19. ožujka 20014., 17:00-18:30h, ONLINE

Poveznica na snimku susreta: Ljubo Pauzin

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:

Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Pisci_Ljubo_Pauzin

Attendee key: Participant

"Čudesna vrata" u pjesništvu Ljube Pauzina

 Gost programa Pisci na mreži je Ljubo Pauzin, pjesnik čije su pjesme nastajala u dvosobnoj glavi, slijetale kao meteori na zemlju, čija je proza spoj lirskog i narativnog, i jedno i drugo i treće. Ali to nije sve: tu je radio i sve njegove tajne, tajni glasovi, emisije o važnom i dobrom u svijetu u kojem i s kojim živimo…

Namjera nam je danas u razgovoru sa Ljubom Pauzinom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Ljubom Pauzinom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Ljube Pauzina da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Opširnije: Pisci na mreži - Ljubo Pauzin

19. veljače 20014., 17:00-18:30h, ONLINE

Poveznica na snimku susreta:

Poveznica na snimku - Stjepan Balent

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:

Meeting URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/join

Meeting ID: Stjepan_Balent

Attendee key: Participant

Ovomjesečni gost programa Pisci na mreži je Stjepan Balent, pjesnik čije su pjesme ujedno i kratke priče iz kojih je moguće iščitavati neke pojedinačne sudbine i opću povijest prolaznosti. Da bi ih uobličio ponekad stvara nove kovanice. Ipak, njegov svijet ponajprije je stalan dijalog tradicionalnih poetskih slika u koji se uvukla suvremenost sa svojim vizualnim i tehnološkim mogućnostima, s percepcijom novog u trajnom, sa slutnjom drukčijeg u heraklitovskom ponavljanju vode i vatre postojećeg svijeta, njegove emocionalnosti i osamljenosti podjednako.

Namjera nam je danas u razgovoru sa Stjepanom Balentom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Stjepanom Balentom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Stjepana Balenta da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Stjepan Balent: Zbiljna drogerija   Ono što su u 20. stoljeću radile ideologije – uništavale privatnost kroz poništavanje granica između osobnog i kolektivnog, privatnog i javnog – danas rade mediji i sve savršeniji oblici komunikacije. Knjiga Stjepana Balenta »Zbiljna drogerija« lirski je dokument takvog, postemocionalnog vremena. Balent spoznaje činjenicu promjene paradigme, on zna da je nadu i utjehu mesijanizma (privremeno, a kako drukčije) zamijenio akceleirani matricizam, ali ne tuguje za prošlim vremenima. Ne čudi se oko te promjene, niti se, negativno inspiriran izostankom smisla, s njome svađa. On je mirno, ne bez generacijske produktivne sjete.

Bačenost-u-svijet odavno smo prestali tako oslovljavati. Najprije ju je, krajem prošloga stoljeća, barem kako smo mi to sebi ovdje-u-svijetu tumačili, zamijenila odbačenost-od-svijeta. Danas ju je, upućeni tvrde, zamijenila pak simulacija koja, u svijetu umnoženih realnosti, može zvučati i optimistično. Jedna od odlika prošloga stoljeća bila je odricanje prava na privatnost. Preciznije, nije postojala granica između privatnog i javnog. Uzrok tome bili su razni ideološki projekti: od nacionalizama do internacionalizama, od revolucija do involucija.

Budući da se svaki veliki projekt u pravilu temelji ni na čemu (a to postaje itekako jasno kada dođe vrijeme da se istog provede u djelo), svaki veliki projekt u pravilu i propadne. Ali, veliki projekt nikada ne vodi brigu o pojedincu. I to je u konačnici sretna okolnost, jer kako drukčije bi, nakon velike propasti velikog projekta, bilo tko od nas preživio? I nastavio trajati, recimo, u vremenu postideologije, postsubjektivizma, postemocionalizma!?

Ono što su u 20. stoljeću radile ideologije - uništavale privatnost kroz poništavanje granica između osobnog i kolektivnog, privatnog i javnog – danas rade mediji i sve savršeniji oblici komunikacije. Knjiga Stjepana Balenta lZbiljna drogerijalirski je dokument takvog, postemocionalnog vremena. Balent spoznaje činjenicu promjene paradigme, on zna da je nadu i utjehu mesijanizma (privremeno, a kako drukčije) zamijenio akceleirani matricizam, ali ne tuguje za prošlim vremenima. Ne čudi se oko te promjene, niti se, negativno inspiriran izostankom smisla, s njome svađa. On je mirno, ne bez generacijske produktivne sjete, komentira i piše. Njegovi stihovi doimaju se kao lirska argumentacija post-lirizma, čija je ljepota upravo u toj namjerno kreiranoj diskrepanciji.

Svijet kojega Balent ispisuje osvijetljeni je mrak. To postemotivno »chiaroscuro« ilustrira subjekt (koji) u pjesmi »zna što je vihor: ogromni lijevak zraka« koji, iako se mraka ne boji, svjetla »drži upaljena« samo da »tome nečem, zastrašujućem/ po definiciji, što uvijek dolazi iz mraka ili iz daljine/ pokaže kako ovdje ima živih// i koliko su nemilosrdni prema sebi«.

Zašto se bojati mraka? - pita se autor. Mraka se bojimo i mraku se molimo, piše u svom kod nas nekidan objavljenom romanu Naslijepo, budući nobelovac Claudio Magris, jer mrak ne sadrži ništa. To je dovoljan razlog strahopoštovanju. Ali, sugerira Balent, da bi se strah odagnao, treba se samo prisjetiti dana kada smo prvi put bili odvedeni u kino. Kada su svjetlo i mrak, hineći iluziju, zajedno za nas stvorili stvarnost.

Lirska suvremenost Zbiljne drogerije svjesna je nužnosti, kako su nam s velikih ekrana, šaljući svjetlo da pokori mrak, govorili: »miroljubive aktivne koegzistencije« poezije i medija, mogućnosti lirizacije i akceleracije svijeta koja je razvidna u spoznaji bezgraničnosti, nezaustavljivosti i jednog i drugog. Ono što govori u prilog ovoj pretpostavci je »za naše prilike« nevjerojatno uspio suživot tradicije i individualnog talenta. U pjesmi »oluja je trgala noć...« čitamo o ne tako senilnome djedu koji je »na gornjoj terasi vitlao sabljom iz prvog svjetskog rata/ povicima Udri Ilija!...« i tako izazivao munje.

Za razliku od neozavičajnih neoguslara koji su rođeni nakon Balenta, Balentu je kristalno jasno da tradicija ne mora biti smrt individualnog talenta: kako ona kolektiva, tako ona jedinke. Ne samo da ona, ispravno tretirana, ne mora biti ni ponos ni uteg, nego da čak može biti i izvor zabave. Kada se, naravno, spozna da se tradiciju (samo) ne nasljeđuje, nego da je se (prvenstveno) izmišlja i konzumira bilo iz poštovanja, bilo prema potrebi... No, uvjet je za to, što je kod Balenta slučaj, da onaj koji piše, o sebi ne misli kao o demijurgu, nego kao o proizvodu i proizvođaču tradicije. O invenciji tradicije čitamo u pjesmi o princu koji je napustio svoju kneževinu i postao njezin sluga, »ali to je bilo tako davno, toliko davno, da se/ počelo vjerovati kako je sve to reklamni trik lokalne/ turističke zajednice« (17).

Iako katkada isklizne u nepotrebnu doslovnost (»pojavio se u ne-vremenu. zato praznina, jer/ još nije bio izmišljen nikakav svijet za njega«) (22); »naravno, neki sumnjaju je li on/ Taj, pravi izbor za tako složeni zadatak« (34) »rekli su i umrli od usamljenosti« (47)) ili mu se omakne pokoja »mala keramička figurica«, Balent je napisao knjigu itekako vrijednu čitanja. Njezine vrhunce nalazim na stranicama 29, 33. i 46.

Nikola Petković, Novi list, 20. prosinca 2007.

Bilješka o autoru:

Stjepan Balent rođen 1969. godine u Čakovcu. Studirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu te novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Studirao je i elektrotehniku na Sveučilištu u Mariboru. Kao novinar radio je u Glasu Slavonije, za izdanja EPH, a od 2002. je urednik na portalu Net.hr (ex-www.iskon.hr). Autor je natječaja za kratku priču Ekran priče, rezultat kojeg su tri istoimene knjige u izdanju Naklade MD, dok je Ekran priče_04 objavio Profil International. Pjesme i priče, koje su prevođene na više jezika, objavljivao je u književnoj periodici, radiju i na internetu. 1995. dobio je drugu nagradu na natječaju Goran za mlade pjesnike.

Objavio

Kako stvari stoje? (s Ivanom Jašić i Tihanom Jendričko); pjesme; SKUD I. G. Kovačić, Zagreb, 1995.

Voda; pjesme; Naklada MD, Zagreb, 1998.

Zbiljna drogerija; pjesme; AGM, Zagreb, 2007.

Uredio

Ekran priče_01; priče; Naklada MD, Zagreb, 2003.

Ekran priče_02; priče; Naklada MD, Zagreb, 2004.

Ekran priče_03; priče; Naklada MD, Zagreb, 2005.

Ekran priče_04; priče; Profil International, Zagreb, 2006.

Dodaci:

Autorski tekstovi

S. Balent, Kako stvari stoje

S. Balent, Voda

S. Balent, Zbiljna drogerija

S. Balent, Neobjavljene pjesme

Korisni linkovi i mjesta

Društvo za promicanje književnosti na novim medijima / Besplatne elektoničke knjige:

Voda: http://www.elektronickeknjige.com/balent_stjepan/voda/index.htm

Zbiljna drogerija: http://www.elektronickeknjige.com/balent_stjepan/zbiljna_drogerija/index.htm

Ekran priče1: http://www.elektronickeknjige.com/zbornik/ekran_price_01/index.htm

Ekran priče2: http://www.elektronickeknjige.com/zbornik/ekran_price_02/index.htm

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić–Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Opširnije: Pisci na mreži - Stjepan Balent

održano 29. siječnja 2014.
 

Pogledajte snimku susreta:

Poveznica na snimku - Darija Žilić

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Darija Zilic
Attendee key: Participant

Darija Žilić: Bilo bi me frka živjeti u Splitu

Darija Žilić godinama je zapažena na pjesničkoj sceni po odličnim i nagrađivanim pjesmama i zbirkama. No Darija je ujedno zanimljiva i produktivna esejistkinja, društvena aktivistica, voditeljica tribina, prevoditeljica, facebook i twitter komentatorica... U svemu što radi, Darija, čini se, ide do kraja, radije svoja nego dio mase, uravnotežena izvan ljevice i desnice, s potrebom da se mlađima ukaže na spolne i društvene zamke. Čini se, prava sugovornica za “Liniju X”.

Objavili ste do sada nekoliko knjiga poezije i eseja, surađivali u nizu časopisa, vodite i tribine u Hrvatskom društvu pisaca, kako sve stignete?

– Ma sve se može stići ako postoji dobra motivacija. U više od deset godina rada na nezavisnoj kulturnoj sceni, organizirala sam mnoštvo tribina, međunarodnih suradnji, objavila sedam knjiga, osma je u pripremi (knjiga proze “Omara” bit će objavljena ove godine). Formirala sam se, dakle, na nezavisnoj sceni, izvan institucija, radeći, na primjer, projekt “Mama čita” u Multimedijalnom institutu u Zagrebu, na kojem su gostovali brojni pisci i aktivisti.
U mojemu književnokritičkom radu iznimno su mi pomogli Ženski studiji, jer sam početkom dvijetisućitih za samo 200 kuna u programu mogla slušati predavanja o filozofiji, ženskom aktivizmu, ali i čitati knjige na stranim jezicima koje su tada bile vrlo skupe. Eto, recentna feministička literatura koja mi je bila dostupna tada, odredila je i moj kritički rukopis u to vrijeme.

Emocija i tijelo u središtu

Pisanje poezije obično slovi kao ugodno kreativno iskustvo. Uživate li i u pisanju eseja i kakav je suživot pjesnikinje koja zagovara spontanost, vedrinu, emocije i učeno neznanje s analitičnom poetskom teoretičarkom?

– Ne volim baš intelektualističku poeziju. Nedavno preminula dobitnica Nobelove nagrade Wislava Szymborska najdraža mi je pjesnikinja. Njezin je izraz jednostavan, mudar, bez pretenzije. Dobru poeziju moraju svi moći razumjeti. Ne volim postmodernističku poeziju u kojoj je predmet jezik. Meni je zanimljivija poezija kojoj je u središtu tijelo, emocija. Nije nimalo slučajno da su u knjizi “Megaphone”, koja je prošle godine objavljena u SAD-u, izišli eseji autorica iz Hrvatske koje upravo afirmiraju taj neki ženski senzibilitet. To pokazuje kako je danas poezija u kojoj se ne bježi od osobnog, zapravo ona koja može biti zanimljiva i izvan okvira nacionalnih granica.

Prevodite s engleskoga i surađujete s nizom časopisa u regiji. Kakve dojmove dobivate od tih kontakata i kakva je slika Hrvatske nakon tih susreta?

– Godinama surađujem i u tzv. regiji (premda mi u zadnje vrijeme baš smeta to šminkersko oduševljavanje istom), ali sada se suradnja proširila i na neke druge države. Nedavno sam boravila i u Bugarskoj. Oduševljena sam njihovom književnom scenom, a veselim se i prijevodima u njihovu književnom časopisu “Brod”. Posebno, pak, izdvajam suradnju s Italijom. U Cataniji je objavljena knjiga u kojoj se nalaze i pjesme autorica iz Hrvatske u prijevodu sjajne Bojane Bratić, prošle godine u godišnjaku svjetske poezije koji je objavljen u Pisi, a uskoro će neke pjesme biti prevedene na francuski...
Što se tiče mojih prijevoda, ponosna sam na prijevod i izbor suvremenih arapskih pjesnikinja te na izbor iz američkog ženskog pjesništva. Sve to objavljeno je u časopisu Književna republika. Nikad u stranoj zemlji ne brundam protiv vlastite – to treba činiti samo kad si “doma”.

Nastupali ste i kao jazz pjevačica. Jeste li pjevali i vlastite pjesme?

– Nisam školovana jazz pjevačica. Pjevala sam na nekim poetskim događanjima, i to zato da se malo opustim, razveselim, jer sam bila dosta povučena i onako “stisnuta”. Pjevati jazz standarde nije osobita kreacija, jer je to reprodukcija, ali uživala sam u toj emanaciji energije koju pjevanje i glazba donose. Tko zna, možda u budućnosti zapjevam još koji put...

Za odličnu zbirku “Pleši, Modesty, pleši”, prije tri mjeseca dobili ste i “Kiklopa”, za pjesničku knjigu godine. Kako je primiti takvu nagradu, poraste li puls, ispravi li se držanje, javljaju li se nove ideje, a susjedi, rodbina i kolege dodatno podignu stupanj poštovanja...?

– Bogme, bilo mi je drago kad sam dobila “Kiklopa”, jer ta nagrada baš odjekne: javljaju se susjedi, prijatelji, odmah im porasteš u očima. Također mi je draga nagrada “Julije Benešić” za najbolju kritičku knjigu u 2010. Dobila sam nagradu za knjigu “Muza izvan geta” u kojoj se bavim književnim tekstovima pisaca iz Hrvatske i susjednih zemalja. Posebno su mi bile inspirativne autorice oko Asocijacije za žensku inicijativu u Beogradu, koje su tijekom devedesetih pisale poeziju i djelovale protiv rata i politike vlastite zemlje. Naslov knjige je parafraza pjesme srpske pjesnikinje Jelene Marinkov “Muza u getu” (aluzija na Srbiju devedesetih).

Ako nije indiskretno, ulažete li pripadajuću zaradu od svih tih silnih poslova i knjiga u nekretnine, nakit, krzno, ili karitativno potpomažete mlade pjesnike? Ili je zaista istina da poezija i teorija donose samo društveni ugled, a ne i iznadprosječnu zaradu?

– Ma jasno da ne, a i društveni ugled je upitan. Zarada od poezije i teorije bila bi i ispodprosječna, pa je nužno baviti se drugim poslovima. Zadovoljstvo koje donosi pisanje važan je pokretač u životu, a inače ulaganje u znanje se isplati, jer kad ode mladost, imaš se za što uhvatiti. Moram priznati da me sad trenutno malo više zanima i iznadprosječna zarada.
Provokacija ‘ljevičara’

Sada ste uključeni i na twitter, a i na facebooku ste bili vrlo agilna sudionica, komentirali ste, dijelili pjesme i tekstove. No, na veliku žalost brojnih Face prijatelja, na neko vrijeme ste se naglo i povukli. Što je razlog, jesu li stvari izmakle kontroli, je li facebook neprijatelj kreativnosti?

– Facebook je odlična društvena mreža i ja sam je baš dobro iskoristila. Reklamirala sam svoje i tuđe knjige, birala finu glazbu, a ponekad i zakuhala nekim političkim statusima. Posebno mi je bilo zanimljivo provocirati novopečene ljevičare koji su odjednom hrabri i sada napadaju Franju Tuđmana, kad je već toliko vremena prošlo od njegove smrti. Smiješni su mi i tako popularni napadi na Crkvu koja se svodi na leglo pedofila, a također mi je iritantno bilo pljuvanje po Hercegovcima koji su odjednom ispali najveći krivci. To su uglavnom bile teme koje su izazivale puno rasprava.
Osim toga, premda sam u devedesetima bila žestoka ljevičarka, s vremenom sam shvatila da su kategorije lijevo-desno smiješne i da su mnogi profesionalni borci u nevladinim organizacijama više marili za svoje karijere i novac nego za tuđa ljudska prava. Sad sam na twitteru, tamo je onako sterilno. Ubacim poneku informaciju i to je sve. Nekad mi nedostaje druženje na facebooku, ali budući da se na mom zidu stalno raspravljalo, rekoh, čemu izazivati vraga više?! A i bogme, lako se postane ovisnik, a vremena je sve manje. Neću se vraćati na face.

Već mjesecima pjesnicima iz kruga Rječilišta obećavate da ćete doći u Split. Čujemo da imate neke privatne veze sa Splitom? Kakvim se Split čini jednoj rođenoj Zagrepčanki?

– Nikada nismo dogovarali neko službeno gostovanje, ali sam rekla da bih, kad svratim u Split, vrlo rado gostovala na Rječilištu. Moj ujak Ivan Lautar i njegova obitelj žive blizu Firula, pa sam nekad odlazila ondje. Neobično, ali češće sam ondje odlazila kad se trebalo putovati više sati, u vrijeme rata. Sviđa mi se što se u Splitu odvija toliko lijepih književnih večeri i susreta (Rječilište, DADanti), ali i da je najmlađa generacija pjesnikinja upravo iz Splita: odlične goranovke Marija Andrijašević i Irena Delonga te dobitnica nagrade “Jutra poezije” Ivana Čagalj. Volim dalmatinsku pismu i srdačnost Dalmatinaca. Mada, bilo bi malo frka živjeti dolje, jer ste baš ono i preotvoreni. Ne znam kako bih se snašla.

Čuje se do Splita da volite i kuhati? Što se krčka u posljednje vrijeme u pjesnikinjinu loncu i na kojim teoretskim postavkama on počiva?

– Bogme, bit će da se ne čuje dobro ili se ja valjda hvalim i najmanjim kuharskim uspjesima, pa se uspije čuti do dolje. Naime, stavljala sam po fejsu neke recepte, pa eto, pomislilo se valjda da sam odlična kuharica. Kamo sreće da sam prije učila kuhati i voziti auto?!

Svojedobno ste izjavili da ne volite okupljanje po sestrinstvima. Ostajete li pri tome stavu, i zašto, kada je bez grupe i danas teško opstati?

– Slažem se da je bez grupe teško opstati i zato će biti promjena kod mene. No ponosna sam na to što sam se izborila sama, uz podršku obitelji: u mojoj kući nije bilo knjiga, nisam imala background, niti me bilo koji muškarac štitio na mome putu.

Osviješteno određujete specifično žensku poeziju, ali ste otvoreni za ispitivanje spolnih opredjeljenja i pozicija. Nakon godina vašeg aktivističkog staža, čini li vam se da kao društvo napredujemo na tom području?

– Napisala sam davno queer priču “Žuta suknja” u kojoj pišem o mom prijatelju koji je homoseksualac. Moj aktivizam ogledao se prije svega u novinarskom radu. Napravila sam intervjue s brojnim piscima, aktivistima, i prošle godine je u izdanju “Šura publikacija” objavljena knjiga “Paralelni vrtovi” u kojoj je nalazi pedesetak intervjua. Mislim da treba još puno raditi na mirovnom planu, poticati takvu literaturu. Što se tiče položaja žena, sigurno da je on bolji, ali ono što zabrinjava jest mizoginija, nepoštovanje žena. Isto tako bilo mi je smiješno da se feminizam poistovjećivao s lezbijstvom.

Pisali ste zanimljive savjete mladoj pjesnikinji u kojima ste govorili da se olako ne prepušta volonterskom radu? Je li vam poznato da je bilo kakvih praktičnih efekata od toga?

– Ne znam, nadam se da sam pozitivno utjecala. Nemam ništa protiv volonterskog rada, može se u tome puno toga naučiti, ali sam vidjela toliko iskorištenih ljudi da sam vrlo sumnjičava. I sama sam bila naivna kulturna aktivistica, koju su hvalili kao najvredniju, koja se za sve znala izboriti, osim za samu sebe. Eh... No s druge strane, tko sam ja da savjetujem: čini mi se i da je danas curica od petnaest godina “pametnija” od mene.
Pismima sam se nastojala obraćati onim finim i pametnim curama koje doma čitaju knjige i koje pišu pjesme, a koje će biti ismijavane i ponižavane jer danas je u trendu samo estrada. Ne sjećam se točno, ali savjeti su se svodili na to da žena treba imati samopouzdanja, da treba cijeniti vlastiti rad i trud.

Siniša Kekez

Slobodna Dalmacija, 11. ožujka 2012.

Bilješka o autorici:

Darija Žilić, rođena 1972. u Zagrebu. Školovala se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest / komparativna književnost). Piše poeziju, kritiku i esejistiku, dugogodišnja voditeljica programa „Mama čita“ u Multimedijalnom institutu u Zagrebu. Riječ je o programu u kojem su sudjelovali brojni pisci i aktivisti iz tzv. regije. Objavljivala eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima te brojne intervjue (Zarez, Treća, Kruh i ruže, Balcanis, Feral Tribune, Vijenac, Književna republika, Europski glasnik, Filozofska istraživanja, Riječi, Forum, Nova Istra, Tema, Poezija, e-novine, Europski glasnik, na Kulturpunktu hr., časopis Agon...). Stalna suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, surađivala na projektu Školske knjige Leksikon hrvatske književnosti- djela. Bila je jedna od urednica u časopisu Tema. Voditeljica tribine Dekonstrukcije u Hrvatskom društvu pisaca, književne tribine u Gradskoj knjižnici Velika Gorica, a bila je i urednica književne tribine Klubu umjetnika na Sušaku u Rijeci. Prijevodi suvremene američke, slovenske, britanske i arapske poezije objavljeni su joj na Trećem programu Hrvatskog radija te u časopisima Književna republika i Riječi.

Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi Voci di donne della ex Jugoslavia (prijevod Bojane Bratić, Akkuaria, Catania, 2010) te u zborniku 2010 L annuario mondiale della poesia (uredio Fausto Ciompi). Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u publicističkoj knjizi A megaphone, izdavači Juliane Spahr i Stephanie Young, Chainlinks, 2011. Sudjelovala na književnim festivalima u Francuskoj, SAD-u, Turskoj te u zemljama tzv. regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala.


Objavila
Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
Pisati mlijekom, zbirka ogleda o suvremenom pjesništvu, Altagama, Zagreb 2008.
Grudi i jagode, pjesme, www.elektronickeknjige.com 2009.
Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010.
Paralelni vrtovi; intervjui s piscima, znanstvenicima i aktivistima iz Hrvatske i regije; Shura publikacije, Opatija 2011.
Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011.
Tropizmi, ogledi o pjesničkim knjigama, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012. (uvrštena u polufinale regionalne nagrade Jutarnjeg lista)
Tropizmi 2, Litteris, 2014.

Nagrade
Nagrada Julije Benešić za najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. (Muza izvan geta)
Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011. (Pleši, Modesty, pleši)


 

Dodaci:

Autorski tekstovi – knjige
D. Žilić, Pleši, Modesty
D. Žilić, Omara
D. Žilić, Muza u getu
D. Žilić, Nomadi i hibridi

Korisni linkovi

Slobodna Dalmacija, intervju, 11.3.2012.

Slobodna Dalmacija, 5.6.2013

Opširnije: Pisci na mreži - Darija Žilić

održano 18. prosinca 2013.
 

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Robert Mlinarec

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Robert Mlinarec
Attendee key: Participant

Iz Reinkarnacije u reinkarnaciju – razgovor sa Robertom Mlinarecom

DA BISMO SE OZBILJNO BAVILI, TREBA SE IGRATI
(Anaharsid, skitski mudrac, 6. st. pr. Krista, NIKOMAHOVA ETIKA)

Roland Orcsik: Kakva pitanja očekuješ?

Robert Mlinarec: Kratka.

ROLAND ORCSIK: Onda počnimo sa ranim utjecajima, književnim pokušajima, prvim curicama… uvedi me, molim te, u „genezu” tvoje književne karijere!

R. MLINAREC: Utjecaji? Pa, s obzirom da sam prvi roman o osvajanju Aljaske, gdje se nalazila baza koju su zajedno branili kauboji, Indijanci, crveni mundiri i traperi od Nijemaca i Japanaca iz Drugog svjetskog rata, napisao s pet godina (nažalost, svih tristo stranica rukopisa s bogatim vlastitim ilustracijama je izgubljeno u jednoj od mnogobrojnih selidbi moje obitelji), teško je govoriti o tome što, tko i kako je utjecao na mene. Stric i tetak su imali velike i bogate kućne biblioteke i stripoteke, tako da sam se dosta rano "zadubio" u najrazličitije knjige: od religije, beletristike, okultizma, SF–a, filozofije, umjetnosti, tehničkih priručnika... No, nešto ozbiljnije bavljenje pisanjem za mene počinje s četrnaest godina kada sam, po mom tadašnjem uvjerenju, najljepšoj djevojci na školi napisao pjesmu u stilu "oči tvoje moj su dan, kosa tvoja moj je san!" Taj prvi pokušaj nije donio rezultata, jer me dotična gospođica glatko odbila. Poslije je bilo dosta drugih djevojčica, djevojaka i žena, ali sam ih lakše hvatao na neliterarne štosove. U početku sam dosta čitao skandinavske pisce kao što su Hamsun, Martinson, Laxness, Johansson, Ibsen (i gotovo sve ostale koji su se mogli pronaći u prijevodima), potom srpske prozaike Crnjanskog, Pekića, Kiša, naravno hrvatske klasike Krležu, Marinkovića i Novaka, potom Rushdieja, Marqueza (i Južnoamerikance općenito), a cijenim i držim važnim proze Mirka Kovača i Jevrema Brkovića, posebno njegov roman “Monigreni”. To su imena kojih se u prvi mah mogu sjetiti, a vjerojatno bi svaka buduća rekonstrukcija književnih uzora izgledala drugačije.
Dobro se sjećam prvih objavljenih priča u književnim časopisima, mada sam prije toga već objavljivao u novinama unutar rubrika kulture. Bili su to časopisi "Plima" i "Quorum".
 
ROLAND ORCSIK: Prvu samostalnu knjigu Georginine suze objavio si 1997., a zadnju, Tkači snova 1999., to ti je ujedno i druga zbirka kratkih priča. U međuvremenu objavio si i knjigu poezije. Smatraju te mladim piscem, da li se slažeš s tim?

R.M.: Put do prve knjige je mukotrpan, a poslije sve ide svojim tijekom. Objavljivao sam godinama po časopisima i novinama i nisam ozbiljno razmišljao o vlastitoj knjizi. Tek je negdje u jesen 1996. (zahvaljujući uredniku Quoruma Miroslavu Mićanoviću, koje me je ohrabrio rekavši: "Vrijeme je za tvoju knjigu!") kod mene sazrela ideja o ukoričenju vlastitih priča. "Georginine suze" izašle su u proljeće 1997. i odlično prošle kod čitatelja i kritičara. Osobno smatram čovjeka u tridesetima piscem srednjih godina. No, kako u Hrvatskoj sada stvari stoje, formalno su mladi pisci do tridesetipete (dakle, još sam jednu godinu mlad!), potom su u srednjim godinama do šezdesete, da bi poslije toga bili zreli pisci. Uvjetno mogu prihvatiti da sam mladi pisac, ako se pod time podrazumijeva da sam u ranim tridesetima, perspektivan i imam tek dvije knjige proze.
 
ROLAND ORCSIK: Kakvu ulogu igra po tebi Quorum u hrvatskim književnim tokovima, šta znače njegove „generacije” na domaćem polju, koliko sebe smatraš quorumovcem?

R.M.: "Quorum" je časopis koji traje. Godinama je uspio zadržati visoku razinu kvalitete, aktualnost, otkrivati stalno nova literarna imena, grafički ga opremaju ponajbolji likovni umjetnici i dizajneri, sadrži zavidnu količinu odličnih prijevoda, otvorenog je i sublimirajućeg koncepta...
Generacija, to je teško pitanje. Svaka kritika radi nekakva generacijska svrstavanja i koncepte, no držim da je to posve irelevantno. Postoji također i podjela koja se oslanja na časopise oko kojih su se autori pojavili i djelovali. Ja sam proglašen drugom generacijom quorumovaca. "Quorum" je dovoljno širok i otvoren da upija najrazličitije poetike, bez obzira na godine i "generaciju". Za mene osobno, čudno je da mnogi u nekoj generaciji imaju istu/sličnu poetiku ili da se trude pisati "generacijski" (povratna veza literatura–kritika–literatura). To bih prije svrstao u sferu zanatstva, negoli slobodnog, umjetničkog izražavanja. Kao da su svi zaboravili riječi Mao Ce Tunga: "Neka cvjeta tisuću cvjetova kulture!". (Ovaj Mao Ce Tung nije "onaj" Mao Ce Tung; živi u Zagrebu i kuhar je u kineskom restoranu nedaleko od moga stana, no zna recitirati i parafrazirati sve stihove mnogo poznatijeg imenjaka i prezimenjaka dok poslužuje tofu s bambusom i gljivama!)
Dakle, po meni (i Maou) svatko bi trebao tražiti svoj put u literaturi. Od mlađih ("generacijskih") proznih autora blisko mi je ono što rade primjerice Zoran Ferić, Miroslav Kiš i Boris Perić, s kojima sam uostalom i uspio objaviti zajedničku knjigu priča “Quattro stagioni”. A od pjesnika posebno cijenim Damira Šodana, te Delimira Rešickog.
 
O.R.:. Spomenuo si zajedničku knjigu Quattro stagioni, kako se to dogodilo da zajedno izdate jednu knjigu, čija je bila ideja, izbor pisaca?

R.M.: Sva četvorica autora znali smo se osobno iz faze prije nego smo počeli objavljivati, zapravo iz vremena našeg studiranja na Filozofskom fakultetu prije nekih desetak godina. Kad smo intenzivnije uronili u književnost, jasno je da smo čitali jedni druge, družili se i uživali u tekstovima ostalih (toj pomaknutosti od očekivanog i "normale"). Mislim da je svaki od nas ponaosob unio neke nove i drugačije poglede na književnost 90–ih u Hrvatskoj. Osim priča koje smo birali jedan drugome, zanimljivo je bilo i druženje za vrijeme stvaranja knjige, a zajednička bilješka o piscima mogla bi glasiti: rođeni 60–ih, trojica u Zagrebu, jedan u Varaždinu, ukupno diplomirali 9 studijskih grupa (a još neke studirali) od toga trojica i filozofiju, trojica objavili 10 knjiga, a jedan još čeka prvijenac. Ideja je došla tijekom jednog razgovora o književnosti Ferića i mene, a kasnije smo pričali o izboru autora. Kiš i Perić su spremno dočekali ideju, tako da smatram jednakim doprinos sve četvorice autora.

ROLAND ORCSIK: Spomenuo si da je svako od vas naosob unio neke nove i drugačije poglede na književnost 90–ih u Hrvatskoj. Zar to nije neka vrsta generacijskog zvuka?

R.M.: Ha, ha, ja bih rado zadržao svoje mišljenje i rekao da je to sličan poetički zvuk ili poetički duh.

ROLAND ORCSIK: Opiši molim te u čemu se sastoji taj slični poetički duh vas trojice!

R. MLINAREC: Zajednička poetika je za mene prije svega zajednički osjećaj i doživljaj svijeta. Tehnike pisanja, način izlaganja i vođenja priče, kao i sama njena forma, vanjske su manifestacije onog dubljeg sloja zbog kojeg (upotrijebit ću filozofski termin) prijanjamo, odnosno sljubljujemo se s nekom poetikom, odnosno tekstom općenito. Ljepota je književnog stvaralaštva da ono nije atletska utrka, dakle nije taj tip takmičenja u kojem se može reći: ovaj je prvi, ovaj drugi, ovaj treći na temelju egzaktnih kriterija, recimo štoperice. U književnosti svatko trči na svoj način, bitan je stil i originalnost, a ne vrijeme. Ako ti je blizak način na koji se netko bavi porađanjem (opet Sokrat! majeutika) tekstova koji naravno naizgled ne mora biti jednak tvome, ali nosi onu duhovnu vezu, to je recimo zajednička poetika.

ROLAND ORCSIK: Kako objašnjavaš to što u tvojoj prozi "svete" literarne teme bivaju izmiješane u "profanom" kontekstu, da li se radi samo o igri

R.M.: Igra! Mislim da je igra ključna riječ! DA BISMO SE OZBILJNO BAVILI, TREBA SE IGRATI reče Anaharsid, skitski mudrac iz 6. st. pr. Krista u »Nikomahovoj etici«. Mislim da u današnje vrijeme ništa ne smije biti sveto (osim ljudskog života) na starinski, crkveno–propovjednički način, koji je potpuno anakron, a da bismo morali imati nekakav respekt prema "svetim" literarnim temama. Pogledaj politiku, moralne autoritete (postoji li to uopće?), ratove, svoju ulicu. Entropija vlada svijetom. O čemu mi pričamo? Igra u literaturi je moj oblik kritike svijeta, dovođenja u pitanje onog o čemu već drugi imaju ukalupljeno mišljenje.
 
R.O.: U novelama Trinaesta reinkarnacija i Kronika nemirnog sna pojavljuju se pitanja indijske filozofije, i sve to u “postmodernom kaputu“: priči. Da li se može uspostaviti neka paralela između spomenutih kultura, ili sve to radiš isključivo zbog svoje konceptualne igre sa vremenom i prostorom?

R. MLINAREC: Reinkarnacije su slatka duhovna ekstenzija čovjeka koji je svjestan svoje vremensko–prostorne ograničenosti. U priči „Trinaesta reinkarnacija“ ima dosta poigravanja simbolima, počevši od naslova, koji kazuje da je to upravo trinaesta, dakle, nesretna reinkarnacija. Ona glasi: „Ja sam Robert Mlinarec i navodno sam trinaesta reinkarnacija nekog indijskog prosjaka.“ Slijed utjelovljenja iz reinkarnacije u reinkarnaciju zapravo je zahvalna struktura za proznu obradu, rekao bih dobar okvir–dosjetka oko kojeg slažem fragmente priče u kojoj žeim biti svugdje i u svakom momentu. Hare Krišna? Hare, hare, dajte pare! Rama, rama, prosimo bez srama!
 
ROLAND ORCSIK: Da li ti je važna struktura u priči? Kako u tome shvaćaš karakterizaciju likova?

R. MLINAREC: Vjerujem u dobro strukturiranu priču i usputnu, recimo čak površnu, karakterizaciju likova. Trenutno tako i pišem, no to ne znači da će tako uvijek biti. No, držim da je važno imati strukturu. Bez nje ne postoji priča. Strukturom se možemo igrati, eksperimentirati, razbijati je, izokretati... ali ako je nema, imamo tek "nakupinu rečenica".
 
ROLAND ORCSIK: Da li se u pričama Partija bridža i Zagreb? Samo još jedan od gradova… suvremenici karakteriziraju kao stereotipni literarni junaci?

R. MLINAREC: “Zagreb? Samo još jedan od gradova...” i “Partija bridža” dvije su priče u kojima sam se poigrao "sa živima i mrtvima", točnije živim i mrtvim piscima. U “Partiji bridža”, smještenoj u neodređeni prostor i vrijeme, gdje sam i sam "odavno pokojan i spokojan" kibiciram za stolom dok kartaju četiri svjetski poznata književnika: Hamsun, Kiš, Marquez i Rushdie. Ne bih uvaženu gospodu pisce nazivao stereotipovima, već prije mojim projekcijama njih, naravno, onako kako ih zamišljam prema njihovim literarnim djelima i biografijama. “Zagreb? Samo još jedan od gradova...” ponešto je drugačije intonirana, u gradskom slengu, priča s ulice, samoironična. Želio sam trajno zadržati (ili bolje: u tekst pretočiti!) doživljaje tijekom jednog besciljnog proljetnog dana. Suvremenici koji se spominju u priči daju i dodatnu, dokumentarnu dimenziju tom tekstu.
 
ROLAND ORCSIK: Zar ti ne smeta što se i ti šepuriš s reciklažom?

R. MLINAREC: Reciklaža je trend u svijetu. Fatalistički zvuči da je ionako sve već viđeno, sve napisano, sve pročitano... čovjek se zapita čemu raditi 134. varijaciju iste teme. No, kad pišem, ja drugačijim, vlastitim rečenicama stvaram i proživljavam novi smisao. Zato mislim da pisanje (još) ima smisla. Poput stalno novog smisla improvizacije u jazzu...
 
ROLAND ORCSIK: Bavio si se i prevođenjem baskijske poezije, kako si stigao do te kulture?

R.M.: Formalno sam završio, između ostalog, i studij etnologije i mislim da imam ugrađen osjećaj za različitosti kultura. Bavio sam se mišlju da radim magisterij na temu baskijskog identiteta, tako da sam pet–šest puta studijski boravio u tom dijelu Pirinejskog poluotoka. Nešto sam malo učio baskijski, ali to je vrlo neobičan jezik kojeg zna svega 25% Baska, a tih cca 300.000 govornika raspoređeno je na deset dijalekata i službeni baskijski. Naime, Franco je u Španjolskoj (Baski su redom bili republikanci u Španjolskom građanskom ratu) zabranio baskijski jezik u javnoj upotrebi. Tek od kraja sedamdesetih, poslije Francove smrti, ponovo se uvodi baskijski u škole, institucije, javni život. (Postoje čitave generacije Baska koje znaju tek nekoliko riječi maternjeg jezika.) Moj izlet u prevođenje baskijskih pjesnika bio je iniciran njihovom kvalitetom postmodernog izričaja, a radio sam uz pomoć španjolskog prijevoda i baskijskog originala, jer baskijski ne poznajem dovoljno. No, ipak sam uspio naučiti da se množina tvori jednako kao i u mađarskom jeziku, dodavanjem –k na kraju!
 
ROLAND ORCSIK: Podnaslov knjige Tkača snova je: Stare i nove priče. U čemu su stare stare priče, a u čemu su nove nove? Da li si obnovio ili si samo nastavio prethodnu poetiku? U čemu se sastoji taj poetički feeling

R. MLINAREC: Mislim da sam otišao korak dalje unutar iste poetike. "I" je ovdje veznik, koji odmah, i prije početka čitanja, naglašava jedinstvo starog i novog, mislim tu prije svega na motivsko–tematski sklop. Moje lutanje po prostorima i vremenima nije nasumično, ono je dio mog svjetonazora i interesa kao mojih internih kategorija, što rezultira poetikom koja se ozbiljuje u tekstu. Teme iz prošlosti jednako me intrigiraju kao i one iz sadašnjosti i budućnosti, a "staro" i "novo" okvir je za jedno te isto.
 
ROLAND ORCSIK: Na koricama imaš i jedan citat Jovana Nikolića: Grad bez glazbe je mrtav grad. Postoji li idealan grad sa glazbom, postoji li idealna država?

R. MLINAREC: Nema idealne države, nema idealnog grada, no lijepo je spekulirati o stvarima kakve bi mogle biti. Davno sam shvatio da su sve utopije (ako hoćeš od Morusa i Campanelle pa do konkretnih socijalizama/komunizama) pale zbog prirode ljudskog karaktera u zajednici. Idealna, ili bolje reći idilična, može biti mikrosredina u kojoj se ljudi razumiju: uredništvo, sportski klub ili tako nešto. Citat iz pjesme (koja je izvorno napisana na ciganskom) Jovana Nikolića jedan je od stihova koji me dugo prati: mislim da bez ritma i glazbe nema života, ni doslovno, ni u prenesenom značenju.
 
ROLAND ORCSIK: U saglasnošću s gore pomenutim kakva osjećanja gajiš prema svom rodnom gradu, Zagrebu?

R. MLINAREC: Zagreb je grad u kojem sam rođen. Nekada ga nisam volio ili sam u najmanju ruku prema njemu gajio proturječne osjećaje. No što sam stariji, znači mi sve više.

ROLAND ORCSIK: U tvojim tekstovima često spominješ Budimpeštu.

R. MLINAREC: Budimpešta je grad u kojem bih volio proživjeti bar nekoliko godina: kulturan, dovoljno velik, srednjoeuropski i dovoljno blizu Hrvatske (za slučaj da me shrva nostalgija za domovinom!). Smjestio sam neke događaje mog budućeg romana koji se bavi Austro–Ugarskom na svjež (nadam se!), ludistički, postmoderan način u Budim. A Mađarice (uzdah)...
 
ROLAND ORCSIK: U pjesmi Ideali, ideali se poistovećuju sa ideologijom. Zar nisu u tvojim pričama san i putovanje isto nekakva vrsta ideala, pa tako i ideologija?

R.M.: Ideali i ideologija, naravno, strogo teorijski gledano, nisu i ne mogu biti isto. Ideali su, bez sumnje, ono čisto, mišljeno, ono čemu se teži u duhu. Još za studija filozofije mučio me problem gdje je granica između ideala i ideologije, odnosno gdje jedno završava, a počinje drugo? Stigao sam do slijedećeg odgovora: U trenutku kada želimo “živjeti” svoje ideale oni postaju i ideologija. Točno je tvoje zapažanje da poistovjećujem ideale i ideologiju u toj pjesmi.
Nisam razmišljao o snu i putovanju kao o idealima/ideologiji, to su trenutno moje opsesivne teme. U svakom slučaju, zanimljivo pitanje na koje ću ti jednom odgovoriti.
 
ROLAND ORCSIK: Da li se još osjeća u hrvatskom duhovnom životu onaj predratni jugoslovenski multikulturalizam? U kom pravcu se kreće po tom pitanju mlada hrvatska scena?

R. MLINAREC: Multikulturalizam? Prvo je pitanje je li istinskog multikulturalizma u Jugoslaviji uopće bilo? Ne mogu objektivno odgovoriti na to pitanje. Meni se čini da ga nije bilo, jer da ga je bilo, rata ne bi bilo. Multikulturalizam podrazumijeva uvažavanje drugoga, njegovih običaja, jezika. Sjećam se zgoda iz jugoslavenske vojske sredinom osamdesetih. Službeni jezik bio je srpsko–hrvatski što znači uglavnom srpski, a u spavaonici se govorilo i albanski i mađarski i slovenski, na što oficiri nisu gledali s odobravanjem. Jer, u glavama tih polupismenih vojničina, oduvijek je postojala zavjera protiv Jugoslavije, "neprijatelj nikada ne spava" bila je parola u prostorijama veze. Čim je netko govorio drugim jezikom od propisanog gledalo ga se s podozrenjem, jer "ako ga ne razumijem, on sigurno nešto sprema protiv mene". Čak i makedonski (cijela ova priča odigravala se u Makedoniji) je bio nepoželjan unutar kasarne. Ta looserska vojska bila je za mene ogledalo odnosa u bolesnom društvu. Ja ne bih nazvao multikulturalizmom osobne kontakte pojedinaca ili intelektualne elite; multikulturalizam je i u svijetu više apstrakcija kojoj se teži, nego konkretno stanje na terenu (uzmimo samo primjere Španjolske, Belgije, Sj. Irske, USA, Francuske, da ne spominjemo balkansko susjedstvo!). Prije devedesetprve i rata postojala je razmjena (i) kulturnih dobara unutar Jugoslavije. Generacije koje su se školovale prije tog vremena dolazile su u doticaj s knjigama, novinama, idejama, no i tada se sve završavalo uglavnom na Zagrebu i Beogradu, te Sarajevu i Novom Sadu. ("Manjiski" narodi oduvijek su bili u "drugom planu", zbog nepoznavanja njihova jezika i dodatnog prevođenja.) Osobno sam pratio nekadašnju srpsku proznu produkciju, koja je tada, po mom mišljenju, bila uglavnom superiorna hrvatskoj. Rat je zaustavio protok ideja, s istoka su nam uglavnom dolazile bombe i avioni, tako da nije postojala ni želja ni volja za "jugoslavenskim idejama" i "kulturnim prostorom". Posljednje dvije–tri godine pojavilo se nešto srpskih knjiga privatnim kanalima u Hrvatskoj, ljudi su pročitali i tu je sve stalo. Dojam je da se srpska proza prilično srozala, uz rijetke iznimke (David, donekle Basara), ili je ne poznajemo dovoljno. Jedini "kulturni" proizvod koji je uvijek dobro prolazio u Hrvatskoj i koji je stalno prisutan je srpski film, ali mislim da komedije nisu dovoljne da se stvori ideja multikulturalizma. Hrvatska mlada proza (ako tu računamo one do trideset i neke godine) okrenuta je uglavnom svojim temama, urbanim, morbidnim, underground, a ishodište se nalazi u domaćoj stvarnosti i (ne)prilikama, te u britanskoj novoj sceni (primjerice, Kureishi). Ne bih rekao da se osjećaju u pisanju bilo kakvi tragovi jugo–"multikulturalizma", iako je moja generacija živjela do dvadeset i neke u toj zemlji i ima specifična iskustva. A svako je iskustvo dragocjeno ako preživiš!
 
ROLAND ORCSIK: Kod tvojih priča nema nikakvog balkansko–ratnog diskursa. Je li to svjesno tematsko određenje ili ne?

R. MLINAREC: Ako ne voliš rat i od njega bježiš, zašto o njemu pisati? Imam vrlo određeno iskustvo i poglede vezane uz rat. Ne želim biti pisac mraka, sve te priče su stravične. Dovoljno je da sam izgubio prijatelje i godine postavljajući si bespredmetna pitanja dok je on trajao.
 
ROLAND ORCSIK: Da li si u kontaktu sa južnoslavenskim piscima izvan Hrvatske?

R. MLINAREC: Jesam. Prvenstveno s piscima iz Bosne i Hercegovine, točnije Mostara i Sarajeva. U Mostaru postoji časopis za urbane spavače “Kolaps” kojeg uređuje mlada i perspektivna ekipa (Nedim Ćišić, Meša Begić, Marko Tomaš) neopterećena akademizmom i s mnogo literarne mašte. Njihov časopis iz broja u broj dobiva na zrelosti i sadržajnosti i sigurno će u budućnosti biti nezaobilazan u tamošnjoj literarnoj produkciji. Tu su svakako i Dragan Šimović te Miro Petrović, poznati BiH književnici, također stanovnici Mostara.
 
ROLAND ORCSIK: Ima li zajedničke točke između Danilo Kišova “outsiderizma” i tvoje koncepcije sna/putovanja?

R. MLINAREC: Volim putovati. Znatniji dio našeg kontinenta obišao sam vlakovima. Kolodvori, kuće i odmorišta vlakova, nezaobilazni su dio putovanja. Jedan ciklus mojih proza tematski se bavi upravo fenomenom kolodvora, stanica, putnika, prolaznika, stranaca, mijenjanja krajolika, kako materijalnih, tako i duhovnih... “Uvod u kolodvorske priče” tek su naznake i prednacrti jedne veće cjeline (“Kolodvorske priče”).
Outsiderizam? Pa, svaki pisac bi trebao moći biti "po strani" i "iznad stvari", "promatrač i komentator" ukoliko želi stvarati literaturu. Već samim time što je pisac, on je nominalno "s one strane", ako ničeg drugog, onda barem teksta. Mislim da je biti outsider prednost.
 
ROLAND ORCSIK: Da li se spremaš za svoj "prvi roman"?

R. MLINAREC: Završavam knjigu kratkih priča i radim na romanu „Smrt u Švedskoj“ (radni naslov). Pisanje romana zahtijeva drugi tip discipline i koncentracije od pisanja kratkih priča. Priču napišem gotovo uvijek brzo i lako. Neko vrijeme razmišljam o njoj, eventualno skiciram neka karakteristična mjesta ili koju intrigantnu rečenicu, preokret, a potom, kad mi stvar sazrije u glavi, u nekoliko sati je pretačem u rukopis, gotovo djelo. Život u velikom gradu zahtijeva žestoki tempo, a pisati roman noću poslije cjelodnevne zaokupljenosti stvarima od kojih se preživljava nije jednostavno. Za roman je potreban kontinuitet, pisanje iz dana u dan, neprekidanje niti... u suprotnom, to ide mnogo sporije. Za sada, roman pišem na mahove, u rijetkim trenucima tišine, dok grad spava.
 
ROLAND ORCSIK: Neke tvoje priče su već prevedene, a neke su u toku, što ti znači objavljivanje na stranim jezicima?

R. MLINAREC: Mnogo. Svaki je prijevod novo testiranje univerzalnosti vlastitih ideja, pred čitateljima koji dolaze iz drugog kulturnog, socijalnog, literarnog i bilo kojeg drugog konteksta. Prijevod je zapravo nova knjiga, a autora kopka (osim ako ne mrzi vlastito djelo!) kako to što radi doživljavaju stranci: Nijemci, Mađari, Englezi, Amerikanci, Slovaci... Trudim se da moje priče funkcioniraju na barem tri do četiri razine, tako da mogu biti različito prihvaćene i različito shvaćene ovisno o predznanjima i obrazovanosti čitatelja. Postoji transparentni sloj, priča sama, temeljna struktura, te dva do tri nadsloja (superstratusa, rekli bi arheolozi) koje je moguće toliko uspješno "odgonetnuti" koliko čitatelj ima znanja. Ovo je vrlo zanimljivo kad se priča transponira u drugi kontekst. Primjerice, zagrebačke priče u kojima je za atmosferu vrlo važno što se i kako spominje u dijalozima (mjesta u gradu, poznati likovi iz stvarnog života) zbog konotacija hrvatskih čitatelja, funkcioniraju na temeljnoj razini kao zanimljive priče i u prijevodima, a u zamjenu za izgubljeni hrvatski kontekst, u "strani/prevedeni" sloj ulaze, primjerice, očekivanja i zamišljanja prevoditelja o Zagrebu iz njegovih predodžbi. Po dosadašnjih spoznajama o prijemu mojih kratkih priča na stranim jezicima, vrlo sam zadovoljan...
 
ROLAND ORCSIK: Da li bi te zadovoljilo da se čovječanstvo na tebe sjeća kao na jedinog hrvatskog pisca nobelovca?

R. MLINAREC: Što? Da uzmem lovu od čovjeka koji je izumio dinamit!? Pa dobro, već odavno sanjam o ugodnom stanu u Budimpešti na Rozsadombu, naravno s pogledom na Dunav i parlament. A ostalo bi valjda nešto i za ljetovanje...
 
ROLAND ORCSIK: Zar ti još nije dosta ove inter youhe?

R. MLINAREC: Uh, je! Moja samosvijest i temeljno pitanje literature sežu u moju šestu–sedmu godinu života kada sam se upitao: "Zašto se rađamo kad ionako svi moramo umrijeti?!"
 
ROLAND ORCSIK: O.K., svršimo onda. Hvala na razgovoru i na međunarodnoj suradnji.

R. MLINAREC: Nema na čemu! Ovo je tek početak našeg prijateljstva.
 
Razgovor vodio: Orcsik Roland

Tekst preuzet iz mađarskog časopisa: Fosszília, 2000/2., Segedin.

Bilješka o autoru:

Robert Mlinarec rođen je u Zagrebu 1966. Školovao se u rodnom gradu. Studirao je na Filozofskom fakultetu, grupe filozofija, etnologija i informatika.

Pojedine priče do sada su prevedena na engleski, njemački, mađarski, poljski, slovenski, slovački, talijanski, bugarski, francuski i makedonski jezik. Cjelovite knjige prevedene su na slovenski, mađarski, njemački, engleski i makedonski jezik. Ima pedesetak kritika i prikaza knjiga na navedenim jezicima. Uvrštavan u više antologija hrvatske kratke priče te u »Povijest hrvatske književnosti« Slobodana P. Novaka. Broj 1/1999. književnog časopisa »Quorum« posvećen je Mlinarčevoj poetici, autopoetici i kritičkim osvrtima na njegovo pisanje. Nastupio na više Festivala europske kratke priče. Putovao po Europi i Australiji, kraće živio u Engleskoj i nešto duže u Austriji. Osim pisanja prevodi s engleskog stručnu literaturu, slovenskog (prozu i poeziju) te makedonskog jezika (prozu i poeziju). Slobodni pisac i urednik, član Društva hrvatskih književnika, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika te član Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.

Nagrađivan za kratku prozu: »Nagrada Karlovačkog lista«, »Nagrada Ranko Marinković« (2. nagrada za priču »Smrt u Švedskoj«), »Nagrada Večernjeg lista« (3. nagrada za priču »Program uživo«). Za roman »Moji grafiti« dobitnik je nagrade Mato Lovrak za najbolji dječji roman u 2006. godini.

Bibliografija
1. Georginine suze, Naklada MD, Zagreb, 1997. – priče
2. Film od pet sekunda, Area grafika, Zagreb, 1997. – poezija
3. Quattro stagioni (sa Z. Ferićem, M. Kišem i B. Perićem), Area grafika, Zagreb, 1998. – priče
4. Tkači snova, Stajer–graf, Zagreb, 1999. – priče
5. Mali noćni pomagači, Egmont, Zagreb, 2000. – slikovnica
6. Sve o vjetrenjačama, Naklada MD, Zagreb, 2002. – priče
7. Tkači snova, e–izdanje, DPKM, Osijek, 2002. – priče
8. Tkalci sanj, Franc–Franc, Murska Sobota, 2003. – priče (prijevod)
9. Álomszövők, Messzelátó, Szeged, 2003. – priče (prijevod)
10. Triangulacija (sa J. Mlakićem i D. Šimovićem, Hercegtisak), Split–Široki Brijeg, 2003. – pripovijetke
11. Hronika na nemirniot son, Blesok, Skopje, 2004. – izbor priča (prijevod)
12. Vse o vetrnicah, Apokalipsa, Ljubljana, 2005. – priče (prijevod)
13. Sve o vjetrenjačama, 2. izdanje, Naklada MD, Zagreb, 2005. – priče
14. Dobrodošli u školu, Zagreb, 2005. – edukativna slikovnica
15. Tragovi/Traces (sa Davorom Šunkom), Zagreb, 2006. – kratke proze (dvojezično)
16. Vremenski stroj i druge priče, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2006. – priče
17. Dobrodošli u školu, 2. izdanje, Zagreb, 2006. – edukativna slikovnica
18. Moji grafiti (sa R. Bjelčićem i V. Bakarićem), Matica hrvatska, Vinkovci, 2006. – roman za mlade
19. Sve o vjetrenjačama, e–izdanje, DPKM, Osijek, 2007. – priče
20. Dobrodošli u školu, 3. izdanje, Zagreb, 2007. – edukativna slikovnica
21. Klik–klik, Matica hrvatska, Vinkovci, 2007. – roman za mlade
24. Moji grafiti (sa R. Bjelčićem i V. Bakarićem), Genija, Ljubljana, 2007. – roman za mlade
22. Moji grafiti (sa R. Bjelčićem i V. Bakarićem), 2. izdanje, Matica hrvatska, Vinkovci, 2008. – roman za mlade
23. Stari grafiti (sa R. Bjelčićem i V. Bakarićem), Matica hrvatska, Vinkovci, 2008. – roman za mlade
25. Stari grafiti (sa R. Bjelčićem i V. Bakarićem), Genija, Ljubljana, 2008. – roman za mlade
24. Moji grafiti (sa R. Bjelčićem i V. Bakarićem), IPS Media, Beograd, 2008. – roman za mlade
25. Stari grafiti (sa R. Bjelčićem i V. Bakarićem), IPS Media, Beograd, 2008. – roman za mlade

 

Dodaci:

Autorski tekstovi
Robert Mlinarec, Izbor iz proze, 2013.
Robert Mlinarec, Sve o vjetrenjačama
 

Knjige online

Elektroničke knjige: Sve o vjetrenjačama
Elektroničke knjige: Tkači snova

Izbor tekstova (kritika, eseja, prijevoda)
Davor Šišović: Tkači snova
Dop magazin: Sve o vjetrenjačama
 

Korisni linkovi

Moderna vremena Info: Tragovi

Opširnije: Pisci na mreži - Robert Mlinarec