održano 28. svibnja 2013.
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Ana Brnardic
Attendee key: Participant
Polimorfna imaginacija mraka
Iz knjige: Marko Pogačar, Jer mi smo mnogi, Suvremeno hrvatsko pjesništvo svojim riječima, Algoritam, Zagreb, 2011.
Prvu si knjigu Pisaljka nekog mudraca objavila s 18 godina, nakon što si za rukopis nagrađena Goranom za mlade pjesnike. Nisam sklon godine dovoditi u vezu sa zrelošću osobe, a kamoli kvalitetom pjesničkog teksta, no ta je knjiga, čini mi se, ostala nekom vrstom ekscesa rane ozbiljnosti, izljevom toplog pisma koji se obnovio tek sedam godina kasnije. Što je to bilo u toj Pisaljki što ti je priskrbilo nekoliko remboovskih paralela i kako su se njome, u sedam godina, ispisivale krivulje zmija?
Pisaljka mi se čini kao nešto prapovijesno. Ona je nastala iz intenzivnog ekstatičnog samootkrivanja u godinama puberteta i otkrića o mogućnosti istinske slobode u pisanju. Ta mi knjiga najviše znači kao dokument o prvom zanosu. Tijekom sedam godina uglavnom sam se tražila, jer sam prelazila put od vjere u jednokratni zanos do vjere u naporan, strpljiv, radostan i postupan proces stvaranja vlastita svijeta u tekstu. I osim toga upala sam u „egzistencijalno“ razdoblje studija i podstanarstva, meni tada ne odveć inspirativno.
Prvim dvjema tvojim knjigama, čini mi se, dominiraju snažna, katkad gotovo konkretna, končetistička metafora i osjećaj glazbenog. Kad kažem glazbeno mislim prije svega na melodiku mahom prozne rečenice, glazbene fraze, neku vrstu unutarnjeg uha koje bdije nad pjesmom, a ne toliko na angažiranja tipičnih, uhom uhvatljivih eufonijskih struktura i auditivnih figura; zvuk ritma prije no ritam zvuka. Čak je i drveće glazbeno. Odakle ta tamna, nepravilna mjera i kamo vodi?
Nedavno sam čitala Cioranovu knjigu Suze i sveci u kojoj on, između ostalog, govori o značenju glazbe. Možda je ishitreno, ali ne mogu se oteti dojmu da je na njegovo pisanje o glazbi moralo utjecati razdoblje u njegovu djetinjstvu kada je učio svirati violinu. Kad se glazbi posvećuje puna pažnja, u slušanju i sviranju, razvijaju se unutarnje uši i oči. Privlači me ideja o slušanju kao vrsti oplemenjujućeg posta koji čisti, izoštrava i proširuje duh. Takvo stanje, kad se dosegne, može biti snažna inspiracija za pisanje.
Valcer zmija može se, evidentno, čitati kao paralelizam kretnje, presvlačenja plesača, zavođenje, no, implicira li to spajanje „najviše“ kulture (u eleganciji, performativnosti, gotovo kiču valcera) i „najniže“ animalnosti (upravo zmija, poznato je, nagovori Evu da jede sa stabla spoznaje), čiste prirode, neku vrstu nelagode u prvoj? Vodi li taj otrovni valcer u iskonsko, pretkategorijalno; može li se otplesati u neko opipljivije onkraj?
U svom pitanju već daješ jedan mogući odgovor. Ne znam kako teoretizirati o vlastitim tekstovima. Tvoje tumačenje, čini se, odnosi se baš na pjesmu „Valcer zmija“, jer se ona igra binarnošću prirode i kulture. U toj, kao i u puno drugih pjesama u toj zbirci, htjela sam doseći neko „opipljivije onkraj“ glazbe u jeziku. No, mislim da mi je samo u rijetkim trenucima to pošlo za rukom. Više je riječ o pipanju u mraku.
Tvoji su protagonisti uvelike obilježeni prostorom, oni borave, pojavljuju se i prelijevaju u najrazličitijim, ali mahom uvijek zatvorenim, skučenim i intimnim, konkretno imenovanim, ali na neki specifičan način apstraktnim prostorima koji protagonista, poput privatne tajne kutijice čuvaju, izdvajaju iz procesa svijeta – iako nikada i nipošto potpuno. Je li u tom smislu Postanak ptica izlazak u prostor svijeta, prepuštanje njegovu toku, otvaranje kutije koja se, jednim potezom, pretvara u zaglušujući, brisani prostor?
I u Postanku ptica riječ je o sasvim intimnom prostoru. Ništa se u tom smislu nije promijenilo. Svaki „javni“ prostor u toj knjizi, poput minneapolskog aerodroma ili bukureštanskog parka, za mene je intiman poput vlastite sobe.
Promijenila se valjda moja percepcija slobode. Ako sam prije nužno trebala zidove svoje spavaće sobe oko sebe da bih mogla pisati i u sebi putovati, kasnije sam počela otkrivati kako se i na stvarnim putovanjima i dalje putuje unutar sebe, dapače sve što sam vidjela i doživjela morala sam vidjeti u pismu da bi to postalo stvarno, odnosno da bi dobilo značenje.
Ta se knjiga i naratološki sasvim reprezentativno i jasno otvara – lirska protagonistica odlazi, mijenja perspektivu i očište – izmješta se i seli se u sferu dalekog, drugog. Griješim li ako ovu knjigu, u jednom njezinu sloju, čitam kao lirski dnevnik kraćih i dužih bjegova, svojevrstan pjesnički putopis?
Ne griješiš. Iako neplanski, dva ciklusa u zbirci svojevrsni su lirski putopisi. „Američki putopis“ se doduše isprepleo s tadašnjim razmišljanjima o dobru i o zlu i idejama u knjigama koje sam tada čitala i s prvim osjećajem fizičke i psihičke bestežinskosti uzrokovane prekooceanskim letovima. No, „bijeg“ zapravo nije doslovni bijeg iz jedne u drugu zemlju, već bijeg iz svakodnevnih misli, a producira ih život svakodnevnih dužnosti. Putovanje stoga može duši pružiti odmor od navika i automatizama, dati šansu da se opet vidi nebo, cesta, drvo i čovjek. Pruža luksuz da se razmišlja o bitnim stvarima i da se postane nevidljiv u dokolici.
Zavodljivi, teško isprativi asocijativni nizovi, fragmentarnost i semantička neuhvatljivost, nesvodiva, ali prepoznatljiva atmosfera pjesme – koju je moguće prispodobiti, opet, kakvoj bajkovitoj, snovitoj sobi – ustupili su više prostora ekonomičnom, lucidnom, često narativnom stihu. Stih je, također, prvi put izabran kao ekskluzivni zastupnik pjesme. Kako u Pticama korespondiraju riječ i nota?
U Pticama ima opet muzike na sadržajnom planu, ima pijanista, studenata glazbe, violine, h-mola, vokalize i drugog. Neke su pjesme izravno nadahnute glazbom koju sam tada slušala (neiscrpiva inspiracija mi je VIII. Mahlerova, osobito drugi stavak, vezan uz Goetheova Fausta).
Dogodilo se da su u Pticama sve pjesme u stihu, za razliku od prve dvije knjige koje ispituju oblik pjesme u prozi. Ali ne namjerno. U razdoblju pisanja koje je prethodilo ovoj zbirci promijenila sam smjer kretanja: više nisam imala potrebu za beskrajnim silaženjem u vlastiti bunar, čega je opasnost pad u potpuni hermetizam. Možda je ta promjena očišta dovela do promjene forme u Pticama.
Ne mogu se otrgnuti dojmu svojevrsne negativne kozmogonije, htoničnosti, suptilnoj implementaciji negativnih kategorija koje su dane samorazumljivo i lako, kao da je jasno kako im je tu oduvijek mjesto. Mrak je domaći, ljudi su u njegovu obliku, čak je i strah pristojan; tek je u jednom stihu noć malo pretjerala s crnilom. Je li prividni izgon mraka iz naše kulture, na tragu Danijela Dragojevića, obmana koja nas može skupo stajati?
Ne vidim zašto bi mrak imao samo negativne konotacije, ili svjetlo samo pozitivne. Prosvjetiteljski konstrukt svjetla, simbol znanja i racionalne spoznaje stavljen je u suprotnost s mrakom neznanja i gluposti. Opseg značenja mraka je golem, imaginacija mraka je neiscrpna i polimorfna.
Tko su sve noćne Julije koje lutaju tvojim pjesmama, prostorima Zmija i onima Ptica? Kome i što sviraju; što priziva njihova melodija i je li ona, uostalom, jedna ili su mnoge?
Julija je, recimo, neka vrsta arhetipa koji se neprekidno iznutra mijenja. Arhetipi i jesu zapravo metamorfični, a takva je Julija, jedan od mojih tematskih lajtmotiva. Njezina selidba iz druge u treću zbirku, iz „devet Julija“ u „noćnu Juliju“ znak je da me i dalje intrigira njezina tajna. Iako, posve sam ju neplanirano opet napisala. Prije svega, ona je neka vrsta dvostrukog, književnoglazbenog entiteta, simbol glazbene duše koja ne stari na ovome svijetu, nego, poput Márquezove Remedios jednog dana ničim izazvana uzađe na nebesa.
Koje pjesnike prepoznaješ kao formativne; kojim se imenima ili tekstovima voliš iznova vraćati? I moje najdraže: što čitaš posljednjih dana?
Čitam Batailleov Erotizam. Formativni su (u smislu da su mi, na posve različite načine i u pravom času. pružili epifanijske momente) bili pjesnici i pisci: A. Bertrand, W. Szymborska, F. Pessoa, J. Frame, K. Mansfield, B. Schulz, D. Dragojević, A. Žagar, A. Škunca, N. Šop, A. Gide, Rilke, Th. Mann, N. V. Gogolj i još nekoliko njih.
Bilješka o autorici:
Ana Brnardić rođena je 1980. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i hrvatski jezik i književnost, a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu violinu. Radila je kao urednica u izdavačkoj kući, a sada radi kao glavna tajnica Hrvatskog društva pisaca. Objavila je knjige pjesama: Pisaljka nekog mudraca (1998), Valcer zmija (2005), Postanak ptica (2009) i Hotel cu muzicieni (izbor pjesama na rumunjskom, Bukurešt, 2009). Za prvu je knjigu nagrađena Goranovom nagradom (1998), Nagradom Grada Siska (1998) i Nagradom Slavić za pjesnički prvijenac (1999), a za drugu Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike (2005).
Pjesme su joj prevedene na desetak jezika i objavljene u domaćim i stranim pjesničkim antologijama. Sudjelovala je na više međunarodnih pjesničkih festivala. Osim poezije, objavljuje i kritičke tekstove. S Adrianom Oproiuom prevodi s rumunjskog na hrvatski modernu i suvremenu rumunjsku prozu i poeziju.
Dodaci:
Ana Brnardić, Izbor iz poezije, 2013.
Internetske stranice:
Intervju (razgovarao M. Pogačar) – Booksa
Kritika N. Petkovića – Postanak ptica
Kritika Z. Mrkonjića – Valcer zmija
Kritika S. Jukić – Valcer zmija
O suvremenom hrvatskom pjesništvu
održano 30. travnja 2013.
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Kresimir Pintaric
Attendee key: Participant
Krešimir Pintarić: Roman o sretnoj ljubavi
Književnik Krešimir Pintarić, koji iza sebe ima već tri objavljene zbirke pjesama te knjigu pripovijedaka «Rebeka mrzi kad kokoši trče bez glave», nedavno je objavio i svoj prvi roman «Ljubav je sve». S obzirom na to da je, kako kaže, ljubav njegova opsesivna tema i njegov roman prvijenac bavi se, poput velike većine djela do sada, upravo tom tematikom. No Krešimir Pintarić dotiče je se na neuobičajen način.
Knjiga bez zapleta
«To je priča o sretnoj ljubavi, o dvoje sasvim običnih ljudi u sasvim neobičnoj situaciji: o muškarcu i ženi u vezi koja funkcionira na obostrano zadovoljstvo, što je vrlo rijetko u književnosti. Pratim Nju i Njega u periodu u kojem nastupa mir: nema više uzleta karakterističnih za početak veze, niti padova koji ukazuju na njen potencijalan kraj. To je sretan period zdrave veze u kojem se stvari stabiliziraju, partneri su se upoznali, a nisu si još dosadili», objašnjava 34-godišnji književnik koji se odrekao bilo kakvih zapleta na kojima se najčešće temelji sama radnja. «Zadržati čitatelja uz knjigu bez zapleta bio mi je veliki izazov, jer je obično upravo on presudan faktor. A kad se odrekneš zapleta, moraš koristiti druga sredstva da bi se zadržala pažnja do posljednje stranice. U principu, jedino ti humor preostaje i time sam se uglavnom i služio. Pritom je važno i tu oštricu usmjeriti prema sebi; ako želiš nasmijati ljude, moraš barem do određene granice ispasti glup.»
Život bez zapleta
Roman je nastao prvenstveno na temelju njegova iskustva. «Živim život u kojem nema zapleta: probudim se, umijem, krenem na posao, vratim se doma, budem sa ženom koju volim, skupa kuhamo, svađamo se ili seksamo, odem spavati i sutrašnji dan poprilično sliči na prethodni. Ne znam zašto bi to bila manje vrijedna tema za književnu obradu», smatra Krešimir Pintarić koji je pišući ovu knjigu za model imao svoju sadašnju vezu koja, kaže, funkcionira, što mu se nije jako često događalo u životu.
I u romanu, kao i u dosad objavljenoj poeziji i prozi, spominje se zagonetna Rebeka o kojoj ne želi puno govoriti. «Ona me prati, nikad se ne pojavljuje, ali se o njoj puno priča i na neki je način uvijek prisutna. Ne bih volio reći što ona predstavlja. Svi imamo svoje Rebeke i to je jedan prostor ostavljen čitatelju za upisivanje», ostaje tajnovit Krešimir Pintarić, bibliotekar u zagrebačkoj knjižnici «Ivan Goran Kovačić» koji honorarno radi i na T-portalu u rubrici kultura, a iza sebe ima i niz kolumni i tekstova u časopisima Cosmopolitan i Elle. Ujedno je i jedan od osnivača te urednik Internet stranice 'elektronickeknjige.com', na kojoj su čitateljima dostupna besplatna odabrana djela raznovrsnih domaćih i stranih autora, od Roberta Perišića do Noama Chomskog.
Potonule knjige
«Ideja se i ovaj puta rodila iz iskustva. Objavio sam 2001. knjigu poezije 'Tour de Force' otisnutu u 400-500 primjeraka koji su se uglavnom podijelili, jer se većina knjižara ne želi gnjaviti s prodajom poezije zbog slabe čitanosti. Godinu i pol dana nakon objavljivanja više se nije moglo doći do knjige. A ti još uvijek srećeš ljude koji za nju pitaju, žele je pročitati, a ne mogu je nigdje nabaviti. Tako knjiga već godinu-dvije nakon objavljivanja na neki način postane potonulo kulturno blago. A šanse da ti netko objavi drugo izdanje ne postoje. Tako smo odlučili ljudima učiniti dostupnima određena izdanja.
Internet će već za pet godina u kućanstvima biti prisutan koliko i televizor, knjige na našoj stranici se postepeno gomilaju i s vremenom bi projekt mogao postati zanimljiv i za neke sponzore. Tako bi se stvorili savršeni uvjeti: čitatelji bi dobili besplatnu knjigu, a autori nekakav honorar», govori pisac koji još ne razmišlja o sljedećem književnom koraku.
Treba prvo zaboraviti
Kako kaže, objavljivanje mu je najmučniji dio puta od ideje do artefakta i obično ga ohladi od pisanja. «Moram prvo zaboraviti da sam objavio knjigu, onda ću tek ponovno poželjeti pisati», kaže u šali mladi Osječanin koji već osam godina objavljuje književna djela ljubavne tematike i kojem je, nakon ljubavne poezije i pripovijedaka, roman o toj temi bio logičan nastavak «u kojem je zatvorio konstrukciju razbacanu u dosadašnjim djelima».
Bilješka o autoru:
Krešimir Pintarić, diplomirani komparatist književnosti, diplomirani knjižničar i profesor opće informatologije. Bogato višegodišnje radno iskustvo na različitim poslovima u kulturnom, medijskom i obrazovnom sektoru. Objavio tri knjige poezije, od kojih je zadnja objavljena i kao prva hrvatska multimedijska knjiga (komplet čine tiskana knjiga i multimedijski CDROM) i tri knjige proze. Tekstove objavljivao na T-Portalu, Vijencu, Quorumu, Apokalipsi, Republici, Jutarnjem listu, Godinama, Elleu, Cosmopolitanu, Playboyu, Godinama novim, III. programu HR, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, Književnoj reviji itd. Prevođen i objavljivan na slovenskom, engleskom i njemačkom. Osnivač, voditelj i glavni urednik projekta "Besplatne elektroničke knjige", u okviru kojega je od 2001. godine objavljeno više od 140 naslova, a mrežne stranice projekta u prosjeku mjesečno posjećuje više od 10.000 čitatelja.
Objavio: Tour de force (Zagreb, 1997, 2001); Divovski koraci (Zagreb, 2001, 2004), Commedia (Zagreb, 2002, 2006), Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave (2003, 2007), Ljubav je sve (2005), U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo (Zagreb, 2008)
Dodaci:
K. Pintarić – Divovski koraci
K. Pintarić – Ljubav je sve
Internetske stranice:
održano 26. ožujka 2013.
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Branislav Oblucar
Attendee key: Participant
Branislav Oblučar: Optika čuđenja
Intervju, Marko Pogačar, Booksa.hr
2006. nagrađen si Goranom za mlade pjesnike, a dvije godine kasnije sjediš u žiriju iste nagrade i uređuješ rukopis recentne goranovke. Osim toga, uskočio si na akademski vlak, na Filozofskom fakultetu predaješ kolegij o suvremenom hrvatskom pjesništvu. K tome si se gotovo u potpunosti prebacio na formu lirskog mikroeseja, kao poetička smjernica naznačenog već u pojedinim ciklusima Mačjeg pisma. Je li to svojevrsni „epistemološki lom“? Jesi li na dugi rok odustao od klasične lirske forme? Je li, nakon Baudelaira i Iluminacija, uopće moguće govoriti o takvoj?
Ove početne činjenice djeluju poprilično kompaktno, mada valja istaknuti da su rezultat različitih silnica mog bavljenja literaturom koje su tekle i teku usporedno. Što se pisanja tiče, ne mogu govoriti o nekakvom lomu jer ga nije bilo – forma poetskog mikroeseja jednostavno mi sada najbolje odgovara za ono što me zaokuplja; ona je postala gotovo način percepcije. Zapravo, o klasičnim lirskim formama – ili uopće o kodificiranim formama – i ne razmišljam u času kada me neka ideja zaokuplja i tjera na pisanje. Pokretačka energija gotovo uvijek je ista, trenutno ona rezultira mikroesejom, zašto je to tako, ni sam ne znam, a i nije mi toliko stalo da otkrivam uzroke, ne zato što bi se time izgubio onaj općepoznat čar pisanja, već jednostavno zato što su to dvije razine koje se i ne dotiču izravno: kao kada bih promišljao o stilu plivanja dok stojim na zemlji. Dakle, možda se i vratim stihu i strofi, a možda i ne. Sad, je li ovo što radim još uvijek poezija, koliko se to još u poeziju ubraja ili je li to put prema nečem trećem – tko to zna; ja samo osjećam da radim u okviru vrlo široko pojmljenog pojma pjesništva, to mi je blisko.
Mačka je, predaja i narodna mudrost kažu, gotovo paradigmatsko ambivalentno biće. S jedne strane lukava je, prepredena, promišljena pa čak i mudra; a s druge naivna, razigrana, nevina, mazna. Je li mačka, ili, dobro, barem uvriježeni skup stereotipa o mački, dobra metafora za poeziju samu?
Meni je ta analogija mačke i pjesničkog jezika bila strašno zanimljiva i možda je pokrenula zamah kojim sam se upustio u pisanje pjesama na mačju temu, iz čega je onda nastalo Mačje pismo. Analogija je pritom posve jednostavna: gipkost mačjeg tijela u jednom sam trenutku prispodobio gipkosti pjesničkog jezika, i sličnosti su se otuda same nadavale. Jest da je dosta toga išlo iz moje lektire, dakle iz mojih promišljanja o pjesničkim i filozofskim stvarima, ali ključ su u ruci zapravo držale mačke, tj. porodi mačaka, sa Sofijom i Debelim u središtu – koje su otvarale i podupirale uvijek nove kutove gledanja. Tada sam duže vrijeme živio u roditeljskoj kući u Bjelovaru i konstantno bio okružen njima. Ustvari, živjeli smo doma s mačkama oduvijek, bilo je sasvim prirodno imati ih; one bi tamanile mišju svojtu i imale svoju slobodu. Mnoge stvari sam o njima osvijestio tek kada sam počeo pisati. Osvješćivanje pritom ne mislim u činjenično-enciklopedijskom smislu, već prvenstveno u imaginacijskom. Shvatio sam odjednom da su one, iako dugo živim s njima, ustvari terra incognita. Njihova neovisnost me nadahnjivala. Stereotipe sam u knjizi pokušao relativizirati, osporiti one koji idu mačkama na štetu. No vjerujem da sam neke predodžbe i potvrdio. Uostalom, i računao sam na njih – umaknuti im sasvim, smatram, nemoguće je. Uglavnom, temeljna ambivalentnost mačaka, činjenica da su ujedno divlja, ali i pitoma stvorenja (a otuda možda idu i dvojnosti koje si sam spomenuo) mnogo se bolje vidi u mačaka koje mogu u potpunosti raspolagati svojim animalitetom i otvorenim prostorom. Tada njihove krajnosti bolje dolaze do izražaja.
Mačke se kroz cijelu knjigu vežu uz proces čitanja i/ili pisanja. One su uljezi u čitanju, uljezi u proizvodnji teksta i, povrh svega, mačke u pjesmama stalno ostavljaju trag (što je potencirano i grafičkim oblikovanjem zbirke, u kojoj trag postaje i fizički prisutan). Protagonist će, iz pozicije mačke, reći: uzalud sam ponavljala da nema ničeg/ iza lijepih oblika i, u naznačenom kontekstu, čitam to kao divno nepretenciozan napad na logocentrizam, metafiziku prisutnosti...
Da, mačke kao vanjsko, kao drugo pisanja – i ta me ideja zaokupljala; one kao da su svojim tijelima i pokretima odašiljale znakove, mnoštvo znakova, a pisanje o njima shvaćao sam kao pokušaj prevođenja ili komentiranja te znakovne igre, ili kao razigranu refleksiju o njoj.
Citirao si dio pjesme u kojoj je riječ o zagledanju u mačje oči; prošle sam godine dobio knjigu o mačkama u čijem proslovu stoji Gautierov citat koji je zgodna parafraza spomenute dileme: „Tko može vjerovati da nema duše iza tih svjetlucavih očiju!“ U Mačjem pismu htio sam naznačiti da je ta igra sa zagonetkom mačjeg oka dvostruka: s jedne strane, sugerira se da su sve tvrdnje o onome što se nalazi u dubini ili iza mačjih očiju puka izmišljotina promatrača zavedenog bojama oka i širenjima i sužavanjima zjenica, da je važna baš površina, ostalo su tek maštarije, jer mi ustvari o onome „iza“ u mačke znamo malo što, uvijek postoji nešto što opovrgava naše znanje… S druge strane, nikako se za pisanja nisam mogao oteti zamišljanju upravo onoga što se nalazi s onu stranu mačjega oka, imaginiranju o mačjem Umweltu i slično. Dakle, stanovita doza projekcije, fantazmatskog upisivanja je nužna. Sad, zanimljivo je pokušati odrediti početak i doseg te fantazmatike, a to je ustvari prilično teško (o tome je, usput, divno pisala Marija Čudina). Nedavno sam na YouTubeu gledao zanimljiv intervju s Gillesom Deleuzeom, koji me za pisanja Mačjeg pisma prilično nadahnjivao, gdje on neprestano pljucka po mačkama i psima zbog čovjekova pada u imaginarno, dakle u fantazmatiku, u nešto podljudsko, svaki put kada ih čovjek posve uvuče u svoj životni prostor. Razumio sam Deleuzeovu poantu – ima ljudi koji doista ljubimce koriste kao emotivne proteze, ali sam u isto vrijeme bio i malo razočaran, ta pomisao o bijegu od fantazmatike čini mi se čak pomalo i naivna… Uostalom, da podastre dokaz o zatvorenosti i jednostavnosti životinjskoga svijeta, Deleuze je uzeo primjer krpelja.
Može li se, na isti način, pjesma promatrati kao „emotivna proteza“, vrsta virtualnog ljubimca kojemu je teško zanijekati barem djelomičan fantazmatski karakter?
Ne bih volio razmišljati o pjesmi kao „emotivnoj protezi“, pa čak ni kao virtualnom ljubimcu – to me odmah podsjeti na tamagochi, a ja ipak preferiram ljubimce koji mogu uteći… Mislim da analogija mačke i poezije ipak ima svoje granice. Premda si djelomice u pravu, pjesništvo doista vidim kao nekakav virtualan posao, proizvođenje svijeta s vlastitim pravilima, koja se nikada ne mogu dokraja odgonetnuti; u tom smislu pjesma nije „emotivna proteza“, već „emotivna sinteza“, ona je šansa za nešto novo, a ne tek kutak za kojekakve kompenzacije; ona je prilika da se čovjek oslobodi gnjaveža vlastita jastva, čak ako je ono i građa za pjesmu – ili, možda: upravo zato… Ako pak govorim o čitanju, smatram da ono nužno u određenoj točki aktivira i fantazmu, pjesma je tako zaslon na kom su čitanje i upisivanje često istodobni. Premda bih u vezi s poezijom radije govorio o imaginaciji, mislim da je to plodnije… Narcizam se tu jednostavno ne isplati, upravo suprotno – poezija nas često tjera da ga stavimo u zagrade...
Jedna je od provodnih strategija knjige, čini mi se, izmjena promatrača i promatranog, pa ako hoćemo, i lovca i lovine, iako, osim što se tiče svojevrsnog ontološkog primata, svi više manje ostaju neozlijeđeni. Neovisno od postupka samog, što nam može otkriti takva izvrnuta „optika očuđenja“?
Da, promatranje mi je i inače važna kategorija. Pozicija voajera nije mi uopće strana. Nije da ne volim sudjelovati, ali mi često odgovara nalaziti se „sa strane“ – tako je uostalom bivalo i biva i s mačkama. Gledaš i to te užasno zabavlja, čak nastojiš uopće ne privlačiti pažnju. Stanovitu distancu spram životinja uostalom i cijenim: baš kako si rekao – svatko i treba ostati neozlijeđen, premda to s mačkama katkad nije lako. Upravo zbog te razdaljine volim i ptice, koje su u knjizi također svojevrsni protagonisti, razriješeni konflikta s prijetećom mačkom… Istina je da sam pokušao obrnuti pozicije gledanja, pokušavši razmišljati o tome kako te životinje mene vide i slično, ali sigurno su one meni bile važnije negoli ja njima – čovjek ne treba o sebi previsoko misliti. Ako bolje razmislimo, čovjekov kontakt sa životinjama je čudo: fizički, s njima dijelimo isti prostor, ali zapravo – svatko ga radikalno drugačije opaža, posjeduje i obilježava, i to najčešće zaboravljamo. Treba se na trenutak upitati o ptičjoj ili mačjoj perspektivi i eto „optike očuđenja“ u kojoj, kao što rekoh, upravo imaginacija igra nezanemarivu ulogu. Svjestan sam da moj mačak doživljava stan u kom živimo drugačije nego ja, čak bih rekao da ga bolje poznaje – sve te zakutke, nabore, među- i potprostore i slično: ta činjenica me oduševljava! Plus, riječ je o mačku koji je gluh – misliti o njegovoj perspektivi zato je dvostruko očuđujuće. Asja i ja još se nismo odvikli galamiti kad napravi neku svinjariju. Ili naprosto tepati mu, nazivati ga kojekakvim imenima… Zanimljiva je ta potreba da se životinji govori, čak i kada vas ona – ne samo ne razumije – nego uopće ne čuje.
Već s obzirom na prirodu pjesničkog „posla“, a tim više što, predavačkim radom, na neki način utječeš na formiranje kanona suvremenog hrvatskog pjesništva i, vjerojatno, na oblikovanje ukusa i senzibilnosti najmlađe generacije studenata, moram te upitati o tvom pjesničkom kanonu... Također, što trenutno, izvan akademskih obaveza, zaokuplja tvoju pažnju? Što čitaš?
Mislim da je malo prerano za donošenje velikih i dalekosežnih (pr)ocjena. I sam se još uvijek uhodavam u predavačkom poslu, kojemu sam, istina, dosta posvećen u zadnje vrijeme. Dakle, čitav semestar gotovo isključivo čitam suvremeno hrvatsko pjesništvo. Ako se zadržim na tom korpusu, za mene su najvažniji Danijel Dragojević (kako u esejima, tako i u stihovima) i Delimir Rešicki. Spomenutu Mariju Čudinu otkrio sam relativno nedavno, njoj ću se sigurno još vraćati. Zavolio sam nedavno i Slamnigovu poeziju, s kojom ranije nisam bio baš na „ti“. Što se mikroeseja tiče, a to je ono u čemu sam u zadnje vrijeme, vrlo mi je važan Emil Cioran. Zaustavit ću se u nabrajanju ovdje, previše je imena koja bih iz različitih razloga mogao i trebao navesti… Čitanje mi je jednako važno kao i pisanje, to su naporedni procesi, premda daleko više čitam, a pišem rjeđe… Pisanje za mene katkad i jest implicitan dijalog s pročitanim. Dakako, trudim se da to bude u znaku igre, neopterećeno „znanjem“ koje bi moglo učiniti stvari dosadnima.
Bilješka o autoru:
Branislav Oblučar (1978, Bjelovar), pjesnik, književni kritičar, esejist. Gimnaziju pohađao u Bjelovaru, u Zagrebu završio studij kroatistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu.
Objavio je knjige pjesama:
Pucketanja, Algoritam, Zagreb 2010. (nagrada Kvirin za najbolju knjigu poezije pjesnika do 35. godine u 2010), Потпукнувања (makedonsko izdanje) Makedonska reč, 2010; Mačje pismo, SKUD Ivan Goran Kovačić (nagrada Goran za mlade pjesnike), Zagreb 2006, elektroničko izdanje na www.elektronickeknjige.com, 2008; Anđeli su pali na tjeme, s Boškom Kuzmanovićem, Gimnazija Bjelovar, 1997.
Pjesme su mu prevedene na slovenski, mađarski, rumunjski, češki, poljski, bugarski, makedonski. Književne kritike i eseje objavljivao u časopisima Quorum, Poezija, Zarez, Kolo, 15 dana, Tema, Sic! te na Trećem programu Hrvatskog radija.
Član je redakcije časopisa Quorum i programskog odbora Goranova proljeća. Radi kao znanstveni novak pri Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Dodaci:
B. Oblučar - Pjesme
B. Oblučar - Pucketanja
B. Oblučar - Zubobolja
Internetske stranice:
Ključne riječi (Moderna vremena Info)
Dokumentarni film (Vladimir Končar)
Recenzija Pucketanja, Marko Pogačar (Moderna vremena Info)
održano 26. veljače 2013.
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Dorta Jagic
Attendee key: Participant
Dorta Jagić: Ishodište svijeta i teksta
Intervju s Marko Pogačarem u knjizi O opsjednutosti, Algoritam, 2011.
Sve su tvoje prethodne pjesničke knjige na neki način uokvirene i obilježene pretežno negativnim kategorijama. Već u njihovim naslovima (Plahta preko glave, Tamagochi mi je umro na rukama, Đavo i usidjelica) naznačen je egzistencijalni nemir, stalno prisutna svijest o neokućenosti, rastemeljenosti. Jeli Kvadratur a duge svojevrstan lom, promjena optike?
Prethodne tri zbirke zapravo tvore svojevrsni triptih, kroniku moga pjesničkog rasta, okušavanja. Dobro si primijetio da su one, iako ne na prvu, i naslovima svjedočanstvo ne samo mog doživljaja rastemeljenosti svijeta, već i mojih egzistencijalnih potresa, idejnih tumaranja, kriza identiteta. Osim toga, vrve najraznovrsnijim pjesničkim postupcima i tematskim preokupacijama, pa mi se čini iz ove perspektive da sam pjesmama htjela popiti svijet u pet minuta, i onda reći "još!". Nakon lude treće, ispovjedne zbirke Đavo i usidjelica osjetila sam da se prsten zatvorio, da više nemam što zanimljivo stihovima reći ni svijetu ni sebi. Nisam se bojala šutnje, uživjela sam se u nešto manje kreativne, ali jednako uzbudljive stvari. A onda se iznenada dogodila, da tako kažem, promjena životne paradigme, pa tako i pjesničke, što je rezultiralo i petogodišnjim pisanjem Kvadrature duge, u posve novoj vrsti senzibilnosti i novootkrivenog fenomenološkog zanosa.
Knjiga je strukturirana gotovo konceptualno, ciklusi, kojima je pridružena po jedna dugina boja, strukturno ponavljaju dugin krug apostrofiran naslovnom parafrazom, dugu viđenu odozgo, okruglu. Tvoreći tako čvrst, a opet sasvim neopipljiv i rasplinut prsten, boje se ne nižu predvidljivim redoslijedom, već se, poput valova, u oba smjera šire iz njene žute utrobe. Ta je duga i, remboovski, sinestetički fenomen – već u prvoj pjesmi protagonistovo je „žuto uho“ onaj prešućeni pokretač. Što su sve boje za ovu knjigu?
Izuzev ukazanja jedne krajnje čudnovate duge nad gradom Hvarom, dugu sam izabrala kao kalup za cikluse jer utjelovljuje, između ostalog, i načelo istovremenog jedinstva i razlike. Knjigu sam pokušala složiti kao tekstualnu dugu, za svaki ciklus stoji jedna od duginih boja i daje osobito osvjetljenje pjesmama, poput scenografije. Za mene su boje nositeljice značenja i žive su, poput klorofila, a naslov Kvadratura duge je trebao biti živ, šareni oksimoron koji otključava cijelu zbirku. Mnogi su mi rekli da je ljigav, ali mene to nije pokolebalo. Naslov se neizravno referira na okrugli kvadrat kao logički i teološki problem koji me posebno zaintrigirao u posljednjih godina (kao i gipkost Rubikove kocke). Htjela sam u nekim pjesmama izraziti uvjerenje da ne samo da Bog može stvoriti okrugle kvadrate, već i hoće, pa ih neprestano veselo stvara svuda oko nas, počevši od fotona koji je i čestica i val.
Pjesme su napučene obiljem motiva iz domene sakralnog, no oni se često javljaju oslobođeni vlastite kodificirane simboličke popudbine, postaju svojevrsni prazni označitelji koji uspostavljaju neki sasvim drugi modus religioznosti, nekog „slobodnog boga“, otrgnutog od institucije. Bog je tretiran kao prapočelo, gotovo gnostički, kao odsutno ishodište. Je li riječ o „kraljevskoj metafori“; sveobuhvatnoj jezičnoj mogućnosti, kako kaže D. Dragojević, „riječi teškoj od drugih riječi“?
Ne bih rekla da se u mene radi o gnostičkom utjecaju, o Bogu kao odsutnom ishodištu ili nekakvim praznim označiteljima i „kraljevskim metaforama“. Dapače, kao umjetnicu intrigira me konkretan svijet autentičnog, evanđeoskog kršćanstva i većina je mojih stihova gusto prožeta biblijskim referencama, parafrazama, citatima, imenima, toponimima, ali ne i kasnocrkvenim imaginarijem. Iako volim kazalište, u vjerskom životu me ne privlači teatralnost i ritualnost, suvišak preozbiljnih lutaka, recitala i pozlaćenih rekvizita. U mojoj poeziji Bog nije neki daleki deistički voajer ili apstraktna Misao koja sebe misli, on je itekako nezaštićeno prisutan i na trećem nebu i u svakodnevnom ljudskom iskustvu i pritom daleko ranjiviji od čovjeka. Rekla bih, istovremeno je najkrhkije i najsnažnije postojeće biće. Osobito me nadahnjuje pretkonstantinovsko doba Crkve, reformacija i njezini današnji vrlo živahni oblici.
Protagonist je demijurg; on nas stalno podsjeća da je mogao stvoriti i nešto drugo, posve drukčiji jezik, posve drukčiji život, posve drukčiju glad. No bi li, pomalo uopćeno, on to zaista mogao? Bi li, pod uvjetom da je zaista rekao nešto drugo još uvijek bila riječ o istom ishodištu, istom subjektu? Ne podliježe li subjekt određen granicama svog jezika i svojevrsnoj liminalnosti zbroja vlastitih iskaza?
Ovo je pjesma ogorčenosti na vlastite genotipske zadanosti, na set navodno suvišnih talenata, bijesa na suhi knjiški život koji podrazumijeva kretanje u najviše dvije dimenzije, dok se svuda uokolo razlijeva goli život i sve pršti od ljudskoga elektriciteta. Osim toga, konkretan svijet i život protagonistkinje ove pjesme svojevoljno je sužen na vlastiti lik, ali i determiniran svojom za današnje prilike beskorisnom žlijezdom koja izlučuje hormone gladi za pisanjem. Dakle, protagonist je i žrtva svijeta i vlastiti krvnik. Možda je istina je da bi subjekta pjesme posve nestalo u tom nekom drukčijem jeziku, i u drukčijoj gladi. Ali on o tome ne razmišlja, vidi samotoljagu - knjigu nad glavom.
Bogu se, ali i protagonistu-kao-demijurgu, pripisuje mogućnost stvaranja iz ničega. Stavimo li, za sad, bogove u zagrade, nije li to u poeziji, uslijed isključivosti njezina medija, jednostavno nemoguće?
Iako sam jednu od autoironičnih pjesama iz ove zbirke započela tom poznatom frazom, stavljajući je u kontekst sebe i pustoga tramvaja, ne slažem se s tom općeprihvaćenom formulom Božjeg stvaranja iz ničega, kao i bilo kakvog stvaranja iz ničega. Po Bibliji Bog stvara riječju iz nevidljivoga, a pjesnik stvara, između ostalog, iz cijelog velikog bazena književnog kolektivnog svjesnog / nesvjesnog. Na neki je način sve već odavna napisano, i netko je dobro rekao da je razlika između dobrih i loših pisaca što loši imitiraju, a dobri kradu. To što, ruku na srce, stojimo na ramenima divova ne znači da s njih trebamo i sići.
Kroz knjigu se također provlači motiv majčinstva, rađanja kao razdvajanja, obostrano traumatskog iskustva. Jedna je pjesma posvećena Sv. Pavlu i dr. Freudu. U usijanoj peći, reći ćeš, samo Bog ne izgara, a jedino nedjeljivo (i istovremeno, paradoksalno, beskonačno djeljivo) jest zajednička kocka šećera, bezuvjetna ljubav Kristova...
Čini mi se da je rađanje osobita vrsta davanja, koje ne prestaje kada je sam čin fizički okončan. To znači nikada ne posjedovati biće koje se rodilo. Priznavati mu autonomiju, ali i bliskost i na neki se način stalno razdvajati od njega. Zanimljivo je da je tjelesno rađanje privilegija samo nekih bića, i silno mi je drago što pripadam razredu tih privilegiranih zvanih žene (i još kojekako). Budući da bih za ovoga života silno voljela iskusiti tu užasavajuću i predivnu avanturu, to se reflektira u nekim uspjelijim pjesmama (npr. Tople peći) kroz više ciklusa. Dok pjesma posvećena Pavlu i Freudu govori o mom doživljaju one magnetične žudnje tijela za kaznom i smrću, o kojoj Pavao govori u poslanici Rimljanima, a Freud ju je mnogo kasnije nazvao tanatosom. Tanatos je ta crna baklava iz naslova pjesme. A ovi fragmenti stihova koje si naveo pokušavaju ilustrirati božanski paradoks jedne od uzbudljivih zgoda iz knjige proroka Danijela sa hrabrim dečkima Šadrakom, Mešakom i Abed Negom koji ležerno šeću po utrobi užarene peći vjerojatno se još i smrzavajući. I posljednji citirani stihovi – beskrajno obnavljajuća rubikova kocka šećera...
Dugo se vremena baviš amaterskim kazalištem i kazališnom pedagogijom. U međuvremenu stigneš i pisati prozu, nedavno je objavljena tvoja prva knjiga kratkih priča. Što se u svim tim procesima zbiva? Iskustvo kazališta? Dolazi li do „pomutnje žanrova“?
Ako je to sreća, imam tu sreću da sam žanrovski znatiželjna. Kazalište me čak mnogo ranije privuklo od pisanja, zapravo sve do dvadesete bila sam uvjerena da ću postati glumica. Kad me nisu primili na Akademiju, upustila sam se u redateljski rad s različitim studentskim skupinama i s njima ostala. To je strast koju je poznavao i Lorca. U izražavanju ideja zabavno je promatrati mogućnosti i granice nekog umjetničkog medija. A ponekad se i prevariti oko toga! Nedavno mi je izašla u nakladničkoj kući Aora i zbirka kratkih proza Kičma, a pišem i roman o tjelesnosti riječi. U svim tim procesima najčešće ne dolazi do pomutnje žanrova, upravo suprotno, zbiva se korisno nadopunjavanje. Onaj dio scenske ideje koji ne uspijevam u punini izraziti na daskama pokušam zaskočiti na papiru i obrnuto. Nedavno sam svoju u Večernjaku nagrađenu priču o opasnom prijateljstvu „Ženski zatvor“ adaptirala za kazalište i režirala pod aluzivnim naslovom Poljubac sestre pauka. Priča nije ni do koljena predstavi. Čini mi se da sam sinergijom različitih scenskih sredstava uspjela reći više na tu temu nego tisućama slova crno na bijelo. Sva ona melodična, zagasita tjeskoba koja se nije mogla do kraja dočarati prozom zaživjela je u kazalištu.
I, za kraj, što trenutno čitaš? Čemu se vraćaš? S kojim si piscima i kojim knjigama otkrila književnost „s velikim K“? Griješim li ako kažem da je Vulgata zaista tvoja Biblija, ishodište svijeta i teksta? Griješimo li, uostalom, uopće?
Čitam svakodnevno, kao da je knjiga nešto što je neophodno za rad moga organizma. No zbog toga sam ponekad pohlepna i površna čitačica. Trenutno čitam nekoliko novijih domaćih romana, među njima bih izdvojila Udruženje za mravlje igre Kristijana Vujičića. S vremena na vrijeme se navratim svojoj staroj prijateljici, zbirci pjesama Antologija Spoon Rivera Edgara Lee Mastersa (koju sam 2002. postavila i na scenu Knap). Tu su i briljantni eseji Pravovjerje majstora paradoksa G. K. Chestertona. Što se Vulgate tiče nisi u pravu, moja Biblija nije Vulgata jer, osim što je neke njezine dijelove marni Jeronim prevodio u silnoj žurbi, sadrži i deuterokanonske knjige. Ali u pravu si kada pretpostavljaš da je Biblija ishodište moga svijeta i teksta, ona je za mene hologramska enciklopedija istinâ i vječito suvremena književnost. (Pogledaj samo Propovjednika!) Pitam se zašto me na kraju pitaš griješimo li? Ali naravno da griješimo, na sto načina, i skroz nesvjesno i prokleto proračunato. S vremena na vrijeme je svatko od nas istinski zao i sitan. Čak i strogi apostol Jakov u svojoj poetičnoj poslanici popustljivo priznaje: „Uistinu svi često griješimo.“ Mislim da nije toliki grijeh griješiti, već kad čovjeka savršeno boli đon što bi s tom gorkom činjenicom.
Bilješka o autorici:
Dorta Jagić je rođena u Sinju 1974. Osim poezije piše i objavljuje kratke priče (nagrade časopisa Vijenac i Večernji list), putopise, eseje i dramske tekstove.
Do sada objavila zbirke pjesama Plahta preko glave (1999), nagrada "Goran za mlade pjesnike", Thamagochi mi je umro na rukama (2001), Đavo i usidjelica (2003), Kvadratura duge (2007), Kauč na trgu (2011), zbirku kratkih priča Kičma (2009), nagrađenu stipendijom neovisnih nakladnika Hrvatske i Austrijskoga kulturnog foruma i knjigu kratkih proza S tetovažom nisi sam (2011).
Uvrštena je u brojne pjesničke antologije, pojedini pjesnički ciklusi i priče prevođene su joj na mnoge strane jezike. Dobitnica je nagrade "Balkan Grand Prize for Poetry" 2007. na međunarodnom festivalu u Rumunjskoj. Prevodi s engleskog i njemačkog jezika. Od 1999. bavi se kazališnom režijom i pedagogijom u studentskim kazališnim grupama u Zagrebu.
Dodaci:
Internetske stranice:
Elektroničke knjige: Đavo i usidjelica
Svi virtualni književni susreti se snimaju te se slobodno mogu koristiti.
Klikom na neku od poveznica, možete saznati više o našim gostima i njihovom stvaralaštvu, te pregledati snimku susreta.
Snimke održanih virtualnih susreta:
Snimke virtualnih književnih susreta se također mogu pogledati na našem YouTube kanalu.
Stranica 15 od 21
- Nalazite se ovdje:
-
Naslovnica
-
Poslovanje
-
Projekti
- Pisci na mreži