održano 20. lipnja 2013.
 

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Miloš Đurđević

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Milos Durdevic
Attendee key: Participant

Intervju

Miloš Đurđević, pjesnik, kritičar, esejist i prevoditelj ovih je dana objavio, u izdanju Matice hrvatske Sisak, antologiju novije hrvatske poezije naslovljenu Kupujemo bodeže. 

Antologija se zove «Kupujemo bodeže». Gdje su «bodeži» novije hrvatske poezije?

Svakako Stojević po čijoj je pjesmi nazvana antologija, jedan od ključnih hrvatskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća, čija poezija ni danas ne gubi na snazi. Kako sam išao za tim da naslov utemeljim u samom materijalu, naslov je logičan. A logičan je i po tome što je u hrvatskom pjesništvu aktivno nekoliko generacija: od onih koji su štovana gospoda u 60-im do Vlade Bulića koji ima 25 godina. On piše o Internetu ili nekim drugim sasvim novim fenomenima, ali pokazalo se da se u zbirci koju je objavio, koliko god bila razbarušena i anarhoidna, hvata za neoavangardne premise koncipirane još sredinom 70-ih …         

Noviju hrvatsku poeziju razvrstali ste u tri grupe. Kako i zašto? 

Nastojao sam pokazati dominante u pjesničkoj produkciji zadnjih 25 godina, a po meni poezija je i dalje najpropulzivnija, najzanimljivija književna vrsta u Hrvatskoj.  Htio sam  pokazati kako se organiziraju pojedinačni autorski opusi i grupne poetike, pri čemu se ne radi o sukcesiji, nego, recimo tako, o grozdovima poetika. Dakle, postoji vrlo jaka struja pjesnika srednje i starije srednje generacije čija poetika uglavnom počiva na premisama avangarde i postavangarde druge polovice 70-ih i početka 80-ih.  Pored te postoji tip poezije koji se, posve pojednostavljeno, može otčitati preko časopisa Quorum, a treću veliku nakupinu u tom grozdu čini poezija pisana od početka 90-ih.

Što se dakle događa u najnovijem od novijeg?

Tu leži najveći rizik antologiziranja, paradoks suvremenosti koji se ne može dobro riješiti, može se samo ponuditi jedno od mogućih čitanja… Recentnu produkciju skupio sam pod sintagmom «Zemljina sila teže». Tu je vrlo izražen lirski subjekt, mnogo jače, pa i grublje, negoli ranije, najčešće identificiran sa samim autorom,  ali s jednim drukčijim pristupom neposrednom iskustvu – u onome što se hoće, što se osjeća, kako se to uzima, ili još češće, kako se s time sudara, biva odbačen i poražen… A u tu skupinu, napominjem, opet ne ulaze samo autori koji su se tada pojavili, već i autori čija je poetika pokazivala takva obilježja još s kraja 70-ih godina. Primjerice Dalibor Cvitan, za kojeg mi neki kolege kažu da im je bio gotovo nepoznat kao pjesnik: kad bi se njegove pjesme, bez imena autora i datuma nastanka objavile danas – pomislilo bi se da je to napisano ovog časa.

Jeste li tako «otkrili» još kojeg pjesnika?

Nisam išao za otkrivanjem, a i teško je u maloj kulturi kao što je naša bilo što otkriti, ali recimo Dubravko Detoni, koji je u nas poznat prije svega kao skladatelj, kao pjesnik je izuzetno zanimljiv. On je rođen 1937, ali kažem, da se danas objave bez podataka neki njegovi radovi, moglo bi se pomisliti da se radi o nekom nadobudnom i žestokom studentu. Uvrstio sam i Igora Rončevića, koji je slikar i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, koji je objavio slino zanimljivu knjigu poezije iz koje se vidi da je veliki fan Raymonda Carvera.  Nije stvar u tome da se izdvoje pojedinačna imena, što sam natuknuo i u uvodnom tekstu. U modernoj hrvatskoj poeziji od kraja 40-ih do danas ne može se izdvojiti jedna osobnost. Mi nemamo svog Victora Hugoa, srećom ili nesrećom – po meni srećom – koja bi dala dominantni pečat.   

Ako već nerado govorite o uvrštenima, probajmo o neuvrštenima: zašto nema Ivana Slamniga, Danijela Dragojevića, Slavka Mihalića ili Zvonimira Mrkonjića, koji je i sam nedavno objavio pjesničku antologiju?    

Pa, radi se o istoj stvari, držim da je moderna i suvremena hrvatska poezija nastajala – i dalje nastaje – u određenom polju napetosti koje se stvara između različitih poetika i još raznovrsnijih poetskih ostvarenja. Spomenuti pjesnici dobro su poznati i uglavnom kritički obrađeni, višestruko su antologizirani te bi, po meni, njihovo uvrštavanje tražilo dodatnu razradu predložene matrice koja bi onda pokrivala šire, vjerojatno polustoljetno razdoblje.  

Antologija je nastala na narudžbu.

Slavko Jendričko mi je ustupio tematski broj časopisa Riječi ogranka Matice hrvatske u Sisku,  što sam s velikim zadovoljstvom prihvatio. Kako se već neko vrijeme bavim pisanjem, kritikom, esejistikom i prevođenjem, imao sam nešto slično na umu – dati moje čitanje o tome što moji kolege i prijatelji rade, pa uz sve druge rizike antologija ima izražen i taj subjektivni moment.

Lirike posvećene Domovinskom ratu gotovo da i nema. Radi li se, kao i u nedavnoj antologiji Zvonimira Mrkonjića, o «spuštanju na zemlju» prevelikih očekivanja?

Mislim da se tu, u nekom protoromantičnom smislu, ne može govoriti o poeziji koja bi bila vrijedna pažnje, a bitno je uvjetovana tim ratom. Ono što sam ja našao su snažna pojedinačna iskustva. U 90-ima ne može se govoriti o ratnoj poeziji.

Vaše bilješke o pjesnicima su nekonvencionalne, osobne… Jedan vam je nešto povjerio «dok ste pili pivo», drugo je «pomalo studirao na Filozofskom fakultetu», treći je «robustan momak s kojim nema šale»…

Bez prenemaganja: rad na antologiji je 95 posto mukotrpan posao – prokopati stotine knjiga, poslije čega shvatiš da je dobra polovica,  bez uvijanja, smeće, onda sve to sistematizirati… Poslije toga sam rekao, idem napisati nešto što će mene zadovoljiti.


 

Bilješka o autoru:

Miloš Đurđević rođen je 1961. na otoku Rabu.

Objavio je četiri knjige pjesama (Pejzaži ili kružno traženje riječi, Beograd, 1989; U zrcalu, Zagreb, 1994; Žetva, Zagreb 1997, Umbrijska sunčanica i druge pjesme, Zagreb, 2010), dvije knjige eseja i književnih kritika (Podnevni pljusak, Zagreb, 2003; Sjene na vodi, Zagreb, 2009), antologiju suvremene hrvatske poezije (Kupujmo bodeže, dva izdanja; Sisak, 2004; Zagreb, 2006), izbor iz suvremene strane poezije (Glasovi u prolazu, Zagreb, 2008), priredio izabrane pjesme slovenskog pjesnika Uroša Zupana (Pripreme za dolazak travnja, Zagreb, 2001), priredio je i preveo izabrane pjesme škotskog pjesnika Dona Patersona (Selected Poems / Izabrane pjesme, dvojezično izdanje; Zagreb, 2008).

Poeziju i eseje objavljuje u domaćim i inozemnim književnim časopisima i publikacijama, sudjelovao na međunarodnim književnim festivalima i seminarima, i po pozivu boravio u literarnim kolonijama i rezidencijama. Kao zasebne naslove objavio je tridesetak teorijskih, proznih i poetskih knjiga prevedenih s engleskog jezika.

Od 2004. godine uređuje hrvatsku domenu Internet časopisa za suvremenu međunarodnu poeziju, Poetry International Web – PIW (www.poetryinternational.org) sa sjedištem u Rotterdamu. 2009. godine sudjelovao na međunarodnom književnom programu, International Writing Program (iwp.uiowa.edu) – u statusu rezidencijalnog pisca Sveučilišta Iowa, Iowa City, u Sjedinjenim Državama.

Živi i radi u Zagrebu kao slobodni književnik i prevoditelj.


 

Dodaci:

M. Đurđević: Umbrijska sunčanica (2010)
M. Đurđević: Pejzaži ili... (1989)
M. Đurđević: Žetva (1997)
M. Đurđević: U zrcalu (1994)
M. Đurđević: Iz novog rukopisa (2013)
M. Đurđević: O prevođenju
M. Đurđević: O književnoj kritici
M. Đurđević: Anketa o položaju poezije

Internetske stranice:

www.lyrikline.org
Moderna vremena Info
International Writing Program
Zagrebačka slavistička škola
Civitella Ranieri
Moderna vremena Info - kritika
Časopis Republika - kritika

održano 28. svibnja 2013.
 

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Ana Brnardić

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Ana Brnardic
Attendee key: Participant

Polimorfna imaginacija mraka

Iz knjige: Marko Pogačar, Jer mi smo mnogi, Suvremeno hrvatsko pjesništvo svojim riječima, Algoritam, Zagreb, 2011.

Prvu si knjigu Pisaljka nekog mudraca objavila s 18 godina, nakon što si za rukopis nagrađena Goranom za mlade pjesnike. Nisam sklon godine dovoditi u vezu sa zrelošću osobe, a kamoli kvalitetom pjesničkog teksta, no ta je knjiga, čini mi se, ostala nekom vrstom ekscesa rane ozbiljnosti, izljevom toplog pisma koji se obnovio tek sedam godina kasnije. Što je to bilo u toj Pisaljki što ti je priskrbilo nekoliko remboovskih paralela i kako su se njome, u sedam godina, ispisivale krivulje zmija?

Pisaljka mi se čini kao nešto prapovijesno. Ona je nastala iz intenzivnog ekstatičnog samootkrivanja u godinama puberteta i otkrića o mogućnosti istinske slobode u pisanju. Ta mi knjiga najviše znači kao dokument o prvom zanosu. Tijekom sedam godina uglavnom sam se tražila, jer sam prelazila put od vjere u jednokratni zanos do vjere u naporan, strpljiv, radostan i postupan proces stvaranja vlastita svijeta u tekstu. I osim toga upala sam u „egzistencijalno“ razdoblje studija i podstanarstva, meni tada ne odveć inspirativno.

Prvim dvjema tvojim knjigama, čini mi se, dominiraju snažna, katkad gotovo konkretna, končetistička metafora i osjećaj glazbenog. Kad kažem glazbeno mislim prije svega na melodiku mahom prozne rečenice, glazbene fraze, neku vrstu unutarnjeg uha koje bdije nad pjesmom, a ne toliko na angažiranja tipičnih, uhom uhvatljivih eufonijskih struktura i auditivnih figura; zvuk ritma prije no ritam zvuka. Čak je i drveće glazbeno. Odakle ta tamna, nepravilna mjera i kamo vodi?

Nedavno sam čitala Cioranovu knjigu Suze i sveci u kojoj on, između ostalog, govori o značenju glazbe. Možda je ishitreno, ali ne mogu se oteti dojmu da je na njegovo pisanje o glazbi moralo utjecati razdoblje u njegovu djetinjstvu kada je učio svirati violinu. Kad se glazbi posvećuje puna pažnja, u slušanju i sviranju, razvijaju se unutarnje uši i oči. Privlači me ideja o slušanju kao vrsti oplemenjujućeg posta koji čisti, izoštrava i proširuje duh. Takvo stanje, kad se dosegne, može biti snažna inspiracija za pisanje.

Valcer zmija može se, evidentno, čitati kao paralelizam kretnje, presvlačenja plesača, zavođenje, no, implicira li to spajanje „najviše“ kulture (u eleganciji, performativnosti, gotovo kiču valcera) i „najniže“ animalnosti (upravo zmija, poznato je, nagovori Evu da jede sa stabla spoznaje), čiste prirode, neku vrstu nelagode u prvoj? Vodi li taj otrovni valcer u iskonsko, pretkategorijalno; može li se otplesati u neko opipljivije onkraj?

U svom pitanju već daješ jedan mogući odgovor. Ne znam kako teoretizirati o vlastitim tekstovima. Tvoje tumačenje, čini se, odnosi se baš na pjesmu „Valcer zmija“, jer se ona igra binarnošću prirode i kulture. U toj, kao i u puno drugih pjesama u toj zbirci, htjela sam doseći neko „opipljivije onkraj“ glazbe u jeziku. No, mislim da mi je samo u rijetkim trenucima to pošlo za rukom. Više je riječ o pipanju u mraku.

Tvoji su protagonisti uvelike obilježeni prostorom, oni borave, pojavljuju se i prelijevaju u najrazličitijim, ali mahom uvijek zatvorenim, skučenim i intimnim, konkretno imenovanim, ali na neki specifičan način apstraktnim prostorima koji protagonista, poput privatne tajne kutijice čuvaju, izdvajaju iz procesa svijeta – iako nikada i nipošto potpuno. Je li u tom smislu Postanak ptica izlazak u prostor svijeta, prepuštanje njegovu toku, otvaranje kutije koja se, jednim potezom, pretvara u zaglušujući, brisani prostor?

I u Postanku ptica riječ je o sasvim intimnom prostoru. Ništa se u tom smislu nije promijenilo. Svaki „javni“ prostor u toj knjizi, poput minneapolskog aerodroma ili bukureštanskog parka, za mene je intiman poput vlastite sobe.
Promijenila se valjda moja percepcija slobode. Ako sam prije nužno trebala zidove svoje spavaće sobe oko sebe da bih mogla pisati i u sebi putovati, kasnije sam počela otkrivati kako se i na stvarnim putovanjima i dalje putuje unutar sebe, dapače sve što sam vidjela i doživjela morala sam vidjeti u pismu da bi to postalo stvarno, odnosno da bi dobilo značenje.

Ta se knjiga i naratološki sasvim reprezentativno i jasno otvara – lirska protagonistica odlazi, mijenja perspektivu i očište – izmješta se i seli se u sferu dalekog, drugog. Griješim li ako ovu knjigu, u jednom njezinu sloju, čitam kao lirski dnevnik kraćih i dužih bjegova, svojevrstan pjesnički putopis?

Ne griješiš. Iako neplanski, dva ciklusa u zbirci svojevrsni su lirski putopisi. „Američki putopis“ se doduše isprepleo s tadašnjim razmišljanjima o dobru i o zlu i idejama u knjigama koje sam tada čitala i s prvim osjećajem fizičke i psihičke bestežinskosti uzrokovane prekooceanskim letovima. No, „bijeg“ zapravo nije doslovni bijeg iz jedne u drugu zemlju, već bijeg iz svakodnevnih misli, a producira ih život svakodnevnih dužnosti. Putovanje stoga može duši pružiti odmor od navika i automatizama, dati šansu da se opet vidi nebo, cesta, drvo i čovjek. Pruža luksuz da se razmišlja o bitnim stvarima i da se postane nevidljiv u dokolici.

Zavodljivi, teško isprativi asocijativni nizovi, fragmentarnost i semantička neuhvatljivost, nesvodiva, ali prepoznatljiva atmosfera pjesme – koju je moguće prispodobiti, opet, kakvoj bajkovitoj, snovitoj sobi – ustupili su više prostora ekonomičnom, lucidnom, često narativnom stihu. Stih je, također, prvi put izabran kao ekskluzivni zastupnik pjesme. Kako u Pticama korespondiraju riječ i nota?

U Pticama ima opet muzike na sadržajnom planu, ima pijanista, studenata glazbe, violine, h-mola, vokalize i drugog. Neke su pjesme izravno nadahnute glazbom koju sam tada slušala (neiscrpiva inspiracija mi je VIII. Mahlerova, osobito drugi stavak, vezan uz Goetheova Fausta).
Dogodilo se da su u Pticama sve pjesme u stihu, za razliku od prve dvije knjige koje ispituju oblik pjesme u prozi. Ali ne namjerno. U razdoblju pisanja koje je prethodilo ovoj zbirci promijenila sam smjer kretanja: više nisam imala potrebu za beskrajnim silaženjem u vlastiti bunar, čega je opasnost pad u potpuni hermetizam. Možda je ta promjena očišta dovela do promjene forme u Pticama.

Ne mogu se otrgnuti dojmu svojevrsne negativne kozmogonije, htoničnosti, suptilnoj implementaciji negativnih kategorija koje su dane samorazumljivo i lako, kao da je jasno kako im je tu oduvijek mjesto. Mrak je domaći, ljudi su u njegovu obliku, čak je i strah pristojan; tek je u jednom stihu noć malo pretjerala s crnilom. Je li prividni izgon mraka iz naše kulture, na tragu Danijela Dragojevića, obmana koja nas može skupo stajati?

Ne vidim zašto bi mrak imao samo negativne konotacije, ili svjetlo samo pozitivne. Prosvjetiteljski konstrukt svjetla, simbol znanja i racionalne spoznaje stavljen je u suprotnost s mrakom neznanja i gluposti. Opseg značenja mraka je golem, imaginacija mraka je neiscrpna i polimorfna.

Tko su sve noćne Julije koje lutaju tvojim pjesmama, prostorima Zmija i onima Ptica? Kome i što sviraju; što priziva njihova melodija i je li ona, uostalom, jedna ili su mnoge?

Julija je, recimo, neka vrsta arhetipa koji se neprekidno iznutra mijenja. Arhetipi i jesu zapravo metamorfični, a takva je Julija, jedan od mojih tematskih lajtmotiva. Njezina selidba iz druge u treću zbirku, iz „devet Julija“ u „noćnu Juliju“ znak je da me i dalje intrigira njezina tajna. Iako, posve sam ju neplanirano opet napisala. Prije svega, ona je neka vrsta dvostrukog, književnoglazbenog entiteta, simbol glazbene duše koja ne stari na ovome svijetu, nego, poput Márquezove Remedios jednog dana ničim izazvana uzađe na nebesa.

Koje pjesnike prepoznaješ kao formativne; kojim se imenima ili tekstovima voliš iznova vraćati? I moje najdraže: što čitaš posljednjih dana?

Čitam Batailleov Erotizam. Formativni su (u smislu da su mi, na posve različite načine i u pravom času. pružili epifanijske momente) bili pjesnici i pisci: A. Bertrand, W. Szymborska, F. Pessoa, J. Frame, K. Mansfield, B. Schulz, D. Dragojević, A. Žagar, A. Škunca, N. Šop, A. Gide, Rilke, Th. Mann, N. V. Gogolj i još nekoliko njih.


 

Bilješka o autorici:

Ana Brnardić rođena je 1980. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i hrvatski jezik i književnost, a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu violinu. Radila je kao urednica u izdavačkoj kući, a sada radi kao glavna tajnica Hrvatskog društva pisaca. Objavila je knjige pjesama: Pisaljka nekog mudraca (1998), Valcer zmija (2005), Postanak ptica (2009) i Hotel cu muzicieni (izbor pjesama na rumunjskom, Bukurešt, 2009). Za prvu je knjigu nagrađena Goranovom nagradom (1998), Nagradom Grada Siska (1998) i Nagradom Slavić za pjesnički prvijenac (1999), a za drugu Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike (2005).

Pjesme su joj prevedene na desetak jezika i objavljene u domaćim i stranim pjesničkim antologijama. Sudjelovala je na više međunarodnih pjesničkih festivala. Osim poezije, objavljuje i kritičke tekstove. S Adrianom Oproiuom prevodi s rumunjskog na hrvatski modernu i suvremenu rumunjsku prozu i poeziju.

 

Dodaci:

Ana Brnardić, Izbor iz poezije, 2013.

Internetske stranice:

Intervju (razgovarao M. Pogačar) – Booksa
Kritika N. Petkovića – Postanak ptica
Kritika Z. Mrkonjića – Valcer zmija
Kritika S. Jukić – Valcer zmija
O suvremenom hrvatskom pjesništvu
 

održano 30. travnja 2013.
 

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Krešimir Pintarić

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Kresimir Pintaric
Attendee key: Participant

Krešimir Pintarić: Roman o sretnoj ljubavi

Književnik Krešimir Pintarić, koji iza sebe ima već tri objavljene zbirke pjesama te knjigu pripovijedaka «Rebeka mrzi kad kokoši trče bez glave», nedavno je objavio i svoj prvi roman «Ljubav je sve». S obzirom na to da je, kako kaže, ljubav njegova opsesivna tema i njegov roman prvijenac bavi se, poput velike većine djela do sada, upravo tom tematikom. No Krešimir Pintarić dotiče je se na neuobičajen način.

Knjiga bez zapleta
«To je priča o sretnoj ljubavi, o dvoje sasvim običnih ljudi u sasvim neobičnoj situaciji: o muškarcu i ženi u vezi koja funkcionira na obostrano zadovoljstvo, što je vrlo rijetko u književnosti. Pratim Nju i Njega u periodu u kojem nastupa mir: nema više uzleta karakterističnih za početak veze, niti padova koji ukazuju na njen potencijalan kraj. To je sretan period zdrave veze u kojem se stvari stabiliziraju, partneri su se upoznali, a nisu si još dosadili», objašnjava 34-godišnji književnik koji se odrekao bilo kakvih zapleta na kojima se najčešće temelji sama radnja. «Zadržati čitatelja uz knjigu bez zapleta bio mi je veliki izazov, jer je obično upravo on presudan faktor. A kad se odrekneš zapleta, moraš koristiti druga sredstva da bi se zadržala pažnja do posljednje stranice. U principu, jedino ti humor preostaje i time sam se uglavnom i služio. Pritom je važno i tu oštricu usmjeriti prema sebi; ako želiš nasmijati ljude, moraš barem do određene granice ispasti glup.»

Život bez zapleta
Roman je nastao prvenstveno na temelju njegova iskustva. «Živim život u kojem nema zapleta: probudim se, umijem, krenem na posao, vratim se doma, budem sa ženom koju volim, skupa kuhamo, svađamo se ili seksamo, odem spavati i sutrašnji dan poprilično sliči na prethodni. Ne znam zašto bi to bila manje vrijedna tema za književnu obradu», smatra Krešimir Pintarić koji je pišući ovu knjigu za model imao svoju sadašnju vezu koja, kaže, funkcionira, što mu se nije jako često događalo u životu.
I u romanu, kao i u dosad objavljenoj poeziji i prozi, spominje se zagonetna Rebeka o kojoj ne želi puno govoriti. «Ona me prati, nikad se ne pojavljuje, ali se o njoj puno priča i na neki je način uvijek prisutna. Ne bih volio reći što ona predstavlja. Svi imamo svoje Rebeke i to je jedan prostor ostavljen čitatelju za upisivanje», ostaje tajnovit Krešimir Pintarić, bibliotekar u zagrebačkoj knjižnici «Ivan Goran Kovačić» koji honorarno radi i na T-portalu u rubrici kultura, a iza sebe ima i niz kolumni i tekstova u časopisima Cosmopolitan i Elle. Ujedno je i jedan od osnivača te urednik Internet stranice 'elektronickeknjige.com', na kojoj su čitateljima dostupna besplatna odabrana djela raznovrsnih domaćih i stranih autora, od Roberta Perišića do Noama Chomskog.

Potonule knjige
«Ideja se i ovaj puta rodila iz iskustva. Objavio sam 2001. knjigu poezije 'Tour de Force' otisnutu u 400-500 primjeraka koji su se uglavnom podijelili, jer se većina knjižara ne želi gnjaviti s prodajom poezije zbog slabe čitanosti. Godinu i pol dana nakon objavljivanja više se nije moglo doći do knjige. A ti još uvijek srećeš ljude koji za nju pitaju, žele je pročitati, a ne mogu je nigdje nabaviti. Tako knjiga već godinu-dvije nakon objavljivanja na neki način postane potonulo kulturno blago. A šanse da ti netko objavi drugo izdanje ne postoje. Tako smo odlučili ljudima učiniti dostupnima određena izdanja.
Internet će već za pet godina u kućanstvima biti prisutan koliko i televizor, knjige na našoj stranici se postepeno gomilaju i s vremenom bi projekt mogao postati zanimljiv i za neke sponzore. Tako bi se stvorili savršeni uvjeti: čitatelji bi dobili besplatnu knjigu, a autori nekakav honorar», govori pisac koji još ne razmišlja o sljedećem književnom koraku.

Treba prvo zaboraviti
Kako kaže, objavljivanje mu je najmučniji dio puta od ideje do artefakta i obično ga ohladi od pisanja. «Moram prvo zaboraviti da sam objavio knjigu, onda ću tek ponovno poželjeti pisati», kaže u šali mladi Osječanin koji već osam godina objavljuje književna djela ljubavne tematike i kojem je, nakon ljubavne poezije i pripovijedaka, roman o toj temi bio logičan nastavak «u kojem je zatvorio konstrukciju razbacanu u dosadašnjim djelima».


 

Bilješka o autoru:

Krešimir Pintarić, diplomirani komparatist književnosti, diplomirani knjižničar i profesor opće informatologije. Bogato višegodišnje radno iskustvo na različitim poslovima u kulturnom, medijskom i obrazovnom sektoru. Objavio tri knjige poezije, od kojih je zadnja objavljena i kao prva hrvatska multimedijska knjiga (komplet čine tiskana knjiga i multimedijski CDROM) i tri knjige proze. Tekstove objavljivao na T-Portalu, Vijencu, Quorumu, Apokalipsi, Republici, Jutarnjem listu, Godinama, Elleu, Cosmopolitanu, Playboyu, Godinama novim, III. programu HR, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, Književnoj reviji itd. Prevođen i objavljivan na slovenskom, engleskom i njemačkom. Osnivač, voditelj i glavni urednik projekta "Besplatne elektroničke knjige", u okviru kojega je od 2001. godine objavljeno više od 140 naslova, a mrežne stranice projekta u prosjeku mjesečno posjećuje više od 10.000 čitatelja.

Objavio: Tour de force (Zagreb, 1997, 2001); Divovski koraci (Zagreb, 2001, 2004), Commedia (Zagreb, 2002, 2006), Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave (2003, 2007), Ljubav je sve (2005), U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo (Zagreb, 2008)

 

Dodaci:

K. Pintarić – Divovski koraci
K. Pintarić – Ljubav je sve

Internetske stranice:

www.kresimirpintaric.com

održano 26. ožujka 2013.
 

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Branislav Oblučar

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Branislav Oblucar
Attendee key: Participant

Branislav Oblučar: Optika čuđenja
Intervju, Marko Pogačar, Booksa.hr

2006. nagrađen si Goranom za mlade pjesnike, a dvije godine kasnije sjediš u žiriju iste nagrade i uređuješ rukopis recentne goranovke. Osim toga, uskočio si na akademski vlak, na Filozofskom fakultetu predaješ kolegij o suvremenom hrvatskom pjesništvu. K tome si se gotovo u potpunosti prebacio na formu lirskog mikroeseja, kao poetička smjernica naznačenog već u pojedinim ciklusima Mačjeg pisma. Je li to svojevrsni „epistemološki lom“? Jesi li na dugi rok odustao od klasične lirske forme? Je li, nakon Baudelaira i Iluminacija, uopće moguće govoriti o takvoj?

Ove početne činjenice djeluju poprilično kompaktno, mada valja istaknuti da su rezultat različitih silnica mog bavljenja literaturom koje su tekle i teku usporedno. Što se pisanja tiče, ne mogu govoriti o nekakvom lomu jer ga nije bilo – forma poetskog mikroeseja jednostavno mi sada najbolje odgovara za ono što me zaokuplja; ona je postala gotovo način percepcije. Zapravo, o klasičnim lirskim formama – ili uopće o kodificiranim formama – i ne razmišljam u času kada me neka ideja zaokuplja i tjera na pisanje. Pokretačka energija gotovo uvijek je ista, trenutno ona rezultira mikroesejom, zašto je to tako, ni sam ne znam, a i nije mi toliko stalo da otkrivam uzroke, ne zato što bi se time izgubio onaj općepoznat čar pisanja, već jednostavno zato što su to dvije razine koje se i ne dotiču izravno: kao kada bih promišljao o stilu plivanja dok stojim na zemlji. Dakle, možda se i vratim stihu i strofi, a možda i ne. Sad, je li ovo što radim još uvijek poezija, koliko se to još u poeziju ubraja ili je li to put prema nečem trećem – tko to zna; ja samo osjećam da radim u okviru vrlo široko pojmljenog pojma pjesništva, to mi je blisko.

Mačka je, predaja i narodna mudrost kažu, gotovo paradigmatsko ambivalentno biće. S jedne strane lukava je, prepredena, promišljena pa čak i mudra; a s druge naivna, razigrana, nevina, mazna. Je li mačka, ili, dobro, barem uvriježeni skup stereotipa o mački, dobra metafora za poeziju samu?

Meni je ta analogija mačke i pjesničkog jezika bila strašno zanimljiva i možda je pokrenula zamah kojim sam se upustio u pisanje pjesama na mačju temu, iz čega je onda nastalo Mačje pismo. Analogija je pritom posve jednostavna: gipkost mačjeg tijela u jednom sam trenutku prispodobio gipkosti pjesničkog jezika, i sličnosti su se otuda same nadavale. Jest da je dosta toga išlo iz moje lektire, dakle iz mojih promišljanja o pjesničkim i filozofskim stvarima, ali ključ su u ruci zapravo držale mačke, tj. porodi mačaka, sa Sofijom i Debelim u središtu – koje su otvarale i podupirale uvijek nove kutove gledanja. Tada sam duže vrijeme živio u roditeljskoj kući u Bjelovaru i konstantno bio okružen njima. Ustvari, živjeli smo doma s mačkama oduvijek, bilo je sasvim prirodno imati ih; one bi tamanile mišju svojtu i imale svoju slobodu. Mnoge stvari sam o njima osvijestio tek kada sam počeo pisati. Osvješćivanje pritom ne mislim u činjenično-enciklopedijskom smislu, već prvenstveno u imaginacijskom. Shvatio sam odjednom da su one, iako dugo živim s njima, ustvari terra incognita. Njihova neovisnost me nadahnjivala. Stereotipe sam u knjizi pokušao relativizirati, osporiti one koji idu mačkama na štetu. No vjerujem da sam neke predodžbe i potvrdio. Uostalom, i računao sam na njih – umaknuti im sasvim, smatram, nemoguće je. Uglavnom, temeljna ambivalentnost mačaka, činjenica da su ujedno divlja, ali i pitoma stvorenja (a otuda možda idu i dvojnosti koje si sam spomenuo) mnogo se bolje vidi u mačaka koje mogu u potpunosti raspolagati svojim animalitetom i otvorenim prostorom. Tada njihove krajnosti bolje dolaze do izražaja.

Mačke se kroz cijelu knjigu vežu uz proces čitanja i/ili pisanja. One su uljezi u čitanju, uljezi u proizvodnji teksta i, povrh svega, mačke u pjesmama stalno ostavljaju trag (što je potencirano i grafičkim oblikovanjem zbirke, u kojoj trag postaje i fizički prisutan). Protagonist će, iz pozicije mačke, reći: uzalud sam ponavljala da nema ničeg/ iza lijepih oblika i, u naznačenom kontekstu, čitam to kao divno nepretenciozan napad na logocentrizam, metafiziku prisutnosti...

Da, mačke kao vanjsko, kao drugo pisanja – i ta me ideja zaokupljala; one kao da su svojim tijelima i pokretima odašiljale znakove, mnoštvo znakova, a pisanje o njima shvaćao sam kao pokušaj prevođenja ili komentiranja te znakovne igre, ili kao razigranu refleksiju o njoj.
Citirao si dio pjesme u kojoj je riječ o zagledanju u mačje oči; prošle sam godine dobio knjigu o mačkama u čijem proslovu stoji Gautierov citat koji je zgodna parafraza spomenute dileme: „Tko može vjerovati da nema duše iza tih svjetlucavih očiju!“ U Mačjem pismu htio sam naznačiti da je ta igra sa zagonetkom mačjeg oka dvostruka: s jedne strane, sugerira se da su sve tvrdnje o onome što se nalazi u dubini ili iza mačjih očiju puka izmišljotina promatrača zavedenog bojama oka i širenjima i sužavanjima zjenica, da je važna baš površina, ostalo su tek maštarije, jer mi ustvari o onome „iza“ u mačke znamo malo što, uvijek postoji nešto što opovrgava naše znanje… S druge strane, nikako se za pisanja nisam mogao oteti zamišljanju upravo onoga što se nalazi s onu stranu mačjega oka, imaginiranju o mačjem Umweltu i slično. Dakle, stanovita doza projekcije, fantazmatskog upisivanja je nužna. Sad, zanimljivo je pokušati odrediti početak i doseg te fantazmatike, a to je ustvari prilično teško (o tome je, usput, divno pisala Marija Čudina). Nedavno sam na YouTubeu gledao zanimljiv intervju s Gillesom Deleuzeom, koji me za pisanja Mačjeg pisma prilično nadahnjivao, gdje on neprestano pljucka po mačkama i psima zbog čovjekova pada u imaginarno, dakle u fantazmatiku, u nešto podljudsko, svaki put kada ih čovjek posve uvuče u svoj životni prostor. Razumio sam Deleuzeovu poantu – ima ljudi koji doista ljubimce koriste kao emotivne proteze, ali sam u isto vrijeme bio i malo razočaran, ta pomisao o bijegu od fantazmatike čini mi se čak pomalo i naivna… Uostalom, da podastre dokaz o zatvorenosti i jednostavnosti životinjskoga svijeta, Deleuze je uzeo primjer krpelja.

Može li se, na isti način, pjesma promatrati kao „emotivna proteza“, vrsta virtualnog ljubimca kojemu je teško zanijekati barem djelomičan fantazmatski karakter?

Ne bih volio razmišljati o pjesmi kao „emotivnoj protezi“, pa čak ni kao virtualnom ljubimcu – to me odmah podsjeti na tamagochi, a ja ipak preferiram ljubimce koji mogu uteći… Mislim da analogija mačke i poezije ipak ima svoje granice. Premda si djelomice u pravu, pjesništvo doista vidim kao nekakav virtualan posao, proizvođenje svijeta s vlastitim pravilima, koja se nikada ne mogu dokraja odgonetnuti; u tom smislu pjesma nije „emotivna proteza“, već „emotivna sinteza“, ona je šansa za nešto novo, a ne tek kutak za kojekakve kompenzacije; ona je prilika da se čovjek oslobodi gnjaveža vlastita jastva, čak ako je ono i građa za pjesmu – ili, možda: upravo zato… Ako pak govorim o čitanju, smatram da ono nužno u određenoj točki aktivira i fantazmu, pjesma je tako zaslon na kom su čitanje i upisivanje često istodobni. Premda bih u vezi s poezijom radije govorio o imaginaciji, mislim da je to plodnije… Narcizam se tu jednostavno ne isplati, upravo suprotno – poezija nas često tjera da ga stavimo u zagrade...

Jedna je od provodnih strategija knjige, čini mi se, izmjena promatrača i promatranog, pa ako hoćemo, i lovca i lovine, iako, osim što se tiče svojevrsnog ontološkog primata, svi više manje ostaju neozlijeđeni. Neovisno od postupka samog, što nam može otkriti takva izvrnuta „optika očuđenja“?

Da, promatranje mi je i inače važna kategorija. Pozicija voajera nije mi uopće strana. Nije da ne volim sudjelovati, ali mi često odgovara nalaziti se „sa strane“ – tako je uostalom bivalo i biva i s mačkama. Gledaš i to te užasno zabavlja, čak nastojiš uopće ne privlačiti pažnju. Stanovitu distancu spram životinja uostalom i cijenim: baš kako si rekao – svatko i treba ostati neozlijeđen, premda to s mačkama katkad nije lako. Upravo zbog te razdaljine volim i ptice, koje su u knjizi također svojevrsni protagonisti, razriješeni konflikta s prijetećom mačkom… Istina je da sam pokušao obrnuti pozicije gledanja, pokušavši razmišljati o tome kako te životinje mene vide i slično, ali sigurno su one meni bile važnije negoli ja njima – čovjek ne treba o sebi previsoko misliti. Ako bolje razmislimo, čovjekov kontakt sa životinjama je čudo: fizički, s njima dijelimo isti prostor, ali zapravo – svatko ga radikalno drugačije opaža, posjeduje i obilježava, i to najčešće zaboravljamo. Treba se na trenutak upitati o ptičjoj ili mačjoj perspektivi i eto „optike očuđenja“ u kojoj, kao što rekoh, upravo imaginacija igra nezanemarivu ulogu. Svjestan sam da moj mačak doživljava stan u kom živimo drugačije nego ja, čak bih rekao da ga bolje poznaje – sve te zakutke, nabore, među- i potprostore i slično: ta činjenica me oduševljava! Plus, riječ je o mačku koji je gluh – misliti o njegovoj perspektivi zato je dvostruko očuđujuće. Asja i ja još se nismo odvikli galamiti kad napravi neku svinjariju. Ili naprosto tepati mu, nazivati ga kojekakvim imenima… Zanimljiva je ta potreba da se životinji govori, čak i kada vas ona – ne samo ne razumije – nego uopće ne čuje.

Već s obzirom na prirodu pjesničkog „posla“, a tim više što, predavačkim radom, na neki način utječeš na formiranje kanona suvremenog hrvatskog pjesništva i, vjerojatno, na oblikovanje ukusa i senzibilnosti najmlađe generacije studenata, moram te upitati o tvom pjesničkom kanonu... Također, što trenutno, izvan akademskih obaveza, zaokuplja tvoju pažnju? Što čitaš?

Mislim da je malo prerano za donošenje velikih i dalekosežnih (pr)ocjena. I sam se još uvijek uhodavam u predavačkom poslu, kojemu sam, istina, dosta posvećen u zadnje vrijeme. Dakle, čitav semestar gotovo isključivo čitam suvremeno hrvatsko pjesništvo. Ako se zadržim na tom korpusu, za mene su najvažniji Danijel Dragojević (kako u esejima, tako i u stihovima) i Delimir Rešicki. Spomenutu Mariju Čudinu otkrio sam relativno nedavno, njoj ću se sigurno još vraćati. Zavolio sam nedavno i Slamnigovu poeziju, s kojom ranije nisam bio baš na „ti“. Što se mikroeseja tiče, a to je ono u čemu sam u zadnje vrijeme, vrlo mi je važan Emil Cioran. Zaustavit ću se u nabrajanju ovdje, previše je imena koja bih iz različitih razloga mogao i trebao navesti… Čitanje mi je jednako važno kao i pisanje, to su naporedni procesi, premda daleko više čitam, a pišem rjeđe… Pisanje za mene katkad i jest implicitan dijalog s pročitanim. Dakako, trudim se da to bude u znaku igre, neopterećeno „znanjem“ koje bi moglo učiniti stvari dosadnima.

 

Bilješka o autoru:

Branislav Oblučar (1978, Bjelovar), pjesnik, književni kritičar, esejist. Gimnaziju pohađao u Bjelovaru, u Zagrebu završio studij kroatistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu.

Objavio je knjige pjesama:
Pucketanja, Algoritam, Zagreb 2010. (nagrada Kvirin za najbolju knjigu poezije pjesnika do 35. godine u 2010), Потпукнувања (makedonsko izdanje) Makedonska reč, 2010; Mačje pismo, SKUD Ivan Goran Kovačić (nagrada Goran za mlade pjesnike), Zagreb 2006, elektroničko izdanje na www.elektronickeknjige.com, 2008; Anđeli su pali na tjeme, s Boškom Kuzmanovićem, Gimnazija Bjelovar, 1997.

Pjesme su mu prevedene na slovenski, mađarski, rumunjski, češki, poljski, bugarski, makedonski. Književne kritike i eseje objavljivao u časopisima Quorum, Poezija, Zarez, Kolo, 15 dana, Tema, Sic! te na Trećem programu Hrvatskog radija.

Član je redakcije časopisa Quorum i programskog odbora Goranova proljeća. Radi kao znanstveni novak pri Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.


 

Dodaci:

B. Oblučar - Pjesme
B. Oblučar - Pucketanja
B. Oblučar - Zubobolja

Internetske stranice:

Ključne riječi (Moderna vremena Info)
Dokumentarni film (Vladimir Končar)
Recenzija Pucketanja, Marko Pogačar (Moderna vremena Info)