Ivana Sajko, Intervju za Vjesnik, 2006
1. Zašto ste se odlučili napisati roman Rio bar i privremeno ostavili, po strani, Vaš dramski rad? To je Vaš prvijenac...
1. Zbirka Žena bomba, u kojoj se uz tekst iz naslova nalaze još i Arhetip: Medeja i Europa izdana je primjerice kao proza. A ti su monolozi također višeglasni, dijaloški, pa funkcioniraju kao tri priče povezane motivima suvremene Europe, neokolonijalizma, kao i činjenicom da su ispričane iz pozicije žene. Istovremeno, te se polifonijske priče izvode u kazalištima. Na pitanja zašto pišem takve žanrovski neodređene tekstove obično odgovaram da ja ne pišem za kazalište, već iz kazališta. To je bitna razlika. Suvremeno kazalište mnogo lakše izlazi na kraj s mojim tekstom nego li klasično složenom dramskom partiturom koja traži iluzionističko iščitavanje. No nemojte misliti da ja ratujem sa žanrovima. Unutar svakog modela moguće je naći svoju slobodu izraza,pa tako i ja imam svoj poetički teritorij u kojemu se snalazim. Kazalište je jedno o meni bitnih iskustava. Pa ja i sama izvodim i režiram svoje tekstove. Koristim iskustvo žive izvedbe kazališta, njegovih koncepata, konvencija, njegove erotike i smrtnosti u krajnjoj liniji, te ga zatim primjenjujem na tekstualni medij. Kad sam krenula pisati Rio bar znala sam da će sigurno naginjati kazalištu, stoga se u romanu i nalazi ciklus tzv. 8 monologa o ratu. Ne bih se, dakle, htjela decidirano smjestiti niti u jedan žanr, dapače, čini mi se da tradicija iz koje pišem, a mislim na žanrovski hibrid, predstavlja prirodno stanje nakon postmoderne.
2. Romanom Rio bar , čini se, definitivno ste se potvrdili kao politična autorica. Slažete li se s tom tvrdnjom i, može li se uopće pobjeći od politike, a napisati ubojito iskren roman, kao što je Vaš?
2. Kako se bježi od politike, ako je politika način na koji se strukturira naš svijet i na koji se selektiraju naše informacije, način na koji se disciplinira naše kretanje i mišljenje, bez obzira želimo li to ili ne? Biti svjestan politike je prvi korak u ostvarivanju slobode, jer potpuna je laž da živimo u slobodnom svijetu i mislimo vlastitom glavom, dapače, stavovi medija toliko su infiltrirani u glavama ljudi, oblijepljeni su i zagušeni njima da teško mogu razlučiti vlastite stavove i potrebe od onog što nudi javno mišljenje kreirano na nekoj sjednici. Baviti se politikom u cilju oslobađanja od njenih interesa – to smatram prvim korakom pobune, a svatko može naći drugačiji teritorij za vlastitu revoluciju. U Ženi bombi koja govori o zadnjim trenucima žene koja će izvršiti atentat napisala sam rečenicu iza koje vrlo ozbiljno stojim: Ona je bomba koju neću baciti. Time hoću reći da je pisanje za mene taj teritorij bijesa, teritorij borbe u kojemu neprestano pokušavam izmaknuti modelima i prisilama ne samo kroz ono o čemu pišem, već i kako. Pitanje političnosti u umjetnosti nije samo pitanje teme, poput komentara Europske unije u Europi, ili samoubilačkog terorizma u Ženi bombi, ili rasprodaja nekretnina strancima u Rio baru, već je to pitanje i poetike, forme, rada na istraživanju vlastitog medija izraza, tj. otklona od modela koji nisu proizašli iz mojih autorskih zaključaka. Potrebno je mnogo više hrabrosti, ludila i žrtve opstati sa radikalnim umjetničkim stavovima nego li s radikalnim političkim stavovima. Ili barem podjednako. Ja sam svjesna da mi moji umjetnički stavovi kompliciraju život, ne samo estetski, već i egzistencijalno. To nije laka odluka, vjerujte mi. Činjenica jest da razlog zašto mene u Hrvatskoj izvode nerazmjerno manje nego li u inozemstvu nije u tome što pišem o pobuni, ili što sam kritična, već radi mojih umjetničkih odluka koje bi tražile da propitaju sustave u kojima rade, a tada bi vidjeli da oni ne odgovaraju potrebama kako autora tako ni publike.
3. Vaš zadnji roman u jednoj nabujaloj struji svijesti govori o svim hrvatskim frustracijama, nabraja , bez ostataka sve naše društvene bolesti (gotovo apostrofira depresiju kao nacionalnu boljeticu), naslijeđene i stečene postavlja dijagnozu, prigovora prošlosti, navješćuje nesigurnu budućnost. Jeste li svjesni žestine koja izvire iz Vašeg romana, pa se čitatelj može osjećati kao doslovno izrešetan neugodnim i teškim istinama? Zašto ste se odlučili na polifonijski roman, na toliko ponuđenih očišta koja se preklapaju s Vašim gledištem, autorice?
3. Ne bih se složila s pojmom istine, posebno ne one povijesne, jer ju ne konstruira nikakav objektivni entitet, već pojedinci koji u određenom trenutku imaju moć, a ne nužno točnu informaciju ili pak dobre namjere. Stoga roman i ima nekoliko naratora koji govore iz različitih vremenskih i ideoloških perspektiva, jedno je od tih očišta, dapače, utemeljeno na dokumentima, haškim optužnicama, intervjuima s protagonistima Oluje, novinskim člancima i sl. Moj odabir tih dokumentarnih materijala je i moje vlastito ispisivanje tzv. povijesnih činjenica. Radim s velikom moralnom odgovornošću, bez namjere da provociram i zaključujem, već da otvorim pitanja, da zakompliciram raspravu o tim tzv. istinama i fiksiranim činjenicama. Možete me smatrati hrabrom ili bijesnom ili čak točnom, ali ja ništa ne tvrdim osim da ne može postojati monopol na istinu, tj. da više subjektivnih istina može i more koegzistirati zajedno. S Rio barom će se možda emotivno poistovjetiti jedna generacija koja je poput mene odrasla u skloništu pod Gričem, tunelu koji je služio istovremeno i kao mjesto za rave-partyie. To je generacija čiji su djedovi bili partizani, a očevi branitelji, što je zapravo sprdnja koja upućuje na hirovitost političkih tendencija.
4. Treba li prozaist/dramatičar podilaziti svojoj publici?
4. Ne bavim se ukusima publike, već svojim radom. Umjetnost je sjecište mojih intimne i društvene pozicije što nije podložno pregovorima s trendom ili komercijalnim uspijehom. No to ne znači da publika nije bitna, dapače, mislim da je pogrešno apriorno inzistirati na sukobu između umjetnosti i ukusa publike ili tzv. običnog čovjeka. Stvaranje te drastične razlike možda odgovara intelektualnoj eliti, ali na žalost, isto tako i trendu općeg zaglupljivanja i simplifikacije. Time se stvara predrasuda od nekakvog pretencioznog koncepta, a upravo bi se protiv toga ta tzv. elita zapravo trebala boriti. Kreiranjem sukoba između umjetnosti i publike podržava se subverzivna politička strategija, stvara se intelektualni geto, a publika prepušta kulturnoj estradi, dok umjetnost postaje sektaška stvar, nešto nerazumljiv i teško. No upravo je suprotno! Dobra umjetnost je dostupna i razumljiva svakome jer je njena glavna karakteristika da komunicira sa svojim vremenom, kako formom tako i sadržajem. Umjetnost ne pripada eliti; Verdijevu je smrt oplakivao cijeli Milano, Cage je komponirao tišinu u momentu kad je cijeli urbani zapad ludovao za zenom i istočnjačkim filozofijama, a stanje bez zvuka postalo utopija. Stoga kazališta ili muzeji nisu prazni zato što publika nema interes za umjetnost, već očigledno zato što se tamo podmeće umjetnost koja to nije.
5. Često su Vaše drame karakterizirali kao hermetične. Bojite li se da će takova sudbina zadesiti i Vaš roman Rio bar?
5. Rio bar već ima svoje čitatelje, kao što se moje drame ili tekstove čitaju i izvode bez obzira na izmišljotine par kvazikritičara koji u pomanjkanju suvislog teorijskog vokabulara bacaju atribute poput hermetično. U Melbourneu je ulogu iz Žene bombe tumačila Pamele Rabe, najpoznatija kazališna glumica, što bi dakako bilo nemoguće da je riječ o hermetičnom pismu. S druge strane, u jesen će u Zagrebačkom kazalištu mladih biti postavljena cijela Trilogija tj. zbirka Žena bomba: tri teksta u režiji tri redateljice u tri različita kazališna prostora. Oni koji mene drže hermetičnom nalaze se na margini intelektualnog i kulturnog života, no što se u toj provinciji smisla i koncepata misli – to me zaista nije briga. Na sreću, o njoj ne ovisi sudbina moje umjetnosti niti recepcija Rio bara.
6. Što Vas toliko privlači monološkoj formi, ispovjedno-komentatorskog karaktera, toliko prisutnoj u cijelom Vašem opusu? Što, po Vašem mišljenju, uvjetno rečeno dijalog ograničava?
6. I dijalog i monolog su sredstva kojima se komponira tekst i ja ne preferiram niti jedno od njih, dapače, maksimalno pokušavam izmaknuti klasifikacijama i jednoobraznoj formi. U pisanju koristim i dokumente, intervjuiram ljude, radim ankete, u Rio baru sam se poslužila i tzv. Brijunskim transkriptima. Monolog mi je trenutno interesantan, ali ne kao forma koju slijedim, već koju dekomponiram i propitujem njene granice. Uostalom on ima zanimljivo mjesto u povijesti dramskog pisma budući da je to oblik govora koji ruši iluziju četvrtog zida u kazalištu te se obraća direktno gledatelju. To je vrlo politička izvedbena forma i kroz nju se ponajbolje može testirati retorička, manipulativna moć govora.
7. Zašto ste se u romanu odlučili baviti našim ratom, nasiljem, vojnim invalidima, bezobzirnim bogaćenjem elite... što Vas privlači tim temama?
7. Rio bar nije samo roman o ratu. Jednaki prostor zauzima naša današnjica u kojoj rat još predstavlja samo jedno od onih emotivno zasićenih povijesnih trenutaka na kojima se pobiru politički bodovi. Stvarnost Rio bara je takva da alkoholizam, usamljenost, nepripadanje, ksenofobija i mafijaški obračuni predstavljaju normalno stanje. U tom se romanu linčuju turisti, a da taj događaj ne predstavlja nikakav eksces, već tek malo buke za vrijeme popodnevne fjake. Željela sam naglasiti monstruoznost tog našeg tzv. normalnog stanja. Dojam žestine koji ste dobili je zato što ja u tom svijetu pokušavam živjeti, a da koliko toliko ostanem vjerna onom u što vjerujem da je dobro i lijepo. To je istovremeno i patetičan i revolucionaran stav. Pišem iz pozicije osobe koja živi između više gradova, radi više poslova te je stoga vječno u procesu pakiranja, između jednog svijeta kojeg je napustila i onog drugog svijeta u koji još nije stigla, jer možda, niti ne postoji. I nisam jedina.
8. Je li potrebna vremenska distanca da bi se nakon jednoga takovoga rata pisalo o njemu?
8. Vjerojatno, no to ne znači da je manje teško pisati. Rasprave o ratu ustalile su se kao stvar monopola nekolicine – govore oni koji, ili imaju najviše ožiljaka, ili najviše medijskog prostora. Moja namjera nije da se natječem u gubicima niti da dokazujem svoj uvid i razumijevanje u povijesne okolnosti, već da razvrgnem taj monopolizirani govor o Domovinskom ratu i napišem roman o događajima koji me duboko određuju, a na koje, u danom trenutku, nisam mogla reagirati. Rat je u Rio baru subjektivan, priča slijedi krivulju jedne emotivne deformacije koja kreće od nevinosti, poniženja, boli, pa preko straha sve do mržnje i osvete. Toj je priči kontrapunktiran tzv. dokumentarni dio koji teži biti objektivan. Teško je reći čemu bi vjerovali kada usporedite ta dva diskursa. Ne zanima me raspravljati tko je kriv i tko je prvi počeo, niti tetošiti teret obveze i šutnje koji nam je svima nametnut. No isto tako ne želim niti pristati na paradoks da je domoljublje, ljubav prema jeziku i zemlji nešto anakrono, vezano uz desničarsko stranačko određenje ili pak eurofobiju. Nije istina.
9. Smatrate li da se Vaše drame doživljavaju subverzivnima, opasnima ili politički nekorektnima?
9. Ovisno o situaciji. Za dramu Rebro kao zeleni zidovi dobila sam nacionalnu nagradu, da bi dvije godine kasnije, netom prije početka američkog napada na Irak ta ista drama bila skinuta s repertoara kazališta u Heilbronnu jer se intendant bojao političkih konotacija. Pišem iz potrebe koja je intimna, egzistencijalna i estetska, a ne politička. Takve mogu biti samo posljedice. Istina je da doza revolta uvijek postoji, no samo zato jer se borim za svoj umjetnički i životni prostor, bez obzira da li pišem o politici ili ljubavi. Uostalom, ljubav je paradigma mog poimanja pobune jer djeluje razorno na bilo kakvu sistematizaciju. Ljubav je anarhična i ima revolucionarni karakter. To je pravi sadržaj Rio bara.
Pisci na mreži - 14. listopada 2015. od 17,00 do 18,30 sati. gošća Ivana Sajko
Voditelji programa Pisci na mreži: Mirela Šikić-Barbaroša i Miroslav Mićanović, AZOO
Gost programa Pisci na mreži je Ivana Sajko, autorica koja u svojim dramama i romanima na samosvjestan način intervenira u postojeće stanje stvari, stanje svijeta, koji u mnogo čemu nije prostor sretnoga i mogućega boljeg života. Prostor izvedbe i vlastitog iskustva nerijetko su na sjecištu neočekivanog, začudnog i žestokog, ali nije li to gotovo jedini mogući odgovor onome tko hoće biti u prostoru umjetničke prakse i životne svakodnevice, suvremenosti.
Namjera nam je u razgovoru s Ivanom Sajko, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Ivanom Sajko, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Dodaci
Autorski
I. Sajko, Žena-bomba, ulomak, 2004.
I. Sajko, Rio bar, ulomak, 2006.
I. Sajko, Povijest moje obitelji, ulomak, 2009.
I. Sajko, Trilogija o neposluhu, ulomak, 2012.
I. Sajko, Ljubavni roman, ulomak, 2015.
Intervju, Večernji list, 2006.
Intervju, Moderna vremena, 2015.
Intervju, Vjesnik, 2010.
I. Sajko, Bibliografija (2001–16-17)
Bilješka o piscu :
Ivana Sajko(1975, Zagreb). Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti 2000. godine i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2005. godine s temom „Uloga i tematizacija ludila u drami 20. stoljeća“. Članica je uredništva književnog časopisa Tema: i časopisa za izvedbene umjetnosti Frakcija gdje je samostalno uredila izdanja „90 – Arguments for the Future“, 16/2000; i „Retorika“, 37/38, 2006. Bila je urednica i voditeljica tv-emisije o suvremenom kazalištu V-efekt na HRT, kazališni kritičar na radiju 101 te višegodišnji suradnik na programu 3. programa HR, gdje je do sada samostalno uredila više desetaka dokumentarnih emisija. Od 2005. do 2008. radila je kao vanjski suradnik na odsjeku dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu predajući na kolegiju Dramsko pismo. Suosnivačica je kazališne skupine BAD co. gdje je do 2005. djelovala kao dramaturg i redatelj, da bi kasnije nastavila režirati i izvoditi vlastite drame u hibridnim izvedbenim formama eksperimentirajući s problemima odnosa dramskoga teksta i scenske izvedbe bazirane na glazbi. Dobitnica je više nagrada za dramsku književnost, a drame su joj prevedene na svjetske jezike te postavljene u kazalištu i na radiju. U suradnji s američkim kompozitorom Davidom Simonsom izdala je glazbeni CD Mass for election day silence (Zvuk močvare, 2004).
Objavila je zbirku drama Smaknuta lica (Meandar 2001), dramsku trilogiju Žena-bomba (Meandar 2004), roman Rio bar (Meandar 2006) nagrađen priznanjem Ivan Goran Kovačić za najbolje prozno djelo, teorijsku knjigu Prema ludilu (i revoluciji): čitanje (Disput 2006), roman Povijest moje obitelji od 1941 do 1991, i nakon (Meandar 2009), zbirku drama Trilogija o neposluhu (Meandar 2012) i roman Ljubavni roman (Meandarmedia 2015).
Ivana Sajko, Intervju za Vjesnik, 2006
 PISCI NA MREŽI  Snimka susreta
Gost programa Pisci na mreži je Luka Bekavac, autor koji je svojim romanima (tekstovima) otvorio i oživio prostore koji su, činilo nam se, određeni za druge tipove pisanja, čitanja i gledanja. Što je u toj pripovjedačkoj strategiji važno i ključno: zvuk, pogled, ideja, nije jednostavno odgovoriti. Riječ je o autoru koji je sve drugo nego jednostavan, jednostran i podložan jednom ključu, jednoj interpretaciji. Zanimljiv za čitanje, za razgovor – tim više! Namjera nam je danas u razgovoru s Lukom Bekavcem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori? Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest. Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Lukom Bekavcem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor. Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Luke Bekavca da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Bilješka o piscu:
Luka Bekavac, rođen 1976. u Osijeku. Diplomirao komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (2002), gdje je i doktorirao (2012). Od 2006. radi na Odsjeku za komparativnu književnost, gdje predaje kolegije s područja suvremene književne teorije. Objavljivao autorske tekstove i prijevode u časopisima Zarez, Quorum, Frakcija, Tvrđa, Književna revija, Gordogan, 15 dana te u emisijama Trećega programa Hrvatskog radija i Radija 101. Bio je član uredništva časopisa Quorum. Pored književnih tekstova, objavio desetak knjiga prijevoda fikcije i publicistike, sedamdesetak tekstova o postžanrovskoj i eksperimentalnoj glazbi, te desetak književnoteorijskih znanstvenih radova. Za roman Viljevo dobio je Nagradu Janko Polić Kamov Hrvatskog društva pisaca, Nagradu HAZU za književnost te Nagradu Europske Unije za književnost (EUPL).
Bibliografija (izbor)
Romani Drenje(2011); Viljevo (2013); Policijski sat: slutnje, uspomene (2015., u tisku)
Kraća proza “Platonske veze”. Quorum br. 3 (2002) “Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku: studije, ruševine”. Quorum br. 3/4 (2009) “Holografski presjek poruke 58γ-φ (‘Poslije ponoći’)”. Quorum br. 5/6 (2011) Biot(r)op 1234765. Publikacija uz izložbu Tonke Maleković (22. studenog – 5. prosinca 2013) u Galeriji Modulor, Zagreb. “Aport”. Suvremena hrvatska proza. Treći program Hrvatskog radija, 24. studenog 2014.
Teorija Prema singularnosti. Derrida i književni tekst(2015)
PRILOZI: L. Bekavac - Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku (izbor) L. Bekavac - Viljevo (odlomci)
LINKOVI: Tekst Branislava Oblučara „Spekulativna fikcija“ (o svim mojim prozama) http://www.academia.edu/11995178/Spekulativna_fikcija_osvrt_na_roman_Viljevo_Luke_Bekavca_
Zbirka raznih intervjua i kritika (uglavnom povodom Viljeva): http://www.fraktura.hr/knjige/viljevo/?view=kritike
Tekstovi Borisa Postnikova i Anere Ryznar o Drenju (str. 36-37) http://zarez.hr/repository/issue/pdf/316/309.pdf
Još o piscu ....... :)Martina Prokl Predragović, Vijenac, 1.5.2014.
Luka Bekavac, rođen 1976. u Osijeku, predaje teoriju književnosti na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Objavljivao je autorske tekstove i prijevode u brojnim časopisima te u emisijama Trećega programa Hrvatskoga radija i Radija 101. Široj čitateljskoj publici predstavio se romanima Drenje(2011) iViljevo (2013), kojima je osvojio književnu kritiku te u mnogočemu nadmašio čitateljska očekivanja. U povodu priznanja i pohvala koje je dobio za te romane razgovaramo s autorom u travanjskom Zagrebu.
Kako se svakodnevno u jednoj osobi slažu profesor književnosti i književni teoretičar te pisac? Nadopunjuju li se uvijek ili se povremeno međusobno isključuju? Moja svakodnevica na stranu, mislim da su utjecaji onoga čime se profesionalno bavite, što god to bilo, neizbježni pri umjetničkom radu. Određeni tipovi afiniteta, interesa, iskustava nužno će prelaziti granicu iz jednoga područja u drugo, i mislim da je to sjajno, to može samo obogatiti pisanje. No sve se to događa na neki neizravan i nedefiniran način, a ne kao premještanje cijelih idejnih, terminoloških, metodoloških ili tematskih kompleksa iz jednoga područja u drugo. Teorijski mi rad nikada nije bio „inspiracija“ za pisanje književnosti (u smislu želje da neki teorijski problem ilustriram, uprizorim ili razradim načinima koje nudi fikcija), niti mi se teorija čini prigodnim područjem za kanaliziranje estetskih ambicija: osim u iznimno rijetkim slučajevima, gdje se specifičan oblik pisanja nameće kao dio same problematike, stilska mi se radikalizacija teorije najčešće čini promašenom ili suvišnom. Sve to ne znači da mi se križanja jednoga i drugoga ne sviđaju u tuđem radu; područje kojim se bavim zapravo je prepuno pozitivnih primjera takvih razmjena, i kao čitatelj još mogu u tomu uživati, no sve sam manje tomu sklon kada pišem. Političko djelovanje teksta nije mi ni najmanje antipatično, i ne vjerujem da se kosi s bilo kakvom estetskom opcijom. Uzgred, mislim da „teorijski“ aspekti Drenja i Viljeva – koji bi možda nekomu mogli pasti na pamet – ne spadaju u ovu priču, jer nije riječ o književnoj teoriji, nego tvrdoj pseudoznanosti, koja unutar tekstova služi uskoj i specifičnoj svrsi.
U Viljevu nastavljate „fantastičnu“ igru započetu u Drenju, pri čemu pseudoznanstvene i paranormalne fenomene postavljate na dobre temelje. Očigledno su vam ta marginalna područja intrigantna i njima ste se bavili – koliko su vam ona zanimljiva sama po sebi, a koliko kao pripovjedački izazov i kulturni fenomen? S jedne je strane svakako riječ o osobnom afinitetu u kojemu, doduše, postoji i oprezna distanca, a s druge o jednostavnoj činjenici da je posrijedi izvanredan arhiv ideja, nalik nizu religija ili kultova specifično artikuliranih s modernom tehnologijom i teorijom. U smislu pseudoznanosti kao kulturnog fenomena najzanimljivija mi je širina i finoća raslojavanja tekstualnih pristupa tom tipu mišljenja i djelovanja. O kojoj se god temi radilo – a ima ih mnogo, daleko izvan standardnog new age ili, primjerice,ufološkog repertoara – pronalazimo sve od ispovijedi i svjedočanstava, biografija i praktičnih priručnika, preko problemski koncipiranih studija i detaljno istraženih povijesnih pregleda, sve do visina zakučaste i sumnjive metafizike, krajnje ekscentričnih tekstova doista bliskih fantastici, ili pak tvrde pseudoznanosti: radova koji oporošću i odbojnošću svojega pristupa te nastojanjem da izvedu dokaze za svoje teze iz znanstvenih istraživanja vode čudnu simultanu bitku protiv vlastitih sljedbenika s jedne i znanstvenika s druge strane. Sve mi to postaje dodatno zanimljivim kad se izmjesti u neki povijesno udaljen trenutak, jer su se i teme, paradigme i mode smjenjivale u tom alternativnom svijetu jednako kao i u svijetu popularne kulture, politike ili humanistike. Najveći dio takvih tekstova nije bio, niti će ikada postati, dijelom šire shvaćene popularnosti; štoviše, čak i kad je riječ o relativno lako dostupnim tekstovima, sve to pomalo odiše onim ambijentom provincijskih biblioteka, margine koja uvijek čuva fascinantne slojeve nepravilno taloženih informacija, a te je nepravilnosti teže kultivirati ili čak zapaziti ako djelujete u središtu zbivanja. Zato se među mnoštvom drugih materijala u mojim tekstovima uvijek zateknu i izvori što pripadaju tom području, nerijetko eksplicitno uvedeni u priču. U Drenju to je bio Raudive (Breakthrough), u Viljevu Webster (The Vertical Plane), no ima ih još, u ovim romanima i drugdje.
Vaši romani, posebiceViljevo, zahtijevaju angažirana i posvećena čitatelja, kojemu suprotstavljate „zlonamjernoga pripovjedača“, kako ste ga sami odredili govoreći oDrenju. Postoji li ipak neka granica razumijevanja i komunikativnosti koju imate na umu kada stvarate tekst? Naravno, definitivno mi nije namjera odmah pri otvaranju prvih stranica odbiti ili uplašiti potencijalne čitatelje. No priznajem da manje razmišljam o tome što bi neka hipotetska publika htjela čitati (ta općenita „publika“, priprosta i nezainteresirana, ionako postoji samo u glavama tzv. „populističkih“ autora i njihova marketinga; stvarna je publika heterogena, nepredvidljiva, zahtjevna i nerijetko mnogo pametnija od autora); više razmišljam o tome kako čitateljima približiti ono što (i kako) ja želim pisati. Primjera radi, sekcija Kolovoz u Viljevu postajala je tijekom pisanja, kroz „smetnje“ i elipse, sve nečitljivijom, ali se istodobno pojednostavnjivala te – umjesto u jednom ulomku od osamdesetak kartica – organizirala u četiri kraća poglavlja, od kojih se svako ipak može pročitati u jednom naletu. Forsiranje kvantitete ne bi stvorilo nikakav novi moment u tekstu, a segmentiranje ga je ipak učinilo nešto pristupačnijim, pogotovo čitateljima nesklonim o takvim formama (iako, ponavljam, to ne vrijedi za sve čitatelje, naprotiv). Drugim riječima, sve prave ustupke ipak radim samo tekstu, a zatim pokušavam okrenuti perspektivu: zamišljam tuđe prvo čitanje te mu strateški prilagođavam rukopis tako da – takav kakav jest – postigne maksimalan efekt. Tješi me to što su mnogi – nakon „uspona“ preko prvih pet ili deset stranica – čitali Drenje, pa i Viljevo, s relativnom lakoćom, uz napetost kao glavnu motivaciju.
Koliko ste, pišući Drenje, imali na umu iViljevo koje ga slijedi, produbljivanje interpretacija u paralelnom čitanju? Drenje i Viljevo su, kako su mnogi već zapazili, dio svojevrsnoga ciklusa. On, barem iz moje perspektive, ima prilično jasnu logiku izgradnje, ali ne i unaprijed definiran broj naslova od kojih će se sastojati, ni kraj priče koja se kroz njih proteže. Svaki od tih tekstova pisan je imajući u vidu druge, bili oni dovršeni ili tek planirani, kako po pitanju tematskih i fabularnih veza, tako i po pitanju stilskoga diferenciranja među njima. Sve to vrijedi i za Drenje i Viljevo: jednim su dijelom čak i nastajali simultano, a naglašenije „popularna“ (Drenje), odnosno „eksperimentalna“ izvedba (Viljevo) dobrim dijelom proizlazi iz toga što sam ih gledao kao neku vrstu diptiha.
Tvori li pritom zvukovna razina, kao i grafička, kojom se poigravate i koju problematizirate, neki dodatni, zasebni sustav značenja? I nastavljate li u tom smjeru pisati dalje? Grafička i zvukovna razina teksta znače mi mnogo. To je možda vidljivije u Viljevu nego u Drenju, budući da je ondje mnogo planiranja i rada uloženo upravo u fizički raspored građe na stranici. Ne mislim samo na tri različita prijeloma u tri dijela romana, nego i na probleme pri komponiranju sekcije Poslije ponoći, gdje svake dvije paralelne stranice funkcioniraju kao zatvorena cjelina. U sekciji Kolovoz važniji je zvuk, barem nakon čitateljske prilagodbe tehničkoj interpunkciji: budući da je riječ o transkriptu zvučnog zapisa, dugo sam radio na tome da sve zapisano bude i izgovorivo na relativno spontan način, pa su u skladu s tim zvukovnim tijekom jednog idiolekta modificirani i brojni sadržajni elementi, pored sintakse, ponavljanja, cezura... Znam da sve to može biti problem za neke čitatelje, pa i za potencijalne prevoditelje, dok bi drugima moglo izgledati nevažno ili nepovezano s pričom. No svi ti postupci proizlaze upravo iz priče, pa moje knjige nisu posve neprobojne u smislu inzistiranja na grafičkoj strani koja bi pretegnula nad tekstualnom i došla do ruba likovnosti. Viljevo ipak nije Voynichev rukopis ili Codex Seraphinianus. To je tip rada koji me svakako privlači, no ne vjerujem da ću u doglednoj budućnosti dovršiti tekst koji bi bio grafički mnogo zahtjevniji od Viljeva, ili mnogo manje zahtjevan od Drenja.
Opirete se tezi o književnosti kao angažiranoj umjetnosti i njezinoj instrumentalizaciji u dnevnopolitičke svrhe. U tom smjeru, želja vam je čvrsto odijeliti vlastite tekstove od vas osobno. Mislite li da eksponiranje autora stvara nepoželjnu „doda(t)nu vrijednost“ samim tekstovima? Mislim da je riječ o dvjema stvarima koje nisu nužno povezane. „Političko“ djelovanje teksta nije mi ni najmanje antipatično, i ne vjerujem da se kosi s bilo kakvom estetskom opcijom. Problem je samo u ponegdje naivnom, a ponegdje proračunatom korištenju dnevnopolitičkih okolnosti i preferencija određenih sektora publike kako bi se tekstu dao prizeman i efemeran ton „aktualnosti“. Cijelo je pitanje zapravo samo podvrsta stare zablude nekih pisaca i njihovih čitatelja da ono što čitaju/pišu doista izravno odražava ili mijenja „stvarnost“. Radije ne bih ulazio u teorijske rasprave o tome, niti u tržišne motive na kojima se temelje mnogi tekstovi toga tipa. Uvjeren sam da postoji mogućnost radikalnog, pa i revolucionarnog angažmana i intervencije u socioekonomske i svjetonazorske strukture koje okružuju i dijelom definiraju književne tekstove, ali ona nije u težnji da se tekst „prevede“ na jezike tih struktura kako bi tobože djelovao na njih njihovim oružjem. Politički stavovi, pa i konkretni činovi, na kraju ipak ostaju više-manje irelevantni za kvalitetu tekstova, pa se i sve „vrijednosti“ stvorene takvim eksponiranjem autora mimoilaze sa samim tekstovima. Međutim, eksponiranje ili problematizacija položaja autora samim tekstom nešto je posve drukčije. Suvremena književnost vrvi izvrsnim primjerima takva pisma: na pamet mi padaju Daša Drndić (Leica format), Chris Kraus i njezina teorijska autofikcija I Love Dick, ili Kate Zambreno s „kritičkim memoarom“ Heroines. Mnogi pisci koje volim – Genet, Blanchot, Perec, Bernhard, Sebald – briljiraju upravo u različitim taktikama upisa „sebe“ u tekst: u igri autobiografskim tonom, izigravanju funkcije autora, metafikcijskom potkopavanju njegova ishodišnog položaja. Koliko daleko možete voditi čitatelje, evidentno im podmećući stvari koje je vrlo teško prihvatiti, no uporno ih podsjećajući da je sve to doista „istina“, da uopće nije u pitanju književni tekst, da ono što vide u tekstu uistinu jest „stvarni“ autor? Slične su me stvari zanimale dok sam pisao Galeriju likovnih umjetnosti u Osijeku, a na tom su tragu i neki tekstovi koji tek trebaju biti objavljeni. |
||
|
https://www.youtube.com/watch?v=mM6PrlSh4Ug
Gost programa Pisci na mreži je Predrag Vrabec, autor, pjesnik, koji je prošao put od konceptualnosti do sretnih i pomirljivih oblika pjesme u prozi, mikroeseja, zapisa, kratke priče, ali što je najvažnije riječ je o onome koji oblik teksta doživljava kao apsolut i dijagram vlastitoga životnoga kreativnog stanja (duha). Namjera nam je danas u razgovoru s Predragom Vrabecom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori? Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest. Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Predragom Vrabecom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Bilješka o piscu:
Predrag Vrabec rođen je u Čakovcu 21. travnja 1955. godine. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi kao pravnik u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Bavio se konceptualnom umjetnošću i na neki način je zadržao konceptualni pristup u knjigama koje piše. Tijekom literarnog hoda ostavio je trag u antologijama, panoramama, izborima poezije i proze, a njegovi tekstovi su objavljivani u mnoštvu časopisa i na radiju. Pojedini poetski objekti i intervencije u prostoru rese njegov dom. Trenutačno radi na novom rukopisu radnog naslova Tijelo beskraja. Manje je poznato da je u ranoj mladosti popio bočicu tinte i čašicu rakije što je u njemu probudilo ljubav prema modroj boji i pisanju koja traje do sada. Član je Hrvatskog društva pisaca. Objavio je dva konceptualna rukopisa (Mehanika, Monoton) u sisačkom časopisu Riječi. Trenutno je posvećen razmišljanju o nekim neliterarnim pojavama. Objavio je četiri knjige pjesama u prozi: Juriš lake konjice, Biblioteka Quorum, Zagreb, 1987; Stabla visine, Celeber, Zagreb, 2009; Ormarin, Stajergraf, Zagreb, 2010; Voljeti, HDP, Zagreb, 2013.
PRILOZI: Predrag Vrabec: Tijelo beskraja - rukopis
Hrvatska književna enciklopedija– pod slovom V
|
||
Snimka Pisaca na mreži od 17.6.2015. je na adresi:
|
||||||||||||
Gost programa Pisci na mreži je Mate Matišić, autor posebne spisateljske energije, ali i onaj kojeg nisu mimoišli ni drugi darovi ni druge nagrade: drama, film, glazba – samo su vrlo općenite natuknice za sve ono što je u životu radio i što radi, stvarao i stvara. Ali jednostavnost s kojom o tome govori, naizgled odsutnost strategija, kao da njegovim čitateljima i slušateljima prkosno dobacuje: to možeš i ti.
Stranica 10 od 21
- Nalazite se ovdje:
-
Naslovnica
-
Poslovanje
-
Projekti
- Pisci na mreži