održano 24. listopada 2013.

Program Pisci na mreži dobio je nakon dvije godine, prisutnošću i sudjelovanjem sudionika međunarodnog projekta „Once upon a time…in Europe“ u programu, svoju, gotovo bismo neskromno rekli, zasluženu međunarodnu čitateljsku dimenziju. Riječ je o međunarodnom Grundtvig projektu, u koji je zahvaljujući, između ostaloga, Aquilonisu uključena i Hrvatska, a koji potiče čitanje, upoznavanje s europskom književnošću i doprinosi razvoju kvalitete cjeloživotnog učenja, s naglaskom na čitatelje dobi od 50 i više godina. Uvjereni smo da i ta čitateljska dob, njezino iskustvo i interesi potpomažu važnosti i životnosti suvremene hrvatske književnosti, njezinih čitatelja, kritičara, odnosno učenika i nastavnika.

Ovaj virtualni susret održan je u Tehničkoj školi u Zagrebu gdje nam se, pored online sudionika, pridružilo preko 40 sudionika iz 8 europskih zemalja.

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Miroslav Mićanović

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/join
Recording ID: Writers
Attendee key: Participant

Figure ponavljanja u pjesništvu Miroslava Mićanovića

Tekst: Krešimir Bagić

Fenomen ponavljanja jezgreni je pjesnički fenomen, a figure ponavljanja, uz metaforu, vjerojatno najstarije i, za razliku od nje, najjednostavnije figure . Francuski stilističar Georges Molinié otišao je tako daleko da je ustvrdio kako je "ponavljanje, sve do novog epistemološkog otkrića, jedino neosporno sredstvo identifikacije jezične činjenice u literarnoj pragmatici" . Doista, ponavljanje obilježava lirski govor na svim razinama - od zvukovne preko leksičke, sintaktičke, metričke i semantičke do kompozicijske i tekstualne. Funkcije ponavljanja u pjesmi su kompozicijsko raščlanjivanje teksta, povezivanje njegovih dijelova u skladnu cjelinu te isticanje vertikalnosti pjesničkoga znaka. Njegovi konkretni učinci mogu biti naglašavanje afektivnosti ili čak egzaltiranosti lirskoga subjekta, rezimiranje ili komentiranje prethodno rečenoga, uloga magijske formule itsl.

Književni pojmovnici i rječnici stilskih figura obično, uz manje ograde, figure ponavljanja promatraju kao mikrostrukturalne figure, tj. figure koje su ograničene na pojedine segmente diskurza i čiji se smisao izvodi iz smisla konkretne diskurzivne cjeline.  U većini slučajeva takvo gledanje pogađa ulogu ponavljanja u književnom tekstu. Međutim, postoje tekstovi u kojima se ponavljanje promeće iz lokalnog u globalni postupak te postaje jedno od ključnih uporišta za razumijevanje cjeline. Tada se nedvojbeno mora promijeniti i analitičareva vizura.

Ovdje ću pokušati izdvojiti i opisati figure ponavljanja u pjesništvu Miroslava Mićanovića (1960), pjesnika koji je svoju poetiku artikulirao osamdesetih, i to primarno na stranicama časopisa i biblioteke Quorum. Počet ću dvama citata u kojima Mićanović metapoetičkim iluminacijama osvještava svoju strategiju pisanja. On, naime, već u lirskom prvijencu, u poenti naslovne pjesme "Grad dobrih ljudi", konstatatira: i sve se ponavlja. Sedam godina poslije, u pjesmi "Ruža vjetrova", lirski se sugovonik obraća lirskome subjektu riječima: tako si dosadan,/ ti čitav život opisuješ nekoliko prizora/ koje nisi razumio. Iako se obje poetske tvrdnje više tiču subjektova iskustva nego iskazivačkih navika, ipak ih je moguće promatrati kao simptome koji su postupak ponavljanja pretvorili u Mićanovićev iskazivački kanon. Dosad se u poeziji Miroslava Mićanovića kristaliziralo četiri oblika ponavljanja: 1. zvukovna, 2. leksička i 3. kompozicijska ponavljanja te 4. ponavljanje ili udvajanje teksta.

Iako je riječ o autoru koji se od početka opredijelio za slobodni stih kao metrički okvir poetskoj misli, u njegovoj lirici, posebice u prvoj knjizi, relativno se često pojavljuju glasovne figure. One su uglavnom ograničene na sintagmu, stih ili poetsku rečenicu. Među inim, u "Gradu dobrih ljudi" zatječemo sljedeće sintagme: 'kobilje obilje fraza', 'crni cimer crnac', 'okružen okužen', 'prašina praši na', 'prije slova naslova' i 'hroma harmonika'. Od stihova izdvajaju se 'u tramvaju, uredu, u redu' i 'to su moje tijesne ko sobe tjeskobe', a od poetskih rečenica 'Žicam/ Lice/ Ulice' i 'već prije oboljela od/ rijetkih tumora/ umora. Kako je razvidno iz navedenih primjera, Mićanović najčešće poseže za aliteracijom, asonancom, nepravom rimom, anagramom. Ozvučujući segmente pjesme, njegov lirski subjekt preko glasovno djelomice podudarnih označitelja približava različite evidencije, afektira i upisuje svoj ambivalentan odnos prema pjesničkoj tradiciji. Budući da su zvukovne figure razmjerno rijetke u kasnijim Mićanovićevim zbirkama, njihovo je pojavljivanje u lirskom prvijencu tretirati kao uvodno iskušavanje tehnike pjesme ili, kako je primijetio jedan njegov kritičar, kao "pojačanu repetitivnu intenciju, koja pravocrtno pripovijedanje zvukovno restimulira, ritmički mjestimično ubrzava, pa zatim siječe".

Pročitajte cijeli tekst...
 

Bilješka o autoru:

Miroslav Mićanović rođen je 15. kolovoza 1960. godine u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče, kritike i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na druge jezike. Sastavio s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih "Strast razlike, tamni zvuk praznine" (Quorum, Zagreb, 1995). Autor antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagreb, 2006), prevedene na engleski i mađarski jezik. Objavljuje poeziju, prozu i kritike na radiju, u dnevnim novinama i časopisima. Sudionik hrvatskih i europskih književnih festivala, voditelj radionica poezije i kratke priče, organizator i voditelj projekta poticanja čitanja Čitaj!, (s M. Zrnčić i M. Barbaroša-Šikić), programa Pisci na mreži (s M. Barbaroša-Šikić). Dugogodišnji je urednik časopisa Quorum i biblioteka u izdavačkom poduzeću Naklada MD. Radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Živi u Zagrebu.

Objavio: Grad dobrih ljudi, poezija, Zagreb, 1984. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2005); J. Matanović, V. Bogišić, K. Bagić, M. Mićanović Četiri dimenzije sumnje, knjiga kritičkih tekstova, Zagreb, 1988; Zid i fotografije kraja, poezija, Rijeka, 1989. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2008); More i prašina, grafičko-pjesnička mapa (s V. Zelenko), Zagreb, 1991; Zib, poezija, Zagreb, 11998; 22001; B. Čegec, I. Prtenjača, M. Mićanović Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate, izbor iz poezije, Zagreb, 12002, 22003; Trajekt, proza, Zagreb, 2004. (prijevod na poljski: Prom, Katowice, 2011); B. Čegec, S. Karuza Tri krokodila, proza, Zagreb, 2005; Zapadni kolodvor, proza, Zagreb, 2006; Jednosmjerna ulica, proza, Zagreb, 2010; Tisoč majhnih sonc na razbitem steklu, izbor iz poezije, Ljubljana, 2011; Dani, poetsko-prozni tekstovi, Zagreb, 2011; Divji pes, izbor priča, Ljubljana, 2011.


 

Dodaci:

Grad dobrih ljudi, izbor, 1984.

Zid i fotografije kraja, izbor, 2008.

Zib, izbor, 1998.

Croatian poetry - english

Internetske stranice:

Jutarnji list: Miroslav Mićanović - Pripovjedač koji je s hrvatskom prozom ‘u neuhvatljivom odnosu’

Moderna vremena INFO

MojaRijeka.hr - Branko Čegec i Miroslav Mićanović - predstavljanje knjiga (YouTube)

Elektroničke knjige

Knjiški moljac blog: Miroslav Mićanović o "Trajektu" i koječemu drugome...

održano 25. rujna 2013.
 

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Marko Pogačar

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Marko Pogacar
Attendee key: Participant

Marko Pogačar: Predmenti, Algoritam, Zagreb, 2009.

"Taj je bespomoćan/ kao jabuka pred gravitacijom" kaže mladi hrvatski pjesnik Branislav Oblučar u pjesmi: "Što činiti promatraču ptica?" Njegovo pitanje sliči dosjetki o nečijoj zbunjenosti ili nepokretnosti. Da nije umreženo u pjesnički tekst i da mu nije do gotovo fenomenološkog motrenja poretka stvari, olako bi se dalo iskoristiti kao moto osamljeničkom poslu u kojem se zatječu mlađi hrvatski pjesnici devedesetih.
Ali prije će biti da oni (hrvatski pjesnici devedesetih) pišu, između ostalog, u sjeni kritičkog i interpretativnog vrednovanja, koje je u panorami Off-line (Quorum, 5-6/2001) izveo u svom predgovoru književni teoretičar i pjesnik Tvrtko Vuković, koji je ustvrdio da praksu devedesetih određuju: zaborav, prazna sadašnjost i 'ne-znanje'.

Malen broj kritičara koji bi redovito pratili i vrednovali književnu produkciju, smanjivanje prostora namijenjenog knjigama poezije u dnevnim novinama, na radiju i televiziji, učinilo je pjesnički (autorski) posao osamljeničkim.

Međutim, poezija Marka Pogačara nije bespomoćna nego se upravo svojom jakošću izdvaja iz postojećeg konteksta mlađe hrvatske pjesničke generacije. Marko Pogačar (Poslanica običnim ljudima, 2007) i knjigom pjesama Predmeti svodi račune i iskustva devedesetih u paradoksalnoj nesvodivosti različitoga odnosa prema jeziku i prostoru, što sasvim sigurno najmlađoj hrvatskoj poeziji daje novu energiju i senzibilnost.

Uvažavanje tradicije (pjesničko-fenomenološka istraživanja D. Dragojevića, Z. Mrkonjića, ali u prvom redu Nikole Šopa) ovdje dobiva na iznimnoj osebujnosti, jer pjesnički je glas u njegovu radu potpomognut različitim međuglasovima, referencama, naslovima i fusnotama. Kruženje oko predmeta, gledanje i promatranje, sagledavanje ispunjava poeziju Marka Pogačara onom intrigantnošću kojom se kategorije vremena i prostora izmjenjuju, nadomještaju (predmet – kao središnji tematsko-motivacijski sklop nadaje se čitatelju i govorniku: prije / poslije.)

Reference na postojeću literaturu, uvođenje kategorija iz postojeće radne prakse (odmor, praznina, rat) nižu se kao na pokretnoj traci, ali istodobno žive i nestaju u sjeni prolaznosti, potrošivosti. Tko je njihov korisnik? Tko je govornik? Tko konzument? Pitanja i odgovori ostaju na rubu njihova stvarnog tijela: nastaje prostor pjesme koji nas privlači svojom pokretljivošću i značenjima. U tijelu su njegovih pjesama utisnuća za koja smo mislili da su nestala s horizonta pjesničkog gledanja, ali u rukopisu Marka Pogačara nedvosmisleno se razaznaju tragovi (znaci) novih značenja i nove senzibilnosti. (Miroslav Mićanović)

Marko Pogačar (predgovor)

JER MI SMO MNOGI
Suvremeno hrvatsko pjesništvo svojim riječima

O OPSJEDNUTOSTI
Početkom 2008. godine internetski portal posvećen knjizi i književnosti Booksa.hr predložio mi je da, u okviru jednog od njihovih (polu)mjesečnih specijala, popratim aktualnu domaću pjesničku scenu. Kako to, po kritičarskoj „službenoj dužnosti“, ali još više kao predani čitatelj, ionako s velikim zadovoljstvom činim, ponudu sam objeručke prihvatio. Postavilo se, međutim, pitanje koncepcije apostrofiranoga periodičkog priloga – valjalo je, prije svega, barem pokušati definirati što referentna „scena“ (počevši od neadekvatnosti termina, njezine permanentne zakulisnosti) jest, odrediti kriterije i uvjete kojima bi se pobliže uokvirio zadani atribut – njezina aktualnost. Osim toga, valjalo je i, barem donekle, odgovoriti na izazove i mogućnosti koje donosi internetski medij.

Na formu razgovora odlučio sam se lako: u to vrijeme nitko na taj način nije sustavno pratio suvremeno pjesništvo, a i činilo mi se da bi, donekle dinamična, dijaloška forma – nauštrb monološkim portretima, kritičkim prikazima ili čemu sličnome – bolje odgovarala mediju-domaćinu i recepcijskoj logici Mreže. Činilo mi se, osim toga, da će, sagledani u svojoj ukupnosti, sakupljeni razgovori pružiti svojevrstan polifoni, sinkronijski uvid u polje „iznutra“, kakav bi serija analitičkih i/ili sintetičkih tekstova na zadanu temu teško priskrbila. U tu svrhu neka se pitanja iz razgovora u razgovor ponavljaju ne bi li se, iz spomenute polifonije, dobila poliperspektivna slika određenih više ili manje aktualnih, kritički još nedovoljno usustavljenih poetičkih fenomena, dobio izravan uvid u to što sami pjesnici smatraju formativnim za vlastiti opus, što ih, kao „zainteresirane čitatelje“, u kontekstu recentne produkcije najviše zanima i tomu slično.

Tehničke mogućnosti koje medij pruža, međutim, iskoristio sam minimalno. Mogućnost da se razgovori u virtualni prostor postave u formi podcasta – snimljenog audio/vizualnog priloga koji bi omogućio da čujemo autorski glas, razgovoru donio nezamjenjivu dinamiku izravne razmjene riječi i nesumnjivo pridonio medijalnoj „atraktivnosti“ samog specijala, odbacio sam iz dva razloga. Prvi je bio prije svega tehničke i operativne prirode – neposjedovanje odgovarajućeg snimača, ograničeni mrežni prostor i problemi oko fizičkog kontakta s autorima nenastanjenim na posve istim geografskim širinama. Drugi je razlog ponešto konzervativnije konzervacijske prirode. Činilo mi se, naime, da bi mnogo bolje bilo da se – s obzirom na teme koje se kreću u rasponu od rafiniranih (auto)poetičkih refleksija, preko sasvim osobnih impresija do dijakronijskih pregleda stanja polja, ali i činjenicu da će sami razgovori, u svojoj ukupnosti, vlastiti književnopovijesni kredit realizirati tek s razumnim vremenskim odmakom – proizvođačima teksta pruži prilika da o svojoj djelatnosti govore i misle upravo u vlastitom „kućnom“ mediju. Razgovori su tako vođeni e-mailom i, iako sam priželjkivao upravo suprotno, iz mahom temporalnih razloga, na kraju najviše nalikuju upravo klasičnoj novinskoj formi pisanog intervjua. Vremena za potpitanja, polemiku i raspravu – ukratko sve ono što razgovor čini razgovorom – bilo je malo, i ona se, nažalost, pojavljuju samo iznimno.

Na problem sužavanja polja i izbora autora bilo je teže odgovoriti. Odlučio sam se na pristup koji je istovremeno teško i nevjerojatno lako braniti: pokušao sam, naime, što doslovnije odgovoriti na inicijalni poziv – predstaviti „aktualnu pjesničku scenu“ – pa i pod uvjetom da je se istu u nekoj mjeri fingira; štoviše, uz uvjerenje da je takvo fingiranje jedini mogući način da se ona uopće konstituira. Metodološki taj je specijal, a većim dijelom i knjiga koja je iz njega proizašla, dakle, usustavljen eklektičkim, sasvim osobnim kriterijima, bez pretenzija da se oni legitimiraju ičim do vlastitom „dosljednom nedosljednošću“, vlastitom docta ignorantia.

Ne radi se tako, treba to i eksplicite reći, ni o antologiji ni o panorami. U prvom slučaju selekcija bi morala biti mnogo minucioznija, a knjiga bi bila, čini mi se, suviše tanka. Također, neka od u ovom izboru nezastupljenih imena u takvom bi se izboru neizostavno morala naći. U drugom slučaju ta bi knjiga bila gotovo nerealno opsežna, morala bi uključiti još mnoga i sve brojnija na toj istoj „sceni“ prisutna imena i bila bi, vjerujem, kao još jedan antologijski izbor, u principu suvišna. Suficit najrazličitije profiliranih izdanja koja su se u posljednje vrijeme pojavila, a odreda se legitimiraju antologijskim, unijela je u polje ponekad dobrodošlu, ali i književnopovijesno opasnu nestabilnost. S jedne strane riječ je o nerijetko agresivnom preispisivanju i restrukturiranju kanona (u budućnosnoj perspektivi) koje, koliko dobrodošlih, sa sobom nosi barem jednako toliko dvojbenih aspekata; a s druge o još problematičnijem nekritičkom cementiranju istog. Inicijalni je, online dostupan izbor, sastavljen mahom od imena koja su se na spomenutoj sceni u posljednje vrijeme intenzivnije pojavljivala, iz ovoga ili onog razloga bila u fokusu ili sam, iz nekog razloga, s njima na zadanu temu jednostavno želio razgovarati. Neki autori/ce ostali su izvan ovog izbora upravo iz suprotnog razloga – jer iz najrazličitijih razloga, na postavljena pitanja nisu imali želje ili volje odgovoriti. Pri konceptualizaciji knjige inicijalni izbor proširio sam nekim imenima koja (mahom zbog poduže pjesničke neaktivnosti) isprva nisam uvrstio, ali sam smatrao da će uknjižena slika uz njih svakako biti potpunija.

Dobnu granicu postavio sam, također uvelike proizvoljno, na 1965. godinu, pa su u obzir ušli samo autorice i autori rođeni te godine i kasnije. Jedan od razloga tomu jest što sam želio konačno raskrstiti s praksom da se pjesnike u kasnim četrdesetima još uvijek, valjda po inerciji, predstavlja kao mlade, ili u najbolju ruku „pjesnike mlađe generacije“ – a upravo je to bio jedan od – prešutnih ili između redaka izgovorenih – imperativa s početka priče. Cenzusna godina bila je zgodna iz još jednog razloga – tada su, naime, rođeni Miroslav Kirin i Irena Matijašević – prvi kao od kasnih osamdesetih u kontinuitetu prisutan pjesnik distinktivnoga glasa, a druga kao dobar primjer kasno afirmirane autorice koja je, međutim, intenzivno prisutna na generacijski nekad i znatno mlađe uokvirenoj sceni. Izborom te godine također je učinjen svojevrstan rez prema već uvelike usustavljenoj generaciji kvorumaša (koji znaju da nisu kvorumaši!), uglavnom rođenih kasnih pedesetih i u prvoj polovini šezdesetih godina. Iz izbora su tako u startu ispali pjesnici u rasponu od Branka Čegeca, Miroslava Mićanovića i Delimira Rešickog, preko Miloša Đurđevića, Krešimira Bagića, Nikole Petkovića, Zorice Radaković, Damira Šodana i ostalih, do onih koji su se, također, pjesnički afirmirali nešto kasnije, poput Predraga Lucića. Upućeniji će primijetiti i rastezljivost kategorije „domaćih“ autora: Mehmed Begić i Marko Tomaš uvršteni su – iako bi ih se, jednako legitimno, moglo smatrati aktantima polja susjedne od „novokomponiranih“ nacionalnih književnosti – zbog svoje vezanosti uz domaće izdavače i, prije svega, tu toliko proizvoljno uokvirenu „aktualnu pjesničku scenu“. Neka su imena, nužno je dodati, iz izbora ispala zbog vremenskih, prostornih, (a)konceptualnih i inih ograničenja. On, vrijedi ponoviti, i stoga jest jedan mogući, sasvim nepotpun, ni po čemu povlašteni uvid u obzor jednog dinamičnog i još nedovoljno mapiranoga pjesničkog krajolika.

Odluka da se razgovori poprate izborom pjesama, pogotovo u spomenutom svjetlu suficita raznoraznih (gotovo isključivo stihovnih) izbora, pregleda i antologija, također nije bila laka. Činilo mi se, međutim, da, bez makar i minimalnog uvida u pjesničku proizvodnju uvrštenih autora, razgovorni dio ostaje na neki način rastemeljen, odvojen od vlastita povoda, nepotpun i, pogotovo za čitatelje koji se preko njega eventualno tek upoznaju s apostrofiranim korpusom, manjkav te ne ispunjava u potpunosti svoju ulogu. Izbor, u načelu, jest antologijski, što podrazumijeva da sam iščitao sve knjige uvrštenih autora i, uz nekoliko klauzula, iz njih birao ono što mi se činilo pjesnički najrelevantnijim. Dodatne klauzule sastoje se u tome što su ponekad uvrštene za neke autore izrazito specifične pjesme, pa i kad one, po mome mišljenju, i nisu sam vrh dotičnog opusa, i što su, iznimno, uvrštene pjesme kojih se tiču veliki dijelovi nekih razgovora, koje bi bez uvida u tematizirani pjesnički tekst bilo teško ili nemoguće pratiti. Ne znam ima li potrebe napominjati da je to, također, samo jedan od mogućih i ničim (do uknjiženjem) povlašteni, izrazito osobni izbor. Tehnička napomena: konzultirajući godinu izdanja, danu u zagradi ispod svake pjesme, u pojedinačno je donesenoj bibliografiji pojedinog autora moguće identificirati iz koje je pjesničke knjige ona prenesena. Poredak autora slijedi temporalnu logiku pojavljivanja njihovih prvih samostalnih pjesničkih knjiga, osim u slučaju Olje Savičević Ivančević i Bojana Žižovića, koji su se prvim pjesničkim knjigama javili u djetinjstvu, pa su, zbog očuvanja (privida) kontinuiteta, u njihovu slučaju uzete prve knjige koje (a čini se i sami autori) smatram relevantnima.

Naslov je evidentna parafraza poznatog pasusa iz evanđelja po Marku, u kojem čovjek opsjednut zlim duhovima, na pitanje o svojem imenu odgovara da se zove Legija, jer su u njemu mnogi. Krist na to, sasvim u duhu vlastite predodžbe, omogući duhovima da se izmjeste u svinje, koje se zatim utope, no tu dio prispodobe koji me zanima, zapravo, prestaje. Ono što mi je u apostrofiranom fragmentu, ovog još uvijek kanonskog teksta zanimljivo, upravo je spomenuto mnoštvo u jednom „tijelu“, u najmanju ruku dvostruka polifonija polja. S jedne strane ta se mnoštvenost odnosi na heterogene autopoetike zastupljenih autora, nepostojanje, ili barem za sada neočitljivost, dominantnih poetičkih, stilskih, svjetonazorskih i inih konstanti, iole homogeniziranih pjesničkih grupa i formacija, pa i specifičnog časopisnog glasila uz koja su, poznato je, dominantne književnopovijesne periodizacije do sada mahom bile vezane. Druga je od prozvanih polifonija nešto doslovnije vezana uz naslovnu parafrazu – odnosi se na mnoštvo, također sasvim heterogenih, glasova i tradicija intertekstualno prisutnih (katkad instrumentalizirajući ovu tekstualnu imanenciju u dominantni postupak) u svakom od uvrštenih autorskih glasova: njihovu neskrivenu volju za mnoštvom.

Budući da ovaj izbor nema tipoloških, sintetskih i sličnih pretenzija, ovaj se uvod može i hoće zaustaviti otprilike ovdje: pred vratima one spomenute opsjednutosti. Nije, naravno, riječ ni o kakvim zlim duhovima i demonima – njih su, jasno je, izmislile i instrumentalizirale strukture koje bi nad svim (pa i nad glasovima) rado imale kontrolu i svima vladale. Riječ je o opsjednutosti glasom samim; pjesničkim glasom i onim što on ima za izreći. I te svinje koje, kao Sizif svoj kamen, te glasove na sebe primaju – pa makar ih njihova težina odvukla pod površinu – svete su svinje – i ja ih volim.

Marko Pogačar
Berlin, 23. studenoga 2010.

Bilješka o autoru:

Marko Pogačar rođen je 1984. godine u Splitu. Objavio je četiri knjige pjesama, dvije knjige eseja te knjigu kratkih priča. Urednik je u književnom časopisu Quorum i dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja Zarez. Bio je stipendist fondacija Civitella Ranieri, Passa Porta, Milo Dor, Brandenburger Tor, Internationales Haus der Autoren Graz, Récollets-Paris, itd. Tekstovi su mu prevođeni na više od dvadeset jezika.

Objavio:
Pijavice nad Santa Cruzom, pjesme (AGM, Zagreb 2006; DPKM 2009)
Poslanice običnim ljudima, pjesme (Algoritam, Zagreb, 2007)
Predmeti, pjesme (Algoritam, Zagreb, 2009)
Atlas glasova, eseji (VBZ, Zagreb, 2011)
Jer mi smo mnogi, publicistika (Algoritam, Zagreb, 2011)
Bog neće pomoći, priče, (Algoritam, Zagreb, 2012)
Crna pokrajina, pjesme, (Algoritam, Zagreb, 2013


 

Dodaci:

M. Pogačar – Izbor iz poezije, 2013.
M. Pogačar – Proza, 2013.
M. Pogačar – Atlas glasova, izbor, 2013.

Internetske stranice:

Beskonačno tesanje detalja (Moderna vremena Info)
Intervju (Večernji list)
Intervju (TPortal)

održano 20. lipnja 2013.
 

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Miloš Đurđević

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Milos Durdevic
Attendee key: Participant

Intervju

Miloš Đurđević, pjesnik, kritičar, esejist i prevoditelj ovih je dana objavio, u izdanju Matice hrvatske Sisak, antologiju novije hrvatske poezije naslovljenu Kupujemo bodeže. 

Antologija se zove «Kupujemo bodeže». Gdje su «bodeži» novije hrvatske poezije?

Svakako Stojević po čijoj je pjesmi nazvana antologija, jedan od ključnih hrvatskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća, čija poezija ni danas ne gubi na snazi. Kako sam išao za tim da naslov utemeljim u samom materijalu, naslov je logičan. A logičan je i po tome što je u hrvatskom pjesništvu aktivno nekoliko generacija: od onih koji su štovana gospoda u 60-im do Vlade Bulića koji ima 25 godina. On piše o Internetu ili nekim drugim sasvim novim fenomenima, ali pokazalo se da se u zbirci koju je objavio, koliko god bila razbarušena i anarhoidna, hvata za neoavangardne premise koncipirane još sredinom 70-ih …         

Noviju hrvatsku poeziju razvrstali ste u tri grupe. Kako i zašto? 

Nastojao sam pokazati dominante u pjesničkoj produkciji zadnjih 25 godina, a po meni poezija je i dalje najpropulzivnija, najzanimljivija književna vrsta u Hrvatskoj.  Htio sam  pokazati kako se organiziraju pojedinačni autorski opusi i grupne poetike, pri čemu se ne radi o sukcesiji, nego, recimo tako, o grozdovima poetika. Dakle, postoji vrlo jaka struja pjesnika srednje i starije srednje generacije čija poetika uglavnom počiva na premisama avangarde i postavangarde druge polovice 70-ih i početka 80-ih.  Pored te postoji tip poezije koji se, posve pojednostavljeno, može otčitati preko časopisa Quorum, a treću veliku nakupinu u tom grozdu čini poezija pisana od početka 90-ih.

Što se dakle događa u najnovijem od novijeg?

Tu leži najveći rizik antologiziranja, paradoks suvremenosti koji se ne može dobro riješiti, može se samo ponuditi jedno od mogućih čitanja… Recentnu produkciju skupio sam pod sintagmom «Zemljina sila teže». Tu je vrlo izražen lirski subjekt, mnogo jače, pa i grublje, negoli ranije, najčešće identificiran sa samim autorom,  ali s jednim drukčijim pristupom neposrednom iskustvu – u onome što se hoće, što se osjeća, kako se to uzima, ili još češće, kako se s time sudara, biva odbačen i poražen… A u tu skupinu, napominjem, opet ne ulaze samo autori koji su se tada pojavili, već i autori čija je poetika pokazivala takva obilježja još s kraja 70-ih godina. Primjerice Dalibor Cvitan, za kojeg mi neki kolege kažu da im je bio gotovo nepoznat kao pjesnik: kad bi se njegove pjesme, bez imena autora i datuma nastanka objavile danas – pomislilo bi se da je to napisano ovog časa.

Jeste li tako «otkrili» još kojeg pjesnika?

Nisam išao za otkrivanjem, a i teško je u maloj kulturi kao što je naša bilo što otkriti, ali recimo Dubravko Detoni, koji je u nas poznat prije svega kao skladatelj, kao pjesnik je izuzetno zanimljiv. On je rođen 1937, ali kažem, da se danas objave bez podataka neki njegovi radovi, moglo bi se pomisliti da se radi o nekom nadobudnom i žestokom studentu. Uvrstio sam i Igora Rončevića, koji je slikar i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, koji je objavio slino zanimljivu knjigu poezije iz koje se vidi da je veliki fan Raymonda Carvera.  Nije stvar u tome da se izdvoje pojedinačna imena, što sam natuknuo i u uvodnom tekstu. U modernoj hrvatskoj poeziji od kraja 40-ih do danas ne može se izdvojiti jedna osobnost. Mi nemamo svog Victora Hugoa, srećom ili nesrećom – po meni srećom – koja bi dala dominantni pečat.   

Ako već nerado govorite o uvrštenima, probajmo o neuvrštenima: zašto nema Ivana Slamniga, Danijela Dragojevića, Slavka Mihalića ili Zvonimira Mrkonjića, koji je i sam nedavno objavio pjesničku antologiju?    

Pa, radi se o istoj stvari, držim da je moderna i suvremena hrvatska poezija nastajala – i dalje nastaje – u određenom polju napetosti koje se stvara između različitih poetika i još raznovrsnijih poetskih ostvarenja. Spomenuti pjesnici dobro su poznati i uglavnom kritički obrađeni, višestruko su antologizirani te bi, po meni, njihovo uvrštavanje tražilo dodatnu razradu predložene matrice koja bi onda pokrivala šire, vjerojatno polustoljetno razdoblje.  

Antologija je nastala na narudžbu.

Slavko Jendričko mi je ustupio tematski broj časopisa Riječi ogranka Matice hrvatske u Sisku,  što sam s velikim zadovoljstvom prihvatio. Kako se već neko vrijeme bavim pisanjem, kritikom, esejistikom i prevođenjem, imao sam nešto slično na umu – dati moje čitanje o tome što moji kolege i prijatelji rade, pa uz sve druge rizike antologija ima izražen i taj subjektivni moment.

Lirike posvećene Domovinskom ratu gotovo da i nema. Radi li se, kao i u nedavnoj antologiji Zvonimira Mrkonjića, o «spuštanju na zemlju» prevelikih očekivanja?

Mislim da se tu, u nekom protoromantičnom smislu, ne može govoriti o poeziji koja bi bila vrijedna pažnje, a bitno je uvjetovana tim ratom. Ono što sam ja našao su snažna pojedinačna iskustva. U 90-ima ne može se govoriti o ratnoj poeziji.

Vaše bilješke o pjesnicima su nekonvencionalne, osobne… Jedan vam je nešto povjerio «dok ste pili pivo», drugo je «pomalo studirao na Filozofskom fakultetu», treći je «robustan momak s kojim nema šale»…

Bez prenemaganja: rad na antologiji je 95 posto mukotrpan posao – prokopati stotine knjiga, poslije čega shvatiš da je dobra polovica,  bez uvijanja, smeće, onda sve to sistematizirati… Poslije toga sam rekao, idem napisati nešto što će mene zadovoljiti.


 

Bilješka o autoru:

Miloš Đurđević rođen je 1961. na otoku Rabu.

Objavio je četiri knjige pjesama (Pejzaži ili kružno traženje riječi, Beograd, 1989; U zrcalu, Zagreb, 1994; Žetva, Zagreb 1997, Umbrijska sunčanica i druge pjesme, Zagreb, 2010), dvije knjige eseja i književnih kritika (Podnevni pljusak, Zagreb, 2003; Sjene na vodi, Zagreb, 2009), antologiju suvremene hrvatske poezije (Kupujmo bodeže, dva izdanja; Sisak, 2004; Zagreb, 2006), izbor iz suvremene strane poezije (Glasovi u prolazu, Zagreb, 2008), priredio izabrane pjesme slovenskog pjesnika Uroša Zupana (Pripreme za dolazak travnja, Zagreb, 2001), priredio je i preveo izabrane pjesme škotskog pjesnika Dona Patersona (Selected Poems / Izabrane pjesme, dvojezično izdanje; Zagreb, 2008).

Poeziju i eseje objavljuje u domaćim i inozemnim književnim časopisima i publikacijama, sudjelovao na međunarodnim književnim festivalima i seminarima, i po pozivu boravio u literarnim kolonijama i rezidencijama. Kao zasebne naslove objavio je tridesetak teorijskih, proznih i poetskih knjiga prevedenih s engleskog jezika.

Od 2004. godine uređuje hrvatsku domenu Internet časopisa za suvremenu međunarodnu poeziju, Poetry International Web – PIW (www.poetryinternational.org) sa sjedištem u Rotterdamu. 2009. godine sudjelovao na međunarodnom književnom programu, International Writing Program (iwp.uiowa.edu) – u statusu rezidencijalnog pisca Sveučilišta Iowa, Iowa City, u Sjedinjenim Državama.

Živi i radi u Zagrebu kao slobodni književnik i prevoditelj.


 

Dodaci:

M. Đurđević: Umbrijska sunčanica (2010)
M. Đurđević: Pejzaži ili... (1989)
M. Đurđević: Žetva (1997)
M. Đurđević: U zrcalu (1994)
M. Đurđević: Iz novog rukopisa (2013)
M. Đurđević: O prevođenju
M. Đurđević: O književnoj kritici
M. Đurđević: Anketa o položaju poezije

Internetske stranice:

www.lyrikline.org
Moderna vremena Info
International Writing Program
Zagrebačka slavistička škola
Civitella Ranieri
Moderna vremena Info - kritika
Časopis Republika - kritika

održano 28. svibnja 2013.
 

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Ana Brnardić

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Ana Brnardic
Attendee key: Participant

Polimorfna imaginacija mraka

Iz knjige: Marko Pogačar, Jer mi smo mnogi, Suvremeno hrvatsko pjesništvo svojim riječima, Algoritam, Zagreb, 2011.

Prvu si knjigu Pisaljka nekog mudraca objavila s 18 godina, nakon što si za rukopis nagrađena Goranom za mlade pjesnike. Nisam sklon godine dovoditi u vezu sa zrelošću osobe, a kamoli kvalitetom pjesničkog teksta, no ta je knjiga, čini mi se, ostala nekom vrstom ekscesa rane ozbiljnosti, izljevom toplog pisma koji se obnovio tek sedam godina kasnije. Što je to bilo u toj Pisaljki što ti je priskrbilo nekoliko remboovskih paralela i kako su se njome, u sedam godina, ispisivale krivulje zmija?

Pisaljka mi se čini kao nešto prapovijesno. Ona je nastala iz intenzivnog ekstatičnog samootkrivanja u godinama puberteta i otkrića o mogućnosti istinske slobode u pisanju. Ta mi knjiga najviše znači kao dokument o prvom zanosu. Tijekom sedam godina uglavnom sam se tražila, jer sam prelazila put od vjere u jednokratni zanos do vjere u naporan, strpljiv, radostan i postupan proces stvaranja vlastita svijeta u tekstu. I osim toga upala sam u „egzistencijalno“ razdoblje studija i podstanarstva, meni tada ne odveć inspirativno.

Prvim dvjema tvojim knjigama, čini mi se, dominiraju snažna, katkad gotovo konkretna, končetistička metafora i osjećaj glazbenog. Kad kažem glazbeno mislim prije svega na melodiku mahom prozne rečenice, glazbene fraze, neku vrstu unutarnjeg uha koje bdije nad pjesmom, a ne toliko na angažiranja tipičnih, uhom uhvatljivih eufonijskih struktura i auditivnih figura; zvuk ritma prije no ritam zvuka. Čak je i drveće glazbeno. Odakle ta tamna, nepravilna mjera i kamo vodi?

Nedavno sam čitala Cioranovu knjigu Suze i sveci u kojoj on, između ostalog, govori o značenju glazbe. Možda je ishitreno, ali ne mogu se oteti dojmu da je na njegovo pisanje o glazbi moralo utjecati razdoblje u njegovu djetinjstvu kada je učio svirati violinu. Kad se glazbi posvećuje puna pažnja, u slušanju i sviranju, razvijaju se unutarnje uši i oči. Privlači me ideja o slušanju kao vrsti oplemenjujućeg posta koji čisti, izoštrava i proširuje duh. Takvo stanje, kad se dosegne, može biti snažna inspiracija za pisanje.

Valcer zmija može se, evidentno, čitati kao paralelizam kretnje, presvlačenja plesača, zavođenje, no, implicira li to spajanje „najviše“ kulture (u eleganciji, performativnosti, gotovo kiču valcera) i „najniže“ animalnosti (upravo zmija, poznato je, nagovori Evu da jede sa stabla spoznaje), čiste prirode, neku vrstu nelagode u prvoj? Vodi li taj otrovni valcer u iskonsko, pretkategorijalno; može li se otplesati u neko opipljivije onkraj?

U svom pitanju već daješ jedan mogući odgovor. Ne znam kako teoretizirati o vlastitim tekstovima. Tvoje tumačenje, čini se, odnosi se baš na pjesmu „Valcer zmija“, jer se ona igra binarnošću prirode i kulture. U toj, kao i u puno drugih pjesama u toj zbirci, htjela sam doseći neko „opipljivije onkraj“ glazbe u jeziku. No, mislim da mi je samo u rijetkim trenucima to pošlo za rukom. Više je riječ o pipanju u mraku.

Tvoji su protagonisti uvelike obilježeni prostorom, oni borave, pojavljuju se i prelijevaju u najrazličitijim, ali mahom uvijek zatvorenim, skučenim i intimnim, konkretno imenovanim, ali na neki specifičan način apstraktnim prostorima koji protagonista, poput privatne tajne kutijice čuvaju, izdvajaju iz procesa svijeta – iako nikada i nipošto potpuno. Je li u tom smislu Postanak ptica izlazak u prostor svijeta, prepuštanje njegovu toku, otvaranje kutije koja se, jednim potezom, pretvara u zaglušujući, brisani prostor?

I u Postanku ptica riječ je o sasvim intimnom prostoru. Ništa se u tom smislu nije promijenilo. Svaki „javni“ prostor u toj knjizi, poput minneapolskog aerodroma ili bukureštanskog parka, za mene je intiman poput vlastite sobe.
Promijenila se valjda moja percepcija slobode. Ako sam prije nužno trebala zidove svoje spavaće sobe oko sebe da bih mogla pisati i u sebi putovati, kasnije sam počela otkrivati kako se i na stvarnim putovanjima i dalje putuje unutar sebe, dapače sve što sam vidjela i doživjela morala sam vidjeti u pismu da bi to postalo stvarno, odnosno da bi dobilo značenje.

Ta se knjiga i naratološki sasvim reprezentativno i jasno otvara – lirska protagonistica odlazi, mijenja perspektivu i očište – izmješta se i seli se u sferu dalekog, drugog. Griješim li ako ovu knjigu, u jednom njezinu sloju, čitam kao lirski dnevnik kraćih i dužih bjegova, svojevrstan pjesnički putopis?

Ne griješiš. Iako neplanski, dva ciklusa u zbirci svojevrsni su lirski putopisi. „Američki putopis“ se doduše isprepleo s tadašnjim razmišljanjima o dobru i o zlu i idejama u knjigama koje sam tada čitala i s prvim osjećajem fizičke i psihičke bestežinskosti uzrokovane prekooceanskim letovima. No, „bijeg“ zapravo nije doslovni bijeg iz jedne u drugu zemlju, već bijeg iz svakodnevnih misli, a producira ih život svakodnevnih dužnosti. Putovanje stoga može duši pružiti odmor od navika i automatizama, dati šansu da se opet vidi nebo, cesta, drvo i čovjek. Pruža luksuz da se razmišlja o bitnim stvarima i da se postane nevidljiv u dokolici.

Zavodljivi, teško isprativi asocijativni nizovi, fragmentarnost i semantička neuhvatljivost, nesvodiva, ali prepoznatljiva atmosfera pjesme – koju je moguće prispodobiti, opet, kakvoj bajkovitoj, snovitoj sobi – ustupili su više prostora ekonomičnom, lucidnom, često narativnom stihu. Stih je, također, prvi put izabran kao ekskluzivni zastupnik pjesme. Kako u Pticama korespondiraju riječ i nota?

U Pticama ima opet muzike na sadržajnom planu, ima pijanista, studenata glazbe, violine, h-mola, vokalize i drugog. Neke su pjesme izravno nadahnute glazbom koju sam tada slušala (neiscrpiva inspiracija mi je VIII. Mahlerova, osobito drugi stavak, vezan uz Goetheova Fausta).
Dogodilo se da su u Pticama sve pjesme u stihu, za razliku od prve dvije knjige koje ispituju oblik pjesme u prozi. Ali ne namjerno. U razdoblju pisanja koje je prethodilo ovoj zbirci promijenila sam smjer kretanja: više nisam imala potrebu za beskrajnim silaženjem u vlastiti bunar, čega je opasnost pad u potpuni hermetizam. Možda je ta promjena očišta dovela do promjene forme u Pticama.

Ne mogu se otrgnuti dojmu svojevrsne negativne kozmogonije, htoničnosti, suptilnoj implementaciji negativnih kategorija koje su dane samorazumljivo i lako, kao da je jasno kako im je tu oduvijek mjesto. Mrak je domaći, ljudi su u njegovu obliku, čak je i strah pristojan; tek je u jednom stihu noć malo pretjerala s crnilom. Je li prividni izgon mraka iz naše kulture, na tragu Danijela Dragojevića, obmana koja nas može skupo stajati?

Ne vidim zašto bi mrak imao samo negativne konotacije, ili svjetlo samo pozitivne. Prosvjetiteljski konstrukt svjetla, simbol znanja i racionalne spoznaje stavljen je u suprotnost s mrakom neznanja i gluposti. Opseg značenja mraka je golem, imaginacija mraka je neiscrpna i polimorfna.

Tko su sve noćne Julije koje lutaju tvojim pjesmama, prostorima Zmija i onima Ptica? Kome i što sviraju; što priziva njihova melodija i je li ona, uostalom, jedna ili su mnoge?

Julija je, recimo, neka vrsta arhetipa koji se neprekidno iznutra mijenja. Arhetipi i jesu zapravo metamorfični, a takva je Julija, jedan od mojih tematskih lajtmotiva. Njezina selidba iz druge u treću zbirku, iz „devet Julija“ u „noćnu Juliju“ znak je da me i dalje intrigira njezina tajna. Iako, posve sam ju neplanirano opet napisala. Prije svega, ona je neka vrsta dvostrukog, književnoglazbenog entiteta, simbol glazbene duše koja ne stari na ovome svijetu, nego, poput Márquezove Remedios jednog dana ničim izazvana uzađe na nebesa.

Koje pjesnike prepoznaješ kao formativne; kojim se imenima ili tekstovima voliš iznova vraćati? I moje najdraže: što čitaš posljednjih dana?

Čitam Batailleov Erotizam. Formativni su (u smislu da su mi, na posve različite načine i u pravom času. pružili epifanijske momente) bili pjesnici i pisci: A. Bertrand, W. Szymborska, F. Pessoa, J. Frame, K. Mansfield, B. Schulz, D. Dragojević, A. Žagar, A. Škunca, N. Šop, A. Gide, Rilke, Th. Mann, N. V. Gogolj i još nekoliko njih.


 

Bilješka o autorici:

Ana Brnardić rođena je 1980. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i hrvatski jezik i književnost, a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu violinu. Radila je kao urednica u izdavačkoj kući, a sada radi kao glavna tajnica Hrvatskog društva pisaca. Objavila je knjige pjesama: Pisaljka nekog mudraca (1998), Valcer zmija (2005), Postanak ptica (2009) i Hotel cu muzicieni (izbor pjesama na rumunjskom, Bukurešt, 2009). Za prvu je knjigu nagrađena Goranovom nagradom (1998), Nagradom Grada Siska (1998) i Nagradom Slavić za pjesnički prvijenac (1999), a za drugu Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike (2005).

Pjesme su joj prevedene na desetak jezika i objavljene u domaćim i stranim pjesničkim antologijama. Sudjelovala je na više međunarodnih pjesničkih festivala. Osim poezije, objavljuje i kritičke tekstove. S Adrianom Oproiuom prevodi s rumunjskog na hrvatski modernu i suvremenu rumunjsku prozu i poeziju.

 

Dodaci:

Ana Brnardić, Izbor iz poezije, 2013.

Internetske stranice:

Intervju (razgovarao M. Pogačar) – Booksa
Kritika N. Petkovića – Postanak ptica
Kritika Z. Mrkonjića – Valcer zmija
Kritika S. Jukić – Valcer zmija
O suvremenom hrvatskom pjesništvu