Snimka 61. programa Pisci na mreži

Gost 61. programa Pisci na mreži je Tomislav Zagoda,autor koji je svijetu dječje književnosti, knjiga i tekstova za djecu (i odrasle, na začudan način) donio ono je što je nerijetko skriveno u općenitosti svakodnevice i odrastanja. Kako?– saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Tomislavom Zagodom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Tomislavom Zagodom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Tomislava Zagode da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Autorski

T. Zagoda, Križni put, izbor iz romana, 2016.

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Tomislav Zagoda: Balada o Buginim gaćicama i Krizni put Gustava S

Roman Tomislava Zagode Balada o Buginim gaćicamaizazvao je, reklo bi se, nepodijeljenu pažnju hrvatske čitateljske publike (javnosti), ali uvodna napomena manje govori o iznimnosti i broju čitatelja nego da je riječ o autoru koji piše za različite tipove čitatelja i čitanja. Presudna je njegova pripovjedačka strategija kojom se uvažava vlastiti predmetni svijet, tema o kojoj se govori i za koju se govori: ne podcjenjujući dob čitatelja i ne upisujući mu ono što pripada tzv. svijetu odraslih.

Istodobno ne domišlja se, ne lažira i krivotvori i stvari svijet koje ne odgovara dobi onih o kojima piše i za koje se piše. Napetost između onoga što je književnost za djecu (i nešto starije) ili što je dječja književnost, tinejdžerska možda u ovom slučaju rješava se na gotovo jedini mogući način: uvažavanjem vlastite priče, prostora romana u kojem se nižu likovi i situacije, gdje se detektiraju bitna mjesta sadašnjosti i stvarnosti likova.

Pisan moderno i suvremeno, slobodno i ritmično, kolokvijalno, što znači vrlo pokretljivo, napučen imenima koja su nas sustigla s novim tehnologijama, toponimima koji obilježavaju grad i njegovo pamćenje – nastavak romana Krizni put Gustava S – ima nekoliko dobrih čitateljskih učinaka. Prvi je da podsjeća na svoj prethodni život i radoznalog čitatelja upućuje na odličan romaneskni predložak (Balada o Buginim gaćicama), ali onima kojima je to već poznato produžuje užitak čitanja novih pustolovina i otkrića.

Roman Tomislava Zagode Krizni put Gustava S ne poučava i ne djeluje na prvu loptu, ali stvari se zapliću i oko onih događaja i životnih trenutaka koji imaju svoje meta-razloga, svoje meta-postojanje, neminovni su i određuju nas u labirintu svakodnevnoga, potrošnoga i prolaznoga. (Miroslav Mićanović)

Bilješka o autoru

Tomislav Zagoda, rođen 15. ožujka 1970. u Zagrebu. Diplomirao je 1995. slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Gjure Sedera, nakon čega je studirao religijsku kulturu i filozofiju. Doktorirao je 2014. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (mentor: Zvonko Kovač) s radom Humor u slovenskom, bosanskohercegovačkom i hrvatskom romanu u razdoblju tranzicije. Objavio je nekoliko znanstvenih radova i sudjelovao je na znanstvenim skupovima (Obdobja, Peti slavistički kongres). Radi kao književni urednik u nakladničkoj kući Znanje.

Dobitnik je nagrade „Grigor Vitez“ za tinejdžerski roman Balada o Buginim gaćicama (preveden na makedonski i slovenski jezik). Objavio je zbirku priča za mlade Nek bude kaos. Priče su mu objavljene u Zbirniku, Kako smo popubertetili (10 priča o odrastanju), Nove priče i pjesme dobitnika Nagrade „Grigor Vitez“. Suradnik je HRT-a za čiji je Program za djecu i mlade napisao brojne scenarije (Žutokljunac, Čarobna ploča, Prijatelji i dr.). U slobodno se vrijeme bavi prevođenjem s engleskog jezika: preveo je špijunski roman Moskovska pravila (autor Daniel Silva) i roman suvremenoga književnog klasika Juliana Barnesa Buka vremena.

Godine 2016. izlaze mu dvije knjige: nastavak Balade o Buginim gaćicama pod naslovom Krizni put Gustava S. i krimić Žabarska noć koji je napisao pod pseudonimom Bartol Fuchs.

Znanstveni radovi:

1. Model razočaranog čitatelja, Kolo, br. 5-6/2009.

2. The Subject and National Ideological Paradigms within the Post-communist Context – Sodobna slovenska književnost (1980–2010), (zbornik Obdobja 29), 2010.

3. Non-place of Novel in Slovenia's Transition – Meddisciplinarnost v slovenistiki, (zbornik Obdobja 30). 2011.

4. Tranzicijski junak (naprimjeruromanaV.BulićaPutovanje u srce hrvatskog sna) – izvorni znanstveni članak, Zbornik radova Petog hrvatskog slavističkog kongresa, 2012.

5. Humor i rat (na primjeru romana N. VeličkovićaKonačari i romana B. DežulovićaJebo sad hiljadu dinara), 2016.

Sudjelovanje na znanstvenim skupovima:

2010. Peti hrvatski slavistički kongres, Rijeka – sekcija: Visoko i nisko u hrvatskoj književnosti i kulturi

2010. Simpozij Obdobja 29, Ljubljana – Sodobna slovenska književnost (1980–2010)

2011. Simpozij Obdobja 30, Ljubljana – Meddisciplinarnost v slovenistiki

2016. Simpozij Satire und Komik in der bosnischen, kroatischen und serbischen Literatur – Graz

Gost 60. programa Pisci na mreži je Hrvoje Jurić,autor koji je filozof, pjesnik, publicist i aktivist – što sasvim sigurno nije jednostavno i jednoznačno određenje, ali upravo zato onjegovu pisanju i o mnogo čemu drugom – saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Snimka održanog susreta

Namjera nam je danas u razgovoru s Hrvojem Jurićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko:htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Hrvojem Jurićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Hrvoja Jurića da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Autorski

H. Jurić, Nominativ, izbor iz knjige

H. Jurić, O nastajanju i nestajanju, izbor iz knjige

H. Jurić, Uglavnom pridjevi, izbor iz knjige

Link

http://www.mvinfo.hr/clanak/hrvoje-juric-romanticni-sam-anarhist-bas-kao-rainer-werner-fassbinder

www.ffzg.unizg.hr/filoz/nastavnici/hrvoje-juric/

http://www.biscani.net/intervju-hrvoje-juric-filozof-pjesnik-publicist-i-aktivist-iz-bihaca/

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Hrvoje Jurić – filozof, pjesnik, publicist i aktivist iz Bihaća

BISCANI.NET:Koje je vaše najljepše sjećanje na Bihać?

H. Jurić: Na to pitanje uopće ne mogu odgovoriti, prvenstveno zato što se iz bezbroj stvari nikad ne može derivirati jedna stvar kao najvažnija, najbolja ili najljepša. Ali možda je čak i važniji razlog zašto ne mogu odgovoriti na vaše pitanje to što Bihać za mene nipošto nije samo stvar prošlosti, uspomena, sjećanja, pa da bih mogao iz uređenog izloga različitih lijepih i manje lijepih stvari vezanih za Bihać izabrati jednu ponajljepšu. Sve slike, osjećaji, misli, predmeti i ljudi koji su mi povezani sa Bihaćem rasli su, smanjivali se i mijenjali tokom godina, zapravo decenija, tako da nema smisla praviti nekakve rang-liste u ovom smislu.

BISCANI.NET:Počeli ste zaista rano pisati. Možete li nam reći kad ste počeli istinski na papir bilježiti svoje misli i kako ste se razvijali kao pjesnik?

H. Jurić:Sa poezijom sam počeo drugovati vrlo rano, negdje prije svoje desete godine, ako se dobro sjećam. Najprije kao čitalac, kad sam otkrio da postoje i neke pjesme koje nisu školske „pjesmice“, odnosno da postoji i nešto što se naziva pjesmama i poezijom, ali je drugačije od onoga što se nalazi u školskim udžbenicima ili onoga što se pjeva. Prvo su to bili pjesnici poput Dobriše Cesarića, Miroslava Antića, Sergeja Jesenjina i drugih koje je moja mama voljela, pa sam se tako s njima i susreo. Bez obzira na to koliko sam ih tada razumio i jesam li ih uopće razumio, fascinirala me njihova sposobnost slaganja riječi u neke smislene nizove koji opet zvuče sasvim drugačije od svakodnevnog govora. Normalno, najviše me je oduševljavalo rimovanje, pronalaženje riječi koje su srodne i po smislu i po zvuku u isto vrijeme. Sve u svemu, činjenica da se može igrati riječima a da se uz to nešto kaže. Naravno, nisam tada razmišljao o poeziji na takav način, ali bih tako mogao na svoj današnji jezik prevesti svoje neposredne i intenzivne doživljaje poezije iz tog vremena. Vrlo brzo sam se odvažio da i sam nešto napišem, pa sam se počeo igrati, imitirati neke pjesnike, stihovati i rimovati neke događaje iz svakodnevice. A moji su me ukućani, u prvom redu mama Mira i baka Irma, u pisanju uvijek jako poticali, umjesto da me tjeraju na nogomet. Uskoro se vijest o mome pisanju usmenom predajom proširila izvan naše kuće, tako da su za mene, negdje 1986. ili 1987., čuli bihaćki pjesnici i kulturni radnici Tomislav Dretar i Husein Dervišević. Njima je to moje pisanje valjda bilo jako simpatično, jer sam odmah pozvan da nastupim na priredbi „Goranovog proljeća“ u Bihaću, 1987. godine, gdje su gostovali mnogi pjesnici iz cijele Jugoslavije. Kako među prisutnim pjesnicima i publikom, tako i kasnije u medijima, taj moj nastup je bio prilično zapažen. Nakon novinskih članaka s naslovima poput „Najmlađi pjesnik Jugoslavije“, uslijedili su razgovori na radio-stanicama i neka gostovanja izvan Bihaća, a 1988. mi je bihaćki Književni klub „Ivan Goran Kovačić“ objavio zbirku Moje prve pjesme. Još na „Goranovom proljeću“ u Bihaću upoznao sam zagrebačkog pjesnika Vladimira Frenkija Reinhofera koji me intenzivno promovirao u Zagrebu i drugdje, sređivao mi nastupe na javnim čitanjima i na radiju, slao moje pjesme u neke časopise, vodio me po zagrebačkim birtijama i drugim mjestima gdje su se okupljali pisci, zatrpavao me sa knjigama koje bih trebao pročitati, pričao mi o mojoj poeziji i poeziji općenito… uglavnom, mnogo mi pomogao da počnem razmišljati o tome što radim. Nakon te prve zbirke pjesama i „šoka prve knjige“, nastavio sam pisati pjesme, pa sam 1991., u „vlastitoj nakladi“, zapravo s maminom lovom, objavio također u Bihaću drugu zbirku, Moj svijet. Ali iz današnje perspektive i prvu i drugu knjižicu smatram nekakvom pred-poviješću svoje poezije, što znači da ih strogo odjeljujem od onoga što sam pisao i objavljivao kasnije, koliko god su mi bile važne. Tek zbirku pjesama Nominativ, s kojom sam pobijedio na „Goranovom proljeću“ 1997., smatram svojom „prvom pravom knjigom“. Evo, sad sam iskoristio priliku da se prisjetim pjesničkih početaka, ali nadam se da sam usput ipak odgovorio na vaše pitanje.

BISCANI.NET:Koliko dugo traje proces stvaranja pjesme – od ideje do papira? Koji je vaš postupak stvaranja?

H. Jurić:Nemam recepta za stvaranje pjesama. Da imam, možda bih češće i više pisao. Ovako sam osuđen na to da držim svoje „pjesničke čakre“ otvorenima, da puštam svijet u sebe i sebe u svijet, očekujući da se pjesma dogodi. Ili ne dogodi. Za poeziju treba užasno mnogo vremena, ali ne samo običnog slobodnog vremena u smislu da ne radiš ništa drugo, tako da možeš raditi ovo ili ono, šetati, čitati, buljiti u strop, jesti, gledati televiziju, spavati… Za poeziju je potrebno neko unutrašnje slobodno vrijeme, osamljenost, gdje se prepoznaje samog sebe, osluškuje samog sebe, razgovara sa samim sobom… i pravi precizan zapisnik tih razgovora. Dakle, poezija je velikim dijelom rezultat čekanja i čežnje. Kad se napokon dogodi neki „poetski moment“, kad se pojavi neka nesvakidašnja misao o svakidašnjim stvarima, onda se na njoj – dakle, na pjesmi – može raditi, a to više nije samo stvar inspiracije nego i zanata. Ponekad je taj proces „od ideje do papira“ vrlo kratak, momentalan, a ponekad traje i godinama, dok se misao ne iskristalizira do te mjere da ima jasnoću i snagu one prve misli.

BISCANI.NET:Šta za vas znači biti pjesnik danas?

H. Jurić:Biti pjesnik danas isto je što i biti pjesnik u bilo kojem drugom dobu. Naravno, društveni položaj pjesnika i pisaca općenito mijenjao se kroz povijest, kao i status poezije, književnosti, umjetnosti. Ali pjesnički posao ili, bolje rečeno, pjesnički poziv stalno je bio isti. Najkraće rečeno: otkrivanje, promatranje i bilježenje bogatstva svijeta, pri čemu pjesnici, za razliku od drugih, imaju posebnu zadaću, a to je da imenuju stvari, da im nadijevaju imena, nova imena, u skladu s njihovom suštinom, a po strani od istrošenih riječi i pojmova.

BISCANI.NET:Da li ste do sada i planirate li u budućnosti da se intenzivnije prezentirate kao pisac pjesnik u BiH?

H. Jurić:Možda ću vas razočarati, ali ja, vezano uz poeziju, nemam baš nikakvog plana, pa tako ni plana da se prezentiram kao pisac pjesnik u Bosni i Hercegovini ili općenito. Dapače, to što me mnogi ne poznaju i ne prepoznaju kao pjesnika, nego kao filozofa ili nekako drugačije, velikim je dijelom rezultat toga što se ne trudim oko prezentacije sebe kao pjesnika. Prilično sam lijen i šlampav po tom pitanju, pa skrušeno prihvaćam posljedice. No, ako bude prilika da se kao pjesnik predstavim u gradovima BiH, rado ću ih prihvatiti. Nakon što je objavljena moja posljednja knjiga pjesama, Uglavnom pridjevi, u BiH je upriličena samo jedna, ali vrlo lijepa promocija. Naravno, u Bihaću, kako je i red.

BISCANI.NET:Kojim temama se najviše bavite u vašim pjesmama i koje poruke želite kroz njih da pošaljete?

H. Jurić:Nemam neku dominantnu temu, niti neku preciznu poruku koju nastojim poslati kroz svoje pjesme. Osim ako bih kao temu istaknuo život, a kao poruku afirmiranje života. Naravno da je to suviše općenito, ali hoću reći da se kao pjesnik, a i kao filozof, posvećujem životu u svim mogućim oblicima i pojavnostima, smatrajući da je sve, baš sve što postoji vrijedno pažnje, odnosno da ima svoju svrhu i smisao, vrijednost i dostojanstvo. A naše je da to bilježimo i istražujemo na različite načine, te da se prema tome odnosimo s poštovanjem. Život je vrlo kompleksna, pa i vrlo zeznuta stvar, ali baš zbog toga je vječni izvor čuđenja koje je izvor kako filozofije, tako i poezije.

BISCANI.NET:Upravo na tom tragu je sljedeće pitanje: koji je odnos pjesnika i filozofa u vama?

H. Jurić:Nije to jednostavan odnos, ima tu napetosti, sukoba i borbe, ali ima i prijateljskog susretanja i međusobnog pomaganja. Mislim da je za sve „dvoglave aždaje“, filozofe-pjesnike kao što sam ja, važno da iskreno priznaju ograničenja filozofije i poezije, ali i goleme mogućnosti jednog i drugog, pogotovo u kooperaciji. To, naravno, ne znači da se kod mene radi o nekakvoj proračunatosti, kalkulaciji, opreznom odvagivanju onoga što se može i ne može reći u poeziji ili filozofiji, odnosno o nekakvoj odluci da se danas misli i govori ovako, a sutra onako. Radi se o spontanim osobnim preobrazbama o kojima reflektiram tek naknadno, kao sada.

BISCANI.NET:Šta je bilo na početku vaše filozofske biografije?

H. Jurić:Na početku moje, kako kažete, „filozofske biografije“ stoji vjerojatno strastveno čitanje, jer zaista sam, otkako znam za sebe, volio slova, tekst, knjige, pa sam tako, negdje u srednjoj školi, naletio i na neke filozofe koji su mi otvorili nove horizonte. Mislim da su, kao i kod mnogih drugih, prvi bili Nietzsche i Camus, jer su oni nekako na granici između književnosti i filozofije. Veliku ulogu je igralo i moje tadašnje društvo u kojemu nije nedostajalo obične mladenačke ludosti po principu „vino i gitare“, ali je vazda bilo i ozbiljnih, slobodno mogu reći filozofskih razgovora, na primjer s Predragom Tapavičkim i Jasminom Čauševićem. Ali za filozofsko odrastanje presudni su bili poticaji koje sam dobio u bihaćkoj Gimnaziji, kroz nastavu jezika i književnosti, sociologije, filozofije i sličnih predmeta. Profesori kao što su Irena Mažar, Aida Sadiković i Esad Toromanović postavljali su dobre temelje. Međutim, moram istaknuti profesora Nevada Kahterana, koji je danas ugledan filozof, teolog, znanstvenik i prevodilac, profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu. On mi je predavao filozofiju u ratnoj školskoj godini 1992/1993. i tada sam odlučio da ću studirati filozofiju, što se na kraju i dogodilo. Ali ima još nešto: od malih nogu sam bio dosta angažiran u Unskim smaragdima, gdje sam, zahvaljujući ponajviše Bošku Marjanoviću, jednom izuzetnom čovjeku kojeg Bihać nikad ne bi smio zaboraviti, razvijao senzibilitet za prirodu i stjecao znanja o prirodnoj okolini, što je povezano s mojim današnjim filozofskim interesom za ekološke i bioetičke teme. Dakle, sve što je došlo sa studijem filozofije i daljnjim napornim radom – jer filozofija nije samo „sjedi i misli o bilo čemu bilo kako“ – ima temelje u mojoj mladosti, a to znači i u Bihaću.

BISCANI.NET:Poznati ste kao veliki kritičar medija. Možete li na reći u čijim rukama i kakvo su oružje mediji danas, a kakvi bi u stvarnosti i budućnosti trebali da budu?

H. Jurić:Mediji su, uz obrazovanje, glavno oružje ekonomsko-političkog sistema koji vlada današnjim svijetom na štetu većine stanovnika svijeta, a to je sistem koji sačinjavaju neoliberalistička kapitalistička ekonomija i onaj oblik politike koji se naziva „liberalnom demokracijom“, premda bi bilo ispravno reći da je to jedan pseudodemokratski model koji se samo kiti imenom demokracije. Mediji, instrumentalizirani od strane tog sistema, davno su zaboravili svoju osnovnu funkciju, a to je informiranje i educiranje usmjereno na zajedničko i javno dobro. Na različite načine oni podržavaju, održavaju i unapređuju kapitalističku pseudodemokraciju, zaglupljujući i anestezirajući građane koji bi se, da nisu opijeni lažnim šarenilom medija, mnogo više bunili protiv tog zločinačkog sistema. Ne mogu sad ulaziti u detalje, ali upućujem, recimo, na knjige Konzumerizam i Medijska konstrukcija društvene zbilje koje je objavio jedan od vodećih teoretičara medija u Hrvatskoj i na Balkanu, inače naš Bišćanin, Hajrudin Hromadžić.

BISCANI.NET:Možete li nam objasniti vaš put od marksizma do anarhizma?

H. Jurić:Ne volim etikete, skučene kućice i ladice, pa se nerado deklariram bilo kao marksist ili kao anarhist ili nekako drugačije. No, istina je da sam u teorijskom i političkom smislu najbliži anarhizmu, ali odmah moram napomenuti da odbijam izjednačavanje anarhizma s terorizmom i sličnim stvarima, što se nerijetko, u neznanju ili zlonamjerno, čini. Naime, anarhizam je za mene ponajprije jedna radikalna teorija i praksa slobode, a slobodu smatram i polazištem i krajnjim ciljem čitavog ljudskog mišljenja, djelovanja i stvaranja. U tom smislu, premda kontinuirano s pažnjom čitam i promišljam Marxa i marksističke teoretičare, ipak sam u izvođenju zaključaka najviše inspiriran idejom anarhije i anarhističkim teorijama koje su, da se blago izrazim, skeptične prema kapitalu i državi, kao i prema svakom drugom obliku tlačiteljskih autoriteta, hijerarhija i moći.

BISCANI.NET:Kojim se filozofskim idejama nadahnjuje današnja politika regiona?

H. Jurić:Napokon na jedno vaše pitanje mogu odgovoriti kratko: današnja politika regiona ne nadahnjuje se nikakvim idejama. Bezidejna i obezduhovljena politika, ne samo kod nas nego i u Evropi i svijetu, politika je gole moći, bez ikakve odgovornosti, što možemo pokazati na milion primjera. Moć bez odgovornosti uvijek je nasilje, tako da danas živimo pod vlašću jednog nasilnog sistema koji svoju nasilnost na različite načine još uvijek nekako uspijeva da prikriva. Ali vjerujem da će se to jednom, možda uskoro, promijeniti.

BISCANI.NET:Prije par godina, nekoliko znanstvenika, među njima i S. Hawking ustvrdili su da je filozofija mrtva. Gdje vi vidite filozofiju danas?

H. Jurić:Filozofija nipošto nije mrtva, koliko god to neki željeli i koliko god puta su mnogi, pa i mnogi filozofi, proglasili „kraj filozofije“. Filozofija je naprosto jedan specifičan način mišljenja koji se ne može isključiti i iskorijeniti, kao ni onaj način mišljenja koji teži egzaktnosti i iskoristivosti, mislim na prirodoznanstveni i tehnički, kao ni religioznost, koja nije samo stvar osjećaja nego također podrazumijeva određeni misaoni sklop, kao ni umjetnička refleksija. A što se tiče filozofije danas – mogao bih odgovoriti slično kao i kad ste me pitali o onome „biti pjesnik danas“: istinske zadaće filozofije danas jednake su kao i u bilo kojem drugom razdoblju. S jedne strane, to je dugotrajno, strpljivo i tiho istraživanje i promišljanje svijeta izvan površne svjetske galame, a s druge strane, to je misija filozofije da prosvjetljava i prosvjećuje svijet, da realizira misaonost i duhovnost sada i ovdje, da se angažira u stvarima koje muče pojedince, zajednice i čovječanstvo, da bude aktivna i da potiče na akciju. Posebna vrijednost filozofije je to što ona ima sposobnost da artikulira konkretne probleme pod vidom općih, univerzalnih principa, tako da, u najmanju ruku, u tom smislu može i treba učestvovati u njihovom rješavanju.

BISCANI.NET:Na jednom predavanju u Beogradu rekli ste: “Otkrivamo da se danas i ovdje i obrazovanje i sloboda nalaze u velikoj opasnosti”. Da li biste nam objasnili šta ste željeli reći s tim?

H. Jurić:Obrazovanje je najuže povezano sa slobodom. Obrazovanje, u smislu vježbanja sposobnosti spoznavanja, stjecanja znanja i širenja horizonata, temelj je autonomije i slobode pojedinca, a onda i izgradnje zajednica koje ne počivaju na predrasudama, zabludama, isključivosti i diskriminaciji, nego na zajedništvu, saradnji i solidarnosti. Nažalost, obrazovni sistemi danas su upravo suprotnost toga. Oni promoviraju discipliniranje i uniformiranje, ropski mentalitet i takmičenje između potlačenih, ali ne slučajno, jer obrazovanje je glavna poluga sistema koji je u suštini usmjeren protiv slobode. Sve loše što možemo reći protiv današnjih formi ekonomije i politike možemo reći i protiv današnje forme obrazovanja. Govorim to, takoreći, iz prve ruke, jer svakodnevno gledam kako se ruinira sistem obrazovanja, a otpor tome je, s obzirom na moć sistema, još uvijek slabašan.

BISCANI.NET:Na čemu sad radite? Pišete li nešto novo?

H. Jurić: Ne pišem mnogo poeziju, ako me pitate o tome, a objavljujem je još manje. Posljednje tri knjige pjesama objavio sam 1997., 2005. i 2014., u razmaku od osam i devet godina, pa u šali kažem da će, matematički gledajući, sljedeća knjiga pjesama vjerojatno izaći za deset godina. U međuvremenu intenzivno pišem svoje znanstvene, stručne i publicističke radove. Na primjer, nakon što sam neko vrijeme objavljivao kolumne na Trećem programu Hrvatskog radija i u Večernjem listu, već godinu i pol pišem jednom mjesečno kolumnu za jedan od najpoznatijih, a usudio bih se reći i najboljih internetskih časopisa u Hrvatskoj i regiji, H-alter (http://h-alter.org/).

BISCANI.NET:Koja je vaša veza s rodnim gradom?

H. Jurić:Kao prvo, ne smatram se u Bihaću nekim „stranim elementom“, u smislu da bih tek trebao, uz veliki napor, uspostavljati neke veze. Radije svoj odnos sa Bihaćem promatram kao očuvanje i razvijanje nekih trajnih veza. Ima to veze i sa pitanjem o identitetu, jer kad biste me pitali ko sam i šta sam, sigurno bi se na vrhu takve jedne liste našla činjenica, osjećaj i stav da sam Bišćanin. A s obzirom na to, „biti Bišćanin“ za mene nije samo pravo i privilegija, nego i dužnost. Naime, trudim se, koliko to mogu zbog drugih obaveza, da učestvujem u životu grada. A ono što me posebno raduje jest to što nisam jedini.

Postoji čitav niz ljudi koji više ne žive u Bihaću, ali osjećaju takvu vrstu obaveze prema Bihaću: Nihad Hasanović, Hajrudin Hromadžić, Azra Hromadžić, Amir Husak, Danijela Majstorović, Jasmina Merz, Šefik Tatlić, Predrag Tapavički i drugi. Uz to, volio bih spomenuti i ljude koji žive i rade u Bihaću, ali ni u kom slučaju nisu samo lokalne pojave, nego čine Bihać prepoznatljivim po najboljim stvarima širom regije i Evrope, kao što su Haris Rekanović, Irfan Hošić, Nedžad Bašić, Adnan Dupanović, Nermin Delić i drugi. Samozatajni rad nekih ljudi kao što je Asmir Piralić također smatram važnim, što će tek u budućnosti biti prepoznato, kao i napori koji su se utjelovili u građanskim protestima 2014. godine. Sve njih, kao i brojne druge umjetnike, kulturne radnike, univerzitetske profesore itd. smatram svojim saveznicima u promišljanju i građenju jednog boljeg Bihaća.

Mnogi od njih su moji prijatelji, pa kad pomislim na Bihać ujedno mislim i na neobavezno druženje i na ovakav obavezni društveni angažman kakav sam naznačio. A povrh svega toga, ili u osnovi svega toga, kad me pitate o mojoj vezi sa rodnim gradom, stoje one najbliže veze, a to je prvenstveno moja mama, naša kuća i komšiluk, Midžića mahala, pa rodbina koja je u Bihaću, ujak, tetke, sestrične, pa brojni prijatelji, pogotovo oni iz Gimnazije, među kojima moram istaknuti Šejlu Saračević i Sanelu Liđan. Uz sve to, tu je i Bihać kao takav – grad kao grad. Možda zvuči patetično, ali nekad mi se čini da su ulice, građevine i pejsaži Bihaća i okoline ugrađeni u moj krvotok i u svaku ćeliju.

Posebno mjesto uvijek ima Una, jer ona čini Bihać izuzetnim u svakom smislu. Iako Zagreb nije daleko od Bihaća, ima dovoljno prostora za nostalgiju. I nekad, kad me uhvati nostalgija, čini mi se da bi mi bilo dovoljno samo da u petnaest minuta pređem preko velikog mosta, siđem do Une sa jedne ili sa druge strane, onjušim vodu i vrbe, pa da me mine želja i da napunim baterije za sljedeće dane, mjesece i godine.

Bilješka o autoru

Hrvoje Jurićrođen je 1975. godine u Bihaću (Bosna i Hercegovina), gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu studirao je filozofiju i komparativni studij hrvatske kulture od 1993. do 1998. godine, a filozofiju je doktorirao 2007. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2000. godine radi na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje etiku i bioetiku. Objavio je veliki broj znanstvenih i stručnih članaka te jednu znanstvenu knjigu kao autor (Etika odgovornosti Hansa Jonasa, 2010)i dvije kao urednik (Filozofija i rod, 2005; Filozofija i mediji, 2014). Također je aktivan u raznim znanstvenim, kulturnim i društvenim projektima i inicijativama. Poeziju piše od djetinjstva. 1997. je dobio nagradu Goran za mlade pjesnike. Uz brojne poetske cikluse u raznim književnim i kulturnim časopisima te na radiopostajama, objavio je pet pjesničkih knjiga: Moje prve pjesme (Bihać, 1988), Moj svijet (Bihać, 1991), Nominativ (Zagreb, 1997), O nastajanju i nestajanju (Zagreb, 2005) i Uglavnom pridjevi

snimka webinara

Gost 59. programa Pisci na mreži je Tvrtko Vuković, autor koji je na različite načine i različitim

strategijama uzdrmao mnoga naša čitanja…  O njegovu pisanju i o mno

go čemu drugom – saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u p

rogramu Pisci na mreži.

Namjeranam je danas u razgovoru s Tvrtkom Vukovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama

– prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Tvrtkom Vukovićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimovas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Tvrtka Vukovića da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Autorski

T. Vuković, Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši, 2005.

T. Vuković, Tko je u razredu ugasio svijeću?, 2012.

T. Vuković, Nečitljivo djetinjstvo, 2016.

A. Milanko: Ono što liriku zasljepljuje, 2015.

Link

http://stilistika.org/pisci-i-stilovi/ivan-slamnig/57-kojem-citatelju

http://elektronickeknjige.com/autor/vukovic-tvrtko/

(Golmanu, lovcu i šumaru, Slijeganje ramenima)

http://www.matica.hr/vijenac/501/Cesari%C4%87eva%20lirika%20kao%20politi%C4%8Dko%20sredstvo/

http://www.kulturpunkt.hr/content/tko-je-u-razredu-ugasio-svjetlo

http://www.mvinfo.hr/knjiga/8723/tko-je-u-razredu-ugasio-svjetlo

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Tvrtko Vuković

Kako čitati nečitljivo?

Razgovarao: Miroslav Mićanović

Miroslav Mićanović: Studija Tko je u razredu ugasio svjetlo? (Meandarmedia, Zagreb, 2012) kritički analizira poučavanje lirike D. Cesarića u osnovnim i srednjim školama – što je “svjetlo” tvoga interesa, kakva je njegova narav?

Tvrtko Vuković: Tek kada je knjiga ugledala svjetlo dana, da se iznova poslužim tom biblijskom sentencijom, shvatio sam da je ona, u većoj mjeri nego sam i htio, zagrabila u tu fundamentalnu antropološku, religijsku i filozofsku matricu odnosa svjetla i tame. Svjetlo je sve ono što je dobro, tama je ono što tom dobru prijeti. Taj je binarizam zavodljiv, politički je posve nedvosmislen i valjda je zato zanimljiv, prihvatljiv i privlačan. Ako je hrvatski obrazovni sustav, sa svojom sumornom ideološkom prtljagom, učenicima u razredu ugasio svjetlo, onda je posve lako zaključiti tko su negativci, a tko su dobre cure i dobri dečki. Ovdje međutim – upravo zbog načina na koji sam u knjizi s tekstom pokušavao raditi i na koji sam mislio o instituciji književnosti, znanosti o književnosti i kulturnim politikama – tu perspektivu treba ne samo obrnuti nego posve iščašiti. Svjetlo mojeg interesa, dakle, nije bio ni mrkli mrak obrazovnog sustava, ni neko moguće svjetlo na kraju tunela pa čak ni njihov odnos. Kada bih htio, mogao bih reći da je svjetlo moga interesa bio naprosto mrak. Drugim riječima, mene je zanimao mrak bez kojega svjetlo ne može, mrak koji iz središta svjetlosnog snopa „svijetli“ svojom neotklonjivošću.

Pokušat ću to pojasniti uvidima autora koji u mojoj knjizi zauzimaju najvažnija mjesta. Jacques Derrida je jednom prilikom neizravno upozorio da teoretičar – a riječ teorija, treba to istaknuti, etimološki dolazi i od riječi gledati, promatrati – u obzir treba najprije uzeti treptaj koji zatvara oko njegove spoznaje. Na drugom mjestu pak napominje da je neka apokaliptična sljepoća ono što otkriva istinu oka, dakle, u konačnici istinu teorije. S druge strane, Jacques Lacan smatra da se polje gledanja, a to je i polje spoznaje, nužno organizira oko zamračenog i neproničnog objekta koji u subjekt zuri iz nekog posve iščašenog mjesta. Njega se ne može vidjeti ili pokazati, ali to još uvijek ne znači da se o njemu ne može reći nešto „istinito“. Da napokon odgovorim na tvoje pitanje: lakanovski zamračeni objekt oko kojeg optječe žudnja interpretacije, deridaovsko apokaliptično sljepilo što dvosmjernom gestom omogućuje analitičko gledanje i prijeti mu potpunom i vječnom tamom -to su bila „svjetla“ moga analitičkog interesa. Još je Paul De Man početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća problematizirao proturječan odnos sljepila i uvida. Mene u tom smislu u knjizi nije zanimala tek konstatacija kojom se tvrdi da je analitički uvid nužno ograničen. Prije svega me je zanimala aktivacija sljepila u analitičkom uvidu, pokretanje ograničenja zbog njegova mogućeg prevladavanja. Zanimalo me je dakle na koji je način sljepilo analitički iskoristivo, a potom i politički produktivno.

Evo i nešto izravnijeg odgovora: Tko je u razredu ugasio svjetlo? doista jest knjiga koja kritički polemizira s okoštalim, tradicionalnim, ideološki i politički zadrtim obrazovnim metodama i praksama. Ta knjiga također ne štedi ni dio akademske kritike koji taj sustav podmazuje sofisticiranim, ali jednako zadrtim jezičnim igrama koje u konačnici služe okoštavanju nastave o lirici, a posljedično okoštavanju odnosa moći unutar razredne i društvene zajednice. Knjiga na kraju krajeva ne štedi ni svojevrsni poetički reduktivizam lirike prema sebi samoj, čemu se nije othvrala ni lirika Dobriše Cesarića. Ali, unatoč tome, mene je u knjizi prije svega zanimala afirmacija jednog drukčijeg pogleda na liriku, instituciju književnosti, znanost o književnosti, studij lirike, interpretaciju, a na koncu konca zanimala me je i afirmacija drukčije politike književnosti koja je neodvojiva od politike kulture, društva i ekonomije.

M. Mi. Tvoja polemika s tradicionalnim pedagoškim metodama i pristupima lirici upućuje na to tko je ugasio „svjetlo“?, o čemu se i u odgovoru izravno „očituješ“. Kako se može dogoditi drukčija preraspodjela ovlasti i moći, ili može li se postojeća obrazovna struktura i matrica drukčije „čitati“, misliti i interpretirati?

T. V. Moram prvo reći da ovo pitanje, u onoj mjeri u kojoj se odnosi na obrazovne politike, uvelike nadilazi moje najuže kompetencije. Moja se istraživanja u tom polju svode na analizu osnovnoškolskih i srednjoškolskih čitanki i udžbenika hrvatske književnosti te priručnika za učitelje i profesore. Šire teorijsko znanje o tom problemu stekao sam čitajući sociologe i kulturologe koji su potanko proučavali edukacijske sustave, kurikulume te obrazovne i odgojne strategije, institucije i mehanizme. Posve konkretno, u knjizi sam mahom u tom smislu referirao na radove Pierrea Bourdieua čija čitanja francuskog obrazovnog sustava na nižim razinama te sveučilišta pružaju odličan uvid u to kako se politike dominacije zasnivaju i reproduciraju na mjestima na kojima obično očekujemo, ili je bolje kazati koja se samopredstavljaju kao mjesta izbijanja slobodnog mišljenja, jednakosti i otpora hegemoniji. Stoga o potrebi za preraspodjelom ovlasti i moći unutar obrazovnog i sveučilišnog sustava i o mogućnostima da se to i dogodi ne mogu reći ništa što se već ne može naći u recentnijoj literaturi. Doduše, na kraju knjige, uz pomoć etičkih i političkih koncepcija teoretičara i filozofa poput Jacquesa Lacana i Simona Critchleya, dajem neku vlastitu viziju društvenog i kulturnog aktivizma, ali to je spekulacija vrlo udaljena od same prakse.

Ono što iz iskustva vlastita rada mogu posvjedočiti – dakle kada je riječ o poučavanju i proučavanju lirike u školama – jest to da je obrazovni sustav tvrdokoran, staromodan, okoštao i restriktivan u mnogim smislovima. No, moje se čitanje nije zadržalo samo na otkrivanju te očite nazadnosti. Analizom kanonskih lirskih tekstova, čija se vrijednost u nastavi književnosti potvrđuje desetljećima, pokušao sam pokazati ono što sam čitajući Bourdieuove analize edukacijskih sustava naslućivao. Obrazovni aparat – napominjem opet da govorim o onom dijelu koji se bavi poučavanjem i proučavanjem lirike u osnovnim i srednjim školama – reproducira oblike dominacije prisutne u društvenoj zajednici te ih koristi za osnaživanje već postojeće hijerarhije unutar razredne zajednice. U tom smislu, ono što si u pitanju nagovijestio može dobiti, što se mene tiče, potvrdan odgovor: potrebna su nam drukčija čitanja najprije lirike, a onda, čini mi se i kulture i društva u cjelini. Ta čitanja bi trebala biti utemeljena u, da se poslužim jednim neogramšizmom, protuhegemonijskom radu u najširem smislu. U ovoj knjizi pokušavam pokazati kako proučavanje lirike, ali i lirika sama, imaju potencijal da kresnu iskru otpora ponad dominirajućih sustava čitanja, pisanja i mišljenja što ostavljaju tragove bilo na tijelu papira, bilo na tijelu čovjeka.

M. Mi.Znam da je na rubu tvoga interesa, ali naznačimo što bi stanoviti društveni aktivizam podrazumijevao, jer mi se čini da u nas na sceni, osim nemuštosti da se teorijski naznači okvir djelovanja, a praksa je sporohodna i unutar sebe proturječna, nema osmišljenije vizije, nacrta društvenog i kulturnog aktivizma. (Nisi li u povodu zadnjih studentskih pobuna pisao tekst o njihovoj akciji i zabranama zainteresiranim studentima dolazak na predavanja.)

T. V. Prvo moram priznati da moja shvaćanja društvenog aktivizma ili ideje otpora izviru iz različitih teorijskih uporišta. U praktičnom smislu mislim da moj rad vrlo solidno podmazuje sustav koji kritizira. Nisam od onih koji vjeruju u to da sama činjenica postojanja istraživanja i razumijevanja hegemonijskih sila aktivira otpor. Kao što je svojedobno to vrlo detaljno opisao Michel Foucault, moć nije samo hegemonijska, ona je i produktivna te pokreće procese koje nisu posve pod nadzorom dominirajućih strategija. U tom smislu ni otpor počesto nije otpor, nego je samo jedan od načina da se kakav dominirajući sustav osnaži, osvježi te da ostane netaknut. Foucault dosta oprezno u jednom intervjuu tvrdi da u etičkom i političkom smislu trebamo težiti tome da igre moći teku s najmanjom mogućom mjerom dominacije. Drugim riječima, apsolutnog otpora moći nema jer je moć sveprožimna. Problem u tom smislu nije sama moć, nego njezino hegemonijsko prisvajanje. Ono što sam u knjizi predložio kao moguću alternativu znanju koje je hegemoniziralo polje lirike, sustav obrazovanja i načine poučavanja lirike u školama te na koncu književnoznanstveni diskurs jesu lakanovska i burdijeovska epistemologija. One su, svaka na svoj način, komične pa sam ih imao potrebe povezati s idejama komedije i humora koje razvijaju slovenska teoretičarka Alenka Zupančič, odnosno Simon Critchley.

Govoreći ukratko i pojednostavljeno, Lacan i Bourdieu, svaki u svom području djelovanja koja uopće nisu strogo disciplinarno ograničena, nastoje afirmirati znanstvene strategije koje će same sebe dovesti u pitanje. Tu nije riječ o promjeni mišljenja i djelovanja u okviru kakva sustava, nego o redefiniranju koordinata koje upravo omogućuju uspostavu i optjecanje sustava. U trenutku zasnivanja kakva znanja to znanje nužno mora aktivirati užitak vlastita dokidanja kao znanja. Takav epistemološki paradoks pokreće neznanje, ono što se ne može znati. Aktiviranje neznanja ne treba shvatiti kao kakav idiotski pokušaj ruganja silama dominacije, nego kao u političkom i etičkom smislu aktivan odnos prema vlastitu djelovanju. Samo dovođenje vlastitih interpretativnih kompetencija do točke u kojoj se iscrpljuju tako da više ništa produktivno iz njih ne može proizaći vjerujem može pokrenuti nove procese – procese koji nisu osigurani postojećim, poznatim i snažno osiguranim metodama, znanjima, položajima, titulama i počastima. Na taj se način dolazi do točke u kojoj se u interpretativnoj zajednici ustaljene analitičke kompetencije izvrgavaju samoruganju, a to je srodno onome što su Zupančič iz lakanovske, a Critchley iz deridaovske perspektive opisali kao politički potencijal komičnog i humornog djelovanja.

Dakle, da odgovorim na tvoje pitanje i to u kontekstu studentske blokade Filozofskog fakulteta. Moje je mišljenje da bi se u tom konkretnom slučaju mirne duše mogao prizvati glasoviti Lacanov odgovor pariškim studentima 1968. U jeku studentskih nemira te godine Lacan je pružao nedvosmislenu potporu pobuni studenata protiv ondašnjeg kapitalističkog poretka: dogmatizma, zatucanosti, represije, forsiranja materijalističkih vrijednosti te svih oblika konformizma i banalnosti. Tim je istim studentima, ipak, jednom prigodom uputio izazov: „Vi revolucionari ste zapravo histerici koji zahtijevaju novog Gospodara. I dobit ćete ga“. Lacanova enigmatična poruka imala je, dakako, hegelovski prizvuk: „Vi robovi društva tržišne ekonomije niste u stanju u okovima stjecati samopoštovanje te tako ustrajnim radom nadići svog Gospodara, nego jednu vrstu ovisnosti želite brzopleto zamijeniti drugom“. Lacan je tako, unatoč očitoj naklonjenosti pokretu pobunjenika, čin njihova bunta imao potrebu poistovjetiti s konceptom koji je razvio pod nazivom acting out. Histerični acting out je svojevrsno teatralno uprizorenje alternativnog rješenja za problem s kojim se subjekt ne može suočiti, nekakvo kompromisno kazalište čija fantazmatska naracija odgađa suočavanje sa simptomom (u samom subjektu). Drugim riječima, hrvatski studenti prije nekoliko godina ostali su u okviru sustava koji su kritizirali: iako su osporavali tržišnu logiku sveučilišta tražili su pravo na znanje, a posljedično i na povlastice koje sa znanjem dolaze, ne bi li ih kasnije mogli tržiti. Oni nisu prigrlili vlastitu slijepu pjegu, nego su je zaobilazili u teatru otpora. Meni se čini da je zato blokada Filozofskog fakulteta bila jedan lakanovski acting out.

Ono što je sve vrijeme, u raspravama oko događaja, nekako ostalo po strani ozbiljnija je analiza udjela užitka u studentskom zahtjevu za znanjem. Lacanov pojam jouissance upućuje tu na neki užitak-u-smislu (jouis-sens). Razvidno je da sve što studentska gerila poduzimala itekako imalo smisla, njihovo je djelovanje bilo osmišljeno, strukturirano i koordinirano. No, neporeciva je činjenica da je tu aktivnost pratila određena količina neusustavljivog užitka. Pritom uopće ne mislim na slušanje glazbe i kuhanje graha u javnoj kuhinji ispred zgrade fakulteta, ili na praćenje tzv. alternativne nastave, nego na užitak koji je mahom izbijao na internetskim forumima, ali i na plenumima pojavljujući se kao mržnja neistomišljenika, obezvređivanje drukčijeg mišljenja, njegovo grubo ušutkavanje i elitističko podsmjehivanje. To je neki višak-u-smislu koji se ne da tako lako poništiti. Treba razmisliti o tome je li zahtjev za znanjem bio ujedno i zahtjev za užitkom te je li legitimna, ali i poprilično umivena politička borba doista bila potpuno očišćena od naslaga perverznog užitka i narcističke agresivnosti.

Dakle, posve je neizvjesno što je otpor, kako on djeluje, na koji se način može aktivirati i koje su njegove posljedice. Ponavljam, Lacanova ili Bourdieuova epistemologija nude koncept autoironičnog, samokrahirajućeg znanja koji ima mogućnost pokrenuti disenzus, a ne konzenzus kao političku silu. Volio bih raditi i živjeti u znanstvenoj i društvenoj zajednici koja ne bi imala problem sa stalnim propitivanjem vlastitih uvjeta mogućnosti. Opet, svjestan sam u kojoj je mjeri ta želja utopija.

M. Mi. Nadam se da ćemo na ovaj tvoj odgovor dobiti i drukčija pitanja i odgovore, koji će nas vjerojatno upućivati na to da je teorija jedno, a stvarnost drugo. Uputimo se onda u labirint tvoje knjige. Naime, krenuti u istraživanje, analizu od osnovne i srednje škole nadaje se kao logična kronološka provedba raščlambe prostora razreda (učitelja/ učenika) i teksta. Je li akademska razina hrvatskoga obrazovnog sustava u pravoj mjeri, spram odgovornosti za načine poučavanja i interpretiranja u osnovnim i srednjim školama, izložena tvojoj provjeri i istraživanju?

T. V. Analize koje donosim u knjizi doista jesu i analize dijela akademske kritike o Cesarićevoj lirici. U njima nisam jednostavno išao za tim da obezvrijedim jedan način čitanja, a afirmiram drugi, navodno točniji i bolji. Budući da sam pošao od pretpostavke da je posao koji radim, koji radi bilo koji književni povjesničar ili književni i kulturni teoretičar neizbježno političan, smatrao sam da proučavanje književnosti na sveučilištu, kao i njezino poučavanje u školama, nikada nije u društvenom, kulturološkom, ideološkom ili ekonomskom smislu neutralno. Stoga ono ne bi smjelo biti nezabrinuto za vlastite učinke i učinke svoga predmeta. Ako bih dakle morao locirati moje temeljne analitičke ciljeve, onda bih rekao da se oni nalaze u području obrade učinaka interpretativnih i edukacijskih strategija. Mene je više zanimalo što se nekom interpretacijom čini, nego što ona znači. U nekoliko sam navrata u knjizi pokazao da dio akademske kritike, unatoč složenosti svoga pojmovnog aparata, slijedi jedan specifičan odnos prema lirskom tekstu koji sam priručno nazvao neoromantičarskim. To bi pojednostavljeno govoreći značilo da se lirika zamišlja najprije kao jezična stvar odvojena od kulturnih i društvenih poredaka poput tržišta ili ideologije. Kao takva ona je sveta stvar koja utjelovljuje primjerice samu suštinu života. Posljedično, interpretativna metoda koja s tom stvari radi dotiče temelj istine i smisla. Međutim, takva su čitanja uvijek manje povezana s istinom, a više s moći. Točnije kazano, ona proizvode istinu kao istinu uzurpirajući moć i koncentrirajući je u jednom analitičko-poetičkom rukavcu. U tom je pogledu najveća odgovornost nekih akademskih čitanja Cesarićeve lirike u tome što nisu kritički pristupala ni Cesarićevoj poetici, ni vlastitim uvidima, nego su osnaživala i prenosila brojne predrasude o znanosti o književnosti i samoj književnosti, a potom i o identitetima, egzistenciji, moralu i drugim društvenim vrijednostima. U konačnici svrha takvih čitanja nije tek dosezanje istine o lijepom, nego i samoočuvanje dominirajuće analitičke zajednice i održavanje postojećih ideoloških poredaka netaknutima. Nije zato neobično da obrazovni sustav, kao neizravni proizvod akademskog sustava, ponavlja iste analitičke, edukativne i ideološke obrasce.

Da skratim, način čitanja počesto više govori o žudnji analitičara i analitičke zajednice, nego o istini interpretacije. Zato treba čitati učinke, ili jasnije, politička djelovanja čitanja književnosti jer ona ukazuju na modele organizacije kolektivne i pojedinčane žudnje. Ako imamo u vidu Lacanovu tezu da je žudnja zapravo obrambena strategija od užasa vlastite propasti, proturječja ili besmisla, u strukturi čitanja kao žuđenog odgovora na književni tekst može se raspoznati kako neka interpretativna zajednica svladava i vlastita i tekstualna proturječja koja se ne mogu nužno podvesti pod kakvu neupitnost. Cesarićeva pjesma Voćka poslije kiše dobar je primjer da se pokaže kako to o čemu sam upravo govorio funkcionira.

Na satu se najčešće poučava da je Voćka poslije kiše utemeljena na kontrastu. Prema mome mišljenju tu kontrast kao neproturječna, jasna protivština uopće ne postoji. Pravo pitanje nije što je kontrast i s čime ga u pjesmi povezujemo, nego zašto se uopće u okviru nastave ustrajava na kontrastu. U analizi pokazujem da je u drvetu-voćki riječ o paradoksalnoj napetosti identiteta koja se ničime ne da razriješiti, tu je riječ o proturječnoj objedinjenosti razlike i identiteta pri čemu se prvenstvo jednom polu može pridodati samo arbitrarno, dakle nasilno. Tu dakle ideja kontrasta služi kao alat osiguranja kakve postojeće hijerarhije – izvorno-izvedeno, lijepo-ružno, učitelj-učenik, književnost-stvarnost – u kojoj jedna strana zadobiva veću važnost na osnovi ideoloških, a ne prirodnih uvjetovanosti. U kontrastu identiteti ostaju čisti i stabilni. Time se naravno osnažuje mišljenje koje postojeće položaje, s njima povezanu moć i ulogu autoriteta održava netaknutima. Poučavanjem Voćka poslije kiše obnavljaju se predrasude ne samo o književnosti nego i o svijetu i životu. Akademska kritika u tome ima svoju ulogu i u nekoliko navrata sam na to pokušao ukazati.

M. Mi. Što čini, od čega je sazdan, teorijski glas u knjizi, koja je govoreći o „predrasudama, stranputicama i mogućim promjenama u poučavanju i proučavanju lirike“ iznimno polemična, žestoka, prema onima koji poučavaju, na retoričkoj razini?

T. V. Pitanje takozvanog teorijskog glasa iznimno je zanimljivo jer ideju glasa, koja se u književnim i kulturnim teorijama najčešće povezuje s fikcionalnim narativnim ili lirskim tekstovima, dovodi u središte objektivnog znanstvenog znanja. U zadnjem, trećem, poglavlju knjige nastojao sam znanstveno znanje usmjeriti baš prema problemu glasa. Glas se, dakle, i u obrazovnom sustavu povezuje s autoritetom profesora, ali ako se uzme u obzir njegovo lakanovsko shvaćanje kao paradoksalnog objekta, onda onaj koji proučava i poučava mora računati s onim nepoznatim i iščašenim u temelju svojega znanja. Lacan ne misli da je neznanje nešto loše. Upravo suprotno, samo oni koji znaju da ne znaju, koji ne niječu da su zavedeni službenim simboličkim poretkom, mogu ga osporiti. Oni koji niječu da su zavedeni simboličkim poretkom, oni koji negiraju neznanje, ništa ne mogu učiniti. To je velika tema Lacanova XXI. seminara Nezavedeni griješe.

Lirski glas je dakle onaj objekt koji ocrtava jezgru neznanja u studiju lirike. Dopusti mi da to pokušam pojasniti. Lirski glas nije glas u konvencionalnom smislu jer se ne čuje, odnosno, on se samo vidi u materijalnosti teksta. Taj glas nema referenciju, nema jednoznačno ishodište, nema podrijetlo i nigdje ga se ne može smjestiti. Njegov izvor nije ni pjesma, ni pjesnik, ni čitatelj ni jezik nego sve to i ništa od toga zajedno. To se može zamisliti ovako: glas je stalno tu, on dominira pjesmom, ali kad god ga interpretacijom stisnete on vam izmakne, ima ga još, ali se ne zna što to još jest. To nepoznato, iščašeno još je glas kao objekt, nesnosni višak koji se premeće u manjak. Lirski glas se u studiju lirike i u poučavanju lirike u školama nastoji pacifizirati idejom pjesnika ili idejom da se glasa sam tekst. Ali, on zapravo nema referenciju, on je doslovno ništa oko kojeg studij lirike organizira svoju fantazmu o konkretnom izvoru istine, smisla, pjesnika, identiteta i tradicije. U iskonu lirike doista jest glas, ali glas kao skrojena odsutnost njegove iskonskosti.

Studij lirike tek od tog neznanja utjelovljenog u lirskom glasu može krenuti dalje. Sve dok se studij lirike oslanja o postojeće znanje neće ga moći prekoračiti. Zadatak je analitičara izvlačiti to vlastito neznanje na površinu sve dok se ono ne premetne u jedini objekt njegova znanja ili analize. Kada se zabijete u dno vlastita znanja, kada više niste u posjedu manjka oko kojega organizirate analitičku žudnju, kada se manjak premetne u manjak manjka, tek onda možete krenuti dalje. U knjizi sam dakle povezao Lacanov koncept tjeskobe i analitičko čitanje lirike. Tek iz tjeskobe čitanja može frcnuti iskra koja će zapaliti stari svijet i lansirati novi. Tu nije riječ o dobro poznatoj mudrosti da je svako znanje manjkavo, nego o tome da onaj koji zna, analitičar, profesor, učitelj, mora nagomilavati znanja koja će u konačnici osporiti njegove spoznaje. Vlastite analitičke mogućnosti morate dotjerati do klonuća ili do Lacan bi rekao gluposti. Jednostavnije, morate samoga sebe dovesti do gluposti da bi ste mogli početi računati s nekom pameću. Iz perspektive ozakonjenih čitanja vaše čitanje mora izgledati kao besmislica, lakanovska la bêtise, glupost, sramota koja skončava gubitkom digniteta u interpretativnoj zajednici. Suočavanje s lirskim glasom u studiju lirike prema mome mišljenju dovodi do tjeskobe čitanja. S tim manjkom manjka se ništa ne može, tu analiza zastajkuje. To nije manjak oko kojega analiza može beskonačno kružiti već je u njemu previše analitičke manjkavosti. Što ga više opisujemo više je njegove neopisivosti. Oslonac koji manjak pruža tu je izgubljen. Analiza lirskog glasa tako susreće svoj besmisao, ali to ne znači da je analiza besmislena. Upravo u tom susretu analiza može probiti postojeće metodološke okvire iznutra. Tjeskoba čitanja je produktivna jer se pri pronalaženju izlaza tu ne možemo osloniti ni na što poznato. To je pouka i Lacanove i Bourdieuove epistemologije i njihov politički potencijal. Važno je nadodati da se taj politički potencijal temelji na radikalnoj varijanti komičnog iskustva. U knjizi sam pokušao pokazati da ideja glasa, pa onda i ideja lirskog glasa, ima komički potencijal i da je stoga poveziva s epistemologijom Lacana i Bourdieua. Pritom sam, da ne duljim, a to sam i prije spomenuo, prizvao u pomoć studije Alenke Zupančič i Simona Critchleya. Naime, oni smatraju da humor odnosno komično ima subverzivnu snagu tako da sam u knjizi pokušao zamisliti uz Lacana i Bourdieua neku humornu epistemologiju koja bi mogla otvoriti prostor produktivnom neslaganju u analitičkoj zajednici.

M. Mi. Nije li tvoja knjiga u potpunosti određena teorijskim paradigmama kojima ponekad izmiče prostor dviju opsegom nevelikih Cesarićevih pjesama?

T. V. Tvoje je pitanje usmjereno prema načelnom problemu odnosa teorije i književnog teksta. Točnije, ti me pitaš je li tu uopće više riječ o proučavanju književnosti ili je tekst književnosti samo povod za raspravu o nekim posve općim pitanjima poput: autoriteta, istine, znanja ili identiteta. U tu raspravu, o čemu su do sada ispisani tomovi knjiga, ovdje neću ulaziti. No, ono što mogu natuknuti jest da mi koji se bavimo ovim poslom danas nužno moramo iznova promisliti ulogu književnosti u društvu spektakla te ulogu znanosti o književnosti ili šire filologije u svjetskoj humanistici. U tom pogledu meni su bliske ideje koje o književnosti posljednjih desetljeća razvija talijanski filozof Giorgio Agamben. Književnost, naime, Agamben vidi kao etički i politički eksperimentalni poligon. Ti eksperimenti, prema njegovim riječima, nisu ni istina ni neistina; istina je ono što se u njima događa, što je pritom u pitanju. Samo pitanje, ili problem književnosti, jest njezina istina. Čitajući sekvencu o čuvaru vrata zakona iz Kafkina Procesa, Agamben revidira Derridaovu interpretaciju. Derrida je svoju pažnju usmjerio na ispraznost zakona, točnije na događaj koji se ne događa, seljak ne pristiže u zakon. To nam kazuje da vratar zakona čuva doslovno ništa, ništavilo zakona. Vrata su tu otvorena prema ničemu. Agamben smatra da je reduktivno promatrati seljaka kao žrtvu ništavnosti ili iluzije zakona. Otvorenost vrata i nemogućnost prelaska njihova praga uspostavljaju silu zakona, a zadatak je zapravo zatvoriti ta vrata. Djelovanje seljaka, tu čudnu ustrajnost koja graniči s ne-djelotvornošću, Agamben zamišlja kao kompliciranu strategiju koja ide za tim da se vrata zalupe i da se tako prekine rad stroja zakona. Seljak utjelovljuje politički subjekt koji je usklađen s Agambenovim shvaćanjem neoperativnosti. Književnost je upravo u tom smislu poprište na kojem možemo vježbati političko i etičko djelovanje te odnos prema zakonu. Književnost tu iznosi na svjetlo dana način funkcioniranja zakona kao strukture i sustava, a ne kao esencije. Ona izravno pokazuje kako se njegova moć temelji na našem vjerovanju i kako se može i treba učiniti neoperativnom. Granice zakona nisu prirodne, nego su nametnute kao konstrukcija. Zakon je tek sustav regulacije dominacije i modela odvajanja, a neoperativnost taj sustav čini neučinkovitim.

Kakosama književnost djeluje neoperativno prema zakonu vlastite institucije, Agamben pokazuje u eseju Kraj pjesme. Suština lirike procijep je ili napetost između zvuka i značenja. Opkoračenje to iznosi na vidjelo. Rezonirajući tako, Agamben se pita što se događa u zadnjem stihu gdje razlika između semiotike i semantike pjesme biva odgođena. Zadnji stih, Agamben smatra, u strogom smislu riječi nije stih jer (se) ne opkoračuje. Na kraju pjesme lirika prelazi u ono što nije, u prozu. Točnije, kraj pjesme je točka u kojoj se javlja neodlučnost između lirskog i epskog iskaznog modusa. Lirika tako u samoj sebi zastaje, dotiče ono što je trenutno čini neoperativnom. Lirika zapravo pokazuje suštinu jezika jer prema Agambenu: „jeziku dopušta da sebe samog komunicira, a da u onom što je rečeno ne ostane neizrečeno“. Drugim riječima, kraj pjesme iznosi na vidjelo trenutak kada dolazi do deaktivacije zakona interpretacije i mehanizma znanosti o književnosti. Budući da taj mehanizam radi prema načelu razvrstavanja književnih rodova, na kraju pjesme on zapinje, postaje neučinkovit, jer ne uspijeva pokrenuti rad suprotnosti i razlike.

S druge strane, privlači me ono što u samoj književnosti Shoshana Felman, uz pomoć Lacana, imenuje književnom stvari, la chose littéraire. Ta književna stvar svakako nije književnost kao institucija, nego, prema Felman „izvorni, stvaralački nagon koji nas navodi na čitanje. To je ono što tekst čini književnim, što ga pretvara u događaj, što uspostavlja njegov književni život, njegovu trajnu emocionalnu i retoričku vitalnost.“ U jednom drugom tekstu Felman to nešto čudno u tekstu naziva nečitljivim i pita se kako čitati nečitljivo. Riječ je o tome da se ona ne zalaže za čitanje sadržaja nečitljivog jer je to po logici stvari nemoguće. Nečitljivo zauvijek ostaje nečitljivo ma koliko ga interpretacijom nasilno privodili nekom smislu. Felman predlaže čitanje učinaka te književne stvari, nečitljivog književnosti. Čitanje dakle njezinih učinaka pokazuje kako neki tekst u određenoj kulturi zaposjeda određena značenja i kako se sama znanost o književnosti postavlja prema onome što načelno ne može obuhvatiti. Treba, dakle, širiti znanje o nečitljivom jer se samo na taj način ono neće nasilno pacificirati općepoznatim, osiguranim, iskoristivim, utrživim znanjem. Srodno tome je ono što je Jean-Michel Rabaté, uz pomoć Lacanove konceptualizacije diskursa histerika, predložio kao mogući izlaz iz slijepe ulice teorijskog akademizma. Trebalo bi ustrajno histerizirati učvršćeno polje znanja tako da na vidjelo stalno izlaze njegova nerješiva unutrašnja proturječja; postavljati najčešće neodgovoriva pitanja koja bi pokrenula ponovna čitanja kulture, društva, zajednice i njihovih utemeljujućih tekstova.

U tom smislu, Cesarićevi neveliki lirski tekstovi služe kao poligon na kojemu možemo vježbati odupiranje ustaljenim kulturnim kodovima i zdravorazumskom mišljenju, s jedne strane, a s druge služe kao rezervoar znanja o nečitljivom i neizvornom što na koncu može dovesti do boljeg razumijevanja i naših čitanja i strategija na kojima se ona temelje.

Časopis Quorum, 1-2-3/2015.

Bilješka o autoru

Tvrtko Vuković, rođen je u Slavonskom Brodu 1969. Završio je studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zaposlio se na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu na Katedri za noviju hrvatsku književnost kao asistent 2000. Doktorski rad pod naslovom Modeli prikazivanja kvorumaškoga pjesništva: Subjekt, svijet, tekst kao interpretativno iskustvo obranio je 2004. te je stekao akademski stupanj doktora znanosti. 2005. izabran je u suradničko zvanje višeg asistenta. Od 2005. do 2007. radio je kao viši lektor za hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu Sorbona u Parizu. 2008. izabran je u znanstveno-nastavno zvanje docenta. Radove je izlagao na više međunarodnih znanstvenih skupova i na više skupova s međunarodnim sudjelovanjem. Surađivao je pri oblikovanju Leksikona hrvatskih pisaca, Zagreb 2000, Leksikona hrvatske književnosti – djela, Zagreb 2008, Enciklopedije hrvatske književnosti Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, 2010-2012, Leksikon Antuna Gustava Matoša Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, Zagreb 2015. Radio je na znanstvenim projektima Modeli hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća voditelja prof. dr. sc. Cvjetka Milanje, Hrvatsko pjesništvo od romantizma do postmodernizma prof. dr. sc. Cvjetka Milanje i Odnos kultura-društvo u hrvatskoj modernizaciji prof. dr. sc. Ivana Rogića. Bio je voditelj znanstvenog projekta Hrvatsko pjesništvo od romantizma do postmodernizma te je voditelj od Sveučilišta u Zagrebu sufinanciranoga istraživačkog projekta “Nenormalni” u kulturi i književnosti na prijelazu 19. i 20. stoljeća.Bio je predsjednik Goranova proljeća, središnje nacionalne pjesničke manifestacije, od 2008. do 2010. Bio je voditelj književnog smjera Poslijediplomskoga sveučilišnoga doktorskog studija kroatistike na kojem je trenutno predavač i mentor. Kao gost predavao je na više stranih sveučilišta i na više domaćih znanstvenih i kulturnih institucija. Bio je predstojnik Katedre za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku, a trenutno je voditelj  Zagrebačke slavističke škole, hrvatskog seminara za strane slaviste. Objavio je nekoliko znanstvenih knjiga, priredio je više znanstvenih zbornika i pjesničkih panorama, u suautorstvu je objavio četiri udžbenika za osnovnu školu te je urednik teorijske edicije Drugi smjer u izdavačkoj kući Meandar. Znanstvene i stručne članke te recenzije redovito objavljuje u periodici. Član je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog P.E.N. centra.

Znanstvene i stručne knjige:

• Off line, hrvatsko pjesništvo devedesetih, [Panorama s pogovorom: U pjesništvu više od njega samog, simptomatologija hrvtaskog pjesništva 90-ih], Quorum, godina XVII, br. 5-6, Zagreb 2001.
• Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši. Aporije reprezentacije u kvorumaškome pjesništvu, Disput, Zagreb 2005.
• Ljubi Žižeka svoga! Je li teorijska subverzija zapravo kapitalistička perverzija i druge neodumice o etičko-političkom čudovištu Žižekove misli, Meandar, Zagreb 2009.
• Muzama iza leđa. Čitanja hrvatske lirike, [Priređivač], Zagrebačka slavistička škola, Zagreb 2010.
• Bajke i basne. Sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić. Kritičko izdanje, [Supriređivač: Ivana Žužul], Ogranak Matice hrvatske Slavonski Brod, Slavonski Brod 2011.
• Tko je u razredu ugasio svjetlo? Predrasude, stranputice i moguće promjene u poučavanju i proučavanju lirike na primjerima Cesarićevih pjesama Voćka poslije kiše i Pjesma mrtvog pjesnika,  Meandar, Zagreb 2012.

Odabrani radovi u časopisima:

• Zamukli majstorov glas: politika hrvatskih pjesničkih poetika sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, [Izvorni znastveni rad, ISBN 978-953-175-360-9], u: Zbornik radova 38. Seminara Zagrebačke slavističke škole, Zagrebačka slavistička škola, Zagreb 2010, str. 161-172.
• Uciszony głos mistrza. Polityka poetyk chrowackiej poezji lat siedemdziesiątychXX wieku, [Izvorni znastveni rad, ISBN 978-83-87819-09-5], u: Chprwacja lat siedemdziesiątych XX wieku. Kultura, język, literatura, Uniwersytet Śląski–Wydawnictwo Gnome, Katowice 2010, str. 94-108.
• Kojem čitatelju? Politika čitanja užitka u Bukoličnom, trijeznom čitaocu, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-953-97787-7-8], u: Zbornik radova 10. Kijevskih književnih susreta, Općina Kijevo–Pučko otvoreno učilište Invictus–AGM, Kijevo–Zagreb 2011, str. 11-27.
• Teološki nomadizam. Po/etika i politika zazorne sublimnosti u pjesništvu Delimira Rešickog, [Izvorni znanstveni rad, ISSN 2084-3011], u: Poznańskie Studia Slawistyczne, broj 1, Poznan 2011, str. 271-285.
• Melancholia, uliczna heterotopia i jezyk bez granic. Polityka chrowackiej poezji lat osiemdziesiatych dwudziestego wieku, [Izvorni znastveni rad, ISBN 978-83-63268-01-5], u: Chorwacja lat osiemdziesiatych XX wieku. Kultura, język, literatura, Uniwersytet Śląski–Wydawnictwo Gnome, Katowice 2011, str. 133-151.
• Nečitljivo djetinjstvo: čitanje i nečitljivo u Povratku Filipa Latinovicza, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-953-175-432-3], u: Vila–kiklop–kauboj, čitanja hrvatske proze, prir. Anera Ryznar, Zagrebačka slavistička škola, Zagreb 2012, str. 233-248.
• Unlesbare Kindheit: Lesen und Unlesbarkeit in Povratak Filipa Latinovicza, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-83-63795-79-5], u: Kind und Jugendlicher in der Literatur und im Film Bosniens, Kroatiens und Serbiens, prir. Renate Hansen-Kokoruš, Hamburg 2013, str. 75-92.
• Hermafroditska žena. retorika spolnosti i femininosti u novelistici A. G. Matoša (na primjeru Cvijeta sa raskršća), [Izvorni znanstveni rad, ISSN 2084-3011], u: Poznańskie Studia Slawistyczne, broj 7, Poznan 2014, str. 247-258.
• Naša zazorna drugost: Čudaci u književnosti hrvatske moderne i rađanje hrvatske građanske kulture, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-953-6931-69-9], u: Kultura, identitet, društvo -europski realiteti, Osijek/Zagreb 2014, str. 319-328.
• Izmješteni. Dislocirani subjekt i otpor imobilizaciji značenja u književnosti hrvatskog modernizma, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-954-07-4046-1], u: Dvižienie i prostranstvo v slavjanskite ezici, literaturi i kulturi, Sofija 2015, str. 350-355.
• Studij nacionalne književnosti u doba čudovišta, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-953-175-581-8], u: Transmisije kroatistike, ur. Krystyna Pieniažek-Marković i Tvrtko Vuković, Zagreb 2015, str. 237-255.

Nenormalni: Normalizacijska kultura 19. stoljeća i hrvatska književnost fin de sièclea, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-953-175-589-4], u: Drugi. Alteritet, identitet, kontakt u hrvatskom jeziku, književnosti i kulturi, Zagreb 2016, str. 197

Pisci na mreži - 5. listopada 2016.  u  17,00 Dražen Katunarić 

Voditelji programa : Mirela Šikić-Barbaroša i Miroslav Mićanović, AZOO

 snimka održanog predavanja

Gost 57. programa Pisci na mreži je Nebojša Lujanović, autor je koji se, između ostalog, bavi onim što je naizgled anakrono ili rubno – ali to je ono što njegovu tekstu, njegovu autorskom pismu daje na iznimnosti i važnosti. Čitateljskoj važnosti, u prvom redu. Čitateljskom užitku i muci zbog onih koji su protagonisti na periferiji života i ne pitaju se je li to kazna, sudbina…O njegovu pisanju i istraživanjima, uvidima, o njegovu trčanju i mnogočemu drugom – saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam jeu razgovoru s Nebojšom Lujanovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Nebojšom Lujanovićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove,potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Dražena Katunarića da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Autorski

N. Lujanovic, Oblak boje kože, 2015

N. Lujanovic, Orgulje iz Waldsassena, 2011

Linkovi

http://www.matica.hr/vijenac/347/%C5%A0TO%20JE%20LIRA%20DELIRIJU/

http://blog.dnevnik.hr/knjigoljub/2016/03/1632006714/radioroman-drazen-katunaric-prosjakinja-moja-kritika.html

http://www.mvinfo.hr/clanak/drazen-katunaric-kronos

http://www.mvinfo.hr/clanak/drazen-katunaric-dobio-pjesnicku-nagradu-u-rumunjskoj

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Josip Mlakić

OBLAK BOJE KOŽE

Romska sreća je, nažalost, incident, a ne pravilo

Iznimni roman Oblak boje kože Novotravničanina Nebojše Lujanovića u izdanju zaprešićke Frakture svojevrsni je eksces u suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali i šire. Pozitivan, naravno. Stvaralaštvo Nebojše Lujanovića možemo podijeliti na dvije gotovo odvojene faze. U prvu spadaju romani Stakleno oko i Godina svinje te zbirka priča S pogrebnom povorkom.

Roman o tri generacije Roma

Tu fazu uvjetno bismo mogli smjestiti u ladicu “stvarnosne proze”, bez obzira na uopćenost i neodređenost tog pojma koji je u jednom trenutku postao svojevrsna oznaka za hrvatski književni mainstream i kojim se u hrvatskoj književnoj kritici baratalo više od deset godina.

U drugu fazu spadaju posljednja dva Lujanovićeva romana: izvrsne Orgulje iz Waldsassena i Oblak boje kože.

U najpoznatijoj književnoj polemici u bivšoj Jugoslaviji, onoj između Danila Kiša i njegovih oponenata povodom Kišove Grobnice za Borisa Davidoviča, Kišovi protivnici su mijene u njegovu književnom postupku pokušavali prikazati kao negiranje svega što je pisac prethodno napisao, uključujući i Kišovu veličanstvenu romanesknu trilogiju (Rani jadi, Bašta, pepeo i Peščanik).

Riječ je nesuvisloj i neutemeljenoj tvrdnji po kojoj bi onda, primjerice, Nebojša Lujanović bio pisac samo posljednja dva svoja romana.

Radnja romana Oblak boje kože odvija se u tri odvojena rukavca i četvrtom koji funkcionira kao roman u romanu.

Roman prati tri generacije Roma, odnosno njihove pokušaje da se izvuku iz začaranog kruga bijede, siromaštva i neprihvaćanja. 

Lujanović u sva četiri slučaja progovara iznutra, jedinstvenim pripovjedačkim diskursom, glasom Roma, zahvaljujući silnom trudu koji je uložio u ovu knjigu, što je vidljivo iz svake njezine stranice, bez kojega bi, čini mi se, Oblak boje kože bio samo još jedna šarena slikovnica o Romima.

Višegodišnji istraživački rad koji je prethodio romanu pomalo podsjeća na metode iz nekih drugih (boljih?) vremena.

Mržnja prema Romima je zapravo legitimna

Poput metoda danas pomalo zaboravljenog pisca romansiranih biografija Irvinga Stona, autora iznimnog romana Agonija i ekstaza, koji se za svaku svoju knjigu pripremao godinama.

Prvi, nosivi rukavac romana prati bijeg mladog Roma Enisa Selmanića iz Zagreba prema romskom naselju u blizini Novog Travnika, u kojem je rođen, nakon požara u kafiću “Tri palme” gdje je radio kao konobar i kojom prilikom je smrtno nastradao sin vlasnice kafića, Dalibor, Hrvat.

Za nesreću je po automatizmu, zbog svoga podrijetla, optužen Enis, po stereotipu koji to zapravo nije, jer je na neki način pravilo.

Enis stiže u Novi Travnik u predvečerje rata, u svijet koji puca po šavovima, što samo podcrtava motiv nemogućnosti bijega.

Nakon požara i medijske presije stvara se atmosfera linča prema Romima te dolazi do blokade naselja u kojem žive.

Na taj način je Plinarsko naselje pretvoreno u svojevrsni konclogor iz kojeg je nemoguće pobjeći.

Ne toliko zbog čvrstine blokade koliko zbog surove činjenice kako Romi nemaju kamo pobjeći. Plinarsko naselje samo je mikro konclogor unutar jednog mnogo većeg. 

Život iznutra pratimo iz perspektive Sande, Enisove sestre. Sandin je jedini cilj pobjeći iz romskoga geta. Ona ima atipičnu, “neromsku” fizionomiju, za razliku od njezina brata. 

Međutim, ni to nije dovoljno. Zagrebački rukavac romana je priča o rasističkom odnosu prema Romima koja je univerzalna, kao i o medijskoj mašineriji koja ga nesmiljeno podgrijava. Iako nije skrivio požar, Enis je idealna žrtva i nikoga stoga ne zanima istina, pa ni majku poginulog.

Mržnja prema Romima je zapravo legitimna.

Iz jednog svijeta izopćeni, u drugom neprihvaćeni

Enisov otac Fabo također želi pobjeći iz romskog kruga siromaštva, iako je u njihovu svijetu “gadžo”, stranac, tuđinac.

On je zapravo dvostruki izopćenik. Izopćen je iz vlastitog svijeta, a u ovome drugome je neprihvaćen. Fabo sakuplja dokumentaciju o stradanju Roma u holokaustu, koju planira unovčiti, iako je to utopija, jer to apsolutno nikoga ne zanima: kao što ih ne zanimaju životi Roma, “većince” ne zanimaju ni njihove smrti i stradanja.

A to Fabo ne shvaća, kao ni svijet oko sebe uostalom. On neprestano osluškuje motor svojega Mercedesa i to je najviši stupanj njegove komunikacije sa svijetom koji ga okružuje.

U četvrtoj pripovjedačkoj liniji, svojevrsnom romanu u romanu, pripovjedač je neimenovani Rom koji je zatočenik Auschwitz-Birkenaua.

Istetovirani broj na nadlanici jedini je njegov identitet. Riječ je o bivšem radniku Daimler- Benza, vrsnom automehaničaru, kojemu je ta tvrtka (kao i Enisovu ocu Fabi) na neki način sudbina.

On, naime, kamionom Daimler-Benza, kao pripadnik povlaštenog logorskog Sonderkommanda, odvozi iz plinskih komora trupla ubijenih logoraša ili njihov pepeo.

Scene odvoženja pepela pogotovo su mučne i tragične. “Broj x”, da ga tako nazovem, pripovijeda o problemima logorske uprave zbog golemih količina pepela koji se nema više kamo spremati.

Na taj način Lujanović nam preko jednog motiva daje sliku strahota logora i veličinu tamošnjeg zla. Zbog toga pada odluka da se pepeo odvozi do obala Visle i istresa u rijeku. 

Krug neprihvaćanja proširio se i na romski jezik

Posebno je dojmljiva scena, možda i najdojmljivija u cijelom romanu, koja opisuje kako Visla “guta” i “probavlja” ljudski pepeo. Simbolička snaga ove scena je golema.

Iz osjećaja krivnje, zbog pripadnosti Sonderkommandu, “Broj x” počinje sakupljati dokumente o stradanju Roma.

Za razliku od Fabe koji u dokumentima vidi tek priliku za zaradu, cilj pripovjedača je samo jedan: da ostane barem neko sjećanje na sve strahote kroz koje su prolazili Romi u holokaustu.

To postaje njegova misija. Posebna vrijednost ovoga romana je korištenje riječi i izraza na romskom. Lujanović to ne čini na način na koji su, na primjer, Krleža i Andrić koristili germanizme, odnosno turcizme, inkorporirajući ih i stapajući u vlastiti jezik.

Romske riječi i izrazi kod Lujanovića su označene kurzivom i pomalo su strano tkivo u romanu.

Lujanović na taj način, posredno, govori o ovdašnjem kolonijalnom mentalitetu koji prihvaća samo ono što je više i jače od njih. Prihvaćaju se germanizmi, turcizmi, anglizmi...

Međutim, nikad nisam čuo izraz romizmi i nisam siguran postoji li i u jednom jeziku.

Krug neprihvaćanja zapravo se proširio i na sam romski jezik, tako da su odsječeni putovi za bijeg i na simboličkoj razini, uključujući i Boga kojega su Romi usput izgubili križajući ga s bogovima naroda s kojima su bili u doticaju, kako to na jednom mjestu piše Lujanović.

Lujanović vraća jedan davni civilizacijski dug

Ovaj je roman, iako stilski sjajno napisan i komponiran, važan prvenstveno zbog dvije stvari: nema one jeftine romantičarske mitologizacije koja je neizostavni “sastojak” svih saga o Romima.

Sjetimo se samo filmova Emira Kusturice i njegovih manje uspješnih epigona. Lujanović je hladan, nemilosrdan promatrač koji, paradoksalno, na taj način pojačava čitateljsku empatiju prema svojim likovima.

“Putovao sam, putovao, sreo sam čak i sretne Cigane”, prijevod je uvodnog stiha romske službene himne “Dželem, dželem” (to je postala 1971.)

Ništa kao ovaj antologijski stih ne potire u tolikoj mjeri te romantičarske predodžbe. Romska sreća je, nažalost, incident, a ne pravilo. Druga stvar je sama tema: romski holokaust.

Može li se itko sjetiti vrhunskog umjetničkog ostvarenja koje tretira ovu veliku temu?

S druge strane, holokaust nad Židovima obrađen je kroz cijeli niz nezaboravnih i vrhunskih umjetničkih ostvarenja: od romana Imre Kertesza, Patricka Modiana, Kurta Vonneguta pa do izvrsnog romana Daniel Stein, prevoditelj suvremene ruske spisateljice Ljudmile Ulicki, zatim kroz filmove Pijanist Romana Polanskog...

Lujanović na jedan izvrstan način vraća jedan davni civilizacijski dug.

Na kraju, vjerujem kako bi neumorni eksploatator romskog etnosa, Emir Kusturica, vjerojatno bijesno ovu knjigu zavitlao u zid, svjestan kako ona ruši sve stereotipe na kojima je on gradio svoje romske kule u zraku, kao i romantičarske predodžbe iz kojih je izrastao jedan lažni mit: o bijedi i neimaštini kao svjesnom izboru iz kojih se rađa nekakva lepršava, apstraktna sloboda.

Bilješka o autoru

Nebojša Lujanović, rođen je 1981. godine u Novom Travniku (BiH). Radio tridesetak poslova: od građevinskog radnika i skladištara, do voditelja knjižare. Trenutačno se bavi se pisanjem, znanstvenim radom i trčanjem maratona. Uključen u organizaciju kulturne manifestacije Pričigin, te voditelj Festivala svjetske književnosti u Splitu. U tamošnjoj Gradskoj knjižnici Marka Marulića vodi radionice pisanja, književne tribine i kvizove. Živi u Splitu i angažiran je kao vanjski suradnik na Filozofskom fakultetu u Zenici. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom je i doktorirao 2012. godine iz područja teorije književnosti. Autor je brojnih pripovjedaka, eseja, književnih recenzija i znanstvenih radova. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima. Dosad je objavio sljedeća prozna djela: roman Stakleno oko (Parnas, 2007), zbirku priča S pogrebnom povorkom nizbrdo (Algoritam, 2008), roman Godina svinje (Algoritam, 2010), roman Orgulje iz Waldsassena (EPH-Liber, 2011). Roman Oblak boje kože, objavljen u izdanju Frakture (2015) do sada je privukao najviše pažnje i naklonosti kritičara. Ponosni otac maloga Lovre.