Irena Lukšić - Dobra vidljivost na cesti
Koliko vas je i koliko vam danas glazba, kao i prateća glazbena kritika pruža ili oduzima u ostalim područjima djelovanja? Kako su se izbrisale, ili barem ublažile, razne vrste granica koje su još sredinom 20 stoljeća bile utvrda čini mi se da su nestale i generacijske razlike proizvodnje, konzumiranja, pa i propitivanja suvremenih glazbenih izričaja; pridonosi li to povećanju demokratizacije ili emancipacije društva?
Glazba me u svakom slučaju obogaćuje i, što se kaže, inspirira. Jedno vrijeme sam čak i pisala glazbene kritike (bilo je to krajem 70-ih godina prošloga stoljeća), no nikad se kao slušateljica nisam vezivala za stilove, rodove ili žanrove. Zanimala me dobra glazba, slojevita i poveziva s drugim umjetnostima. Mislim da muzika ima veliku ulogu u oblikovanju svijeta: njen jezik razumljiv je svim narodima i civilizacijama, a prepoznaju ga i prihvaćaju čak i bića za koja smo dugo mislili da su “nijema”, životinje i biljke, naime. Veliki iskorak u shvaćanju i konzumiranju glazbe napravljen je iznošenjem koncerata i opernih predstava na stadione, trgove i tržnice, dakle na prostor otvoren svima. Ljudi si prije možda nisu mogli priuštiti užitak prisustvovanja vrhunskim glazbenim spektaklima zato što je odlazak u kazalište podrazumijevao dress code, svečanu odjeću i dotjeranost, za što je trebalo izdvojiti dosta novaca. Novac, odnosno niski standard bio je prepreka u kontaktu s vrhunskom umjetnošću. Danas opere dolaze u trgovačke centre i na gradske tržnice: pjevači maskirani u prodavače omogućuju ljudima doticaj sa čarolijom, sa svijetom koji odjednom postane nešto drugo, nešto uzvišeno i posebno. Upravo to je i svrha prave umjetnosti: da čovjeku pomogne u bijegu iz ružne i teško podnošljive zbilje u prostor mašte.
Prošlu ste godinu završili i s dvije nagrade; najvažnijom nagradom za vaš prevoditeljski rad Iso Velikanović i još jednim Kiklopom za najboljeg/u urednika/icu. Priznanje struke dalo je potvrdu, ali što biste sami rekli kakva ste prevoditeljica? Što vas izuzetno raduje, a što baš i ne volite u procesu prevođenja? Postoje li i koje ili kakve razlike u prevođenju kada ste se počeli baviti time i danas?
Kad me pitate kakva sam prevoditeljica vjerojatno ne očekujete jednostavan odgovor u smislu dobra ili loša. Mislite na to, pretpostavljam, što zapravo smatram (književnim) prevođenjem i s kojih sam sve strana uključena u tu praksu. Prevođenje za mene nije igra prenošenja osnovnih značenja iz jedne jezičke sredine u drugu, iz jednog sustava u drugi. Prevođenje je za mene umjetnička djelatnost s vrlo širokom lepezom aktualizacija sadržaja. Jer, original, nekakvi prvi tekst zapravo ne postoji. Svaki tekst je intertekstualan, on je apsorpcija i transformacija drugoga teksta. Književnost nastaje cirkulacijom citata, referencija i komadićaka kulture, pa čitanje odnosno prevođenje pretpostavlja nekakav dogovor između onoga koji piše i onoga koji ta pisanja “hvata” na kraju komunikacijskog kanala. Čitatelj teksta ima pravo na beskrajnu odgodu susreta sa značenjem/značenjima kao i na nerazumijevanje onoga što čita, dok prevoditelj mora prepoznati različite kulturne kodove i na adekvatan ih način interpretirati. Stoga je prevođenje puno zahtjevnije od pisanja s obzirom da prevoditelj mora ne samo dobro poznavati jezik s kojega prevodi nego i kulturu, povijest i politiku zemlje u kojoj je taj jezik u upotrebi. S druge strane mora i suvereno vladati vlastitim jezikom, a poželjno je da zna još koji strani jezik. Danas su prevoditelji ujedno i kompletni tumači djela stranog autora: osim prijevoda teksta pišu i pogovor i analiziraju proces translacije iz jedne kulture u drugu. U vrijeme kad sam ja počela prevoditi cijenili su se tzv. čisti prevoditelji, ljudi koji su prevodili samo književna djela, a sve ostale poslove oko opremanja djela obavljali su stručnjaci za pojedine književnosti, najčešće sveučilišni profesori. Danas prevoditelj, osim toga, mora biti i umjetnik kako bi znao riješiti neprevodiva mjesta, dočarati ono čega nema u njegovoj sredini. Pa kad me već pitate što me raduje u prevodilačkom poslu, eto, reći ću da su to oni trenuci kad uspijem dešifrirati neki složeni kôd i pretočiti ga u nešto što čitatelj neće doživjeti kao strano tijelo.
Osobno bih ovim nagradama dodala i neku za ustrajanje u prijevodu ruskih autora u vrijeme kada to baš i nije bilo najpopularnije, odnosno gotovo pa zazorno. Kakvim ocjenjujete interes, čitalačku i stručnu recepciju autora s ruskog govornog područja u nas? Kakav je odnos suvremenih ruskih autora prema ruskim klasicima? Kakav je položaj pisca u Rusiji danas, bore li se oni za svoje pravo na profesiju?
Spadam u vrlo malu skupinu prevoditelja koji ne rade po narudžbi nego po vlastitu izboru. Taj vlastiti izbor podrazumijeva strategiju dovođenja kompatibilnih autora i njihovih djela u domaću kulturu i, dakako, brigu o njima. Prvo moram reći da ne možete čitateljima ponuditi bilo koga, nekog nekvalitetnog pisca, civilizacijski nerazumljivog, društveno destruktivnog ili povijesno-politički otpisanog. Ne možete reći: evo, o ovom tipu pišu sve strane novine, zovu ga na sve društvene veselice i puno putuje po svijetu, hajdemo prevesti njegovo djelo i utjecati na čitatelje da ga zavole. To što je književnik popularan i voljen u nekoj stranoj sredini ne znači da će biti tražen i kod nas. Mene zanimaju autori s kojima mogu razgovarati, koji imaju slične interese kao ja, koje razumijem kao svoje suvremenike. Tada će ih, sigurna sam, razumjeti i čitatelji jer im u komunikaciji s djelima neće trebati enciklopedije i druga stručna literatura. Sve do kraja 90-ih godina dio hrvatskih čitatelja zazirao je od ruskih pisaca jer ih je poistovjećivao sa sovjetskim državnim autorima. Tome su pripomogle i političke prilike u nas. Sjećam se, recimo, da je jedan – sada pokojni – književnik 1993. čak pokrenuo inicijativu da se u Hrvatskoj zabrani objavljivanje knjiga ruskih autora. Njegova slika ruske književnosti svela se na nekoliko otrcanih pojmova iz doba ranog socijalizma i nije imala nikakve veze s kulturom. Ali, bio je ustrajan da taj negativni otisak iskorijeni iz svog (iskrivljenog) pamćenja pa je smislio tu nevjerojatnu zabranu. Srećom, u postsovjetsko vrijeme zablistali su neki mladi pisci koji su ironizirali boljševičke ikone i okrenuli se Zapadu kao svom novom obzoru te su ubrzo stekli velike simpatije naših čitatelja. Mislim ponajprije na Viktora Pelevina i Ilju Stogoffa. Oni su obnovili interes, odnosno oduševljenje, za rusku književnost u nas i u svijetu.
Suvremeni ruski pisci neprestano otkrivaju svoje klasike, uspostavljaju s njima zanimljiv intertekstualni dijalog i traže načina da ih održe na životu, tj. u kolektivnom pamćenju. Što se položaja pisaca tiče – svatko se u načelu snalazi kako najbolje zna i umije. Srećom, postoji dosta agencija koje ih znaju plasirati na strano tržište pa oni kvalitetni i vrijedni nalaze svoje mjesto pod globalnim suncem.
Koja bi bila obilježja – koja ih spajaju, a koja su ona koja ih čine različitima – pisaca koji stvaraju u Rusiji i onih u tzv. dijaspori? Je li to još uvijek važno pitanje ruske književnosti?
Pitanje književnog stvaralaštva ruskih autora u domovini i dijaspori bilo je primarno estetsko pitanje. Ideologija je bila u drugom planu i često je služila kao izlika za eliminaciju drugih i drukčijih pisaca, talentiranih i samosvojnih. Dokaz tome je svojedobno brisanje iz oficijelne kulture svih škola, pravaca, stilova i autora koji nisu prihvatili socijalistički realizam kao umjetničku praksu i ideologiju istodobno. Rusi su svoju književnu elitu izbacili iz zemlje u tri emigrantska vala, od kojih su dva, prvi i treći, imali mahom estetsku podlogu. Emigranti prvog vala bili su predstavnici dorevolucionarne književnosti, tradicionalisti, modernisti i eksperimentatori, ljudi navikli na širinu i dubinu duhovnog (i zemljopisnog) prostora, promotori ideje o velikoj ruskoj književnosti i mita o ruskoj duši, dok je treći val (70-e godine) otkrivao zatrtu avangardu i inspirirao se njenim umjetničkim postupcima. Mislim da odnos domovinske i raseljene ruske književnosti za aktualni književni proces nije važan s društveno-političkog aspekta.
Biblioteka Na tragu klasika koja je ne samo nagradama već prije svega izborom naslova koji se u njoj objavljuju, postala i prepoznatljiva, ali i svojevrsno referentno mjesto kada govorimo o kvalitetnom uređivanju knjige i biblioteke; no ona je i priča o opstanku, u vremena kada mnoge kvalitetne inicijative nisu uspjele. Gdje je ključ uspjeha?
Ključ uspjeha, ako ćemo to tako nazvati, svakako leži u iskrenom pristupu književnosti i književnim djelima, bez onog kalkulantskog “e, ova knjiga je dobila nagradu, sigurno je dobra” ili “ovaj pisac je slavan i nitko ga ne može osporiti”. Kriterij odabira je vrijednost literarnog djela, umješnost oblikovanja priče, dojmljivost svijeta koji se prikazuje, bogatstvo jezičnog izričaja, suvereno vladanje umjetničkim alatima, lakoća komunikacije sa širim krugom čitatelja, veze s priznatom tradicijom, zanimljivost pristupa temi, uvjerljivost prezentiranog sadržaja, otvaranje novih obzora i tako dalje. No, da bi se došlo do pozicije izbora, valja se školovati i neprestano usavršavati, pratiti što se događa u književnom životu i tehnologiji proizvodnje knjiga, imati uvid u to tko što piše te diskutirati s autorima i čitateljima. Posebno se treba baviti čitateljima, jer pisci za njih pišu, njima šalju svoje poruke. Urednik je povlašteni posrednik između te dvije instance, osoba koja zna ono što pisci ne znaju o čitateljima i što čitatelji ne znaju o piscima.
Poslije sjajnih zbornika o šezdesetima i sedamdesetim godinama 20. stoljeća, ide li se dalje?
Da, taj korak dalje već je djelomice učinjen. Prije godinu-dvije priredila sam tematski broj “Književne smotre” posvećen 80-ih godina. Na poziv koji sam uputila preko web stranice pristiglo je vrlo mnogo priloga iz zemlje i inozemstva, zanimljivih i kvalitetnih tekstova, koje na kraju nisam mogla utrpati u jedan svezak nego se dio našao i u sljedećem, “šarenom” broju. Riječ je dakako o 80-ima prelomljenima kroz književnost, poglavito stranu, jer je “Književna smotra” časopis za stranu književnost. Ti članci su temelj na kojemu ću uskoro “izgraditi” zbornik, knjigu koja će biti obogaćena prilozima iz izvanknjiževnih nizova – iz politike, društvene povijesti i drugih umjetnosti. Pogled na prošle dekade čovjeku pruža iluziju otkrivanja zakonitosti oblikovanja velikih vremenskih gromada.
Vaš spisateljski rad prije svega se prepoznaje po kratkim pričama, no dodala bih i esejistika, a koja kao da doživljava novi procvat. Koja bi bila obilježja suvremenih eseja?
Esej je, rekla bih, forma bez jasne granice žanra, ali i početka i kraja priče. Esejističko pisanje slobodno se razlijeva po proznim i publicističkim prostorima, ono je apsorbirano u pjesničkim i dramskim tekstovima, pa čak i u sferama koje ne pripadaju pisanju. Esej “izglađuje” neravan teren kanoniziranih književnih oblika, on se prima na svaku podlogu i započinje nov život kao superiorna, maksimalno otvorena nad-forma. Ta nad-forma kompatibilna je s masom misli koje postoje u našoj glavi prije negoli destilirane izađu na papir ili ekran. Prema tome, esej je neka vrsta prirodnog stanja stvaralaštva. Postoji mnogo tema koje se zbog neke neugode ne mogu smjestiti u ponuđene “ladice”: iznjedreni tekst prekratak je da bi se nazvao romanom, prerasplinut da bi konkurirao za formu kratke priče, preneuredan da bi opstao kao pjesma ili preosoban da bi završio kao učena rasprava. Tada osvijestimo da nam nešto nedostaje, to jest da tim poznatim i strogo definiranim formama nedostaje neki kutak koji bi s radošću mogao primiti višak ili manjak riječi. Netom sam objavila jednu takvu knjigu, Blagovati na tragu klasika. To je veliki esej o životu među raznim tekstovima, o atrakcijama realnog svijeta, o pročitanim i objavljenim knjigama, o tajnama kućnih riznica te o tome što se jede i pije u svjetskoj književnosti. Esej je to o grčevitom spašavanju od prolaznosti i bauku zaborava, o hrani, duhovnoj i materijalnoj, u kojoj se događaju sretni trenuci postojanja i vidljivog rasta.
Nedavnom promjenom vlasti ponovo su se aktualizirali razgovori o ukupnim javnim, kulturnim politikama. S obzirom na vaš raznovrstan i dugotrajan angažman, kako se kaže, “sa svih strana” kada je o knjizi i književnosti riječ, što mislite da bi trebalo i kako mijenjati, što možda ostaviti kako je?
Bilo bi najlakše reći da treba više novaca za potrebe javnoga djelovanja u kulturi. No, tako velikog novca za sve što se želi raditi nema niti će ga ikada biti. Problem je, po mome mišljenju, u neadekvatnoj raspodjeli postojećih sredstava. Što financirati i zašto? Je li važnije da činovnici po raznim glomaznim i neučinkovitim ustanovama redovito dobivaju plaću (bez obzira na kompetencije i doprinos nacionalnoj kulturi) ili su važniji projekti, konkretna djela koja izgrađuju kulturni identitet zemlje? Mislim da je sad naglasak na ovom prvom, na očuvanju radnih mjesta i redovitom primanju dohotka zajamčenog kolektivnim ugovorom. Pod tim geslom, dakle, borbom za očuvanje “pasivnih” radnih mjesta, zapravo se promovira nepravda prema istinskim stvaraocima i provodi intenzivna akulturacija društvene scene. Dajući “nevidljivima”, oduzima se “vidljivima”. Za “nevidljive” se patetično kaže da “ne mogu na cestu”, što valjda podrazumijeva da ovi drugi, “vidljivi” i kreativni – mogu. Štoviše, smatra se da je darovitima, eto, lako, jer su vrijedni i društveno priznati pa svugdje mogu naći angažman, svugdje će ih rado primiti i pomoći. I još kad bi se svi kreativci mogli otjerati u svijet, sreći ne bi bilo kraja! Ostali bi ljudi koji ništa ne bi pitali, nikoga ne bi provocirali ni kritizirali. Ostala bi baruština, ustajali zrak i sivo nebo iznad svega. No, da se razumijemo: ne bih ja šutljive činovnike olako izbacila na cestu i rekla im da opterećuju državni proračun. Ne! Ja bih im stvorila ambijent u kojemu bi njihove vještine došle do izražaja i stavile se u funkciju skladnog rada društvenog organizma. Omogućila bih im da se ne osjećaju drugorazredno i zamalo beskorisno. Jednostavno bih drukčije organizirala sustav. Ne bih dopustila da svaka ustanova ima svog vodoinstalatera, knjigovođu, vozača, stolara, električara, pravnika ili informatičara, nego bih sva ta korisna i cijenjena zanimanja organizirala kao posebne servise koji bi mogli opsluživati više ustanova odjednom. Ustanove bi mogle unajmljivati “tehničku podršku” i tako uštedjeti znatna sredstva, a novac plasirati u realizaciju projekata. Poslove bi vodili posebno educirani menadžeri u kulturi, koje bi nadgledala i usmjeravala struka. Rad menadžera u kulturi bio bi vrednovan i adekvatno plaćen. Nitko ne bi, mislim, trebao dobivati plaću po funkciji nego po kvaliteti obavljena posla. Racionalnom organizacijom moglo bi se financirati više projekata, dakle, više umjetnika dobilo bi priliku za prezentaciju i opstanak, a jače kolanje novca (menadžeri bi tražili sponzore i mecenate) utjecalo bi na daljnji razvitak kulture, njen proizvodni i «potrošni» segment. Ili bi se pak djelatnost tih servisa prebacila izvan granica kulture – u gospodarstvo ili industriju, gdje također postoji potreba za njima. Dakako, ovu ideju o reorganizaciji pratećih službi treba ozbiljno artikulirati. Htjela bih još nekoliko riječi dodati na temu upletanja/neupletanja u kulturu. Često, naime, čujem glasove koji poručuju da država ne treba davati novac kulturi jer onda, tobože, stvara nekritičnu masu korisnika proračunskog novca, masu zahvalnih za dobivene mrvice. Nigdje u svijetu kultura nije bačena na milost i nemilost tržišta. Svugdje postoje nekakvi sustavi pomoći “proizvodima” koji su namijenjeni užem krugu korisnika. U nekim zemljama se to radi preko ministarstva, u nekima pak preko savjeta, centara, agencija ili instituta (ovisi kako je tko nazvao taj kanal), ali svugdje postoji potreba za javnim financiranjem kulturnih potreba stanovništva. Neke države imaju i vrlo razvijene mreže privatnog darivanja i ulaganja u kulturu. Znam za, primjerice, mnoge američke časopise koji izlaze zahvaljujući novcu iz raznih fondova, ili pak knjige koje su tiskane sredstvima raznih državnih i paradržavnih izvora, iako je engleski dominantni svjetski jezik. Francuska briga za kulturu svog jezičnog područja je upravo primjerna. Na ruskojezičnim prostorima (u Rusiji i dijaspori) postoji osviještena privatna inicijativa o pomaganju kulture, posebno književnosti, i mnogi su značajni projekti afirmirali ruske stvaraoce upravo zahvaljujući bogatim pojedincima iz svijeta biznisa. Obrazovani Rusi tradicionalno drže do svog jezika i književnosti i radije će dati novac za objavljivanje vrijedne knjige nego za uzdržavanje nekakve instant zvijezde. No, ima i dobrotvora koji odmažu umjetnosti time što nekritički ulažu novac u knjige i časopise namijenjene publici koja inače ništa ne čita. No, to je, izgleda, problem svih zemalja koje su nedavno izašle iz socijalizma: još je, s jedne strane, radno aktivna masa ljudi s iskrivljenom predodžbom o kapitalizmu kao potrošačkom raju, masa željna stvari iz velikih trgovačkih centara, kojih nije bilo u njihovoj zemlji sve do 90-ih godina prošloga stoljeća. Ti ljudi mahnito žele nadoknaditi propušteno i kupuju sve što im je desetljećima bilo dostupno samo u filmovima i pričama. Oni nemaju vremena za čitanje, zaboravili su na knjige. A s druge strane su njihova djeca koja nemaju iskustvo ograničenja socijalističkog sustava. Ta djeca su odgojena bez knjiga i nemaju naviku druženja s kultiviranom riječi. Za njih, tu površnu i neproduhovljenu publiku, imućni filantropi proizvode kvaziliteraturu, razne ispovijesti eskort-dama, pustolovine spretnih tajkuna i tužne životne priče slavnih sportaša, sve pod geslom “glavno da se čita, pa možda netko jednom naleti i na nešto dobro”. Moja poruka je ovdje jasna: država mora brinuti za književnost i jezik, ali osmišljeno, kompetentno, nepolitikantski. Država da, a politika ne. Ne treba davati svima jednako zbog “mira u kući”, nego uz pomoć struke, neovisnih stručnjaka, odabrati ono što vrijedi i ima smisla. Zapravo bi to trebao biti stalno uključen alarm: moramo imati na umu da je naša zemlja po broju stanovnika manja od gradske četvrti nekog svjetskog megapolisa. Ne bi bilo ugodno probuditi se jednog jutra na prostoru gdje nitko ne govori tvoj jezik, odnosno, gdje nitko ne govori.
Nataša Petrinjak razgovara s Irenom Lukšić za Zarez (2012)
15. svibnja 2012.
Pogledajte snimku susreta
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Irena Luksic
Attendee key: Participant
Irena Lukšić - Dobra vidljivost na cesti
Intervju, Zarez (2012., Nataša Petrinjak)
Vjerujem da čitatelji neće zamjeriti što ovaj razgovor neću započeti s vašim ozbiljnim interesima po kojima vas najviše znaju – književnost, prevođenje, uredništvo… nego s Rolling Stonesima. Eto, zahvaljujući prijateljevanju na društvenoj mreži saznala sam za vašu zainteresiranost za glazbu, vaš glazbeni ukus gdje su Rolling Stonesi pri vrhu ljestvice, ali i vaše poznavanje njihova cjelokupna opusa. Kakav su glazbenici Stonsi, o kakvom je fenomenu riječ; približavate li se ostvarenju želje da o njima napišete knjigu?
Hvala vam što ste to primijetili. Sastav The Rolling Stones za mene je ponajprije simbol jedne kulturne paradigme u kojoj rock glazba ima važnu predstavljačko-obrednu funkciju. Kad govorimo o Rolling Stonesima, govorimo o svim umjetničkim praksama, društvenim stilovima, povijesnim događajima, zabavnim industrijama, ideologijama, ljudima i gradovima koji su na ovaj ili onaj način povezani s djelovanjem grupe: govorimo, ponajprije, o bivšim i sadašnjim članovima benda, njihovu privatnu životu (gdje i s kime ljetuju, koliko zarađuju, gdje plaćaju porez), o njihovu stvaralaštvu na području glazbe (vlastiti albumi, glazba za druge izvođače i medije) i filma (Performance, Ned Kelly), o suradnji s drugim poznatim izvođačima (U2, Jennifer Lopez), o glazbenicima koje su oblikovali (Marianne Faithfull), o gospodarskim učincima njihovih turneja (godine 2007. ušli su u Guinnesovu knjigu rekorda po ostvarenom prihodu), o modnoj industriji u kojoj važnu ulogu imaju žene i kćeri Stonesa (L’Wren Scott, Jerry Hall, Jade Jagger), o političkom i društvenom aktivizmu bračnih partnera (Bianca Jagger), o filmovima koji govore o liku i djelu njihovih družica (Anita Pallenberg), o filmskim produkcijama njihove djece (Karis Jagger), o pjesmama koje tematiziraju njihov “položaj u svijetu” (Maroon 5 i Christina Aguilera), a tu su i brojna književna, filmska, kazališna, likovna i glazbena djela koja imaju “upisano” ime grupe kao znak raspoznavanja. O Rolling Stonesima kao velikom umjetničko-estradnom pogonu (koji, uzgred, ove godine slavi 50 godina uspješnog djelovanja!) napisano je bezbroj znanstvenih, publicističkih i proznih radova, pa sam tako i sama, osluškujući puls realnog vremena u svojim romanima neizbježno citirala mnoge njihove teme. Potrebu za pisanjem “posebne” knjige o njima nemam, jer znam da bi to bio “beskrajni tekst”. Prije dvije godine napisala sam esej pod naslovom Mick Jagger i tamo sam sažela svoj interes za grupu, koji je bio ponajprije generacijski: “s Mickom Jaggerom smo u drugoj polovici 60-ih godina prošloga stoljeća dijelili stavove, navike i fiksne ideje te iznad svega nadu i glazbu. Sve je to prešlo na nas. On je bio naš roditelj, naš tata i naša mama. Danas smo mu zahvalni za sve one slatke iluzije o željama koje se lako ostvaruju. I hitove Rolling Stonesa koji su se pokazali postojanijima od industrija u našim ambicioznim gradovima. Jedan od njih je postao je svojevrsna autobiografija cijeloga naraštaja: "Jesi li vidjela svoju majku, baby, kako stoji u sjeni.” Zaključujući ovo pitanje vratit ću se na početak i reći da su za The Rolling Stones po svom umjetničkom i čulnom karakteru, po ideji i shvaćanju života kao velikog karnevala za suvremeni svijet ono što je François Rabelais za kulturu renesansne Europe.
Bilješka o autorici:
Irena Lukšić rođena je 10. ožujka 1953. godine u Dugoj Resi. Diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše prozu, drame, eseje, TV i radio drame, filmske scenarije, stručne i znanstvene radove, te prevodi s ruskog. Proza joj je prevođena na engleski, makedonski, njemački, slovenski i turski jezik. Zastupljena u antologijama. Urednica je Biblioteke Književna smotra i Na tragu klasika, članica redakcija nekoliko domaćih i stranih časopisa, suradnica više međunarodnih znanstvenih projekata. Suradnica je američke Encyclopedia of World Literature in the 20th Century i Dictionary of Literary Biography te najvažnijih domaćih enciklopedijskih izdanja. Povremeno nastupa kao gostujući profesor u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je na četrdesetak međunarodnih znanstvenih simpozija. U domaćim i stranim stručnim publikacijama objavila je tristotinjak radova o ruskoj i hrvatskoj književnosti. Više puta studijski boravila u Rusiji.
Objavila:
Konačište vlakopratnog osoblja, roman, CDD, Zagreb 1981.
Zrcalo, roman za djecu, Mladost, Zagreb 1983.
Sedam priča ili jedan život, pripovijetke, Revija Osijek 1986.
Traženje žlice, roman, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1987.
Noći u bijelom satenu, pripovijetke, Rival, Rijeka 1995.
Nova ruska poezija; panorama novije ruske poezije, dvojezično, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 1998.
Soc-art; zbornik tekstova, Hrvatsko filološko društvo Zagreb 1998.
Jednostavna istina – ruska pripovijetka XX. stoljeća; panorama ruske pripovijetke, Rival, Rijeka 1998.
Antologija ruske disidentske drame; Hrvatski centar ITI, Zagreb 1998.
Ruska emigrantska književna kritika; zbornik, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 1999.
Hrvatska/Rusija; zbornik o rusko-hrvatskim kulturnim vezama, dvojezično, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 1999.
Povratak slomljene strijele, roman, Književni krug Karlovac, Karlovac 2000.
Sjajna zvijezda Rovinja, pripovijetke, Mozaik knjiga, Zagreb 2001.
Hrvatska i svijet; zbornik, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2002.
Krvavi mjesec nad Pompejima, pripovijetke, Ceres, Zagreb 2002.
Ruska književnost u Svemiru; studije, Disput, Zagreb 2003.
Treći val; antologija ruske emigrantske književnosti potkraj 20. stoljeća, Disput i Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2004.
Tajni život laponske princeze, pripovijetke, Disput, Zagreb 2004.
Katalog važnih stvari, kolumne o svakodnevnom životu, Meandar, Zagreb 2005.
Pismo iz Sankt Peterburga, roman, Biblioteka I.G.Kovačić, Karlovac 2006.
Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata; zbornik, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2006.
Ogledi o ruskoj književnosti; Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2006.
Šezdesete – The Sixties; zbornik, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2007.
Brodski! Život, djelo; zbornik, Disput, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2007.
elektroničko izdanje: Krvavi mjesec nad Pompejima, pripovijetke, 2007. www.elektronickeknjige.com
elektroničko izdanje: Pismo iz Sankt Peterburga, roman, 2008.
Nebeski biciklisti, roman, Disput, Zagreb 2008. www.elektronickeknjige.com
Duga Resa – Ixtlan, pripovijetke, Disput, Zagreb 2008.
Dnevnici, snevnici, rječnici, dnevnička i esejistička proza, Meandar, Zagreb 2009.
Sedamdesete, zbornik. Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2010.
Vjesnici nove književnosti. Prikazi, recenzije, nacrti. Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2010.
Blagovati na tragu klasika, književna “kuharica”. Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb 2011.
Prevela s ruskog:
– proza: Aksjonov, Berberova, Bunin, Jerofejev, Harms, Zoščenko, Pelevin, Aleškovski, Tokareva, Družnikov, Čehov, Gazdanov, Platonov, Stogoff, Vojnovič, Prigov, Arcibašev i dr.
– poezija: Brodski, Tjomkina itd.
– drama: Koljada, Tolstoj, Puškin, Braća Presnjakov i dr.
Suautorica je dvotomne deskriptivne bibliografije Ruska književnost u hrvatskim književnim časopisima; Croatica Bibliografije, Zagreb I.tom 1981.; II.tom 1992.
Priredila:
Dnevnik Dragojle Jarnević; priredila za tisak integralnu verziju: predgovor, komentari i bilješke, rječnik, Matica hrvatska Karlovac, 2000.
Irina Aleksander: Svi životi jedne ljubavi; memoari i dokumenti; prevela i komentarima opskrbila memoare i dokumentarnu građu, Jesenski&Turk i Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2003.
Irina Aleksander: Samo činjenice, molim; autobiografski roman i dokumenti; prevela i komentarima opskrbila memoare i dokumentarnu građu, Disput i Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2007.
Slavko Mihalić, Stalan izazov umjetničkog djela. Tekstovi iz Telegrama. Priredila i predgovorom opremila. GK I.G. Kovačić, Karlovac 2010.
Irina Aleksander, Douglas Tweed i ostali. Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb 2011
U suautorstvu i samostalno uredila tematske brojeve Književne smotre:
Ruska književnost u dijaspori;
Teški dim;
Šezdesete;
Egzil/Emigracija/Novi kontekst;
XX. stoljeće; Svjetska književnost;
Rubovi, memorija: ruski emigranti u Hrvatskoj;
Književnost u tranziciji;
Sedamdesete;
Voda: nacrt za jednu enciklopediju;
Osamdesete I-II.
Popularna kultura i književnost
Nagrade
“Kata Pejnović”, nagrada za kulturu, 1989.
Zlatna plaketa Matice hrvatske za Dnevnik Dragojle Jarnević, 2001.
“J.J. Strossmayer” – nagrada za Dnevnik Dragojle Jarnević, 2001.
“Kiklop” – nagrada za najbolju biblioteku “Na tragu klasika” 2007., 2008. i 2009.
jednomjesečna stipendija u Beču, nagrada austrijskog Kulturkontakta za ukupno književno stvaralaštvo, prevodilački i urednički rad 2009.
Godišnja nagrada Društva hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod fikcionalnog djela, 2009.
Prva nagrada na Natječaju za kratku priču “Zlatko Tomičić” Književnoga kruga Karlovac, 2009.
Treća nagrada na Natječaju za kratku priču “Petar Zoranić” “Zadarskog lista”, 2010.
Javno priznanje Grada Duge Rese za književni, prevodilački i urednički rad, 2010.
“Iso Velikanovic”, godisnja nagrada Ministarstva kulture RH za nabolji prijevod, 2011.
“Kiklop” – nagrada za urednika/cu godine 2011.
Dodaci:
I. Lukšić, Autobiografija, 2012.
I. Lukšić, Moja Amerika, ulomak iz romana, 2012.
I. Lukšić, Starleta i prolaznik, 2012.
Internetske stranice:
Book trailer za biblioteku "Na tragu klasika" (YouTube)
24. travnja 2012.
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Tanja Mravak
Attendee key: Participant
Ključne riječi - Tanja Mravak: "Moramo razgovarati"
(ključne riječi iščitala i priredila Olja Savičević Ivančević)
Promatrala sam (prisluškivala) par koji se u vrtu svađao oko boje maćuhica koje će posaditi. Sukob je tako eskalirao da je žena u bijesu bacila prema mužu onu malu motiku za cvijeće (nije ga pogodila). Cijelo to vrijeme nisu promijenili temu, stalno su pričali o žutim i ljubičastim maćuhicama. Što vi stvarno, mislila sam, govorite jedno drugom? Jako me se dojmilo sve to skupa, taj nevjerojatan nesklad između izgovorenog i mišljenog i atmosfera koju su stvorili.
Autizam
Riječ "autizam" jako je moderna, da ne kažem "in", u posljednje vrijeme. I to mi ide na živce. Koristi se najčešće u dvije svrhe: jedna je naglasiti nerazumijevanje i jednosmjernost kod suprotne strane, a druga je naglasiti vlastitu posebnost i različitost, nekakvu elitističku "drugačijost". Autizam je ozbiljno stanje i mislim da korištenje te riječi na tako površan način ne pridonosi stvarnom prepoznavanju i osvještavanju problema, ma kako ga, da tako kažem, estradno popularizirao.
Pitaju me, često, koliko je moj posao utjecao na ovu zbirku. Nije puno. Ali stavio je preda me veliko pitanje: Razumijemo li se međusobno zaista? Je li potpuna iskrenost siguran ključ za razumijevanje? Razumijemo li stvarno tuđu potrebu da skače s padobranom, plete ili trči svakodnevno 10 kilometara ukoliko i sami nemamo tu potrebu? Osjećamo li zaista drugog? Možemo uvažavati, tolerirati, nastojati razumjeti, ali nisam sigurna koliko potpuno razumijevanje zaista postoji. I ovo je sve pod pretpostavkom da smo iskreni. Kad počnu prešućivanja, kalkuliranja i laži (a počnu, začudo, da bi se održao odnos),razumijevanje gubi i te sitne šanse.
Sinj i Split
Ovdje trebamo primijetiti najmanje dvije suprotnosti: mala i velika sredina i zagorska i mediteranska Dalmacija. Ovo s malim i velikim sredinama događa se svugdje na svijetu. Ti mali gradovi često su veliki neprijatelj individualnosti, iskrenosti, ljudske slobode. I to mi je najtužnije gledati, te ljude koji od silnog nastojanja da budu prihvaćeni (a ni oni ne znaju točno od koga) potpuno izgube sposobnost prepoznavanja i prihvaćanja sebe. Sjajno je jednom primijetio moj prijatelj: "Nije istina da se kod nas teško izražavaju emocije. Bar ne sve. Vidiš na primjer, bez problema se kaže Mrzim te, al Volim te nikako da se prevalja preko usta." Ne mogu reći da je izgubljena ljudska dobrota, ali vlada veliko emocionalno nesnalaženje. U dijelu priča to sam nastojala prikazati. Vidi se da tu negdje postoji ljubav, ali oni se ne snalaze baš najbolje s njom.
Split s druge strane nije baš neki megalopolis, ali ima dvije važne odlike velikog grada: dovoljan broj istomišljenika (ma što mislili) da se ne osjećate izolirano i dovoljan broj ljudi uopće da sačuvate privatnost. To je baza koja je čovjeku (meni) minimalna za dobar osjećaj življenja. Na stranu to što se sad događa u Splitu politički, a onda i građanski pa je taj pojam velikog grada ukaljan onim najgorim "iz malog".
A što se tiče mojih priča, neke zaista nose odrednice vlaškog mentaliteta , ali većina ih se mogla dogoditi bilo gdje. Zapravo, neke su se mogle dogoditi samo u gradu koji ima dobru trgovinu audio opremom.
Urbano i malograđansko
Uf, evo još nekih pojmova čija me upotreba zna iznervirati. Nekad mi se čini da se taj izraz "urbano" koristi za jasnu distinkciju određenih stanovnika velegrada od pripadnika nekih drugih krajeva, gradova, mjestašaca, sela. I na kraju to "urbano" završi isto u nekom ćorsokaku nerazumijevanja i neprihvaćanja drugog. A zapravo bi urbano negdje u svojoj biti trebalo značiti stanovitu širinu pogleda nastalu zbog više utjecaja koje nudi grad, a ne hodanje iznad zemlje ili oslobodibože blata. A tog pravog urbanog možemo naći i u manjim sredinama i ovisi o pojedincu, a ne o gradu. Pada na pamet da je malograđanština naziv koji bi pristajao i ovom deklarativnom, a ne istinskom urbanom. Međutim loše je kad ljude toliko obuzima ta definicija urbanog, gradskog, finijeg, pa cijeli život potroše na dokazivanje sebi i drugima da su to (sve i da zaista jesu).
Dvoje
Dvoje, par, dijada, u nekim slučajevima i trijada.
Emotivno-sociološko-intelektualno-kemijsko-biološko-fizikalna (itd...) zavojnica, ljudskom umu nedokučiva i neodoljiva.
Prešućeno
Promatrala sam (prisluškivala, kajem se) par koji se u vrtu svađao oko boje maćuhica koje će posaditi. Sukob je tako eskalirao da je žena nakon dosta vike u bijesu bacila prema mužu onu malu motiku za cvijeće (nije ga pogodila). Cijelo to vrijeme nisu promijenili temu, stalno su pričali o žutim i ljubičastim maćuhicama. Što vi stvarno, mislila sam, govorite jedno drugom? Jako me se dojmilo sve to skupa, taj nevjerojatan nesklad između izgovorenog i mišljenog i atmosfera koju su stvorili. Ako sam u ijednoj priči uspjela dočarati dašak atmosfere koju sam tad osjetila, zadovoljna sam učinjenim.
Likovi u tim pričama govore samo da prekriju šutnju. Ali emocije ne mogu sakriti pa makar i o maćuhicama pričali. Tema koja se prešućuje uvijek je glasnija od one o kojoj se priča.
Patrijarhat
Patrijarhat sam promatrala isključivo na osobnim, obiteljskim i partnerskim razinama. I razmišljala o njegovim posljedicama podjednako na muškarce i na žene. One su vidljive i u onim obiteljima gdje patrijarhat više nije tako jako izražen: žene gube samopouzdanje, postaju plašljive, povodljive i nesigurne, a muškarci se ne snalaze u bliskim odnosima. Ta šteta koju je patrijarhat nanio razvoju ljudskih odnosa meni je strašna. Čini mi se da će ga se odatle trebati i početi liječiti.
Feminizam
U mojim pričama nema žena koje bi mogle poslužiti kao feministički uzori. Netko bi ih eventualno mogao uzeti i reći "Evo, zbog ovakvih priča nam treba feminizam". Te junakinje su mahom pasivne i podložne, ali ne u slavu patrijarhata nego kao upozorenje.
Na razinama međuljudskih odnosa feminizam neće biti potreban, a patrijarhat neće opstati kada se uredno i zdravo emocionalno razvijemo.
Brak
Ima jedna rečenica koja se može na dva načina tumačiti: "Njihova je veza završila brakom." Jeste li ikad čuli da netko kaže: "Njihova je veza počela brakom J"?
Brak može biti svašta: cvjetna livada, bojno polje, šahovska ploča, zločinačka organizacija, barokomora, laboratorij, mirovni sporazum, odgajalište, zatvor, sigurno utočište...
To mi je pravi rudnik tema iako bih trebala pomalo potražiti i druge. Ima valjda života i izvan braka, barem onog literarnog života.
Radnička klasa
Svijet kojem pripadam. U vrijeme kad su moji roditelji bili radnička klasa netko kao ja danas, standardom je njima bio klasa iznad. Ne puno, ali iznad. Danas mi se čini da sam ja standardom ispod onoga što su oni bili tad. Moji su likovi iz tog svijeta. Ne bore se za golo preživljavanje, ali ni ne miču se puno s mjesta. Doprinosi i to njihovim stanjima. Ali nisu "moranja razgovaranja" lišeni ni imućni, tako da za glavnu nit ove zbirke imovinsko stanje nije presudno.
Kratka priča
Pjesma košnice, zbirka priča norveškog pisca Frode Gryttena.
Lokotar
Nakon pobjede na Prozaku, negdje krajem proljeća, Kruni sam poslala priče i on me je, naravno, počeo gnjaviti usred ljetovanja. E sredi ove navodnike, e ovo zaboravi da si ikad napisala, prepravi to, dodaj ovo... Ali uvijek u rekordnom roku odgovara na mail, poruke i pozive, što pruža silnu sigurnost u bilo kakvom profesionalnom odnosu. Osim toga brine se o knjizi i autoru i nakon objave. Nemam iskustva s drugim urednicima, ali moj prvi rad s urednikom bio je ugodan i koristan.
Ženski val
Ako misliš na ovogodišnju produkciju koja je iznjedrila nekoliko naslova ženskih autorica onda moram reći da uopće ne mislim da je to neki val. To se slučajno dogodilo. Te su žene pisale sigurno u periodu od četiri, pet godina i sad se, eto, dogodilo da su sve objavile u isto vrijeme. Međutim, ono što je u toj slučajnosti važno jest da taj ženski val gubi svoj predznak "ženski" i da dobiva predznak "dobar". Vjeruj mi, ne želim da itko kaže da mi je zbirka "baš ženska", nego "baš dobra".
Olja Savičević Ivančević, 2. 12. 2010. (Moderna vremena Info)
Bilješka o autorici:
Tanja Mravak rođena 1974 u Sinju. Završila Učiteljski fakultet u Splitu. Živjela u Sinju, Zagrebu, Visu i Splitu. Zaposlena u Centru za autizam u Splitu kao voditelj skupine. Odgajam, obrazujem i skrbim o četvoro djece s autističnim poremećajem.
Objavila knjigu priča Moramo razgovarati i za nju dobila nagradu „Slavić“ Društva hrvatskih književnika za najbolju debitantsku knjigu, nagradu Jutarnjeg list za najbolje prozno djelo 2010. i posebno prizanje Slobodne Dalmacije za umjetničko ostvarenje.
Prije objave zbirke priče su joj uvrštene u dva izbora Najboljih hrvatskih priča i dobila je nagradu za kratku priču na natječaju Ekran priče 2005.
Posljednje tri godine rado se odaziva na splitski festival pričanja priča Pričigin.
Dodaci:
Internetske stranice:
27. ožujka 2012.
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Roman Simic Bodrozic
Attendee key: Participant
Roman Simić: Zadaća svakog pisca je pronaći svoj vlastiti glas
Razgovarala: Valentina Mlađen
Imam puno pisaca koje volim, a koje nikad neću moći nasljedovati u načinu na koji rade, u njihovom temperamentu, njihovom stilu ili pak temama kojima se bave. Meni je uzor zapravo svaki onaj pisac koji me ponese, za kojeg iz ovog ili onog razloga zaključim ili osjetim da je moćan, genijalan, da je naprosto vrijedan nekoga da ti bude uzor. U drugom smislu pokušavam, i to mislim da je zadaća svakog pisca, pronaći svoj vlastiti glas unutar svega toga.
Raspon osjećaja
Vaš stil je neobičan, pomalo mračan. Jergović ga je nazvao "prirođenom elegancijom tuge", što je zapravo u potpunoj suprotnosti s vašom osobnošću. Kako to?
- Kad moje priče izađu, kad se okupe u knjigu i samom mi se nameće to pitanje. Valjda mora postojati ta neka dinamika unutar bića da jedan dio onoga što kao osoba ne pokazuješ izlazi na površinu kao dio onoga što radiš, kroz tvoju intimu, a to nešto je za mene književnost. Osim toga, ne mislim da se te stvari nužno isključuju, mislim da ne moraš biti stalno u depri da bi pisao o nečemu što je tužno. Mislim da je upravo onaj raspon osjećaja bitan, znači ako jako dobro znaš što je sreća opremljeniji si da znaš kakva tuga može biti i možeš osjetiti neku njezinu nijansu.
Možemo li reći da zato pišeš, kako bi ispoljio svoju intimu?
- Definitivno to je jedan od razloga. Ja kao pisac želim biti što bliže svijetu oko sebe i želim biti što bliže sebi. Mislim da su te dvije stvari usko povezane. To zapravo hoću i kao čovjek i u tom smislu možda da se vratim na prethodno pitanje, zanimaju me neke finese. Pronalaziti te neke sitne pore u kojima boravi život, bilo sreća, bilo tuga i eto malo češće nalazim tugu.
Koliko tebe zapravo ima u tvojim pričama, tvojoj književnosti uopće?
- Ja se trudim da u svakoj mojoj priči bude onoliko mene koliko treba da mi bude stalo. Kad kažem mene to ne mora uvijek značiti da sam uvijek ja ili neko moje iskustvo unutra utkano, nego da bude utkan moj osjećaj svijeta i ljudi koji me okružuju. U tom smislu to sam ja, znači ja sam sve ono što pounutrim, što uzmem iz svijeta i što postane ja. Od sebe tražim samo iskrenost, znači iskrenost u književnosti, iskrenost u tome što pišem, da mi bude stalo. Polazim od pretpostavke da ako meni, koji pišem to, nije stalo zašto bi bilo kojem čitatelju bilo stalo.
Počeo si s poezijom, prešao na priče, a sada pišeš i jedan roman. Gdje si na tom putu? Je li to jedna očekivana stepenica prema gore ili je roman došao sasvim slučajno?
- To je definitivno slučajno. Dok sam pisao poeziju nisam mislio da ću ikad pisati prozu, a sad mi se čini nekako da nikad ne bih mogao ponovno pisati poeziju. Želim, i nadam se, da ću jednom napisati roman, ne zbog toga što je to neki statusni simbol, već bih naprosto volio osvojiti još jednu književnu formu. Mene u književnosti zanima napredovanje, rad na sebi i osvajanje novog prostora i ako to uspijem bit ću sretan, ako ne, opet ću biti sretan.
Udahnuti život tekstu
Tko su tvoji uzori u pisanju?
- Imam puno pisaca koje volim, a koje nikad neću moći nasljedovati u načinu na koji rade, u njihovom temperamentu, njihovom stilu ili pak temama kojima se bave. Meni je uzor zapravo svaki onaj pisac koji me ponese, za kojeg iz ovog ili onog razloga zaključim ili osjetim da je moćan, genijalan, da je naprosto vrijedan nekoga da ti bude uzor. U drugom smislu pokušavam, i to mislim da je zadaća svakog pisca, pronaći svoj vlastiti glas unutar svega toga. To ne znači da će taj glas biti bolji ili jednako ili barem približno tako dobar kao glas ovih ljudi na koje mislim kao svoje književne idole, ali to je ono što najviše kao književnik ja mogu učiniti.
Koliko jedan pisac može kopirati stil nekog drugog? Misliš li da je književnost univerzalna ili da ona ovisi o podneblju?
- Neki pisci ili neki stilovi tehnički se možda lakše mogu nasljedovati. Imaš Hemingweyevu priču koja je bila toliko nasljedovana, toliko su je ljudi kopirali i skidali da se to izopačilo. Međutim Hemingway je jedan, nitko tko je kasnije pisao kao on ili pokušavao pisati kao on nije ništa oduzeo od snage toga teksta. Možeš jednako reći i za Carvera. Možeš tehnički nekoga bolje ili lošije oponašati međutim ako ne uspiješ dati nešto svoje, udahnuti život tom svom tekstu sve je uzalud. Tehnika je jedna stvar koja ne mora bit presudna. Zašto su svi pisci veliki, zato što su znali život i zato što su to uspijevali dati nama. Ti možeš pratiti rečenicu, otprilike locirati koje su teme, ali ako nemaš u sebi dati to nešto što je životno to nije lako.
Na koji način danas mogu uspjeti mladi književnici? Što se od njih traži?
- S jedne strane postoji nešto što tržište traži i to je, koliko god se činilo važno, jedna manje bitna stvar za pisca. Tržište traži svoje i tržište pogoduje modama i ovisi o nekim faktorima koji nisu književne, nego su izvanknjiževne naravi. Tko odluči to slijediti i ići u tom smjeru možda će biti uspješniji u nekom smislu prodavanosti, objavljivanosti i tako dalje, ali to ništa ne znači i ne govori o njegovoj budućnosti kao književnika i umjetnika. Mislim da književnik treba biti ta osoba koja jest i raditi najbolje što može umjetnost kojom se bavi, u ovom slučaju književnost. Znači, ne postoji recept, ne postoji formula. Kao urednik, znam otprilike što stvara hit, ipak velika je razlika između tog hita i onoga što ja volim.
Stanje u hrvatskoj književnosti je raznoliko, možda raznolikije nego ikad? Kako bismo stilski opisali ovo naše razdoblje?
- U Hrvatskoj ima jako dobrih pisaca. Postoje oni koji su u nekoj prvoj liniji za koje svi znaju, ali ima ih i onih koji su u drugoj, trećoj ili četvrtoj liniji, dobri pisci za koje ne zna puno ljudi. To je odlika neke zdrave scene da postoji energija na svim razinama i da ona, na ovaj ili onaj način dolazi do čitatelja. Hrvatska književna scena zdrava je utoliko što postoji i kreativnosti, ludosti, proračunatosti, znači svega imamo. I u tome nekom obilju i raznovrsnosti mislim da hrvatski čitatelji nalaze svoje favorite.
Zašto tako teško čujemo za dobru književnost, o njoj se najčešće ne piše u medijima. Može li dobra književnost preživjeti ako se prenosi uglavnom usmenim putem?
- Ona može preživjeti i uvijek je preživljavala, znači bilo je vremena koja su bila i nepovoljnija po književnost od ovoga. Ono što će, po meni, uvijek biti slučaj jest da će postojati pisci koji su dobri, ali nisu pitki. Mislim, Joyce je klasik i to je nesumnjivo, ali ga ne čita puno više ljudi nego što ga je čitalo kad je radio. To što si klasik, što si vrhunac i genijalac ne čini te omiljenijim u mnoštvu. Stvar će vjerojatno uvijek biti takva i nije naša književnost u opasnosti ako su naklade u opasnosti ili ako ima samo pet pisaca koji prodaju više od deset tisuća primjeraka. Vjerujem da umjetnik, pisac, treba biti ustrajan u onome što radi i odgovoran prema samome sebi, koji god mu bio cilj.
Nema međugeneracijskog reza
Vodiš Festival europske kratke priče i sam si majstor te forme. Kako Hrvati stoje po pitanju kratke priče?
- Festival radimo već deset godina i mislim da je situacija s hrvatskom kratkom pričom jako dobra. Uređivao sam antologije kratke priče kao i taj festival i vidim što ljudi rade, te koliko sjajnih kratkopričaša imamo. Pa čak i naš najuspješniji, recimo, izvozni proizvod hrvatske književnosti kroz 90-e, su bile upravo knjige kratkih priča Ante Tomića, Miljenka Jergovića, Zorana Ferića i drugih. To je jedna situacija koja je pomalo atipična za europske književnosti gdje su uglavnom romani probijali put prema van. Svi ovi naši pisci izašli su izvan nekih svojih, pa i hrvatskih sredina, tako su pisali i kratke priče. Tu su zapravo postavili neke standarde i mislim da Hrvati ne zaziru puno od kratke priče što je dobro.
Svako razdoblje nekako ima svoje "stare" i "mlade" pisce. Kakav je danas odnos između "starih" i "mladih"?
- Nisam toliko siguran da sada postoji tako jako oštar međugeneracijski rez. Sjećam se kad smo nastupali na FAQ-u da je tu bio i Ivo Brešan, Boris Maruna, znači pripadnici starije generacije u književnosti koji su se itekako dobro osjećali, među pripadnicima srednje generacije i među pripadnicima mlađe generacije. Stvari nisu crno bijele niti postoji neki međugeneracijski rat nego se naprosto pokrivaju drugi prostori. Znači književnici "stari" i "mladi" se ne nalaze u istim kavanama, osim iznimno, drže se nekih drugih protora. Međutim, svi ti prostori, sve se to revelira kad uđeš u intimu svoga doma i čitaš knjigu. Evo, upravo sam u Zadar došao čitajući knjigu Mirka Kovača koja mi je toliko mlađa od svih mladih koje sad čitam i koje sam čitao da je to sjajno.
Kakva je situacija s kritikom i kritičarima?
- Ima ih svakakvih, ali zapravo veći problem je to da ih ima malo. Odnosno da ima malo prostora u kojem se književna kritika pojavljuje. Književnost mora imati neku težinu, jer ako se o njoj ne govori i ne piše kao da i nije važna, međutim važna je. U Hrvatskoj postoje i ima dobrih kritičara, pogotovo se male grupice javljaju oko nekih časopisa, objavljuju se cijele serije književnih kritika suvremenih djela. Ono što je problem što časopisi imaju nekakav ograničen radijus, doseg im je mali. Kad pogledate naše velike dnevne novine i magazine zapravo je tu jako, jako malo prostora za književnost i književnu kritiku što je šteta.
Supruga je, ipak, prije tebe izdala roman. Imate li iste stavove o književnosti ili se ponekad "počupate" oko toga?
- U dosta stvari se slažemo, dosta dijelimo jedan dio tog književnog ukusa, pogotovo u prozi. Što se poezije tiče tu nam se ukusi dosta razlikuju, ali to je gušt malo se slagati pa se malo počupati, i to još oko književnosti, i to još u braku. Postoji li bolja stvar od toga?
Koliko dugo radiš na svojim pričama? Prepravljaš li ih često ili ih napišeš i to je to?
- Dosta radim. Jedan kritičar je rekao za mene: 'Roman Simić, to je onaj koji na rečenicu ide peglom'. To je karikatura, ali ja zbilja vjerujem u to da se tekst, rečenica i priča ne smiju pustiti dok god nisu nešto najbolje što možeš napraviti. Zapravo očekujem puno od sebe, vjerujem u taj rad i zato sporo pišem.
Zadarski list, 2010.
Bilješka o autoru:
Roman Simić Bodrožić rođen je 1972. godine u Zadru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij komparativne književnosti i španjolskog jezika. Urednik je književnog časopisa Relations i biblioteke Živi jezici – Antologije europske kratke priče, organizator i urednik Festivala europske kratke priče. Uvršten je u više antologija i pregleda hrvatske proze 90-ih, a priče su mu prevođene na desetak jezika. Uredio (s D. Glamuzinom) panoramu hrvatske erotske priče Libido.hr te antologiju europske kratke priče Festival!
Knjiga Mjesto na kojem ćemo provesti noć prevedena je na poljski i slovenski jezik, a knjiga U što se zaljubljujemo dobitnica je nagrade Jutarnjeg lista za najbolju hrvatsku proznu knjigu u 2005. te objavljena u Njemačkoj, Španjolskoj, Sloveniji, Makedoniji i Srbiji. Živi u Dugom Selu i radi kao urednik u izdavačkoj kući Profil International.
Objavio: U trenutku kao u divljini (poezija, II. nagrada Goran za mlade pjesnike, s T. Zajecom i V. Grgurićem, 1996); Mjesto na kojem ćemo provesti noć (priče, 2000); U što se zaljubljujemo (priče, 2005)
Dodaci:
R. Simić Bodrožić, Izbor neobjavljenih priča, 2012.
R. Simić Bodrožić, U što se zaljubljujemo, izbor, 2012.
R. Simić Bodrožić, Učinili smo to jer smo morali, priča, 2012.
R. Simić Bodrožić, Dezerteri, priča, 2012.
Internetske stranice:
7. ožujka 2012.
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: ZSV Cakovec
Attendee key: Participant
Susret se održao u sklopu Županijskog stručnog vijeća nastavnika hrvatskog jezika Međimurske županije.
Miroslav Mićanović: O kratkoj priči...
Što je kratka priča?
Odgovor na pitanje je jednostavan: kratka je priča kratka priča. Još kad se ne bismo pitali kratka u odnosu na što i kad ne bismo znali da povijest pričanja i priče nije tako kratka, da i sami nismo svakodnevno u iskušenju sažetosti, fragmenta, događajnosti – složili bismo se s tvrdnjom. Ali kao što obično jest: dobra kratka priča nas brzo uvjeri u svoju snagu, bila ona samo jedna rečenica ili paragraf i prije nego počnemo misliti o njezinoj strukturi i značenju. Pitanja je mnogo, kao što je i kratkih priča oko nas bezbroj i događaju nam se kad i ne pomišljamo da nas njihova značenja okružuju, dodiruju i – čekaju.
Razgovor o kratkoj priči pokušaj je da se iz različitih perspektiva sagleda njezina paradoksalna narav. Kratkoća i fragmentarnost koji proizvode začudnost i neobičnost koja je pamtljiva i upečatljiva. Kako nastaje kratka priča? Tko je pripovjedač kratke priče? Što je tematsko-motivski prostor kratke priče? Jezik i pričanje u svakodnevnici? Kako kratku priču pisati – kako je čitati? Može li kratka priča biti: riječ, rečenica? Kratka priča kao pokretan i tranzitni žanr – sve govori o prostoru, o sebi. Kome kratka priča govori? Tko su autori kratke priče? Hrvatska kratka priča?
Prije nego li počnemo odgovarati, recimo još ponešto o prostoru u kojem se kratkim pričama danas često bavimo.
Stanje. Radionice. Vrata radionice. Ulaz.
Radionice kratke priče postale su sastavni dio svakodnevne ponude i potražnje, marketinga, dio uvjerenja da se različitim metodama i tehnikama može doći do željenoga znanja i uspjeha. Uspjeh nerijetko znači brzinu, sposobnost da se na razmjerno jednostavan način postigne ono što se stječe dugotrajnim procesima učenja. Vještina komuniciranja i umješnost prepoznavanja onoga što je trenutno prestižno, upotreba medija u samopredstavljanju kao da su upisani u tekst kojem je zajamčena pažnja kritike, publike, javnosti.
Ključ / ključevi
Ključna mjesta rada u pisanju su, ipak, na strani onih koji vjeruju u magiju riječi, u učinak koji se postiže sustavnošću i promišljenošću, koji žive u uvjerenju da je pisanje jedan od najvažnijih poslova za onoga tko se tekstom (pričom) bavi. Pisanje nagrađuje one koji su predani tom pozivu i svakodnevno mu odgovaraju. Oni pišu dok sjede pred svjetlucavim ekranom kompjutora, ali i dok šeću, putuju, sanjaju i spavaju, bude se, dok su na ulici, na križanju različitih, nerijetko zagonetnih, znakova.
Početak pisanja
Početak pisanja jest u Riječi koja se čita, ali i preduvjet dobrog pisanja jest dobro čitanja, ali ne samo onih tekstova koji pristižu iz najbližeg srodstva: poezije ili drame nego iz drugih umjetničkih praksi (glazbe, filma, likovnosti, stripa…) Čitanje prostora, čitanje svijeta u svim njegovim sličnostima i razlikama, nesvodivim figurama – eto posla za pisca kratke priče.
Pitanja
Pitanja: što je tekst, gdje je moja uloga, kakav je moj jedinstveni (autentični) pripovjedački glas – početak su razgovora na putu u središte kratke priče.
Prostor nastajanja kratke priče – rad s učenicima
JA donosi teret različitih znanja koje želi prenijeti, usaditi i sačuvati u tekstovima učenika, sudionika u procesu taljenja riječi i stvaranja značenja.
To nije prostor u kojemu se nužno proizvode pisci nego je to dogovorna zajednica onih koji u jednom trenutku razmjenjuju iskustva, nude na provjeru ono što pišu. To je prostor unutar kojeg se prikupljaju informacije o vlastitom tekstu koji nastaje i živi u susjedstvu drugih tekstova. Riječ je o traženju vlastite ulogu i mjesta u svijetu u kojem su tekstovi već napisani i uloge podijeljene. Priča koju si napisao stiže u svijet pun drugih tekstova i pokušava zadobiti pažnju drugih, sačuvati njihovo zanimanje i ostati u društvu onih koji se raduju tvojoj priči, tvojoj prisutnosti.
Možemo li započeti jednostavnije i poticajnije, snažnije i nesigurnije, brže, kraće i poduzetnije. Upoznati se, pitati ih imaju li zraka, dišu li ili kako se zovu. Možemo li pamtiti što su rekli i iz njihova predstavljanja započeti priču i reći im: Dolaziš u društvo onih koji pišu različite tekstove (priče) i počinješ govoriti, pisati. Tražiš svoju ulogu između toliko drugih uloga, tražiš mjesto za svoj tekst između toliko drugih već napisanih i pročitanih? Želiš se dopasti onome do sebe, onome koji te gleda sjedeći preko puta tebe, onoj koja te ne čuje i već je odlutala zbog monotonije tvoga glasa, zbog svega očekivanoga što zna da ćeš reći. Ali ti želiš biti u društvu, biti zapažen, voljen, cijenjen? Kako to učiniti, napisati? Što odgovara tvojoj prirodi, koliko ćeš dugo šutjeti, govoriti, kad ćeš se javiti? Hoćeš li imati naslov?
Zajednica sudionika, autora
Sudjelovanje u prostoru nastanka kratke priče podrazumijeva dogovor: zajednica smo onih koji pišu, kreću se u simuliranom prostoru zajedništva i razmjenjuju informacije: gledaju se i upoznaju međusobno, pišu, čitaju i govore o sebi, jedni o drugima. Prepoznaju zajedničke poteškoće, pitanja, sumnje i dajući drugima odgovore, otvaraju prostor za vlastita slova, riječi, fragmente – za igru.
Onome koji vodi nije lako odustati od pripremljenih materijala, metodologije, ali upravo na tom mjestu odustajanja od formalnog okvira započinje zajednička pustolovina i – zaborav. Pusti ih da sami zapišu vlastite riječi, riječi s njima važnim značenjima (more, ljubav, istina, osjećaj, prostranstvo...), zapisuju najčešće ono što će im otežati posao, upisat će ono na što su ih nagovarali od prvog razreda, od prve čitanke, od prve lektire (mama, tata, zavičaj, proljeće, ljeto, jesen, zima, ljubav, dobrota...).
Popis riječi
Ako su već zapisali svoje riječi, započnimo s jednom odabranom: razgovarajmo o njoj, smještajmo je, vrtimo i rotirajmo. Nastavljamo... Rastavljamo i sastavljamo u pet do deset natuknica, asocijacija, riječi, početaka, fragmenata nama ključne riječi. Križamo ono što se svima ponavlja i uviđamo da je radijacijski krug punoznačnih riječi vrlo određen, nevelik i sličan tolikim drugima. More kao da ne da izvan svojih koordinata dubine, visine i boja, more kao da nema trajekt, lulu, palubu, potpalublje, posvađane roditelje, siromašne, kao da nema drugi jezik, drugo što, ča i kaj. More kao da živi od školske općenitosti i dobrote. Ostalo nam je malo našega i što sad?
Nastavit ćemo putovanje idući put nakon toga: što sad? Što sad može biti novi naslov, prva rečenica, može biti završetak. Može biti naslov ispod kojeg ćemo napisati kratku priču odgovora, a onda ga izbrisati, zamijeniti s nekim drugim. Možemo naknadno dati priči naslov: More. Vratiti joj ime koje smo namjerno zaboravili, vratiti ime koje nam nije dalo da putujemo u nepoznato, koje nije dopustilo da uživamo u zvučanju riječi, u njihov igri, jer su nas naučili što sve more može značiti. Dobro, istina je, kažemo jedni drugima: naknadno dodan naslov priči jest privlačenje drugoga naknadnog mora. Mora koje je sad ono pravo. Prvo. Kao kratka priča. Kao dobra kratka priča.
Bilješka o autoru:
Miroslav Mićanović rođen je 15. kolovoza 1960. godine u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče, kritike i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na druge jezike. Sastavio s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih "Strast razlike, tamni zvuk praznine" (Quorum, Zagreb, 1995). Autor antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagreb, 2006), prevedene na engleski i mađarski jezik. Objavljuje poeziju, prozu i kritike na radiju, u dnevnim novinama i časopisima. Sudionik hrvatskih i europskih književnih festivala, voditelj radionica poezije i kratke priče. Dugogodišnji je urednik časopisa Quorum i biblioteka u izdavačkom poduzeću Naklada MD. Radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Živi u Zagrebu.
Objavio: Grad dobrih ljudi, poezija, Zagreb, 1984. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2005); J. Matanović, V. Bogišić, K. Bagić, M. Mićanović Četiri dimenzije sumnje, knjiga kritičkih tekstova, Zagreb, 1988; Zid i fotografije kraja, poezija, Rijeka, 1989. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2008); More i prašina, grafičko-pjesnička mapa (s V. Zelenko), Zagreb, 1991; Zib, poezija, Zagreb, 11998; 22001; B. Čegec, I. Prtenjača, M. Mićanović Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate, izbor iz poezije, Zagreb, 12002, 22003; Trajekt, proza, Zagreb, 2004. (prijevod na poljski: Prom, Katowice, 2011); B. Čegec, S. Karuza Tri krokodila, proza, Zagreb, 2005; Zapadni kolodvor, proza, Zagreb, 2006; Jednosmjerna ulica, proza, Zagreb, 2010; Tisoč majhnih sonc na razbitem steklu, izbor iz poezije, Ljubljana, 2011; Dani, poetsko-prozni tekstovi, Zagreb, 2011.
Stranica 18 od 21
- Nalazite se ovdje:
-
Naslovnica
-
Poslovanje
-
Projekti
- Pisci na mreži