139. Pisci na mreži, 27. studenog (srijeda) 2024. u 17 sati: Katarina Brajdić
Gošća 139. programa Pisci na mreži bit će pjesnikinja Katarina Brajdić, ovogodišnja dobitnica nagrade Dragutin Tadijanović (HAZU) za knjigu pjesama Prečaci, koja „poeziju nudi i kao neobičan ideal slobode koji izranja na različitim mjestima, u različitim figurama, pretvara se u polaganost kojom se govori (misli i pjeva) o izvedenim oblicima teksta.“ (J. Lešić). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Katarinom Brajdić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Katarinom Brajdić, odnosno njezini tekstovi, rad i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Katarini Brajdić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Poveznice
https://kritika-hdp.hr/pjesnik-ili-pjesnikinja/
https://www.vecernji.hr/kultura/pjesnikinja-katarina-brajdic-nagradena-je-za-svoj-prvijenac-precaci-1812512
Dodaci
Katarina Brajdić, Prečaci, izbor, MeandarMedia, Zagreb, 2023.
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Julijana Lešić
Pjesnik ili pjesnikinja?
Katarina Brajdić: Prečaci, MeandarMedia, Zagreb, 2023.
Knjiga koja, uz jasno artikuliranu kritiku patrijarhata, nudi svježe čitanje jednog „budnog jezika“ – jezika koji nas odgaja i određuje. Lirski subjekt nudi „prijevod“, a ujedno analizira i ukazuje na svu moć sintagmi i riječi koje nas oblikuju
Potpunom dekonstrukcijom poimanja pisanja, citiranja, pa i čitanja, kao i pretpostavkom onoga kakav bi njezin čitatelj mogao biti, Brajdić završava zbirku uspješno probijajući četvrti zid, rušeći pritom i posljednju predrasudu o tome da je ovo samo još jedna jednostavna, obična i lako zaboravljiva zbirka poezije
„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ Ako je Katarini Brajdić božanstvo riječ, onda vjerujemo u istog boga. Fenomenalna Katarina Brajdić u svojem prvijencu Prečaci postupno i domišljato riječima gradi novi prostor pisanja i otkriva mogućnosti poezije. Suptilno postavlja putokaze-motive i uvlači u čitanje tako što naslovima navodi na potencijalni horizont očekivanja, ali lirska putanja zatim zalazi u neočekivana mjesta. Naime, ova knjiga nudi svježe čitanje jednog „budnog jezika“ – jezika koji nas odgaja i određuje. Lirski subjekt nudi „prijevod“, a ujedno analizira i ukazuje na svemoguću moć sintagmi i riječi koje nas oblikuju. Tako na semantičkoj razini reflektira društveno-jezične konvencije, odnosno upotrebu frazema koji su toliko jezično usađeni u svakog govornika našeg jezika da se pojedine pjesme mogu svakome učiniti poznatima i proživljenima. Teme podrijetla, krize identiteta, suočavanja s obiteljskim, klasnim i religijskim zadatostima te težine (emigrantskog) života provlače se cijelom zbirkom od 65 pjesama koje autorica dijeli na pet ciklusa: „Sve si rekla ništa rekla nisi“, „Kamo puste sreće“, „Hoće te rečenica“, „Ni sebi ni svome“ te, zaključno, „Prečaci“.
Moć čitanja
Naslovom „Sve si rekla ništa rekla nisi“ Brajdić započinje prvu cjelinu, odnosno ciklus zbirke, najavljujući tako obilnu upotrebu svakodnevnog govora, iako nismo sigurni kamo će nas to dalje odvesti, jer ne možemo odmah jasno iščitati je li u pitanju sarkazam, neodlučnost ili, pak, izgubljenost. Međutim, ne smije nas zavesti jednostavnost koja se prvotno pretpostavlja. Umjesto daljnje razrade spomenute fraze, zbirku neočekivano otvara poemom „Pjesnik“ i automatski njome ostavlja otvoreno pitanje zašto naslov nije „Pjesnikinja“. Odgovor nudi već nekoliko stranica poslije, u pjesmi „Pas prema dolje“: „pjesnikinji je teško reći da je pjesnikinja“. Osim toga, poeziju nudi i kao neobičan ideal slobode koji izranja na različitim mjestima, u različitim figurama, pretvara se u polaganost kojom se govori (misli i pjeva) o izvedenim oblicima teksta. Ukazuje na velike ljubavi protagonistice i naslućuje spretnu igru riječima, a cjelinu gradi oko bitnih motiva, kao što su pjesnik/inja, arbitrarnost riječi (čak je cijelu pjesmu posvetila leksikografiji), moć čitanja, ženski jezik i tijelo unutar patrijarhalnih zadatosti i to kako se ono unutar njega održava, radništvo i njegove datosti, poezija kao oruđe i oružje kojima nastoji probiti četvrti zid itd. U ovoj cjelini izdvojila bih pjesmu „Riječi nisu nikad gladne“ u kojoj Brajdić piše: „od glasa rast će i tijelo / kad naraste tijelo / netko će te pitati / što je za tebe glas?“ te pjesmu „Samo jezik“: „poezija je sumnja / riječi barbara / tekst – to je moje nepomično stvorenje / najradije pišem o riječima / jer su privremene i jer su svemoguće / bog mi treba samo u jeziku“.
Iako nas je u prvoj cjelini maestralno uvela u teme kojima će se baviti, lirska protagonistica misli da nam „nije ništa rekla“, pa u drugoj cjelini potvrđuje naše sumnje, a podtekst govori da bi bilo bolje da baš i nije tako kako misli da joj jest, ukazujući ponovno, jedinim sonetom o kavi, da se vješto poigrava s poetičkim alatima. Potvrđuje nam to ostavljajući riječi-putokaze i prečace koji upućuju na to gdje ju je patrijarhat (koji niti jednom ne spominje eksplicitno) smjestio – u kuhinji. Ona, međutim, ne odbacuje ulogu „kuharice“, nego daje validaciju neplaćenom radu i analizira „domaću društvenu juhu“ u kojoj se upravo ta uloga relativizira i umanjuje: „to je zajednica ljudi čije se sve / odluke čine ispravnima“. Čini joj se ispravnim i razbijati takve postavljene konvencije-zidove, makar to značilo srušiti ono što je stvaralo „privid doma/kuće/brloga“ jer više „ne zna koju olovku probušiti da pusti zraka u ovo“. Osim frazema svakodnevnog govora, tu su i kršćanski kodirani frazemi poput: „izbavljeni od svih zala / slobodni od svojih grijeha / sigurni od sviju nereda“. Autorica ih strateški smješta u pjesmu „Radovi na pruzi“, čija se radnja odvija u liminalnom (ne)mjestu vlaka, što se može okarakterizirati kao bijeg, rad na sebi, i uvjerenje da se od tih zidova i zadatosti može pobjeći na zapad. Ne libi se motiva otoka, pa tako i Lastovo postaje pjesma i metafora, ali i zabluda. Iako otok kao destinacija djeluje utopijski, ono je ipak „šarena laža“ i potvrda da treba poći za fikcijom – u novi svijet, sebi u korist, propitkujući što znači biti ženom. U ovoj cjelini izdvojila bih pjesmu „Kakva je to žena“: ”svoja žena / sama žena / svaka žena / naša žena / prava žena / ničija žena / bivša žena / snažna žena / strašna žena / teška žena / ženo božja / to je žena!”.
Sreća s rečenicama
Budući da ima sreće s rečenicama, lirski subjekt iduću cjelinu „Hoće te rečenica“ otpočinje u drugačijoj formi. Umjesto dosadašnjeg slobodnog stiha bez interpunkcije, koristi uredne, pravopisno normirane rečenice, pritom ne napuštajući poetski izraz i stil. U toj cjelini suočava se sa sobom i onime što jest, a po motivima možemo razabrati probleme s depresivnim stanjima i bezizlaznim bezdanima, pri čemu ispisuje vlastiti kredo, reformirajući kršćanske citate: „Ja sam koji nisam, ono što nedostaje, čega nema, a trebalo bi postojati…“, pa promišlja kako bi ona napisala i koncipirala svojih „10 božjih zapovijedi“. Cjelinu otvara pjesmom „Ionako“ – direktnom referencom na pjesmu „Prilog i veznik“ iz prethodne cjeline. Njome konstatira da su „prilozi uzmak za svaku rečenicu“, čime dodatno podcrtava svoju ljubav prema riječima, ne propuštajući slučaju niti jednu upotrijebljenu njihovu vrstu.
Cjelina „Ni sebi ni svom“ (frazem koji pretpostavlja da je nekakav posao odrađen traljavo) započinje pjesmom koja otvoreno kritizira sve patrijarhalne zadatosti, nježno raskrinkavajući protagonistkinjina najbolnija iskustva. U pjesmu „Nebo i zemlja“ upisuje međuprostor mrzak religiji – dunjaluk koji postaje prostor slobode i bijeg od „vječnog života“ koji je doslovno i figurativno guši, a u smrti vidi konačan izlaz. Osvjetljuje ovdje i transgeneracijsku traumu, posljedice patrijarhata kod njezinih najbližih članova obitelji i seksualno zlostavljanje, a kršćanski frazemi odjednom postaju neočekivano jezivi. Ova cjelina služi kao obračun sa šutnjom i „ponavljajućim uzaludnostima“ koji su nam ostavljeni u nasljeđe. Naglašava teško žensko iskustvo te konstatira da tek sad, u poeziji, konačno može slobodno krvariti! Također posjeduje jezik, i to ne bilo kakav, već prešućujući jezik, pa su tako i praznine između riječi stavljene u funkciju izražajnog sredstva, jer u ovoj zbirci one nisu samo bjelina, već igraju značajnu ulogu: „svaka je praznina postala izgovorljiva“. Autorica riječima gradi prečace i progovara o bolnim spoznajama, a metaforičke zidove patrijarhalnog svijeta prestaje graditi u iseljeništvu. Na ramenima žena (iz znanosti) koje su joj prethodile, gradi obrambene zidine svoje borbe, pa tako odjednom tekst lako može postati njezino stvorenje, a riječi svemoguće. U ovoj cjelini vrijedi istaknuti pjesmu „Poljoprivreda“, u kojoj se lijepo iščitava klasna pripadnost: „kad motiku staviš u zemlju / diraš cijeli svijet / i okopavaš obiteljsko stablo /… sve što smo htjeli jesti / prvo smo gledali kako raste / kao što su u nas u čudu gledali naši roditelji…“.
Četvrti zid
„Prečacima“ kao petom i posljednjom cjelinom Brajdić iznenadno prekida lirski put te rečeničnom formom utvrđuje da je odlučila numerirati, a ne nasloviti svojih „10 zapovijedi“, osvrćući se na citate i puštajući ih da se odmetnu od nje same. Tako ovo završno i izrazito netipično poglavlje postaje svojevrsni nadrealni metatekst kojim se autorica obraća direktno čitatelju, otvarajući raspravu i polemizirajući o samom smislu pisanja ove zbirke, kao glas izvana koji sudi svoj vlastiti tekst. Iako kraj predstavlja sjajan prekid poetičkog kontinuiteta, autorica docira čitatelju, što bi se moglo shvatiti negativno, jer ne vole svi smještanje u strukturalističke kutije, niti da im se trlja na nos koliko ne znaju. No s druge strane Brajdić time, možda čak i sasvim svjesno i namjerno, izaziva reakciju čitatelja. Ako je to bio njezin cilj, taj potez ipak bi se mogao protumačiti opravdanim, a cilj postignutim. Potpunom dekonstrukcijom poimanja pisanja, citiranja, pa i čitanja, kao i pretpostavkom onoga kakav bi njezin čitatelj mogao biti, Brajdić završava zbirku uspješno probijajući četvrti zid, rušeći pritom i posljednju predrasudu o tome da je ovo samo još jedna jednostavna, obična i lako zaboravljiva zbirka poezije.
S druge strane, lako bi se mogao steći i dojam da je uknjižena poezija na neki način priprosta, i to ponajviše upravo zbog već spomenute količine citata i referenci na kolokvijalne i kršćanske frazeme. To, naime, u neku ruku sugerira izostanak maštovitosti, utoliko što je nedostatak ideja lakše zakrpati nečim poznatim i naočigled učinkovitim. Autorica je također predavala stilistiku na odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa se čitajući njezinu poeziju i to svakako dade prepoznati i uočiti. Korištenje stručnih znanja iz stilistike i leksikologije u kontekstu poezije moglo bi se jednim dijelom protumačiti kao varanje pri pisanju jer u poeziji, za razliku od znanstvenoga teksta, ne postoji prinuda na citiranje, a puko korištenje motiva i citata velikana mladim autorima ne daje podjednaku veličinu koji su potonji posjedovali. No vrijedna je rasprava i ona u kojoj se mlađi autori, poput Katarine Brajdić, usude stajati na ramenima velikana, zadajući nove smjernice ili kršeći granice onoga što se smatra da poezija mora ili treba biti.
Ipak, usudila bih se reći da je ova zbirka istinski pokazatelj onoga zbog čega se poeziju voli. Svaka pjesma pretače se jedna u drugu i bez obzira koju stranicu otvorili, moći ćete pronaći neki zajednički motiv koji knjigu uvjerljivo drži na okupu. Pjesnikinja uspješno navigira tekstom i pušta čitatelju da je prati u korak, koliko god ona meandrirala; bilo da putuje diljem svijeta ili, pak, svojom nutrinom. Svakim novim čitanjem Prečaca otkrije se još poneki detalj kojega se možda ranije previdjelo, kao kad se izvuče neki dobar stari album, pa se svakim novim slušanjem otkrije nešto novo u već poznatom zvuku.
8. siječnja 2024.
https://kritika-hdp.hr/pjesnik-ili-pjesnikinja/
Bilješka o autorici
Katarina Brajdić (Karlovac, 1982) završila je studij komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti. Znanstvene i kritičke tekstove o suvremenoj hrvatskoj poeziji objavljivala je u časopisima Zarez, Quroum, Tema, Književna republika, Vijenac, Fluminensia i Filozofska istraživanja te u radijskoj emisiji Bibliovizor. Bila je dugogodišnja članica uredničkog kolegija Festivala europske kratke priče. Radila je kao profesorica hrvatskog jezika u hrvatskoj nastavi u inozemstvu te kao znanstvena novakinja na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Pjesme su joj uvrštene u skupnu zbirku Na početku novog kruga (CeKaPe, 2021). Njezina prva zbirka poezije Prečaci (Meandarmedia, 2023) bila je u finalu regionalne Nagrade “Stjepan Gulin” te je dobila ovogodišnju Nagradu „Dragutin Tadijanović“ koju dodjeljuje Zaklada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Živi i radi u Bruxellesu.
