Snimka

Gost 67. programa Pisci na mreži Goran Čolakhodžić, autor čija je poezija nagrađivana i zbog melankolije i zbog obilja, neobičnih prostora, kakve veći svaki naš skriveni vrt. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru sa Goranom Čolakhodžićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Goranom Čolakhodžićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Gorana Čolakhodžića da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

http://elektronickeknjige.com/autor/colakhodzic-goran/

http://casopis.prosvjeta.net/zudnja-za-tlom/

http://booksa.hr/kolumne/kritike/zazorni-dvojnik-vrt

https://www.portalnovosti.com/goran-colakhodzic-poezijom-dodajem-zivotu-krv-i-boju

https://okno.mk/node/63873

G. Čolakhodžić,Nova Makedonija, 26. kolovoza 2017.

Autorski

G. Čolakhodžić, Na kraju taj vrt, izbor, 2017

G. Čolakhodžić, Pjesme iz 2017

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Kristina Špiranec

Zazorni dvojnik-vrt

Goran Čolakhodžić, Na kraju taj vrt autor, KUD Ivan Goran Kovačić, 2015.

Čim sam u ruke primila prvu knjigu pjesama Gorana Čolakhodžića Na kraju taj vrt za koju je nagrađen Goranom za mlade pjesnike, gotovo intuitivno sjećanje je prizvalo knjigu Projekt Poljska (2014) Ivana Šamije, a dokaz da nisam pogriješila otkrio se već u paratekstualnom citiranju samoga Šamije: „Dane sam provodio pripitomljavajući smrt s vrtlarskom strpljivošću.“ Vrt me, dakle, odveo na dobar trag, a kako sam nastavila s čitanjem, srodnost tih dvaju pjesnika postajala je uočljivija, a Šamijinu projektu-vrtu pridružio se i treći: knjiga Tkiva (2016) Marjana Čakarevića, u kojoj vrt predstavlja središnji, snovit prostor u koji subjekt ulazi u potrazi za tajnom (jezika).

Zajedno navodim te tri recentne knjige jer se u regionalnome suvremenom pjesništvu izdvajaju po svojoj kvaliteti, ali i konceptualnosti, pri čemu je Čolakhodžićeva najmanje poezija koncepta, budući da prvotno i nije tako zamišljena. Ipak poziva da je čitamo kao cjelinu te je riječ o koherentnom i zaokruženom djelu u kojem lirski subjekt kroz pet ciklusa putuje vrtom, voćnjakom, šumom i gradom. 

Čolakhodžić vrlo rafinirano i ritmički dosljedno motivom vrta povezuje sve cikluse, a njegov je vrt također prostor iluzija i pretapanja, ali ipak nešto drugačiji. Kao što kaže Davor Ivankovacu svome obrazloženju nagrade za mladoga pjesnika: „Lirski subjekt, načinjen iz tvrde gline samog vrta, znatno je više od pukog svjedoka i promatrača svijeta, vrt je njegova istinska personifikacija i metafora, psihičko stanje i snovita halucinacija.“

Mogu samo dodati da Čolakhodžićev vrt buja snažnim i živopisnim slikama koje proizlaze iz izmjene životnih / godišnjih ciklusa i slutnje njihovih granica, a motivski se najčešće crpe iz biljnoga i životinjskoga svijeta: „Mislim da su bile jedna od popratnih naznaka jeseni, / pandan plavljenju grožđa / prvo jutarnje stezanje u grlu.“ I u tome je vidljivo nasljeđe Šamijine poetike, iako Šamijin vrt više simbolizira tekstualni projekt i eksperiment, a Čolakhodžićev je pak konkretnije iskustvo svakodnevice kroz koje subjekt projicira svoja unutarnja stanja.

Iako u ovoj pjesničkoj knjizi ima lirskih crtica koje su i izrazom te konstrukcijom svijeta slične Projektu Poljska, kao što su to crtice o postapokaliptičnom životu na Žumberku sa zazornom figurom Ježa, ili čitav ciklus Spavači, autentičnost Goranova izraza ipak pronalazim u stihovanim pjesmama. Snažnijima mi se stoga čine ciklusi Detaljne pripreme, Dobra je zemlja i Nešto neriješeno s gradom. U stihu taj mladi autor jasnije pokazuje osjećaj za kompoziciju, a ljepota je njegovih pjesama upravo u postepenom otkrivanju i razgradnji pjesničkoga svijeta, te povratku subjektu u snažnome finalnom stihu.

Već u prvoj pjesmi Naznake može se primijetiti spretno nizanje i nijansiranje slika: naznake jeseni su „mjehurići u čistoj vodi kasnih ljetnih dana“, „kvržice na koži tišine“, „nevidljive ptice“ te „prvo jutarnje stezanje u grlu“. Ta fina gradnja stiha, ali i završni emotivni impuls, kojim će zatitrati oslikani krajolici pjesme, mogu se uočiti u većini pjesama. Prvi dio pjesme Detaljne pripreme završava u „slatkom drhtaju gašenja“, pjesma Preklopi u „zapahu buđenja“, Ušuškavanje u „grču prema unutra“, Aubade u „strepnji“ – da navedem nekoliko čulnih punktova iz prvoga ciklusa.

(Su)život te preklapanje ritma disanja prirode i čovjeka ono je po čemu je ova knjiga posebna. Naime, preklopi i pretapanja općenito su način na koji subjekt doživljava svijet oko sebe: „Ulazim u rujan, miriše proljeće“ ili „sve se dogodilo, a još nije, dobra je zemlja“, odnosno prelamaju se godišnja doba, prostor sna i jave, život i smrt, smrt i ljubav, kao i život i literatura. Slično kao i u Šamijinoj knjizi, sklad svijeta koji promatramo pokreće kotač kaosa, a smrt, koja odjekuje kroz lajtmotiv jeseni, uznemiruje mekoću pejzažnih slika. Smrt se pojavljuje u obliku spavača, mrtvih glasova koji hodaju vrtovima, kao smrt bliske osobe s kojom je lirski subjekt nekada radio na zemlji ("I nema više bojazni, nakon bolesti / Samo priželjkujem (djetinje, uzalud) / stalnost tvoga kašlja ujutro u voćnjaku") te kao pronađena nepoznata čeljust sa zubima u zadnjemu ciklusu.

No vrhunac destrukcije zapravo stiže u pretposljednjemu ciklusu Nešto neriješeno s gradom, u kojem će se subjektov nemir i bunt izraziti kao spaljivanje Botaničkoga vrta: „palim vrt palim vrt palim ulicu / polijevam snijegom i suzama požar i čekam / čekam da puknu stranice mog staklenika / o kad ćemo imati kišu i snijeg i vjetar / ako ne sada u stakleniku“, a buktanje emocija autor će odlično popratiti ubrzanjem ritma. Naime, i ovdje me odlazak u grad podsjetio na epizodu o Detroitu u Šamijinoj knjizi, koja također priziva raspadanje i katastrofu čovječanstva, iako je kod Gorana veći naglasak na potrebi za putenošću i prelasku intimnih granica. Vrlo je simptomatično to što se ovdje uništava Botanički vrt kao neuralgična točka grada, neka vrsta rubnog, osjetljivog mjesta na kojem se najviše dodiruju moć prirode i čovjeka. U ovome ciklusu najbolje se vidi kako je mladi autor pjesnik emocionalnih pobuda, a ciklus se odlično uklopio i u okvir najava jeseni / smrti, kao žarište svih unutarnjih prelamanja.

Iako ne bih rekla da je zazorno opća klima ove knjige – prije bih je opisala kao melankoliju prolaznosti, popraćenu ekstatičnošću nedokučivosti kozmosa – knjiga nosi motive zrcalnih odraza, duhova i dvojništva, koji su ključni za figuru zazornoga dvojnika, kako je opisuje Freud. Ima nešto od bojazni od trošivosti vlastitoga tijela u Čolakhodžićevu strpljivom i pozornom vrtlarenju, no ono što me više proganjalo tijekom čitanja bio je taj dvojnik-vrt, vrt kao simbol prostora imaginacije, koji se umnaža u mojim čitanjima.

Sjetila sam se zatim mnogih meni značajnih vrtova u naslovima: Skrovitog vrta Luke Paljetka, knjige studija Kaliopin vrt Dunje Fališevac, Mihalićeveknjige pjesama Vrt crnih jabuka i Vrkljaničine Soba, taj strašan vrt, knjige priča Vrt s 1001 žaruljom Miroslava Mićanovića… Kao da sam se složila s Čolakhodžićem – na kraju taj vrt – pronašavši svoj užitak u tradicijskim i drugim prožimanjima. Iako bi možda moje zadovoljstvo njegovom knjigom bilo potpunije da me čitavo čitanje nije pratio dvojnik-vrt Projekt Poljska, moram naglasiti kako je riječ o vrlo darovitom i zrelom pjesničkom glasu koji bi mogao zauzeti važno mjesto u našemu suvremenom književnom vrtu

Booksa, 13. veljače 2017.

Bilješka o autoru

Goran Čolakhodžić rođen je 1990. u Zagrebu. Piše prvenstveno poeziju. Diplomirao anglistiku te rumunjski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevoditelj. Godine 2015. rukopis mu je nagrađen nagradom „Goran za mlade pjesnike“ i objavljen pod naslovom Na kraju taj vrt kao njegova prva zbirka. Godine 2017. za istu je knjigu osvojio nagradu „Mostovi Struge“, koju u međunarodnoj konkurenciji dodjeljuju „Struške večeri poezije“ (Makedonija) za najbolji pjesnički debi. Poeziju objavio u više tiskanih i online časopisa u Hrvatskoj i inozemstvu. Pjesme su mu uključene u više zbornika i panorama i prevođene na nekoliko jezika. Od 2016. sudionik je europske platforme Versopolis.

Poveznica za sudjelovanje:

https://www149.livemeeting.com/cc/mspp/join?id=Pisci+-+Rosko&role=attend&pw=Participant

Snimka susreta:

https://youtu.be/HjzN8t8OciM

Gost 66. programa Pisci na mreži Zoran Roško, autor mnogostrukih interesa i znanja, koje se možda ponajbolje kriju u naslovu jednoga njegova teksta i tvrdnji da je jezik afektivna životinja. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam jeu razgovoru sa Zoranom Roškom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko:htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Zoranom Roškom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Zorana Roška da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

http://magazin.hrt.hr/397160/koju-knjigu-odabrati-za-godisnji-odmor

http://www.glas-slavonije.hr/339694/11/Roman-na-ponos-autoru

http://radiostudent.si/kultura/kosilo-nekega-molja/zoran-roško-–-minus-sapiens

http://www.booksa.hr/kolumne/pisma-pukovniku/pakleno-dobar-roman-prvi-dio

http://www.booksa.hr/kolumne/pisma-pukovniku/pakleno-dobar-roman-drugi-dio

http://www.portalnovosti.com/knjizevna-kritika-kadriranje-sna

http://www.booksa.hr/kolumne/kritike/minus-sapiens

Autorski

Z. Roško, Jezik je afektivna životinja, 2017.

Z. Roško, Minus sapiens, ulomci, 2017.

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Bilješka o autoru

Zoran Roško, rođen 1960. u Šibeniku. Zaposlen u Knjižnicama grada Zagreba. Urednik u časopisima Libra Libera, Quorum i Tvrđa. Objavio knjigu teorijskih tekstovaParanoidnije od ljubavi, zabavnije od zla : reklame postojanja i halucinogene istine : rekreacijska teorija za unutarnja tijela (2002) te romane Ljepota jede ljude (2011) i Minus sapiens (2017). Priredio zbirku prevedenih priča američkih inovativnih autora Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet (2010). Održava blogove Roškofrenija i Zoran Rosko Vacuum Player.

Minus sapiens

OceanMore, 2017.

Bar u čitateljskoj vizuri autora ovoga teksta, novi roman Zorana Roška Minus sapiens, da puno ne odugovlačimo s vrijednosnim sudom, najbolje je prozno štivo napisano u hrvatskoj književnosti i ne samo unatrag nekoliko godina! Još jednostavnije, Zoran Roško najzanimljiviji je suvremeni hrvatski prozaik.

Od prve pa do posljednje u Minus sapiensu otiskane rečenice ne ispuštate ga iz ruku, premda je riječ o štivu koje od čitatelja doista traži maksimalnu dozu koncentracije. Ako vam ona pa i na trenutak izmakne ili povremeno jednostavno zataji, sami ste si krivi – gubite na velemajstorskoj izvedbi štiva koje u sebe sabire nebrojivo drugih tekstova, ali i donosi nešto unikatnoga! Na prvu ruku čini se da je o knjizi Minus sapiens posve jednostavno (na)pisati posve suvisao, rutinski tekst. To bi, uglavnom, značilo ispaliti u sporome ritmu dvadesetak fraza ili šupljih stereotipa o postmodernoj hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj prozi, pa tako bez kraja i konca škrabati o intertekstualnosti, persiflaži, polidiskurzivnosti, intermedijalnosti, citatnosti kao elementarnoj čestici (svakoga) pisanja pa i ne bilo ono baš postmoderno/kritičarski ili esejistički „tumačeno djeci“. Potom sve to lagano „ilustrirati“ već na analizi osnovne naratološke (poglavito aktantske) razine – našalimo se malo, ponekad nam se čini da je glavni junak ove proze slavni i zagonetni njemački filmski redatelj Werner Herzog, još više jedan od njegovih najpoznatijih filmskih likova, suludi Fitzcarraldo koji je poveći brod prtio prašumom ne bi li ondje donio operu, a ponajviše sablast W. G Sebalda ili sam Sebald i konačno onaj najvažniji – otac suvremenoga europskoga duha (čitaj: eseja) Michel de Montaigne. Točnije napisano, „istinski“ glavni junak ove knjige pokušava na putu kroz razne prostore i u razna vremena vratiti se u doba kada je Montaigne pisao svoj znameniti putopis Dnevnik s puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke 1580. i 1581. Kada se tome pridoda još pedesetak autora iz svih područja umjetnosti ili pak ukupnoga ljudskoga znanja, eto ti dobitne šifre – prepoznali smo izravno citirane ili pak citirane, ali neizbježne autore u Melting Potu Roškove naracije i spisateljskoga svjetonazora. Ali ponekad ono što je najočitije može i ponajviše zavarati! Mene kao čitatelja ove knjige za cijelu oktavu pozornosti podiglo je krajnje diskretno spominjanje Roberta Calassa i njegove veličanstvene knjige o posljednjem velikome mletačkome slikaru – Tiepolova ružičasta, dok sam sasvim oduševljen i dotučen čitao „intermedijske“ pasaže s jednim od doista ponajboljih filmova svih vremena – Prošle godine u Marienbadu Alaina Resnaisa iz 1961. godine. Inače, remek-djela filmske umjetnosti koje je više sličilo na melankolično snoviđenje nego za ono vrijeme uobičajeni klasično autorski moderni film. Kada sam u čitanju Roškove knjige pošao tragom njegova spominjanja osnovnoga otkrića Calassa u pogledu na Tiepolov opus (za razliku od ružičastih sakralnih i inih slika po kojima je uglavnom poznat), u žarištu njegova interesa je tajnoviti bakropisni mistični i zagonetni „herbarij“ s temama primarnoga ljudskoga, arhetipskoga straha od nečega neiskazivo užasnoga što pristiže izvan okvira slike, morao sam pomisliti kako nam Roško nikako ne prodaje još jedan postmoderni pripovjedni cušpajz ili Da Vincijev ili nečiji drugi kod, nego knjigu koja, između svih svojih osnovnih tematsko-motivskih slojeva, izravno, zapravo, tematizira i koliko kozmološko-demijurški toliko i antropološki ustroj čovjeka kao davnoga homo sapiensa, danas degeneriranoga u Minus sapiensa! Pronašao sam tako naime svoja vrata, bar pretpostavljam, svoj „ključ“ čitanja ove knjige.

„Čovjek je oduvijek bio nešto neljudsko, pa ga i nadživjeti može samo njegova neljudskost.“ Nije li ovaj citat sličan kozmogonijskim „aforizmima“ jednoga Ciorana? Zoran Roško nije jeftini fantast ni razočarani mistik i gnostik, dapače, temeljna obilježja njegova pisma su crni humor, groteska, ironija, mudra persiflaža, izrugivanje stereotipima svih vrsta i na mnogo mjesta ove knjige, doslovno „Hard Boiled2 prepričavanje „pikarskih2 zgoda glavnoga junaka svoje knjige koje se zbiva u, što je, čini mi se posebno važno, beskonačnome simultanitetu vremena i prostora o kojemu je profetski pisao Einstein. Općenito, izvrtanje onoga poznatoga, majstorska demontaža svih naših uvriježenih pa i „znanstveno-svetih“ znanja i istina ono je književno umijeće koje Roška tako lako šalje u neke druge pripovjedne galaksije – izvan uobičajeno nostalgično-anegdotske ili (pseudo)angažirane, uglavnom autobiografske dremeži suvremene hrvatske proze.

Gost 65. programa Pisci na mreži je Slađan Lipovec, autor, pjesnik koji o ruralnom nerijetko piše urbano, ili se to tako ne može dijeliti, čitati, misliti, pisati?!Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru sa Slađanom Lipovcem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemoda su za ovu priliku razgovor sa Slađanom Lipovcem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vaspročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Slađana Lipovca da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

https://elektronickeknjige.com/autor/lipovec-sladan/

(Emily Dickinson u mom gradu, Rijeke i mjesečine)

Autorski

Slađan Lipovec, Izbor iz poezije, 2017.

Linkovi
http://www.aquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/S.Lipovec,Izbor_iz_poezije,2017.pdf

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Slađan Lipovec

Vertikale nad tamnim ravnicama

Razgovarao: Marko Pogačar

Tvoja je druga samostalna knjiga stihova,Rijeke i mjesečine, čini mi se, čvrsto strukturirana oko jedne 'prividne' dihotomije, te njenog sustavnog miniranja i ponovnog uspostavljanja. Riječ je o opoziciji priroda/kultura koja se proteže kroz dosljedno kontrastiranje urbanog i ruralnog; gužve, radnog prostora, funkcionalističkog kaosa naspram gotovo pastoralne smirenosti kozmosa tamne ravnice. Impliciraju li 'rijeke' i 'mjesečine' množinom svoju nesvodivu razliku s obzirom na ovu opreku ili je nadilaze; svojom sveprisutnošću koje ne bira okolinu integriraju ove suprotstavljene prostore?

U pravu si što se tiče prividnosti dihotomije, razmišljanje u dihotomijama može biti praktično, njima se, u međusobnom suprotstavljanju pojmova, potvrđuju oprečnosti i razlike, a i ti pojmovi sami po sebi, no to često zna previše pojednostaviti opću sliku, pa ja nisam misaoni sljedbenik toga, osim kao samo jedne od dijalektičkih metoda. Više volim nastojati sagledati stvari i u drugim mjerilima i odnosima, koji su i komplementarni i oprečni, i oštri i neprimjetni u pretapanju, u kontinuitetu ciklusa... Nije mi namjera bila u knjizi postavljati pitanja o nesvodivim razlikama među tim oprekama, ali za recepciju i tumačenje, naravno, nisam odgovoran, budući da, realno, kontrasti koje spominješ, nisu omeđeni i odijeljeni jedni od drugih nego supostoje, ne isključujući jedni druge, pa se tako subjekt/tijelo u knjizi samo kreće od jednog do drugog, i naprijed i nazad, ne pridajući primat ili vrijednosnu kategoriju nijednom od njih, kao ni pravcu kretanja, s jedne strane, a s druge, ako opet promijenimo perspektivu, ni to što nazivamo urbano i ruralno nije međusobno oprečno, jer, na kraju krajeva, i kultivirana poljoprivredna ravnica produkt je čovjekovog djelovanja i para prirodni prostor koliko i neboderi.

Čini se da se s promjenom okruženja, koja je u tvojoj svakodnevici, ali i u prostoru teksta redovita, mijenja i kvaliteta subjekta. On na toj kratkoj relaciji doživljava permanentnu metamorfozu; taj ritam gotovo da priziva cikličku shemu trošenja, iscrpljivanja i regeneracije...

Da, mislim da je to logično, budući da nepovratno mijenjamo ono što promatramo kao što i sami podliježemo promjenama u procesualnosti kretanja i promatranja. Ako je nešto permanentno, onda su to metamorfoze, premda ja ni ritam ni shemu ne bih upotrijebio u jednini.Rijeke i mjesečinepokušavaju slijediti prostorno-vremenske cikluse – koji podrazumijevaju neprestano kretanje na oba plana, promjene i mjesta i vremena, pa samim time i promjene tijela/subjekta – cikluse godina i godišnjih doba, cikluse života, a i veće cikluse... Zato u knjizi nije omeđen ni naslovljen ni odvojen nijedan ciklus, kao što je obično u zbirkama poezije slučaj, aliRijeke i mjesečinepune su ciklusa, većih i manjih, žešćeg i blažeg intenziteta, koji traju, ponavljaju se, nastavljaju, suprotstavljajući se i spajajući se jedni s drugima...

Krajolik i, općenito, svijet, shvaćeni su i uobličeni kao dinamičke strukture – naglašena je njihova procesualnost, stanje kronične mijene koje se, kako smo vidjeli, prenosi i na 'fluidni subjekt'. Može li se, parafrazirajmo Heraklita, dvaput pisati o istoj rijeci?

Heraklit je bio pravi prepredenjak, sva ova pitanja koja raspravljamo on je postavio prije dvije i pol tisuće godina, naravno, nije izravno odgovorio na njih, jednoznačnim rješenjem, kao što ni drugi poslije njega nisu, pa nećemo ni nas dvojica. Budući da su se i drugi kroz povijest poigravali time, možemo i mi, s time što si ti meni postavio barem dvostruku zamku, i što se tiče rijeke i što se tiče pisanja, a kad tome dodamo i parafraziranje, onda je to barem trostruka dijalektička klopka. Iz tog principa jedinstva i borbe suprotnosti, svega što teče, tako da je nemoguće zagaziti dvaput u istu rijeku, stari filozof se izvukao suh, dosjetkom da se biće ponaša prema određenim principima iako ih nije svjesno. Mogli bismo se nadovezati da rijeka nije samo voda (premda je moguće da se na istome mjestu nađu iste molekule vode koje su isparile iz rijeke i ponovo se vratile u nju na isto mjesto, to opet neće biti ista voda), rijeka je i korito koje se neprestance mijenja, cijeli biotop i u njoj i oko nje, i položaj u širem krajoliku, a sve se to također mijenja i protječe, tako da vraćajući se istom uvijek dolazimo u promijenjeno, i sami promijenjeni. Tako je i s ljudskim mislima, ni one se nikad ne vraćaju u istom sastavu, redoslijedu ni značenju, pa ispada da se ne može pisati dvaput o istoj rijeci, a ako nastavimo, mogli bismo zaključiti da je nemoguće pisati o bilo čemu...

No, vratimo se spomenutoj 'opoziciji', priroda i tehnika u ovoj knjizi čvrsto se prožimaju, utjecaj, kako bismo mogli naprečac zaključiti, nipošto nije jednostran. Na jednom mjestu krikovi ćukova utišavaju klikove kompjutorskih miševa – je li to vrsta odgovora prirode dugotrajnom kultivacijskom nastojanju?

Naravno, teško je uopće zamisliti neki složeniji sustav u kojem bi utjecaj njegovih sastavnica bio jednostran. Čim govorimo o prožimanju, to podrazumijeva mnoštvo silnica međusobnih utjecaja, nešto od toga sam i ja pokušao upisati u svoje tekstove, pa i u pjesmu Ćukovi koju spominješ. Stišavanje klikova miševa i krikovi ćukova jesu u finoj međusobnoj komunikaciji. Nisam siguran na što misliš pod'odgovorom prirode dugotrajnom kultivacijskom nastojanju', pri zapisivanju pojedinih stvari nastojao sam ne nametnuti nikakav sud, ničemu ne pridati neku vrijednosnu kategoriju, pa ni ovdje nisam mislio na neki kataklizmički odgovor prirode čovjeku, već samo na tu interakciju, kruženje, primjerice miša iz prirode u tehnologiju, koji se opet vraća u prirodu tako što služi tijelu/subjektu pri oblikovanju tog sinestezijskog pejzaža, tijelu/subjektu koji u trenutku dok završava pjesmu o ćukovima čuje te ptice, kao što čuje i klikanje vlastitog miša, koji stiže iz prirode u tehnologiju... Dok ciklus čovjekovog radnog dana završava, počinje i traje ciklus noćnih lovaca, jer nastojao sam u pisanje o nečemu upisati i samu procesualnost pisanja... Možda bi bilo dobro, da ne duljimo i da ne budem u nezahvalnoj poziciji prepričavanja i tumačenja vlastite pjesme, daĆukove objavišzajedno s ovim našim razgovorom, pa da čitatelji sami vide i procijene o čemu se radi.

I inače se zanimaš za prirodne znanosti – knjiga je premrežena referencama s područja teorije kaosa, matematike, teorijske fizike... Jesu li se društvene znanosti pretjerano udaljile od svojih biološko/fizikalnih predispozicija i uvjeta mogućnosti? Može li se 'autoreferencijalni' lom obrnuti?

Da, paradoksalno, u dvadesetom stoljeću, usprkos količini i dostupnosti različitih informacija, a zbog sve uže specijalizacije, došlo je do raskoraka između prirodnih i društvenih znanosti, iako su se kroz povijest one nadopunjavale i međusobno plodonosno komunicirale. Tako je i suvremena književnost, osim u malom broju slučajeva, nesvjesna dosega prirodnih znanosti. Recimo, Updike je još šezdesetih napisao pjesmu o neutrinima, dok priličan broj književnika i danas o tim česticama vrlo malo zna. To je pomalo autistična pozicija za književnost, jer ako govori o čovjeku i svijetu, onda bi ih trebala donekle poznavati, a ne grebati samo po površini jezika, teksta i slično. Možda je to u teoriji najočitije, najprije je to bila teorija književnosti, pa i društva, a ustvari je samodostatna, teorija o teoriji, koja vrlo malo veze ima s čovjekom i svijetom kako ih ja vidim. S druge strane, to jest zavodljivo područje samo za sebe, tako da je teško pretpostaviti kako će doći do obrtanja autoreferencijalnog loma, ali baš zbog spomenute dostupnosti najrazličitijih informacija, spoznaja s različitih područja, do promjene fokusa trebalo bi doći. Ako se složimo da postoji narativna svijest koja nastoji opisati događaje i paradigmatska koja nastoji sklopiti opću sliku, mislim da je za vjerodostojnu književnost važno njihovo preplitanje.

Nisi se zaboravio osvrnuti ni na cyberspace. Donosi li on svojevrsnu apsolutizaciju kretanja odvojivši ga, naizgled konačno, od fizičkih predispozicija? Može li virtualni ribolov zamijeniti pravi?

U pjesmi koju spominješ pokušao sam se poigrati zavodljivošću simulakruma kao što je cyberspace, koji pruža taj varljiv osjećaj da si važan čim ostaviš kakav trag u njemu, a time se ukazala i zgodna analogija s pjesništvom, pozicijom pjesnika i njihovim doživljajem samih sebe, znatno blaža parafrazaKundere iz Knjige smijeha i zaboravagdje kaže, otprilike, 'pjesnici, to iznad vas nije nebo, nego velika suknja vaše majke'. Ali, da me opet ne navučeš na tanak led (na rijeci) tumačenja vlastitog teksta, prilažem pjesmu.

Intenzivno radiš na novom rukopisu... Što nam novog donosi? Ako se ne varam, riječ je o pjesmama koje su koncepcijski 'ispale' izRijeka...

Da, kad mi se posreći pa uhvatim malo duži vremenski period za pisanje, zna mi se dogoditi da spojim nekoliko dana radeći na rukopisu, ali ne znam koliko je to intenzivno. Novi rukopis potpuno je drugačiji odRijeka i mjesečina, premda i s mojim prethodnim zbirkama otvara i zatvara neke cikluse, ali ne bih unaprijed o tome.

I, za kraj: što čitaš trenutno i čemu se najčešće vraćaš?

Ovo mi je najdraže pitanje, jer ja sam puno veći čitatelj i čitač nego aktivan književnik. Osim što nastojim pratiti što se izdaje ovdje i vani, da budem upućen u aktualno stanje, događa mi se i puno lijepih slučajnosti, s knjigama ja uistinu imam sreće, pa su mi tako istoga dana prošloga tjedna stigle dvije odlične knjige, pričeMakovo zrnoNevena Ušumovićai romanSrđana V. TešinaKroz pustinju i prašinu. Za potrebe Quoruma i za vlastiti gušt čitamZbiljnu drogerijuStjepana Balentai ponovo njegovuVodu,Sloboštinu BarbieMaše Kolanović, zatimKavez od trave, izabrane pjesmeKatalin Ladik, drugi put sam prošao krozMarquezovoSjećanje na moje tužne kurve. Najčešće se vraćam provjerenim veličinama kao što je spomenuti Marquez, a mislim da sam najviše puta pročitaoDon Quijotea. Prvi put sam ga čitao prije dvadesetak godina za vrijeme ljetnog raspusta i taj sjajan osjećaj koji mi se javio pri prvom susretu s Quijoteom obnavljam gotovo svakog ljeta. Dakako, tu su i stari brojevi Alana Forda, koji me također prati još od djetinjstva, ti stripovi su mi uvijek nadohvat ruke, pa često posežem za njima, danas mi se čine aktualni baš kao i prije četvrt stoljeća, ali ne samo to, volim im se naglas nasmijati, kao što i u književnosti volim da me dobro protrese.

http://www.booksa.hr/kolumne/o-poeziji-i-pjesnicima/sladjan-lipovec-vertikale-nad-tamnim-ravnicama

Bilješka o autoru

Slađan Lipovec(Bjelovar, 1972) samostalni je književnik. Poeziju, prozu, književnu kritiku i eseje objavljuje u hrvatskoj i inozemnoj periodici te na Hrvatskom radiju.

Objavio je knjigu stihova Posljednja topla noć (u suautorstvu s Evelinom Rudan i Denisom Peričićem, Varaždinsko književno društvo, Varaždin, 2002) te samostalne zbirke pjesama Emily Dickinson u mom gradu (Naklada MD, Zagreb, 2003; drugo, dopunjeno, elektroničko izdanje, Emily Dickinson u mom gradu, 2006, treće izdanje, 2015), Rijeke i mjesečine (Hrvatsko društvo pisaca/Durieux, 2007; drugo izdanje Rijeke i mjesečine), U nekoj od mogućih stvarnosti (Algoritam, Zagreb, 2010), knjigu odabrane poezije na ukrajinskom Meydii (Međudjelovanja, Ars, Lavov, Ukrajina, 2014) i dvojezičnu knjigu odabrane poezije na francuskom i hrvatskom jeziku Notre morceau de plańete (Naš komad planeta, Eres Editions, Toulouse, Francuska, 2017).

Urednik je i suautor interaktivnog CD-ROM-a Teslin dan (s Vladimirom Končarom, Agencija za odgoj i obrazovanje, 2006; drugo izdanje Agencija za odgoj i obrazovanje, 2007).

Dobitnik je nagrada za poeziju i kratke priče, a tekstovi su mu prevođeni na desetak jezika i uvršteni u antologije i preglede.

Snimku webinara možete pratiti na poveznici:

https://youtu.be/kyPi6-GUJCw

Gost 64. programa Pisci na mreži Saša Drach, autor, „čovjek od knjiga“, vlasnik svega onoga lijepog, uzbudljivog, pustolovnog što ide s knjigama: s njima i iz njih…Jedan je od osnivača nekad kultne knjižare Moderna vremena i tajanstveni Lastan koji je godinama odgovarao na pitanja čitatelja Modre laste, što je tek nedavno obznanjeno. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je u razgovoru sa Sašom Drachom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Sašom Drachom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajteponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Saše Dracha da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

http://www.novilist.hr/novilist_public/Kultura/Knjizevnost/Sasa-Drach-Pustali-smo-dobru-glazbu-znali-o-knjigama-i-bili-vjesti-bleferi

http://www.jutarnji.hr/kultura/glazba/americke-zvijezde-na-6.-rovinj-jazz-festivalu-jazz-tamo-doista-zvuci-drugacije/4505579/

http://blog.dnevnik.hr/knjigoljub/2017/02/1632066713/novo-sasa-drach-price-o-jazzu-i-drugi-zapisi-sandorf-2016.html

http://www.mvinfo.hr/knjiga/8823/dnevnik-bez-reda

Autorski:

Sasa-Drach_Price o jazzu

Sasa-Drach: Jazz suita

Sasa_Drach: Moja_prva_jazz_ploca

Sasa Drach: O ljudima i psima_Bea_i_Lujza

Sasa Drach: Sve za nju

Voditelji programa Pisci na mreži : Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO i Miroslav Mićanović, AZOO

Bilješka o autoru

Saša Drach, rođen 1961. u Zagrebu. Nakon završene srednje škole (Centar za kulturu i umjetnost) studirao komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zagrebački je knjižar, antikvar, novinar i prevoditelj. Početkom dvijetisućitih uređivao je u Jutarnjem listu kolumnu „Dnevnik bez reda“ nekoliko godina. Kolumna je izlazila tjedno, a sastojala se od nekoliko dnevničkih zapisa raznih poznatih javnih osoba iz gotovo svih povijesnih razdoblja pisane civilizacije za svaki dan u tjednu. Iza Drachova višegodišnjeg upornog prikupljanja dnevničke, kolumnističke i blogerske građe, kojom kao kroz ključanicu virimo u intimu čovječanstva, ostale su stotine stranica kaotičnih, ali nadasve provocirajućih i stimulativnih minijatura u ovoj knjizi uokvirenih u jedinstveni kalendar: za svaki dan u godini pronaći ćete nekoliko dnevničkih zapisa najrazličitijih povijesnih osoba. Dnevnik bez reda kao svojevrsni tumač svakodnevice nudi jednu od bezbroj perspektiva čitanja i doživljaja svijeta. U knjizi se nalaze izvaci iz dnevnika koje su pisali: Anton Pavlovič Čehov, William Faulkner, Walt Whitman, Franz Kafka, Victor Hugo, Akira Kurosawa, Anais Nin, Simone de Beauvoir, Ivo Andrić, Kristofor Kolumbo, Johann Wolfgang von Goethe, Ingmar Bergman, Emile Cioran, Miroslav Krleža... Potkraj prošle godine objavio je svoju drugu knjigu Priče o jazzu i drugi zapisi, također u izdanju Sandorfa. Radi se o knjizi priča bliskih naraštaju koji je u svijet glazbe – umjetnosti – uskočio 1970-ih te je dodao osobne, intimne priče kakve se pričaju samo najbližima.

Saša Drach

Puštali smo dobru glazbu, znali o knjigama i bili vješti bleferi

Osim što nas sa sugestivnim žarom upoznaje s nekim njemu važnim, ali i globalno priznatim glazbenicima, Drachova knjiga je svojevrsna segmentirana autobiografija

Antikvar, novinar, urednik, izdavač i prevoditelj Saša Drach široj je javnosti najpoznatiji kao novinar Jutarnjeg lista, jedan od osnivača nekad kultne knjižare Moderna vremena te tajanstveni Lastan koji je godinama odgovarao na pitanja čitatelja Modre laste, što je tek nedavno obznanjeno.

Nakon knjige Dnevnik bez reda (Sandorf, 2012), zbirki kolumni koje je pisao za Jutarnji list, krajem prošle godine objavio je svoju drugu knjigu Priče o jazzu i drugi zapisi, također u izdanju Sandorfa. Radi se o knjizi priča bliskih naraštaju koji je u svijet glazbe – umjetnosti – uskočio 1970-ih te je dodao osobne, intimne priče kakve se pričaju samo najbližima.

Osim što nas sa sugestivnim žarom upoznaje s nekim njemu važnim, ali i globalno priznatim glazbenicima kao što su, među ostalima, Duke Ellington, Carla Bley, Astor Piazzolla, Tom Harrell, Chick Corea, Dee Dee Bridgewater, Ratko Divjak, Boris Papandopulo, Kamasi Washington i Gary Burton, Drach nam priča i svoju životnu priču. Svojevrsna je to segmentirana autobiografija kroz koju ga upoznajemo kao osobu sklonu umjetnosti, poznavatelja koji duboko promišlja svaki kreativan potez, svaku intervenciju koja prodire u duh ljudskosti.

Na jednostavan način čitatelju sugerira potrebu za pokazivanjem najhumanijih osobina, prije svega ljubavi: prema bližnjima, prijateljima, životinjama, prirodi, gradu, poslu kojim se bavi, poslu kojim se drugi bave... Duboko emotivno, razotkrivajući svoje najskrivenije osjećaje, ponekad odlazi toliko daleko da će čitatelje ganuti do suza.

Turbulentno razdoblje

Znatiželja autora, poriv za istraživanjem, ali i poniranjem u suštinu onoga što proučava, ovu knjigu čine vrijednim štivom, zanimljivom i važnom ne samo za one koji osjećaju nostalgiju za starim dobrim vremenima, što će posebice dirnuti naraštaj koji je 1970-ih stasao na ulicama i kultnim mjestima Zagreba, ne samo onima iz kulturnog miljea, nego i mladim naraštajima koje upućuje na već gotovo zaboravljene i potisnute, ali bezvremenske vrijednostima. Nije to samo priča o životu ispunjenom glazbom – pa i kad se doima da je glazba sporedna, ona je ipak u prvom planu, sve se vrti oko nje – već o složenim životnim problemima i njihovom rješavanju, primjerice ukazujući koliko naoko male stvari kao što su bicikl, park, pas, gramofonska ploča – mogu biti važne u čovjekovu životu.

Zašto ste odlučili upravo ove priče ponuditi javnosti u formatu knjige?

– Činilo mi se da je ovo najbolje od onoga što sam do sada napisao. Iako, valja reći da se radi o dvije skupine tekstova. Priče o jazzu čini niz od jedanaest priča koje su na razne načine vezane s glazbom. Dio njih nastao je kroz praćenje jazz-koncerata i festivala za Jutarnji list, jer sam imao veliku sreću da su u Jutarnjem radili ljudi koji su za to imali interes. Prije svega za to je bio zaslužan urednik Ivica Buljan. S druge strane, kako je bilo i onih koji su mi prigovarali da su mi tekstovi dosadni, pomislio sam da su možda u pravu i još se više potrudio.

Gledajući kolege koji sjajno prate glazbu, Branimira Pofuka i Aleksandra Dragaša, shvatio da se tekstovima autor mora predati s puno više emocija. To je, preko tekstova koje sam se trudio što više osobno bojati, ali ne u smislu prosudbe nego doživljaja glazbe, bio put u, evo, ove tekstove o jazzu.

Zašto ste odlučili javnosti ponuditi osobne, intimne priče kakve se inače pričaju samo najbližim prijateljima?

– Zadnjih desetak godina prolazio sam turbulentno razdoblje. Najprije je propala knjižara u kojoj sam obožavao raditi, potom mi je umro otac s kojim sam bio nevjerojatno prisno vezan, pa sam ostao bez stalnog, odličnog posla u Jutarnjem, kao i bez niza stalnih honoranih poslova, od Modre laste nadalje, a sve se to odvijalo kroz osmogodišnju agoniju moje supruge sve do njezine smrti prije dvije godine, od karcinoma.

Dakle, jedno se žalovanje nastavljalo za drugim, a svemu tome protutežu su održavala djeca i neki dragi prijatelji. Potpuno sam se orijentirao na prevođenje, no ni to nije išlo baš najbolje, jer sam podosta vremena bio poprilično dekoncentriran i smušen i svakakve sam tekstove predavao. Neki su izdavači zaista imali puno razumijevanja za mene. Vrhunac je bio prijevod knjige J kao Jastreb Helen McDonald. To je zaista fenomenalna knjiga koja će uskoro izaći, a govori o autoričinu žalovanju za ocem i ljubavi prema jastrebici koju kroti i trenira i tako nastoji pobijediti tu prestrašnu bol.

Još uvijek u popriličnoj depresiji nakon ženine smrti u to sam ušao prilično naivno. Nisam mislio da će me to toliko lomiti i da ću za vrijeme rada na tom tekstu toliko intenzivno proživljavati svoje vlastite užase. Odugovlačio sam i jedva dovršio prijevod, ali mislim da će to konačno biti pristojno. To je sjajna, zaista sjajna knjiga. Remek-djelo. Ja sam, pak, uz sebe imao djecu i psa, a pisanje mi je u dobroj mjeri bilo terapija. Tako se valjda dogodilo i da se toliko toga intimnog pojavilo u nekima od tih tekstova.

Glazba kao okidač

Koliko ljubav prema glazbi može oblikovati čovjekov život?

– Ne bih rekao da ljubav prema glazbi može išta oblikovati. Ali rekao bih da je glazba često bila važna sastavnica mog života. Naime, određena razdoblja vezujem uz određenu glazbu. To govori da sam je intenzivno slušao i doživljavao, neke ploče i kazete, poslije diskove, preslušavao sam bezbroj puta i kad ih danas čujem odmah me transponiraju u te prostore, u to vrijeme, u to stanje duha i raspoloženja.

Sjetim se tko je bio oko mene, što sam tada mislio i radio, što sam čitao, koji su me filmovi u to vrijeme formirali. Ispada da mi je glazba često jači okidač sjećanja nego išta drugo. Ne samo jazz. Kad čujem, recimo, Supertramp, onaj njihov »Logical Song«, to me i danas baci u hodnike kasarne u Sloveniji, u JNA, gdje sam to stalno vrtio u glavi sjećajući se cure s kojom sam to slušao i kada i kako i gdje i koliko mi je tada bilo lijepo i što sam sve mislio da mi se u to vrijeme otvara, da bi me ta vojska onako grubo poklopila i skoro potpuno slomila. Jer tada više nije bilo ni te glazbe, ni cure, ni Zagreba, nego samo strašna glupost, koju sad eto hoće ponovo uvesti.

Nije li glazba ipak oblikovala dio vaše osobnosti?

– Pod utjecajem mame i bake, koja je bila profesorica klavira, krenuo sam u muzičku školu i počelo je fenomenalno. Već kao maloga mama me često vodila na koncerte i tako mi usadila strpljenje slušanja. No, kad je zaškripalo i trebalo početi ozbiljnije vježbati, postalo mi je od toga muka. Sedam godina sam to gurao, učio i gitaru i imao sam sjajne profesore u Funkcionalnoj školi, ali sam bio lijenčina. Ipak, profesorica Marija Reić mi je razvila istinsku ljubav prema solfeđu, a profesorica iz klavira mi je dala prve jazz note, zapravo bio je to neki new orleans blues i odmah me zarazila. Posudila mi je i neke ploče i uputila na Boška Petrovića u Lapidarij. Tako sam iniciran u svijet jazza.

Intelektualna punjenja

Koliko je posao knjižara – susreti s raznim ljudima, otkrivanje umjetnika kroz knjige... – produbilo vašu strast prema umjetnosti?

– Knjižara je bila stil života i zato mi danas toliko nedostaje. U Kinoteci su Moderna vremena doista označila to vrijeme neposredno pred rat. U kazalištu Gavella proveo sam vjerojatno najljepše trenutke bavljenja s knjigama, kad sam doista uronio u antikvarijat, a u Teslinoj je to postao ozbiljan posao, s ozbiljnim problemima i tada već nekom odgovornošću koja obično vuče sa sobom nesanice, grčeve u želucu i stanovitu nervozu. I meni i Barniju koji smo tada vodili Moderna vremena. No, prijateljstva začeta u knjižari, vjerojatno su mi najdraža. Puštali smo dobru glazbu, znali smo podosta o knjigama koje smo držali, a bili smo i vješti bleferi.

Ljudi su voljeli navratiti, ne samo radi knjiga, nego i da brbljamo, popijemo kavu, pivo. Tom Gotovac je dolazio redovito, Ivan Vladislav Galeta svakodnevno, Danijel Dragojević isto tako. To su bili dragocjeni razgovori i trenuci, neprocjenjiva intelektualna punjenja. To mi najviše nedostaje iz tog doba, više nego one nezaboravne promocije koje su se pretvarale u razularene tulume kad smo počeli u Kinoteci. Pa tamo je kod nas Satan Panonski čitao svoju poeziju, na suho, bez glazbe, krdu onih svojih ludih pankera koji su sjedili na podu knjižare mirni kao đačići. Ili promocija časopisa Lezbozin kad sam jedva spasio knjižaru i poveo cure u tada tek otvorenog Gjuru.

Zašto osjećate strast prema umjetnosti – fotografiji, filmu, kazalištu, glazbi?

– Neki moji prijatelji vole relativizirati tu moju strast. To je zato što misle da su bez strasti objektivniji. Ja se uvijek bojim da to vodi u ironiju i sarkazam i ne vidim tu ništa dobro. No, kad me nešto doista pogodi, kad doista osjetim da je nešto baš jako dobro, kao, recimo sada Matišićevi »Ljudi od Voska« u HNK-u, ili zadnja knjiga fotografija Borisa Cvjetanovića »Grad«, ili film »Ne gledaj mi u pjat« Hane Jušić, ili Žeželjeva izložba portreta u Puli, ili koncert jazz grupe »Problems« u Močvari, onda ne štedim ni komplimente ni iskaze oduševljenja. U tom času to možda zaista nije najbolje na svijetu, ali mene potpuno ispuni i ja ne vidim prostora ni za što drugo. Tada se to valjda očituje kao strast.

Zaluđenost filmom

Koji su umjetnici, zašto i kako, bili važni u formiranju vašeg stava prema umjetnosti?

– Važna mi je bila Kinoteka i modernistički filmovi koje sam tamo odgledao kao gimnazijalac; Bunuel, Resnais, Bergman, Felini, Tarkovski, Kubrick, ali i Ford i Orson Welles. Jako se dobro sjećam prvih gledanja nekih od tih filmova koji bi me u dva sata zaista temeljito promijenili. Bio sam lud za filmom i htio upisati filmsku režiju, bio puno puta na prijemnom, no nije išlo. To je bila »lose – lose« situacija. Ako me prime, svi će reći da je to bilo zato što mi je stari tamo predavao. Ako me ne prime – reći će da sam tolika budala da me ni s vezom ne žele primiti.

U kojoj mjeri i kako je zagrebački kulturni milje 1970-ih i 1980-ih zaslužan za formiranje vaših stavova prema životu, vrijednostima, umjetnosti?

– U kazalištu sam praktički odrastao, ali manje u HNK-a gdje mi je otac puno i sjajno igrao, nego više u ITD-u gdje se igralo modernije i provokativnije. Bile su to predstave »Mrduša«, »Mirisi, zlato i tamjan«, »Kaspar«, Bourekov »Hamlet«, »Travestije«... Kugla glumište mi je bilo važno, Festivali animiranog filma i Muzički biennale. Ljubav prema jazzu se provlačila kroz sve to, ali jazz nije nikada kod mene uživao ekskluzivu.

Pratio sam sve. Imao sam sreću da sam bio okružen zanimljivim prijateljima i da su nas vezale mnoge stvari. Normalno nam je bilo jedan dan otići na utakmicu Dinama gdje bi nas skoro isprebijali, milicija ili već netko, drugi dan na Sveučilište »Moša Pijade« na razgovor s Truffautom ili Chabrolom, treći dan na Wagnera ili Chopina u »Lisinski«, a četvrti u Dom sportova na Laibach ili Johna McLaughlina. Gornjogradski Lapidarij mi je bio važno, formativno mjesto.

Tamo sam slušao prve jazz koncerte Boška Petrovića i njegovih gostiju, ali i Azru sam čuo gore prvi put. Taj novi val me zanimao paralelno s jazzom, uz to su išle cure, a uz jazz je išao samo jazz. Poslije Kulušić, pa B. P. Club, pa VIP, svaki klub je imao svoju dekadu. Sve je to pozatvarano, jedino je jazz preživio. I hrvatski jazzisti kojih kao da ima sve više i kao da su sve bolji. Tamara Obrovac, Elvis Stanić, Renato Švorinić, Matija Dedić, Kruno Levačić, Saša Nestorović, Miro Kadoić, Chui i mnogi drugi, danas su ozbiljne jazz osobnosti a kad vidite krcatu dvoranu, ne samo veliki »Lisinski« na koncertu Herbieja Hencocka, nego i dvoranu »Blagoje Bersa« na Muzičkoj akademiji na jazz-koncertu novopokrenutog Jazz-orkestra Muzičke akademije, kad vidite da publiku čine jednako mladi ljudi kao što su i oni na pozornici, poželite upravo takvu budućnost hrvatskom jazzu. Ne samo odgoj i odrastanje glazbenika, nego i publike.

Razgovarao: Davor Hrvoj, Glas Istre, 4/2017.