže kako je „vrag vuče za rukav i šapće joj u uho da napravi malu digresiju“. Životopis je stoga isprekidan nizovima epizoda koje autorica, kao pripovjedačica koja zna što čini, narativno dinamizira, katkad unosi napetost i dramu iščekivanja, katkad priču prekida impresionističkim opisima krajolika ili pak nekih drugih dojmljivih detalja. Tako je postigla narativnu živost, ali i žanrovsku fluidnost teksta u kojemu se na istoj razini nalaze kraće esejističke digresije o raznim povijesnim, političkim, socijalnim, zemljopisnim i sličnim podtemama, na to se nadovezuju iz unutarnje, „oklopne“ perspektive – zapisi o gradovima, rijekama, znanstvenim otkrićima, rock-sastavima i stripovima, o Bogu, filozofima, jezicima, članovima obitelji, znancima i prijateljima, a napose o filmovima što bi se moglo ilustrirati sljedećim navodom: „Neograničeni, čisti prostor i često nevidljiva crta obzora zaštitni su znak Amerike. Taj neomeđeni znak prisutan je u mnogim vestern-filmovima i dokumentarnim filmovima o naseljavanju američkog istoka i zapada. Ta sunčana, snježna, travnata, kamenita, ravna, planinska, oblačna, kukuruzna i vodena prostranost Amerike duboko me fascinirala i još uvijek me fascinira.“ (N. M. Blažević Krietzman, 2017.,199).

Ipak, posebno mjesto u tekstu zauzimaju književne asocijacije: od britkih bilježaka koje se mogu čitati i kao kratka, isprekidana povijest svjetske književnosti – do primjedaba o pojavama i osobama s hrvatske književne scene, koje su odigrale određenu ulogu u autoričinu životu. U tu razgranatu priču ona upleće mnogobrojne unutarnje i izvanjske povezne motive koji su je potaknuli na pisanje. Sve je to, pak, premreženo suptilnim promišljanjima o vlastitim identitetskim aporijama, autorefleksivnoj intimi, pojačanom senzibilitetu i detaljima iz onog što naziva „blaženim“ trenutcima svakodnevna života.

Napokon, čini se da taj kolaž izabranih memorabilija iz života jednoga postmodernog nomada svjedoči ponajprije o umijeću kreativnog biranja i pripovijednog kombiniranja pa zato ova autobiografija neodoljivo potiče na parafraziranje one stare tvrdnje Antuna Šoljana – kako svaka posve izmišljena knjiga može biti istinita kao što i svaki životopis može biti istinit – samo ako su dobro izmišljeni. I upravo zato je pri pisanju ove, u isti čas istinite i izmišljene, autobiografije trebalo ne samo puno osobne hrabrosti nego i pravog spisateljskoga umijeća izmišljanja pa je baš u tome i tajna privlačnosti „opsega“ i „otpora“ ove knjige.

Objavljeno u časopisu za kritiku Stav, http://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/sva-njezina-ja/

 

Bilješka o autorici

 

Neda Miranda Blaževićrođena je 1. siječnja 1951. u Gračacu u Hrvatskoj. Odrasla je u Zagrebu. Studij komparativne književnosti i sociologije završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao urednica u Obrazovnom programu na Radio-Zagrebu od 1981. do 1989. Prvu zbirku pjesama, Zebra preko St.Ruka, objavila je u izdanju Matice Hrvatske 1976. Slikarstvom se počela aktivno baviti 1981. Likovno se usavršavala se u Zapadnom Berlinu u Künstlerhausu Bethanienu. Fotografijom se počinje aktivno baviti 1999. godine. Godine 1984/85.provela je u Minneapolisu i New Yorku kao korisnica Fulbrightove stipendije za književnost. Od 1991. do 2007. živjela je u Minneapolisu u SAD-u, gdje je na sveučilištu St. Catherine u gradu St. Paulu bila profesorica komparativne književnosti i interdisciplinarnih studija. Od 2007. živi i radi u San Diegu u Kaliforniji i u Zagrebu. Od 1976. do 2018. objavila je četiri romana, pet knjiga pripovijedaka, epsku poemu o caru Dioklecijanu, dvije radio-drame, tri knjige za djecu i mladež, knjigu eseja na engleskom, autobiografiju Opseg otpora (Fraktura, Zaprešić, 2017) i dvanaest knjiga poezije na hrvatskom, engleskom, njemačkom i francuskom. Za zbirku Vezuvska vrata (Fraktura, Zaprešić, 2011) primila je 2012. nagradu Društva hrvatskih književnika “Tin Ujević”. Pjesme, eseje i pripovijetke objavila je u mnogim hrvatskim, njemačkim, francuskim, talijanskim, argentinskim, kolumbijskim, slovenskim, poljskim i američkim časopisima i antologijama. Izložbe slika, fotografija, skulptura i instalacija održala je u Zagrebu, Hvaru, Rovinju, Osijeku, Vinkovcima, Splitu, Berlinu, Minneapolisu, St. Paulu, Winoni, Elk Riveru, New Yorku, La Yolli  i San Diegu. Za svoje književne i likovne radove primila je nekoliko domaćih i međunarodnih nagrada, priznanja i međunarodnih stipendija, uključujući Fulbrightovu stipendiju 1984/5. U Minneapolisu i New Yorku, te stipendiju Njemačke Akademije za Znanost I Umjetnost,  DAAD,  1991/2. U Berlinu, itd.

 

Poezija

Nomadi, Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2015.

String Orchestra, na engleskom, 2013. Naklada Ðuretić, Zagreb

Vezuvska vrata, Fraktura, 2011.

Dioklecijanova palača – Diocletian’s Palace, dvojezično izdanje, Biblioteka časopisa Most / The Bridge, Društvo hrvatskih književnika, 2008.

Mappa Mundi, Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2006.

Kao da počinje vjetar ili NeoN, Ceres, Zagreb, 1997.

NeoNTinte, Mariennpresse, Berlin 1991.

Ianus, Naprijed, Zagreb, 1989.

Nedogled, Dometi, Rijeka 1984.

Mimikrija, Zagreb, 1981.

Vrt dobre Nade, Naprijed, Zagreb, 1980.

Zebra preko St. Ruka, Matica Hrvatska, Zagreb, 1976.

 

Knjiga eseja i fotografija na engleskom

A Woman is a Woman is a Woman (Žena je Žena je Žena) Houghton Mifflin, Boston, 2003.

 

Pripovijetke

Marilyn Monroe, moja majka, Fraktura, Zaprešić, 2012.

Chagallov Rođendan, Mladost, Zagreb, 1988.

Razglednica, Matica Hrvatska, Zagreb, 1979.

 

Romani

Svjetlo zmajevih glava i tajna četiriju čarobnih jaja, Alfa, Knjige za djecu i mlade, Zagreb, 2016.

Potres, Fraktura, Zaprešić, 2014.

The Dragonheads and the Mystery of the Twelve Magical Eggs, (Zmajeve glave i tajna dvanaest magičnih jaja), napisan i objavljen na engleskome; Universe, New York, 2008.

Ples na pepelu, Hrvatska Sveučilišna Naklada, Zagreb, 1994.

Američka predigra, Grafički Zavod, Zagreb, 1989.

 

Autobiografija: Opseg otpora, Fraktura Zaprešić, 2017.

 

Drame i filmski scenariji na hrvatskom i engleskom jeziku

Runner in Heaven(Trkačica u raju), scenarij napisan na engleskom jeziku, 2006.

Clutter (Zakrčenost), drama napisana na engleskome; izvedena u kazalištu Waring Jones, Minneapolis, 2005.

The Death of a Moose (Sobova smrt), jednočinka napisana na engleskome jeziku; izvedena u kazalištu Waring Jones, 2004.

Teuta, Queen of Illyria (Teuta, Kraljica Ilirije), Udruženje američkih dramatičara, Los Angeles, 2003.

Areas of Sun and Shade (Predjeli sunca i sjene), Udruženje dramatičara Minneapolisa, Minneapolis, 1995.

Skini se i dođi, Alice, Radio-Zagreb, 1989.

König, Radio-Zagreb, 1982.

 

Značajnije samostalne izložbe

Venezia in Las Vegas, Venecija u Las Vegasu; izložba fotografija u Multimedijalnome centru Athenaeum, San Diego, Californija, 2010; u galeriji Slavko Kopač, Vinkovci, 2010; u Talijanskome institutu za kulturu, Zagreb, 2008; u galeriji Batana, Rovinj, 2009; u galeriji Pučkoga otvorenog sveučilišta, Split, 2009; u Galeriji likovnih umjetnosti, Osijek 2009.

Knjiga umjetnost; izložba skulptura u pleksiglasu u Multimedijalnome centru Athenaeum, San Diego, Californija, 2008.

Paris SiraP; izložba fotografija u Francuskome Institutu, Zagreb, 2006.

Dubrovnik, Sedona and the Grand Canyon: Aesthetic Mirroring of Nature and Architecture, Photographs, galerija Catherine G. Murphy, St. Paul, SAD, 2005.

Dubrovnik, Veliki Stijenjak i Sedona; Estetske podudarnosti između arhitekture i prirode, fotografije; Muzej Mimara, Zagreb, 2004.

The Partallel Worlds of Luminosity (Paralelni svjetovi svjetlosti): slike na platnu; galerija Jean Stephens, Minneapolis, SAD, 2001.

Traveler(Putnica): crteži na papiru; galerija Wiese, New York, SAD, 2000.

Mixed Messages, (Pomiješane poruke): slike na platnu i instalacije; galerija Centar, Winona, SAD, 1999.

Opening of the Messages(Otvaranje poruka): instalacije; The Walker Art Center, Minneapolis, SAD, 1997.

Myth and Magic(Mit i magija): slike na platnu, galerija Umerov, Minneapolis, SAD, 1995.

Dreams, Analysis & Cappuccino (Snovi, analize i cappuccino): slike na platnu i instalacije; galerija Catherine G. Murphy, St. Paul, SAD, 1994.

NeoNINK: grafike, svilotisak; galerija Einstein – DAAD program, Berlin, Njemačka, 1992.

Monoliti; akrilik na papiru, Galerija Nova, Zagreb, 1987.

 

Nagrade, stipendije i priznanja

San Diego Book Awards Association; Certificate of Excellence for Poetry: Diocletian’s Palace, 2008. (Bilingual edition)

San Diego, Udruženje za dodjelu književnih nagrada; Nagrada za poeziju, Dioklecijanova palača, 2008. (Dvojezično izdanje)

St. Paul – Denny Prize for Distinction in Writing; Denny nagrada za izvrsnost u pisanju, 2005.

Izvanredno priznanje za fotografiju; Međunarodno udruženje svjetskih fotografa, Washington D. C., 2004.  

Uvrštenje u enciklopediju Pet stotina najutjecajnih američkih umjetnika i umjetnica, 2002.

Uvrštenje u enciklopediju Dvije tisuće najutjecajnijih američkih žena, 2000.

1993. Književna stipendija Pet sveučilišta u Minneapolisu/ St. Paulu, 1993.

DAAD stipendija Njemačke akademije za znanost i umjetnost, 1991/92.

Članica Međunarodne književne radionice u Iowi: The International Writing Program at the University of Iowa, Iowa City, Iowa, SAD, 1990.

Fulbrightova stipendija za književnost; Minneapolis i New York, 1984/85.

Druga nagrada Večernjeg lista za kratku priču, 1987.

Treća nagrada Večernjeg lista za kratku priču, 1985.

Nagrada Sedam sekretara SKOJ-a za knjigu pripovijedaka Razglednica, 1979.

Gost 74. programa Pisci na mreži bit će Goran Rem, pjesnik i znanstvenik, onaj koji o ravnici misli i po njoj hoda, ali time nismo ni započeli putovanje, razgovor… Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

 

Namjera nam je danas u razgovoru s Goranom Remom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

 

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Goranom Remom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

 

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Gorana Rema da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

 

Linkovi

http://www.glas-slavonije.hr/344950/5/Rem-Sa-svojim-snovima-i-zbiljom-djeca-nas-cuvaju-od-cinicne-scene-zivota

https://oskultura.com/knjizevnost/goran-rem/

 

http://www.glas-slavonije.hr/345949/5/Najveci-je-estetski-impuls-Rem-dobio-citajuci-snove-kceri-Paule

http://www.glas-slavonije.hr/347214/5/Rem-Cvelferica-ima-sve-sto-ima-hrvatska-knjizevnost

http://www.ffos.unios.hr/hrvatski/prof-dr-sc-goran-rem-dobitnik-povelje-uspjesnosti-srebrne-sviral

http://slavonski.hr/povratak-u-buducnost-married-body-kosturi-iz-rnr-ormara-koji-rasturaju-povijest/

http://www.glas-slavonije.hr/211685/5/Hrvatski-i-madjarski-znanstvenici-govorili-o-znacaju-Krlezina-djela

http://www.glas-slavonije.hr/217470/5/Sjecanja-na-studentski-casopis-Rijek

http://slavonija-info.com/index.php?option=com_content&view=article&id=2501:goran-rem-podvukao-je-najurbaniji-duh-vinkovaca&catid=118:aktualno&Itemid=300493

http://www.glas-slavonije.hr/201896/9/Zelim-jednom-postici-plutajuci-medjukorak-Nikole-Plecasa

http://www.hrvatskarijec.rs/vijest/4261/Istocnohrvatske-knjizevne-veze/

https://www.vecernji.hr/kultura/osjecka-ratna-umjetnicka-i-rock-scena-od-fendera-do-kalasnjikova-1023550

http://penbih.ba/tag/hikos-mashup/

http://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/franjo-nagulov-kretati-se-ponesto-vidjeti-zatim-nestati-goran-rem/

http://polja.rs/wp-content/uploads/2017/07/Polja-348-349-20-20.pdf

https://pressto.amu.edu.pl/index.php/pss/article/download/1101/1037

 

 

Autorski i kritički tekstovi

 

Ženitva (pjesme), 1977/1979.

Post ili past (poetski tekstovi), 1985.

Agregacija slova (poetski tekstovi), 1985.

Jesenji metak (poetski tekstovi )

Dobre oči tvoje (pjesme), 1996.

Intima (poetski tekstovi), 2005.

Film (poetski tekstovi), 2005.

Nikada i sad (poetski tekstovi), 2006.

Netko na bubnjevima odsvira likovnu agoniju(poetski tekstovi), 2011.

Pauline pjesme u prozi – Ja sam Saga, 2017.

 

***********************************

Vlasta Markasović: Poezija Gorana Rema

 

Goran Rem:Film, DHK, Zagreb, 2005.

 

»Craying time, krajnje vrijeme« naslov je prve pjesme i ujedno prolog ove neobične pjesničke zbirke. Krajnje je vrijeme, kako bi otpjevao jedan vinkovački rock autor, »da se krene«, naravno u poetsku avanturu, kako za samog autora, tako i za čitatelja. Nasušnost i neodgodivost poetskoga glasanja, pjevanja, šaputanja i razgovora za Gorana Rema potvrdila se nakon izvjesne autorske poetske tišine (od desetak godina). Vladimir Kovačić, vinkovački pjesnik, gotovo anoniman u hrvatskoj književnosti, napisao si je strašnu oporuku: »Nenapisane pjesme mučit će me u grobu«, a Rema su »nenapisane pjesme« također, prilično u ovoj zbirci vinkovački, cibalitanski mučile »u grobu« tišine i memorije, možda i kompjutorske.

O tematskome podestu ovih pjesama nešto će reći već i samo pregledavanje kazala i naslova cjelina: Brodski prevrtači, zapravo vrt ispod, Tamo, tamo ja putujem, Tremor bubnjeva Ludwig, Dumina, Mliječna staza na boku Malog kina, Evo, grade, možemo razgledati zajedno, ali daj neka to ostane među nama, stvarno nemoj širiti i Neki nesvršetak, med (b–strane).

Privilegirani će biti čitatelji iz Slavonskoga Broda, Vinkovaca i Osijeka, autorovoga biografskog trograđa, ali ni ostali ne moraju biti zabrinuti i zavidni, osobito ako su autoru generacijski bliski. Međutim, nije ovo poezija koja se obraća samo sredovječnim nostalgičarima s panonskih prostora (iako će u njima pobuditi i sentimentalne osjećaje i feeling vip osobe). Goran Rem je autor, naime, artistički izrazito zahtjevne i postmodernistički slojevite poezije.

Dakle, nakon što je shvatio da je uistinu »krajnje vrijeme« za povratak u »djetinjstvo, dječaštvo i mladost« i »izgubljeno vrijeme«, Rem se odrazio kao nekoć, na gimnazijskome satu »fizičkog« odskočivši daleko, daleko u dalj.

Oživljeno vrijeme broj 1.

To je vrijeme brodskih vrtova i malih briga o gredicama za salatu i susjedovoj septičkoj jami, o mjestima gdje je baka izlazila, gdje se smijala, pored Brlićke, o dvorištima i baštamakoje, citatno vidrićevski »snivaju«. Neprocjenjivo vrijeme. Blago. Ljepota. Upisanost i početak rasta u ugođaju blagosti panonskoga mirnog tempa, suživota s prirodom, simpatičnog kulta hrane, druženja, obitelji...

Oživljeno vrijeme broj 2.

Ujevićevska karma: »Tamo, ja putujem«, ali bez onoga aproksimativnoga iz doslovnoga citata »Tamo, tamo da putujem«. Ipak, sa zarezom. Lirski subjekt oglasio se kao lirsko ja, 1. lice jednine i odredio unutarnjim i vanjskim toposima: Ujević, »Hey Yoe«, majka, baka, otac, teta Vesna, Edi, Nives, Slavonski Brod, Komiža. Ti toposi su u njemu, kao i on u njima. Čitava zbirka potvrđivat će nerazlučivosti toga tipa.

Oživljeno vrijeme br. 3. i nadalje...

Vrlo bitno vrijeme u kojem započinje rock ritam. U tome ritmu plešu ljudi, rečenice, misli. Lakoća (postojanja). S Očom, Zvonetom, Grbetom, s Perkom i Zlatom i Ružom, Leom, Cacom, Dubravkom, Kornelijom, Nadom, Borisom, Duškom, ekipicom s basketa, Slipom i Bradom vrijeme je kao pahuljica i bitno je bitno, a nebitno nebitno. Jasni su i podijeljeni smisao i besmisao (ako ga je lirski subjekt tada uopće upoznao).

Autorsko je autobiografsko usidrenje lirskoga subjekta u grad odrastanja, Vinkovce, ispisivanje objektivnog i subjektivnog vremena. Panonizam kao tema ili fus nota, svjejedno, obojio je ove stihove. Na jezičnoj razini postmodernistički se oslobađaju kolokvijalni, idiomski regristri, glasovi rocka, jezična uvjerljivost žargona.

Tumaranje lirskoga subjekta gradskim punktovima za njega natopljenim čistim emocijama subjektivna je slika općega slavonskog provincijskog ugođaja, tamo negdje ranih 70–ih godina 20. st. ili kako autor precizira to je »Vinkulja šezdesetsedamdesete«. A u tim Vinkovcima, toj odmilničkoj »Vinkulji« u lirskog subjekta se sloterdijski tetoviraju kartonski podlošci na zidovima disca i »fajront« u 22.00, Satan Panonski, Marija Dumina, tzv. Malo kino, Pekin kafić Art, gostioničar Tunjo. Lirski subjekt nostalgično zaključuje: »Najviše smo lebdjeli. / Bili svoji /u ubojstvu šanka.«

Rock fuga poetizira provinciju urbanitetom, šarmom dalekog i svjetskog. Rock je oslonac i poželjni tempo u svijesti lirskoga subjekta, a ujedno spominjanje rock grupa, svjetskih i s lokalne scene, dočarava tadašnji duh grada, način disanja, osobito vinkovačke sredine. ZZ Top, Tush, Bad Company, Emerson, Lake and Palmer, The Beatles, Pink Floyd, Deep Purple, ali i lokalni Milki Way, Satan Panonski, Špilšul urbane su ikone, autoriteti. Vinkovci kao grad rocka i punka trajno obilježuju i formiraju.

Postmodernistička je zaigranost dosljedno nazočna, kao načelo. Citatni su izvori rock i vinkovački idiom. Dojmljivost je zbirke upravo u poetičkim postupcima, u intermedijalnosti. Kada stih glasi »rez Slavičina kamenja/ koje ne kotrlja nego gnjete«, ta se dva izvora duhovito spajaju: The Rolling Stones s lokalizmom »gnjesti«. Kombinacija koja je reprezentativna. Citatnost frazemskog sloja lokalnoga govora kao i lokalizmi, koje autor u govornoj komunikaciji rado neologistički naziva cibalizmima (poput bajer, sentiš, šrafštok, tapšati), daju stihovima toplinu i intimitet. Autorov slavonizam otkriva se i u leksemima semantički vezanim uz podneblje: tkanica, patoka...

»Osječki« stihovi pripadaju »strani–b« na ovoj longplejki koja je najomiljenija, najslušanija, najvažnija i najbolje se poznaje.

U ovoj je zbirci vrijeme prostor, vrijemeprostor baš kao u nekome davnome gimnazijskome udžbeniku fizike. Nerazdvojivost vremena i prostora u lirskome subjektu možda je najeksplicitnija upravo u pjesmama s isključivo prostornim motivima, što je i logično jer vrijeme se ipak utiskuje u prostor (iz naše perspektive). Ipak, vratimo se vremenu:

 

Već vidim:

Zavidim nam,

tim nama koji sad

nismo tamo, u tom stanu sna.

 

Goran Rem ovom je zbirkom izrekao ono što vrlo često ne želimo priznati: ono najbolje ostalo je iza nas. Ipak, nije nestalo. Negdje je u nama. U ritmu rocka i filma, odmotava se scenarij i našeg filma, naših najdražih i najdojmljivijih kadrova, likova. Goran Rem ne skriva svoj omiljeni movie center — to je vinkovačko tzv. Malo kino.

 

 

Goran Rem: Intima, MH — Ogranak Osijek, 2005.

 

Parodijski naslov zbirke Intimatravestira poetsko dijeljenje individualnoga s čitateljskom javnošću, kao i patetičnu važnost koju autori pridaju tomu činu. Naslovom se već ostvaruje detronizacija svetosti intimnoga u odnosu na javno, kao i vlastitoga razodijevanja tiskanjem i ukoričavanjem nečega što ipak nastaje kao individualan čin i iz individue koja je u ovome slučaju pjesnik. Sve što je pruženo recipijentu više nije intimno, pa makar i bilo izraz intime. Intima je »sveta« jedino njezinu »vlasniku«, ali opet ne toliko da se ne bi autoironizirao.

Ponajprije, brisanje buke u komunikacijskome kanalu između poezije i recipijenta događa se odabirom dnevničkog i epistolarnog diskursa te dijaloga između lirskoga ja i ti. Drugi je pokušaj u uspostavljanju muško — ženske relacije, tj. fiktivnog dijaloga. Ta relacija iznova aludira na intimu, erotizira tekst koketiranjem utemeljenim na spolu, a opet samo alegorijskim. Jer, koketira se, misleći uglavnom o tekstu. »Ljubiti, o tome ne znaju ništa izvantekstualno«, veli jedan kritički stih koji rezignira nad komunikacijskom i još više emocionalnom hladnoćom. No, za Rema riječi su tople, a »usta puna teksta« jer »ja te stvari o riječima stvarno volim tako / nekako gubiti i / nadostavljati u / noć što je pred komunikacijskim nama«.

Komunikacija je jedna od provodnih tema zbirke, a kako je autor i književni znanstvenik, nije čudo da tu temu predočuje igrajući se teorijskim znanjem i metajezikom. Metajezična razina u »intimističkome« samoodređenju i kvalificiranju opet nameće svojevrsni paradoks. Stilske razine prepoznaju različitosti književno–umjetničkoga, znanstvenog i razgovornog stila, a autor se poigrava svima njima u gotovo ravnopravnome omjeru. Iako književno–umjetnički stil usisava sve ostale, Rem se u svome stihovlju ne koncentrira na dokazivanje njegove slobode mogućnosti i liberalizacijskih postupaka. Prije bi se moglo reći da se radi o ironičnome prikazivanju odnosa tih stilova. Rekli bismo da su u svakodnevnoj uporabi prepoznatljivi i razlučivi. Književno–umjetnički i razgovorni stil pripadali bi subjektivnoj sferi, dakle sferi intimne jezične prakse, a znanstveni objektivnoj i neutralnoj. Za autora znanstvenika to bi bio jezik njegova zanimanja i zvanja koji pripada njegovoj javnoj, službenoj jezičnoj praksi.

Postmodernističko miješanje i jezična igra ne postaju u ovoj zbirci sami sebi svrhom. Autor relativizira i stilove i komunikacijske razine, kao što relativizira relaciju »intimno« i »javno« jer ona u komunikacijskome smislu uopće nije bitna. Važan je dignitet riječi i mogućnost komunikacije. Dignitet imaju sve riječi koje omogućuju komunikaciju. Međutim, ona nije uvijek tako jednostavna. Lirski subjekt će priznati: »Ma evo me opet niskokomunikativna, naime onakva kakva / me znaš.«

Sklon paradoksalnomu, autor cijeni jezik, odnosno svaki leksem, kao i mogućnost kreiranja novih leksema za potrebe komunikacije, ali istovremeno je svjestan nemoći jezika u istinskoj komunikaciji koja je mnogo više od izmjenjivanja verbalnog znakovlja. I subjektivni i objektivni jezik podložni su automatizmu, dakle »niskokomunikativni«. Ali, u žuđenoj, istinskoj metafizičkoj komunikaciji, u egzistencijalnome dodirivanju i razumijevanju dviju osobnosti, odnosno bitaka uglavnom su leksemi, jezični znakovi medij koji preostaje. Relacija nedjeljivosti od jezika ogleda se u stihu koji nekako marinkovićevski opisuje taj zagrljajni odnos: »ali ti uvijek dođeš tako tjelesna i cijela, tekstualna, / što / li smo već.«

Sa sviješću koliko je komunikacija, čak i ova globalistička, autistična, neprocjenjiva u egzistencijalnome smislu samoodržanja, Rem će svomu lirskomu subjektu (i subjektici) nametnuti ulogu borca za komunikaciju. Oni ju zahtijevaju, mole, pokušavaju ostvariti, bore se za kontinuitet razgovora. Jer, u mejlanju intime putuju uglavnom tekstovi izdvojenih biti, bilo misaonih, bilo emotivnih. Lirski subjekt se očituje: »Mi cestari, koji klečimo i moćno se molimo za samo jedno nevidljivo ugibalište«, »uglavnom sam star, plesno djetinjast i previše štošta / vidim. a ništa tome / ne mogu, sve i da hoću«, »susrećem, kažem, kažeš viškove djelatnosti i ljudi / pa sam od njih bolestan, no samo malo i stalno, k tomu i / uglavnom brbljavo / figurativno. zapravo sam ponekad zaleđen od užasa. / nefigurativno.«, »reprojiciram depru«, »— bavim se korekturama, dakle nečim neizvodivim jer / se ništa ne može korigirati ni popraviti ni vjerovati../ valjda«, »odlično ti je to bediranje kroz / svjetove tuđa teksta«, »ali znam to o slabom komunikatoru, znam, taj on je / donekle ja, i njega sasma dobro izdržavam ... (da ne petljam više)«.

Poigravanje metajezikom ni malo ne onemogućuje neinformiranog čitatelja sudjelovati u eskapadama znanstveno–intelektualnoga lirskoga glasa. On možda neće ni primijetiti neke književne i književno–teorijske aluzije, ali zato Rem koristi zalihost u obliku citata iz urbane kulture. Ako, na primjer, čitatelj u stihovima »Eto kako je sada lako navoditi nekoga, nekoga tko bi ti bio / blizak i / neironičan, a pismo bi mu pisao, te ga još i ima!? A i nije / On nego Ona. Eh moj / tekstice!« i ne prepozna citatnost i ludizam na predlošku Krležine Čežnje ostaje mu naslov Kada Miki kaže da se boji koji će ga navesti na grupu Azra i pomoći razumijevanju emotivne podloge.

Zbirka Intimamože se čitati i kao dio poetske trilogije u kojoj su još i zbirka Film(2005) te zbirka Nikada i sad(2006). Zašto? Zato što se, kako piše Igor Gajin u pogovoru Intime, ne radi o naivnome pjesniku i nastavlja: »Prije bih rekao da je ovaj kombinatorik gotovo Kubrickovog kalibra ili barem tako usmjerene ambicije u haklanju s čitateljima ponovno nadigrao notornu čitateljsku naivnost.« Kao potvrdu pronalazimo provodne motive, stihove, sintagme, citate u sve tri zbirke.

 

 

Goran Rem:Nikada i sad, Meandar, Zagreb, 2006.

 

U zbirkama pjesama Film(DHK, Zagreb, 2005), Intima(MH, Osijek, 2005) i Nikada i sad (Meandar, Zagreb, 2006) Goran Rem se poetski pojavljuje nakon dvadesetogodišnjega autorskog lirskog »dolaženja na svijet« i »stupanja« u lirski jezik te nakon desetogodišnje poetske stanke. Eruptizam triju zbirki inaugurira se ad rem u žestinama semantike stihovlja, žestini ritma, žestini paradoksa lirskoga ja i žestini kojom prostor opečaćuje vrijeme i utiskuje se u njega, dok ono, superiorno vrijeme, ostavlja tek mrvice.

Krhotinasta struktura podvrgava svojim uzusima kadrove svakoga furioznog individualnog filma, svakoga intimnog scenarija. Tako je uvijek, i nekad, i sad, i nikad, i zauvijek. Preostaje cinično promatranje intime, zagledanost u vlastiti sentimentalizam, čeznutljivost i bolećivost u činu razodijevanja lirikom.

Remov je lirski specifikum pozadinski zvuk, ta bas gitara koja tutnji iza melodijske linije svakog stiha. Riječ je, dakle, o undergroundu stihovlja u kojem nam Rem apsolutnom nenametljivošću, vrlo bezbolno, ali ipak dovoljno snažno ukazuje na vrijeme unplugged i anti cyber življenja. Pokazati poetičnost života u stvarnosti, kada je reality show bio nepoznanica jer se život i živio potpunim spontanitetom, bilo je Removo htijenje svih triju zbirki. Locirati to vrijeme moglo bi se nekim godinama, recimo kasnim sedamdesetima i osamdesetima 20. st., ali za sve pripadnike tada mladalačkih generacija vjerojatno bi bila više nego dostatna i markirajuća sintagma »vrijeme kad smo bili ljudska bića«, ma kako to u današnjici porazno zvučalo.

Autentičnost emotivnog postamenta i rockom raspjevani taktovi senzibiliteta, koji su rijetko i blues i mlačni fado, uvode u neki potonuli svijet koji se prustovski skriva u lirskome subjektu i uskrsava sa surf i indie rockom, tvoreći neke nove, najnovije tekstove i melodije. Zbiva se u Removoj poeziji svojevrsno zaleđivanje feelinga u kojem »mi nismo sami« ili nam se tako tvrdokorno i nepopravljivo htjelo upravo tako nešto misliti i ćutjeti. Ironičnost shvaćanja vrijednosti i ljepote »izgubljenog« vremena povisuje njegovu cijenu. Tako subjekt sam sebi postaje postmodernistički objekt i materijal ludističkog koncepta.

Himbena superiornost kolažiranja fragmenta intimnih sjećanja, ostataka s oltara nekadašnjih vlastitih teško pronađenih ikona, razotkriva se kao dragocjen posao. Jer, fragmenti su tek fragmenti i tek prošlost, a ipak su tu, ovdje i sad, ipak su još uvijek bitni. Ploča je razbijena, vinil je uništen, zalijepiti ga je nemoguće. No, u ovoj poeziji autor marljivo slaže dragocjene krhotine u svoj mozaik. Sačuvani, vjerojatno i najvažniji kadrovi podložni su novoj montaži.

Citatnost u funkciji evokacije esencijalnoga ukorijenila se u području žuđenoga urbanog, posebice američkog i poluurbanog konteksta provincijskih, slavonskih gradova. Remova poezija kroči Brodom, Vinkovcima i Osijekom, uvijek romantično zastajući kao »troje na praznoj ulici u središtu grada«. Prazna ulica u središtu bilo kojega od ovih gradova i troje uhvaćeni u taj prostor univerzalna je slika mikroprostora koji na ljude djeluje tako da ostakljuje njihovu intimu, da ih bespoštedno razodijeva i približuje jedne drugima kao braću. Podsjeća ih na zajedništvo u praznini. Prazna ulica je mala, ali je praznina ogromna, a trojica stisnuti, minijaturni i veliki istovremeno. Panonski oksimoroni i paradoksi.

Citatnost je kao pjesnički postupak Remov način iskazivanja dualizma, zapravo bolje reći sinteze univerzalnog i regionalnog u lirskome subjektu. Internacionalizaciji i univerzalizaciji pomažu konteksti filma i glazbe, kao svima razumljivi i jasni kodovi. Brižljivo odabrani, postaju svojevrsnim autoportretnim valerima. Nick Cave, Pink Floyd, Cage, alter, surf , indie rock, Niel Young, R.E.M., Morrissey i The Smiths, songovi, ritmovi..., »koloraturni rock«, kako autor veli, u individualnome odabiru, dekoderi su ukusa i emotivne šifre.

Rock, odnosno određene vrste urbanoga glazbenog izričaja su medij koji apsolutno sigurno i precizno pomaže lirskomu subjektu izreći i oblikovati intimnu priču. Kada rockom ironizira vlastite kulturne projekte, on će duhovito reći: »Fisch / You Where Here«, igrajući se naravno s Floydovim Wish You Where Here. Rock je sve, pa i katarzično sredstvo, pa »Stotinjak tisuća Watta ulicu čisti Cageovom / Tišinom.«

U osobne, ali i slavonsko(tro)gradske i generacijske ikone probrani su i određeni filmovi i određeni stripovi. Romantični Sergio Leone i sofisticirani Wim Wenders s egzistencijalnom pustopoljinom u svakome kadru, s univerzalnim potenciranjem praznine u kojoj dobro zaziva, pravda poteže revolvere i puca, najčešće u prazno, pa dragi, šašavi Charlie Brown, sve su to uporišta, oaze lirskoga subjekta.

Iako katarzičan, taj univerzalni kontekst bio bi hermetičan i sterilan, što autor shvaća udružujući ga s konkretnim, kodiranim, ali vidljivo zavičajnim i intimnim iskustvima. Satan, Dubravko, Faktor i drugi uljuđuju, konkretitiziraju i depatetiziraju urbanu ikonografiju.

I ovom se zbirkom provlače kao autorske pošalice s čitateljem Remove male zamke, Remove šifre iz zbirki Filmi Intima— mikrotoposi, kako realni, tj. brodski, vinkovački i osječki, tako i apstraktni, od kojih je već spomenuta urbana ikonografija (rock, film).

Rem će se kao postmodernstički ludist poigrati s čitateljem intermedijalnim sredstvima. Naime, zbirka Film za naslovnicu ima fotografiju članice grupe The Bambi Molesters, a jedna je cjelina zbirke Nikada i sad posvećena obradbi njihove skladbe Ice & Pinevood Times.

Remova je poetika jezične bravuroznosti danas, možda, manje aktualna, uostalom, kao i sama poezija, ali već je takav autorski pristup sasvim dovoljan argument za njezino čitanje.

 

 

*******************************

Bilješka o autoru

 

Goran Rem, pjesnik, kritičar, esejist, književnoznanstvenik, rođen je 12. studenog 1958. godine u Slavonskom Brodu. Gimnaziju završio u Vinkovcima. Studirao je u Osijeku i Zagrebu, gdje je magistrirao i doktorirao iz područja humanističkih znanosti. Živi i radi u Osijeku, predaje na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta. Potkraj osamdesetih, početkom devedesetih, član je Noise Slawonische Kunsta, vodi projekt skup Modernitet druge polovice dvadesetog stoljeća, postmodernitet. Član je Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika, HND-a i PEN-a, autor je tridesetak knjigovnih naslova, urednikuje osamdesetih u Quorumu, devedesetih u Književnoj reviji, potom u knjižnicama: Slavonica, Neotradicija, Pjesnički susreti Drenovci, Modernitet 20. stoljeća, Brodski pisci, Pannonius. Objavio niz knjiga poezije, studija, čitanki, antologija, pregleda, a prevođen je na više različitih jezika.

 

Objavio

1. Ženitva (pjesme), UPAH, Vinkovci/Zagreb, 1977/1979.

2. Post ili past (poetski tekstovi), IC Revija, Osijek, 1985.

3. Agregacija slova (poetski tekstovi), Quorum, Zagreb, 1985.

4. Jesenji metak (poetski tekstovi ), Mali katalog poezije-EPSO, Osijek, 1985.

5. Poetika brisanih navodnika (studija), Znaci-Cekade, Zagreb, 1988.

6. Zadovoljština u tekstu (kritika), Quorum, Zagreb, 1989.

7. Čitati Hrvatsku (esej-kolumne), Durieux, Zagreb, 1994.

8. Dobre oči tvoje (pjesme), Meandar, Zagreb, 1996.

9. Slavonsko ratno pismo (studija), MH OS/MH Slavonski Brod/MH Vinkovci OS/SB/VK, 1997.

10. Osječka čitanka (s Helenom Sablić Tomić), MH Osijek, Osijek, 1999.

11. Put nebeski – đakovačka čitanka (s Helenom Sablić Tomić) MH Đakovo, Đakovo, 2000.

12. Dvogled, mapa II, Nikad i sad (grafike i pjesme), (s Ivanom Šeremetom), Galerija S Koprivnica/Horetzky – Atelier Brane Horvata, Koprivnica, 2001.

13. Slavonski tekst hrvatske književnosti (s Helenom Sablić Tomić), znanstvena povjesnica Matica hrvatska, Zagreb, 2003.

14. Koreografija teksta I (pjesništvo iskustva intermedijalnosti, studija), Meandar Zagreb, 2003.

15. Koreografija teksta II (antologija, biobibliografije-dokumentacija), Meandar, Zagreb, 2003.

16. Widzieć Chorwację. Panorama chorwackiej literatury i kultury (1990-2005) (na poljskom/autor - priređivač s Krystynom Pieniazek i Boguslawom Zielinskim), Naklada Sveučilišta Adama Mickiewicza, Poznanj, 2005.

17. Intima (poetski tekstovi), Subjekt, Osijek, 2005.

18. Film (poetski tekstovi), DHK, Zagreb, 2005.

19. Nikada i sad(poetski tekstovi), Mendar media, Zagreb, 2006.

20. Šokačka čitanka (s Helenom Sablić Tomić), Matica hrvatska Osijek/Šokačka grana, Osijek, 2006.

21. Tijelo i tekst. Studija., Matica hrvatska Osijek, Osijek 2008.

22. Šokci u povijesti, kulturi i književnosti (sveučilišni udžbenik, s Vladimirom Remom), Filozofski fakultet u Osijeku/Šokačka grana Osijek, Osijek 2008.

23. Hrvatska suvremena književnost (sveučilišni udžbenik, s Helenom Sablić Tomić), Filozofski fakultet u Osijeku, Osijek 2008.

24. Stil vinkovačkog studija Filozofije : tri studije (s Ivanom Đermanović, Vedranom Sušcem i Katicom Vukoja), Ogranak DHK slavonskobaranjskosrijemski, Osijek 2009.

25. Kortas horvat irodalom : studija (s Helenom Sablić Tomić), Jelenkor, Pečuh, 2009.

26. Vinkovačka književna povjesnica (s Ružicom Pšihistal), Matica Hrvatska Vinkovci, Vinkovci 2009.

27. Retorika kritike, književna i medijska kritika. Neotradicija, Osijek 2010.

28. Poetika buke : antologija slavonskoga ratnog pisma, Dukat, Vinkovci 2010.

29. Pogo teksta : studija-interpretacije, Meandar, Zagreb 2011.

30. Netko na bubnjevima odsvira likovnu agoniju : lirika, DHK, Zagreb 2011.

31. Panonizam hrvatskog pjesništva I – studij Slava Panonije (sa Sanjom Jukić), DHK/Filozofski fakultet u Budimpešti, Osijek/Budimpešta 2013.

32. Panonizam hrvatskog pjesništva II – Od Janusa Pannoniusa do Satana Panonskog(sa Sanjom Jukić), DHK / Filozofski fakultet u Budimpešti, Osijek/Budimpešta 2013.