129. Pisci na mreži, 29. studenog (srijeda) 2023. u 17 sati: Igor Beleš

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

Današnji je gost 129. programa Pisci na mreži Igor Beleš koji se uvijek pitao „ kako bi mi život izgledao da sam ostao tamo, da se nije dogodilo to što se dogodilo. To ću si pitanje postavljati vjerojatno dok sam živ. Imao sam 13 godina ‘91. i tada mi nije bilo jasno kako se uopće moglo dogoditi toliko razaranje, kao što mi nije jasno ni danas. S druge strane, pisanje mi je bila svojevrsna katarza i uspio sam samome sebi ponuditi neke odgovore“. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Igorom Belešom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Igorom Belešom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Igoru Belešu da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Igor Beleš, Drvosječa, 2023.

Igor Beleš, Safet od Jaovorlaka, 2023.

Igor Beleš, Listanje kupusa, ulomak, 2023.

 

Poveznice

https://strane.ba/jagna-pogacnik-o-jednoj-knjizi/

https://kritika-hdp.hr/razlistavanje-trauma/

https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/nova-knjizevna-senzacija-uvijek-sam-se-pitao-kako-bi-mi-zivot-izgledao-da-sam-ostao-u-vukovaru-no-imao-sam-13-godina-15374064

https://www.youtube.com/watch?v=VEv8JwydzNs

Spot (u kojem svira klavijature): (4) Listanje kupusa – YouTube

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO


Katja Grcić

Razlistavanje trauma

Igor Beleš: Listanje kupusa, Hena com, Zagreb, 2023.

Roman Listanje kupusa Igora Belaša svojim pristupom traumatičnim stanjima i događajima, u kojima disfunkcionalnost „sretnih“ obitelji zamjenjuje bitka za preživljavanje, situiranim u Borovo naselje 1991. godine signalizira da možda kao društvo – konačno odrastamo

Politička vrijednost ovog romana je što ne zapada ni u jedan od klišeja – njegova je snaga prije svega u slojevitom i emotivnom „razlistavanju kupusa“, u namjeri i realizaciji jednog muškarca da sebi i svijetu rastvori vlastite traume, kontradiktorne osjećaje, gubitke, izdaje, napuštanja

Roman Listanje kupusa Igora Beleša na hrvatskoj se književnoj sceni pojavljuje trinaest godina nakon romana Hotel Zagorje autorice Ivane Bodrožić. Tamo gdje Hotel Zagorje započinje – odlaskom devetogodišnje djevojčice u prognanstvo, Belešov roman zapravo završava. U svom se prilično opsežnom književnom djelu Beleš primarno bavi onim što je ratu prethodilo, točnije međuprostorom rata i mira te suptilnom gradacijom tog zloslutnog kronotopa. O tome, baš kao i Bodrožić, Beleš piše iz vizure infantilnog fokalizatora, dječaka Zorana. Pomalo nalik nekom od klasika Enid Blyton iz njezina ciklusa Pet prijatelja, Beleš ratnu predigru opisuje iz vizure An družine, dječje skupine koju u Borovu naselju 1991. osnivaju Zoran, Goran, Bojan i Dragan, a kojoj se na kraju priključuje i djevojčica Nikolina. Način na koji družina kreće u tajnu misiju kojoj je cilj otkriti uzrok misterioznih nestanaka njihovih školskih kolega donekle podsjeća i na kultnu američku seriju Stranger Things u kojoj skupina djece u malom američkom gradiću Hawkins kreće u obračun sa „silom zla“ koja se skriva s druge strane stvarnosti, negdje u Upside Downu.

 

Ludi ljudi

Beleš ne imenuje „silu zla“ koja u njegovom romanu uzrokuje to da dojučerašnji susjedi i prijatelji odjednom jedni drugima ubijaju pse, uspoređuju prezimena, šaraju po zidovima kuća, kradu, prijete, te se u konačnici međusobno poubijaju, što pojačava dojam nalik onom nakon gledanja Stranger Things – mora da je riječ o nekom ludilu koje neobjašnjivo zahvati ljude i od njih učini ubojice, siledžije i kriminalce. U prilog tome ide i činjenica što nam i sam autor u tekstu ukazuje da se riječi ludi i ljudi razlikuju tek u jednom jedinom slovu. Pa iako je Belešov roman nježna posveta jednom traumom obilježenom djetinjstvu, jednoj uvelike „izgubljenoj generaciji“, jednoj državi koja se nije održala, iako autor gotovo kulinarskom preciznošću važe količinu nacionalizma, nasilja i netrpeljivosti s obje strane, hrvatske i srpske, ne mogu se oteti dojmu da je slijepa pjega svakog našeg diskursa o ratu devedesetih uglavnom prekrivena glazurom infantilne nostalgije naspram minulih mitskih vremena sreće i blagostanja ili pak generičkom ideološkom kombinacijom začina koja svaki pokušaj sagledavanja različitih „okusa“ rata devedesetih pokušava svesti pod predvidljivi meni s kojeg svako jelo zapravo prija isto, iako su meniji dvobojni, dvojezični i dvosmisleni. U tom smislu politička vrijednost ovog romana je što ne zapada ni u jedan od spomenutih klišeja – njegova je snaga prije svega u slojevitom i emotivnom „razlistavanju kupusa“, u namjeri i realizaciji jednog muškarca da sebi i svijetu rastvori vlastite traume, kontradiktorne osjećaje, gubitke, izdaje, napuštanja. Odmak od sveprisutnog mačizma, političkog „pamfletizma“ te pretjeranog intelektualizma kao klasičnog oružja za kojim mnogi danas posežu u borbi protiv vlastite ranjivosti vrijedan je, iskren i hrabar iskorak u ranu, onu koja možda nikad neće zacijeliti, ali može postati poveznica između čovjeka i svijeta, znak po kojem se prepoznajemo, potvrda ljudskosti.

Odmak od sveprisutnog mačizma, političkog „pamfletizma“ te pretjeranog intelektualizma kao klasičnog oružja za kojim mnogi danas posežu u borbi protiv vlastite ranjivosti vrijedan je, iskren i hrabar iskorak u ranu, onu koja možda nikad neće zacijeliti, ali može postati poveznica između čovjeka i svijeta, znak po kojem se prepoznajemo, potvrda ljudskosti

Odrasla infantilnost

Iako će se o Belešovom romanu zasigurno više govoriti u kontekstu rata devedesetih, njegova je stvarna težina drugdje – u razbijanju mita o (sretnoj) obitelji, glavnoj mjernoj jedinici naše (sretne) prošlosti, kad je sve bilo bolje, ljepše i naravno – sretnije. Loši očevi, očevi lažljivci, očevi koji napuštaju svoju djecu, očevi koji udaraju, očevi koji kradu, očevi koji piju, očevi koji potkupljuju svoju djecu, majke koje prešućuju, majke koje nariču, majke koje ljubav kuhaju i peru, ali je ne žive, majke koje ne znaju zaštiti, bespomoćne majke, majke koje ljubav trže. Time se Beleš opasno približio našem (post)jugoslavenskom Upside Downu, mjestu na kojem se zapravo sije svaki građanski rat, pa tako i ovaj naš – na međi između obitelji i društva, na pragu između privatnog i javnog, na liminalnom polju na kojem se pravila uspostavljaju kako bi ih se već sutra zamijenilo novima stvarajući tako beskonačnu petlju nemogućnosti pregovora, osakaćene komunikacije i emocionalne manipulacije. Što su intimne traume veće to se lakše i brže „rahli tlo“ kako bi ga se natopilo krvlju, urod kojeg će biti trajna i kolektivna destabilizacija, čime se uspješno pozornost od užasa u pozadini – interesnih igara moći i profita – skreće na užase ratnih stradanja. U tom smislu, Belešova je vještina prije svega u postavljanju stvari na pravo mjesto, ono koje nam omogućuje demokratičnost gledanja, što roman čini, kako je to uočio i Davor Špišić, izrazito filmičnim. Precizna ritmizacija teksta podsjetila me na sjajan tekst Damira Avdića u kazališnom komadu slovenskog redatelja Žige Divjaka Vročina. Riječ je o autorskom monologu u kojem Avdić dekonstruira ljudski mehanizam obrane od realiteta onda kada realitet nadilazi naše (emotivne) kapacitete poimanja. Jebote rat, kakav rat – gradira autor svoje mladenačko odbijanje da prihvati stvarnost, čak i onda kada ulice opustoše, kada granate nepobitno počinju padati, kada vojska postavi barikade, kada počinju pristizati osmrtnice. Avdić i dalje tvrdi – idem da snimam CD, jer rata neće bit. Opisivanjem mučnog prijelaza iz mira u rat iz perspektive djeteta Beleš zapravo opisuje i našu odraslu infantilnost. Čini to znatno vještije od sličnih infantilnih pripovjedača takve vrste sadržaja koji uglavnom ostaju preokupirani isključivo sobom i vlastitom traumom. Utoliko Listanje kupusa doživljavam kao kvalitetnije i vrijednije od dosadašnjih (auto)fikcijskih rakursa na ovu temu.

Neizbježno se, doduše, ipak nameće pitanje koliko djeca mogu biti svjesna ne samo ratnih užasa već i svojih disfunkcionalnih obitelji. Uglavnom im je vlastita obitelj jedini realitet kojeg poznaju, što ga automatski čini „normalnim“. Osim toga, uzemljenje svake (sretne) obitelji počiva na neumornom naporu da se prljavo rublje gurne što je dublje moguće. Rat je u Belešovom romanu prikazan kao izvanredna okolnost u kojoj briga oko očuvanja slike koju na van projicira svaka „sretna obitelj“ biva narušena nečim urgentnijim – preživljavanjem. Iako su Belešovi junaci ponegdje previše samosvjesni za svoju dob, a jezik pojedinih dječjih likova povremeno traži dodatno cizeliranje, riječ je o precizno strukturiranoj i slojevitoj priči. Ukoliko roman doživi uprizorenje u obliku filma ili serije, što mu od srca priželjkujem, bit će to prilika da se ovi nedostaci scenaristički dorade te da novi medij sadržaju doda na šarmu i kvaliteti.

Iako će se o Belešovom romanu zasigurno više govoriti u kontekstu rata devedesetih, njegova je stvarna težina drugdje – u razbijanju mita o (sretnoj) obitelji, glavnoj mjernoj jedinici naše (sretne) prošlosti, kad je sve bilo bolje, ljepše i naravno – sretnije

 

Roman koji možda signalizira odrastanje društva

Roman Listanje kupusa značajan je iskorak u sagledavanju naše intimno-kolektivne prošlo-sadašnjosti. S vremenom možda zaista uspijemo pojmiti da je iza uništene ćirilične ploče, iza vulgarnih fašističkih grafita, iza napisane ispovjedne knjige, iza suicida ili iza ubojstva često potpuno ista kombinacija nemoći, bijesa, tuge i straha, samo što su neki baštinili jedne, a drugi sasvim druge mehanizme kanaliziranja tih emocija. Ako ovu kontroverznu misao uspijemo procesuirati možda uspijemo pridonijeti stvaranju preduvjeta za tu silnu solidarnost koju neumorno zazivamo ili pak antifašizam koji neće biti omeđen infantilnom vizurom svijeta u kojoj je zlo uvijek negdje drugdje, mi smo uvijek na ispravnoj strani, a uzroci svih užasa u svijetu nisu u nama samima već u Upside Downu. Čitanje ove knjige pritom bi moglo poslužiti kao ono što etnolog Arnold van Gennep naziva „obred prijelaza“, u ovom slučaju iz nezrelog, traumatiziranog stanja svijesti u ono odgovornije, samosvjesnije, kompleksnije. Pojava ovog važnog i dragocjenog romana naznaka je da smo kao društvo možda ipak konačno spremni – odrasti.

4. listopada 2023. / https://kritika-hdp.hr/razlistavanje-trauma/

 

Katja Grcić (Split, 1982) spisateljica je, prevoditeljica i dramaturginja

Bilješka o autoru

Igor Beleš rođen je 1978. godine u Vukovaru. Kratke priče objavljivane su mu u časopisu Zarez i Fantom slobode, na internetskim portalima Kritična masa, Čitaj me i XXZ Magazin. Dvostruki je finalist nagrade Prozak, a možda bi bio i trostruki da u međuvremenu nije postao prestar za tu nagradu. Dobitnik je stipendije Ministarstva kulture i grada Rijeke za književno stvaralaštvo. Jedan je od pokretača i urednika književnog magazina Književnost uživo. Član je neformalne književne skupine RiLit i jedan od scenarista društvene igre Arcadia Tenebra. Kratka priča “33” adaptirana je u radiodramu koja je bila eksponat na izložbi slika. Objavio roman Svitanje na zapadu, a roman Listanje kupusa osvojio je nagradu Fran Galović (2023). Živi i radi u Rijeci.

 

1944080Pisci na mreži, srijeda, 27. rujna 2023. od 17 do 18:30 sati

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

Gost 127. programa Pisci na mreži bit će Boris Škifić „sve što piše, gradi iz osobnog iskustva. Sve je već zapisano u njegovoj podsvijesti i luta njegovim tokom svijesti“. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Borisom Škifićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Borisom Škifićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Borisu Škifiću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

Kamen cvijet i amen, ulomci, 2023.

Pisma iz Vinogradske, ulomci, 2022.

Denis Derk, Pisma iz Vingoradske, Večernji list, 2023.

Željko Herceg, Pisma iz Vinogradske, Dalmatinski portal, 2023.

Dalibor Plečić, Pisma iz Vinogradske, Booksa, 2023

Pisma iz Vingoradske, Kamen cvijet i amen, naslovnice, 2023.

 

Poveznice

Kamen, cvijet i amen:

Pisma iz Vinogradske:

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

daboPisci na mreži, srijeda, 30. kolovoza 2023.

17:00 - 18:30

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU.

 

126. Pisci na mreži, 30. kolovoza (srijeda) 2023. u 17 sati: Mario Dabo

Današnji je gost 126. programa Pisci na mreži Mario Dabo „pjesnik dopisnica soli, slikar i kuhar“. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Mario Dabom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Mario Dabom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Mariu Dabi da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Mario Dabo, Mi smo u sredini, Quorum, 5-6-2001.

Mario Dabo: Ali tko još mari za pisanje, Tema, 2022.

Mario Dabo, Dopisnice soli, izbor iz poezije, 2023.

 

Poveznice

https://gradskimuzejnovalja.hr/izlozba-radova-mario-dabo/

https://czknovalja.hr/svijetle-tocke-sjecanja-mario-dabo/

https://www.zagreb.info/dobra-klopa/chef-kultnog-zagrebackog-restorana-imam-sest-stentova-i-pace-maker-dobro-da-sam-jos-ziv/434239/

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO


Miroslav Mićanović

Riječi i dodiri

Mario Dabo: Dopisnice soli, MH, Ogranak Novalja, 2023

Mario Dabo odašilje Dopisnice soli koje su po naravi stvari poslanje o stanju prostora – krajolika, zemlje i mora – ali i kao dio vlastitih radosti i nedoumica koje započinju i završavaju u riječima, u čitkosti „između redaka poput soli na golim tabanima“. Sol zemlje, poroznost riječi, nagrizanje i očuvanje prošlog i postojećeg opsesivno se zapliću i raspliću između onoga tko ih piše i povjerava, s onim tko ih prima, čita, na osebujan način dopisuje i mijenja. Što je dopisnica? Zaborav pisanja i znak pozdrava koji je odavna prekinut, ali sada iznova izranja kao, čini se, jedan od spasonosnih načina kojim se provjerava, konstituira i predstavlja vlastito tijelo i tijelo teksta.

Pjesnik se opsesivno bavi riječima i dodirima, dobivenim i izgubljenim u mreži vremena, dajući glas pamćenju i nijemom svijetu oko sebe i u sebi, svjestan da kuća „zatvorena u pismu ne da se ponoviti, iako se sama otvara i zatvara“. Mario Dabo dopisnicama soli, pjesmama u prozi, njihovim snovitim ustrojem, ritmičnim i strogim nizanjem pitanja i nemogućih odgovora, preslaguje i mijenja, istražuje i otkriva prostor koji se „nikada iz pustinje srca“ neće vratiti. Ozbiljno i ironično, paradoksalno i živo, Dopisnice soli istodobno su izvještaj o svakodnevici, o traganju za onim što pripada prošlosti i zaboravu, ali su ujedno način traženja figura moguće sreće, figura u jeziku svakodnevice, njezinih rituala i praksi.

Vjerujući da može učiniti „puno više od tog užitka“, u središtu Dabina pjesničkog interesa ostaje riječ, rečenica, kojim se odgađa neminovnost poraza, privida i odsutnosti. Riječ koja određuje narav sadašnjosti i moguće budućnosti, koja se pokazuje kao prošla i izgubljena… Između pohranjene slabosti i snage traju riječi „nošene morem zime“ i tim su trenutkom zahvaćeni oni koji čitaju Dopisnice soli, koji čitaju i otkrivaju njihova skrivena značenja.

 

Bilješka o autoru

Mario Dabo rođen je 1965. u Pagu. Djetinjstvo i mladost proveo je u Novalji gdje još kao dječak počinje slikati i pisati poeziju, no životni put i relativno zadane okolnosti vodile su ga prema kulinarstvu. Nakon ugostiteljskog školovanja u Opatiji, postao vrstan kuhar u prestižnim zagrebačkim i inozemnim restoranima. Objavio je šest zbirki pjesama: Od marča do marča, Zagreb, 1996; Mi smo u sredini, Bjelovar, 1997; Poluvrijeme na benzinskoj crpki Hilversum, Zagreb, 2004; Požnjak, Novalja, 2006; Zimski zaljev, Novalja, 2009; Sol, Novalja – Zagreb, 2012; Dopisnice soli, MH Novala, Novala, 2023. Poeziju je objavljivao u Quorumu, Vijencu, Maruliću, Hrvatskom slovu, karlovačkom Svjetlu i na Trećem programu HR (Poezija naglas). Dobitnik je prve nagrade za čakavsku poeziju na Susretima riječi u Bedekovčini (1997), a pjesme su mu uvrštene u pregled Hrvatsko pjesništva devedesetih, prevođene na njemački, francuski i poljski jezik. Svojoj prvoj ljubavi – slikarstvu Dabo se posve intenzivno vraća u svojoj pedesetoj godini, dakle 2015. Upisuje na Učilište za likovno obrazovanje, kreativnost i dizajn – Studio Tanay gdje kod likovnog pedagoga, profesora emeritusa na Likovnoj akademiji u Zagrebu Emila Tanaya, u individualnoj nastavi, pohađa smjer crtanja i slikanja (2015). Izlagao: samostalne izložbe u Zagrebu (2015), Novalji (2017, 2019, 2021) i skupna u Zagrebu (2015). Živi i radi u Zagrebu.

babic foto1

Srijeda, 24. svibnja 2023., od 17 do 18:30 sati

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

Gost 125. programa Pisci na mreži bit će Ivan Babić, „pjesnik koji temeljito promišlja temeljna pitanja umjetničkoga stvaranja, koji umije izgraditi zahtjevan lirski narativ čije je pojedinačne pjesme moguće čitati kao fragmente veće cjeline, ali i samostalno. Pritom je oblikovao jednu od dojmljivijih inačica pjesme u prozi u recentnome pjesništvu te pokazao zavidan smisao za detalj, sliku i prigodnu poetsku parabolu.“ (K. Bagić). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Ivanom Babićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Ivanom Babićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Ivanu Babiću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Ivan Babić, Izbor iz poezije, 2023.

 

Poveznice

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

 

Krešimir Bagić

POGLED IZ DUBRAVE

Zbilja, ima li u stihovima zbílje!?

 

Dvoje je pjesnika gotovo u istom trenutku objavilo knjige koje nedvosmisleno uključuju reference na zbilju. Radi se o Ivanu Babiću i Ivani Perica. Babić je u zbirci Koncepcija vrta na rubovima jedne građanske biografije stvorio osobit lirski lik, a Perica je u zbirci Mirila željezničku nesreću u Rudinama izdignula u arhetip ljudske tragedije.

 

O kompleksnim odnosima zbilje i poezije govori se otkad je stiha, a izvjesno je jedino to da se između ta dva pojma ne može staviti znak jednakosti. S jedne strane, čitatelja, znatiželjnika ili teoretičara uvijek iznova privlači priroda poetskoga prikazivanja kakva stvarnog događaja ili lika, tj. njegova neidentičnost s tim događajem ili likom. S druge strane, i najegzotičnije plodove pjesničke imaginacije čitatelj, znatiželjnik ili teoretičar nerijetko pokušava privesti na poznati teren i razumjeti ih preko vlastitoga iskustva predmetne stvarnosti. Nije naodmet još jednom ponoviti: i kada „preuzima“ temu iz zbilje, poezija ju temeljito preobražava, podvrgavajući je svojim konvencijama (žanr, metar, ritam), aktualizirajući jaz između svijeta i jezika, nudeći višak u kojemu se zapravo kristaliziraju njezini uvidi, iskustvo i semantika.

Dvoje je pjesnika gotovo u istom trenutku objavilo knjige koje nedvosmisleno uključuju reference na zbilju. Radi se o Ivanu Babiću i Ivani Perica. Babić je u zbirci Koncepcija vrta (Studio moderna i Naklada Đuretić, Zagreb, 2014. na rubovima jedne građanske biografije stvorio osobit lirski lik, a Perica je u zbirci Mirila željezničku nesreću u Rudinama izdignula u arhetip ljudske tragedije.

 

Iskonski umjetnik

Ivan Babić (1961) pjesnik je koji je u dosadašnje tri knjige (Kasna molitva prstiju, Zvizda i Stigme svagdana) posvjedočio stilsku i tematsku raznolikost, iskušavao različite lirske oblike, metre i ritmove, progovarao s margina poznatih tekstova. U Koncepciji vrta zatječemo pak pjesnika koji je u potpunosti došao do glasa, teme i oblika. Zbirku čini 68 – mahom kratkih – pjesama u prozi raspoređenih u cjeline Kao, Ana, Vrt i Kraj. Na početku kao motto navedena je rečenica „Kupujem boje da ne bih s novcem živio“ Nikole Bilića-Jeličića kojega pjesnik predstavlja kao prijatelja i umjetnika. Iako je to jedino mjesto na kojemu se Bilić-Jeličić izrijekom spominje, Babićeva se zbirka pretvara u poetski portret tog čovjeka. Na temelju oskudnih podataka moguće je kazati da je Nikola Bilić-Jeličić (1960–2012) obrazovanjem bio akademski slikar, a nagnućem ekscentrični konceptualist, suvremenik događanja na hrvatskoj umjetničkoj sceni od kraja sedamdesetih godina. No nerado je izlagao, dapače ustrajno je bježao od javnosti, pozornice i galerijskih svjetala, na koncu se vratio u rodne Studence gdje je do smrti živio i stvarao prema mjeri svojih nadahnuća i motiva. Među ostalim Bilić-Jeličić se bavio eksperimentalnom i multimedijalnom umjetnošću, karikaturom i dizajnom, izvodio performanse, postavljao instalacije u javni prostor i sl. Iako praktično nepoznat u umjetničkim krugovima, iza njega je ostalo golem i nesređen opus.

Rekreirajući jedan umjetnički put Babić ispisuje pohvalu osamljenosti, plahosti i vjeri u umjetnički eksperiment. Portret koji se rađa na stranicama Koncepcije vrta portret je iskonskoga umjetnika, umjetnika iz udžbenika, posvećenika, čovjeka koji živi u svjetovima koje stvara, koji se s njima rađa i umire poput pisca koji svako malo baca ispisane listove i kreće ispočetka ili slikara koji prije prvog poteza kistom uranja u bjelinu platna. U uvodnom ciklusu Kao Babićev umjetnik prikazan je kao čovjek koji otiske svojega nadahnuća „nanosi na papir i na lice“, koji stvara strasno i eruptivno. On je, veli pjesnik, zarobljenik poredbe, obitava u rječci kao i putuje s njom u druge riječi, predmete, bića, smislove, svjetove. Logika imaginacije gospodari njegovim životom. Ili, pjesnikovim riječima:

Ostavljam trag – osluškivao je jeku u sebi. Trag na papiru, trag na platnu, trag na zidu, na koži, na kori stabala, na nebu, trag u nekome.

Kao i ovu, autor još nekoliko pjesama organizira oko stvarnih ili apokrifnih iskaza svoga poetskog lika, iskaza koji zrače paradoksalnom ili zagonetnom oštroumnošću, npr.: „Nestalno se ne mijenja“ ili „Trošim vrijeme, trošim prostor“. Središnja cjelina zbirke Vrt otvara se pak umjetnikovom rečenicom „Vrt je ušao u sobu“, a nastavlja opisom sobe prepunom „rašeljkinih bobica i lišća, ptičjega izmeta i perja, užurbanih žutih mrava“. Citirani rečenica i opis naznačuju sasvim osobit vrt, vrt u kojemu je sve izmiješano, spojeno, zamjenjivo, pomično i gibljivo. Taj vrt je metafora umjetnikova svijeta, istodobno opijajuća i zbunjujuća, blistava i opasna. On je mjesto na kojemu se susreću red i nered, cvijet i korov, poznato i nepoznato. Iz teksta u tekst mijenja se njegov izgled, raspored i broj njegovih stanovnika, smjenjuju se vjetrovi, svjetlost i mrak, godišnja doba, zelenu boju nadomješta smeđa, nju bijela, broj staza neprestano varira, divlje i pitome životinje dolaze i odlaze. Ivan Babić zapravo obnavlja tradicionalnu simboliku vrta kao zemaljskog raja ili sjećanja na izgubljeni raj, kao „svijeta u malom, ali i povratka prirode u prvobitno stanje, poziva na povratak prvobitnoj prirodi bića“ (Chevalier – Gheerbrant). Još u 3. st. kineski je pjesnik Xi Kang uskliknuo: „Kakva li užitka! Šetam vrtom, prolazim beskonačnošću.“ Taj je usklik sasvim podudaran s emocionalnim odnosom Babićeva umjetnika spram vrta. Konceptualac se na koncu posvetio koncepciji vrta, iz (prividnog) kaosa izronit će možda čitav kozmos.

Tekstovi Ivana Babića su kratki, aforistični, oklijevaju između opisa i naracije, koncentriraju se na pojedinosti i trenutke u kojima se začinje događaj, u kojima njegov umjetnik kreće na neko od svojih nepredvidivih putovanja. Jezgrovitošću, logičnošću i skladnom unutrašnjom organizacijom pjesme u prozi taj pjesnik kao da stvara kontrapunkt umjetnosti svoga lika te upravo tako upozorava na njezin golem artistički potencijal, npr.:

„U stari škartac umotao je korijen maslačka s grozdićima suhe zemlje. Kasnije će zemlju smrviti, dodati pljuvačku i cvjetni prah, smiješati boju i biljci udahnuti neki novi život.“

Ivan Babić se u Koncepciji vrta predstavio kao pjesnik koji temeljito promišlja temeljna pitanja umjetničkoga stvaranja, koji umije izgraditi zahtjevan lirski narativ čije je pojedinačne pjesme moguće čitati kao fragmente veće cjeline, ali i samostalno. Pritom je oblikovao jednu od dojmljivijih inačica pjesme u prozi u recentnome pjesništvu te pokazao zavidan smisao za detalj, sliku i prigodnu poetsku parabolu. Izvjesno je da je Koncepcija vrta od Nikole Bilića-Jeličića stvorila jedinstvenog vrtlara, a od Ivana Babića pjesnika koji tu jedinstvenost umije uvjerljivo istaknuti. (…)

Vijenac, 531– 533 – 10. srpnja 2014. 

 

Bilješka o autoru

Ivan Babić rođen je 23. ožujka 1961. u Imotskom. Zavičajno mi je mjesto Studenci (Imotska krajina). Osnovnu školu završio je u Studencima, a srednju školu u 3. riječkoj gimnaziji u Rijeci. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je kao – profesor filozofije i ruskog  jezika i književnosti. Godine 2020. stekao je zvanje višeg knjižničara. Od 1984. godine prevodio je poeziju, prozu i teorijske tekstove s ruskog jezika za mnoge hrvatske časopise i novine i za 3. program Hrvatskoga radija. Godine 1998. izabran je za prevoditelja godine u tjedniku Hrvatsko slovo. Od 1994. zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba, a trenutno radi kao voditelj mreže Knjižnice Sesvete. Osnivač je i više od dvadeset godina voditelj tribine Kulturni četvrtak u Sesvetama i programa poput Sesvetski pjesnički maraton, Stihotron itd. Lektor je i urednik više izdanja. Priredio je više knjiga i zbornika. Piše kritičke osvrte i recenzije u književnim časopisima i tekstove iz područja knjižničarstva. Dugogodišnji je voditelj nekoliko literarnih natječaja za učenike osnovnih škola Grada Zagreba i Zagrebačke županije i urednik zbornika s radovima sudionika natječaja. Višegodišnji je član Povjerenstva za poeziju Hrvatskoga sabora kulture i Nagrade Tin Ujević (DHK). Priređivač je i urednik zbornika poezije Sesvetski oblok, Zagreb, 2006. Objavio je i dijalektni rječnik Studenački rječnik, 2008. Poeziju objavljuje od 1996. godine na 3. programu Hrvatskoga radija i u mnogim književnim časopisima i novinama. Sudionik je pjesničkih festivala. Zastupljen je u više suvremenih antologija hrvatskoga pjesništva. Pjesme su mu objavljene u školskim čitankama, na više internetskih portala i prevođene na španjolski, njemački, ruski, bugarski i makedonski jezik. Godine 2015. dobitnik je Nagrade „Tin Ujević“ za knjigu Koncepcija vrta. Član je Društva hrvatskih književnika u kojemu je bio član Nadzornog odbora, Časnog suda i predsjednik Povjerenstva za primanje i provjeru članstva. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne i Slavenske akademije književnosti i umjetnosti.

Objavio prijevode s ruskog jezika: A. S. Puškin Pjesme - Bajke – Drame, Zagreb, 2002; O. Mandeljštam Razgovor o Danteu, Zagreb, 2011; Antologija ruskog slobodnog stiha Iznad svojega korijenja, Zagreb, 2019.

Objavio knjiga poezije: Kasna molitva prstiju, 1999; Zvizda, 2007; Stigme svagdana, 2011; Koncepcija vrta, 2014; Pogledi, 2016; Koncepcija vrta (e-izdanje), 2019; Umjetno disanje, 2020; Stihovodi, 2021. (poezija za djecu) i Šuma, 2023.