145. Pisci na mreži, 28. svibnja (srijeda) 2025. u 17 sati: LiDraNo (2025)

 

Gost 145. programa Pisci na mreži bit će mladi autori LiDraNovci i njihovi mentori (učitelji, nastavnici), zvuči jednostavno i neočekivano: Kako se to dogodilo? Kako će se to dogoditi! Održana je u Vinkovcima ovogodišnja smotra LiDraNo i bili smo, kao toliko puta dosada, ushićeni i sretni u svijetu kreativnih, radoznalih i literarno iznimno opremljenih učenica i učenika, pjesnikinja i pjesnika, kratkopričašica i kratkopričaša… I treba li više obrazlagati, ili jednostavno reći, na putu do sedam, ili više od toga broja: dragi LiDraNovci, dobro nam došli na 145. Pisce na mreži kao pisci, baš kao pisci! Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorima u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s mladim literatima, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s LiDraNovcima, odnosno njihovi tekstovi, rad i njihov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o LiDraNu da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam mladi autori žele reći o sebi.

 

Poveznica

https://www.azoo.hr/izdavacka-djelatnost-arhiva/lidrano-2025/

https://www.azoo.hr/izdavacka-djelatnost-arhiva/lidrano-2024/

https://www.azoo.hr/izdavacka-djelatnost-arhiva/lidrano-2023/

https://www.azoo.hr/izdavacka-djelatnost-arhiva/lidrano-2022/

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Davni tekstovi: ali, evo ih sad!

Kratke priče u okviru jedinstvene teme: Četiri godišnja doba

 

Proljeće / Alergije

 

Moja prijateljica se ne smije približiti parku. Napravi li tu pogrešku zagorčat će si sljedećih pola mjeseca. Izgubit će nešto živaca i unakazit će svoje njegovano bijelo lice.

1. Izlaze joj maleni crveni plikovi.

2. Nos joj je ubrzo cijeli crven.

3. Lice je naraslo i nabreklo.

4. Više joj se ne vidi izraz lica.

5. Neuspješno pokušava nešto reći svojoj prijateljici.

6. Prijateljica joj umire od straha i panično joj zove roditelje.

7. Trče prema izlazu iz parka.

8. Roditelji su već tamo stigli autom.

9. Daju joj prvu tabletu.

10. Leži na zadnjem sjedalu auta i umire od bolova.

Pitanje: isplati li se učiniti pogrešku u proljeće i šetati parkom?

 

Filip Genda, Ekonomsko-birotehnička i trgovačka škola, Zadar, IV. r

 

Ljeto / Japanke

 

Dobiješ ih na početku ljeta od mame. Iz Sonika za 16 kn. Žute boje kao stvorene za ljeto. Jedva čekaš otići na plažu i prošetati u njima. Nosiš ih samo petnaest dana. To su tvoje prve japanke i baš su udobne.

I tako jednog dana hodaš na plaži, zapneš za kamen i one jednostavno puknu. Pukneš i ti. Želiš ih baciti ali nisi, baš su ti bile drage.

Sve što je lijepo, kratko traje.

 

Mate Brkić, SŠ Obrovac, Obrovac, I. r

 

Jesen / Šipak

 

– Djede, kad ćemo više ići, past će mrak – bila sam uplašena i uznemirena što ako me mama pozove da moramo krenuti kući.

Uživala sam u društvu s prabakom i pradjedom.

Tu sam večer pomogla pradjedu zasaditi šipak u dvorištu, između stabala trešnje i marelice.

Sada, kad sjedim s prabakom i slušam po stoti put ono što mi govori, vidim da taj šipak iz priče još raste i čuva prizore iz mog djetinjstva.

 

Tina Čačić i Antonija Šugar, Klasična gimnazija Ivana Pavla II., Zadar, II. r

 

Zima / Zavičajni čaj

 

Koliko vrsta čaja poznajete? Pijete li čaj u 5 ili samo kad ste bolesni? Imate li uopće iskustvo pijenja čaja? Znate li što iz njegove povijesti?

Ma koliko ih znali – zavičajni čaj je ipak najbolji.

Mjesto radnje: Kruševo

Godišnje doba: Zima

Vrijeme radnje: Zimska večer (u Kruševu lavež...)

Likovi: Cvjetno društvo. Fifi i ja

Stilske figure: Med, šećer, limun, napolitanke, domaćice

Upozorenje: Pažljivo piti. Ne opeći jezik! Opet!

 

Jadranka Karamarko, SŠ Obrovac, Obrovac, I. r

 

Primjer 1

 

GOSTI DOLAZE

 

Gosti dolaze.

Djedovi usput. Bake u subotu ili nedjelju kad smo svi doma. Nepoznate tete. Stričevi koji su sinoć došli iz Njemačke s po jednom čokoladom za svakoga i Mozart kuglama za mamu. Ujne koje uopće ne sliče na ujne od prošli put. Strine s raznovrsnim bolestima. Tatina braća i sestre s premalom djecom. Nećaci koji još ne govore i nećakinje koje govore samo „mama“. Bratići koji se već briju. Sestrične koje ne zanima nogomet, ali su ipak zgodne. Mamini i tatini prijatelji iz djetinjstva s još manjom djecom. Mamine prijateljice iz frizeraja s djecom. Tatini kolege s posla sa ženama, bez djece. Najnoviji prijatelji s plaže od prošlog ljeta. Susjeda iz zgrade s kolačima po novom receptu. Nastavnica iz osnovne, jer već dvije godine skupa zimujemo. Čestitari s istim poklonima kakve su već donijeli drugi čestitari. Blizanci koji su uvijek jednako odjeveni. Majstor koji nam je napravio centralno, a tata mu je nabavio karte za utakmicu. Gospođe u crnom koje su s prabakom išle u gimnaziju. Susjedi iz ulice s kojima obično čistimo snijeg. Debela žena koja je bila na televiziji. Nepoznati ljudi s curicom koji čekaju da se susjedi vrate doma, pa da ne stoje na ulici. Poštar kojeg bole noge od reume. Dva ćelava tima u narančastom koji prodaju šarene knjige, pa je mami žao jer su studenti. Maškare koje pojedu sve krafne. Šogor koji radi najbolji roštilj i šogorica koja je već tri puta kupila najpovoljnije lonce na dvadeset četiri rate. Tatini frendovi iz benda koji više ne sviraju. Tatin frend iz benda koji još uvijek svira. Mršavi cvikeraš „iz tatine firme“ koji čisti kompjuter od virusa, sa ženom kojoj je sve to „špansko selo, ha, ha“. CD pirat koji „nosi doma“ igrice. Mamina kumica s placa koja „nosi doma“ sir i vrhnje. Sestrin dečko koji studira tešku agronomiju. Teta koja mami „farba“ kosu s bojama koje nikad nisu „k´o na kutiji“. Gospođa koja nam dodatno hrani mačka jer mu „očito nije dosta“. Darko Rundek. Veterinar koji jednom mjesečno reže nokte našem kuniću, pa se zadrži. Bivši muž od stare prijateljice koji dolazi kad je kiša jer „tu blizu“ vodi sina na japanski. Nije baš tako blizu jer obično dođe potpuno mokar.

Gosti odlaze.

Svakog gosta pola sata dosta.

 

Pavle Gulić, I. r.

Klasična gimnazija, Zagreb

Voditeljica: Nevenka Šuvajić

 

A za današnji razgovor odabrani iz Zbornika LiDraNo 2025.

 

ROKO KATARINA

ŠTO MALI ROKO IMA PROTIV MIRE GAVRANA?

 

U malenom hrvatskom gradu po imenu Nova Gradiška živjelo je razmaženo derište koje su roditelji nazvali Roko. On je inače bio mali sebičnjaković. Mislio je samo na sebe i kada god bi ga netko uvrijedio, ogovarao ili zadirkivao, zdušno bi se naljutio. Roko je živio u svome svijetu, bez briga i napornih ljudi. Svoje djetinjstvo proveo je igrajući videoigre kao što su Super Mario i Sonic: Super jež. Iako je htio imati najveću kolekciju videoigara u svom razredu, imao je on i drugih, nematerijalnih želja… Najviše od sve želio je napisati knjigu i postati najpopularniji pisac u Novoj Gradiški. Tako je počeo pisati svoje književno djelo čuvenog naziva „Roko i prijatelji“. O spisateljskim naporima govorio je svojim prijateljima, a oni pak ostalima igrajući se „pokvarenog telefona“. Za tri je tjedna čak i časna sestra u mjesnoj crkvi znala sve detalje vezane za Rokovu knjigu. Svi su je s nestrpljenjem iščekivali…

Prošla je godina dana. Roko je krenuo u četvrti razred. Knjiga je skoro bila napisana. Na satu prirode učiteljica je dosađivala gradivom o zavičaju i njegovim posebnostima. Roko, naravno, nije obraćao pažnju na ono što je govorila. „Koga je briga za to?“, mislio je četvrtaš Roko. Međutim, u jednom trenutku začuo je pitanje koje je zaplijenilo njegovu pozornost. „Jeste li ikada čuli za pisca Miru Gavrana? On je također iz Nove Gradiške i jedan je od najpoznatijih gradiščanskih pisaca, a i najboljih u Hrvatskoj.“ Roko se odmah okrene prema svojem najboljem prijatelju Martinu.

„Oj, Martine!“, reče Roko ljutito.

„Što želiš?“, odgovori Martin tiho.

„Je li ovaj Gavran zapravo bolji pisac od mene?“, upita Roko.

„A što ti misliš, pametnjakoviću? Mi smo možda svim ljudima u ovome gradu rekli za tvoju knjigu, ali sigurno te neće zapamtiti kao velikog pisca“, posprdno će Martin.

„Ha, ti mi kažeš, četverooki jazavče? (Inače, Martin nosi naočale) Tebe pogotovo nitko ne zna!“, bijesno će Roko, gotovo da poviče.

„Ma stvarno si naporan, znaš li to?“, odgovori Martin.

Kako se svađa nastavila pod satom, učiteljica je vrisnula da se stišaju i na koncu ih uputila k pedagoginji na razgovor. Razgovor o neprimjerenom ponašanju za vrijeme sata. Martinovu, naravno, mislio je Roko.

Ipak, vrijeme čini svoje… Stigavši u peti razred, mali Roko značajno se promijenio. Više nije bio pun sebe. Možemo reći da se čak malo i stišao. Ne znamo što mu se dogodilo, možda peti razred, možda (pred)pubertet, a možda sve skupa... Njegova knjiga bila je odavno napisana, ali nije mu donijela ništa pozitivno osim bolova u prstima. I boli u duši, čim se spomene Miro Gavran čiji je roman „Svašta u mojoj glavi“ Roko bio prisiljen pročitati za lektiru. I ne znajući, koračao je prema knjižnici misleći na sljedeću dosadnu knjigu koja ga čeka iza zatvorenih vrata. Knjižničar Vedran uručio mu je spomenutu knjigu naglašavajući kako je Miro Gavran iz Nove Gradiške i kako je roman, koji drži u ruci, odličan! Knjižničar Vedran nije znao da je tu lektiru napisao Rokov nekadašnji neprijatelj Miro Gavran, onaj čiju spisateljsku slavu nikada neće dostići. Međutim, Roko je odlučio lektiri dati šansu… I znate što? Svidjela mu se!

Šesti je razred donio novi popis djela, a među njima se našao i roman „Zaljubljen do ušiju“. I opet Gavranov. I opet mu se svidio… A sjećate li se kada smo rekli da od lektire nikakve koristi? Slagali smo. Roko je, i ne razmišljajući, pred svojom razrednicom, koja ga maltretira hrvatskim jezikom pet sati tjedno, spomenuo svoje spisateljske dane i svađu s Mirom Gavranom.

„Kakva je to svađa o kojoj govoriš?“ upita nastavnica znatiželjno. 

Tada joj Roko ispripovijeda priču. Da, baš ovu o kojoj smo govorili.

,,Zvuči jako zanimljivo! Mogao bi tijekom zimskih praznika napisati sastavak na tu temu“, reče nastavnica odlučno.

,,Može... Ionako ne bih znao što raditi preko praznika“, slaže Roko. Istog trena Roko je zaključio da je pohvaljivanje vlastita rada bila vrlo loša ideja jer je dobio zadatak napisati priču, i to za neki „Librano“.

Tijekom praznika Roko niti dana nije pomislio na dobiveni zadatak jer je imao važnijeg posla. Igrao je i igrao svoje omiljene igrice sve dok mama nije viknula: „Roko Katarina, smjesta da si ostavio taj joystick!“ Ostavši bez igrica, razmišljao je čime će ispuniti slobodno vrijeme pa se prisjeti svog sastavka. Skrušeno upita mamu: ,,Mama, smijem li napisati sastavak za školu, na računalu?“

,,Pa može, ali samo ako je za školu“, odgovori ona. Tako se Roko prihvatio posla, a s maminim blagoslovom nastala je ova pripovijest o njegovu bivšem antagonistu Miri Gavranu. Možda neće biti izvrsna kao njegova, ali bit će jedinstvena i čudnovata. Baš kao što je i sam Roko!

 

 

Osnovna škola Mato Lovrak, Nova Gradiška

ŠTO MALI ROKO IMA PROTIV MIRE GAVRANA?

Učenik: Roko Katarina, 6. razred

Voditeljica: Irena Rakonić

 

JAN BAGIĆ

TJESKOBA

 

Jedne subote čitao sam Bum Tomicu u svojoj sobi kad sam odjednom začuo zvuk sirene. Iako sam znao da je to samo testna sirena za uzbunu, u meni se pojavio već poznat osjećaj tjeskobe. Otišao sam provjeriti kod tate je li sve u redu. Tata mi je upitao zašto ga opet gnjavim s time. Vratio sam se u sobu i počeo razmišljati kako Bum Tomica, iako ima dosta problema, ne muče ga i ne zabrinjavaju ga toliko kao mene.

Navečer, na Dnevniku (a ja jako volim gledati Dnevnik) su ponovno spominjali ratove, naoružavanje i vojni rok. Pojavio se poznati osjećaj tjeskobe. Ratovi, oružje, sukobi, Putin, vojno obrambeni savezi, Izrael, uništenje, Hamas, pokolj, smrt, teror, 3. svjetski rat, tenkovi, agresija, juriš, napad, bombe, stradala djeca, vojni rok… misli su koje ne mogu izbaciti iz glave. Noge mi se zatresu, krv u žilama sledi i ponestane mi daha. Prerano sam otvorio vrata svijeta odraslih. Muče me problemi koji bi me trebali mučiti tek kad odrastem. A zapravo ni tada. Iz tih misli odjednom me dozove mamin glas koji mi govori da moram na večeru.

Legao sam u krevet i usred noći probudio se sav znojan. Imao sam noćnu moru. Pogledao sam na sat, bilo je 02:34. Uletio sam u maminu i tatinu sobu i ispričao im o svojoj noćnoj mori. Sanjao sam gospodina u odjelu i sa kravatom kako mi kuca na vrata. Zvao me na služenje vojnog roka. Viknuo sam od užasa i probudio se. Roditelji su me uvjeravali da neću morati služiti vojsku i da će sve biti ok.

Iduće jutro je prošlo kao i obično. Vikendom smijem igrati računalne igrice pa sam ih igrao s prijateljima. Popodne je mama pustila neki rock bend zvan Guns N' Roses, a ja sam mudro zaključio da u igricama biram guns, ali ipak u stvarnosti roses.

I to vam je moja tjeskoba. A vi dragi odrasli molim vas manje gunsa, a više rosesa (u stvarnosti naravno).

 

 

Osnovna škola Jordanovac, Zagreb

TJESKOBA

Učenik: Jan Bagić, 4. razred

Voditeljica: Maja Baran

 

KATJA ŠTUDIR

NIJE FER

 

Nije fer što moram davati zagrljaje roditeljima na različitim adresama.

Nije fer što tata mami više ne kupuje cvijeće.

Nije fer što školske događaje moram prepričavati dvaput.

Nije fer što je mama često zamišljena i ljuta.

Nije fer što tata često nema kome čitati priču prije spavanja.

Nije fer što društvene igre za 2-4 igrača uvijek igram u dvoje.

Nije fer što me tata ne može vidjeti kad poželi.

Nije fer što mama nema kome dati pusu za laku noć dok sam ja kod tate.

Nije fer što u šetnji mogu držati samo jednu ruku.

Nije fer što mama mora sama nositi teške vrećice iz trgovine.

Nije fer što tatu nema tko pozdraviti prije odlaska na posao.

Nije fer što više nemam zajedničkih fotografija na kojima se roditelji smiješe.

 

 

Osnovna škola Većeslava Holjevca, Zagreb

NIJE FER

Učenica: Katja Študir, 3. razred

Voditeljica: Doris Dobranić Bakša

 

LOVRO REŠETAR

GRANICA GORČINE. BETON BRUT '54

 

[to zemlja je što izrodi duše naše što povuku za sobom ruke hladne / zelene / prljave da budu žive i ljube stvari kao što On ljubljaše Nju]

 

Blijedo hladno sunce cijedi se po zidovima, u

ritmu stroja ostavlja mrlje svjetlosti na betonu

svačega tu ima, no odavno ne postoji čežnja ni

… ti

 

nebo nije plavo

nebo je komad lima

zakucan na čelične šipke

 

I.

dvanaesti kat smrdi na vruću plastiku. netko psuje kroz

otvorena vrata lifta. žena s rukama u vrećicama ne okreće se.

pločice u hodniku hladne su i masne.

stopala ostavljaju otiske.

otisci nestaju u betonu.

ruke su u džepovima – praznim, Ministre! – ali ne griju se.

načas crveno svjetlo zatreperi iza vjeđa pa

nastavi put u još tužniji suton.

 

II.

dan je predug. noći kratke. legao sam u krevet. popločanih

večeri šeću ljudi i njihovi strojevi. ostajem unutra briga me za „svjež“ zrak.

učim Descartesa: um je nefizički entitet, područje svijesti, dok je tijelo…

negdje se drugdje nastavlja pisati.

 

III.

muškarac na suprotnoj obali skuplja plastične boce. tup zvuk pri sudaru.

možda Charon nudi povratnu naknadu.

 

Hladan kamen pod čelom šuti

šuti kao molitva što nikada nije stigla u dlanove njezine – u njezine vene

zato palim ovu kožu, ove ruke

 

iz dima raste nešto manje od mene

nešto bliže tebi

pa se pitam: zašto gorimo i zašto ljubimo stvari koje nikada nisu znale ljubiti nas

zato

nebo nije plavo

nebo je komad lima

 

 

Srednja škola Ivanec, Ivanec

GRANICA GORČINE. BETON BRUT '54

Učenik: Lovro Rešetar, 4. razred

Voditeljica: Maja Držaić

 

ANGELINA HARČEVIĆ

PREOBRAZBA 2.0 ILI KAKO JE GRGUR POSTAO VIRALAN

 

Jednog jutra, Grgur Samsa probudio se u svom krevetu, ali osjetio je da nešto nije kako treba biti. Umjesto zvuka alarma, probudio ga je zvuk notifikacija koje su dolazile sa svih strana. Mobitel na noćnom ormariću bio je vruć od stalnih vibracija.

Još pospan, posegnuo je za telefonom i šokirao se – umjesto svoje ruke ugledao je… ekran. Da, ekran! Njegova desna ruka sada je izgledala poput pametnog telefona, dok je lijeva imala oblik tableta. Zbunjeno je ustao i prišao ogledalu. Lice mu je bilo prekriveno emotikonima: smajlići, srca, pa čak i one glupave naljepnice koje nitko nikada ne koristi, a na čelu mu je pisalo #trending.

Panično je otvorio svoj Instagram profil i vidio da ima milijune novih pratitelja. Njegova najnovija objava – koju nije ni postavio – bio je live stream njega kako spava, uz caption: Preobrazba uživo! Komentari su se nizali – OMG, je li ovo stvarno?, Nova generacija influencera! Grgur je kralj!, Hoće li biti giveaway?

Pokušavao je shvatiti što se dogodilo. Njegovi pokušaji objašnjenja roditeljima bili su uzaludni, jer svaki put kad bi otvorio usta, umjesto riječi izlazile su fraze poput: „Like, share, subscribe!“.

„Grgure, molim te, prestani se snimati dok jedeš!“, vikala je majka očajna zbog kamera koje su bile uključene čak i za vrijeme doručka.

„I prestani s taganjem naše mačke! Ljudi me pitaju zašto je Mrki sada sponzor hrane za kućne ljubimce“, nadovezala se sestra.

Samo je otac odmahivao glavom: „Bio je normalan dečko dok nije instalirao TikTok.“

Jedini tko je bio sretan bio je njegov šef iz dostavljačke firme. Više nije morao ići na posao – dovoljno je bilo da objavi fotku s paketom i prodaja bi skočila za 300%. „Ti si naš najvažniji zaposlenik!, rekao mu je šef. „Ali, molim te, nemoj se opet zamrznuti usred live streama kao jučer.“

Prijatelji? Ili pratitelji? Prvi tjedni su bili kaos, ali Grgur se prilagodio. Međutim, ubrzo je shvatio da je njegovo „novo normalno“ poprilično usamljeno. Prijatelji su ga prestali zvati. Umjesto toga, slali su poruke: Ej, brate, možeš me označiti u nečemu?, Aj, ubaci me u neki giveaway, molim te!, CAAREEE!!! Te večeri, nazvao je svog najboljeg prijatelja, ali umjesto pozdrava, čuo je razočarani glas: „Grgure, brate, jesmo li još prijatelji ili sam ti samo još jedan follower?“ Htio je odgovoriti, ali linija je već bila prekinuta.

Bio je sve popularniji, ali istovremeno sve izoliraniji. Kada je pokušao ugasiti svoj mobitel, shvatio je da je to nemoguće. Baterija njegovih ruku nikad se nije praznila. Čak i kad bi pokušao spavati, neprestane notifikacije i zahtjevi pratitelja držali su ga budnim. Na društvenim mrežama pratitelji su tražili više sadržaja, više lajkova, više svega.

Jednog jutra, dok je gledao svoje ruke koje su neprekidno svijetlile, odlučio je stati na kraj tom apsurdu. „Ako prestanem postojati online, možda ću ponovno biti stvaran,“ pomislio je. Započeo je svoju pobunu tako što je počeo brisati aplikacije iz tijela. Ekran na desnoj ruci postajao je sve tamniji, dok je lijeva ruka treperila kao da moli za milost.

Na kraju, kada su sve aplikacije nestale, osjetio je tišinu po prvi put nakon nekoliko mjeseci. Sjeo je na pod sobe i duboko udahnuo. „Napokon slobodan“, pomislio je.

No, kada je pogledao u ogledalo, opet šok! Njegove ruke su nestale. Zatim noge. Njegovo tijelo bilo je prazna silueta od pikseliziranih linija, gotovo prozirno. Grgur Samsa prestao je postojati i u stvarnom svijetu.

Sestra je zastala na vratima, ušla u sobu i vidjela samo ugašeni mobitel na stolu. „Prolazni trend“, rekla je sama sebi, pokupila uređaj i stavila ga u ladicu.

Tjedan dana kasnije, novi influencer Max pojavio se na sceni. Imao je više pratitelja nego Grgur ikad. Ljudi su ga obožavali, a Gregor je postao samo još jedan zaboravljeni trend u svijetu algoritama.

Na kraju, svijet društvenih mreža nastavio je dalje, ravnodušan prema Grgurovom nestanku. Jer u svijetu društvenih mreža, uvijek postoji netko novi, uvijek postoji još jedan hastag. Grgur Samsa postao je ono čega se najviše bojao – nevidljiv.

 

 

Srednja strukovna škola Makarska, Makarska

PREOBRAZBA 2.0 ILI KAKO GRGUR POSTAO VIRALAN

Učenica: Angelina Harčević, 3. razred

Voditeljica: Magdalena Antonini

 

 

ROKO BARBIĆ

U POZADINI

 

Noćne smjene u malom gradu bile su monotone, ali iscrpljujuće. Ivo je radio na centrali hitne službe već sedam godina, u gradiću koji je imao manje stanovnika nego prosječna gradska četvrt većih gradova. Rijetko se na takvu mjestu događalo išta uzbudljivo. Danju ponekad pijani obračun, zalutala krava na cesti i slično. Noću gotovo da se radilo o gradu duhova: rijetki hitni pozivi, svjetla ugašena i beskrajna tišina. Policijska postaja imala je svega dva patrolna automobila, a većinu noći proveli bi parkirani na benzinskoj, grijući ruke oko plastičnih čaša kave. Ivo je svakim dolaskom u smjenu osjećao težinu rutine. Njegov glas, nekada pun žara i empatije, sad je bio prazan i mehaničan. Osjećao je da se troši na gluposti, dok svijet izvan ove rupe ide dalje. Ali kada telefon zazvoni, sjeti se on svoje dužnosti, uspravi se i započne razgovor.

“Hitne službe, izvolite?” rekao je, pogleda usmjerena prema bljeskajućem crvenom svjetlu na konzoli.
“Netko je u mojoj kući!”, začulo se s druge strane. “Mislim da se netko skriva.”

“Razumijem. Recite, gdje se nalazite? Koja je Vaša adresa?”

“Pavlov put 23, u kući sam.”

“Hvala. Možete li mi reći svoje ime?”

“Milan. Milan Perić.”

“U redu, Milane. Jeste li sami u kući?”

“Mislim da jesam, ali čujem korake... Netko je unutra!”

“Jeste li na sigurnom? Možete li se zaključati u sobu?”

“Da, zaključao sam se.”

“Dobro, ostanite na liniji. Policija je na putu. Možete li mi reći još nešto o tome što čujete ili vidite?”

„Spavao sam do prije pola sata, a onda me probudio zvuk odozdo. Zvučalo je kao razbijanje brave, pretpostavljam. Tad sam shvatio da nisam sam u kući. Netko je ovdje, čujem nečije korake dolje u boravku.”

Unio je njegovo ime u sustav, ne očekujući ništa važno. Pred njim su se pojavili sljedeći podaci: Milan Perić, 63 godine, živi sam u staroj obiteljskoj kući na kraju ulice, sinovi odavno odselili u metropolu. Zabilježeno je i da uzima lakše lijekove protiv bolova i tablete za spavanje. Nije imao kriminalnu prošlost ni prijave za nasilje ili za čudno ponašanje.

„Razumijem, Milane. Molim Vas, pokušajte se smiriti. Jeste li sigurni da ste sami u kući?”

„Da, samo sam ja. Ali... ali nešto nije u redu. Znate, probudio sam se od glasnog zvuka, kao da je nešto razbijeno. Mislim da je nešto u kući... netko je tu, moram biti siguran.”

„ Dobro, Milane, sve je u redu. Pokušajte se smiriti. Policija je već na putu. Možete li reći što ste točno čuli?”

„Ne znam... ne mogu shvatiti. Čuo sam korake, ali nisu moji. Nisu moji... I onda to razbijanje, kao da je netko nešto bacio, i sad ti koraci... dolaze iz hodnika. Mislim da je netko ušao, ali siguran sam da sam zaključao vrata.”

„Dobro, Milane, još je par minuta do dolaska policije. Recite, jeste li zatvorili i prozore? Ne izlazite iz kuhinje i ne otvarajte vrata dok ne stigne pomoć. Dobro?”

„Da, zatvorio sam... ali... osjećam nešto. Kao da me netko prati. I taj zvuk... kao da netko razmišlja za mene.”

Tada se, najednom, prekinuo poziv. Ivo je pomislio nazvati gospodina Milana da bi provjerio je li se što dogodilo, no sjetio se da to i nije najbolja odluka. U slučaju da mobitel zazvoni, mogao bi odati Milanov položaj i dovesti ga u opasnost. Odluka je bila jasna – samo čekati. Nakon nekoliko minuta policija je stigla do kuće. Milan je bio u kuhinji blijed kao kreda, vidno loše, s vrtoglavicom. Nisu pronašli nikakve tjelesne ozljede, ali bilo je jasno da nije bio u svom uobičajenom stanju. Bio je previše iscrpljen i zbunjen da bi mogao dati smislen odgovor. Iako su se čuli zvukovi koje je Milan spomenuo, ništa nije upućivalo na stvarnu prijetnju ili provalu.

Milan je bio prebačen u ustanovu. Liječnici su ubrzo dijagnosticirali shizofreniju. Dijagnoza je za sve bila logična – stariji čovjek koji živi sam, usamljen, pod stresom i s godinama sve skloniji paranoji. Obitelj je prihvatila sudbinu, a susjedi su o tome govorili nekoliko dana prije nego što su potpuno zaboravili. Milan je postao još jedno ime u registrima, još jedan “tragičan slučaj”.

Ivo je, isto tako, ubrzo prestao razmišljati o njemu, držeći to jednim od onih neizbježnih ishoda nečijeg mentalnog sloma. Grad je nastavio ustaljenim ritmom, a Ivo se vratio monotoniji noćnih smjena, umoran od predvidljivih poziva. S vremena na vrijeme prisjetio bi se tog čudnog razgovora, ali samo nakratko. Ionako nije imalo smisla propitivati prošlost. Nitko se nije zapitao o tome što je zapravo uzrokovalo Milanove halucinacije. Nitko nije preispitivao dijagnozu.

No u tišini, daleko od Ivina radnog stola i Milanove kuće, kutije tableta, uredno zapečaćene, skrivale su tajnu. Milanovi lijekovi nikada nisu provjereni. Netko im je mijenjao sastav, pretvarajući ih u tihu oružarnicu nesigurnosti i paranoje. Ne dovodeći išta u pitanje, sve se odvijalo očekivano – dijagnoze su postavljane, pacijenti slani na liječenje, a sustav je nastavio gutati ljude, bez osvrtanja. Nitko to nikada nije saznao. Ni Ivo, koji je tek nastavio mehanički odgovarati na pozive, ne sluteći da su ispod tog naizgled mirnog grada postojale pukotine koje se nikada neće moći popraviti. Dok bi noćna smjena završavala, a grad tonuo u tišinu dana, Ivo bi zapisao još pokoje ime u svoj dnevnik poziva. A negdje u pozadini, u sjeni svijeta, netko bi nastavljao po svome – bez prestanka, bez sumnje, bez kazne.

 

 

V. gimnazija, Zagreb

U POZADINI

Učenik: Roko Barbić, 2. razred

Voditeljica: Marina Dragović Gabrić

 

LEO KREMIĆ

SEDAM

 

deset je

kuna

ispod moga

jastuka

 

mama

nije trudna

i trebam ju

da mi dođe

gledat

utakmicu

 

pred tobom

vrtim

drvene pločice

sa slovima

i znam ih

sve

napamet

i naglas

čitam

slikovnice

 

ne jedem

rukama

burek

 

tvoja

baklava je

na malome

pijatu

i kava

još uvijek je

turska

 

Eid

al adha

mubarek

olsun

 

jer

još me nije

sram

pružit ruku

ni

da ti

to

izgovorim

 

jer deset je

kuna

ispod moga

jastuka

 

i još sam malen

i još si

moj

tata

 

 

Gornjogradska gimnazija, Zagreb

SEDAM

Učenik: Leo Kremić, 4. razred

Voditeljica: Sara Štivčević Bajramović