Pisci na mreži - 27. travnja 2016. od 17,00 do 18,30 sati. gošća: Ivana Šojat-Kuči
Voditelji programa : Mirela Šikić-Barbaroša i Miroslav Mićanović, AZOO
Snimka susreta
Gošća 54. programa Pisci na mreži je Ivana Šojat-Kuči, autorica koji se u opsežnim romanima zaputila u „popravljanje svijeta“, vjerujući da je to put od pojedinačnog prema općem, ili za opće, što samo znači da smo u složenom tekstu svijeta gdje se nerijetko završi u labirintu i tjeskobnosti njegovih granica i ograničenja! Ali ne mora uvijek biti tako…
Namjeranam je danas u razgovoru s Ivanom Šojat-Kuči, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemoda su za ovu priliku razgovor s Ivanom Šojat-Kuči, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Ivane Šojat-Kuči da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Autorski tekstovi
I. S. Kuci, Ruke Azazelove, 91-98, 107-118
I. S. Kuci, Ničiji sinovi, 5-30
Linkovi – elektroničke knjige (Južne životinje, Naizgled)
http://blog.vecernji.hr/obzorja/ivana-sojat-kuci-i-breme-hrvatske-sutnje-6088
http://www.slobodnadalmacija.hr/scena/kultura/clanak/id/101673/ivana-sojat-kuci-zene-moraju-biti-jake
Bilješka o autorici
Ivan Šojat-Kuči, rođena 26. veljače 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju (novinarsko usmjerenje) i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Studij je kraju zapravo priveo Domovinski rat u koji se još početkom kolovoza uključila kao dragovoljac. 1993. odlazi u Belgiju gdje je živjela osam godina, završila studij francuskoga jezika. Godinu dana radila kao dopisnik Glasa Slavonije iz Bruxellesa. Već petnaest godina aktivno se bavi književnim prevođenjem. Suradnik je brojnih časopisa: Književna revija, Europski glasnik, Mogućnosti, Književna rijeka, Zarez, Quorum, Kolo, Nova Istra, Vijenac, Dubrovnik, Forum, Književna Republika, Poezija, Riječi, the Ugly Tree i Le Fram. Osam je godina pjevala alt u opernome zboru HNK-a u Osijeku, gdje je već pet godina urednica kazališnih izdanja. Od 2003. je članica Društva hrvatskih književnika, a od 2010. i članica Hrvatskog društva pisaca. Nakon petnaest godina bavljenja književnim prevođenjem s francuskog i engleskog jezika, iza sebe ima više od pedeset naslova prevedenih za prestižne hrvatske nakladnike. Objavila je knjige pjesama Hiperbole, Uznesenja, Utvare i Sofija plaštevima mete samoću, zbirku eseja I past će sve maske, novela Kao pas, Mjesečari i Ruke Azazelove, romana Šamšiel, Unterstadt, Ničiji sinovi i Jom Kipur. Roman Unterstadt je 2010. nagrađen godišnjom nagradom Vladimir Nazor za književnost, nagradom Ksaver Šandor Gjalski, godišnjom nagradom Josip i Ivan Kozarac te književnom nagradom Fran Galović. Iste je godine ušao i u najuži izbor za nagradu Meša Selimović te nagrade T-portala i Jutarnjeg lista. 2012. Unterstadt je dramatiziran i premijerno izveden u HNK-a u Osijeku u režiji Zlatka Svibena. Poput romana, i predstava je 2013. dobila niz važnijih nagrada. Kao dramaturginja, dramatizirala je Kozarčevu pripovijetku „Tena“, a njezina je dramatizacija „Lipa si, Teno!“, u režiji Roberta Raponje, na noćnoj sceni HNK-a u Osijeku, premijerno izvedena 2. prosinca 2010., a još je i sada na repertoru kao najdugovječnija predstava Noćne scene. 2015. u ZKM-u je premijerno izvedena njezina duodrama Elza hoda kroz zidove nastala prema motivima romana Unterstadt. Romani su joj prevođeni na njemački, francuski, engleski, talijanski i bugarski jezik.
Ivana Šojat-Kuči i breme hrvatske šutnje
Među onim razlozima zbog kojih je književni postmodernizam odlučio raskrstiti sa avangardom i raznim njezinim izdancima, jest i taj da je ponovno postalo jasno i očito da su ljudi gladni pripovijedanja i velikih narativa koji nadilaze subjektivne granice pojedinačnih života, ali opet služe kao odraz istih. Moderna hrvatska spisateljica koja je također shvatila tu istinu, jest i Ivana Šojat-Kuči. Čudna je to žena, barem ako je suditi po njezinom pisanju i prema onome čime je ono protkano. Također, činjenica je i da je Ivana još uvijek relativno slabo poznata, ili barem slabije od nekih njezinih kolega koji su uboli svoje bodove raznim drugim djelatnostima, a ponajmanje pisanjem.
Isto tako, zbog svojeg „regionalnog šovinizma“ čini se da je Ivanu vrlo rano počeo pratiti glas „ognjištara“, pisca vezanog uz svoju domaju, koji ne može nadići tu zadanu (u njezinu slučaju: slavonsku) pozadinu. Paradoksalno, ništa nije pogrešnije. I paradoksalno, malo je danas pisaca koji su snagom svojih poruka i priča kojima umataju te poruke univerzalniji u svojem umjetničkom izrazu.
Moj prvi susret sa Ivanom ostat će zauvijek trajno obilježen njezinim romanom Unterstadt (kasnije pretvorenim u iznimno uspješnu kazališnu predstavu). Ta velika saga o nekoliko generacija žena u Osijeku, koja se proteže od Prvoga svjetskog rata, pa sve do kraja Domovinskog rata, utisnula mi se u sjećanje i postala sastavni dio mojih sentimentalnih razmišljanja o mojem rodnom Osijeku. Znao sam se mjesecima nakon čitanja Unterstadta uhvatiti kako šetam Donjim Gradom, očekujući iza ugla susresti likove sa kojima sam razvio intiman odnos tijekom čitanja, ili pitajući se nisu li možda hodali upravo ovuda. Fikcionalni svijet koji na tako čvrst način zaživi u stvarnosti brišući granicu između fikcije i fakcije, uvijek me fascinirao kao poseban izraz subjektivne autorske moći pojedinog umjetnika.
Nekoliko sam puta pokušavajući usporediti taj roman sa nekim poznatijim uzorima navodio i Marquezovih Sto godina samoće , ali i Mannove Budenbrokove. Šetaju se tu pozornicom duhovi odavno mrtvih supružnika ili predaka, poluludi alkoholom uništeni veterani sa galicijskih frontova, pronacistički raspoloženi folksdojčeri, ali i obični ljudi koji se svim silama trude izdržati breme povijesti koje im se sručilo na pleća, i u pogledu kojega njihove individualne sudbine vrijede manje od kutije cigareta.
Uglavnom, zahvaljujući facebooku i dobroj volji Ivane Šojat-Kuči, imao sam priliku u nekoliko navrata izraziti svoje riječi pohvale tom romanu, a te su mi kratke interakcije bile značajne i simbolične upravo iz razloga što sam u njima uspio nazrijeti ono što Ivanu vodi u njezinim romanima, a to je povijest.
Povijest – u kojoj se mi krećemo kao u vlastitoj posve zasebnoj galaksiji protkanoj tisućama sudbina koje nas okrznu, a da toga nismo niti svjesni. To je želja da se razumije i na vlastiti način i u okviru vlastite umjetnosti shvati gdje je izvorište patnji i poniženjima kojima je čovjek praćen kroz svoj životni vijek, te da se dopre do samog smisla kojim čovjek samoga sebe oblikuje unutar te iste povijesti. Čak dapače, nameće se tu i pitanje – može li čovjek zapravo činiti svoju povijest, biti njezin djelatnik ili je on prepušten slijepoj antičkoj nužnosti koja ravna ne samo njegovim životom, već i čitavim kozmosom
Još je vrijedno, barem meni sa moje pozicije, imati na umu da je u Unterstadtu Ivana dirnula i u pitanje komunističkih koncentracijskih logora, što je pitanje koje je još uvijek ovijeno velom kontroverzi u suvremenoj hrvatskoj historiografiji. Taj živi osjećaj za kontinuitet povijesnog tijeka i za njegove gudure i tjesnace, čini Ivanu zanimljivom i s te, povjesničarske (u širem smislu) strane.
Nedavno je izašao novi roman Ivane Šojat-Kuči, snažnog naslova – Jom Kipur, koji zbog raznih obaveza još uvijek nisam uspio čak niti posuditi u knjižnici. Ali iz priloženoga i iz mojih doticaja sa objavljenim tekstom, te iskustvima i reakcijama drugih ljudi i čitatelja, usuđujem se reći da on predstavlja još jedan korak dalje u karijeri ove iznimne spisateljice.
Možemo štošta zamjeriti Ivaninu pisanju; neki su prigovarali da su priče u zbirci Ruke Azazelove previše pojednostavljene i neuvjerljive, ponekad nam se čini da njezina centralna figura Unterstadta, Katarina Pavković lamentirajući o ratu i nepravdi zalazi na razinu djeteta, i iako se sve te zamjerke daju opravdati, ja ovdje neću krenuti tim tragom. Nego ću ustvrditi da se svaki pravi pisac razvija usporedno sa svojim likovima, idejama i djelima u konačnici. Kod Ivane, taj je razvoj i više nego zamjetan.
Na gorespomenuti, posve subjektivno istaknut, Unterstadt nadovezala se zbirka pripovjedaka Ruke Azazelove, te roman Ničiji sinovi kojima je ova autorica uspjela izgraditi jedan specifično hrvatski narativni svijet, nezamjenjiv sa nekim drugim, a opet univerzalan u svojoj snazi i jasnoći. U nje slavonski krajobrazi postaju ekvivalent Faulknerovu mitskom Jugu, kao mjesto propadanja, degeneracije, užasa i depresije, ali i nevjerojatno snažnih biblijskih referenci, osobnih transformacija, te ljudskih drama koje ipak uzdižu osobnu snagu pojedinca i njegovu snagu kojom se fatalistički ne miri sa okolnostima, već ih barem dočekuje uzdignutih očiju i lica.
Pročišćenje anticipirano već u samom pozivanju na židovski blagdan Jom Kipur, istodobno kao da još za korak više ističe svojevrsno obilježje (okvirno rečeno) krležijanskog usuda Ivane Šojat-Kuči. Veliki bard hrvatske pisane riječi neprestano je, naime, bio rastrgan između vlastite vjere u komunistički internacionalizam i svojega, gotovo ukletog, hrvatstva.Na isti način ponekad se doima i Ivana, kada se čini da je duboko razočarana određenim sastavnicama svojega nacionalnog identiteta, o čemu često progovara kroz monologe svojih likova, ali ipak, vođena nezadrživim glasom vlastite savjesti koji joj ne dopušta pristanak na specifičnu hrvatsku šutnju.
Udarci i blagi dodiri, zvjezdane niti od kojih smo satkani, vječna ljudska pitanja, potrage za vodom kojom bi se mogla, oprati krv ubojica sa naših ruku (i Bogo-ubojica i ubojica svojeg brata čovjeka), ali i čistoća ljudskog pogleda koji može pogledati u samo zlo, a opet smoći snage postupiti ispravno su ono što obilježava čovjek malenog, običnog čovjeka. Onaj život o kojemu je svaki romanopisac pokušavao napisati nešto, a u čemu su samo malobrojni uspjeli.I to je ono što obilježava stvaralaštvo Ivane Šojat-Kuči i njezin Jom Kipur, na koji želi potaknuti i kojega priziva.
Mislim da nije potrebno isticati kolika je važnost takvog zahtjeva za nas danas, ali s druge strane, mislim da neće biti naodmet spomenuti kako je „čišćenje“, bilo u biblijskom, bilo u filozofskom smislu preduvjet svake promjene na bolje, preduvjet svakog istinskog suživota i postojanosti.Topla i humana poruka ove književnice nadilazi puke okvire patetike i propovijedi, hodajući umjesto toga pokrajnjim putovima, rame uz rame sa običnim čovjekom, umjesto kojega nitko drugi neće ponirati u njegove dubine i izbacivati nataloženi mulj iz sebe. Ivana je ovdje samo da bude krijesnica na tom putu, da nam pruži baklju svojih riječi. Treba li više nagovaranja u slučaju da ste u potrazi za odabirom kvalitetnog štiva?
Matej Vidaković
(skupovi): 
gatherings, meetings, sets