Gost 74. programa Pisci na mreži bit će Goran Rem, pjesnik i znanstvenik, onaj koji o ravnici misli i po njoj hoda, ali time nismo ni započeli putovanje, razgovor… Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Goranom Remom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Goranom Remom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Gorana Rema da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Linkovi
https://oskultura.com/knjizevnost/goran-rem/
http://www.glas-slavonije.hr/347214/5/Rem-Cvelferica-ima-sve-sto-ima-hrvatska-knjizevnost
http://www.ffos.unios.hr/hrvatski/prof-dr-sc-goran-rem-dobitnik-povelje-uspjesnosti-srebrne-sviral
http://slavonski.hr/povratak-u-buducnost-married-body-kosturi-iz-rnr-ormara-koji-rasturaju-povijest/
http://www.glas-slavonije.hr/217470/5/Sjecanja-na-studentski-casopis-Rijek
http://www.glas-slavonije.hr/201896/9/Zelim-jednom-postici-plutajuci-medjukorak-Nikole-Plecasa
http://www.hrvatskarijec.rs/vijest/4261/Istocnohrvatske-knjizevne-veze/
http://penbih.ba/tag/hikos-mashup/
http://polja.rs/wp-content/uploads/2017/07/Polja-348-349-20-20.pdf
https://pressto.amu.edu.pl/index.php/pss/article/download/1101/1037
Autorski i kritički tekstovi
Post ili past (poetski tekstovi), 1985.
Agregacija slova (poetski tekstovi), 1985.
Jesenji metak (poetski tekstovi )
Dobre oči tvoje (pjesme), 1996.
Intima (poetski tekstovi), 2005.
Film (poetski tekstovi), 2005.
Nikada i sad (poetski tekstovi), 2006.
Netko na bubnjevima odsvira likovnu agoniju(poetski tekstovi), 2011.
Pauline pjesme u prozi – Ja sam Saga, 2017.
***********************************
Vlasta Markasović: Poezija Gorana Rema
Goran Rem:Film, DHK, Zagreb, 2005.
»Craying time, krajnje vrijeme« naslov je prve pjesme i ujedno prolog ove neobične pjesničke zbirke. Krajnje je vrijeme, kako bi otpjevao jedan vinkovački rock autor, »da se krene«, naravno u poetsku avanturu, kako za samog autora, tako i za čitatelja. Nasušnost i neodgodivost poetskoga glasanja, pjevanja, šaputanja i razgovora za Gorana Rema potvrdila se nakon izvjesne autorske poetske tišine (od desetak godina). Vladimir Kovačić, vinkovački pjesnik, gotovo anoniman u hrvatskoj književnosti, napisao si je strašnu oporuku: »Nenapisane pjesme mučit će me u grobu«, a Rema su »nenapisane pjesme« također, prilično u ovoj zbirci vinkovački, cibalitanski mučile »u grobu« tišine i memorije, možda i kompjutorske.
O tematskome podestu ovih pjesama nešto će reći već i samo pregledavanje kazala i naslova cjelina: Brodski prevrtači, zapravo vrt ispod, Tamo, tamo ja putujem, Tremor bubnjeva Ludwig, Dumina, Mliječna staza na boku Malog kina, Evo, grade, možemo razgledati zajedno, ali daj neka to ostane među nama, stvarno nemoj širiti i Neki nesvršetak, med (b–strane).
Privilegirani će biti čitatelji iz Slavonskoga Broda, Vinkovaca i Osijeka, autorovoga biografskog trograđa, ali ni ostali ne moraju biti zabrinuti i zavidni, osobito ako su autoru generacijski bliski. Međutim, nije ovo poezija koja se obraća samo sredovječnim nostalgičarima s panonskih prostora (iako će u njima pobuditi i sentimentalne osjećaje i feeling vip osobe). Goran Rem je autor, naime, artistički izrazito zahtjevne i postmodernistički slojevite poezije.
Dakle, nakon što je shvatio da je uistinu »krajnje vrijeme« za povratak u »djetinjstvo, dječaštvo i mladost« i »izgubljeno vrijeme«, Rem se odrazio kao nekoć, na gimnazijskome satu »fizičkog« odskočivši daleko, daleko u dalj.
Oživljeno vrijeme broj 1.
To je vrijeme brodskih vrtova i malih briga o gredicama za salatu i susjedovoj septičkoj jami, o mjestima gdje je baka izlazila, gdje se smijala, pored Brlićke, o dvorištima i baštamakoje, citatno vidrićevski »snivaju«. Neprocjenjivo vrijeme. Blago. Ljepota. Upisanost i početak rasta u ugođaju blagosti panonskoga mirnog tempa, suživota s prirodom, simpatičnog kulta hrane, druženja, obitelji...
Oživljeno vrijeme broj 2.
Ujevićevska karma: »Tamo, ja putujem«, ali bez onoga aproksimativnoga iz doslovnoga citata »Tamo, tamo da putujem«. Ipak, sa zarezom. Lirski subjekt oglasio se kao lirsko ja, 1. lice jednine i odredio unutarnjim i vanjskim toposima: Ujević, »Hey Yoe«, majka, baka, otac, teta Vesna, Edi, Nives, Slavonski Brod, Komiža. Ti toposi su u njemu, kao i on u njima. Čitava zbirka potvrđivat će nerazlučivosti toga tipa.
Oživljeno vrijeme br. 3. i nadalje...
Vrlo bitno vrijeme u kojem započinje rock ritam. U tome ritmu plešu ljudi, rečenice, misli. Lakoća (postojanja). S Očom, Zvonetom, Grbetom, s Perkom i Zlatom i Ružom, Leom, Cacom, Dubravkom, Kornelijom, Nadom, Borisom, Duškom, ekipicom s basketa, Slipom i Bradom vrijeme je kao pahuljica i bitno je bitno, a nebitno nebitno. Jasni su i podijeljeni smisao i besmisao (ako ga je lirski subjekt tada uopće upoznao).
Autorsko je autobiografsko usidrenje lirskoga subjekta u grad odrastanja, Vinkovce, ispisivanje objektivnog i subjektivnog vremena. Panonizam kao tema ili fus nota, svjejedno, obojio je ove stihove. Na jezičnoj razini postmodernistički se oslobađaju kolokvijalni, idiomski regristri, glasovi rocka, jezična uvjerljivost žargona.
Tumaranje lirskoga subjekta gradskim punktovima za njega natopljenim čistim emocijama subjektivna je slika općega slavonskog provincijskog ugođaja, tamo negdje ranih 70–ih godina 20. st. ili kako autor precizira to je »Vinkulja šezdesetsedamdesete«. A u tim Vinkovcima, toj odmilničkoj »Vinkulji« u lirskog subjekta se sloterdijski tetoviraju kartonski podlošci na zidovima disca i »fajront« u 22.00, Satan Panonski, Marija Dumina, tzv. Malo kino, Pekin kafić Art, gostioničar Tunjo. Lirski subjekt nostalgično zaključuje: »Najviše smo lebdjeli. / Bili svoji /u ubojstvu šanka.«
Rock fuga poetizira provinciju urbanitetom, šarmom dalekog i svjetskog. Rock je oslonac i poželjni tempo u svijesti lirskoga subjekta, a ujedno spominjanje rock grupa, svjetskih i s lokalne scene, dočarava tadašnji duh grada, način disanja, osobito vinkovačke sredine. ZZ Top, Tush, Bad Company, Emerson, Lake and Palmer, The Beatles, Pink Floyd, Deep Purple, ali i lokalni Milki Way, Satan Panonski, Špilšul urbane su ikone, autoriteti. Vinkovci kao grad rocka i punka trajno obilježuju i formiraju.
Postmodernistička je zaigranost dosljedno nazočna, kao načelo. Citatni su izvori rock i vinkovački idiom. Dojmljivost je zbirke upravo u poetičkim postupcima, u intermedijalnosti. Kada stih glasi »rez Slavičina kamenja/ koje ne kotrlja nego gnjete«, ta se dva izvora duhovito spajaju: The Rolling Stones s lokalizmom »gnjesti«. Kombinacija koja je reprezentativna. Citatnost frazemskog sloja lokalnoga govora kao i lokalizmi, koje autor u govornoj komunikaciji rado neologistički naziva cibalizmima (poput bajer, sentiš, šrafštok, tapšati), daju stihovima toplinu i intimitet. Autorov slavonizam otkriva se i u leksemima semantički vezanim uz podneblje: tkanica, patoka...
»Osječki« stihovi pripadaju »strani–b« na ovoj longplejki koja je najomiljenija, najslušanija, najvažnija i najbolje se poznaje.
U ovoj je zbirci vrijeme prostor, vrijemeprostor baš kao u nekome davnome gimnazijskome udžbeniku fizike. Nerazdvojivost vremena i prostora u lirskome subjektu možda je najeksplicitnija upravo u pjesmama s isključivo prostornim motivima, što je i logično jer vrijeme se ipak utiskuje u prostor (iz naše perspektive). Ipak, vratimo se vremenu:
Već vidim:
Zavidim nam,
tim nama koji sad
nismo tamo, u tom stanu sna.
Goran Rem ovom je zbirkom izrekao ono što vrlo često ne želimo priznati: ono najbolje ostalo je iza nas. Ipak, nije nestalo. Negdje je u nama. U ritmu rocka i filma, odmotava se scenarij i našeg filma, naših najdražih i najdojmljivijih kadrova, likova. Goran Rem ne skriva svoj omiljeni movie center — to je vinkovačko tzv. Malo kino.
Goran Rem: Intima, MH — Ogranak Osijek, 2005.
Parodijski naslov zbirke Intimatravestira poetsko dijeljenje individualnoga s čitateljskom javnošću, kao i patetičnu važnost koju autori pridaju tomu činu. Naslovom se već ostvaruje detronizacija svetosti intimnoga u odnosu na javno, kao i vlastitoga razodijevanja tiskanjem i ukoričavanjem nečega što ipak nastaje kao individualan čin i iz individue koja je u ovome slučaju pjesnik. Sve što je pruženo recipijentu više nije intimno, pa makar i bilo izraz intime. Intima je »sveta« jedino njezinu »vlasniku«, ali opet ne toliko da se ne bi autoironizirao.
Ponajprije, brisanje buke u komunikacijskome kanalu između poezije i recipijenta događa se odabirom dnevničkog i epistolarnog diskursa te dijaloga između lirskoga ja i ti. Drugi je pokušaj u uspostavljanju muško — ženske relacije, tj. fiktivnog dijaloga. Ta relacija iznova aludira na intimu, erotizira tekst koketiranjem utemeljenim na spolu, a opet samo alegorijskim. Jer, koketira se, misleći uglavnom o tekstu. »Ljubiti, o tome ne znaju ništa izvantekstualno«, veli jedan kritički stih koji rezignira nad komunikacijskom i još više emocionalnom hladnoćom. No, za Rema riječi su tople, a »usta puna teksta« jer »ja te stvari o riječima stvarno volim tako / nekako gubiti i / nadostavljati u / noć što je pred komunikacijskim nama«.
Komunikacija je jedna od provodnih tema zbirke, a kako je autor i književni znanstvenik, nije čudo da tu temu predočuje igrajući se teorijskim znanjem i metajezikom. Metajezična razina u »intimističkome« samoodređenju i kvalificiranju opet nameće svojevrsni paradoks. Stilske razine prepoznaju različitosti književno–umjetničkoga, znanstvenog i razgovornog stila, a autor se poigrava svima njima u gotovo ravnopravnome omjeru. Iako književno–umjetnički stil usisava sve ostale, Rem se u svome stihovlju ne koncentrira na dokazivanje njegove slobode mogućnosti i liberalizacijskih postupaka. Prije bi se moglo reći da se radi o ironičnome prikazivanju odnosa tih stilova. Rekli bismo da su u svakodnevnoj uporabi prepoznatljivi i razlučivi. Književno–umjetnički i razgovorni stil pripadali bi subjektivnoj sferi, dakle sferi intimne jezične prakse, a znanstveni objektivnoj i neutralnoj. Za autora znanstvenika to bi bio jezik njegova zanimanja i zvanja koji pripada njegovoj javnoj, službenoj jezičnoj praksi.
Postmodernističko miješanje i jezična igra ne postaju u ovoj zbirci sami sebi svrhom. Autor relativizira i stilove i komunikacijske razine, kao što relativizira relaciju »intimno« i »javno« jer ona u komunikacijskome smislu uopće nije bitna. Važan je dignitet riječi i mogućnost komunikacije. Dignitet imaju sve riječi koje omogućuju komunikaciju. Međutim, ona nije uvijek tako jednostavna. Lirski subjekt će priznati: »Ma evo me opet niskokomunikativna, naime onakva kakva / me znaš.«
Sklon paradoksalnomu, autor cijeni jezik, odnosno svaki leksem, kao i mogućnost kreiranja novih leksema za potrebe komunikacije, ali istovremeno je svjestan nemoći jezika u istinskoj komunikaciji koja je mnogo više od izmjenjivanja verbalnog znakovlja. I subjektivni i objektivni jezik podložni su automatizmu, dakle »niskokomunikativni«. Ali, u žuđenoj, istinskoj metafizičkoj komunikaciji, u egzistencijalnome dodirivanju i razumijevanju dviju osobnosti, odnosno bitaka uglavnom su leksemi, jezični znakovi medij koji preostaje. Relacija nedjeljivosti od jezika ogleda se u stihu koji nekako marinkovićevski opisuje taj zagrljajni odnos: »ali ti uvijek dođeš tako tjelesna i cijela, tekstualna, / što / li smo već.«
Sa sviješću koliko je komunikacija, čak i ova globalistička, autistična, neprocjenjiva u egzistencijalnome smislu samoodržanja, Rem će svomu lirskomu subjektu (i subjektici) nametnuti ulogu borca za komunikaciju. Oni ju zahtijevaju, mole, pokušavaju ostvariti, bore se za kontinuitet razgovora. Jer, u mejlanju intime putuju uglavnom tekstovi izdvojenih biti, bilo misaonih, bilo emotivnih. Lirski subjekt se očituje: »Mi cestari, koji klečimo i moćno se molimo za samo jedno nevidljivo ugibalište«, »uglavnom sam star, plesno djetinjast i previše štošta / vidim. a ništa tome / ne mogu, sve i da hoću«, »susrećem, kažem, kažeš viškove djelatnosti i ljudi / pa sam od njih bolestan, no samo malo i stalno, k tomu i / uglavnom brbljavo / figurativno. zapravo sam ponekad zaleđen od užasa. / nefigurativno.«, »reprojiciram depru«, »— bavim se korekturama, dakle nečim neizvodivim jer / se ništa ne može korigirati ni popraviti ni vjerovati../ valjda«, »odlično ti je to bediranje kroz / svjetove tuđa teksta«, »ali znam to o slabom komunikatoru, znam, taj on je / donekle ja, i njega sasma dobro izdržavam ... (da ne petljam više)«.
Poigravanje metajezikom ni malo ne onemogućuje neinformiranog čitatelja sudjelovati u eskapadama znanstveno–intelektualnoga lirskoga glasa. On možda neće ni primijetiti neke književne i književno–teorijske aluzije, ali zato Rem koristi zalihost u obliku citata iz urbane kulture. Ako, na primjer, čitatelj u stihovima »Eto kako je sada lako navoditi nekoga, nekoga tko bi ti bio / blizak i / neironičan, a pismo bi mu pisao, te ga još i ima!? A i nije / On nego Ona. Eh moj / tekstice!« i ne prepozna citatnost i ludizam na predlošku Krležine Čežnje ostaje mu naslov Kada Miki kaže da se boji koji će ga navesti na grupu Azra i pomoći razumijevanju emotivne podloge.
Zbirka Intimamože se čitati i kao dio poetske trilogije u kojoj su još i zbirka Film(2005) te zbirka Nikada i sad(2006). Zašto? Zato što se, kako piše Igor Gajin u pogovoru Intime, ne radi o naivnome pjesniku i nastavlja: »Prije bih rekao da je ovaj kombinatorik gotovo Kubrickovog kalibra ili barem tako usmjerene ambicije u haklanju s čitateljima ponovno nadigrao notornu čitateljsku naivnost.« Kao potvrdu pronalazimo provodne motive, stihove, sintagme, citate u sve tri zbirke.
Goran Rem:Nikada i sad, Meandar, Zagreb, 2006.
U zbirkama pjesama Film(DHK, Zagreb, 2005), Intima(MH, Osijek, 2005) i Nikada i sad (Meandar, Zagreb, 2006) Goran Rem se poetski pojavljuje nakon dvadesetogodišnjega autorskog lirskog »dolaženja na svijet« i »stupanja« u lirski jezik te nakon desetogodišnje poetske stanke. Eruptizam triju zbirki inaugurira se ad rem u žestinama semantike stihovlja, žestini ritma, žestini paradoksa lirskoga ja i žestini kojom prostor opečaćuje vrijeme i utiskuje se u njega, dok ono, superiorno vrijeme, ostavlja tek mrvice.
Krhotinasta struktura podvrgava svojim uzusima kadrove svakoga furioznog individualnog filma, svakoga intimnog scenarija. Tako je uvijek, i nekad, i sad, i nikad, i zauvijek. Preostaje cinično promatranje intime, zagledanost u vlastiti sentimentalizam, čeznutljivost i bolećivost u činu razodijevanja lirikom.
Remov je lirski specifikum pozadinski zvuk, ta bas gitara koja tutnji iza melodijske linije svakog stiha. Riječ je, dakle, o undergroundu stihovlja u kojem nam Rem apsolutnom nenametljivošću, vrlo bezbolno, ali ipak dovoljno snažno ukazuje na vrijeme unplugged i anti cyber življenja. Pokazati poetičnost života u stvarnosti, kada je reality show bio nepoznanica jer se život i živio potpunim spontanitetom, bilo je Removo htijenje svih triju zbirki. Locirati to vrijeme moglo bi se nekim godinama, recimo kasnim sedamdesetima i osamdesetima 20. st., ali za sve pripadnike tada mladalačkih generacija vjerojatno bi bila više nego dostatna i markirajuća sintagma »vrijeme kad smo bili ljudska bića«, ma kako to u današnjici porazno zvučalo.
Autentičnost emotivnog postamenta i rockom raspjevani taktovi senzibiliteta, koji su rijetko i blues i mlačni fado, uvode u neki potonuli svijet koji se prustovski skriva u lirskome subjektu i uskrsava sa surf i indie rockom, tvoreći neke nove, najnovije tekstove i melodije. Zbiva se u Removoj poeziji svojevrsno zaleđivanje feelinga u kojem »mi nismo sami« ili nam se tako tvrdokorno i nepopravljivo htjelo upravo tako nešto misliti i ćutjeti. Ironičnost shvaćanja vrijednosti i ljepote »izgubljenog« vremena povisuje njegovu cijenu. Tako subjekt sam sebi postaje postmodernistički objekt i materijal ludističkog koncepta.
Himbena superiornost kolažiranja fragmenta intimnih sjećanja, ostataka s oltara nekadašnjih vlastitih teško pronađenih ikona, razotkriva se kao dragocjen posao. Jer, fragmenti su tek fragmenti i tek prošlost, a ipak su tu, ovdje i sad, ipak su još uvijek bitni. Ploča je razbijena, vinil je uništen, zalijepiti ga je nemoguće. No, u ovoj poeziji autor marljivo slaže dragocjene krhotine u svoj mozaik. Sačuvani, vjerojatno i najvažniji kadrovi podložni su novoj montaži.
Citatnost u funkciji evokacije esencijalnoga ukorijenila se u području žuđenoga urbanog, posebice američkog i poluurbanog konteksta provincijskih, slavonskih gradova. Remova poezija kroči Brodom, Vinkovcima i Osijekom, uvijek romantično zastajući kao »troje na praznoj ulici u središtu grada«. Prazna ulica u središtu bilo kojega od ovih gradova i troje uhvaćeni u taj prostor univerzalna je slika mikroprostora koji na ljude djeluje tako da ostakljuje njihovu intimu, da ih bespoštedno razodijeva i približuje jedne drugima kao braću. Podsjeća ih na zajedništvo u praznini. Prazna ulica je mala, ali je praznina ogromna, a trojica stisnuti, minijaturni i veliki istovremeno. Panonski oksimoroni i paradoksi.
Citatnost je kao pjesnički postupak Remov način iskazivanja dualizma, zapravo bolje reći sinteze univerzalnog i regionalnog u lirskome subjektu. Internacionalizaciji i univerzalizaciji pomažu konteksti filma i glazbe, kao svima razumljivi i jasni kodovi. Brižljivo odabrani, postaju svojevrsnim autoportretnim valerima. Nick Cave, Pink Floyd, Cage, alter, surf , indie rock, Niel Young, R.E.M., Morrissey i The Smiths, songovi, ritmovi..., »koloraturni rock«, kako autor veli, u individualnome odabiru, dekoderi su ukusa i emotivne šifre.
Rock, odnosno određene vrste urbanoga glazbenog izričaja su medij koji apsolutno sigurno i precizno pomaže lirskomu subjektu izreći i oblikovati intimnu priču. Kada rockom ironizira vlastite kulturne projekte, on će duhovito reći: »Fisch / You Where Here«, igrajući se naravno s Floydovim Wish You Where Here. Rock je sve, pa i katarzično sredstvo, pa »Stotinjak tisuća Watta ulicu čisti Cageovom / Tišinom.«
U osobne, ali i slavonsko(tro)gradske i generacijske ikone probrani su i određeni filmovi i određeni stripovi. Romantični Sergio Leone i sofisticirani Wim Wenders s egzistencijalnom pustopoljinom u svakome kadru, s univerzalnim potenciranjem praznine u kojoj dobro zaziva, pravda poteže revolvere i puca, najčešće u prazno, pa dragi, šašavi Charlie Brown, sve su to uporišta, oaze lirskoga subjekta.
Iako katarzičan, taj univerzalni kontekst bio bi hermetičan i sterilan, što autor shvaća udružujući ga s konkretnim, kodiranim, ali vidljivo zavičajnim i intimnim iskustvima. Satan, Dubravko, Faktor i drugi uljuđuju, konkretitiziraju i depatetiziraju urbanu ikonografiju.
I ovom se zbirkom provlače kao autorske pošalice s čitateljem Remove male zamke, Remove šifre iz zbirki Filmi Intima— mikrotoposi, kako realni, tj. brodski, vinkovački i osječki, tako i apstraktni, od kojih je već spomenuta urbana ikonografija (rock, film).
Rem će se kao postmodernstički ludist poigrati s čitateljem intermedijalnim sredstvima. Naime, zbirka Film za naslovnicu ima fotografiju članice grupe The Bambi Molesters, a jedna je cjelina zbirke Nikada i sad posvećena obradbi njihove skladbe Ice & Pinevood Times.
Remova je poetika jezične bravuroznosti danas, možda, manje aktualna, uostalom, kao i sama poezija, ali već je takav autorski pristup sasvim dovoljan argument za njezino čitanje.
*******************************
Bilješka o autoru
Goran Rem, pjesnik, kritičar, esejist, književnoznanstvenik, rođen je 12. studenog 1958. godine u Slavonskom Brodu. Gimnaziju završio u Vinkovcima. Studirao je u Osijeku i Zagrebu, gdje je magistrirao i doktorirao iz područja humanističkih znanosti. Živi i radi u Osijeku, predaje na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta. Potkraj osamdesetih, početkom devedesetih, član je Noise Slawonische Kunsta, vodi projekt skup Modernitet druge polovice dvadesetog stoljeća, postmodernitet. Član je Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika, HND-a i PEN-a, autor je tridesetak knjigovnih naslova, urednikuje osamdesetih u Quorumu, devedesetih u Književnoj reviji, potom u knjižnicama: Slavonica, Neotradicija, Pjesnički susreti Drenovci, Modernitet 20. stoljeća, Brodski pisci, Pannonius. Objavio niz knjiga poezije, studija, čitanki, antologija, pregleda, a prevođen je na više različitih jezika.
Objavio
1. Ženitva (pjesme), UPAH, Vinkovci/Zagreb, 1977/1979.
2. Post ili past (poetski tekstovi), IC Revija, Osijek, 1985.
3. Agregacija slova (poetski tekstovi), Quorum, Zagreb, 1985.
4. Jesenji metak (poetski tekstovi ), Mali katalog poezije-EPSO, Osijek, 1985.
5. Poetika brisanih navodnika (studija), Znaci-Cekade, Zagreb, 1988.
6. Zadovoljština u tekstu (kritika), Quorum, Zagreb, 1989.
7. Čitati Hrvatsku (esej-kolumne), Durieux, Zagreb, 1994.
8. Dobre oči tvoje (pjesme), Meandar, Zagreb, 1996.
9. Slavonsko ratno pismo (studija), MH OS/MH Slavonski Brod/MH Vinkovci OS/SB/VK, 1997.
10. Osječka čitanka (s Helenom Sablić Tomić), MH Osijek, Osijek, 1999.
11. Put nebeski – đakovačka čitanka (s Helenom Sablić Tomić) MH Đakovo, Đakovo, 2000.
12. Dvogled, mapa II, Nikad i sad (grafike i pjesme), (s Ivanom Šeremetom), Galerija S Koprivnica/Horetzky – Atelier Brane Horvata, Koprivnica, 2001.
13. Slavonski tekst hrvatske književnosti (s Helenom Sablić Tomić), znanstvena povjesnica Matica hrvatska, Zagreb, 2003.
14. Koreografija teksta I (pjesništvo iskustva intermedijalnosti, studija), Meandar Zagreb, 2003.
15. Koreografija teksta II (antologija, biobibliografije-dokumentacija), Meandar, Zagreb, 2003.
16. Widzieć Chorwację. Panorama chorwackiej literatury i kultury (1990-2005) (na poljskom/autor - priređivač s Krystynom Pieniazek i Boguslawom Zielinskim), Naklada Sveučilišta Adama Mickiewicza, Poznanj, 2005.
17. Intima (poetski tekstovi), Subjekt, Osijek, 2005.
18. Film (poetski tekstovi), DHK, Zagreb, 2005.
19. Nikada i sad(poetski tekstovi), Mendar media, Zagreb, 2006.
20. Šokačka čitanka (s Helenom Sablić Tomić), Matica hrvatska Osijek/Šokačka grana, Osijek, 2006.
21. Tijelo i tekst. Studija., Matica hrvatska Osijek, Osijek 2008.
22. Šokci u povijesti, kulturi i književnosti (sveučilišni udžbenik, s Vladimirom Remom), Filozofski fakultet u Osijeku/Šokačka grana Osijek, Osijek 2008.
23. Hrvatska suvremena književnost (sveučilišni udžbenik, s Helenom Sablić Tomić), Filozofski fakultet u Osijeku, Osijek 2008.
24. Stil vinkovačkog studija Filozofije : tri studije (s Ivanom Đermanović, Vedranom Sušcem i Katicom Vukoja), Ogranak DHK slavonskobaranjskosrijemski, Osijek 2009.
25. Kortas horvat irodalom : studija (s Helenom Sablić Tomić), Jelenkor, Pečuh, 2009.
26. Vinkovačka književna povjesnica (s Ružicom Pšihistal), Matica Hrvatska Vinkovci, Vinkovci 2009.
27. Retorika kritike, književna i medijska kritika. Neotradicija, Osijek 2010.
28. Poetika buke : antologija slavonskoga ratnog pisma, Dukat, Vinkovci 2010.
29. Pogo teksta : studija-interpretacije, Meandar, Zagreb 2011.
30. Netko na bubnjevima odsvira likovnu agoniju : lirika, DHK, Zagreb 2011.
31. Panonizam hrvatskog pjesništva I – studij Slava Panonije (sa Sanjom Jukić), DHK/Filozofski fakultet u Budimpešti, Osijek/Budimpešta 2013.
32. Panonizam hrvatskog pjesništva II – Od Janusa Pannoniusa do Satana Panonskog(sa Sanjom Jukić), DHK / Filozofski fakultet u Budimpešti, Osijek/Budimpešta 2013.
