27. ožujka 2012.
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Roman Simic Bodrozic
Attendee key: Participant
Roman Simić: Zadaća svakog pisca je pronaći svoj vlastiti glas
Razgovarala: Valentina Mlađen
Imam puno pisaca koje volim, a koje nikad neću moći nasljedovati u načinu na koji rade, u njihovom temperamentu, njihovom stilu ili pak temama kojima se bave. Meni je uzor zapravo svaki onaj pisac koji me ponese, za kojeg iz ovog ili onog razloga zaključim ili osjetim da je moćan, genijalan, da je naprosto vrijedan nekoga da ti bude uzor. U drugom smislu pokušavam, i to mislim da je zadaća svakog pisca, pronaći svoj vlastiti glas unutar svega toga.
Raspon osjećaja
Vaš stil je neobičan, pomalo mračan. Jergović ga je nazvao "prirođenom elegancijom tuge", što je zapravo u potpunoj suprotnosti s vašom osobnošću. Kako to?
- Kad moje priče izađu, kad se okupe u knjigu i samom mi se nameće to pitanje. Valjda mora postojati ta neka dinamika unutar bića da jedan dio onoga što kao osoba ne pokazuješ izlazi na površinu kao dio onoga što radiš, kroz tvoju intimu, a to nešto je za mene književnost. Osim toga, ne mislim da se te stvari nužno isključuju, mislim da ne moraš biti stalno u depri da bi pisao o nečemu što je tužno. Mislim da je upravo onaj raspon osjećaja bitan, znači ako jako dobro znaš što je sreća opremljeniji si da znaš kakva tuga može biti i možeš osjetiti neku njezinu nijansu.
Možemo li reći da zato pišeš, kako bi ispoljio svoju intimu?
- Definitivno to je jedan od razloga. Ja kao pisac želim biti što bliže svijetu oko sebe i želim biti što bliže sebi. Mislim da su te dvije stvari usko povezane. To zapravo hoću i kao čovjek i u tom smislu možda da se vratim na prethodno pitanje, zanimaju me neke finese. Pronalaziti te neke sitne pore u kojima boravi život, bilo sreća, bilo tuga i eto malo češće nalazim tugu.
Koliko tebe zapravo ima u tvojim pričama, tvojoj književnosti uopće?
- Ja se trudim da u svakoj mojoj priči bude onoliko mene koliko treba da mi bude stalo. Kad kažem mene to ne mora uvijek značiti da sam uvijek ja ili neko moje iskustvo unutra utkano, nego da bude utkan moj osjećaj svijeta i ljudi koji me okružuju. U tom smislu to sam ja, znači ja sam sve ono što pounutrim, što uzmem iz svijeta i što postane ja. Od sebe tražim samo iskrenost, znači iskrenost u književnosti, iskrenost u tome što pišem, da mi bude stalo. Polazim od pretpostavke da ako meni, koji pišem to, nije stalo zašto bi bilo kojem čitatelju bilo stalo.
Počeo si s poezijom, prešao na priče, a sada pišeš i jedan roman. Gdje si na tom putu? Je li to jedna očekivana stepenica prema gore ili je roman došao sasvim slučajno?
- To je definitivno slučajno. Dok sam pisao poeziju nisam mislio da ću ikad pisati prozu, a sad mi se čini nekako da nikad ne bih mogao ponovno pisati poeziju. Želim, i nadam se, da ću jednom napisati roman, ne zbog toga što je to neki statusni simbol, već bih naprosto volio osvojiti još jednu književnu formu. Mene u književnosti zanima napredovanje, rad na sebi i osvajanje novog prostora i ako to uspijem bit ću sretan, ako ne, opet ću biti sretan.
Udahnuti život tekstu
Tko su tvoji uzori u pisanju?
- Imam puno pisaca koje volim, a koje nikad neću moći nasljedovati u načinu na koji rade, u njihovom temperamentu, njihovom stilu ili pak temama kojima se bave. Meni je uzor zapravo svaki onaj pisac koji me ponese, za kojeg iz ovog ili onog razloga zaključim ili osjetim da je moćan, genijalan, da je naprosto vrijedan nekoga da ti bude uzor. U drugom smislu pokušavam, i to mislim da je zadaća svakog pisca, pronaći svoj vlastiti glas unutar svega toga. To ne znači da će taj glas biti bolji ili jednako ili barem približno tako dobar kao glas ovih ljudi na koje mislim kao svoje književne idole, ali to je ono što najviše kao književnik ja mogu učiniti.
Koliko jedan pisac može kopirati stil nekog drugog? Misliš li da je književnost univerzalna ili da ona ovisi o podneblju?
- Neki pisci ili neki stilovi tehnički se možda lakše mogu nasljedovati. Imaš Hemingweyevu priču koja je bila toliko nasljedovana, toliko su je ljudi kopirali i skidali da se to izopačilo. Međutim Hemingway je jedan, nitko tko je kasnije pisao kao on ili pokušavao pisati kao on nije ništa oduzeo od snage toga teksta. Možeš jednako reći i za Carvera. Možeš tehnički nekoga bolje ili lošije oponašati međutim ako ne uspiješ dati nešto svoje, udahnuti život tom svom tekstu sve je uzalud. Tehnika je jedna stvar koja ne mora bit presudna. Zašto su svi pisci veliki, zato što su znali život i zato što su to uspijevali dati nama. Ti možeš pratiti rečenicu, otprilike locirati koje su teme, ali ako nemaš u sebi dati to nešto što je životno to nije lako.
Na koji način danas mogu uspjeti mladi književnici? Što se od njih traži?
- S jedne strane postoji nešto što tržište traži i to je, koliko god se činilo važno, jedna manje bitna stvar za pisca. Tržište traži svoje i tržište pogoduje modama i ovisi o nekim faktorima koji nisu književne, nego su izvanknjiževne naravi. Tko odluči to slijediti i ići u tom smjeru možda će biti uspješniji u nekom smislu prodavanosti, objavljivanosti i tako dalje, ali to ništa ne znači i ne govori o njegovoj budućnosti kao književnika i umjetnika. Mislim da književnik treba biti ta osoba koja jest i raditi najbolje što može umjetnost kojom se bavi, u ovom slučaju književnost. Znači, ne postoji recept, ne postoji formula. Kao urednik, znam otprilike što stvara hit, ipak velika je razlika između tog hita i onoga što ja volim.
Stanje u hrvatskoj književnosti je raznoliko, možda raznolikije nego ikad? Kako bismo stilski opisali ovo naše razdoblje?
- U Hrvatskoj ima jako dobrih pisaca. Postoje oni koji su u nekoj prvoj liniji za koje svi znaju, ali ima ih i onih koji su u drugoj, trećoj ili četvrtoj liniji, dobri pisci za koje ne zna puno ljudi. To je odlika neke zdrave scene da postoji energija na svim razinama i da ona, na ovaj ili onaj način dolazi do čitatelja. Hrvatska književna scena zdrava je utoliko što postoji i kreativnosti, ludosti, proračunatosti, znači svega imamo. I u tome nekom obilju i raznovrsnosti mislim da hrvatski čitatelji nalaze svoje favorite.
Zašto tako teško čujemo za dobru književnost, o njoj se najčešće ne piše u medijima. Može li dobra književnost preživjeti ako se prenosi uglavnom usmenim putem?
- Ona može preživjeti i uvijek je preživljavala, znači bilo je vremena koja su bila i nepovoljnija po književnost od ovoga. Ono što će, po meni, uvijek biti slučaj jest da će postojati pisci koji su dobri, ali nisu pitki. Mislim, Joyce je klasik i to je nesumnjivo, ali ga ne čita puno više ljudi nego što ga je čitalo kad je radio. To što si klasik, što si vrhunac i genijalac ne čini te omiljenijim u mnoštvu. Stvar će vjerojatno uvijek biti takva i nije naša književnost u opasnosti ako su naklade u opasnosti ili ako ima samo pet pisaca koji prodaju više od deset tisuća primjeraka. Vjerujem da umjetnik, pisac, treba biti ustrajan u onome što radi i odgovoran prema samome sebi, koji god mu bio cilj.
Nema međugeneracijskog reza
Vodiš Festival europske kratke priče i sam si majstor te forme. Kako Hrvati stoje po pitanju kratke priče?
- Festival radimo već deset godina i mislim da je situacija s hrvatskom kratkom pričom jako dobra. Uređivao sam antologije kratke priče kao i taj festival i vidim što ljudi rade, te koliko sjajnih kratkopričaša imamo. Pa čak i naš najuspješniji, recimo, izvozni proizvod hrvatske književnosti kroz 90-e, su bile upravo knjige kratkih priča Ante Tomića, Miljenka Jergovića, Zorana Ferića i drugih. To je jedna situacija koja je pomalo atipična za europske književnosti gdje su uglavnom romani probijali put prema van. Svi ovi naši pisci izašli su izvan nekih svojih, pa i hrvatskih sredina, tako su pisali i kratke priče. Tu su zapravo postavili neke standarde i mislim da Hrvati ne zaziru puno od kratke priče što je dobro.
Svako razdoblje nekako ima svoje "stare" i "mlade" pisce. Kakav je danas odnos između "starih" i "mladih"?
- Nisam toliko siguran da sada postoji tako jako oštar međugeneracijski rez. Sjećam se kad smo nastupali na FAQ-u da je tu bio i Ivo Brešan, Boris Maruna, znači pripadnici starije generacije u književnosti koji su se itekako dobro osjećali, među pripadnicima srednje generacije i među pripadnicima mlađe generacije. Stvari nisu crno bijele niti postoji neki međugeneracijski rat nego se naprosto pokrivaju drugi prostori. Znači književnici "stari" i "mladi" se ne nalaze u istim kavanama, osim iznimno, drže se nekih drugih protora. Međutim, svi ti prostori, sve se to revelira kad uđeš u intimu svoga doma i čitaš knjigu. Evo, upravo sam u Zadar došao čitajući knjigu Mirka Kovača koja mi je toliko mlađa od svih mladih koje sad čitam i koje sam čitao da je to sjajno.
Kakva je situacija s kritikom i kritičarima?
- Ima ih svakakvih, ali zapravo veći problem je to da ih ima malo. Odnosno da ima malo prostora u kojem se književna kritika pojavljuje. Književnost mora imati neku težinu, jer ako se o njoj ne govori i ne piše kao da i nije važna, međutim važna je. U Hrvatskoj postoje i ima dobrih kritičara, pogotovo se male grupice javljaju oko nekih časopisa, objavljuju se cijele serije književnih kritika suvremenih djela. Ono što je problem što časopisi imaju nekakav ograničen radijus, doseg im je mali. Kad pogledate naše velike dnevne novine i magazine zapravo je tu jako, jako malo prostora za književnost i književnu kritiku što je šteta.
Supruga je, ipak, prije tebe izdala roman. Imate li iste stavove o književnosti ili se ponekad "počupate" oko toga?
- U dosta stvari se slažemo, dosta dijelimo jedan dio tog književnog ukusa, pogotovo u prozi. Što se poezije tiče tu nam se ukusi dosta razlikuju, ali to je gušt malo se slagati pa se malo počupati, i to još oko književnosti, i to još u braku. Postoji li bolja stvar od toga?
Koliko dugo radiš na svojim pričama? Prepravljaš li ih često ili ih napišeš i to je to?
- Dosta radim. Jedan kritičar je rekao za mene: 'Roman Simić, to je onaj koji na rečenicu ide peglom'. To je karikatura, ali ja zbilja vjerujem u to da se tekst, rečenica i priča ne smiju pustiti dok god nisu nešto najbolje što možeš napraviti. Zapravo očekujem puno od sebe, vjerujem u taj rad i zato sporo pišem.
Zadarski list, 2010.
Bilješka o autoru:
Roman Simić Bodrožić rođen je 1972. godine u Zadru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij komparativne književnosti i španjolskog jezika. Urednik je književnog časopisa Relations i biblioteke Živi jezici – Antologije europske kratke priče, organizator i urednik Festivala europske kratke priče. Uvršten je u više antologija i pregleda hrvatske proze 90-ih, a priče su mu prevođene na desetak jezika. Uredio (s D. Glamuzinom) panoramu hrvatske erotske priče Libido.hr te antologiju europske kratke priče Festival!
Knjiga Mjesto na kojem ćemo provesti noć prevedena je na poljski i slovenski jezik, a knjiga U što se zaljubljujemo dobitnica je nagrade Jutarnjeg lista za najbolju hrvatsku proznu knjigu u 2005. te objavljena u Njemačkoj, Španjolskoj, Sloveniji, Makedoniji i Srbiji. Živi u Dugom Selu i radi kao urednik u izdavačkoj kući Profil International.
Objavio: U trenutku kao u divljini (poezija, II. nagrada Goran za mlade pjesnike, s T. Zajecom i V. Grgurićem, 1996); Mjesto na kojem ćemo provesti noć (priče, 2000); U što se zaljubljujemo (priče, 2005)
Dodaci:
R. Simić Bodrožić, Izbor neobjavljenih priča, 2012.
R. Simić Bodrožić, U što se zaljubljujemo, izbor, 2012.
R. Simić Bodrožić, Učinili smo to jer smo morali, priča, 2012.
R. Simić Bodrožić, Dezerteri, priča, 2012.
Internetske stranice:
7. ožujka 2012.
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: ZSV Cakovec
Attendee key: Participant
Susret se održao u sklopu Županijskog stručnog vijeća nastavnika hrvatskog jezika Međimurske županije.
Miroslav Mićanović: O kratkoj priči...
Što je kratka priča?
Odgovor na pitanje je jednostavan: kratka je priča kratka priča. Još kad se ne bismo pitali kratka u odnosu na što i kad ne bismo znali da povijest pričanja i priče nije tako kratka, da i sami nismo svakodnevno u iskušenju sažetosti, fragmenta, događajnosti – složili bismo se s tvrdnjom. Ali kao što obično jest: dobra kratka priča nas brzo uvjeri u svoju snagu, bila ona samo jedna rečenica ili paragraf i prije nego počnemo misliti o njezinoj strukturi i značenju. Pitanja je mnogo, kao što je i kratkih priča oko nas bezbroj i događaju nam se kad i ne pomišljamo da nas njihova značenja okružuju, dodiruju i – čekaju.
Razgovor o kratkoj priči pokušaj je da se iz različitih perspektiva sagleda njezina paradoksalna narav. Kratkoća i fragmentarnost koji proizvode začudnost i neobičnost koja je pamtljiva i upečatljiva. Kako nastaje kratka priča? Tko je pripovjedač kratke priče? Što je tematsko-motivski prostor kratke priče? Jezik i pričanje u svakodnevnici? Kako kratku priču pisati – kako je čitati? Može li kratka priča biti: riječ, rečenica? Kratka priča kao pokretan i tranzitni žanr – sve govori o prostoru, o sebi. Kome kratka priča govori? Tko su autori kratke priče? Hrvatska kratka priča?
Prije nego li počnemo odgovarati, recimo još ponešto o prostoru u kojem se kratkim pričama danas često bavimo.
Stanje. Radionice. Vrata radionice. Ulaz.
Radionice kratke priče postale su sastavni dio svakodnevne ponude i potražnje, marketinga, dio uvjerenja da se različitim metodama i tehnikama može doći do željenoga znanja i uspjeha. Uspjeh nerijetko znači brzinu, sposobnost da se na razmjerno jednostavan način postigne ono što se stječe dugotrajnim procesima učenja. Vještina komuniciranja i umješnost prepoznavanja onoga što je trenutno prestižno, upotreba medija u samopredstavljanju kao da su upisani u tekst kojem je zajamčena pažnja kritike, publike, javnosti.
Ključ / ključevi
Ključna mjesta rada u pisanju su, ipak, na strani onih koji vjeruju u magiju riječi, u učinak koji se postiže sustavnošću i promišljenošću, koji žive u uvjerenju da je pisanje jedan od najvažnijih poslova za onoga tko se tekstom (pričom) bavi. Pisanje nagrađuje one koji su predani tom pozivu i svakodnevno mu odgovaraju. Oni pišu dok sjede pred svjetlucavim ekranom kompjutora, ali i dok šeću, putuju, sanjaju i spavaju, bude se, dok su na ulici, na križanju različitih, nerijetko zagonetnih, znakova.
Početak pisanja
Početak pisanja jest u Riječi koja se čita, ali i preduvjet dobrog pisanja jest dobro čitanja, ali ne samo onih tekstova koji pristižu iz najbližeg srodstva: poezije ili drame nego iz drugih umjetničkih praksi (glazbe, filma, likovnosti, stripa…) Čitanje prostora, čitanje svijeta u svim njegovim sličnostima i razlikama, nesvodivim figurama – eto posla za pisca kratke priče.
Pitanja
Pitanja: što je tekst, gdje je moja uloga, kakav je moj jedinstveni (autentični) pripovjedački glas – početak su razgovora na putu u središte kratke priče.
Prostor nastajanja kratke priče – rad s učenicima
JA donosi teret različitih znanja koje želi prenijeti, usaditi i sačuvati u tekstovima učenika, sudionika u procesu taljenja riječi i stvaranja značenja.
To nije prostor u kojemu se nužno proizvode pisci nego je to dogovorna zajednica onih koji u jednom trenutku razmjenjuju iskustva, nude na provjeru ono što pišu. To je prostor unutar kojeg se prikupljaju informacije o vlastitom tekstu koji nastaje i živi u susjedstvu drugih tekstova. Riječ je o traženju vlastite ulogu i mjesta u svijetu u kojem su tekstovi već napisani i uloge podijeljene. Priča koju si napisao stiže u svijet pun drugih tekstova i pokušava zadobiti pažnju drugih, sačuvati njihovo zanimanje i ostati u društvu onih koji se raduju tvojoj priči, tvojoj prisutnosti.
Možemo li započeti jednostavnije i poticajnije, snažnije i nesigurnije, brže, kraće i poduzetnije. Upoznati se, pitati ih imaju li zraka, dišu li ili kako se zovu. Možemo li pamtiti što su rekli i iz njihova predstavljanja započeti priču i reći im: Dolaziš u društvo onih koji pišu različite tekstove (priče) i počinješ govoriti, pisati. Tražiš svoju ulogu između toliko drugih uloga, tražiš mjesto za svoj tekst između toliko drugih već napisanih i pročitanih? Želiš se dopasti onome do sebe, onome koji te gleda sjedeći preko puta tebe, onoj koja te ne čuje i već je odlutala zbog monotonije tvoga glasa, zbog svega očekivanoga što zna da ćeš reći. Ali ti želiš biti u društvu, biti zapažen, voljen, cijenjen? Kako to učiniti, napisati? Što odgovara tvojoj prirodi, koliko ćeš dugo šutjeti, govoriti, kad ćeš se javiti? Hoćeš li imati naslov?
Zajednica sudionika, autora
Sudjelovanje u prostoru nastanka kratke priče podrazumijeva dogovor: zajednica smo onih koji pišu, kreću se u simuliranom prostoru zajedništva i razmjenjuju informacije: gledaju se i upoznaju međusobno, pišu, čitaju i govore o sebi, jedni o drugima. Prepoznaju zajedničke poteškoće, pitanja, sumnje i dajući drugima odgovore, otvaraju prostor za vlastita slova, riječi, fragmente – za igru.
Onome koji vodi nije lako odustati od pripremljenih materijala, metodologije, ali upravo na tom mjestu odustajanja od formalnog okvira započinje zajednička pustolovina i – zaborav. Pusti ih da sami zapišu vlastite riječi, riječi s njima važnim značenjima (more, ljubav, istina, osjećaj, prostranstvo...), zapisuju najčešće ono što će im otežati posao, upisat će ono na što su ih nagovarali od prvog razreda, od prve čitanke, od prve lektire (mama, tata, zavičaj, proljeće, ljeto, jesen, zima, ljubav, dobrota...).
Popis riječi
Ako su već zapisali svoje riječi, započnimo s jednom odabranom: razgovarajmo o njoj, smještajmo je, vrtimo i rotirajmo. Nastavljamo... Rastavljamo i sastavljamo u pet do deset natuknica, asocijacija, riječi, početaka, fragmenata nama ključne riječi. Križamo ono što se svima ponavlja i uviđamo da je radijacijski krug punoznačnih riječi vrlo određen, nevelik i sličan tolikim drugima. More kao da ne da izvan svojih koordinata dubine, visine i boja, more kao da nema trajekt, lulu, palubu, potpalublje, posvađane roditelje, siromašne, kao da nema drugi jezik, drugo što, ča i kaj. More kao da živi od školske općenitosti i dobrote. Ostalo nam je malo našega i što sad?
Nastavit ćemo putovanje idući put nakon toga: što sad? Što sad može biti novi naslov, prva rečenica, može biti završetak. Može biti naslov ispod kojeg ćemo napisati kratku priču odgovora, a onda ga izbrisati, zamijeniti s nekim drugim. Možemo naknadno dati priči naslov: More. Vratiti joj ime koje smo namjerno zaboravili, vratiti ime koje nam nije dalo da putujemo u nepoznato, koje nije dopustilo da uživamo u zvučanju riječi, u njihov igri, jer su nas naučili što sve more može značiti. Dobro, istina je, kažemo jedni drugima: naknadno dodan naslov priči jest privlačenje drugoga naknadnog mora. Mora koje je sad ono pravo. Prvo. Kao kratka priča. Kao dobra kratka priča.
Bilješka o autoru:
Miroslav Mićanović rođen je 15. kolovoza 1960. godine u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče, kritike i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na druge jezike. Sastavio s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih "Strast razlike, tamni zvuk praznine" (Quorum, Zagreb, 1995). Autor antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagreb, 2006), prevedene na engleski i mađarski jezik. Objavljuje poeziju, prozu i kritike na radiju, u dnevnim novinama i časopisima. Sudionik hrvatskih i europskih književnih festivala, voditelj radionica poezije i kratke priče. Dugogodišnji je urednik časopisa Quorum i biblioteka u izdavačkom poduzeću Naklada MD. Radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Živi u Zagrebu.
Objavio: Grad dobrih ljudi, poezija, Zagreb, 1984. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2005); J. Matanović, V. Bogišić, K. Bagić, M. Mićanović Četiri dimenzije sumnje, knjiga kritičkih tekstova, Zagreb, 1988; Zid i fotografije kraja, poezija, Rijeka, 1989. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2008); More i prašina, grafičko-pjesnička mapa (s V. Zelenko), Zagreb, 1991; Zib, poezija, Zagreb, 11998; 22001; B. Čegec, I. Prtenjača, M. Mićanović Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate, izbor iz poezije, Zagreb, 12002, 22003; Trajekt, proza, Zagreb, 2004. (prijevod na poljski: Prom, Katowice, 2011); B. Čegec, S. Karuza Tri krokodila, proza, Zagreb, 2005; Zapadni kolodvor, proza, Zagreb, 2006; Jednosmjerna ulica, proza, Zagreb, 2010; Tisoč majhnih sonc na razbitem steklu, izbor iz poezije, Ljubljana, 2011; Dani, poetsko-prozni tekstovi, Zagreb, 2011.
28. veljače 2012.
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Tomica Bajsic
Attendee key: Participant
 |
 |
 |
Tomica Bajsić : Dva svijeta i još jedan
Izazovu oblikovanja iskustava stečenih na putovanjima nije lako i jednostavno odoljeti. Avanturistički duh Tomice Bajsića, pjesnika (Južni križ, Pjesme svjetlosti i sjene), prevoditelja (izbor iz španjolske poezije, Sve do srca svijeta Blaise Cendrars, U Patagoniji Bruce Chatwin) upisao se u prozni tekst na posve neobičan način.
Naime, u trenutku kada žanr putopisa nameće potrebu da subjekt putovanja opisuje vlastita iskustva s putovanja, Bajsić poseže za iskustvima drugih koji su o istom prostoru već pisali, koji su ga u dalekoj prošlosti već istraživali, bili ushićeni, koji su upravo njime potaknuti često puta „prelazili preko ruba“ pretvarajući se u poznate istraživače umjesto da su ostali zadovoljni npr. „ulogom paža jednom portugalskom princu“. Bilježi on pri tome niz događaja, ali i asocijativnih zapažanja na temelju čitanja literature. Intrigiraju ga posebice oni autori, moreplovci, putopisci, avanturisti, povjesničari u čijim tekstovima prepoznaje vlastiti, već od kritike prepoznat, pjesnički „pustolovni duh pun romantizirane samoće“.
Putujući Južnom Amerikom, Brazilom, unutrašnjošću tih prostora, ploveći brodom „Queen Lory“ oceanom između otoka i rubnoga kopna, gledajući rijeke Orinaco, Rio Negro i Amazonu, zaustavljajući se na jezeru Zrcalo mjeseca, autor Dva svijeta i još jedan oblikuje putopis bez čvrstog narativnog okvira, bez eksplicitno izrečenog plana putovanja, s brojnim analeptičnim digresijama koje se često puta pretapaju s trenutnim iskustvom slučajnih prolaznika koje putopisac susreće zapisujući pri tome priče o ljudima i zbivanjima oko njih. Pikanterije iz brodskih dnevnika, tračevi s ulica, iz života mještana, sudbonosne ljubavi, priče o čudima i čudesima, legende, istina o Briggite Bardot i gusarima kao i o ženama ratnicama i morima koja se ulijevaju u rijeku, samo su neki od narativnih izleta koji ovaj književni žanr temeljen na vjerodostojnosti i autentičnosti zapisanoga, premješta u onaj na granici mogućega i vjerojatnoga.
Ako su temeljne strategije u putopisu pripovijedanje i opisivanje onda se prikazivanje putopisne događajnosti u ovih trinaest poglavlja isključivo svodi na montiranje tuđih iskustava, a figura opisa kojom se obično narušava izvještajni ton putopisne naracije u ovoj je putopisnoj prozi i opet gledana kroz naočale nekog drugog. Na taj se način potpuno brišu granice između onoga tko putuje, tko zapisuje odnosno onoga tko čita. Autorov se identitet u „Dva svijeta i još jedan“ nazire u onim slojevima teksta u kojima on bira detalje iz života drugih (npr. digresija o Melvillu i njegovom posljednjem zapisu „Prati svoj san“ ili o Joshui Slocumu, prvom samcu koji je oplovio svijet) kako bi uspostavio kontakt s čitateljem, ali i u vrlo diskretnim komentarima preko kojih ukazuje na prostore svojih interesa. Mnogostruko složenim rečenicama spajaju se udaljenosti i blizine, prošlost i sadašnjost, proizvodeći pri tome pravu narativnu eksploziju informacija. Dobiva se ipak dojam da kratak spoj iz kojega „frcaju“ iskre prepune podataka, detalja, opisa, digresija baca čitateljima zagušujući dim u oči pa se njihova perceptivna usmjerenost raspršava krajolikom kojim putopisac prolazi, ljudima s kojima se susreće, kulturnopovijesnim znamenitostima o kojima piše.
Dva svijeta i još jedan eksperimentalna je putopisna proza koja pomične granice putopisnoga žanra pretvarajući ga u biografski tekst. Zrcaljenjem osobnoga u iskustvu drugoga oblikuje se višeslojna naracija o prostoru kojemu putopis nastoji nalikovati. Dakle, Bajsić bira iskustva onih čije ushite dijeli, čija iskustva s putovanja poštuje, čije ga sudbine uzbuđuju, a zapažanja nadahnjuju. „Dva svijeta i još jedan“ stoga je tipičan postmoderni putopis u kojem se čitatelj neće tako jednostavno snaći, u kojemu neće dobiti jasnu sliku putovanja koju očekuje, neće slijediti oko putopisca već njegov duh, njegovu asocijativnost.
Količina informacija je u ovom slučaju samo nadomjestak za putovanje na koje se mnogi ne odlučuje krenuti najčešće uslijed vlastite nepokretnosti i vezanosti uz jedan prostor. „A sudbina nam je moreplovna“, piše.
(Helena Sablić Tomić)
Bilješka o autoru:
Tomica Bajsić, pjesnik, prozaik, crtač, grafički dizajner i prevodilac. Rođen u Zagrebu 1968. godine. Školovao se u Školi primijenjenih umjetnosti i studirao na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Bavio se i restauracijom i crtanjem. Sa suprugom i troje djece živi u Zagrebu. Dobitnik nagrade “Goranovo proljeće” za knjigu pjesama Južni križ (1998) i „Dobriša Cesarić“ za zbirku Zrak ispod mora (2008). Prevođen na francuski, engleski, njemački, španjolski, portugalski, poljski, ruski, mađarski, slovenski, slovački i kineski jezik. Poeziju i proza objavljuje u zemlji i inozemstvu u različitim antologijama, u časopisima i na radiju.. Urednik je prijevodne poezije u časopisu Poezija i osnivač Naklade Druga priča koja se bavi poezijom. Član je upravnog odbora Hrvatskog PEN Centra.
Objavio: Južni križ, poezija (Goranovo proljeće, 1998), Pjesme svjetlosti i sjene, poezija (AGM, 2004), Dva svijeta i još jedan, putopisna proza (Naklada Ljevak, 2007), Ana i vila Velebita, slikovnica, crtež i tekst (NP Velebit, 2007), Pobuna obješenih, poezija i prozni zapisi (Fraktura, 2008), Zrak ispod mora, poezija (Biblioteka nagrade Dobriša Cesarić, 2009).
Važniji prijevodi: Španjolske pjesme ljubavi i progonstva – izbor poezije, preveo i pripremio (DHK, Zagreb, 2002); Sve do srca svijeta – izabrane pjesme Blaisea Cendrarsa, preveo i pripremio (Naklada MD, Zagreb, 2003); U Patagoniji – prijevod putopisa Brucea Chatwina: (SysPrint, 2006); Južna pošta, putovanje kroz poeziju Latinske Amerike (Biblioteka časopisa Poezija); Urezi, izbor iz svjetske poezije o ratu, represiji, ropstvu… (Druga priča, 2010.)
U pripremi: Okavango, roman, Amazona diše, škola na dalekom kraju svijeta, slikovnica.
Dodaci:
Internetske stranice:
Web stranica: http://tomicabajsic.com/
Blog: http://tomicabajsic.wordpress.com/
LYRIKLINE Berlin, Svjetska knjižnica poezije
DPKM – Besplatne elektroničke knjige
Online prikazi knjiga:
Poezija metafizike, snova i faktografije (Dnevni kulturni info)
31. siječnja 2012.
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Evelina Rudan
Attendee key: Participant
Evelina Rudan: Pjesnikinja koju volim
Pjesnički glas u poeziji Eveline Rudan preuzima dionice drugih tekstova, ugrađuje različita iskustva pjesnika koje čita, koje voli ili onih čije riječi, stihovi i rečenice potiču nastanak njezinih pjesama. Otvorenost prema drugom čitanju svijeta i otkrivanja sličnosti u drugoj senzibilnosti, ljubav za njihove učinke ili uvlačenje sadržaja posredovanih različitim diskurzivnim praksama – postupak je koji umnogome otvara i usložnjava prostor pisanja. Važno je odmah reći da takva vrsta stvaranja višeglasnog pjevanja od poznatih tekstova ima opasnu potrebu sravnjivanja u jedinstven i ravnomjeran vladajući ton sklada i ljepote.
Istodobno, proces podvrgavanja ideje ili iskustva već ovjerenog u drugom tekstu znači ulaganje dodatnih napora ne bi li se, s jedne strane, sačuvala početna impulzivnost i vjerodostojnost vlastitog upisivanja u tekst, ali i, s druge strane, dalo na važnosti onome na koje se izravno ili neizravno autor poziva. Čitajući pjesme Eveline Rudan jasno je da su nedoumice, pitanja i sumnje umnogome plod naknadne teorijske i interpretativne naravi i da proces njezina pisanja uključuje, na gotovo svim razinama, i gradnju i razgradnju. Naravno, nisu to procesi nepoznati bilo kojem obliku stvaranja vlastitog svijeta i omjer mašte i tehnike, količine, viška i manjka mjere ne garantira vrijednost i učinkovitost teksta samo po mjeri korištenog materijala.
Hoću reći da poezija Eveline Rudan idu u susret svijetu koji hoće obuhvatiti, ali je nerijetko ona već u središtu vlastitog svijeta i hoće ga osnažiti, provjeriti i dati mu novo lice. Ili ga sačuvati kakvo već jest od nevolja vjetra i vremena prolaznosti.
Posvetnice nastaju tragom drugih riječi koje se ritmično i skladno nižu u jednostavnim stihovima, situacijama i prizorima koji se ponavljaju, provjeravaju i stavljaju u novi kontekst. Stanovita pjevnost i upućivanje u priču-prizor daje ravnotežu i daje smisao onome što se događa, što je i vidljivo i što je neuhvatljivo. Ona se spašava od straha kad te obuzimaju tuđi prostori, strahovi i sam se mučiš kao onaj ili ona (pjesnikinja) koju voliš.
Tko su njezini autori nije nepoznato, jer ih ona već u opremanju teksta navodi izravno (Aida Begić), parafrazira im naslov knjige (Trg na kojem stojimo ruši se, Božica Zoko), odgovara na tekst Ivanu Slamnigu i posvećuje mu pjesmu. Što je ono što ih okuplja u njezinu iskustvu, koji zajednički nazivnik određuju svu različitost, određuje čitatelj aktivirajući u i nudeći tekstu svoju povijest čitanja.
Tematsko-motivski sklopovi u posvetnicama vraćaju se početnoj ludosti i naivnosti djetinjstva, koje nije lišeno prijepora i konflikta. Međutim, i u tome što je naizgled sve moguće, kako se pogrešno misli za bajku, vladaju pravila i za muškarce i za žene, za odrasle i za djecu. Ne treba puno iskustva da bismo u tom približavanju drugom, bio to tuđi tekst ili vlastito dijete, osjetili svu opasnost vedrine, zadovoljstva u obiteljskom okolišu i potrebe da se ljepotom i skladom dosegne sigurnost i mir.
Kako doskočiti pratećim posljedicama stvaranja lijepoga teksta? Prijeći u područje riječi i mraka, pamćenja i ponavljanja, sačuvati jezgru pjesme u njezinoj nesavršenosti i malenosti, u nabrajanju i nesklopivosti svijeta koji je i tamna ploha i marinirana riba i stršljen, ploča s kornjačom, kravlji rep prije kiše... U igrivim pjesmama skriveni su drugi tekstovi, autori, jer na djeluje je uvlačenje u dijalog onoga što je i samom govorniku ostalo skriveno mjesto: je li to dogovor o traženju s Ankom Žagar, prešućena igra sa golemim i prešućenim glasovima iz poezije Krešimira Bagića? Čitatelju ostaje prostora za upisivanje vlastitih tekstova i imena, koja nisu samo književne, umjetničke naravi nego i praktičnih vodiča i priručnika o gradovima i zemljama... Ono što ih na novoj zemljopisnoj karti, mentalnoj mapi prikuplja jest oznaka: Točna mjesta i netočna vremena. Stvaranje opreke u istom prilika je za odricanje od stvari, ali upravo u odricanju od njih prostire se ono što nikad nije pokazivalo stvari kakve jesu: ogledalo, izmišljanje sretne priče, ponuda i potražnja za onim što nikada ne hoda i ne živi samo.
Ne treba zaboraviti da Evelina Rudan mijenjajući cikluse ne povlači oštre granice između tekstova i cjelina, nije riječ o konceptualizaciji radikalnih mogućnosti pisanja. Riječ je prije o prikupljanju rasutog tereta čitanja i uvlačenja u kožu slutnje neuhvatljivoga. Dakle, situiranje onoga što se događa riječima, što se događa onome koji govori, pamti, misli i čita. (Miroslav Mićanović)
Bilješka o autorici:
Evelina Rudan (1971., Pula). Diplomirala kroatistiku i južnoslavenske filologije, doktorirala s temom iz usmene književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje trenutno i radi. Radila je u izdavačkom poduzeću „Josip Turčinović“ d.o.o. i u Pazinskom kolegiju – klasičnoj gimnaziji. Pjesme je objavljivala u domaćoj periodici i na Trećem programu Hrvatskog radija. Poezija joj je zastupljena u nekoliko pregleda i antologija, neke su joj pjesme prevedene na više stranih jezika. Za rukopisnu zbirku Breki i ćuki dobila je književnu nagradu Grada Rijeke Drago Gervais 2007.
Knjige pjesama: Sve ča mi rabi ovega prolića (2000), Posljednja topla noć (2002., sa Slađanom Lipovcem i Denisom Peričićem), Uvjerljiv vrt u elektroničkom obliku (2003., prijevod na engleski Hana Dada Banak), Breki i ćuki (2008) i Pristojne ptice (2008); slikovnica (s ilustratorom Svenom Nemetom) Kraljevićev san (2010)
Dodaci:
E. Rudan, Breki i ćuki, izbor iz knjige, 2012.
E. Rudan, Pristojne ptice, izbor iz knjige, 2012.
E. Rudan, Nježna bjelina naglaska, intervju, poezija, 2011.
N. Petković, Breki i ćuki, kritika, 2008.
N. Petković, Pristojne ptice, kritika, 2009.
Internetske stranice:
Moderna vremena Info: Breki i ćuki
Moderna vremena Info: Pristojne ptice
E-books: Evelina Rudan (poetry)
Booksa interview
21. prosinca 2011.
Pogledajte snimku susreta: Snimka - Branko Čegec
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Branko Cegec
Attendee key: Participant
Triptih – tekstovi o tekstovima – tu i sad, oko nas!
I. Pun mjesec u Istanbulu
Za onoga koji se uputio u drugo, na Drugoga, za onoga koji propituje vlastito mjesto i narav svoga jedinstvenog pjesničkog glasa u prostoru nepoznatoga, nesavladivog, ili onoga što je u različitim reliktima lektire ostalo kao „tamni vilajet“ – ciklus pjesama / knjiga Branka Čegeca Pun mjesec u Istanbulu specifična je vrsta „tamnog mjesta“ „Pjesma“ i „knjiga“ u procesu migracije čitanja i kretanja pisanja važne su klasifikacijske oznake koje opisuju poznato i provjereno: znamo o čemu govorimo, znamo gdje se nalazimo i prije nego li stignemo na odredište. Lakše nam je tako čitati, ako ne i pisati!
Susret s drugim, konflikt rasutog tereta koji putuje s nama, odricanje i pristajanje, usuglašenost teksta s neuhvatljivom magmom grada (ljudskih lica, u prvom redu) dotiče se, ili je u središtu, u naravi nove poezije Branka Čegeca. Uznemirujući okoliš, prisutnost ljudi, drukčijeg svijeta, istodobnost različitog u istom – fragmentira se, dekodira i spušta u prostor pjesme, koji je hirovit, višestruk, heterogen, neizvjestan…
Poezija je u svojoj procesualnosti i krhkosti, golosti i ranjivosti, paradoksalno, jedini pouzdan znak, mogućnost opstanka. Jednostavno: što može u kretanju gradom, njegovim drukčijim mjerama, razmjerima, aršinima, biti oslonac, sigurnost, pouzdanost, odnosno što jest pouzdano mjesto u mapi novog i drukčijeg, neprovjerenog iskustva? Tekst se nadaje kao sigurno i pouzdano mjesto: tekst nesigurnosti, straha, brige, gledanja, upiranja pogleda izvan mnogostrukosti, onkraj svjetla ili iza onoga što se predstavlja, prikazuje.
Mrmor glasova, predstava i pozornica, bitka i mir, prisutnost i odsutnost, dalekometnost znaka i naličje teksta: „fotografiranje je predstava/ iz koje izlaziš ozarena i sočna./ boja koktela nepodnošljiva je,/ znam da ga ne možeš popiti,/ ali sintaksa nepoznanica/ svaku mogućnost ostavlja otvorenom./ bizarni likovi kruže orbitom/ i izvikuju parole prodavača trešanja./ počinje bitka za galatasaray, trajekt i bešiktaš./ čim započne – završi!“ (Gore)
Riječ je o potrebi da se odredimo spram cjelovitosti, o izrazu nesvjesne težnje da se građom poezije, njezinim ritmom, disonancama i ponavljanjima, pouzdanim stihom i opasnom maštom, suglašenošću različitoga – osiguraju prostorno-vremenske koordinate. Što se hoće reći o zatečenom pjesniku, pjesničkom glasu, subjektu u novom okolišu: „izroniš iza stakla: ne vrištiš, ne surađuješ./ ulicom protutnje timpani i vještice./ zaskoči te mladost, snjegovi na obrazima./ zatim ponoć: podivljala./ došli konji: otperjali./ sišla s neba: zakuhala./ niz lijevo, niz desno, niz grom, niz pakao:/ razlomak koji nitko ne razumije.“ (Kontrarevolucija).
Naravno, pokušava se odmah izreći zatečena razlika u tekstu, koji ne nastaje na dva odvojena područja, u dvije različite klimatske zone ili se pjesma / tekst strukturira upravo na opreci između urbanoga i zavičajnog, prošlog i zatečenog, čitanog i upisanog. Sve ono što je za knjigu pjesama Branka Čegeca Tamno mjesto bilo zapreka ili opreka, na osnovi koje je tekst nastajao, proizvodio se i bivao drukčijim glasom u prostoru suvremene hrvatske poezije, glas drugosti u odnosu na stanje stvari vlastitog pisanja i neizvjesnog kalendara poezije oko nas – sada je u lirskom dnevniku, divljem i istodobno kultiviranom zapisu iz Istanbula – dovedeno u pitanje.
Ali nije više moguće postavljati pitanja, jer nezaustavljivost i pokretljivost prostora u kojem traje „pun mjesec u Istanbulu“ traži drugu vrstu snalaženja, koordinaranja, kretanja, otkrivanja. Ono što se sada nabraja kao potrebno, istodobno je opis poezije Branka Čegeca koju čitamo: čitatelj je uvučen u labirint i maticu, magiju ove poezije, jer ona (poezija) nije njegov vodič, pouzdani palac, zastava ili balon u ruci. Nije iz toga nastala, to nije njezino rodno tlo, ona živi od istodobnosti glasova, zvukova, pamćenja i pročitanog, izgubljenog i zapisanog: „zvuk nije nešto na što pristajemo./ on nam se zasijeca u sve strane svijeta/ i rastura orijentaciju:/ gore je dolje, dolje je zapad,/ istok je naknadno i tako/ četrdeset tisuća kilometara./ taksimetar ne radi u sumrak/ dok zastoj je na mostu između kontinenata./ koja strana je mračnija?/ uvijek ona u koju dolaziš.“ (Padanje mraka na Istoku).
Jesmo li u čitanju došli do temeljnog znaka, razlomka i zajedničkog nazivnika: došli smo i otišli, pristigli u drugu odsutnost punog mjeseca u Istanbulu, isteklo je vrijeme imena i činjenica, kalendarsko, ali ono što nam doznačuju lica na ulicama Istanbula, egzistencijalnost i sudbina, upisano je na drugom polu značenja, na drugoj (mračnoj) strani mjeseca i stranice poezije Branka Čegeca.
II. Zapisi iz pustog jezika
Knjiga Branka Čegeca Zapisi iz pustog jezika ima višestruk, poliperspektivan karakter: ona je naličje izgubljene događajnosti, čiji (pjesnički) glas istrajava u kaotičnoj svakodnevici, u razlici, u odustajanju od završene i savršene slike svijeta. Fragmenti, mikroeseji, poezija – zapisi iz pustog jezika – nastaju na tlu demontirane kronologije, nesigurnog pamćenja kao sublimacija onoga što nas okružuje i žestoko se upisuje u naš vidokrug, u naša tijela, u govor. Nesputani govornik naizgled kritičkim monologom niže prizore iz neposrednog (društvenog) okoliša i sravnjuje ih s čitanjima Drugog i Drugih, pretvarajući ih u dokument kaosa u kojem živi, živimo. Riječ je o literaturi koja, na putu od grafita i plakata do priče i pjesme, potkopava vlastiti jezik, komentira i dovodi u pitanje statuse i uloge onih koji kreiraju postojeće stanje stvari – a ono nije ugodno, ugođeno onome što bismo zvali svojim životom ili prostorom sigurnosti. Zapisi iz pustog jezika pršte od provokativnosti i seksualnosti (teksta), koji sigurno više nije ekscesan, ili ne osigurava nedopuštenu mjeru straha, ali mijenja prostor gledanja i labirint (čitanja) teksta. Zapisi iz pustog jezika uznemirujući su pjesnički dnevnik, skriven u sms-poruke, nesigurno more i pamćenje, aluzije, citate i parafraze, u imena hrabrih i gubitnika u silovitost i borbenost… Između trošnog i vječnog, banalnog i patetičnog. Zapisanog, uzvišenog i pustolovnog. Žudnja i kaos – mjera su zapisa Branka Čegeca, a koliko god to bilo upitno (pisanje, upisivanje, utiskivanje znakova i značenja) – i jedini je mogući odgovor. Jedino moguće oružje. Jedina moguća obrana. Zasada.
III. Pokret otpora
Tekstove knjige Pokret otpora ispisivalo je u sedam godina vrijeme nesklono boljim običajima i uvjerenju da su časopisi (i knjige) pokretači kulture (društva, svijeta…). Branko Čegec u uvodnicima časopisa za knjigu Tema, u nerijetko košmarnom uredničkom dnevniku, bilježi manje ili više poznate činjenice o izlaženju i neizlaženju pojedinog broja, suradničkim i ne-suradničkim, financijskim nevoljama, autorima, knjižarama, sajmovima, festivalima, o prodaji, distribuciji, digitalnom i virtualnom – i o mnogo čemu drugom. Strast i zagriženost, upućenost u fenomene i nove kontekste izdavačkih i književnih praksi, upisana u njegove uvodnike, nadilazi prostor vlastitog interesa i prerasta u sliku zajednice čiji su životi neodvojivi od knjige i borbe s vjetrenjačama. Ironično i duhovito, nerijetko zajedljivo i melankolično, ustrajno i hrabro nižu se tekstovi – ispod crte, smisao i prostor, zašto, kako i za koga, tzv. kritika, era digitalnog, dobrodošli u nadrealizam… – koji su jednako važni za autore, kritičare, izdavače i svu onu hodajuću čitateljsku energiju koja se vezuje za knjigu kao presudan znak između čovjeka i jezika, prirode i kulture.
Učinimo taj pokret otpora, moglo bi se reći poletno i ambiciozno, ali upravo druga strana razumijevanja svijeta, iz jednoga drugog konteksta, podsjeća da su „načini na koje nešto ignoriramo jednako važni, ako ne i važniji od načina na koje nešto spoznajemo“ (G. Agamben). Krenimo, „pretražimo“ knjigu tekstova s onom mjerom ambicije kojom nam se nude dokumenti vremena, koji nam dostavljaju dovoljno znakova za mjeru vlastitog čitanja i pisanja, vlastitog života, sudbine.
(Miroslav Mićanović)
Dodaci:
B. Čegec, Pun mjesec u Istanbulu, izbor, 2011.
B. Čegec, Zapisi iz pustog jezika, izbor, 2011.
B. Čegec, Izbor iz poezije, 2011.
B. Čegec, Pokret otpora, izbor, 2011.
B. Čegec, Intervju, Quroum, 3-4-2011.
C. Milanja, Poetika B. Čegeca, kritika
M. Mićanović, Tamno mjesto, kritika
Internetske stranice (izvori):
Stranica 20 od 23
- Nalazite se ovdje:
-
Naslovnica
-
Poslovanje
-
Projekti
- Pisci na mreži