31. siječnja 2012.

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Evelina Rudan
 

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Evelina Rudan
Attendee key: Participant

Evelina Rudan: Pjesnikinja koju volim

Pjesnički glas u poeziji Eveline Rudan preuzima dionice drugih tekstova, ugrađuje različita iskustva pjesnika koje čita, koje voli ili onih čije riječi, stihovi i rečenice potiču nastanak njezinih pjesama. Otvorenost prema drugom čitanju svijeta i otkrivanja sličnosti u drugoj senzibilnosti, ljubav za njihove učinke ili uvlačenje sadržaja posredovanih različitim diskurzivnim praksama – postupak je koji umnogome otvara i usložnjava prostor pisanja. Važno je odmah reći da takva vrsta stvaranja višeglasnog pjevanja od poznatih tekstova ima opasnu potrebu sravnjivanja u jedinstven i ravnomjeran vladajući ton sklada i ljepote.

Istodobno, proces podvrgavanja ideje ili iskustva već ovjerenog u drugom tekstu znači ulaganje dodatnih napora ne bi li se, s jedne strane, sačuvala početna impulzivnost i vjerodostojnost vlastitog upisivanja u tekst, ali i, s druge strane, dalo na važnosti onome na koje se izravno ili neizravno autor poziva. Čitajući pjesme Eveline Rudan jasno je da su nedoumice, pitanja i sumnje umnogome plod naknadne teorijske i interpretativne naravi i da proces njezina pisanja uključuje, na gotovo svim razinama, i gradnju i razgradnju. Naravno, nisu to procesi nepoznati bilo kojem obliku stvaranja vlastitog svijeta i omjer mašte i tehnike, količine, viška i manjka mjere ne garantira vrijednost i učinkovitost teksta samo po mjeri korištenog materijala.

Hoću reći da poezija Eveline Rudan idu u susret svijetu koji hoće obuhvatiti, ali je nerijetko ona već u središtu vlastitog svijeta i hoće ga osnažiti, provjeriti i dati mu novo lice. Ili ga sačuvati kakvo već jest od nevolja vjetra i vremena prolaznosti.

Posvetnice nastaju tragom drugih riječi koje se ritmično i skladno nižu u jednostavnim stihovima, situacijama i prizorima koji se ponavljaju, provjeravaju i stavljaju u novi kontekst. Stanovita pjevnost i upućivanje u priču-prizor daje ravnotežu i daje smisao onome što se događa, što je i vidljivo i što je neuhvatljivo. Ona se spašava od straha kad te obuzimaju tuđi prostori, strahovi i sam se mučiš kao onaj ili ona (pjesnikinja) koju voliš.
Tko su njezini autori nije nepoznato, jer ih ona već u opremanju teksta navodi izravno (Aida Begić), parafrazira im naslov knjige (Trg na kojem stojimo ruši se, Božica Zoko), odgovara na tekst Ivanu Slamnigu i posvećuje mu pjesmu. Što je ono što ih okuplja u njezinu iskustvu, koji zajednički nazivnik određuju svu različitost, određuje čitatelj aktivirajući u i nudeći tekstu svoju povijest čitanja.

Tematsko-motivski sklopovi u posvetnicama vraćaju se početnoj ludosti i naivnosti djetinjstva, koje nije lišeno prijepora i konflikta. Međutim, i u tome što je naizgled sve moguće, kako se pogrešno misli za bajku, vladaju pravila i za muškarce i za žene, za odrasle i za djecu. Ne treba puno iskustva da bismo u tom približavanju drugom, bio to tuđi tekst ili vlastito dijete, osjetili svu opasnost vedrine, zadovoljstva u obiteljskom okolišu i potrebe da se ljepotom i skladom dosegne sigurnost i mir.

Kako doskočiti pratećim posljedicama stvaranja lijepoga teksta? Prijeći u područje riječi i mraka, pamćenja i ponavljanja, sačuvati jezgru pjesme u njezinoj nesavršenosti i malenosti, u nabrajanju i nesklopivosti svijeta koji je i tamna ploha i marinirana riba i stršljen, ploča s kornjačom, kravlji rep prije kiše... U igrivim pjesmama skriveni su drugi tekstovi, autori, jer na djeluje je uvlačenje u dijalog onoga što je i samom govorniku ostalo skriveno mjesto: je li to dogovor o traženju s Ankom Žagar, prešućena igra sa golemim i prešućenim glasovima iz poezije Krešimira Bagića? Čitatelju ostaje prostora za upisivanje vlastitih tekstova i imena, koja nisu samo književne, umjetničke naravi nego i praktičnih vodiča i priručnika o gradovima i zemljama... Ono što ih na novoj zemljopisnoj karti, mentalnoj mapi prikuplja jest oznaka: Točna mjesta i netočna vremena. Stvaranje opreke u istom prilika je za odricanje od stvari, ali upravo u odricanju od njih prostire se ono što nikad nije pokazivalo stvari kakve jesu: ogledalo, izmišljanje sretne priče, ponuda i potražnja za onim što nikada ne hoda i ne živi samo.

Ne treba zaboraviti da Evelina Rudan mijenjajući cikluse ne povlači oštre granice između tekstova i cjelina, nije riječ o konceptualizaciji radikalnih mogućnosti pisanja. Riječ je prije o prikupljanju rasutog tereta čitanja i uvlačenja u kožu slutnje neuhvatljivoga. Dakle, situiranje onoga što se događa riječima, što se događa onome koji govori, pamti, misli i čita. (Miroslav Mićanović)

 

Bilješka o autorici:

Evelina Rudan (1971., Pula). Diplomirala kroatistiku i južnoslavenske filologije, doktorirala s temom iz usmene književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje trenutno i radi. Radila je u izdavačkom poduzeću „Josip Turčinović“ d.o.o. i u Pazinskom kolegiju – klasičnoj gimnaziji. Pjesme je objavljivala u domaćoj periodici i na Trećem programu Hrvatskog radija. Poezija joj je zastupljena u nekoliko pregleda i antologija, neke su joj pjesme prevedene na više stranih jezika. Za rukopisnu zbirku Breki i ćuki dobila je književnu nagradu Grada Rijeke Drago Gervais 2007.
Knjige pjesama: Sve ča mi rabi ovega prolića (2000), Posljednja topla noć (2002., sa Slađanom Lipovcem i Denisom Peričićem), Uvjerljiv vrt u elektroničkom obliku (2003., prijevod na engleski Hana Dada Banak), Breki i ćuki (2008) i Pristojne ptice (2008); slikovnica (s ilustratorom Svenom Nemetom) Kraljevićev san (2010)
 

Dodaci:

E. Rudan, Breki i ćuki, izbor iz knjige, 2012.
E. Rudan, Pristojne ptice, izbor iz knjige, 2012.
E. Rudan, Nježna bjelina naglaska, intervju, poezija, 2011.
N. Petković, Breki i ćuki, kritika, 2008.
N. Petković, Pristojne ptice, kritika, 2009.

Internetske stranice:

Moderna vremena Info: Breki i ćuki
Moderna vremena Info: Pristojne ptice
E-books: Evelina Rudan (poetry)
Booksa interview

21. prosinca 2011.

Pogledajte snimku susreta: Snimka - Branko Čegec

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Branko Cegec
Attendee key: Participant

Triptih – tekstovi o tekstovima – tu i sad, oko nas!

I. Pun mjesec u Istanbulu

Za onoga koji se uputio u drugo, na Drugoga, za onoga koji propituje vlastito mjesto i narav svoga jedinstvenog pjesničkog glasa u prostoru nepoznatoga, nesavladivog, ili onoga što je u različitim reliktima lektire ostalo kao „tamni vilajet“ – ciklus pjesama / knjiga Branka Čegeca Pun mjesec u Istanbulu specifična je vrsta „tamnog mjesta“ „Pjesma“ i „knjiga“ u procesu migracije čitanja i kretanja pisanja važne su klasifikacijske oznake koje opisuju poznato i provjereno: znamo o čemu govorimo, znamo gdje se nalazimo i prije nego li stignemo na odredište. Lakše nam je tako čitati, ako ne i pisati!

Susret s drugim, konflikt rasutog tereta koji putuje s nama, odricanje i pristajanje, usuglašenost teksta s neuhvatljivom magmom grada (ljudskih lica, u prvom redu) dotiče se, ili je u središtu, u naravi nove poezije Branka Čegeca. Uznemirujući okoliš, prisutnost ljudi, drukčijeg svijeta, istodobnost različitog u istom – fragmentira se, dekodira i spušta u prostor pjesme, koji je hirovit, višestruk, heterogen, neizvjestan…

Poezija je u svojoj procesualnosti i krhkosti, golosti i ranjivosti, paradoksalno, jedini pouzdan znak, mogućnost opstanka. Jednostavno: što može u kretanju gradom, njegovim drukčijim mjerama, razmjerima, aršinima, biti oslonac, sigurnost, pouzdanost, odnosno što jest pouzdano mjesto u mapi novog i drukčijeg, neprovjerenog iskustva? Tekst se nadaje kao sigurno i pouzdano mjesto: tekst nesigurnosti, straha, brige, gledanja, upiranja pogleda izvan mnogostrukosti, onkraj svjetla ili iza onoga što se predstavlja, prikazuje.

Mrmor glasova, predstava i pozornica, bitka i mir, prisutnost i odsutnost, dalekometnost znaka i naličje teksta: „fotografiranje je predstava/ iz koje izlaziš ozarena i sočna./ boja koktela nepodnošljiva je,/ znam da ga ne možeš popiti,/ ali sintaksa nepoznanica/ svaku mogućnost ostavlja otvorenom./ bizarni likovi kruže orbitom/ i izvikuju parole prodavača trešanja./ počinje bitka za galatasaray, trajekt i bešiktaš./ čim započne – završi!“ (Gore)

Riječ je o potrebi da se odredimo spram cjelovitosti, o izrazu nesvjesne težnje da se građom poezije, njezinim ritmom, disonancama i ponavljanjima, pouzdanim stihom i opasnom maštom, suglašenošću različitoga – osiguraju prostorno-vremenske koordinate. Što se hoće reći o zatečenom pjesniku, pjesničkom glasu, subjektu u novom okolišu: „izroniš iza stakla: ne vrištiš, ne surađuješ./ ulicom protutnje timpani i vještice./ zaskoči te mladost, snjegovi  na obrazima./ zatim ponoć: podivljala./ došli konji: otperjali./ sišla s neba: zakuhala./ niz lijevo, niz desno, niz grom, niz pakao:/ razlomak koji nitko ne razumije.“ (Kontrarevolucija).

Naravno, pokušava se odmah izreći zatečena razlika u tekstu, koji ne nastaje na dva odvojena područja, u dvije različite klimatske zone ili se pjesma / tekst strukturira upravo na opreci između urbanoga i zavičajnog, prošlog i zatečenog, čitanog i upisanog. Sve ono što je za knjigu pjesama Branka Čegeca Tamno mjesto bilo zapreka ili opreka, na osnovi koje je tekst nastajao, proizvodio se i bivao drukčijim glasom u prostoru suvremene hrvatske poezije, glas drugosti u odnosu na stanje stvari vlastitog pisanja i neizvjesnog kalendara poezije oko nas – sada je u lirskom dnevniku, divljem i istodobno kultiviranom zapisu iz Istanbula – dovedeno u pitanje.

Ali nije više moguće postavljati pitanja, jer nezaustavljivost i pokretljivost prostora u kojem traje „pun mjesec u Istanbulu“ traži drugu vrstu snalaženja, koordinaranja, kretanja, otkrivanja. Ono što se sada nabraja kao potrebno, istodobno je opis poezije Branka Čegeca koju čitamo: čitatelj je uvučen u labirint i maticu, magiju ove poezije, jer ona (poezija) nije njegov vodič, pouzdani palac, zastava ili balon u ruci. Nije iz toga nastala, to nije njezino rodno tlo, ona živi od istodobnosti glasova, zvukova, pamćenja i pročitanog, izgubljenog i zapisanog: „zvuk nije nešto na što pristajemo./ on nam se zasijeca u sve strane svijeta/ i rastura orijentaciju:/ gore je dolje, dolje je zapad,/ istok je naknadno i tako/ četrdeset tisuća kilometara./ taksimetar ne radi u sumrak/ dok zastoj je na mostu između kontinenata./ koja strana je mračnija?/ uvijek ona u koju dolaziš.“ (Padanje mraka na Istoku).

Jesmo li u čitanju došli do temeljnog znaka, razlomka i zajedničkog nazivnika: došli smo i otišli, pristigli u drugu odsutnost punog mjeseca u Istanbulu, isteklo je vrijeme imena i činjenica, kalendarsko, ali ono što nam doznačuju lica na ulicama Istanbula, egzistencijalnost i sudbina, upisano je na drugom polu značenja, na drugoj (mračnoj) strani mjeseca i stranice poezije Branka Čegeca.
 

II. Zapisi iz pustog jezika

Knjiga Branka Čegeca Zapisi iz pustog jezika ima višestruk, poliperspektivan karakter: ona je naličje izgubljene događajnosti, čiji (pjesnički) glas istrajava u kaotičnoj svakodnevici, u razlici, u odustajanju od završene i savršene slike svijeta. Fragmenti, mikroeseji, poezija – zapisi iz pustog jezika – nastaju na tlu demontirane kronologije, nesigurnog pamćenja kao sublimacija onoga što nas okružuje i žestoko se upisuje u naš vidokrug, u naša tijela, u govor. Nesputani govornik naizgled kritičkim monologom niže prizore iz neposrednog (društvenog) okoliša i sravnjuje ih s čitanjima Drugog i Drugih, pretvarajući ih u dokument kaosa u kojem živi, živimo. Riječ je o literaturi koja, na putu od grafita i plakata do priče i pjesme, potkopava vlastiti jezik, komentira i dovodi u pitanje statuse i uloge onih koji kreiraju postojeće stanje stvari – a ono nije ugodno, ugođeno onome što bismo zvali svojim životom ili prostorom sigurnosti. Zapisi iz pustog jezika pršte od provokativnosti i seksualnosti (teksta), koji sigurno više nije ekscesan, ili ne osigurava nedopuštenu mjeru straha, ali mijenja prostor gledanja i labirint (čitanja) teksta. Zapisi iz pustog jezika uznemirujući su pjesnički dnevnik, skriven u sms-poruke, nesigurno more i pamćenje, aluzije, citate i parafraze, u imena hrabrih i gubitnika u silovitost i borbenost… Između trošnog i vječnog, banalnog i patetičnog. Zapisanog, uzvišenog i pustolovnog. Žudnja i kaos – mjera su zapisa Branka Čegeca, a koliko god to bilo upitno (pisanje, upisivanje, utiskivanje znakova i značenja) – i jedini je mogući odgovor. Jedino moguće oružje. Jedina moguća obrana. Zasada.

III. Pokret otpora

Tekstove knjige Pokret otpora ispisivalo je u sedam godina vrijeme nesklono boljim običajima i uvjerenju da su časopisi (i knjige) pokretači kulture (društva, svijeta…). Branko Čegec u uvodnicima časopisa za knjigu Tema, u nerijetko košmarnom uredničkom dnevniku, bilježi manje ili više poznate činjenice o izlaženju i neizlaženju pojedinog broja, suradničkim i ne-suradničkim, financijskim nevoljama, autorima, knjižarama, sajmovima, festivalima, o prodaji, distribuciji, digitalnom i virtualnom – i o mnogo čemu drugom. Strast i zagriženost, upućenost u fenomene i nove kontekste izdavačkih i književnih praksi, upisana u njegove uvodnike, nadilazi prostor vlastitog interesa i prerasta u sliku zajednice čiji su životi neodvojivi od knjige i borbe s vjetrenjačama. Ironično i duhovito, nerijetko zajedljivo i melankolično, ustrajno i hrabro nižu se tekstovi – ispod crte, smisao i prostor, zašto, kako i za koga, tzv. kritika, era digitalnog, dobrodošli u nadrealizam… – koji su jednako važni za autore, kritičare, izdavače i svu onu hodajuću čitateljsku energiju koja se vezuje za knjigu kao presudan znak između čovjeka i jezika, prirode i kulture.

Učinimo taj pokret otpora, moglo bi se reći poletno i ambiciozno, ali upravo druga strana razumijevanja svijeta, iz jednoga drugog konteksta, podsjeća da su „načini na koje nešto ignoriramo jednako važni, ako ne i važniji od načina na koje nešto spoznajemo“ (G. Agamben). Krenimo, „pretražimo“ knjigu tekstova s onom mjerom ambicije kojom nam se nude dokumenti vremena, koji nam dostavljaju dovoljno znakova za mjeru vlastitog čitanja i pisanja, vlastitog života, sudbine.
(Miroslav Mićanović)
 

Bilješka o piscu

Dodaci:

B. Čegec, Pun mjesec u Istanbulu, izbor, 2011.

B. Čegec, Zapisi iz pustog jezika, izbor, 2011.

B. Čegec, Izbor iz poezije, 2011.

B. Čegec, Pokret otpora, izbor, 2011.

B. Čegec, Intervju, Quroum, 3-4-2011.

C. Milanja, Poetika B. Čegeca, kritika

M. Mićanović, Tamno mjesto, kritika

Internetske stranice (izvori):

www.brankocegec.com

29. studenog 2011.

Pogledajte snimku susreta: Snimka - Olja Savičević Ivančević

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Olja Savicevic
Attendee key: Participant

Olja Savičević Ivančević – arheologija sjećanja i restaurirani dnevnik odrastanja i nostalgije za osobnim izgubljenim rajevima

Autorica koja piše 'u fragmentima', ponajviše poeziju, a povremeno prilično uspješno i prozu, posljednjih godina nametnula se kao jedno od vodećih imena na književnoj sceni. Rođena 1974. u Splitu, odrasla u Kaštelima, piše i scenarije, songove za teatar i surađuje s raznim časopisima i radijima. U Slobodnoj Dalmaciji redovito objavljuje kolumnu u kojoj se najčešće osvrće na recentna književna djela. No, zasad nema novinarskih ambicija. Živi isključivo od svog pisanja. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost na zadarskom Filozofskom fakultetu. Postdiplomantica je studija književnosti. Živi u Splitu, udana je i majka djevojčice.

Do sad je objavila četiri zbirke poezije: Bit će strašno kad ja porastem (1988), Vječna djeca (1993), Žensko pismo (1999) i Kućna pravila (2007). Zaradom od prve zbirke kupila je bicikl, a Kućna pravila postala su primjer dobro napisane moderne poezije. Marko Pogačar opisivao je zbirku kao "arheologiju sjećanja i restaurirani dnevnik odrastanja i nostalgije za osobnim izgubljenim rajevima". Prozni pokušaji također su izazvali gotovo unisone pohvale kritike.

Zbirka priča Nasmijati psa (2006) nastala je kao produkt nagrade na natječaju AGM-a za najboljeg proznog autora, a teme priča protežu se od ljubavi i djetinjstva do smrtnosti i bolesti. Njen prvi roman koji joj je i ujedno učvrstio poziciju pri literarnom vrhu, Adio kauboju (2010), dalmatinski je vestern i dirljiva priča o odrastanju, surovosti sredine i jednoj nerazjašnjenoj obiteljskoj tragediji. Osobnu fascinaciju omiljenim žanrom spojila je sa grotesknom društvenom klimom naših sredina, napisala roman poetskim sredstvima i kulturna javnost, a i publika, ostala je više nego zadovoljna.

Olja je primila i našu najunosniju književnu nagradu, onu T-portala. Adio kauboju ušao je i u finale za nagradu Jutarnjeg lista. Tu nagradu je, u godini žena (kako su prozvali književničku 2010.), ipak primila Tanja Mravak. No, u Oljinoj karijeri ne manjka nagrada: nagrađivane su joj i kratke priče i poetske zbirke; za priču 'Heroj' dobila je jednu od njih: nagradu Ranko Marinković Večernjeg lista 2007. Po priči 'Vilma Gjerek mučena strastima..' snimljen je kratki film Sedam neodgovorenih poziva.

Nasmijati psa objavljena je i u Njemačkoj, kao i Adio kauboju koji je dobio više nego solidnu kritiku u Die Zeitu. Kao studentica uredila je zbornik Oblaci (zbornik Studentskog književnog kluba u Zadru) i kasnije, antologiju Na trećem trgu (antologija nove hrvatske priče BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore).

Zanimljivo je da piše i pod heteronimom Saška Rojc. Ne voli upotrebljavati riječ pseudonim jer on znači samo drugo ime. Sama objašnjava: heteronim predstavlja stvaranje novog autorskog identiteta sa specifičnim rukopisom, govorom, bibliografijom i autobiografijom. Saška Rojc objavljivala je u Quorumu, Zarezu, Temi, Poeziji, Vijencu... a izdala je Puzzlerojc (2006), pjesničku zbirku koju su opisivali kao nadrealnu. Puzzlerojc je objavljen i kao elektronička knjiga i kao prošireno tiskano izdanje.

Nedavno je provela mjesec dana u Istanbulu kao stipendist splitske udruge za promicanje kulture i umjetnosti 'Kurs' i tamo je, oduševljavajući se ljepotama Turske počela pisati novu zbirku poezije. U jednom intervjuu najavila je i pisanje ljubića, ne šaleći se. Trenutno piše i songove za predstavu Baba Jaga je snijela jaje u režiji Ivice Buljana.

Svestrana umjetnica i društveno je angažirana na splitskoj sceni. Posebno ju je ogorčilo divljačko nasilje na proljetnom splitskom gay prideu, a revoltirana je i stanjem svijesti ne samo u Splitu. Uvijek rado viđen gost na promocijama i tribinama, redovito je glas pacifizma i tolerancije. Kaže kako je ipak "unaprijed izgubljena i uzaludna svaka bitka protiv sloboda". Optimistična misao. Inače, završetak Adio kauboja također nagovještava slobodu. Kroz bijeg u slobodu. (Ivan Crnjac)

 

Bilješka o autorici

Dodaci:

O. S. Ivančević, Kućna pravila, poezija, izbor

O. S. Ivančević, Pisanje je udarnički posao, intervju, 2011.

O. S. Ivančević, Dvije priče iz Nasmijati psa

O. S. Ivančević, Adio kauboju, ulomci

M. Kolanović, Adio, kauboju, kritika

Internetske stranice (izvori):

Olja Savičević Ivančević - Facebook stranica

www.schruf.de

http://booksa.hr/dossier/63

31. listopad 2011.

Pogledajte snimku susreta: Snimka - Sanja Lovrenčić

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Sanja Lovrencic
Attendee key: Participant

Sretna putovanja kroz jedan ili više tekstova

(skica o romanu, romanima – naputak za druga čitanja)

Pretvaranje drame u priču, u roman, koji spletom neobičnih događaja postaje nesvakidašnji autorski dnevnik, samo je dio iznenađenja u knjizi Sanje Lovrenčić Dvostruki dnevnik žene sa zmajem. Na početku bijaše natječaj – kaže nam pripovjedačica romana – što zvuči poznato i upućuje nas na jedan drugi početak vezan uz Riječ i stvaranje. Tematiziranje narudžbe, život i rad umjetnika u tuđim zadanostima, uvod je u pustolovinu pisanja i iskušavanje priče i njezinih protagonista, žena u prvom redu.

Dvostrukost ovoga uzbudljivog i žanrovski neobičnog romana živi od savjeta o pisanju do ženskih utopija i traganja za onim što nas sve zaobilazi. Tko je žena sa zmajem? Što je u njezinu jeziku bliskosti duhovito i ironično, ritmično i gipko, poznato i nepoznato? Gdje je granica između strahova i iluzija? Ako je stvarnost uvijek u prednosti? – kako dvoji žena sa zmajem, ne preostaje nam nego čitati njezin dnevnik s hrabrošću, nositi se s riječima dirljivim i riječima od bijesa – upravo kako je izvedeno i zapisano!

Ali što je bilo prije: Kolhida, Portet kuće?

U ovoj pripovijesti, na tragu "fantastičnog realizma", govori se o zemlji koja je nekoć bila more (mitska Kolhida, bez Argonauta), vlažnoj dolini između visokih brda. Tu, na jednom od nižih obronaka, postoji trideset šest kuća; njihovi stanovnici žive oskudnim životom, uzgajajući kukuruz, posve se prepuštajući uvjetima u dolini, nepostojanosti i laganom klizanju tla. Među njima je i klesar, koji se odlučio suprotstaviti nestalnosti te zemlje gradeći put od bijelih ploča sa zapisima. On također prenosi staru priču o splavaru koji se ponekad, za velikih kiša i vrućina, spušta na splavi s ledenjaka; priča kaže da će splavar, kad dođe, neko vrijeme kružiti močvarama, a kad bude odlazio, otići će i netko iz kuća, netko će umrijeti, a netko "proći kroz mijenu".

Jasno je da smo sada na putu bezglavog pamćenja onoga što smo čitali i pisali, opisivali.
Ali riječ je o tomu da se nakon razgovora o pisanju, potraži vlastiti tekst – vodič kroz labirinte različitih tekstova Sanje Lovrenčić – sretno!

(Miroslav Mićanović)

 

Bilješka o autorici

Dodaci:

Sanja Lovrenčić, Aupoetika, kritika, tekstovi, Quorum, 2002.
Sanja Lovrenčić, Godina bez zeca, ulomak
Sanja Lovrenčić, Izbor iz poezije
Sanja Lovrenčić, Izbor iz proze
Sanja Lovrenčić, Tri misa, slikovnica
 

Internetske stranice (izvori)
Autorska / izdavačka: www.sanja-lovrencic.hr; www.mala-zvona.hr
Intervju na YouTube-u: http://www.youtube.com/watch?v=gH3nVdo2zgQ
Prikazi autoričinih fantasy knjiga: www.fantasy-hr.com