održano 29. siječnja 2013.

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Ivan Rogić Nehajev

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Ivan Rogic Nehajev
Attendee key: Participant

Ivan Rogić Nehajev: Loto lotosa, ciklus pjesama

(III. program Hrvatskog radija, Poezija naglas. Urednik: Danijel Dragojević) – uvodna bilješka

Prizivanje riječi u igru, odnos prema njihovim različitim značenjskim mogućnostima, stvarnim, upotrebnim i onim sanjanim, neočekivanim – odvija se u poeziji Ivana Rogića Nehajeva na različitim mjestima, situacijama, u različitim prilikama i prigodama. Nije nepoznato da radost igranja riječima i očekivana nesputanost istodobno traže svoje čvrsto mjesto, uporište, jer i svaka igra hoće svoje razloge i pravila. Dakle, pitanje jest u kojim se okvirima, idejama odvija ritmična, uporna, razjedinjena i raznolika poezija zaziva, retoričkih upita, skraćenih perspektiva i riječi…

Molitva, mogli bismo odmah pročitati u naslovu prve pjesme ciklusa, molitva koja je poziv na sabranost i upućenost onome izvan nas, koja je naš meta-položaj u svijetu, mogli bismo reći: u okviru dogovorenoga izgovorivog teksta traje ulaženje u labirint i mrežu poezije Ivana Rogića Nehajeva. Vjerujući u govornikovu opreznost i svijest o onome što se mrmlja i pokušava reći, govori i upisuje u prostor, koji sasvim sigurno nije sakralni objekt, čitatelju za početak  preostaje ponoviti, skoro bi nam se omaklo reći, 'u dobroj vjeri' zaziv 'gospi od zdravlja'.

Budući da naš sugovornik u prolaženju svijetom (vlastitim tijelom, dakle), s pitanjima o sebi i drugima, nije od jučer i nije mu doista samo do molbe, molitve, on nas uvlači u prostor prizemnog, govornog i svakodnevnog… Ili stižemo zajedno s njim do onoga nama bližega zabrinutog i stišanog ja, koje se nesebično umnožava i dijeli, čiji plus i minus nije tako jednoznačan i jednostavan. Razmjer je na putu od zavičaja do svemira, smjeli bismo reći na prvoj čitateljskoj postaji, velik i nadohvat, ali potrebno je još prije toga disati (praviti udisaj – izdisaj, disati…).

Riječ je o strategiji koja se ne da opisati i svesti samo na očekivane suprotnosti i pridodane parove nego se upravo radi na nerazmjeru, rahlosti i nesigurnosti riječi i značenja, s jedne strane i punini tijela i zazivu gospi dobrog savjeta i uzroku radosti, dakle, vokativu u njegovu sjaju i dorečenosti, s druge strane. Ne doskoči se uvijek i ne odgovori samo s uskraćenim i igrivim riječima, preskocima u značenju, ili rečeno jednostavno: reljefni i uzbudljivi registar jezičnih znakova ne iscrpljuje se u svojoj vanjskosti i pojavnosti.

Pjesnik, govornik, lirski subjekt koristi jezik kao zahvalnu građu, kojoj se ipak nenametljivo i skriveno, pridaje samo ulogu u prostoru pjesme, teksta. Govorni i tematski raster isprepliće se i uzajamno ispomaže, ali njihova važnost na planu pjesme nije samo u formalnom preslagivanju i preraspodjeli, borba se odvija dok se pjesma giba, trlja i klizi. Napetost je u razlici, u trenutnoj prevlasti jednoga ili drugoga, čitatelj je u labirintu i na vrhu vala, istodobno, užitak je govoru i kretanju, jeziku i uvidu koji se javlja na pojedinoj istanci teksta, na njegovu odmorištu.

Niz koji proistječe iz zvuka, zabija se kao hitac u tijelo, bljesak i bijelo nisu samo standardi za gledanje, jednako kao crveno i modro nego svi oni skupa u raspršenosti upotpunjuju nacrt, plan pjesme. Težina i teža, o kojoj se nitko ne pita, premješta se po točkama tijela, središtu i rubu, položaj i  tjelesnost opći su okviri njegova teksta. Kristali u različitim kontekstima, kao srebro ili nož, oštrina - iziskuju opreznost ili su poziv na uvid, na osjećaj kojem nismo još odredili uzrok. Početak ili kraj pisanja i upisivanja, čitanja i pamćenja neodvojivi su i nužni formalni dio teksta, kao njegov naslov, prvi i zadnji stih, strofa i ritam, ali govornik i tekst se upućeni jedan prema drugom samotematiziraju, pitaju se o sebi.

Što je čije - pra – prapočetak, pravrijeme pisma, 'zapuštenog pisma', pitanje je koje se nadvija nad svim pjesmama, ali je i to pitanje uokvireno drugim znanjima. Ivan Rogić Nehajev je pjesnik koji je u potrazi za onim što izmiče znanju, vlastitom iskustvu, on se vrlo rado seli, on je nomad u postojećem poretku i, paradoksalno, kolikogod ga upravo on izrađuje i određuje okvir tekstu, on ga sam želi isprazniti, od dosadašnjih značenja, jer 'nema gospodara sveti grad'.

Riječ je o rahlosti teksta, zemlji, o soli i zidu, traži se karta, ulaz u 'drugdje drugačije', u ničije, stvara se rez i mjesto za prijeglas, prijelaz, za 'između suglesa i samoglasa'.

Rekao bih da je nevidljivi i neuhvatljivi okvir uzbudljivoj protočnosti glasova i riječi, prizora i tekstova u stanovitoj pomirenosti i stišanosti, koja se sasvim sigurno ne zove melankolija, ali ni radost joj nije ime. Ime joj je u procesu, u trajanju, u pismu! Ime joj je u našem čitanju, u našem prolazu, u našem užitku i žudnji, ali nisam li već na mjestu s kojeg bježi upravo pročitani tekst.

(Miroslav Mićanović)

Bilješka o autoru:

Ivan Rogić Nehajev, rođen je 1943. godine. Pjesnik i esejist.
Objavio: Predgovor, 1969; Odlazak s Patmosa, 1971; Marina kruna, 1971; Lučke pjesme za pjevanje i recitiranje, 1980; Pjesme o imenima, ženama i drugo, 1985.; Ogledi i pabirci, 1988.; Peti stupanj prijenosa, 1992; Periferijski puls u srcu od grada, 1992; Figure ukroćene sreće, 1994; Osnove uranometrije, 1994; Smaragdni brid: /Vukovar 91. i hrvatski identitet/, 1998; Sredozemlje, sedmi put, 1999, Pabirci i po koja pjesma, 2004.

 

Dodaci:

17 prigodnih zapisa o Kasandri

Iz zapisa slobodnog suhozidara

Pabirci i pokoja pjesma

Internetske stranice:

Utjeha kaosa

Riječki stari grad

Moderna vremena Info

Vijenac

Nagrada Goranov vijenac

održano 11. prosinca 2012.

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Andrea Zlatar Violić

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Andrea Zlatar
Attendee key: Participant

Andrea Zlatar Violić: Nema točke u knjižnom lancu koja nije problematična

Intervju: Moderna vremena Info, Nenad Bartolčić

S ministricom kulture Andreom Zlatar Violić razgovarali smo u njezinom kabinetu u Runjaninovoj ulici, i namjerno smo se odlučili za razgovor "u živo" jer sve uobičajenijim intervjuima putem emaila često nedostaje interaktivnosti, mogućnosti postavljanja dodatnih pitanja i sl. Namjerno smo se fokusirali na pitanja isključivo vezana uz sektor knjige jer je u dosadašnjim svojim brojim medijskim istupanjima ministrica Zlatar Violić uglavnom o knjizi, nakladništvu, autorima... bila u prilici tek uzgred govoriti, a u međuvremenu se pokazala prijeka potreba da dionici tzv. lanca knjige u jednom opsežnijem razgovoru saznaju na koje sve načine Ministarstvo kulture namjerava pomoći da knjižni ceh prevlada posljedice najveće krize u kojem se zatekao do današnjih dana.

Pročitajte cijeli intervju...
 

Bilješka o autorici:

Andrea Zlatar rođena je 1961. godine u Zagrebu, gdje je diplomirala studij komparativne književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu (1984). Dobitnica je Rektorove nagrade i boravila je na kraćim stručnim stipendijama u inozemstvu. Magistrirala je iz područja književnosti (tema Marulićeva “Davidijada”, 1988), a 1992. godine obranila doktorsku disertaciju (tema Modeli srednjovjekovne autobiografije: ispovijest i životopis), Humanističke znanosti, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Od 1984. godine radi na Odsjeku za komparativnu književnost, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u svojstvu redovitog profesora, gdje je uključena u nastavnu i znanstvenu djelatnost (projekti istraživanja suvremene hrvatske književnosti u europskom kontekstu). Redovito sudjeluje u radu znanstvenih skupova iz područja povijesti i teorije književnosti.

Usporedo sa znanstveno-nastavnom djelatnošću bavi se publicistikom, izdavačkom i uredničkom djelatnošću: kao urednica kulture u Studentskom listu i na Omladinskom radiju (Radio 101), a zatim kao urednica u časopisima Gordogan, Vijenac i Zarez. Članica je Društva hrvatskih pisaca i Hrvatskog PEN. Dobitnica Ordena viteza književnosti i umjetnosti Francuske vlade (2004) i nagrade Kiklop za knjigu eseja godine 2011. (Rječnik tijela. Dodiri, otpor, žene). Ministrica je kulture Republike Hrvatske.

Objavila:
Teorija i povijest književnosti
Istinito, lažno, izmišljeno. Ogledi o fikcionalnosti (1989)
Marulićeva “Davidijada” (1991)
Autobiografija u Hrvatskoj: nacrt povijesti žanra i tipologija narativnih oblika (1998) Ispovijest i životopis: srednjovjekovna autobiografija, (2000)

Eseji
Veliko spremanje. Zapisi učene domaćice (1995)
Svakodnevne razglednice (2002)
Neparne ljubavi, poezija (2010)
Tekst, tijelo, trauma; ogledi o suvremenoj ženskoj književnosti (2005)
Tekst, telo, trauma. Ogledi za sovremenata ženska kniževnost (Skopje, 2009)
Prostor grada, prostor kulture. Eseji iz kulturne politike (2008)
Rječnik tijela. Dodiri, otpor, žene (2010)

 

Dodaci:

Veliko spremanje, izbor tekstova

Rječnik tijela, izbor tekstova

Depresija

Kašnjenje

Nestaju li knjižare

Prijateljstva

Vrijeme i ljubav

Internetske stranice:

Vox Feminae - Dodiri, otpor, žene
Jutarnji.hr - Andrea Zlatar: Kod nas je ne samo duhovni nego i javni prostor počeo sličiti na vašar
Algoritam - Literarna vrijednost + komunikativnost

održano 20. studenog 2012.

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Miroslav Mićanović

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Miroslav Micanovic
Attendee key: Participant

Figure ponavljanja u pjesništvu Miroslava Mićanovića

Tekst: Krešimir Bagić

Fenomen ponavljanja jezgreni je pjesnički fenomen, a figure ponavljanja, uz metaforu, vjerojatno najstarije i, za razliku od nje, najjednostavnije figure . Francuski stilističar Georges Molinié otišao je tako daleko da je ustvrdio kako je "ponavljanje, sve do novog epistemološkog otkrića, jedino neosporno sredstvo identifikacije jezične činjenice u literarnoj pragmatici" . Doista, ponavljanje obilježava lirski govor na svim razinama - od zvukovne preko leksičke, sintaktičke, metričke i semantičke do kompozicijske i tekstualne. Funkcije ponavljanja u pjesmi su kompozicijsko raščlanjivanje teksta, povezivanje njegovih dijelova u skladnu cjelinu te isticanje vertikalnosti pjesničkoga znaka. Njegovi konkretni učinci mogu biti naglašavanje afektivnosti ili čak egzaltiranosti lirskoga subjekta, rezimiranje ili komentiranje prethodno rečenoga, uloga magijske formule itsl.

Književni pojmovnici i rječnici stilskih figura obično, uz manje ograde, figure ponavljanja promatraju kao mikrostrukturalne figure, tj. figure koje su ograničene na pojedine segmente diskurza i čiji se smisao izvodi iz smisla konkretne diskurzivne cjeline.  U većini slučajeva takvo gledanje pogađa ulogu ponavljanja u književnom tekstu. Međutim, postoje tekstovi u kojima se ponavljanje promeće iz lokalnog u globalni postupak te postaje jedno od ključnih uporišta za razumijevanje cjeline. Tada se nedvojbeno mora promijeniti i analitičareva vizura.

Ovdje ću pokušati izdvojiti i opisati figure ponavljanja u pjesništvu Miroslava Mićanovića (1960), pjesnika koji je svoju poetiku artikulirao osamdesetih, i to primarno na stranicama časopisa i biblioteke Quorum. Počet ću dvama citata u kojima Mićanović metapoetičkim iluminacijama osvještava svoju strategiju pisanja. On, naime, već u lirskom prvijencu, u poenti naslovne pjesme "Grad dobrih ljudi", konstatatira: i sve se ponavlja. Sedam godina poslije, u pjesmi "Ruža vjetrova", lirski se sugovonik obraća lirskome subjektu riječima: tako si dosadan,/ ti čitav život opisuješ nekoliko prizora/ koje nisi razumio. Iako se obje poetske tvrdnje više tiču subjektova iskustva nego iskazivačkih navika, ipak ih je moguće promatrati kao simptome koji su postupak ponavljanja pretvorili u Mićanovićev iskazivački kanon. Dosad se u poeziji Miroslava Mićanovića kristaliziralo četiri oblika ponavljanja: 1. zvukovna, 2. leksička i 3. kompozicijska ponavljanja te 4. ponavljanje ili udvajanje teksta.

Iako je riječ o autoru koji se od početka opredijelio za slobodni stih kao metrički okvir poetskoj misli, u njegovoj lirici, posebice u prvoj knjizi, relativno se često pojavljuju glasovne figure. One su uglavnom ograničene na sintagmu, stih ili poetsku rečenicu. Među inim, u "Gradu dobrih ljudi" zatječemo sljedeće sintagme: 'kobilje obilje fraza', 'crni cimer crnac', 'okružen okužen', 'prašina praši na', 'prije slova naslova' i 'hroma harmonika'. Od stihova izdvajaju se 'u tramvaju, uredu, u redu' i 'to su moje tijesne ko sobe tjeskobe', a od poetskih rečenica 'Žicam/ Lice/ Ulice' i 'već prije oboljela od/ rijetkih tumora/ umora. Kako je razvidno iz navedenih primjera, Mićanović najčešće poseže za aliteracijom, asonancom, nepravom rimom, anagramom. Ozvučujući segmente pjesme, njegov lirski subjekt preko glasovno djelomice podudarnih označitelja približava različite evidencije, afektira i upisuje svoj ambivalentan odnos prema pjesničkoj tradiciji. Budući da su zvukovne figure razmjerno rijetke u kasnijim Mićanovićevim zbirkama, njihovo je pojavljivanje u lirskom prvijencu tretirati kao uvodno iskušavanje tehnike pjesme ili, kako je primijetio jedan njegov kritičar, kao "pojačanu repetitivnu intenciju, koja pravocrtno pripovijedanje zvukovno restimulira, ritmički mjestimično ubrzava, pa zatim siječe".

Pročitajte cijeli tekst... 
 

Bilješka o autoru:

Miroslav Mićanović rođen je 15. kolovoza 1960. godine u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče, kritike i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na druge jezike. Sastavio s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih "Strast razlike, tamni zvuk praznine" (Quorum, Zagreb, 1995). Autor antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagreb, 2006), prevedene na engleski i mađarski jezik. Objavljuje poeziju, prozu i kritike na radiju, u dnevnim novinama i časopisima. Sudionik hrvatskih i europskih književnih festivala, voditelj radionica poezije i kratke priče, organizator i voditelj projekta poticanja čitanja Čitaj!, (s M. Zrnčić i M. Barbaroša-Šikić), programa Pisci na mreži (s M. Barbaroša-Šikić). Dugogodišnji je urednik časopisa Quorum i biblioteka u izdavačkom poduzeću Naklada MD. Radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Živi u Zagrebu.

Objavio: Grad dobrih ljudi, poezija, Zagreb, 1984. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2005); J. Matanović, V. Bogišić, K. Bagić, M. Mićanović Četiri dimenzije sumnje, knjiga kritičkih tekstova, Zagreb, 1988; Zid i fotografije kraja, poezija, Rijeka, 1989. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2008); More i prašina, grafičko-pjesnička mapa (s V. Zelenko), Zagreb, 1991; Zib, poezija, Zagreb, 11998; 22001; B. Čegec, I. Prtenjača, M. Mićanović Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate, izbor iz poezije, Zagreb, 12002, 22003; Trajekt, proza, Zagreb, 2004. (prijevod na poljski: Prom, Katowice, 2011); B. Čegec, S. Karuza Tri krokodila, proza, Zagreb, 2005; Zapadni kolodvor, proza, Zagreb, 2006; Jednosmjerna ulica, proza, Zagreb, 2010; Tisoč majhnih sonc na razbitem steklu, izbor iz poezije, Ljubljana, 2011; Dani, poetsko-prozni tekstovi, Zagreb, 2011; Divji pes, izbor priča, Ljubljana, 2011.


 

Dodaci:

Grad dobrih ljudi, izbor, 1984.
Zid i fotografije kraja, izbor, 2008.
Zib, izbor, 1998.

Internetske stranice:

Jutarnji list: Miroslav Mićanović - Pripovjedač koji je s hrvatskom prozom ‘u neuhvatljivom odnosu’

Moderna vremena INFO

MojaRijeka.hr - Branko Čegec i Miroslav Mićanović - predstavljanje knjiga (YouTube)

Elektroničke knjige

Knjiški moljac blog: Miroslav Mićanović o "Trajektu" i koječemu drugome...

23. listopada 2012.

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Zvonko Maković

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Zvonko Makovic
Attendee key: Participant

Zvonko Maković

Veliki predjeli, kratke sjene

Tekst: Miroslav Mićanović

Knjiga izabranih pjesama Zvonka Makovića Veliki predjeli, kratke sjene (Meandar, Zagreb, 2000) potvrđuju ga kao iznimno sugestivna pjesnika i, ne malim dijelom, kreativnog protagonista hrvatske pjesničke scene sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih. Knjiga predjela i sjena, knjiga prostora i jezičnih strategija koncipirana je pomno, precizno i strogo, ona se ne želi pojaviti kao završena i arhivirana suma tekstualnopjesničkog rada već se nudi novim čitanjima i re/interpretacijama.

Govoreći o “opremi” knjige, moram priznati da me iznenadila restriktivnost izbora (nema pedesetak pjesama koje to jamačno zaslužuju, nema autorovih konkretističkih tekstova objavljenih svojedobno u Pitanjima, nisu uvrštene pjesme iz prvih triju knjiga U žilama će ljepota teći, 1968; Prostor voštanice, 1969; Karta svijeta, 1971 – čiji naslovi nedvosmisleno potvrđuju paradigmu kojoj pripadaju, “razvodnjeno razlogaštvo” reći će autor. Budući da su mi Komete, komete (1978) presudno mjesto otpora i razvrgavanja uhodanog odnosa: riječi – stvari, istine – laži, gdje “se jezik pojavljuje kao proizvođač činjenica jednoga istodobno strogog i stranog svijeta.” (Vladimir Biti), uvrstio bih gotovo cijelu knjigu u ovaj izbor.

Očit je trud da se knjiga organizira ne kao uređeni kronološki poredak stvari, raskošan i sveobuhvatan pregled nego se uz instruktivan, interpretativnoesejistički i poetološki dotjeran predgovor Krešimira Bagića “Je li moguće napisati sve – ispočetka?”, dizajn Borisa Maleševića, s minimalističkom i preciznom raspodjelom podataka i fotografije, produkcija Meandra doživljava kao vrijedna sugestija u rekapitualciji jednoga pjesničkog opusa.

Maković promišljeno izabire tekstove koji su konstitutivno (konceptualno i tematski) obilježili njegovo pjesništvo i upućivali na samosvjesnog autora koji ne piše i ne problematizira samo iz priručne stvarnosti i nužne jezične određenosti. On svoje knjige uzglobljuje u različita iskustva čitanja i pisanja (što uključuje gledanje, snimanje, prisluškivanje tjelesnofiziološko registriranje činjenica, sjećanje, snove, privide, prizore…) postajući tako kreator nove subjektivnosti, pjesnik koji je s pravom priskrbio etiketu “ustanovitelja” postmoderne senzibilnosti u hrvatskom pjesništvu.

Uvodni motto iz Brochove Vergilijeve smrti (prenesen iz knjige pjesama Prah, 1992) pokriva temelj Makovićeva tekstualnog rada: a to je doći do poetika sposobnošću da se sve apsorbira i ponovno napiše, jer samo je to poetično. Takvu sveobuhvatnom zahtjevu (nestrpljivoj potrebi za spozavanjem), potrebno je podrediti i vlastitu subjektivnost u ime projekta koji će se vrtjeti i izmicati zamci ustoličenja i smrti. Da će u tom pribavljanju materijala i prava na imenovanje i otkrivanje novog svijeta biti potrebno žrtvovanje figura za neki budući dobitak, pokazivalo se iz knjige u knjigu, kao što se sada čita iz pjesme u pjesmu. Opsežan je njegov repertoar, katalog figura i strategija: od jezične propulzije i njezina kontekstualiziranja u asocijativnim nizovima, smislovima, tragovima, gestama do stabilna diskurza, pisma, od samoukinuća vlastitog Ja i prepuštanja nizu preciznih opisnih iskaza do pjesničkog teksta kao pokretne membrana za usisavanje i protok raznorodnih fenomena svijeta.

Uvodni tekst “Ali” najavljuje paradoksalno priču s kraja knjige, naime, on u sebi sadrži dvostruki linearno-povratni put: rekonstruira iskustvo slušanja jedne pjesme iz djetinjstva na osnovi kasnijeg uvida u problem razumijevanja značenja teksta. Tekst na kraju knjige (Post scriptum) svodi pisanje na zgasnuće i crnilo iz kojeg bi se tek moglo krenuti: “Dim lagano nadražuje nosnice, a papir se pretvara u krhku, nepostojanu tvar koja napisane riječi preobražava u zagasito crnilo.” Kretanje, nomadizam (koji podrazumijeva lutanje i osamu, potragu za novim staništima, rubnost s koje se uvijek kreće prema središtu) bitno je polazište pjesništva Zvonka Makovića, što je on i sam izrijekom tematizirao: “Ni prema čemu ne gajim neki dubinski odnos posjedovanja i pripadanja. Ni prema vlastitoj književnosti, ni prema jeziku, ni prema domovini. To je nešto što me determinira i kao čovjeka i kao pjesnika. Kako u takvu svoju platformu ne puštam korijenje, mogu se po njoj lako kretati, sabirati, odbacivati, pristajati, ne pristajati”.

Odricanje se pokazalo djelotvornim sredstvom otpora spram uvriježene i uhodane (ideologizirane, institucionalizirane) tekstualne prakse. Raskid s nesputanom upotrebom jezika i njegovom neprovjerenom energijom, proizvodnja novog svijeta, pjesnički nepokrivenog i nepotvrđenog (Komete, komete) istodobno je napuštanje eksplicitne jezične prakse sedamdesetih i uvod u melankoliju, strah, patetičnost osamdesetih i raspršenost devedesetih (Činjenice, 1983; Strah, 1985; Ime, 1987; Točka bijega, 1990; Prah). Bagićeva interpretacija (postmodernističkog) subjekta upućuje na to da je “Makovićev lirski subjekt evoluirao iz nekritičnog korisnika jezika kao oruđa u njegova tvorca i gospodara da bi naposljetku sam relativizirao dosege poduzetih akcija.”

Punoznačnost naziva knjiga sukladna je njihovoj konceptualnoj i tematskoj dosljednosti i dotjeranosti: nakrcane su govorom ulice, banalijama i uzvišenim himnama, imenima iz povijesti umjetnosti, glasovitim rečenicama iz filmova i pročitanih knjiga, literarnim parafrazama, hladnim i besprijekornim opisima ulica, gradova, hotela, stanja stvari, filmskim rezovima, naracijom koju bismo pripisali francuskom novom romanu, Handkeovu životu bez poezije ili, s druge strane, Šalamunovu propitivanju istodobnosti jezika i povijesti, banalnosti i mita.

Nije nevažno reći da je knjiga Veliki predjeli, kratke sjene u dosluhu s današnjim čitateljem (što podrazumijeva potrošače teksta iz užitka, kritičare, pjesnike...) ne samo kao priručnik za putovanje kroz strategije i koncepte tijekom triju desetljeća hrvatskog pjesništva nego zrcalno – kao što su njegove pjesme stvarale mrežu tjelesnih podražaja, pokretale iz trajne sadašnjosti fluktuabilnu i lebdeću percepciju vlastite egzistencije – nas sada njegove pjesme zatječu i zahvaćaju u novim kontekstima. Trajnost u tom smislu postaje sa svim posljedicama odgovor njegovu bijegu i nomadizmu.

Stvarajući hrabro i žestoko – na rubovima zastale i rasprsle avangarde; odričući se vlastite (pjesničke) egzistencije u ime predmeta, prostora; imenujući činjenice, strah kao mjesta na kojima se hladnoćom i seciranjem, opisom suspreže silovitost jezika, dokida njegova proizvodnost; mijenjajući radikalno mjesto subjekta i mjesto govora za točku bijega – Maković demonstrira sposobnost teksta da opstane unutar divergentnih energija. U pjesmi “Prilozi za povijest hrvatske književnost” na somnabulan se i  racionalan (kako se istodobno izrijekom u njoj imenuje prošlost) način zahvaća i zarezuje u tkivo povijesti. Međutim, u to naknadno zavirivanje unazad uvučeni smo iz današnjeg iskustva (svijeta i teksta) i kao da smo se našli, ne hoteći, u zagrljaju, nagnuti duboko u prazninu. Buka i vreva svijeta kao da je utihla, zagasitost i crnilo kao da su ponovno počeli određivati mjeru stvari.

Govoreći o mijenama, nomadizmu, izmještenosti u Makovićevu pjesništvu, o individualnim poetikama, iz perspektive pisaca svojedobno okupljenih oko časopisa Quorum osamdesetih (B. Čegec, H. Pejaković, M. Đurđević, D. Rešicki, G. Rem, K. Bagić, N. Petković, B. Zoko, V. Čolić, S. Petlevski, K. Mićanović…), mislio sam na upućenost u različita iskustva teksta – koja se sada, jednim dijelom naspram navale doslovnog mimetizma u hrvatskom pjesništvu devedesetih, pokazuju važna za uvjerenje u pisanje kao fragmentaran, nepredvidiv, nezavršen proces. Izabrane pjesme odjednom se nadaju u svojoj sugestivnosti, tekstualnosti (literarnosti) kao stabilan i pouzdan pjesnički diskurz, kao standard otpornosti mišljenoga pjesničkog jezika naspram ogoljelosti želje za pisanjem bez pokrića.

Knjiga izabranih pjesama Zvonka Makovića Veliki predjeli, kratke sjene tvorena kao fluidna i lebdeća, otvorena, intertekstualna struktura, još jednom se nudi kao izazovno čitanje tijela i teksta, da bi nas u toj višesmjernosti zahvatila u svoj vrtlog i ponudila se kao labirint s novim ne/prohodnim putovima.

Bilješka o autoru:

Zvonko Maković (1947) diplomirao je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom fakultetu sada je voditelj Katedre za modernu umjetnost i vizualne komunikacije na Odsjeku za povijest umjetnosti. Prva knjiga pjesama objavljena mu je 1968, i nagrađena Nagradom Fonda A. B. Šimić i Nagradom 7. sekretara SKOJ-a. Godine 2001. dobio je najveću nacionalnu nagradu za poeziju Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički rad.

Zvonko Maković je objavio nekoliko knjiga eseja i studija iz moderne i suvremene umjetnosti, dvije knjige kolumni i feljtona te desetak monografija posvećenih suvremenim umjetnicima. Organizirao je brojne izložbe, a 2001. bio nacionalni izbornik na Venecijanskom bijenalu. Od 2005. do 2009. bio je predsjednik Hrvatskog PEN centra, a nakon toga obnaša dužnost potpredsjednika. Od 2009. zastupnik je u Gradskoj skupštini Grada Zagreba i predsjednik Odbora za kulturu.

Među važnijim knjigama pjesama su:
Komete, komete, 1978
Činjenice, 1983, (Nagrada Vladimir Nazor)
Strah, 1985
Ime, 1987
Točka bijega, 1990
Prah, 1992
Veliki predjeli, kratke sjene, 2000 (izabrane pjesme)
Larges espaces, courtes ombres – Choix de poèmes. (Poèmes traduits du croate par Brankica Radić), Pariz,  2003.
Međuvrijeme , 2005.
lüge. warum nicht? (Izabrane pjesme u prijevodu Alide Bremer). Wunderhorn, Heidelberg, 2011.

 

Dodaci:

Zvonko Maković, Izbor pjesama

Internetske stranice:

Aktual.hr

Poetry International

Matica hrvatska