29. rujna 2011.

Pogledajte snimku susreta: Snimka - Zvjezdana Jembrih

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Zvjezdana Jembrih
Attendee key: Participant

Put u nepoznato
(zapis o zapisu: priča, putopis – prošlo i buduće)

Čitatelji i kritika gotovo su redovito naglašavali ono što je vidljivo u djelovanju, umjetničkoj praksi Zvjezdan Jembrih: "Zvjezdana Jembrih je slikarica. Zvjezdana Jembrih je ujedno i restaurator." Naravno, teme priča, poezije i putopisa nerijetko se poklapaju s njezinim profesionalnim interesima, ali upravo je moguća sličnost, istodobno mjesto razlike.

Pripovjedačka strategija, položaj spram prošlosti koja živi u svojim protagonistima, pisanje kao komentar, na rubu eseja i povijesti, daje njezinu pisanju na osobitoj važnosti. Iris Supek će se pitati i odgovoriti na nužnost i skladnost teme, fabule i sadržaja: "Zašto ispisujemo i guramo neko zvanje kao moguću potporu uvijek nedostatnim tumačenjima jednog pisma? Mislim da je u ovom slučaju, u slučaju Jembrihove, nemoguće izbjeći paralele, već stoga što se tako moćno nameću. I kao što popravlja, liječi slike, vraća izgubljenu svjetlost površinama, tako priče, mitemi i legende ove spisateljice izviru iz neke gotovo iscjeljiteljske zasade i gredice duha."

Iskorak iz prostora suvremene hrvatske proze, i njezine nerijetko opsesivne potrebe da se uhvate slike svakodnevnoga, govornoga, urbanoga, radi u suglasju sa senzibilnošću vremena, koje se nerijetko zalaže za različito u jednome, ili govori jedno o različitome. Postmodernističkoj neodređenosti pridaje se stilska ujednačenost i preciznost priča o ljubavi, mržnji, pjesama o početku i kraju svijeta teksta, putopisa o obilježenim i neobilježenim mjestima na kartama zavičaja, užeg i šireg, njezina, moga i tvoga…

Ozbiljnost pisanja o prošlosti i prošlom, vjernost odgovornosti pisanja, narušava se uključivanjem fragmenta, citata, parafraziranjem i izokretanjem, ili jednostavno ona nas privlači fantastičnom slikom svijeta koji je ponekad zaboravljen, zaustavljen.

Ili, drukčije rečeno: "Put kroz priče Zvjezdane Jembrih ulazak je u sinopsis puža. Ponavljanje kao prosede, repeticija kao ritam, nelagoda i čežnja. ne može se stati u strategiji zavojnice, labirinta, puža (već kako želite). Toj tapiseriji kraja nema." (I. Supek)

Skoro da bismo se na ovom mjestu, zaključku o beskraju i zaustavili, ali onda je na redu putovanje putopisom, otkrivanje prostora, uzajamna veza hodanja i gledanja. Intervencije u prostoru: premetima i bojama radi se nova topografija duhovnoga i stvarnoga prostora. Intervenira se: za koga ili za što?

Ono što je oku vidljivo postaje i za jezik uzbudljivo, obična sadašnjost postaje nakon čitanja tekstova Zvjezdane Jembrih tzv. bolja prošlost. Ili izvjesna budućnost. Put u nepoznato. Pustolovina i užitak čitanja.

Ima li bolje preporuke?!

Bilješka o autorici

Dodaci:

Izbor iz poezije

Janusove sestre kćeri nevjeste (izbor priča)

Putopisi

Neobjavljeni putopisi

Recenzije knjiga Z. Jembrih (više autora)

20. lipnja 2011.

Pogledajte snimku susreta: Snimka - Ivica Prtenjača

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Ivica Prtenjaca
Attendee key: Participant

Dobrodošao u okrutnost s kojom počinje pjesma
(Poezija = Ivica Prtenjača)

Čiteljsko iskustvo upozorava da se nerijetko teško odvajaju uloge i namjere govornika u tekstu pjesme i da ideja o poeziji "koja se izlaže" završava u području izgubljenih glasova ili njezinu svjesnom prepariranju koje znači poziv na čitanje. Tekst koji se izlaže prerasta u samoizlaganje, izlažem sebe kroz tekst, izlažem se upisujući o tekst ono što bih htio, ispunjavam prazninu kojoj ne znam početak i ne znam što bi ona bila. Uglavnom, psihoterapeutski poznato, za poeziju ponekad zanimljivo.

Poziv na čitanje naizgled je obvezujući samo za čitatelja, ali nije zanemariv trud što je sve pjesnik, govornik i sudionik "u dobrodošloj okrutnosti kojom počinje pjesma" bio spreman učiniti i što se ispod ponuđene „slobode pisanja“ sve skriva.

Što je u projektu pjesme?

Uvjerljiva domišljenost snažno se i samouvjereno iskazuje već u pažljivo odabranu naslovu pjesme. Naslov je u imperativu, u skladnosti koju očekujemo od stiha, naslov nije pasivan, uobičajen nego je uvod u njezino središte, u njezinu temu. Priziva se ogoljelost i snaga (dođite sa sjekirama), mijenja se mjesto subjekta i objekta, gdje nijedno nije neutralno i opozivo (Čovjek sanja ranu, rana sanja čovjeka), izražavanje, uzvik, zamjena svakodnevnog za fragment, za, činilo se, neupitne vrijednosti, za izmicanje i uzmak, za otvorenu temu. Istodobno, većina je pjesama bez svoga punoznačnog naziva, mjesto je prepušteno signalima, uobičajenim zvjezdicama i pjesme-tekstovi su ponekad i naizgled dio neke veće cjeline ili plutaju u vlastitoj obezglavljenosti, ilustrirajući same sebe.

Pažljivo slagane, s izabranim riječima i mjestima, ritmične i aluzivne pjesme Ivice Prtenjače stvaraju osjećaj užitka, užitka onoga koji se upisuje u riječi, koji se ogleda u njihovu sjaju i mogućnosti da budu i ono što, inače, nisu, što ne mogu i što ne bi smjele biti. On je njihov moćni govornik, on ih omekšava i premješta, on uključuje glagole i traže im sretnu putanju.

Poezija je to lijepih sintagmi. Poezija je to istodobno uporna pisca koji u riječima-znacima traži njihovu iluminirajuću moć, slobodno se vrti s riječima koje su već bile u toliko drugih konteksta (suze, misao, ribar, pjesma, mreža, naranče, rana, šišmiš, ponedjeljak, smrt, košulja, užas...) I sve one mogu biti udaljene, ozbiljne, moguće, tužne, mlade, neprohodne, dobre...

Riječ je, dakle, o pokretnoj i gibljivoj mreži riječi i njezinih bližih i udaljenijih značenja, riječ je o uživanju pozivanja, pisanja. Napetost od kojih se ta poezija stvara možda nikad nije postojala, ali ona svakako ne podnosi samoću, ona se razrješava u oku, pogledu i iskustvu Drugoga.

Što je to Drugo u poeziji Ivice Prtenjače?

Ako je u ranijim pjesmama odustajanje od intimnosti i subjektivnosti, bilo znak da se u pretpostavljenom zajedničkom "mi" krije dio patnje ili se o njoj ne govori, sada se uživa u mogućnosti govorenja o opasnom, okrutnom, neuhvatljivom. Razumijeva se pisanje poezije kao pustolovina i strast lijepoga govorenja (pisanja) o opasnom, okrutnom.

Sintagma koja se nameće i razotkriva svu opasnost poezije koja se u dovoljnoj mjeri ne izlaže nego poziva jest: slatki otrov. Slatki otrov se odnosi na ono što postaje dio nas i mi ne možemo bez njega: bolest i užitak, propast tijela u poliperspektivnoj slici svijeta...

Govornik je duboko svjestan sveprožimajućeg karaktera lijepoga i nestvarnoga i on mu odgovara spremnošću na dijalog sa svakodnevnom prolaznošću tijela i potrošnji govora. On mu hoće pridodati važnost, on piše i u području i prostoru pjesme upisuje vlastito disanje, kao svoje postojanje, kao jedinu nadu. Čitatelj će biti zaogrnut i odgovoriti pozivu, pozivu na bilo što, jer to zvuči pustolovnost, bijeg od samoće, zajedničko disanje, znači čežnju za onim drugim, nestvarnim i dalekim. Znači baš kao što se sada same zapisuju riječi odgovora na pjesnikov poziv: dođite... (Miroslav Mićanović)

 

Bilješka o autoru

Dodaci:

Dvije priče iz knjige Kod Yvesa
Ciklus pjesama "Lao Ti i ja"
Novi tekstovi (poezija, proza): Boks, Portir
Intervju Čudan osjećaj smirenosti, 2011.

Knjiga pjesama Pisanje oslobađa
http://www.elektronickeknjige.com/prtenjaca_ivica/pisanje_oslobada/index.htm

Knjiga pjesama Yves
http://www.elektronickeknjige.com/prtenjaca_ivica/yves/index.htm
 

20. svibnja 2011.

Pogledajte snimku susreta: Snimka - Damir Miloš

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Damir Milos
Attendee key: Participant

Govor o meni, tebi i drugome: svijet i jezik u prozi Damira Miloša

Više je različitih mogućnosti čitanja tekstova – priča i romana Damira Miloša, čitanja koja se međusobno uključuju, ali ne dopuštaju jednostrano razumijevanje i tumačenje njegova spisateljskog svijeta. Jedan je pol njegova pisanja onaj u kojem govorimo o dječjem svijetu, svijetu djece i odraslih, čini ga Bijeli je klaun, koji je potvrdio njegov status i uvrštavanjem u lektiru.

Sedmo izdanje Bijelog klauna, knjige često nazivane hrvatskim Malim princem, ilustrirao je Lovro Artuković, ilustracije su crno-bijele jer, kao što vjerojatno znaju svi oni kojima je Bijeli klaun bio u školskoj lektiri, dječak iz ovog romana ne razlikuje boje i u rješavanju tog problema pomaže mu starac kojeg susreće u šumi. Granica tzv. dječje književnosti i književnosti za djecu sasvim je proizvoljna i kritika je s pravom upozorila da je Bijeli klaun "kao i svaka dobra knjiga za djecu, ujedno i knjiga za odrasle". (S. Bukovac) Teško da su autoru romana, s obzirom na to da on tvrdi da mu je temelj pisanja izvan vlastite biografije i hrani se teorijom, bliska čitanja u kojima se sudbina njegova slika poistovjećuje sa sudbinom svijeta u kojem živimo.

Glavni lik Dječak svijet promatra vizurom ozbiljnosti i čuđenja, i jedino što može vidjeti jest potpuno sivilo: ljude koji su izgubili sustav vrijednosti i u žurbi da zgrnu što više novca zaboravljaju smijeh, dobrotu, ljubav i ljepotu; vide sive i prljave gradske ulice na kojima nemilosrdno juri bezbroj automobila... I kada uz pomoć Starca spozna vlastitu boju, bijelu boju djetinjstva i nevinosti, Dječak u odori klauna — potpuno bijel, tek s plavom suzom na obrazu, odlazi iz cirkusa, korača svijetom, gleda ljude i čudi se. A priča se da će bijeli klaun hodati svijetom sve dok oko njega ne budu živjeli sretni ljudi. (K. Peternai). Međutim, ne treba naglašavati da autorovo razumijevanje vlastitog teksta nije jednako onomu što u njemu pronalaze čitatelji, kritika. Poziv na čitanje Bijelog klauna odgovara njegovoj važnosti i vrijednosti koju su prepoznali i čitatelji i kritika: "Pročitajte knjigu i pozdravite dijete u sebi. Vi kao dijete, s djetetom iz priče pođite ruku pod ruku u potragu za svojim bojama i onim ljudima koji će imati vremena tražiti svoju sreću. Podsjetite se kako se gleda zatvorenih očiju, kako se nalaze boje u onome što je sivo. (A. Hribar)

Drugi pol pisanja Damira Miloša jesu romani (i priče) koji istražuju područja i mogućnosti pisanja, pripovjednih strategija – dakle, oni koji se naizgled (ili doista) žele odvojiti od uobičajenoga načina razumijevanja književnog teksta. Je li to moguće, hoćemo se li s tim složiti, možemo li na to pristati, može li se tako pisati i čitati – možda je odgovor najbolje potražiti u romanu Cesta!

Gdje smo i na kojoj cesti u romanu Damira Miloša Cesta? Orijentacija u prostoru njegova pripovijedanja, ispražnjenom od privatnosti i biografije, povijesti i pamćenja nameće se kao odlučujuće pitanje za putnika, suputnika i čitatelja. Cesta je živo paradoksalno mjesto stvarnosti koje se objavljuje u svojoj praktičnoj vrijednosti – troma u zadanim koordinatama i istodobno pokretna vrpca u prijenosu ljudi i roba – cesta je istodobno poprište različitih signala, znakova, vibracija i promjena.

Mjesto prolaznosti i potrošivosti, prostor žudnje za nepoznatim i dalekim, nedosežnim. Pisanjem se odmičemo od poznatoga i očekivanoga, upisanoga. Upućeni smo na cestu i vezani za nju različitim figurama, krug njezinih radijacija iznimno je snažan i određen, obilježen nedvosmislenim pravilima i stranama. Priča se bajka o stvarnom, patetično se iznova upisuje i skriva... Pripovjedač Ceste priča zanemarujući postojeću regulaciju i stvara sjene i privide, galeriju slučajnih prolaznika i likova koje smo gledali ili sanjali u divljinama i zabitima. Obuhvaća nas i uvlači u sebe svijet onostranosti, bizarnosti, opasnih mjesta i susreta.

Putovanje romanom Cesta traje u napetosti koja je u temelju njegova pripovijedanja, pouzdani se znakovi brišu da bi se ispričala priča i razvio događaj u svojoj prvotnosti, izvornosti. Ali prvoga i originalnog nema – ni za pripovjedača ni za putnika ni za čitatelja – jer kad smo na putu, na cesti već smo opremljeni glasom, predajom, pričom, manje ili više pouzdanim vodičem. Magija pisanja i pustolovina jezika, zbog koje se velikim dijelom priča u romanu otima kontroli njezina pripovjedača, oslobađa nas i zavodi, zaustavlja na usputnim postajama, raduje i plaši slučajnim otkrićima. Gdje završava cesta? – pitamo se na njezinu početku. Gdje počinje cesta? – pitat ćemo se na njezinu kraju. Je li povratak moguće i ponavlja li se ono što je već bilo bajka ili stvarnost. Ne stižemo se pitati i ne očekujemo konačan odgovor, jer na svakoj dionici nastaje nova i nepredvidljiva mapa naše (čitateljske) pustolovine. Ima li bolje preporuke za čitanje, za putovanje!
 

Bilješka o autoru

Dodaci:

Bijeli klaun (ulomak iz romana)

Izbor priča iz knjige Meke ulice