Pisci na mreži - 5. listopada 2016.  u  17,00 Dražen Katunarić 

Voditelji programa : Mirela Šikić-Barbaroša i Miroslav Mićanović, AZOO

 snimka održanog predavanja

 

 

 

Gost 57. programa Pisci na mreži je Nebojša Lujanović, autor je koji se, između ostalog, bavi onim što je naizgled anakrono ili rubno – ali to je ono što njegovu tekstu, njegovu autorskom pismu daje na iznimnosti i važnosti. Čitateljskoj važnosti, u prvom redu. Čitateljskom užitku i muci zbog onih koji su protagonisti na periferiji života i ne pitaju se je li to kazna, sudbina…O njegovu pisanju i istraživanjima, uvidima, o njegovu trčanju i mnogočemu drugom – saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam jeu razgovoru s Nebojšom Lujanovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Nebojšom Lujanovićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove,potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Dražena Katunarića da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

 

Autorski

N. Lujanovic, Oblak boje kože, 2015

N. Lujanovic, Orgulje iz Waldsassena, 2011

 

Linkovi

http://www.matica.hr/vijenac/347/%C5%A0TO%20JE%20LIRA%20DELIRIJU/

http://blog.dnevnik.hr/knjigoljub/2016/03/1632006714/radioroman-drazen-katunaric-prosjakinja-moja-kritika.html

http://www.mvinfo.hr/clanak/drazen-katunaric-kronos

http://www.mvinfo.hr/clanak/drazen-katunaric-dobio-pjesnicku-nagradu-u-rumunjskoj

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

 

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO


Josip Mlakić

OBLAK BOJE KOŽE

Romska sreća je, nažalost, incident, a ne pravilo

 

 

Iznimni roman Oblak boje kože Novotravničanina Nebojše Lujanovića u izdanju zaprešićke Frakture svojevrsni je eksces u suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali i šire. Pozitivan, naravno. Stvaralaštvo Nebojše Lujanovića možemo podijeliti na dvije gotovo odvojene faze. U prvu spadaju romani Stakleno oko i Godina svinje te zbirka priča S pogrebnom povorkom.

 

Roman o tri generacije Roma

Tu fazu uvjetno bismo mogli smjestiti u ladicu “stvarnosne proze”, bez obzira na uopćenost i neodređenost tog pojma koji je u jednom trenutku postao svojevrsna oznaka za hrvatski književni mainstream i kojim se u hrvatskoj književnoj kritici baratalo više od deset godina.

U drugu fazu spadaju posljednja dva Lujanovićeva romana: izvrsne Orgulje iz Waldsassena i Oblak boje kože.

U najpoznatijoj književnoj polemici u bivšoj Jugoslaviji, onoj između Danila Kiša i njegovih oponenata povodom Kišove Grobnice za Borisa Davidoviča, Kišovi protivnici su mijene u njegovu književnom postupku pokušavali prikazati kao negiranje svega što je pisac prethodno napisao, uključujući i Kišovu veličanstvenu romanesknu trilogiju (Rani jadi, Bašta, pepeo i Peščanik).

Riječ je nesuvisloj i neutemeljenoj tvrdnji po kojoj bi onda, primjerice, Nebojša Lujanović bio pisac samo posljednja dva svoja romana.

Radnja romana Oblak boje kože odvija se u tri odvojena rukavca i četvrtom koji funkcionira kao roman u romanu.

Roman prati tri generacije Roma, odnosno njihove pokušaje da se izvuku iz začaranog kruga bijede, siromaštva i neprihvaćanja. 

Lujanović u sva četiri slučaja progovara iznutra, jedinstvenim pripovjedačkim diskursom, glasom Roma, zahvaljujući silnom trudu koji je uložio u ovu knjigu, što je vidljivo iz svake njezine stranice, bez kojega bi, čini mi se, Oblak boje kože bio samo još jedna šarena slikovnica o Romima.

Višegodišnji istraživački rad koji je prethodio romanu pomalo podsjeća na metode iz nekih drugih (boljih?) vremena.

Mržnja prema Romima je zapravo legitimna

Poput metoda danas pomalo zaboravljenog pisca romansiranih biografija Irvinga Stona, autora iznimnog romana Agonija i ekstaza, koji se za svaku svoju knjigu pripremao godinama.

Prvi, nosivi rukavac romana prati bijeg mladog Roma Enisa Selmanića iz Zagreba prema romskom naselju u blizini Novog Travnika, u kojem je rođen, nakon požara u kafiću “Tri palme” gdje je radio kao konobar i kojom prilikom je smrtno nastradao sin vlasnice kafića, Dalibor, Hrvat.

Za nesreću je po automatizmu, zbog svoga podrijetla, optužen Enis, po stereotipu koji to zapravo nije, jer je na neki način pravilo.

Enis stiže u Novi Travnik u predvečerje rata, u svijet koji puca po šavovima, što samo podcrtava motiv nemogućnosti bijega.

Nakon požara i medijske presije stvara se atmosfera linča prema Romima te dolazi do blokade naselja u kojem žive.

Na taj način je Plinarsko naselje pretvoreno u svojevrsni konclogor iz kojeg je nemoguće pobjeći.

Ne toliko zbog čvrstine blokade koliko zbog surove činjenice kako Romi nemaju kamo pobjeći. Plinarsko naselje samo je mikro konclogor unutar jednog mnogo većeg. 

Život iznutra pratimo iz perspektive Sande, Enisove sestre. Sandin je jedini cilj pobjeći iz romskoga geta. Ona ima atipičnu, “neromsku” fizionomiju, za razliku od njezina brata. 

Međutim, ni to nije dovoljno. Zagrebački rukavac romana je priča o rasističkom odnosu prema Romima koja je univerzalna, kao i o medijskoj mašineriji koja ga nesmiljeno podgrijava. Iako nije skrivio požar, Enis je idealna žrtva i nikoga stoga ne zanima istina, pa ni majku poginulog.

Mržnja prema Romima je zapravo legitimna.

 

Iz jednog svijeta izopćeni, u drugom neprihvaćeni

Enisov otac Fabo također želi pobjeći iz romskog kruga siromaštva, iako je u njihovu svijetu “gadžo”, stranac, tuđinac.

On je zapravo dvostruki izopćenik. Izopćen je iz vlastitog svijeta, a u ovome drugome je neprihvaćen. Fabo sakuplja dokumentaciju o stradanju Roma u holokaustu, koju planira unovčiti, iako je to utopija, jer to apsolutno nikoga ne zanima: kao što ih ne zanimaju životi Roma, “većince” ne zanimaju ni njihove smrti i stradanja.

A to Fabo ne shvaća, kao ni svijet oko sebe uostalom. On neprestano osluškuje motor svojega Mercedesa i to je najviši stupanj njegove komunikacije sa svijetom koji ga okružuje.

U četvrtoj pripovjedačkoj liniji, svojevrsnom romanu u romanu, pripovjedač je neimenovani Rom koji je zatočenik Auschwitz-Birkenaua.

Istetovirani broj na nadlanici jedini je njegov identitet. Riječ je o bivšem radniku Daimler- Benza, vrsnom automehaničaru, kojemu je ta tvrtka (kao i Enisovu ocu Fabi) na neki način sudbina.

On, naime, kamionom Daimler-Benza, kao pripadnik povlaštenog logorskog Sonderkommanda, odvozi iz plinskih komora trupla ubijenih logoraša ili njihov pepeo.

Scene odvoženja pepela pogotovo su mučne i tragične. “Broj x”, da ga tako nazovem, pripovijeda o problemima logorske uprave zbog golemih količina pepela koji se nema više kamo spremati.

Na taj način Lujanović nam preko jednog motiva daje sliku strahota logora i veličinu tamošnjeg zla. Zbog toga pada odluka da se pepeo odvozi do obala Visle i istresa u rijeku. 

 

Krug neprihvaćanja proširio se i na romski jezik

Posebno je dojmljiva scena, možda i najdojmljivija u cijelom romanu, koja opisuje kako Visla “guta” i “probavlja” ljudski pepeo. Simbolička snaga ove scena je golema.

Iz osjećaja krivnje, zbog pripadnosti Sonderkommandu, “Broj x” počinje sakupljati dokumente o stradanju Roma.

Za razliku od Fabe koji u dokumentima vidi tek priliku za zaradu, cilj pripovjedača je samo jedan: da ostane barem neko sjećanje na sve strahote kroz koje su prolazili Romi u holokaustu.

To postaje njegova misija. Posebna vrijednost ovoga romana je korištenje riječi i izraza na romskom. Lujanović to ne čini na način na koji su, na primjer, Krleža i Andrić koristili germanizme, odnosno turcizme, inkorporirajući ih i stapajući u vlastiti jezik.

Romske riječi i izrazi kod Lujanovića su označene kurzivom i pomalo su strano tkivo u romanu.

Lujanović na taj način, posredno, govori o ovdašnjem kolonijalnom mentalitetu koji prihvaća samo ono što je više i jače od njih. Prihvaćaju se germanizmi, turcizmi, anglizmi...

Međutim, nikad nisam čuo izraz romizmi i nisam siguran postoji li i u jednom jeziku.

Krug neprihvaćanja zapravo se proširio i na sam romski jezik, tako da su odsječeni putovi za bijeg i na simboličkoj razini, uključujući i Boga kojega su Romi usput izgubili križajući ga s bogovima naroda s kojima su bili u doticaju, kako to na jednom mjestu piše Lujanović.

 

Lujanović vraća jedan davni civilizacijski dug

Ovaj je roman, iako stilski sjajno napisan i komponiran, važan prvenstveno zbog dvije stvari: nema one jeftine romantičarske mitologizacije koja je neizostavni “sastojak” svih saga o Romima.

Sjetimo se samo filmova Emira Kusturice i njegovih manje uspješnih epigona. Lujanović je hladan, nemilosrdan promatrač koji, paradoksalno, na taj način pojačava čitateljsku empatiju prema svojim likovima.

“Putovao sam, putovao, sreo sam čak i sretne Cigane”, prijevod je uvodnog stiha romske službene himne “Dželem, dželem” (to je postala 1971.)

Ništa kao ovaj antologijski stih ne potire u tolikoj mjeri te romantičarske predodžbe. Romska sreća je, nažalost, incident, a ne pravilo. Druga stvar je sama tema: romski holokaust.

Može li se itko sjetiti vrhunskog umjetničkog ostvarenja koje tretira ovu veliku temu?

S druge strane, holokaust nad Židovima obrađen je kroz cijeli niz nezaboravnih i vrhunskih umjetničkih ostvarenja: od romana Imre Kertesza, Patricka Modiana, Kurta Vonneguta pa do izvrsnog romana Daniel Stein, prevoditelj suvremene ruske spisateljice Ljudmile Ulicki, zatim kroz filmove Pijanist Romana Polanskog...

Lujanović na jedan izvrstan način vraća jedan davni civilizacijski dug.

Na kraju, vjerujem kako bi neumorni eksploatator romskog etnosa, Emir Kusturica, vjerojatno bijesno ovu knjigu zavitlao u zid, svjestan kako ona ruši sve stereotipe na kojima je on gradio svoje romske kule u zraku, kao i romantičarske predodžbe iz kojih je izrastao jedan lažni mit: o bijedi i neimaštini kao svjesnom izboru iz kojih se rađa nekakva lepršava, apstraktna sloboda.

 

Bilješka o autoru

Nebojša Lujanović, rođen je 1981. godine u Novom Travniku (BiH). Radio tridesetak poslova: od građevinskog radnika i skladištara, do voditelja knjižare. Trenutačno se bavi se pisanjem, znanstvenim radom i trčanjem maratona. Uključen u organizaciju kulturne manifestacije Pričigin, te voditelj Festivala svjetske književnosti u Splitu. U tamošnjoj Gradskoj knjižnici Marka Marulića vodi radionice pisanja, književne tribine i kvizove. Živi u Splitu i angažiran je kao vanjski suradnik na Filozofskom fakultetu u Zenici. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom je i doktorirao 2012. godine iz područja teorije književnosti. Autor je brojnih pripovjedaka, eseja, književnih recenzija i znanstvenih radova. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima. Dosad je objavio sljedeća prozna djela: roman Stakleno oko (Parnas, 2007), zbirku priča S pogrebnom povorkom nizbrdo (Algoritam, 2008), roman Godina svinje (Algoritam, 2010), roman Orgulje iz Waldsassena (EPH-Liber, 2011). Roman Oblak boje kože, objavljen u izdanju Frakture (2015) do sada je privukao najviše pažnje i naklonosti kritičara. Ponosni otac maloga Lovre.