održano 18. prosinca 2013.
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Robert Mlinarec
Attendee key: Participant
Iz Reinkarnacije u reinkarnaciju – razgovor sa Robertom Mlinarecom
DA BISMO SE OZBILJNO BAVILI, TREBA SE IGRATI
(Anaharsid, skitski mudrac, 6. st. pr. Krista, NIKOMAHOVA ETIKA)
Roland Orcsik: Kakva pitanja očekuješ?
Robert Mlinarec: Kratka.
ROLAND ORCSIK: Onda počnimo sa ranim utjecajima, književnim pokušajima, prvim curicama… uvedi me, molim te, u „genezu” tvoje književne karijere!
R. MLINAREC: Utjecaji? Pa, s obzirom da sam prvi roman o osvajanju Aljaske, gdje se nalazila baza koju su zajedno branili kauboji, Indijanci, crveni mundiri i traperi od Nijemaca i Japanaca iz Drugog svjetskog rata, napisao s pet godina (nažalost, svih tristo stranica rukopisa s bogatim vlastitim ilustracijama je izgubljeno u jednoj od mnogobrojnih selidbi moje obitelji), teško je govoriti o tome što, tko i kako je utjecao na mene. Stric i tetak su imali velike i bogate kućne biblioteke i stripoteke, tako da sam se dosta rano "zadubio" u najrazličitije knjige: od religije, beletristike, okultizma, SF–a, filozofije, umjetnosti, tehničkih priručnika... No, nešto ozbiljnije bavljenje pisanjem za mene počinje s četrnaest godina kada sam, po mom tadašnjem uvjerenju, najljepšoj djevojci na školi napisao pjesmu u stilu "oči tvoje moj su dan, kosa tvoja moj je san!" Taj prvi pokušaj nije donio rezultata, jer me dotična gospođica glatko odbila. Poslije je bilo dosta drugih djevojčica, djevojaka i žena, ali sam ih lakše hvatao na neliterarne štosove. U početku sam dosta čitao skandinavske pisce kao što su Hamsun, Martinson, Laxness, Johansson, Ibsen (i gotovo sve ostale koji su se mogli pronaći u prijevodima), potom srpske prozaike Crnjanskog, Pekića, Kiša, naravno hrvatske klasike Krležu, Marinkovića i Novaka, potom Rushdieja, Marqueza (i Južnoamerikance općenito), a cijenim i držim važnim proze Mirka Kovača i Jevrema Brkovića, posebno njegov roman “Monigreni”. To su imena kojih se u prvi mah mogu sjetiti, a vjerojatno bi svaka buduća rekonstrukcija književnih uzora izgledala drugačije.
Dobro se sjećam prvih objavljenih priča u književnim časopisima, mada sam prije toga već objavljivao u novinama unutar rubrika kulture. Bili su to časopisi "Plima" i "Quorum".
ROLAND ORCSIK: Prvu samostalnu knjigu Georginine suze objavio si 1997., a zadnju, Tkači snova 1999., to ti je ujedno i druga zbirka kratkih priča. U međuvremenu objavio si i knjigu poezije. Smatraju te mladim piscem, da li se slažeš s tim?
R.M.: Put do prve knjige je mukotrpan, a poslije sve ide svojim tijekom. Objavljivao sam godinama po časopisima i novinama i nisam ozbiljno razmišljao o vlastitoj knjizi. Tek je negdje u jesen 1996. (zahvaljujući uredniku Quoruma Miroslavu Mićanoviću, koje me je ohrabrio rekavši: "Vrijeme je za tvoju knjigu!") kod mene sazrela ideja o ukoričenju vlastitih priča. "Georginine suze" izašle su u proljeće 1997. i odlično prošle kod čitatelja i kritičara. Osobno smatram čovjeka u tridesetima piscem srednjih godina. No, kako u Hrvatskoj sada stvari stoje, formalno su mladi pisci do tridesetipete (dakle, još sam jednu godinu mlad!), potom su u srednjim godinama do šezdesete, da bi poslije toga bili zreli pisci. Uvjetno mogu prihvatiti da sam mladi pisac, ako se pod time podrazumijeva da sam u ranim tridesetima, perspektivan i imam tek dvije knjige proze.
ROLAND ORCSIK: Kakvu ulogu igra po tebi Quorum u hrvatskim književnim tokovima, šta znače njegove „generacije” na domaćem polju, koliko sebe smatraš quorumovcem?
R.M.: "Quorum" je časopis koji traje. Godinama je uspio zadržati visoku razinu kvalitete, aktualnost, otkrivati stalno nova literarna imena, grafički ga opremaju ponajbolji likovni umjetnici i dizajneri, sadrži zavidnu količinu odličnih prijevoda, otvorenog je i sublimirajućeg koncepta...
Generacija, to je teško pitanje. Svaka kritika radi nekakva generacijska svrstavanja i koncepte, no držim da je to posve irelevantno. Postoji također i podjela koja se oslanja na časopise oko kojih su se autori pojavili i djelovali. Ja sam proglašen drugom generacijom quorumovaca. "Quorum" je dovoljno širok i otvoren da upija najrazličitije poetike, bez obzira na godine i "generaciju". Za mene osobno, čudno je da mnogi u nekoj generaciji imaju istu/sličnu poetiku ili da se trude pisati "generacijski" (povratna veza literatura–kritika–literatura). To bih prije svrstao u sferu zanatstva, negoli slobodnog, umjetničkog izražavanja. Kao da su svi zaboravili riječi Mao Ce Tunga: "Neka cvjeta tisuću cvjetova kulture!". (Ovaj Mao Ce Tung nije "onaj" Mao Ce Tung; živi u Zagrebu i kuhar je u kineskom restoranu nedaleko od moga stana, no zna recitirati i parafrazirati sve stihove mnogo poznatijeg imenjaka i prezimenjaka dok poslužuje tofu s bambusom i gljivama!)
Dakle, po meni (i Maou) svatko bi trebao tražiti svoj put u literaturi. Od mlađih ("generacijskih") proznih autora blisko mi je ono što rade primjerice Zoran Ferić, Miroslav Kiš i Boris Perić, s kojima sam uostalom i uspio objaviti zajedničku knjigu priča “Quattro stagioni”. A od pjesnika posebno cijenim Damira Šodana, te Delimira Rešickog.
O.R.:. Spomenuo si zajedničku knjigu Quattro stagioni, kako se to dogodilo da zajedno izdate jednu knjigu, čija je bila ideja, izbor pisaca?
R.M.: Sva četvorica autora znali smo se osobno iz faze prije nego smo počeli objavljivati, zapravo iz vremena našeg studiranja na Filozofskom fakultetu prije nekih desetak godina. Kad smo intenzivnije uronili u književnost, jasno je da smo čitali jedni druge, družili se i uživali u tekstovima ostalih (toj pomaknutosti od očekivanog i "normale"). Mislim da je svaki od nas ponaosob unio neke nove i drugačije poglede na književnost 90–ih u Hrvatskoj. Osim priča koje smo birali jedan drugome, zanimljivo je bilo i druženje za vrijeme stvaranja knjige, a zajednička bilješka o piscima mogla bi glasiti: rođeni 60–ih, trojica u Zagrebu, jedan u Varaždinu, ukupno diplomirali 9 studijskih grupa (a još neke studirali) od toga trojica i filozofiju, trojica objavili 10 knjiga, a jedan još čeka prvijenac. Ideja je došla tijekom jednog razgovora o književnosti Ferića i mene, a kasnije smo pričali o izboru autora. Kiš i Perić su spremno dočekali ideju, tako da smatram jednakim doprinos sve četvorice autora.
ROLAND ORCSIK: Spomenuo si da je svako od vas naosob unio neke nove i drugačije poglede na književnost 90–ih u Hrvatskoj. Zar to nije neka vrsta generacijskog zvuka?
R.M.: Ha, ha, ja bih rado zadržao svoje mišljenje i rekao da je to sličan poetički zvuk ili poetički duh.
ROLAND ORCSIK: Opiši molim te u čemu se sastoji taj slični poetički duh vas trojice!
R. MLINAREC: Zajednička poetika je za mene prije svega zajednički osjećaj i doživljaj svijeta. Tehnike pisanja, način izlaganja i vođenja priče, kao i sama njena forma, vanjske su manifestacije onog dubljeg sloja zbog kojeg (upotrijebit ću filozofski termin) prijanjamo, odnosno sljubljujemo se s nekom poetikom, odnosno tekstom općenito. Ljepota je književnog stvaralaštva da ono nije atletska utrka, dakle nije taj tip takmičenja u kojem se može reći: ovaj je prvi, ovaj drugi, ovaj treći na temelju egzaktnih kriterija, recimo štoperice. U književnosti svatko trči na svoj način, bitan je stil i originalnost, a ne vrijeme. Ako ti je blizak način na koji se netko bavi porađanjem (opet Sokrat! majeutika) tekstova koji naravno naizgled ne mora biti jednak tvome, ali nosi onu duhovnu vezu, to je recimo zajednička poetika.
ROLAND ORCSIK: Kako objašnjavaš to što u tvojoj prozi "svete" literarne teme bivaju izmiješane u "profanom" kontekstu, da li se radi samo o igri
R.M.: Igra! Mislim da je igra ključna riječ! DA BISMO SE OZBILJNO BAVILI, TREBA SE IGRATI reče Anaharsid, skitski mudrac iz 6. st. pr. Krista u »Nikomahovoj etici«. Mislim da u današnje vrijeme ništa ne smije biti sveto (osim ljudskog života) na starinski, crkveno–propovjednički način, koji je potpuno anakron, a da bismo morali imati nekakav respekt prema "svetim" literarnim temama. Pogledaj politiku, moralne autoritete (postoji li to uopće?), ratove, svoju ulicu. Entropija vlada svijetom. O čemu mi pričamo? Igra u literaturi je moj oblik kritike svijeta, dovođenja u pitanje onog o čemu već drugi imaju ukalupljeno mišljenje.
R.O.: U novelama Trinaesta reinkarnacija i Kronika nemirnog sna pojavljuju se pitanja indijske filozofije, i sve to u “postmodernom kaputu“: priči. Da li se može uspostaviti neka paralela između spomenutih kultura, ili sve to radiš isključivo zbog svoje konceptualne igre sa vremenom i prostorom?
R. MLINAREC: Reinkarnacije su slatka duhovna ekstenzija čovjeka koji je svjestan svoje vremensko–prostorne ograničenosti. U priči „Trinaesta reinkarnacija“ ima dosta poigravanja simbolima, počevši od naslova, koji kazuje da je to upravo trinaesta, dakle, nesretna reinkarnacija. Ona glasi: „Ja sam Robert Mlinarec i navodno sam trinaesta reinkarnacija nekog indijskog prosjaka.“ Slijed utjelovljenja iz reinkarnacije u reinkarnaciju zapravo je zahvalna struktura za proznu obradu, rekao bih dobar okvir–dosjetka oko kojeg slažem fragmente priče u kojoj žeim biti svugdje i u svakom momentu. Hare Krišna? Hare, hare, dajte pare! Rama, rama, prosimo bez srama!
ROLAND ORCSIK: Da li ti je važna struktura u priči? Kako u tome shvaćaš karakterizaciju likova?
R. MLINAREC: Vjerujem u dobro strukturiranu priču i usputnu, recimo čak površnu, karakterizaciju likova. Trenutno tako i pišem, no to ne znači da će tako uvijek biti. No, držim da je važno imati strukturu. Bez nje ne postoji priča. Strukturom se možemo igrati, eksperimentirati, razbijati je, izokretati... ali ako je nema, imamo tek "nakupinu rečenica".
ROLAND ORCSIK: Da li se u pričama Partija bridža i Zagreb? Samo još jedan od gradova… suvremenici karakteriziraju kao stereotipni literarni junaci?
R. MLINAREC: “Zagreb? Samo još jedan od gradova...” i “Partija bridža” dvije su priče u kojima sam se poigrao "sa živima i mrtvima", točnije živim i mrtvim piscima. U “Partiji bridža”, smještenoj u neodređeni prostor i vrijeme, gdje sam i sam "odavno pokojan i spokojan" kibiciram za stolom dok kartaju četiri svjetski poznata književnika: Hamsun, Kiš, Marquez i Rushdie. Ne bih uvaženu gospodu pisce nazivao stereotipovima, već prije mojim projekcijama njih, naravno, onako kako ih zamišljam prema njihovim literarnim djelima i biografijama. “Zagreb? Samo još jedan od gradova...” ponešto je drugačije intonirana, u gradskom slengu, priča s ulice, samoironična. Želio sam trajno zadržati (ili bolje: u tekst pretočiti!) doživljaje tijekom jednog besciljnog proljetnog dana. Suvremenici koji se spominju u priči daju i dodatnu, dokumentarnu dimenziju tom tekstu.
ROLAND ORCSIK: Zar ti ne smeta što se i ti šepuriš s reciklažom?
R. MLINAREC: Reciklaža je trend u svijetu. Fatalistički zvuči da je ionako sve već viđeno, sve napisano, sve pročitano... čovjek se zapita čemu raditi 134. varijaciju iste teme. No, kad pišem, ja drugačijim, vlastitim rečenicama stvaram i proživljavam novi smisao. Zato mislim da pisanje (još) ima smisla. Poput stalno novog smisla improvizacije u jazzu...
ROLAND ORCSIK: Bavio si se i prevođenjem baskijske poezije, kako si stigao do te kulture?
R.M.: Formalno sam završio, između ostalog, i studij etnologije i mislim da imam ugrađen osjećaj za različitosti kultura. Bavio sam se mišlju da radim magisterij na temu baskijskog identiteta, tako da sam pet–šest puta studijski boravio u tom dijelu Pirinejskog poluotoka. Nešto sam malo učio baskijski, ali to je vrlo neobičan jezik kojeg zna svega 25% Baska, a tih cca 300.000 govornika raspoređeno je na deset dijalekata i službeni baskijski. Naime, Franco je u Španjolskoj (Baski su redom bili republikanci u Španjolskom građanskom ratu) zabranio baskijski jezik u javnoj upotrebi. Tek od kraja sedamdesetih, poslije Francove smrti, ponovo se uvodi baskijski u škole, institucije, javni život. (Postoje čitave generacije Baska koje znaju tek nekoliko riječi maternjeg jezika.) Moj izlet u prevođenje baskijskih pjesnika bio je iniciran njihovom kvalitetom postmodernog izričaja, a radio sam uz pomoć španjolskog prijevoda i baskijskog originala, jer baskijski ne poznajem dovoljno. No, ipak sam uspio naučiti da se množina tvori jednako kao i u mađarskom jeziku, dodavanjem –k na kraju!
ROLAND ORCSIK: Podnaslov knjige Tkača snova je: Stare i nove priče. U čemu su stare stare priče, a u čemu su nove nove? Da li si obnovio ili si samo nastavio prethodnu poetiku? U čemu se sastoji taj poetički feeling
R. MLINAREC: Mislim da sam otišao korak dalje unutar iste poetike. "I" je ovdje veznik, koji odmah, i prije početka čitanja, naglašava jedinstvo starog i novog, mislim tu prije svega na motivsko–tematski sklop. Moje lutanje po prostorima i vremenima nije nasumično, ono je dio mog svjetonazora i interesa kao mojih internih kategorija, što rezultira poetikom koja se ozbiljuje u tekstu. Teme iz prošlosti jednako me intrigiraju kao i one iz sadašnjosti i budućnosti, a "staro" i "novo" okvir je za jedno te isto.
ROLAND ORCSIK: Na koricama imaš i jedan citat Jovana Nikolića: Grad bez glazbe je mrtav grad. Postoji li idealan grad sa glazbom, postoji li idealna država?
R. MLINAREC: Nema idealne države, nema idealnog grada, no lijepo je spekulirati o stvarima kakve bi mogle biti. Davno sam shvatio da su sve utopije (ako hoćeš od Morusa i Campanelle pa do konkretnih socijalizama/komunizama) pale zbog prirode ljudskog karaktera u zajednici. Idealna, ili bolje reći idilična, može biti mikrosredina u kojoj se ljudi razumiju: uredništvo, sportski klub ili tako nešto. Citat iz pjesme (koja je izvorno napisana na ciganskom) Jovana Nikolića jedan je od stihova koji me dugo prati: mislim da bez ritma i glazbe nema života, ni doslovno, ni u prenesenom značenju.
ROLAND ORCSIK: U saglasnošću s gore pomenutim kakva osjećanja gajiš prema svom rodnom gradu, Zagrebu?
R. MLINAREC: Zagreb je grad u kojem sam rođen. Nekada ga nisam volio ili sam u najmanju ruku prema njemu gajio proturječne osjećaje. No što sam stariji, znači mi sve više.
ROLAND ORCSIK: U tvojim tekstovima često spominješ Budimpeštu.
R. MLINAREC: Budimpešta je grad u kojem bih volio proživjeti bar nekoliko godina: kulturan, dovoljno velik, srednjoeuropski i dovoljno blizu Hrvatske (za slučaj da me shrva nostalgija za domovinom!). Smjestio sam neke događaje mog budućeg romana koji se bavi Austro–Ugarskom na svjež (nadam se!), ludistički, postmoderan način u Budim. A Mađarice (uzdah)...
ROLAND ORCSIK: U pjesmi Ideali, ideali se poistovećuju sa ideologijom. Zar nisu u tvojim pričama san i putovanje isto nekakva vrsta ideala, pa tako i ideologija?
R.M.: Ideali i ideologija, naravno, strogo teorijski gledano, nisu i ne mogu biti isto. Ideali su, bez sumnje, ono čisto, mišljeno, ono čemu se teži u duhu. Još za studija filozofije mučio me problem gdje je granica između ideala i ideologije, odnosno gdje jedno završava, a počinje drugo? Stigao sam do slijedećeg odgovora: U trenutku kada želimo “živjeti” svoje ideale oni postaju i ideologija. Točno je tvoje zapažanje da poistovjećujem ideale i ideologiju u toj pjesmi.
Nisam razmišljao o snu i putovanju kao o idealima/ideologiji, to su trenutno moje opsesivne teme. U svakom slučaju, zanimljivo pitanje na koje ću ti jednom odgovoriti.
ROLAND ORCSIK: Da li se još osjeća u hrvatskom duhovnom životu onaj predratni jugoslovenski multikulturalizam? U kom pravcu se kreće po tom pitanju mlada hrvatska scena?
R. MLINAREC: Multikulturalizam? Prvo je pitanje je li istinskog multikulturalizma u Jugoslaviji uopće bilo? Ne mogu objektivno odgovoriti na to pitanje. Meni se čini da ga nije bilo, jer da ga je bilo, rata ne bi bilo. Multikulturalizam podrazumijeva uvažavanje drugoga, njegovih običaja, jezika. Sjećam se zgoda iz jugoslavenske vojske sredinom osamdesetih. Službeni jezik bio je srpsko–hrvatski što znači uglavnom srpski, a u spavaonici se govorilo i albanski i mađarski i slovenski, na što oficiri nisu gledali s odobravanjem. Jer, u glavama tih polupismenih vojničina, oduvijek je postojala zavjera protiv Jugoslavije, "neprijatelj nikada ne spava" bila je parola u prostorijama veze. Čim je netko govorio drugim jezikom od propisanog gledalo ga se s podozrenjem, jer "ako ga ne razumijem, on sigurno nešto sprema protiv mene". Čak i makedonski (cijela ova priča odigravala se u Makedoniji) je bio nepoželjan unutar kasarne. Ta looserska vojska bila je za mene ogledalo odnosa u bolesnom društvu. Ja ne bih nazvao multikulturalizmom osobne kontakte pojedinaca ili intelektualne elite; multikulturalizam je i u svijetu više apstrakcija kojoj se teži, nego konkretno stanje na terenu (uzmimo samo primjere Španjolske, Belgije, Sj. Irske, USA, Francuske, da ne spominjemo balkansko susjedstvo!). Prije devedesetprve i rata postojala je razmjena (i) kulturnih dobara unutar Jugoslavije. Generacije koje su se školovale prije tog vremena dolazile su u doticaj s knjigama, novinama, idejama, no i tada se sve završavalo uglavnom na Zagrebu i Beogradu, te Sarajevu i Novom Sadu. ("Manjiski" narodi oduvijek su bili u "drugom planu", zbog nepoznavanja njihova jezika i dodatnog prevođenja.) Osobno sam pratio nekadašnju srpsku proznu produkciju, koja je tada, po mom mišljenju, bila uglavnom superiorna hrvatskoj. Rat je zaustavio protok ideja, s istoka su nam uglavnom dolazile bombe i avioni, tako da nije postojala ni želja ni volja za "jugoslavenskim idejama" i "kulturnim prostorom". Posljednje dvije–tri godine pojavilo se nešto srpskih knjiga privatnim kanalima u Hrvatskoj, ljudi su pročitali i tu je sve stalo. Dojam je da se srpska proza prilično srozala, uz rijetke iznimke (David, donekle Basara), ili je ne poznajemo dovoljno. Jedini "kulturni" proizvod koji je uvijek dobro prolazio u Hrvatskoj i koji je stalno prisutan je srpski film, ali mislim da komedije nisu dovoljne da se stvori ideja multikulturalizma. Hrvatska mlada proza (ako tu računamo one do trideset i neke godine) okrenuta je uglavnom svojim temama, urbanim, morbidnim, underground, a ishodište se nalazi u domaćoj stvarnosti i (ne)prilikama, te u britanskoj novoj sceni (primjerice, Kureishi). Ne bih rekao da se osjećaju u pisanju bilo kakvi tragovi jugo–"multikulturalizma", iako je moja generacija živjela do dvadeset i neke u toj zemlji i ima specifična iskustva. A svako je iskustvo dragocjeno ako preživiš!
ROLAND ORCSIK: Kod tvojih priča nema nikakvog balkansko–ratnog diskursa. Je li to svjesno tematsko određenje ili ne?
R. MLINAREC: Ako ne voliš rat i od njega bježiš, zašto o njemu pisati? Imam vrlo određeno iskustvo i poglede vezane uz rat. Ne želim biti pisac mraka, sve te priče su stravične. Dovoljno je da sam izgubio prijatelje i godine postavljajući si bespredmetna pitanja dok je on trajao.
ROLAND ORCSIK: Da li si u kontaktu sa južnoslavenskim piscima izvan Hrvatske?
R. MLINAREC: Jesam. Prvenstveno s piscima iz Bosne i Hercegovine, točnije Mostara i Sarajeva. U Mostaru postoji časopis za urbane spavače “Kolaps” kojeg uređuje mlada i perspektivna ekipa (Nedim Ćišić, Meša Begić, Marko Tomaš) neopterećena akademizmom i s mnogo literarne mašte. Njihov časopis iz broja u broj dobiva na zrelosti i sadržajnosti i sigurno će u budućnosti biti nezaobilazan u tamošnjoj literarnoj produkciji. Tu su svakako i Dragan Šimović te Miro Petrović, poznati BiH književnici, također stanovnici Mostara.
ROLAND ORCSIK: Ima li zajedničke točke između Danilo Kišova “outsiderizma” i tvoje koncepcije sna/putovanja?
R. MLINAREC: Volim putovati. Znatniji dio našeg kontinenta obišao sam vlakovima. Kolodvori, kuće i odmorišta vlakova, nezaobilazni su dio putovanja. Jedan ciklus mojih proza tematski se bavi upravo fenomenom kolodvora, stanica, putnika, prolaznika, stranaca, mijenjanja krajolika, kako materijalnih, tako i duhovnih... “Uvod u kolodvorske priče” tek su naznake i prednacrti jedne veće cjeline (“Kolodvorske priče”).
Outsiderizam? Pa, svaki pisac bi trebao moći biti "po strani" i "iznad stvari", "promatrač i komentator" ukoliko želi stvarati literaturu. Već samim time što je pisac, on je nominalno "s one strane", ako ničeg drugog, onda barem teksta. Mislim da je biti outsider prednost.
ROLAND ORCSIK: Da li se spremaš za svoj "prvi roman"?
R. MLINAREC: Završavam knjigu kratkih priča i radim na romanu „Smrt u Švedskoj“ (radni naslov). Pisanje romana zahtijeva drugi tip discipline i koncentracije od pisanja kratkih priča. Priču napišem gotovo uvijek brzo i lako. Neko vrijeme razmišljam o njoj, eventualno skiciram neka karakteristična mjesta ili koju intrigantnu rečenicu, preokret, a potom, kad mi stvar sazrije u glavi, u nekoliko sati je pretačem u rukopis, gotovo djelo. Život u velikom gradu zahtijeva žestoki tempo, a pisati roman noću poslije cjelodnevne zaokupljenosti stvarima od kojih se preživljava nije jednostavno. Za roman je potreban kontinuitet, pisanje iz dana u dan, neprekidanje niti... u suprotnom, to ide mnogo sporije. Za sada, roman pišem na mahove, u rijetkim trenucima tišine, dok grad spava.
ROLAND ORCSIK: Neke tvoje priče su već prevedene, a neke su u toku, što ti znači objavljivanje na stranim jezicima?
R. MLINAREC: Mnogo. Svaki je prijevod novo testiranje univerzalnosti vlastitih ideja, pred čitateljima koji dolaze iz drugog kulturnog, socijalnog, literarnog i bilo kojeg drugog konteksta. Prijevod je zapravo nova knjiga, a autora kopka (osim ako ne mrzi vlastito djelo!) kako to što radi doživljavaju stranci: Nijemci, Mađari, Englezi, Amerikanci, Slovaci... Trudim se da moje priče funkcioniraju na barem tri do četiri razine, tako da mogu biti različito prihvaćene i različito shvaćene ovisno o predznanjima i obrazovanosti čitatelja. Postoji transparentni sloj, priča sama, temeljna struktura, te dva do tri nadsloja (superstratusa, rekli bi arheolozi) koje je moguće toliko uspješno "odgonetnuti" koliko čitatelj ima znanja. Ovo je vrlo zanimljivo kad se priča transponira u drugi kontekst. Primjerice, zagrebačke priče u kojima je za atmosferu vrlo važno što se i kako spominje u dijalozima (mjesta u gradu, poznati likovi iz stvarnog života) zbog konotacija hrvatskih čitatelja, funkcioniraju na temeljnoj razini kao zanimljive priče i u prijevodima, a u zamjenu za izgubljeni hrvatski kontekst, u "strani/prevedeni" sloj ulaze, primjerice, očekivanja i zamišljanja prevoditelja o Zagrebu iz njegovih predodžbi. Po dosadašnjih spoznajama o prijemu mojih kratkih priča na stranim jezicima, vrlo sam zadovoljan...
ROLAND ORCSIK: Da li bi te zadovoljilo da se čovječanstvo na tebe sjeća kao na jedinog hrvatskog pisca nobelovca?
R. MLINAREC: Što? Da uzmem lovu od čovjeka koji je izumio dinamit!? Pa dobro, već odavno sanjam o ugodnom stanu u Budimpešti na Rozsadombu, naravno s pogledom na Dunav i parlament. A ostalo bi valjda nešto i za ljetovanje...
ROLAND ORCSIK: Zar ti još nije dosta ove inter youhe?
R. MLINAREC: Uh, je! Moja samosvijest i temeljno pitanje literature sežu u moju šestu–sedmu godinu života kada sam se upitao: "Zašto se rađamo kad ionako svi moramo umrijeti?!"
ROLAND ORCSIK: O.K., svršimo onda. Hvala na razgovoru i na međunarodnoj suradnji.
R. MLINAREC: Nema na čemu! Ovo je tek početak našeg prijateljstva.
Razgovor vodio: Orcsik Roland
Tekst preuzet iz mađarskog časopisa: Fosszília, 2000/2., Segedin.
Bilješka o autoru:
Robert Mlinarec rođen je u Zagrebu 1966. Školovao se u rodnom gradu. Studirao je na Filozofskom fakultetu, grupe filozofija, etnologija i informatika.
Pojedine priče do sada su prevedena na engleski, njemački, mađarski, poljski, slovenski, slovački, talijanski, bugarski, francuski i makedonski jezik. Cjelovite knjige prevedene su na slovenski, mađarski, njemački, engleski i makedonski jezik. Ima pedesetak kritika i prikaza knjiga na navedenim jezicima. Uvrštavan u više antologija hrvatske kratke priče te u »Povijest hrvatske književnosti« Slobodana P. Novaka. Broj 1/1999. književnog časopisa »Quorum« posvećen je Mlinarčevoj poetici, autopoetici i kritičkim osvrtima na njegovo pisanje. Nastupio na više Festivala europske kratke priče. Putovao po Europi i Australiji, kraće živio u Engleskoj i nešto duže u Austriji. Osim pisanja prevodi s engleskog stručnu literaturu, slovenskog (prozu i poeziju) te makedonskog jezika (prozu i poeziju). Slobodni pisac i urednik, član Društva hrvatskih književnika, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika te član Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.
Nagrađivan za kratku prozu: »Nagrada Karlovačkog lista«, »Nagrada Ranko Marinković« (2. nagrada za priču »Smrt u Švedskoj«), »Nagrada Večernjeg lista« (3. nagrada za priču »Program uživo«). Za roman »Moji grafiti« dobitnik je nagrade Mato Lovrak za najbolji dječji roman u 2006. godini.
Bibliografija
1. Georginine suze, Naklada MD, Zagreb, 1997. – priče
2. Film od pet sekunda, Area grafika, Zagreb, 1997. – poezija
3. Quattro stagioni (sa Z. Ferićem, M. Kišem i B. Perićem), Area grafika, Zagreb, 1998. – priče
4. Tkači snova, Stajer–graf, Zagreb, 1999. – priče
5. Mali noćni pomagači, Egmont, Zagreb, 2000. – slikovnica
6. Sve o vjetrenjačama, Naklada MD, Zagreb, 2002. – priče
7. Tkači snova, e–izdanje, DPKM, Osijek, 2002. – priče
8. Tkalci sanj, Franc–Franc, Murska Sobota, 2003. – priče (prijevod)
9. Álomszövők, Messzelátó, Szeged, 2003. – priče (prijevod)
10. Triangulacija (sa J. Mlakićem i D. Šimovićem, Hercegtisak), Split–Široki Brijeg, 2003. – pripovijetke
11. Hronika na nemirniot son, Blesok, Skopje, 2004. – izbor priča (prijevod)
12. Vse o vetrnicah, Apokalipsa, Ljubljana, 2005. – priče (prijevod)
13. Sve o vjetrenjačama, 2. izdanje, Naklada MD, Zagreb, 2005. – priče
14. Dobrodošli u školu, Zagreb, 2005. – edukativna slikovnica
15. Tragovi/Traces (sa Davorom Šunkom), Zagreb, 2006. – kratke proze (dvojezično)
16. Vremenski stroj i druge priče, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2006. – priče
17. Dobrodošli u školu, 2. izdanje, Zagreb, 2006. – edukativna slikovnica
18. Moji grafiti (sa R. Bjelčićem i V. Bakarićem), Matica hrvatska, Vinkovci, 2006. – roman za mlade
19. Sve o vjetrenjačama, e–izdanje, DPKM, Osijek, 2007. – priče
20. Dobrodošli u školu, 3. izdanje, Zagreb, 2007. – edukativna slikovnica
21. Klik–klik, Matica hrvatska, Vinkovci, 2007. – roman za mlade
24. Moji grafiti (sa R. Bjelčićem i V. Bakarićem), Genija, Ljubljana, 2007. – roman za mlade
22. Moji grafiti (sa R. Bjelčićem i V. Bakarićem), 2. izdanje, Matica hrvatska, Vinkovci, 2008. – roman za mlade
23. Stari grafiti (sa R. Bjelčićem i V. Bakarićem), Matica hrvatska, Vinkovci, 2008. – roman za mlade
25. Stari grafiti (sa R. Bjelčićem i V. Bakarićem), Genija, Ljubljana, 2008. – roman za mlade
24. Moji grafiti (sa R. Bjelčićem i V. Bakarićem), IPS Media, Beograd, 2008. – roman za mlade
25. Stari grafiti (sa R. Bjelčićem i V. Bakarićem), IPS Media, Beograd, 2008. – roman za mlade
Dodaci:
Autorski tekstovi
Robert Mlinarec, Izbor iz proze, 2013.
Robert Mlinarec, Sve o vjetrenjačama
Knjige online
Elektroničke knjige: Sve o vjetrenjačama
Elektroničke knjige: Tkači snova
Izbor tekstova (kritika, eseja, prijevoda)
Davor Šišović: Tkači snova
Dop magazin: Sve o vjetrenjačama
Korisni linkovi
održano 20. studenog 2013.
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Boris Beck
Attendee key: Participant
Dječji ključevi za razumijevanje svijeta
Boris Beck: «Krila u koferu», eseji, Disput, Zagreb, 2004
Kad uzmem novu knjigu u ruke, volim prvo pogledati bilješku o piscu. U ovoj knjizi, takva nam bilješka između ostalog kaže: «Boris Beck rodio se u Zagrebu 1965, ali prve znakove inteligencije počeo je pokazivati tek 1987. Životna želja da iz studentskog doma prijeđe izravno u starački nije mu se ostvarila – dogodio mu se peh da je završio oba svoja studija, prvo geodezije, a poslije hrvatskog jezika i književnosti. (...) Napisao je još zbirku priča Metak u srcu Svetog Augustina i knjigu eseja Mrtvaci pod poplunom, te mjuzikl za tinejdžere Grič Witch. Boji se duboke vode, a najsretniji je kad u vrtu ispod listova zelja nađe malu slatku bebu».
Iako nam ništa ne govori o knjizi, ovakva nam bilješka odmah na prvi pogled u vrlo simpatičnom svjetlu predstavlja njenog autora. A kad vratimo stranice na početak i počnemo čitati, simpatije, odobravanja, osmijesi koji će trenutke prijeći i u grohot, stvaraju se i na drugi, i na treći pogled. Već na prvim stranicama primjećujemo da su djeca u središtu svijeta o kojem Beck piše.
Pojam iz naslova knjige javlja se već u prvom eseju, odmah na prvoj stranici. Dijete gleda crtić, i pita tatu neka mu kupi krila u koferu, ista kao ona s ekrana. Želja, koliko god fantastična bila, na kraju knjige zamalo se ostvaruje, kofer s krilima pojavljuje se u stvarnom životu, u izlogu dućana u susjedstvu. Ali do ostvarenja želje treba proći čitava knjiga, a kroz ovu knjigu upoznati nam je najprije osebujan dječji svijet, onaj što ga djeca sebi stvaraju sama, zatim svijet što ga djeca stvaraju svojim roditeljima i drugim odraslim bićima oko sebe, i naposljetku, svijet što ga odrasli, ponekad nažalost samo naoko, stvaraju radi djece.
Beckovi eseji će nam, mrvu po mrvu, riječima i rečenicama koje ćemo odmah potpisati iako bi nam takve teško pale na pamet, dočarati dječji svijet kakav ni po čemu nije inferioran svijetu odraslih. Nizom fenomenalnih usporedbi uvjerit će nas da grandiozne pojave u svemiru nisu ništa spram svakodnevnih radosti i užasa što nam ih priređuju vlastita djeca. Objasnit će nam, na vlastitim životnim primjerima, da djeca mogu pridonijeti ponovnom uspostavljanju zanemarenog nam društvenog života. Biologiju dječjeg napredovanja kroz život koju smo prije vlastitog iskustva neuspješno nastojali spoznati iz knjiga, on će nam dopuniti zornim, uvjerljivim i neizmjerno zabavnim kronikama razvitka dječjeg duha. Među ostalim, naći ćemo i zanimljivo lingvističko objašnjenje što se to, u jezičnom smislu, događa kad dijete kaže popenjati a ne popeti, operati a ne oprati, i slične umotvorine kojih svaki roditelj ima zapisano ili zapamćeno na desetke.
Odrasli će teško, to pokazuje čitava ljudska povijest, doista razumjeti svijet djece, a kako djeca upoznaju i doživljavaju svijet odraslih, odraslima će biti još veća nepoznanica nisu li marni promatrači i kroničari dječjeg odrastanja poput autora ove knjige. Djeca su iskrena i nevina, neki odrasli to prepoznaju, a neki ne, pa će stoga sljedeća u knjizi opisana zgoda izazvati zaprepaštenje samo u nespremnom roditelju: otac s malenim sinom šeće zagrebačkim Markovim trgom, i pred zgradom Vlade klinac se zatrči prema policajcu što je stražario na ulazu, i glasno mu kaže – «Idi lovi lopove!», na što policajac, izgleda prava osoba na pravom mjestu u pravo vrijeme, malome odvrati: «Ne moram, svi su unutra!».
Ova knjiga je ipak knjiga eseja, a ne roditeljski autobiografski roman. Međutim, sve do kraja, kad se prelazi na malo teže teme, one o književnosti, jeziku i književnicima, o politici, o potrošačkom društvu, o ovisnostima, o raznim pojavnostima «stvarnog svijeta», dječji ili djetinji pogled na svijet jedan je od važnijih ključeva za tumačenje tih pojava, uz brojne reference iz književnosti. Ova Beckova knjiga nije «priručnik za samopomoć», što treba jako naglasiti čitateljima koji se takvim knjigama inače služe. Međutim, ljudima koji inače čitaju knjige, «Krila u koferu» mogu sasvim fino spojiti svjetove koji su ranije izgledali nespojivima, mogu dati puno korisnih naputaka kako živjeti s djecom i uz djecu u svijetu koji pruža tako malo ohrabrenja i zadovoljstva.
Davor Šišović
Bilješka o autoru:
Boris Beck (Zagreb, 1965) diplomirao je 1991. na Geodetskom fakultetu, a 2003. i na Filozofskom, hrvatski jezik i književnost gdje je na Odsjeku za kroatistiku 2012. obranio doktorsku disertaciju Diskurs političkih biografija Josipa Horvata. Zaposlen je na Medijskom sveučilištu u Koprivnici, a dosad je bio urednik u Vijencu i Zarezu te je uređivao kulturnu rubriku u Nacionalu. Također uređuje i vodi emisiju Kulturogram na Hrvatskom katoličkom radiju. Urednik je u kulturnom magazinu Gordogan, glavni je urednik časopisa za kulturu, umjetnost i znanost Autsajderski fragmenti te surađuje s Hrvatskim biblijskim društvom i Fakultetom političkih znanosti. Član je Hrvatskog društva pisaca i Kajkavskog spravišća. Za svoje tekstove dobio je više književnih nagrada i stipendija. Oženjen je i otac četvero djece.
Članke, eseje i priče objavljivao je u brojnim časopisima (Ƃpoƌ, Europski glasnik, Kaj, Knjigomat, Kolo, Narodna umjetnost, Op.a, Quorum, Reč, Svjetlo riječi, Tema, Treća...), a uvršteni su mu i u više literarnih i znanstvenih zbornika: Plimaši (1997), Igrom protiv rešetaka: Boalovo kazalište (2005), Slobodni udarac (2006), Kulturni bestijarij (2007), Riječi i riječi. Rječnik III. programa (2008), Ljubim tvoje usne tisuću puta (2008), Jezični varijeteti i nacionalni identiteti (2009), Blizu križa s tobom stati (2010), Mitski zbornik (2010), Književna životinja (2012).
S Igorom Rajkijem objavio je roman Ne bih o tome (Zagreb, 2008), a samostalno sljedeće knjige: Metak u srcu Svetog Augustina (Zagreb, 2003; Beograd, 2003; Sofija, 2008; e-knjiga, 2010), Mrtvaci pod poplunom (Zagreb, 2004; e-knjiga, 2013), Krila u koferu (Zagreb, 2004; e-knjiga, 2011), Politički portreti Josipa Horvata (Zagreb, 2013)
Dodaci:
Autorski tekstovi
B.Beck, Četiri zadnje stvari, priča
B.Beck, I.Rajki, Ne bih o tome, iz romana
B.Beck, Bog dijamantnog srca, esej
B.Beck, Razmišljanja ležećeg policajca, esej
Kritike
G.Duhacek, Beck i Rajki kao Iljf i Petrov, kritika
I.Žanic, Autor koji je nestao – kritika
Internetske stranice:
Knjigomat, interview
Klokanica, interview
Moderna vremena Info
Academia.edu
Lupiga
Program Pisci na mreži dobio je nakon dvije godine, prisutnošću i sudjelovanjem sudionika međunarodnog projekta „Once upon a time…in Europe“ u programu, svoju međunarodnu čitateljsku dimenziju.
Riječ je o međunarodnom projektu, u koji je zahvaljujući, između ostaloga, Aquilonisu uključena i Hrvatska, a koji potiče čitanje, upoznavanje s europskom književnošću i doprinosi razvoju kvalitete cjeloživotnog učenja, s naglaskom na čitatelje dobi od 50 i više godina. Uvjereni smo da i ta čitateljska dob, njezino iskustvo i interesi potpomažu važnosti i životnosti suvremene hrvatske književnosti, njezinih čitatelja, kritičara, odnosno učenika i nastavnika.
 |
 |
|
Ova publikacija nastala je uz financijsku pomoć Europske unije. Za sadržaj publikacije isključivo je odgovoran autor i ni na koji se način ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije. |
|
održano 24. listopada 2013.
Program Pisci na mreži dobio je nakon dvije godine, prisutnošću i sudjelovanjem sudionika međunarodnog projekta „Once upon a time…in Europe“ u programu, svoju, gotovo bismo neskromno rekli, zasluženu međunarodnu čitateljsku dimenziju. Riječ je o međunarodnom Grundtvig projektu, u koji je zahvaljujući, između ostaloga, Aquilonisu uključena i Hrvatska, a koji potiče čitanje, upoznavanje s europskom književnošću i doprinosi razvoju kvalitete cjeloživotnog učenja, s naglaskom na čitatelje dobi od 50 i više godina. Uvjereni smo da i ta čitateljska dob, njezino iskustvo i interesi potpomažu važnosti i životnosti suvremene hrvatske književnosti, njezinih čitatelja, kritičara, odnosno učenika i nastavnika.
Ovaj virtualni susret održan je u Tehničkoj školi u Zagrebu gdje nam se, pored online sudionika, pridružilo preko 40 sudionika iz 8 europskih zemalja.
 |
 |
 |
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/join
Recording ID: Writers
Attendee key: Participant
Figure ponavljanja u pjesništvu Miroslava Mićanovića
Tekst: Krešimir Bagić
Fenomen ponavljanja jezgreni je pjesnički fenomen, a figure ponavljanja, uz metaforu, vjerojatno najstarije i, za razliku od nje, najjednostavnije figure . Francuski stilističar Georges Molinié otišao je tako daleko da je ustvrdio kako je "ponavljanje, sve do novog epistemološkog otkrića, jedino neosporno sredstvo identifikacije jezične činjenice u literarnoj pragmatici" . Doista, ponavljanje obilježava lirski govor na svim razinama - od zvukovne preko leksičke, sintaktičke, metričke i semantičke do kompozicijske i tekstualne. Funkcije ponavljanja u pjesmi su kompozicijsko raščlanjivanje teksta, povezivanje njegovih dijelova u skladnu cjelinu te isticanje vertikalnosti pjesničkoga znaka. Njegovi konkretni učinci mogu biti naglašavanje afektivnosti ili čak egzaltiranosti lirskoga subjekta, rezimiranje ili komentiranje prethodno rečenoga, uloga magijske formule itsl.
Književni pojmovnici i rječnici stilskih figura obično, uz manje ograde, figure ponavljanja promatraju kao mikrostrukturalne figure, tj. figure koje su ograničene na pojedine segmente diskurza i čiji se smisao izvodi iz smisla konkretne diskurzivne cjeline. U većini slučajeva takvo gledanje pogađa ulogu ponavljanja u književnom tekstu. Međutim, postoje tekstovi u kojima se ponavljanje promeće iz lokalnog u globalni postupak te postaje jedno od ključnih uporišta za razumijevanje cjeline. Tada se nedvojbeno mora promijeniti i analitičareva vizura.
Ovdje ću pokušati izdvojiti i opisati figure ponavljanja u pjesništvu Miroslava Mićanovića (1960), pjesnika koji je svoju poetiku artikulirao osamdesetih, i to primarno na stranicama časopisa i biblioteke Quorum. Počet ću dvama citata u kojima Mićanović metapoetičkim iluminacijama osvještava svoju strategiju pisanja. On, naime, već u lirskom prvijencu, u poenti naslovne pjesme "Grad dobrih ljudi", konstatatira: i sve se ponavlja. Sedam godina poslije, u pjesmi "Ruža vjetrova", lirski se sugovonik obraća lirskome subjektu riječima: tako si dosadan,/ ti čitav život opisuješ nekoliko prizora/ koje nisi razumio. Iako se obje poetske tvrdnje više tiču subjektova iskustva nego iskazivačkih navika, ipak ih je moguće promatrati kao simptome koji su postupak ponavljanja pretvorili u Mićanovićev iskazivački kanon. Dosad se u poeziji Miroslava Mićanovića kristaliziralo četiri oblika ponavljanja: 1. zvukovna, 2. leksička i 3. kompozicijska ponavljanja te 4. ponavljanje ili udvajanje teksta.
Iako je riječ o autoru koji se od početka opredijelio za slobodni stih kao metrički okvir poetskoj misli, u njegovoj lirici, posebice u prvoj knjizi, relativno se često pojavljuju glasovne figure. One su uglavnom ograničene na sintagmu, stih ili poetsku rečenicu. Među inim, u "Gradu dobrih ljudi" zatječemo sljedeće sintagme: 'kobilje obilje fraza', 'crni cimer crnac', 'okružen okužen', 'prašina praši na', 'prije slova naslova' i 'hroma harmonika'. Od stihova izdvajaju se 'u tramvaju, uredu, u redu' i 'to su moje tijesne ko sobe tjeskobe', a od poetskih rečenica 'Žicam/ Lice/ Ulice' i 'već prije oboljela od/ rijetkih tumora/ umora. Kako je razvidno iz navedenih primjera, Mićanović najčešće poseže za aliteracijom, asonancom, nepravom rimom, anagramom. Ozvučujući segmente pjesme, njegov lirski subjekt preko glasovno djelomice podudarnih označitelja približava različite evidencije, afektira i upisuje svoj ambivalentan odnos prema pjesničkoj tradiciji. Budući da su zvukovne figure razmjerno rijetke u kasnijim Mićanovićevim zbirkama, njihovo je pojavljivanje u lirskom prvijencu tretirati kao uvodno iskušavanje tehnike pjesme ili, kako je primijetio jedan njegov kritičar, kao "pojačanu repetitivnu intenciju, koja pravocrtno pripovijedanje zvukovno restimulira, ritmički mjestimično ubrzava, pa zatim siječe".
Bilješka o autoru:
Miroslav Mićanović rođen je 15. kolovoza 1960. godine u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče, kritike i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na druge jezike. Sastavio s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih "Strast razlike, tamni zvuk praznine" (Quorum, Zagreb, 1995). Autor antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagreb, 2006), prevedene na engleski i mađarski jezik. Objavljuje poeziju, prozu i kritike na radiju, u dnevnim novinama i časopisima. Sudionik hrvatskih i europskih književnih festivala, voditelj radionica poezije i kratke priče, organizator i voditelj projekta poticanja čitanja Čitaj!, (s M. Zrnčić i M. Barbaroša-Šikić), programa Pisci na mreži (s M. Barbaroša-Šikić). Dugogodišnji je urednik časopisa Quorum i biblioteka u izdavačkom poduzeću Naklada MD. Radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Živi u Zagrebu.
Objavio: Grad dobrih ljudi, poezija, Zagreb, 1984. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2005); J. Matanović, V. Bogišić, K. Bagić, M. Mićanović Četiri dimenzije sumnje, knjiga kritičkih tekstova, Zagreb, 1988; Zid i fotografije kraja, poezija, Rijeka, 1989. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2008); More i prašina, grafičko-pjesnička mapa (s V. Zelenko), Zagreb, 1991; Zib, poezija, Zagreb, 11998; 22001; B. Čegec, I. Prtenjača, M. Mićanović Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate, izbor iz poezije, Zagreb, 12002, 22003; Trajekt, proza, Zagreb, 2004. (prijevod na poljski: Prom, Katowice, 2011); B. Čegec, S. Karuza Tri krokodila, proza, Zagreb, 2005; Zapadni kolodvor, proza, Zagreb, 2006; Jednosmjerna ulica, proza, Zagreb, 2010; Tisoč majhnih sonc na razbitem steklu, izbor iz poezije, Ljubljana, 2011; Dani, poetsko-prozni tekstovi, Zagreb, 2011; Divji pes, izbor priča, Ljubljana, 2011.
Dodaci:
Grad dobrih ljudi, izbor, 1984.
Zid i fotografije kraja, izbor, 2008.
Internetske stranice:
Jutarnji list: Miroslav Mićanović - Pripovjedač koji je s hrvatskom prozom ‘u neuhvatljivom odnosu’
MojaRijeka.hr - Branko Čegec i Miroslav Mićanović - predstavljanje knjiga (YouTube)
Knjiški moljac blog: Miroslav Mićanović o "Trajektu" i koječemu drugome...
održano 25. rujna 2013.
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Marko Pogacar
Attendee key: Participant
Marko Pogačar: Predmenti, Algoritam, Zagreb, 2009.
"Taj je bespomoćan/ kao jabuka pred gravitacijom" kaže mladi hrvatski pjesnik Branislav Oblučar u pjesmi: "Što činiti promatraču ptica?" Njegovo pitanje sliči dosjetki o nečijoj zbunjenosti ili nepokretnosti. Da nije umreženo u pjesnički tekst i da mu nije do gotovo fenomenološkog motrenja poretka stvari, olako bi se dalo iskoristiti kao moto osamljeničkom poslu u kojem se zatječu mlađi hrvatski pjesnici devedesetih.
Ali prije će biti da oni (hrvatski pjesnici devedesetih) pišu, između ostalog, u sjeni kritičkog i interpretativnog vrednovanja, koje je u panorami Off-line (Quorum, 5-6/2001) izveo u svom predgovoru književni teoretičar i pjesnik Tvrtko Vuković, koji je ustvrdio da praksu devedesetih određuju: zaborav, prazna sadašnjost i 'ne-znanje'.
Malen broj kritičara koji bi redovito pratili i vrednovali književnu produkciju, smanjivanje prostora namijenjenog knjigama poezije u dnevnim novinama, na radiju i televiziji, učinilo je pjesnički (autorski) posao osamljeničkim.
Međutim, poezija Marka Pogačara nije bespomoćna nego se upravo svojom jakošću izdvaja iz postojećeg konteksta mlađe hrvatske pjesničke generacije. Marko Pogačar (Poslanica običnim ljudima, 2007) i knjigom pjesama Predmeti svodi račune i iskustva devedesetih u paradoksalnoj nesvodivosti različitoga odnosa prema jeziku i prostoru, što sasvim sigurno najmlađoj hrvatskoj poeziji daje novu energiju i senzibilnost.
Uvažavanje tradicije (pjesničko-fenomenološka istraživanja D. Dragojevića, Z. Mrkonjića, ali u prvom redu Nikole Šopa) ovdje dobiva na iznimnoj osebujnosti, jer pjesnički je glas u njegovu radu potpomognut različitim međuglasovima, referencama, naslovima i fusnotama. Kruženje oko predmeta, gledanje i promatranje, sagledavanje ispunjava poeziju Marka Pogačara onom intrigantnošću kojom se kategorije vremena i prostora izmjenjuju, nadomještaju (predmet – kao središnji tematsko-motivacijski sklop nadaje se čitatelju i govorniku: prije / poslije.)
Reference na postojeću literaturu, uvođenje kategorija iz postojeće radne prakse (odmor, praznina, rat) nižu se kao na pokretnoj traci, ali istodobno žive i nestaju u sjeni prolaznosti, potrošivosti. Tko je njihov korisnik? Tko je govornik? Tko konzument? Pitanja i odgovori ostaju na rubu njihova stvarnog tijela: nastaje prostor pjesme koji nas privlači svojom pokretljivošću i značenjima. U tijelu su njegovih pjesama utisnuća za koja smo mislili da su nestala s horizonta pjesničkog gledanja, ali u rukopisu Marka Pogačara nedvosmisleno se razaznaju tragovi (znaci) novih značenja i nove senzibilnosti. (Miroslav Mićanović)
Marko Pogačar (predgovor)
JER MI SMO MNOGI
Suvremeno hrvatsko pjesništvo svojim riječima
O OPSJEDNUTOSTI
Početkom 2008. godine internetski portal posvećen knjizi i književnosti Booksa.hr predložio mi je da, u okviru jednog od njihovih (polu)mjesečnih specijala, popratim aktualnu domaću pjesničku scenu. Kako to, po kritičarskoj „službenoj dužnosti“, ali još više kao predani čitatelj, ionako s velikim zadovoljstvom činim, ponudu sam objeručke prihvatio. Postavilo se, međutim, pitanje koncepcije apostrofiranoga periodičkog priloga – valjalo je, prije svega, barem pokušati definirati što referentna „scena“ (počevši od neadekvatnosti termina, njezine permanentne zakulisnosti) jest, odrediti kriterije i uvjete kojima bi se pobliže uokvirio zadani atribut – njezina aktualnost. Osim toga, valjalo je i, barem donekle, odgovoriti na izazove i mogućnosti koje donosi internetski medij.
Na formu razgovora odlučio sam se lako: u to vrijeme nitko na taj način nije sustavno pratio suvremeno pjesništvo, a i činilo mi se da bi, donekle dinamična, dijaloška forma – nauštrb monološkim portretima, kritičkim prikazima ili čemu sličnome – bolje odgovarala mediju-domaćinu i recepcijskoj logici Mreže. Činilo mi se, osim toga, da će, sagledani u svojoj ukupnosti, sakupljeni razgovori pružiti svojevrstan polifoni, sinkronijski uvid u polje „iznutra“, kakav bi serija analitičkih i/ili sintetičkih tekstova na zadanu temu teško priskrbila. U tu svrhu neka se pitanja iz razgovora u razgovor ponavljaju ne bi li se, iz spomenute polifonije, dobila poliperspektivna slika određenih više ili manje aktualnih, kritički još nedovoljno usustavljenih poetičkih fenomena, dobio izravan uvid u to što sami pjesnici smatraju formativnim za vlastiti opus, što ih, kao „zainteresirane čitatelje“, u kontekstu recentne produkcije najviše zanima i tomu slično.
Tehničke mogućnosti koje medij pruža, međutim, iskoristio sam minimalno. Mogućnost da se razgovori u virtualni prostor postave u formi podcasta – snimljenog audio/vizualnog priloga koji bi omogućio da čujemo autorski glas, razgovoru donio nezamjenjivu dinamiku izravne razmjene riječi i nesumnjivo pridonio medijalnoj „atraktivnosti“ samog specijala, odbacio sam iz dva razloga. Prvi je bio prije svega tehničke i operativne prirode – neposjedovanje odgovarajućeg snimača, ograničeni mrežni prostor i problemi oko fizičkog kontakta s autorima nenastanjenim na posve istim geografskim širinama. Drugi je razlog ponešto konzervativnije konzervacijske prirode. Činilo mi se, naime, da bi mnogo bolje bilo da se – s obzirom na teme koje se kreću u rasponu od rafiniranih (auto)poetičkih refleksija, preko sasvim osobnih impresija do dijakronijskih pregleda stanja polja, ali i činjenicu da će sami razgovori, u svojoj ukupnosti, vlastiti književnopovijesni kredit realizirati tek s razumnim vremenskim odmakom – proizvođačima teksta pruži prilika da o svojoj djelatnosti govore i misle upravo u vlastitom „kućnom“ mediju. Razgovori su tako vođeni e-mailom i, iako sam priželjkivao upravo suprotno, iz mahom temporalnih razloga, na kraju najviše nalikuju upravo klasičnoj novinskoj formi pisanog intervjua. Vremena za potpitanja, polemiku i raspravu – ukratko sve ono što razgovor čini razgovorom – bilo je malo, i ona se, nažalost, pojavljuju samo iznimno.
Na problem sužavanja polja i izbora autora bilo je teže odgovoriti. Odlučio sam se na pristup koji je istovremeno teško i nevjerojatno lako braniti: pokušao sam, naime, što doslovnije odgovoriti na inicijalni poziv – predstaviti „aktualnu pjesničku scenu“ – pa i pod uvjetom da je se istu u nekoj mjeri fingira; štoviše, uz uvjerenje da je takvo fingiranje jedini mogući način da se ona uopće konstituira. Metodološki taj je specijal, a većim dijelom i knjiga koja je iz njega proizašla, dakle, usustavljen eklektičkim, sasvim osobnim kriterijima, bez pretenzija da se oni legitimiraju ičim do vlastitom „dosljednom nedosljednošću“, vlastitom docta ignorantia.
Ne radi se tako, treba to i eksplicite reći, ni o antologiji ni o panorami. U prvom slučaju selekcija bi morala biti mnogo minucioznija, a knjiga bi bila, čini mi se, suviše tanka. Također, neka od u ovom izboru nezastupljenih imena u takvom bi se izboru neizostavno morala naći. U drugom slučaju ta bi knjiga bila gotovo nerealno opsežna, morala bi uključiti još mnoga i sve brojnija na toj istoj „sceni“ prisutna imena i bila bi, vjerujem, kao još jedan antologijski izbor, u principu suvišna. Suficit najrazličitije profiliranih izdanja koja su se u posljednje vrijeme pojavila, a odreda se legitimiraju antologijskim, unijela je u polje ponekad dobrodošlu, ali i književnopovijesno opasnu nestabilnost. S jedne strane riječ je o nerijetko agresivnom preispisivanju i restrukturiranju kanona (u budućnosnoj perspektivi) koje, koliko dobrodošlih, sa sobom nosi barem jednako toliko dvojbenih aspekata; a s druge o još problematičnijem nekritičkom cementiranju istog. Inicijalni je, online dostupan izbor, sastavljen mahom od imena koja su se na spomenutoj sceni u posljednje vrijeme intenzivnije pojavljivala, iz ovoga ili onog razloga bila u fokusu ili sam, iz nekog razloga, s njima na zadanu temu jednostavno želio razgovarati. Neki autori/ce ostali su izvan ovog izbora upravo iz suprotnog razloga – jer iz najrazličitijih razloga, na postavljena pitanja nisu imali želje ili volje odgovoriti. Pri konceptualizaciji knjige inicijalni izbor proširio sam nekim imenima koja (mahom zbog poduže pjesničke neaktivnosti) isprva nisam uvrstio, ali sam smatrao da će uknjižena slika uz njih svakako biti potpunija.
Dobnu granicu postavio sam, također uvelike proizvoljno, na 1965. godinu, pa su u obzir ušli samo autorice i autori rođeni te godine i kasnije. Jedan od razloga tomu jest što sam želio konačno raskrstiti s praksom da se pjesnike u kasnim četrdesetima još uvijek, valjda po inerciji, predstavlja kao mlade, ili u najbolju ruku „pjesnike mlađe generacije“ – a upravo je to bio jedan od – prešutnih ili između redaka izgovorenih – imperativa s početka priče. Cenzusna godina bila je zgodna iz još jednog razloga – tada su, naime, rođeni Miroslav Kirin i Irena Matijašević – prvi kao od kasnih osamdesetih u kontinuitetu prisutan pjesnik distinktivnoga glasa, a druga kao dobar primjer kasno afirmirane autorice koja je, međutim, intenzivno prisutna na generacijski nekad i znatno mlađe uokvirenoj sceni. Izborom te godine također je učinjen svojevrstan rez prema već uvelike usustavljenoj generaciji kvorumaša (koji znaju da nisu kvorumaši!), uglavnom rođenih kasnih pedesetih i u prvoj polovini šezdesetih godina. Iz izbora su tako u startu ispali pjesnici u rasponu od Branka Čegeca, Miroslava Mićanovića i Delimira Rešickog, preko Miloša Đurđevića, Krešimira Bagića, Nikole Petkovića, Zorice Radaković, Damira Šodana i ostalih, do onih koji su se, također, pjesnički afirmirali nešto kasnije, poput Predraga Lucića. Upućeniji će primijetiti i rastezljivost kategorije „domaćih“ autora: Mehmed Begić i Marko Tomaš uvršteni su – iako bi ih se, jednako legitimno, moglo smatrati aktantima polja susjedne od „novokomponiranih“ nacionalnih književnosti – zbog svoje vezanosti uz domaće izdavače i, prije svega, tu toliko proizvoljno uokvirenu „aktualnu pjesničku scenu“. Neka su imena, nužno je dodati, iz izbora ispala zbog vremenskih, prostornih, (a)konceptualnih i inih ograničenja. On, vrijedi ponoviti, i stoga jest jedan mogući, sasvim nepotpun, ni po čemu povlašteni uvid u obzor jednog dinamičnog i još nedovoljno mapiranoga pjesničkog krajolika.
Odluka da se razgovori poprate izborom pjesama, pogotovo u spomenutom svjetlu suficita raznoraznih (gotovo isključivo stihovnih) izbora, pregleda i antologija, također nije bila laka. Činilo mi se, međutim, da, bez makar i minimalnog uvida u pjesničku proizvodnju uvrštenih autora, razgovorni dio ostaje na neki način rastemeljen, odvojen od vlastita povoda, nepotpun i, pogotovo za čitatelje koji se preko njega eventualno tek upoznaju s apostrofiranim korpusom, manjkav te ne ispunjava u potpunosti svoju ulogu. Izbor, u načelu, jest antologijski, što podrazumijeva da sam iščitao sve knjige uvrštenih autora i, uz nekoliko klauzula, iz njih birao ono što mi se činilo pjesnički najrelevantnijim. Dodatne klauzule sastoje se u tome što su ponekad uvrštene za neke autore izrazito specifične pjesme, pa i kad one, po mome mišljenju, i nisu sam vrh dotičnog opusa, i što su, iznimno, uvrštene pjesme kojih se tiču veliki dijelovi nekih razgovora, koje bi bez uvida u tematizirani pjesnički tekst bilo teško ili nemoguće pratiti. Ne znam ima li potrebe napominjati da je to, također, samo jedan od mogućih i ničim (do uknjiženjem) povlašteni, izrazito osobni izbor. Tehnička napomena: konzultirajući godinu izdanja, danu u zagradi ispod svake pjesme, u pojedinačno je donesenoj bibliografiji pojedinog autora moguće identificirati iz koje je pjesničke knjige ona prenesena. Poredak autora slijedi temporalnu logiku pojavljivanja njihovih prvih samostalnih pjesničkih knjiga, osim u slučaju Olje Savičević Ivančević i Bojana Žižovića, koji su se prvim pjesničkim knjigama javili u djetinjstvu, pa su, zbog očuvanja (privida) kontinuiteta, u njihovu slučaju uzete prve knjige koje (a čini se i sami autori) smatram relevantnima.
Naslov je evidentna parafraza poznatog pasusa iz evanđelja po Marku, u kojem čovjek opsjednut zlim duhovima, na pitanje o svojem imenu odgovara da se zove Legija, jer su u njemu mnogi. Krist na to, sasvim u duhu vlastite predodžbe, omogući duhovima da se izmjeste u svinje, koje se zatim utope, no tu dio prispodobe koji me zanima, zapravo, prestaje. Ono što mi je u apostrofiranom fragmentu, ovog još uvijek kanonskog teksta zanimljivo, upravo je spomenuto mnoštvo u jednom „tijelu“, u najmanju ruku dvostruka polifonija polja. S jedne strane ta se mnoštvenost odnosi na heterogene autopoetike zastupljenih autora, nepostojanje, ili barem za sada neočitljivost, dominantnih poetičkih, stilskih, svjetonazorskih i inih konstanti, iole homogeniziranih pjesničkih grupa i formacija, pa i specifičnog časopisnog glasila uz koja su, poznato je, dominantne književnopovijesne periodizacije do sada mahom bile vezane. Druga je od prozvanih polifonija nešto doslovnije vezana uz naslovnu parafrazu – odnosi se na mnoštvo, također sasvim heterogenih, glasova i tradicija intertekstualno prisutnih (katkad instrumentalizirajući ovu tekstualnu imanenciju u dominantni postupak) u svakom od uvrštenih autorskih glasova: njihovu neskrivenu volju za mnoštvom.
Budući da ovaj izbor nema tipoloških, sintetskih i sličnih pretenzija, ovaj se uvod može i hoće zaustaviti otprilike ovdje: pred vratima one spomenute opsjednutosti. Nije, naravno, riječ ni o kakvim zlim duhovima i demonima – njih su, jasno je, izmislile i instrumentalizirale strukture koje bi nad svim (pa i nad glasovima) rado imale kontrolu i svima vladale. Riječ je o opsjednutosti glasom samim; pjesničkim glasom i onim što on ima za izreći. I te svinje koje, kao Sizif svoj kamen, te glasove na sebe primaju – pa makar ih njihova težina odvukla pod površinu – svete su svinje – i ja ih volim.
Marko Pogačar
Berlin, 23. studenoga 2010.
Bilješka o autoru:
Marko Pogačar rođen je 1984. godine u Splitu. Objavio je četiri knjige pjesama, dvije knjige eseja te knjigu kratkih priča. Urednik je u književnom časopisu Quorum i dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja Zarez. Bio je stipendist fondacija Civitella Ranieri, Passa Porta, Milo Dor, Brandenburger Tor, Internationales Haus der Autoren Graz, Récollets-Paris, itd. Tekstovi su mu prevođeni na više od dvadeset jezika.
Objavio:
Pijavice nad Santa Cruzom, pjesme (AGM, Zagreb 2006; DPKM 2009)
Poslanice običnim ljudima, pjesme (Algoritam, Zagreb, 2007)
Predmeti, pjesme (Algoritam, Zagreb, 2009)
Atlas glasova, eseji (VBZ, Zagreb, 2011)
Jer mi smo mnogi, publicistika (Algoritam, Zagreb, 2011)
Bog neće pomoći, priče, (Algoritam, Zagreb, 2012)
Crna pokrajina, pjesme, (Algoritam, Zagreb, 2013
Dodaci:
M. Pogačar – Izbor iz poezije, 2013.
M. Pogačar – Proza, 2013.
M. Pogačar – Atlas glasova, izbor, 2013.
Internetske stranice:
Beskonačno tesanje detalja (Moderna vremena Info)
Intervju (Večernji list)
Intervju (TPortal)
Stranica 16 od 23
- Nalazite se ovdje:
-
Naslovnica
-
Poslovanje
-
Projekti
- Pisci na mreži