30. ožujka 2011.

Pogledajte snimku susreta: Snimka - Krešimir Bagić

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:

Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view

Recording ID: Kresimir Bagic

Attendee key: Participant

Dobrodošlo je pitanje gdje se zatječemo ulazeći u složenu mrežu jezika poezije Krešimira Bagića – jer u njemu je (u pitanju o mjestu s kojeg čitamo tekst) možda začetak razumijevanja učinkovite jednostavnosti i magije riječi koja nas zavodi i drži budnima u polutami predgrađa. Jezik nas gleda, priopćava nam svoje želje, misli pjesnik. Stupajući u pokretno i dinamično područje teksta pjesme, potpisnici smo saveza s Drugim, prepuštamo se vodiču kroz carstvo znakova koji pred našim očima nastaju "kao da se čitav jezik upravo probudio". Fenomen glasa i riječi, jezika i sna prošiva njegovu poeziju kad između umora i spokoja izranjaju zračni stanari, dječaci koji love ribe ili Blaž koji skače u vodu, kad ljudi jedni drugima nazivaju dobar dan. Kad se susreću naizgled udaljeni i nespojivi svjetovi, kad jezik raste prema unutra, nešto nastaje ili nestaje na rubu osmijeha.

Riječ je o stanovitom učenju svladavanja prostora i jezika, o njegovu rasprostiranju, o procesu u kojem se neprekidno krećući naprijed pitamo o onome što smo prošli, što smo pročitali. Dok tražimo izlaz iz labirinta, (pjesničkog, našeg i njegova) iz školjke svijeta, izloženi smo "moru zvukova", asocijacija i novih smislova, iz kojih se izdvaja ono privlačno, neobično i pomaknuto. Nudi nam se kao putokaz, kao spasonosni trag za kojim možemo krenuti, po kojem možemo ucrtati vlastiti put.

Signali koje nam autor (pjesnik) odašilje iz svojih pjesama šire se kao radijacija glasova hrvatskih pjesnika (A. B. Šimić, I. Slamnig, D. Dragojević, A. Žagar...), kao zvuci gradova i drugih kultura, kao jeka pjesnika zaljubljenih u ljepotu riječi i svakodnevne rituale. Kao dijalog s onima koji zanosno pjevaju o cvijetu, ulici, ženi. Traži se i ugađa nevidljivo glazbalo vremena koje zvoni od virtuoznosti  i običnost riječi koje čujemo u prolazu...

Krešimir Bagić je pjesnik koji se predaje igri riječima, onoj neobuzdanoj radosti kad se miješaju bjelina stranice i snijega, rast cvijeta i brda, imena bliskih i dalekih mjesta.

Krešimir Bagić je pjesnik koji se odupire unaprijed strogo zadanim pravilima, ali – s druge strane – upravo su njegovi tekstovi plod upotrebe viška mogućega, stvarnoga i, istodobno, nastaju odustajanjem od nekontrolirane upotrebe značenja. Njegova poezija izrasta iz prijepora koji se razvija u plutajućem i vibrirajućem događanju riječi i odgađanju da nešto završi, da bude konačno. (…)

Riječ je o pjesniku koji se upisuje u nove knjige s prtljagom iskustva koje pretvara u zavodljivu glazbu „riječi slatkih kao smokve“. Rad s poznatim alatima sada je gotovo spasonosno sredstvo da se u ne-upisani anonimni svijet ugrade nove figure i glasovi. (…)

Riječ je, svakako, o pjesniku opremljenom za putovanje na različite udaljenosti i nedorečenosti jezika, onom koji je spreman strpljivo čekati što će nastati (što će se izdjeljati) iz "nemogućeg rebra".

Riječ je o pjesniku koji upotrebljava vlastiti umor i ne opire se prostranstvima dječjih crteža, preobrazbi predmeta i stvari, prešućenim pogledima, slijepim šumovima, krošnjama i cvjetovima.

Krešimir Bagić je pjesnik koji voli unijeti red u nered i ne bježi od kronologije neizvjesne pustolovine pisanja, bavljenja riječima i njihovim magijskim učincima. Osvjetljavati osvijetljeno ili dodirivati mrak, opipavati neuhvatljivo i započeti ni iz čega nije strano njegovoj igrivosti i strasti pisanja, stvaranja.

Jesmo li se približili središtima događanja, jesmo li bili sudionici ili svjedoci dok smo čitali i dok čitamo njegovu poeziju? Što se dogodilo na kraju? Je li priča završila ili tek počinje?

I jedno i drugo, rekli bismo.


Bilješka o autoru:

Krešimir Bagić rođen je 16. siječnja 1962. u Gradištu. Objavio je sedam knjiga pjesama: Svako je slovo kurva (s B. Gregorićem – nagrada "Goran", 1988), Između dva snažna dima (1989), Krošnja (1994), Bršljan (1996), Jezik za svaku udaljenost (2001), Le palmier se balance (Pariz, 2003), U polutami predgrađa (2006) i Trebalo bi srušiti zidove (nagrada "Dobriša Cesarić", 2011).

Autor je znanstvenoesejističkih knjiga Četiri dimenzije sumnje (koautor, 1988), Živi jezici (1994), Umijeće osporavanja (1999) i Treba li pisati kako dobri pisci pišu (2004), zbornika Važno je imati stila (2002) i Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor (2006), književnokritičke knjige Brisani prostor (nagrada "Julije Benešić", 2002), antologijskih izbora suvremene proze Poštari lakog sna (1996) i Goli grad (2003; slovenski prijevod: Golo mesto, 2005; poljski prijevod: Nagie miasto, 2009) te Rječnika Trećeg programa (1995).

Pjesme i stručni tekstovi prevođeni su mu na dvadesetak jezika. Bio je urednik u Studentskom listu, Quorumu, na III. programu Hrvatskoga radija, voditelj Sekcije za teoriju književnosti, dopisnik Sportskih novosti sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj. Radio je kao lektor za hrvatski jezik i književnost na Sorboni (1996-99) i bio voditelj Zagrebačke slavističke škole (2005-09). Šef je Katedre za stilistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

 

Dodatak:

Izbor iz knjiga pjesama: Bršljan, Jezik za svaku udaljenost, U polutami predgrađa i Trebalo bi srušiti zidove

Prve dvije samostalne zbirke dostupne su na elektroničkim knjigama:

Između dva snažna dima i Krošnja

28. veljače 2011.

Pogledajte snimku susreta: Snimka - Ivana Simić Bodrožić

Prilikom pristupanja snimci ponekad su potrebni i ovi podaci:

Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view

Recording ID: Ivana Simic Bodrozic

Ivana Simić Bodrožić poznata je hrvatskoj književnoj (kulturnoj) javnosti kao autorica čitane i nedvosmisleno hvaljene knjige pjesama Prvi korak u tamu, za koju je dobila nagradu Goran za mlade pjesnike (2005). Roman Hotel Zagorje – brojnim novinskim i časopisnim kritikama, razgovorima i raspravama u medijima, na tribinama, reagiranjima čitatelja – brzo je postao književni događaj. Čitalo se i govorilo o romanu zbog njegove teme, zbog usmjerenosti njezina pripovijedanja na ono što pripada djetetu u odrastanju, ali istodobno je i dio traume zajednice u čije se ime govori i piše.

Poezija Ivane Simić Bodrožić pisana na iznimno emocionalan način, govori o iskustvu gubitka oca, nestalog u ratu, o progonstvu i osjećanjima (tjeskobe, straha, neizvjesnosti...). Tajna „prvih koraka u tamu“ nije samo u sigurnosti i jednostavnosti njezina pjesničkog glasa, u sposobnosti da se ponudi pregledan plan pjesme nego u načinu na koji se upisuje u tekst vlastiti život i sve ono što nam se događa izvan nas i ne našom voljom, željom ili krivnjom. Prvi korak u tami izbjegava zamke unaprijed podrazumijevanih istina, ali i ne bježi od onih koje su neugodna, zvuče kao svjedočenje, kao prisutnost dok se događalo zlo, ili kad se naknadno otkrivaju razlozi vlastite uskraćenosti, zakinutosti i gotovo socijalne podređenosti. To je glas "naših", onih koji su prošli jednako ili slično. Vibrantno i nedovršeno, osmišljeno i intuitivno ispisan je lirski pjesnički dnevnik odrastanja, koji ne počiva na povijesnoj kronologiji i istini nego se s ruba traži uvjerljivost u jeziku, u fragmentu priče, u pamćenju...

foto: Biljana Gaurina/CROPIX

Povijest i pamćenje nerijetko su korišteni u literaturi, podvrgnuti različitim tipovima autobiografskih iskaza, uobličeni zbog svjedočenja, zbog spašavanja od zaborava, ali roman Hotel Zagorje je sve to i daleko više od toga. Pisan iz perspektive one koja odrasta Hotel Zagorje je drukčija knjiga, roman koji govori o svijetu prognaničkog smještaja, danima u kojima se više nitko nije zgražao nad vijestima o ubijenim poznanicima, o Vukovarcima zaboravljenim u Zagorju, o mami koja provaljuje u napušteni stan, o vidovnjacima koji pružaju nadu da će se netko od nestalih vratiti.

Riječima Ivane Simić Bodrožić o pisanju, romanu, emocijama...
„Kroz to kaotično razdoblje devedesetih, kroz život koji nam se tada odvijao na raznim adresama, život u prognaničkom smještaju koji smo dijelili sa stotinama drugih, vidjela sam toliko sudbina i čula nevjerojatnih životnih priča. Ideja o romanu rodila se baš iz te pomisli, šteta bi bilo da se sve to zaboravi.“

„Pisali su mi ljudi koji su se zahvalili što sam ispričala njihovu priču, mladi moje generacije koji su mislili da nešto s njima nije uredu i da su sami u svom osjećaju, neki koji su iskreno progovorili o svom sramu zbog ponašanja prema prognanicima, čitatelji iz Srbije koji su samo htjeli napisati pismo potpore i ispričati mi nešto o svojim sudbinama u sistemu u kojem su živjeli tada, čitatelji kojih se naprosto dojmila priča.“

„Sebe nisam čuvala od autentičnosti emocije i mislim da je to ono što čitatelji prepoznaju, i tako je uvijek bez obzira na količinu fikcije koju ugradiš u djelo, to se naprosto osjeti, kad ti je namjera napisati poštenu knjigu. Jedan prostor u meni je svakako završen, ali on opet otvara novi koji na njemu izrasta.“

Bilješka o autorici
Ivana Simić Bodrožić rođena je 1982. godine u Vukovaru. Apsolventica je studija filozofije i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za knjigu pjesama Prvi korak u tamu dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike i nagradu Kvirin Matice hrvatske Sisak u kategoriji za najbolju pjesničku knjigu autora do 35 godina (obje 2005). Pjesme su joj objavljivane u domaćim i inozemnim književnim časopisima, izborima i antologijama (Utjeha kaosa, 1995-2005). Prava za objavljivanje romana Hotel Zagorje (Profil, Zagreb, 2010) otkupio je ugledni njemački izdavač i prema njegovu se predlošku radi scenarij za film.
 

Dodatak:

Ulomci iz knjige pjesama Prvi korak u tamu, SKUD I. G. Kovačić, Zagreb, 2005.
Ulomci iz romana Hotel Zagorje, Profil, Zagreb, 2010.
Intervju s I. S. Bodrožić objavljen u časopisu Tema

26. siječnja 2011.

Pogledajte snimku susreta: Snimka - Zoran Ferić

Zoran Ferić, kontroverzni hrvatski pisac i srednjoškolski profesor, pripovjedač, redoviti kolumnist i povremeni esejist, voditelj radionica kratke priče, sudionik hrvatskih i europskih festivala kratke priče, sajmova knjiga, literarnih salona i književnih tribina, rođen je 1961. godine u Zagrebu, gdje je diplomirao kroatistiku na Filozofskom fakultetu. Objavljuje od 1987. u nizu novina i časopisa (Polet, Studentski list, Pitanja, Oko, Quorum, Plima, Nacional…). Smatra ga se vlasnikom jednog od najkonzistentnijih i najzanimljivijih proznih rukopisa posljednjeg desetljeća. Naglašava se da je taj "najveći hipohondar hrvatske nove proze", kako ga nazivaju u medijskim predstavljanjima, jedan je od najvećih majstora kratke priče koju su iznjedrile devedesete.

Kao pripovjedač javio se potkraj osamdesetih godina, unutar naraštaja pisaca okupljenih oko časopisa Quorum. Potpunu afirmaciju stječe u drugoj polovici devedesetih objavljivanjem knjige priča Mišolovka Walta Disneya (1996), u kojoj su već bitne značajke njegove proze: groteskna fantastika, sklonost apsurdnom, bizarnom i crnohumornom, zanimanje za bolest i fiziološko. Ulazi u najuži krug najpopularnijih i najcjenjenijih hrvatskih prozaika i ugled potvrđuje drugom knjigom, stilski izbrušenijih i kompozicijski složenijih priča Anđeo u ofsajdu (2000), koja se tematski naslanja na prvu. Roman postiže izniman tržišni uspjeh i, uz prestižne književne nagrade, u anketi tjednika Nacional proglašen je proznom knjigom desetljeća u Hrvatskoj.

Nakon kultnih, nagrađivanih, prevođenih i od kritike i čitatelja hvaljenih knjiga "crni niz" nastavlja i završava trilogiju romanom Smrt Djevojčice sa Žigicama (2002). Knjigom kolumni Otpusno pismo (2003) i roman Djeca Patrasa (2005), potvrđuje umijeće pisanja i opisuje, kako i sam navodi, brojne paranoje običnog čovjeka, vlastite užase i gađenje nad životom te osnovnu ljudsku tragediju: nemoć. Pisano je da je Z. Ferić ljubitelj literarnih parabola. Iza njegovih priča proviruje, ili im se bar može pripisati, implicitna polemika s bolešću trenutka koji živimo. Konstruirajući apsurdne i groteskne pripovjedne svjetove, on vrlo lukavo i prijemčivo alegorijski slika prostor koji nas okružuje.

Hrvatska kritika je ne jedanput Z. Ferića potvrdila kao "stanovnika najgornjeg doma hrvatske proze", a čitatelji mu osigurali status jednog od najčitanijih hrvatskih pisaca, koji ih je oduševio svojim stilom i iskrenošću. Istina je da i jedni i drugi potvrđuju njegovo mjesto u vrhu hrvatske proze, ali i status autora koji je svojim sarkastično-rugalačkim stilom stvorio svijet s kojim se hrvatska proza nije srela.
 

Biobibliografska bilješka o autoru