24. travnja 2012.

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Tanja Mravak

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Tanja Mravak
Attendee key: Participant

Ključne riječi - Tanja Mravak: "Moramo razgovarati"

(ključne riječi iščitala i priredila Olja Savičević Ivančević)

Promatrala sam (prisluškivala) par koji se u vrtu svađao oko boje maćuhica koje će posaditi. Sukob je tako eskalirao da je žena u bijesu bacila prema mužu onu malu motiku za cvijeće (nije ga pogodila). Cijelo to vrijeme nisu promijenili temu, stalno su pričali o žutim i ljubičastim maćuhicama. Što vi stvarno, mislila sam, govorite jedno drugom? Jako me se dojmilo sve to skupa, taj nevjerojatan nesklad između izgovorenog i mišljenog i atmosfera koju su stvorili.

Autizam
Riječ "autizam" jako je moderna, da ne kažem "in", u posljednje vrijeme. I to mi ide na živce. Koristi se najčešće u dvije svrhe: jedna je naglasiti nerazumijevanje i jednosmjernost kod suprotne strane, a druga je naglasiti vlastitu posebnost i različitost, nekakvu elitističku "drugačijost". Autizam je ozbiljno stanje i mislim da korištenje te riječi na tako površan način ne pridonosi stvarnom prepoznavanju i osvještavanju problema, ma kako ga, da tako kažem, estradno popularizirao.
Pitaju me, često, koliko je moj posao utjecao na ovu zbirku. Nije puno. Ali stavio je preda me veliko pitanje: Razumijemo li se međusobno zaista? Je li potpuna iskrenost siguran ključ za razumijevanje? Razumijemo li stvarno tuđu potrebu da skače s padobranom, plete ili trči svakodnevno 10 kilometara ukoliko i sami nemamo tu potrebu? Osjećamo li zaista drugog? Možemo uvažavati, tolerirati, nastojati razumjeti, ali nisam sigurna koliko potpuno razumijevanje zaista postoji. I ovo je sve pod pretpostavkom da smo iskreni. Kad počnu prešućivanja, kalkuliranja i laži (a počnu, začudo, da bi se održao odnos),razumijevanje gubi i te sitne šanse.

Sinj i Split

Ovdje trebamo primijetiti najmanje dvije suprotnosti: mala i velika sredina i zagorska i mediteranska Dalmacija. Ovo s malim i velikim sredinama događa se svugdje na svijetu. Ti mali gradovi često su veliki neprijatelj individualnosti, iskrenosti, ljudske slobode. I to mi je najtužnije gledati, te ljude koji od silnog nastojanja da budu prihvaćeni (a ni oni ne znaju točno od koga) potpuno izgube sposobnost prepoznavanja i prihvaćanja sebe. Sjajno je jednom primijetio moj prijatelj: "Nije istina da se kod nas teško izražavaju emocije. Bar ne sve. Vidiš na primjer, bez problema se kaže Mrzim te, al Volim te nikako da se prevalja preko usta." Ne mogu reći da je izgubljena ljudska dobrota, ali vlada veliko emocionalno nesnalaženje. U dijelu priča to sam nastojala prikazati. Vidi se da tu negdje postoji ljubav, ali oni se ne snalaze baš najbolje s njom.
Split s druge strane nije baš neki megalopolis, ali ima dvije važne odlike velikog grada: dovoljan broj istomišljenika (ma što mislili) da se ne osjećate izolirano i dovoljan broj ljudi uopće da sačuvate privatnost. To je baza koja je čovjeku (meni) minimalna za dobar osjećaj življenja. Na stranu to što se sad događa u Splitu politički, a onda i građanski pa je taj pojam velikog grada ukaljan onim najgorim "iz malog".
A što se tiče mojih priča, neke zaista nose odrednice vlaškog mentaliteta , ali većina ih se mogla dogoditi bilo gdje. Zapravo, neke su se mogle dogoditi samo u gradu koji ima dobru trgovinu audio opremom.

Urbano i malograđansko
Uf, evo još nekih pojmova čija me upotreba zna iznervirati. Nekad mi se čini da se taj izraz "urbano" koristi za jasnu distinkciju određenih stanovnika velegrada od pripadnika nekih drugih krajeva, gradova, mjestašaca, sela. I na kraju to "urbano" završi isto u nekom ćorsokaku nerazumijevanja i neprihvaćanja drugog. A zapravo bi urbano negdje u svojoj biti trebalo značiti stanovitu širinu pogleda nastalu zbog više utjecaja koje nudi grad, a ne hodanje iznad zemlje ili oslobodibože blata. A tog pravog urbanog možemo naći i u manjim sredinama i ovisi o pojedincu, a ne o gradu. Pada na pamet da je malograđanština naziv koji bi pristajao i ovom deklarativnom, a ne istinskom urbanom.  Međutim loše je kad ljude toliko obuzima ta definicija urbanog, gradskog, finijeg, pa cijeli život potroše na dokazivanje sebi i drugima da su to (sve i da zaista jesu).

Dvoje
Dvoje, par, dijada, u nekim slučajevima i trijada.
Emotivno-sociološko-intelektualno-kemijsko-biološko-fizikalna (itd...) zavojnica, ljudskom umu nedokučiva i neodoljiva.

Prešućeno
Promatrala sam (prisluškivala, kajem se) par koji se u vrtu svađao oko boje maćuhica koje će posaditi. Sukob je tako eskalirao da je žena nakon dosta vike u bijesu bacila prema mužu onu malu motiku za cvijeće (nije ga pogodila). Cijelo to vrijeme nisu promijenili temu, stalno su pričali o žutim i ljubičastim maćuhicama. Što vi stvarno, mislila sam, govorite jedno drugom? Jako me se dojmilo sve to skupa, taj nevjerojatan nesklad između izgovorenog i mišljenog i atmosfera koju su stvorili. Ako sam u ijednoj priči uspjela dočarati dašak atmosfere koju sam tad osjetila, zadovoljna sam učinjenim.
Likovi u tim pričama govore samo da prekriju šutnju. Ali emocije ne mogu sakriti pa makar i o maćuhicama pričali. Tema koja se prešućuje uvijek je glasnija od one o kojoj se priča.

Patrijarhat
Patrijarhat sam promatrala isključivo na osobnim, obiteljskim i partnerskim razinama. I razmišljala o njegovim posljedicama podjednako na muškarce i na žene. One su vidljive i u onim obiteljima gdje patrijarhat više nije tako jako izražen:  žene gube samopouzdanje, postaju plašljive, povodljive i nesigurne, a muškarci se ne snalaze u bliskim odnosima. Ta šteta koju je patrijarhat nanio razvoju ljudskih odnosa meni je strašna. Čini mi se da će ga se odatle trebati i početi liječiti.

Feminizam
U mojim pričama nema žena koje bi mogle poslužiti kao feministički uzori. Netko bi ih eventualno mogao uzeti i reći "Evo, zbog ovakvih priča nam treba feminizam". Te junakinje su mahom pasivne i podložne, ali ne u slavu patrijarhata nego kao upozorenje.
Na razinama međuljudskih odnosa feminizam neće biti potreban, a patrijarhat neće opstati kada se uredno i zdravo emocionalno razvijemo.

Brak
Ima jedna rečenica koja se može na dva načina tumačiti: "Njihova je veza završila brakom." Jeste li ikad čuli da netko kaže: "Njihova je veza počela brakom J"?
Brak može biti svašta: cvjetna livada, bojno polje, šahovska ploča, zločinačka organizacija, barokomora, laboratorij, mirovni sporazum, odgajalište, zatvor, sigurno utočište...
To mi je pravi rudnik tema iako bih trebala pomalo potražiti i druge. Ima valjda života i izvan braka, barem onog literarnog života.

Radnička klasa
Svijet kojem pripadam. U vrijeme kad su moji roditelji bili radnička klasa netko kao ja danas, standardom je njima bio klasa iznad. Ne puno, ali iznad. Danas mi se čini da sam ja standardom ispod onoga što su oni bili tad. Moji su likovi iz tog svijeta. Ne bore se za golo preživljavanje, ali ni ne miču se puno s mjesta. Doprinosi i to njihovim stanjima. Ali nisu "moranja razgovaranja" lišeni ni imućni, tako da za glavnu nit ove zbirke imovinsko stanje nije presudno.

Kratka priča
Pjesma košnice, zbirka priča norveškog pisca Frode Gryttena.

Lokotar
Nakon pobjede na Prozaku, negdje krajem proljeća, Kruni sam poslala priče i on me je, naravno, počeo gnjaviti usred ljetovanja. E sredi ove navodnike, e ovo zaboravi da si ikad napisala, prepravi to, dodaj ovo... Ali uvijek u rekordnom roku odgovara na mail, poruke i pozive, što pruža silnu sigurnost u bilo kakvom profesionalnom odnosu. Osim toga brine se o knjizi i autoru i nakon objave. Nemam iskustva s drugim urednicima, ali moj prvi rad s urednikom bio je ugodan i koristan.

Ženski val
Ako misliš na ovogodišnju produkciju koja je iznjedrila nekoliko naslova ženskih autorica onda moram reći da uopće ne mislim da je to neki val. To se slučajno dogodilo. Te su žene pisale sigurno u periodu od četiri, pet godina i sad se, eto, dogodilo da su sve objavile u isto vrijeme. Međutim, ono što je u toj slučajnosti važno jest da taj ženski val gubi svoj predznak "ženski" i da dobiva predznak "dobar". Vjeruj mi, ne želim da itko kaže da mi je zbirka "baš ženska", nego "baš dobra".

 

Olja Savičević Ivančević, 2. 12. 2010. (Moderna vremena Info)
 

Bilješka o autorici:

Tanja Mravak rođena 1974 u Sinju. Završila Učiteljski fakultet u Splitu. Živjela u Sinju, Zagrebu, Visu i Splitu. Zaposlena u Centru za autizam u Splitu kao voditelj skupine. Odgajam, obrazujem i skrbim o četvoro djece s autističnim poremećajem.
Objavila knjigu priča Moramo razgovarati i za nju dobila nagradu „Slavić“ Društva hrvatskih književnika za najbolju debitantsku knjigu, nagradu Jutarnjeg list za najbolje prozno djelo 2010. i posebno prizanje Slobodne Dalmacije za umjetničko ostvarenje.

Prije objave zbirke priče su joj uvrštene u dva izbora Najboljih hrvatskih priča i dobila je nagradu za kratku priču na natječaju Ekran priče 2005.
Posljednje tri godine rado se odaziva na splitski festival pričanja priča Pričigin.


 

Dodaci:

T. Mravak, Izbor priča, 2012.

Internetske stranice:

Moderna vremena Info

Jutarnji list

Slobodna Dalmacija

27. ožujka 2012.

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Roman Simić Bodrožić

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Roman Simic Bodrozic
Attendee key: Participant

Roman Simić: Zadaća svakog pisca je pronaći svoj vlastiti glas

Razgovarala: Valentina Mlađen

Imam puno pisaca koje volim, a koje nikad neću moći nasljedovati u načinu na koji rade, u njihovom temperamentu, njihovom stilu ili pak temama kojima se bave. Meni je uzor zapravo svaki onaj pisac koji me ponese, za kojeg iz ovog ili onog razloga zaključim ili osjetim da je moćan, genijalan, da je naprosto vrijedan nekoga da ti bude uzor. U drugom smislu pokušavam, i to mislim da je zadaća svakog pisca, pronaći svoj vlastiti glas unutar svega toga.

Raspon osjećaja

Vaš stil je neobičan, pomalo mračan. Jergović ga je nazvao "prirođenom elegancijom tuge", što je zapravo u potpunoj suprotnosti s vašom osobnošću. Kako to?
- Kad moje priče izađu, kad se okupe u knjigu i samom mi se nameće to pitanje. Valjda mora postojati ta neka dinamika unutar bića da jedan dio onoga što kao osoba ne pokazuješ izlazi na površinu kao dio onoga što radiš, kroz tvoju intimu, a to nešto je za mene književnost. Osim toga, ne mislim da se te stvari nužno isključuju, mislim da ne moraš biti stalno u depri da bi pisao o nečemu što je tužno. Mislim da je upravo onaj raspon osjećaja bitan, znači ako jako dobro znaš što je sreća opremljeniji si da znaš kakva tuga može biti i možeš osjetiti neku njezinu nijansu.

Možemo li reći da zato pišeš, kako bi ispoljio svoju intimu?
- Definitivno to je jedan od razloga. Ja kao pisac želim biti što bliže svijetu oko sebe i želim biti što bliže sebi. Mislim da su te dvije stvari usko povezane. To zapravo hoću i kao čovjek i u tom smislu možda da se vratim na prethodno pitanje, zanimaju me neke finese. Pronalaziti te neke sitne pore u kojima boravi život, bilo sreća, bilo tuga i eto malo češće nalazim tugu.

Koliko tebe zapravo ima u tvojim pričama, tvojoj književnosti uopće?
- Ja se trudim da u svakoj mojoj priči bude onoliko mene koliko treba da mi bude stalo. Kad kažem mene to ne mora uvijek značiti da sam uvijek ja ili neko moje iskustvo unutra utkano, nego da bude utkan moj osjećaj svijeta i ljudi koji me okružuju. U tom smislu to sam ja, znači ja sam sve ono što pounutrim, što uzmem iz svijeta i što postane ja. Od sebe tražim samo iskrenost, znači iskrenost u književnosti, iskrenost u tome što pišem, da mi bude stalo. Polazim od pretpostavke da ako meni, koji pišem to, nije stalo zašto bi bilo kojem čitatelju bilo stalo.

Počeo si s poezijom, prešao na priče, a sada pišeš i jedan roman. Gdje si na tom putu? Je li to jedna očekivana stepenica prema gore ili je roman došao sasvim slučajno?
- To je definitivno slučajno. Dok sam pisao poeziju nisam mislio da ću ikad pisati prozu, a sad mi se čini nekako da nikad ne bih mogao ponovno pisati poeziju. Želim, i nadam se, da ću jednom napisati roman, ne zbog toga što je to neki statusni simbol, već bih naprosto volio osvojiti još jednu književnu formu. Mene u književnosti zanima napredovanje, rad na sebi i osvajanje novog prostora i ako to uspijem bit ću sretan, ako ne, opet ću biti sretan.

Udahnuti život tekstu

Tko su tvoji uzori u pisanju?
- Imam puno pisaca koje volim, a koje nikad neću moći nasljedovati u načinu na koji rade, u njihovom temperamentu, njihovom stilu ili pak temama kojima se bave. Meni je uzor zapravo svaki onaj pisac koji me ponese, za kojeg iz ovog ili onog razloga zaključim ili osjetim da je moćan, genijalan, da je naprosto vrijedan nekoga da ti bude uzor. U drugom smislu pokušavam, i to mislim da je zadaća svakog pisca, pronaći svoj vlastiti glas unutar svega toga. To ne znači da će taj glas biti bolji ili jednako ili barem približno tako dobar kao glas ovih ljudi na koje mislim kao svoje književne idole, ali to je ono što najviše kao književnik ja mogu učiniti.

Koliko jedan pisac može kopirati stil nekog drugog? Misliš li da je književnost univerzalna ili da ona ovisi o podneblju?
- Neki pisci ili neki stilovi tehnički se možda lakše mogu nasljedovati. Imaš Hemingweyevu priču koja je bila toliko nasljedovana, toliko su je ljudi kopirali i skidali da se to izopačilo. Međutim Hemingway je jedan, nitko tko je kasnije pisao kao on ili pokušavao pisati kao on nije ništa oduzeo od snage toga teksta. Možeš jednako reći i za Carvera. Možeš tehnički nekoga bolje ili lošije oponašati međutim ako ne uspiješ dati nešto svoje, udahnuti život tom svom tekstu sve je uzalud. Tehnika je jedna stvar koja ne mora bit presudna. Zašto su svi pisci veliki, zato što su znali život i zato što su to uspijevali dati nama. Ti možeš pratiti rečenicu, otprilike locirati koje su teme, ali ako nemaš u sebi dati to nešto što je životno to nije lako.

Na koji način danas mogu uspjeti mladi književnici? Što se od njih traži?
- S jedne strane postoji nešto što tržište traži i to je, koliko god se činilo važno, jedna manje bitna stvar za pisca. Tržište traži svoje i tržište pogoduje modama i ovisi o nekim faktorima koji nisu književne, nego su izvanknjiževne naravi. Tko odluči to slijediti i ići u tom smjeru možda će biti uspješniji u nekom smislu prodavanosti, objavljivanosti i tako dalje, ali to ništa ne znači i ne govori o njegovoj budućnosti kao književnika i umjetnika. Mislim da književnik treba biti ta osoba koja jest i raditi najbolje što može umjetnost kojom se bavi, u ovom slučaju književnost. Znači, ne postoji recept, ne postoji formula. Kao urednik, znam otprilike što stvara hit, ipak velika je razlika između tog hita i onoga što ja volim.

Stanje u hrvatskoj književnosti je raznoliko, možda raznolikije nego ikad? Kako bismo stilski opisali ovo naše razdoblje?
- U Hrvatskoj ima jako dobrih pisaca. Postoje oni koji su u nekoj prvoj liniji za koje svi znaju, ali ima ih i onih koji su u drugoj, trećoj ili četvrtoj liniji, dobri pisci za koje ne zna puno ljudi. To je odlika neke zdrave scene da postoji energija na svim razinama i da ona, na ovaj ili onaj način dolazi do čitatelja. Hrvatska književna scena zdrava je utoliko što postoji i kreativnosti, ludosti, proračunatosti, znači svega imamo. I u tome nekom obilju i raznovrsnosti mislim da hrvatski čitatelji nalaze svoje favorite.

Zašto tako teško čujemo za dobru književnost, o njoj se najčešće ne piše u medijima. Može li dobra književnost preživjeti ako se prenosi uglavnom usmenim putem?
- Ona može preživjeti i uvijek je preživljavala, znači bilo je vremena koja su bila i nepovoljnija po književnost od ovoga. Ono što će, po meni, uvijek biti slučaj jest da će postojati pisci koji su dobri, ali nisu pitki. Mislim, Joyce je klasik i to je nesumnjivo, ali ga ne čita puno više ljudi nego što ga je čitalo kad je radio. To što si klasik, što si vrhunac i genijalac ne čini te omiljenijim u mnoštvu. Stvar će vjerojatno uvijek biti takva i nije naša književnost u opasnosti ako su naklade u opasnosti ili ako ima samo pet pisaca koji prodaju više od deset tisuća primjeraka. Vjerujem da umjetnik, pisac, treba biti ustrajan u onome što radi i odgovoran prema samome sebi, koji god mu bio cilj.

Nema međugeneracijskog reza

Vodiš Festival europske kratke priče i sam si majstor te forme. Kako Hrvati stoje po pitanju kratke priče?
- Festival radimo već deset godina i mislim da je situacija s hrvatskom kratkom pričom jako dobra. Uređivao sam antologije kratke priče kao i taj festival i vidim što ljudi rade, te koliko sjajnih kratkopričaša imamo. Pa čak i naš najuspješniji, recimo, izvozni proizvod hrvatske književnosti kroz 90-e, su bile upravo knjige kratkih priča Ante Tomića, Miljenka Jergovića, Zorana Ferića i drugih. To je jedna situacija koja je pomalo atipična za europske književnosti gdje su uglavnom romani probijali put prema van. Svi ovi naši pisci izašli su izvan nekih svojih, pa i hrvatskih sredina, tako su pisali i kratke priče. Tu su zapravo postavili neke standarde i mislim da Hrvati ne zaziru puno od kratke priče što je dobro.

Svako razdoblje nekako ima svoje "stare" i "mlade" pisce. Kakav je danas odnos između "starih" i "mladih"?
- Nisam toliko siguran da sada postoji tako jako oštar međugeneracijski rez. Sjećam se kad smo nastupali na FAQ-u da je tu bio i Ivo Brešan, Boris Maruna, znači pripadnici starije generacije u književnosti koji su se itekako dobro osjećali, među pripadnicima srednje generacije i među pripadnicima mlađe generacije. Stvari nisu crno bijele niti postoji neki međugeneracijski rat nego se naprosto pokrivaju drugi prostori. Znači književnici "stari" i "mladi" se ne nalaze u istim kavanama, osim iznimno, drže se nekih drugih protora. Međutim, svi ti prostori, sve se to revelira kad uđeš u intimu svoga doma i čitaš knjigu. Evo, upravo sam u Zadar došao čitajući knjigu Mirka Kovača koja mi je toliko mlađa od svih mladih koje sad čitam i koje sam čitao da je to sjajno.

Kakva je situacija s kritikom i kritičarima?
- Ima ih svakakvih, ali zapravo veći problem je to da ih ima malo. Odnosno da ima malo prostora u kojem se književna kritika pojavljuje. Književnost mora imati neku težinu, jer ako se o njoj ne govori i ne piše kao da i nije važna, međutim važna je. U Hrvatskoj postoje i ima dobrih kritičara, pogotovo se male grupice javljaju oko nekih časopisa, objavljuju se cijele serije književnih kritika suvremenih djela. Ono što je problem što časopisi imaju nekakav ograničen radijus, doseg im je mali. Kad pogledate naše velike dnevne novine i magazine zapravo je tu jako, jako malo prostora za književnost i književnu kritiku što je šteta.

Supruga je, ipak, prije tebe izdala roman. Imate li iste stavove o književnosti ili se ponekad "počupate" oko toga?
- U dosta stvari se slažemo, dosta dijelimo jedan dio tog književnog ukusa, pogotovo u prozi. Što se poezije tiče tu nam se ukusi dosta razlikuju, ali to je gušt malo se slagati pa se malo počupati, i to još oko književnosti, i to još u braku. Postoji li bolja stvar od toga?

Koliko dugo radiš na svojim pričama? Prepravljaš li ih često ili ih napišeš i to je to?
- Dosta radim. Jedan kritičar je rekao za mene: 'Roman Simić, to je onaj koji na rečenicu ide peglom'. To je karikatura, ali ja zbilja vjerujem u to da se tekst, rečenica i priča ne smiju pustiti dok god nisu nešto najbolje što možeš napraviti. Zapravo očekujem puno od sebe, vjerujem u taj rad i zato sporo pišem.

Zadarski list, 2010.

 

Bilješka o autoru:

Roman Simić Bodrožić rođen je 1972. godine u Zadru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij komparativne književnosti i španjolskog jezika. Urednik je književnog časopisa Relations i biblioteke Živi jezici – Antologije europske kratke priče, organizator i urednik Festivala europske kratke priče. Uvršten je u više antologija i pregleda hrvatske proze 90-ih, a priče su mu prevođene na desetak jezika. Uredio (s D. Glamuzinom) panoramu hrvatske erotske priče Libido.hr te antologiju europske kratke priče Festival!

Knjiga Mjesto na kojem ćemo provesti noć prevedena je na poljski i slovenski jezik, a knjiga U što se zaljubljujemo dobitnica je nagrade Jutarnjeg lista za najbolju hrvatsku proznu knjigu u 2005. te objavljena u Njemačkoj, Španjolskoj, Sloveniji, Makedoniji i Srbiji. Živi u Dugom Selu i radi kao urednik u izdavačkoj kući Profil International.

Objavio: U trenutku kao u divljini (poezija, II. nagrada Goran za mlade pjesnike, s T. Zajecom i V. Grgurićem, 1996); Mjesto na kojem ćemo provesti noć (priče, 2000); U što se zaljubljujemo (priče, 2005)


 

Dodaci:

R. Simić Bodrožić, Izbor neobjavljenih priča, 2012.

R. Simić Bodrožić, U što se zaljubljujemo, izbor, 2012.

R. Simić Bodrožić, Učinili smo to jer smo morali, priča, 2012.

R. Simić Bodrožić, Dezerteri, priča, 2012.

Internetske stranice:

Književni salon (YouTube)
Word express
 

7. ožujka 2012.

Pogledajte snimku susreta

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: ZSV Cakovec
Attendee key: Participant

Susret se održao u sklopu Županijskog stručnog vijeća nastavnika hrvatskog jezika Međimurske županije.

Miroslav Mićanović: O kratkoj priči...

Što je kratka priča?
Odgovor na pitanje je jednostavan: kratka je priča kratka priča. Još kad se ne bismo pitali kratka u odnosu na što i kad ne bismo znali da povijest pričanja i priče nije tako kratka, da i sami nismo svakodnevno u iskušenju sažetosti, fragmenta, događajnosti – složili bismo se s tvrdnjom. Ali kao što obično jest: dobra kratka priča nas brzo uvjeri u svoju snagu, bila ona samo jedna rečenica ili paragraf i prije nego počnemo misliti o njezinoj strukturi i značenju. Pitanja je mnogo, kao što je i kratkih priča oko nas bezbroj i događaju nam se kad i ne pomišljamo da nas njihova značenja okružuju, dodiruju i – čekaju.

Razgovor o kratkoj priči pokušaj je da se iz različitih perspektiva sagleda njezina paradoksalna narav. Kratkoća i fragmentarnost koji proizvode začudnost i neobičnost koja je pamtljiva i upečatljiva. Kako nastaje kratka priča? Tko je pripovjedač kratke priče? Što je tematsko-motivski prostor kratke priče? Jezik i pričanje u svakodnevnici? Kako kratku priču pisati – kako je čitati? Može li kratka priča biti: riječ, rečenica? Kratka priča kao pokretan i tranzitni žanr – sve govori o prostoru, o sebi. Kome kratka priča govori? Tko su autori kratke priče? Hrvatska kratka priča?
Prije nego li počnemo odgovarati, recimo još ponešto o prostoru u kojem se kratkim pričama danas često bavimo.

Stanje. Radionice. Vrata radionice. Ulaz.
Radionice kratke priče postale su sastavni dio svakodnevne ponude i potražnje, marketinga, dio uvjerenja da se različitim metodama i tehnikama može doći do željenoga znanja i uspjeha. Uspjeh nerijetko znači brzinu, sposobnost da se na razmjerno jednostavan način postigne ono što se stječe dugotrajnim procesima učenja. Vještina komuniciranja i umješnost prepoznavanja onoga što je trenutno prestižno, upotreba medija u samopredstavljanju kao da su  upisani u tekst kojem je zajamčena pažnja kritike, publike, javnosti.

Ključ / ključevi
Ključna mjesta rada u pisanju su, ipak, na strani onih koji vjeruju u magiju riječi, u učinak koji se postiže sustavnošću i promišljenošću, koji žive u uvjerenju da je pisanje jedan od najvažnijih poslova za onoga tko se tekstom (pričom) bavi. Pisanje nagrađuje one koji su predani tom pozivu i svakodnevno mu odgovaraju. Oni pišu dok sjede pred svjetlucavim ekranom kompjutora, ali i dok šeću, putuju, sanjaju i spavaju, bude se, dok su na ulici, na križanju različitih, nerijetko zagonetnih, znakova.

Početak pisanja
Početak pisanja jest u Riječi koja se čita, ali i preduvjet dobrog pisanja jest dobro čitanja, ali ne samo onih tekstova koji pristižu iz najbližeg srodstva: poezije ili drame nego iz drugih umjetničkih praksi (glazbe, filma, likovnosti, stripa…) Čitanje prostora, čitanje svijeta u svim njegovim sličnostima i razlikama, nesvodivim figurama – eto posla za pisca kratke priče.

Pitanja
Pitanja: što je tekst, gdje je moja uloga, kakav je moj jedinstveni (autentični) pripovjedački glas – početak su razgovora na putu u središte kratke priče.

Prostor nastajanja kratke priče – rad s učenicima
JA donosi teret različitih znanja koje želi prenijeti, usaditi i sačuvati u tekstovima učenika, sudionika u procesu taljenja riječi i stvaranja značenja.
To nije prostor u kojemu se nužno proizvode pisci nego je to dogovorna zajednica onih koji u jednom trenutku razmjenjuju iskustva, nude na provjeru ono što pišu. To je prostor unutar kojeg se prikupljaju informacije o vlastitom tekstu koji nastaje i živi u susjedstvu drugih tekstova. Riječ je o traženju vlastite ulogu i mjesta u svijetu u kojem su tekstovi već napisani i uloge podijeljene. Priča koju si napisao stiže u svijet pun drugih tekstova i pokušava zadobiti pažnju drugih, sačuvati njihovo zanimanje i ostati u društvu onih koji se raduju tvojoj priči, tvojoj prisutnosti.

Možemo li započeti jednostavnije i poticajnije, snažnije i nesigurnije, brže, kraće i poduzetnije. Upoznati se, pitati ih imaju li zraka, dišu li ili kako se zovu. Možemo li pamtiti što su rekli i iz njihova predstavljanja započeti priču i reći im: Dolaziš u društvo onih koji pišu različite tekstove (priče) i počinješ govoriti, pisati. Tražiš svoju ulogu između toliko drugih uloga, tražiš mjesto za svoj tekst između toliko drugih već napisanih i pročitanih? Želiš se dopasti onome do sebe, onome koji te gleda sjedeći preko puta tebe, onoj koja te ne čuje i već je odlutala zbog monotonije tvoga glasa, zbog svega očekivanoga što zna da ćeš reći. Ali ti želiš biti u društvu, biti zapažen, voljen, cijenjen? Kako to učiniti, napisati? Što odgovara tvojoj prirodi, koliko ćeš dugo šutjeti, govoriti, kad ćeš se javiti? Hoćeš li imati naslov?

Zajednica sudionika, autora
Sudjelovanje u prostoru nastanka kratke priče podrazumijeva dogovor: zajednica smo onih koji pišu, kreću se u simuliranom prostoru zajedništva i razmjenjuju informacije: gledaju se i upoznaju međusobno, pišu, čitaju i govore o sebi, jedni o drugima. Prepoznaju zajedničke poteškoće, pitanja, sumnje i dajući drugima odgovore, otvaraju prostor za vlastita slova, riječi, fragmente – za igru.
Onome koji vodi nije lako odustati od pripremljenih materijala, metodologije, ali upravo na tom mjestu odustajanja od formalnog okvira započinje zajednička pustolovina i – zaborav. Pusti ih da sami zapišu vlastite riječi, riječi s njima važnim značenjima (more, ljubav, istina, osjećaj, prostranstvo...), zapisuju najčešće ono što će im otežati posao, upisat će ono na što su ih nagovarali od prvog razreda, od prve čitanke, od prve lektire (mama, tata, zavičaj, proljeće, ljeto, jesen, zima, ljubav, dobrota...).

Popis riječi
Ako su već zapisali svoje riječi, započnimo s jednom odabranom: razgovarajmo o njoj, smještajmo je, vrtimo i rotirajmo. Nastavljamo... Rastavljamo i sastavljamo u pet do deset natuknica, asocijacija, riječi, početaka, fragmenata nama ključne riječi. Križamo ono što se svima ponavlja i uviđamo da je radijacijski krug punoznačnih riječi vrlo određen, nevelik i sličan tolikim drugima. More kao da ne da izvan svojih koordinata dubine, visine i boja, more kao da nema trajekt, lulu, palubu, potpalublje, posvađane roditelje, siromašne, kao da nema drugi jezik, drugo što, ča i kaj. More kao da živi od školske općenitosti i dobrote. Ostalo nam je malo našega i što sad?
Nastavit ćemo putovanje idući put nakon toga: što sad? Što sad može biti novi naslov, prva rečenica, može biti završetak. Može biti naslov ispod kojeg ćemo napisati kratku priču odgovora, a onda ga izbrisati, zamijeniti s nekim drugim. Možemo naknadno dati priči naslov: More. Vratiti joj ime koje smo namjerno zaboravili, vratiti ime koje nam nije dalo da putujemo u nepoznato, koje nije dopustilo da uživamo u zvučanju riječi, u njihov igri, jer su nas naučili što sve more može značiti. Dobro, istina je, kažemo jedni drugima: naknadno dodan naslov priči jest privlačenje drugoga naknadnog mora. Mora koje je sad ono pravo. Prvo. Kao kratka priča. Kao dobra kratka priča.

 

Bilješka o autoru:

Miroslav Mićanović rođen je 15. kolovoza 1960. godine u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče, kritike i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na druge jezike. Sastavio s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih "Strast razlike, tamni zvuk praznine" (Quorum, Zagreb, 1995). Autor antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagreb, 2006), prevedene na engleski i mađarski jezik. Objavljuje poeziju, prozu i kritike na radiju, u dnevnim novinama i časopisima. Sudionik hrvatskih i europskih književnih festivala, voditelj radionica poezije i kratke priče. Dugogodišnji je urednik časopisa Quorum i biblioteka u izdavačkom poduzeću Naklada MD. Radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Živi u Zagrebu.

Objavio: Grad dobrih ljudi, poezija, Zagreb, 1984. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2005); J. Matanović, V. Bogišić, K. Bagić, M. Mićanović Četiri dimenzije sumnje, knjiga kritičkih tekstova, Zagreb, 1988; Zid i fotografije kraja, poezija, Rijeka, 1989. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2008); More i prašina, grafičko-pjesnička mapa (s V. Zelenko), Zagreb, 1991; Zib, poezija, Zagreb, 11998; 22001; B. Čegec, I. Prtenjača, M. Mićanović Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate, izbor iz poezije, Zagreb, 12002, 22003; Trajekt, proza, Zagreb, 2004. (prijevod na poljski: Prom, Katowice, 2011); B. Čegec, S. Karuza Tri krokodila, proza, Zagreb, 2005; Zapadni kolodvor, proza, Zagreb, 2006; Jednosmjerna ulica, proza, Zagreb, 2010; Tisoč majhnih sonc na razbitem steklu, izbor iz poezije, Ljubljana, 2011; Dani, poetsko-prozni tekstovi, Zagreb, 2011.
 

28. veljače 2012.

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Tomica Bajsić

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Tomica Bajsic
Attendee key: Participant

Tomica Bajsić : Dva svijeta i još jedan

Izazovu oblikovanja iskustava stečenih na putovanjima nije lako i jednostavno odoljeti. Avanturistički duh Tomice Bajsića, pjesnika (Južni križ, Pjesme svjetlosti i sjene), prevoditelja (izbor iz španjolske poezije, Sve do srca svijeta Blaise Cendrars, U Patagoniji Bruce Chatwin) upisao se u prozni tekst na posve neobičan način.

Naime, u trenutku kada žanr putopisa nameće potrebu da subjekt putovanja opisuje vlastita iskustva s putovanja, Bajsić poseže za iskustvima drugih koji su o istom prostoru već pisali, koji su ga u dalekoj prošlosti već istraživali, bili ushićeni, koji su upravo njime potaknuti često puta „prelazili preko ruba“ pretvarajući se u poznate istraživače umjesto da su ostali zadovoljni npr. „ulogom paža jednom portugalskom princu“. Bilježi on pri tome niz događaja, ali i asocijativnih zapažanja na temelju čitanja literature. Intrigiraju ga posebice oni autori, moreplovci, putopisci, avanturisti, povjesničari u čijim tekstovima prepoznaje vlastiti, već od kritike prepoznat, pjesnički „pustolovni duh pun romantizirane samoće“.

Putujući Južnom Amerikom, Brazilom, unutrašnjošću tih prostora, ploveći brodom „Queen Lory“ oceanom između otoka i rubnoga kopna, gledajući rijeke Orinaco, Rio Negro i Amazonu, zaustavljajući se na jezeru Zrcalo mjeseca, autor Dva svijeta i još jedan oblikuje putopis bez čvrstog narativnog okvira, bez eksplicitno izrečenog plana putovanja, s brojnim analeptičnim digresijama koje se često puta pretapaju s trenutnim iskustvom slučajnih prolaznika koje putopisac susreće zapisujući pri tome priče o ljudima i zbivanjima oko njih. Pikanterije iz brodskih dnevnika, tračevi s ulica, iz života mještana, sudbonosne ljubavi, priče o čudima i čudesima, legende, istina o Briggite Bardot i gusarima kao i o ženama ratnicama i morima koja se ulijevaju u rijeku, samo su neki od narativnih izleta koji ovaj književni žanr temeljen na vjerodostojnosti i autentičnosti zapisanoga, premješta u onaj na granici mogućega i vjerojatnoga.

Ako su temeljne strategije u putopisu pripovijedanje i opisivanje onda se prikazivanje putopisne događajnosti u ovih trinaest poglavlja isključivo svodi na montiranje tuđih iskustava, a figura opisa kojom se obično narušava izvještajni ton putopisne naracije u ovoj je putopisnoj prozi i opet gledana kroz naočale nekog drugog. Na taj se način potpuno brišu granice između onoga tko putuje, tko zapisuje odnosno onoga tko čita. Autorov se identitet u „Dva svijeta i još jedan“ nazire u onim slojevima teksta u kojima on bira detalje iz života drugih (npr. digresija o Melvillu i njegovom posljednjem zapisu „Prati svoj san“ ili o Joshui Slocumu, prvom samcu koji je oplovio svijet) kako bi uspostavio kontakt s čitateljem, ali i u vrlo diskretnim komentarima preko kojih ukazuje na prostore svojih interesa. Mnogostruko složenim rečenicama spajaju se udaljenosti i blizine, prošlost i sadašnjost, proizvodeći pri tome pravu narativnu eksploziju informacija. Dobiva se ipak dojam da kratak spoj iz kojega „frcaju“ iskre prepune podataka, detalja, opisa, digresija baca čitateljima zagušujući dim u oči pa se njihova perceptivna usmjerenost raspršava krajolikom kojim putopisac prolazi, ljudima s kojima se susreće, kulturnopovijesnim znamenitostima o kojima piše.

Dva svijeta i još jedan eksperimentalna je putopisna proza koja pomične granice putopisnoga žanra pretvarajući ga u biografski tekst. Zrcaljenjem osobnoga u iskustvu drugoga oblikuje se višeslojna naracija o prostoru kojemu putopis nastoji nalikovati. Dakle, Bajsić bira iskustva onih čije ushite dijeli, čija iskustva s putovanja poštuje, čije ga sudbine uzbuđuju, a zapažanja nadahnjuju. „Dva svijeta i još jedan“ stoga je tipičan postmoderni putopis u kojem se čitatelj neće tako jednostavno snaći, u kojemu neće dobiti jasnu sliku putovanja koju očekuje, neće slijediti oko putopisca već njegov duh, njegovu asocijativnost.

Količina informacija je u ovom slučaju samo nadomjestak za putovanje na koje se mnogi ne odlučuje krenuti najčešće uslijed vlastite nepokretnosti i vezanosti uz jedan prostor. „A sudbina nam je moreplovna“, piše.
(Helena Sablić Tomić)

Bilješka o autoru:

Tomica Bajsić, pjesnik, prozaik, crtač, grafički dizajner i prevodilac. Rođen u Zagrebu 1968. godine. Školovao se u Školi primijenjenih umjetnosti i studirao na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Bavio se i restauracijom i crtanjem. Sa suprugom i troje djece živi u Zagrebu. Dobitnik nagrade “Goranovo proljeće” za knjigu pjesama Južni križ (1998) i „Dobriša Cesarić“ za zbirku Zrak ispod mora (2008). Prevođen na francuski, engleski, njemački, španjolski, portugalski, poljski, ruski, mađarski, slovenski, slovački i kineski jezik. Poeziju i proza objavljuje u zemlji i inozemstvu u različitim antologijama, u časopisima i na radiju.. Urednik je prijevodne poezije u časopisu Poezija i osnivač Naklade Druga priča koja se bavi poezijom. Član je upravnog odbora Hrvatskog PEN Centra.

Objavio: Južni križ, poezija (Goranovo proljeće, 1998), Pjesme svjetlosti i sjene, poezija (AGM, 2004), Dva svijeta i još jedan, putopisna proza (Naklada Ljevak, 2007), Ana i vila Velebita, slikovnica, crtež i tekst (NP Velebit, 2007), Pobuna obješenih, poezija i prozni zapisi (Fraktura, 2008), Zrak ispod mora, poezija (Biblioteka nagrade Dobriša Cesarić, 2009).

Važniji prijevodi: Španjolske pjesme ljubavi i progonstva – izbor poezije, preveo i pripremio (DHK, Zagreb, 2002); Sve do srca svijeta – izabrane pjesme Blaisea Cendrarsa, preveo i pripremio (Naklada MD, Zagreb, 2003); U Patagoniji – prijevod putopisa Brucea Chatwina: (SysPrint, 2006); Južna pošta, putovanje kroz poeziju Latinske Amerike (Biblioteka časopisa Poezija); Urezi, izbor iz svjetske poezije o ratu, represiji, ropstvu… (Druga priča, 2010.)

U pripremi: Okavango, roman, Amazona diše, škola na dalekom kraju svijeta, slikovnica.

 

Dodaci:

T. Bajsić: Izbor iz poezije

Internetske stranice:

Web stranica: http://tomicabajsic.com/

Blog: http://tomicabajsic.wordpress.com/

Moderna Vremena Info / Autori

Hrvatski plus, Utjeha kaosa

LYRIKLINE Berlin, Svjetska knjižnica poezije

DPKM – Besplatne elektroničke knjige

Online prikazi knjiga:

Pobuna obješenih (MV Info)

Poezija metafizike, snova i faktografije (Dnevni kulturni info)

Zrak ispod mora (Vijenac)

Južna pošta (MV Info)

Urezi (MV Info)

Urezi (Vijenac)