Ivana Sajko, Intervju za Vjesnik, 2006

1. Zašto ste se odlučili napisati roman Rio bar i privremeno ostavili, po strani, Vaš dramski rad? To je Vaš prvijenac...

1. Zbirka Žena bomba, u kojoj se uz tekst iz naslova nalaze još i Arhetip: Medeja i Europa izdana je primjerice kao proza. A ti su monolozi također višeglasni, dijaloški, pa funkcioniraju kao tri priče povezane motivima suvremene Europe, neokolonijalizma, kao i činjenicom da su ispričane iz pozicije žene. Istovremeno, te se polifonijske priče izvode u kazalištima. Na pitanja zašto pišem takve žanrovski neodređene tekstove obično odgovaram da ja ne pišem za kazalište, već iz kazališta. To je bitna razlika. Suvremeno kazalište mnogo lakše izlazi na kraj s mojim tekstom nego li klasično složenom dramskom partiturom koja traži iluzionističko iščitavanje. No nemojte misliti da ja ratujem sa žanrovima. Unutar svakog modela moguće je naći svoju slobodu izraza,pa tako i ja imam svoj poetički teritorij u kojemu se snalazim. Kazalište je jedno o meni bitnih iskustava. Pa ja i sama izvodim i režiram svoje tekstove. Koristim iskustvo žive izvedbe kazališta, njegovih koncepata, konvencija, njegove erotike i smrtnosti u krajnjoj liniji, te ga zatim primjenjujem na tekstualni medij. Kad sam krenula pisati Rio bar znala sam da će sigurno naginjati kazalištu, stoga se u romanu i nalazi ciklus tzv. 8 monologa o ratu. Ne bih se, dakle, htjela decidirano smjestiti niti u jedan žanr, dapače, čini mi se da tradicija iz koje pišem, a mislim na žanrovski hibrid, predstavlja prirodno stanje nakon postmoderne.

2. Romanom Rio bar , čini se, definitivno ste se potvrdili kao politična autorica. Slažete li se s tom tvrdnjom i, može li se uopće pobjeći od politike, a napisati ubojito iskren roman, kao što je Vaš?

2. Kako se bježi od politike, ako je politika način na koji se strukturira naš svijet i na koji se selektiraju naše informacije, način na koji se disciplinira naše kretanje i mišljenje, bez obzira želimo li to ili ne? Biti svjestan politike je prvi korak u ostvarivanju slobode, jer potpuna je laž da živimo u slobodnom svijetu i mislimo vlastitom glavom, dapače, stavovi medija toliko su infiltrirani u glavama ljudi, oblijepljeni su i zagušeni njima da teško mogu razlučiti vlastite stavove i potrebe od onog što nudi javno mišljenje kreirano na nekoj sjednici. Baviti se politikom u cilju oslobađanja od njenih interesa – to smatram prvim korakom pobune, a svatko može naći drugačiji teritorij za vlastitu revoluciju. U Ženi bombi koja govori o zadnjim trenucima žene koja će izvršiti atentat napisala sam rečenicu iza koje vrlo ozbiljno stojim: Ona je bomba koju neću baciti. Time hoću reći da je pisanje za mene taj teritorij bijesa, teritorij borbe u kojemu neprestano pokušavam izmaknuti modelima i prisilama ne samo kroz ono o čemu pišem, već i kako. Pitanje političnosti u umjetnosti nije samo pitanje teme, poput komentara Europske unije u Europi, ili samoubilačkog terorizma u Ženi bombi, ili rasprodaja nekretnina strancima u Rio baru, već je to pitanje i poetike, forme, rada na istraživanju vlastitog medija izraza, tj. otklona od modela koji nisu proizašli iz mojih autorskih zaključaka. Potrebno je mnogo više hrabrosti, ludila i žrtve opstati sa radikalnim umjetničkim stavovima nego li s radikalnim političkim stavovima. Ili barem podjednako. Ja sam svjesna da mi moji umjetnički stavovi kompliciraju život, ne samo estetski, već i egzistencijalno. To nije laka odluka, vjerujte mi. Činjenica jest da razlog zašto mene u Hrvatskoj izvode nerazmjerno manje nego li u inozemstvu nije u tome što pišem o pobuni, ili što sam kritična, već radi mojih umjetničkih odluka koje bi tražile da propitaju sustave u kojima rade, a tada bi vidjeli da oni ne odgovaraju potrebama kako autora tako ni publike.

3. Vaš zadnji roman u jednoj nabujaloj struji svijesti govori o svim hrvatskim frustracijama, nabraja , bez ostataka sve naše društvene bolesti (gotovo apostrofira depresiju kao nacionalnu boljeticu), naslijeđene i stečene postavlja dijagnozu, prigovora prošlosti, navješćuje nesigurnu budućnost. Jeste li svjesni žestine koja izvire iz Vašeg romana, pa se čitatelj može osjećati kao doslovno izrešetan neugodnim i teškim istinama? Zašto ste se odlučili na polifonijski roman, na toliko ponuđenih očišta koja se preklapaju s Vašim gledištem, autorice?

3. Ne bih se složila s pojmom istine, posebno ne one povijesne, jer ju ne konstruira nikakav objektivni entitet, već pojedinci koji u određenom trenutku imaju moć, a ne nužno točnu informaciju ili pak dobre namjere. Stoga roman i ima nekoliko naratora koji govore iz različitih vremenskih i ideoloških perspektiva, jedno je od tih očišta, dapače, utemeljeno na dokumentima, haškim optužnicama, intervjuima s protagonistima Oluje, novinskim člancima i sl. Moj odabir tih dokumentarnih materijala je i moje vlastito ispisivanje tzv. povijesnih činjenica. Radim s velikom moralnom odgovornošću, bez namjere da provociram i zaključujem, već da otvorim pitanja, da zakompliciram raspravu o tim tzv. istinama i fiksiranim činjenicama. Možete me smatrati hrabrom ili bijesnom ili čak točnom, ali ja ništa ne tvrdim osim da ne može postojati monopol na istinu, tj. da više subjektivnih istina može i more koegzistirati zajedno. S Rio barom će se možda emotivno poistovjetiti jedna generacija koja je poput mene odrasla u skloništu pod Gričem, tunelu koji je služio istovremeno i kao mjesto za rave-partyie. To je generacija čiji su djedovi bili partizani, a očevi branitelji, što je zapravo sprdnja koja upućuje na hirovitost političkih tendencija.

4. Treba li prozaist/dramatičar podilaziti svojoj publici?

4. Ne bavim se ukusima publike, već svojim radom. Umjetnost je sjecište mojih intimne i društvene pozicije što nije podložno pregovorima s trendom ili komercijalnim uspijehom. No to ne znači da publika nije bitna, dapače, mislim da je pogrešno apriorno inzistirati na sukobu između umjetnosti i ukusa publike ili tzv. običnog čovjeka. Stvaranje te drastične razlike možda odgovara intelektualnoj eliti, ali na žalost, isto tako i trendu općeg zaglupljivanja i simplifikacije. Time se stvara predrasuda od nekakvog pretencioznog koncepta, a upravo bi se protiv toga ta tzv. elita zapravo trebala boriti. Kreiranjem sukoba između umjetnosti i publike podržava se subverzivna politička strategija, stvara se intelektualni geto, a publika prepušta kulturnoj estradi, dok umjetnost postaje sektaška stvar, nešto nerazumljiv i teško. No upravo je suprotno! Dobra umjetnost je dostupna i razumljiva svakome jer je njena glavna karakteristika da komunicira sa svojim vremenom, kako formom tako i sadržajem. Umjetnost ne pripada eliti; Verdijevu je smrt oplakivao cijeli Milano, Cage je komponirao tišinu u momentu kad je cijeli urbani zapad ludovao za zenom i istočnjačkim filozofijama, a stanje bez zvuka postalo utopija. Stoga kazališta ili muzeji nisu prazni zato što publika nema interes za umjetnost, već očigledno zato što se tamo podmeće umjetnost koja to nije.

5. Često su Vaše drame karakterizirali kao hermetične. Bojite li se da će takova sudbina zadesiti i Vaš roman Rio bar?

5. Rio bar već ima svoje čitatelje, kao što se moje drame ili tekstove čitaju i izvode bez obzira na izmišljotine par kvazikritičara koji u pomanjkanju suvislog teorijskog vokabulara bacaju atribute poput hermetično. U Melbourneu je ulogu iz Žene bombe tumačila Pamele Rabe, najpoznatija kazališna glumica, što bi dakako bilo nemoguće da je riječ o hermetičnom pismu. S druge strane, u jesen će u Zagrebačkom kazalištu mladih biti postavljena cijela Trilogija tj. zbirka Žena bomba: tri teksta u režiji tri redateljice u tri različita kazališna prostora. Oni koji mene drže hermetičnom nalaze se na margini intelektualnog i kulturnog života, no što se u toj provinciji smisla i koncepata misli – to me zaista nije briga. Na sreću, o njoj ne ovisi sudbina moje umjetnosti niti recepcija Rio bara.

6. Što Vas toliko privlači monološkoj formi, ispovjedno-komentatorskog karaktera, toliko prisutnoj u cijelom Vašem opusu? Što, po Vašem mišljenju, uvjetno rečeno dijalog ograničava?

6. I dijalog i monolog su sredstva kojima se komponira tekst i ja ne preferiram niti jedno od njih, dapače, maksimalno pokušavam izmaknuti klasifikacijama i jednoobraznoj formi. U pisanju koristim i dokumente, intervjuiram ljude, radim ankete, u Rio baru sam se poslužila i tzv. Brijunskim transkriptima. Monolog mi je trenutno interesantan, ali ne kao forma koju slijedim, već koju dekomponiram i propitujem njene granice. Uostalom on ima zanimljivo mjesto u povijesti dramskog pisma budući da je to oblik govora koji ruši iluziju četvrtog zida u kazalištu te se obraća direktno gledatelju. To je vrlo politička izvedbena forma i kroz nju se ponajbolje može testirati retorička, manipulativna moć govora.

7. Zašto ste se u romanu odlučili baviti našim ratom, nasiljem, vojnim invalidima, bezobzirnim bogaćenjem elite... što Vas privlači tim temama?

7. Rio bar nije samo roman o ratu. Jednaki prostor zauzima naša današnjica u kojoj rat još predstavlja samo jedno od onih emotivno zasićenih povijesnih trenutaka na kojima se pobiru politički bodovi. Stvarnost Rio bara je takva da alkoholizam, usamljenost, nepripadanje, ksenofobija i mafijaški obračuni predstavljaju normalno stanje. U tom se romanu linčuju turisti, a da taj događaj ne predstavlja nikakav eksces, već tek malo buke za vrijeme popodnevne fjake. Željela sam naglasiti monstruoznost tog našeg tzv. normalnog stanja. Dojam žestine koji ste dobili je zato što ja u tom svijetu pokušavam živjeti, a da koliko toliko ostanem vjerna onom u što vjerujem da je dobro i lijepo. To je istovremeno i patetičan i revolucionaran stav. Pišem iz pozicije osobe koja živi između više gradova, radi više poslova te je stoga vječno u procesu pakiranja, između jednog svijeta kojeg je napustila i onog drugog svijeta u koji još nije stigla, jer možda, niti ne postoji. I nisam jedina.

8. Je li potrebna vremenska distanca da bi se nakon jednoga takovoga rata pisalo o njemu?

8. Vjerojatno, no to ne znači da je manje teško pisati. Rasprave o ratu ustalile su se kao stvar monopola nekolicine – govore oni koji, ili imaju najviše ožiljaka, ili najviše medijskog prostora. Moja namjera nije da se natječem u gubicima niti da dokazujem svoj uvid i razumijevanje u povijesne okolnosti, već da razvrgnem taj monopolizirani govor o Domovinskom ratu i napišem roman o događajima koji me duboko određuju, a na koje, u danom trenutku, nisam mogla reagirati. Rat je u Rio baru subjektivan, priča slijedi krivulju jedne emotivne deformacije koja kreće od nevinosti, poniženja, boli, pa preko straha sve do mržnje i osvete. Toj je priči kontrapunktiran tzv. dokumentarni dio koji teži biti objektivan. Teško je reći čemu bi vjerovali kada usporedite ta dva diskursa. Ne zanima me raspravljati tko je kriv i tko je prvi počeo, niti tetošiti teret obveze i šutnje koji nam je svima nametnut. No isto tako ne želim niti pristati na paradoks da je domoljublje, ljubav prema jeziku i zemlji nešto anakrono, vezano uz desničarsko stranačko određenje ili pak eurofobiju. Nije istina.

9. Smatrate li da se Vaše drame doživljavaju subverzivnima, opasnima ili politički nekorektnima?

9. Ovisno o situaciji. Za dramu Rebro kao zeleni zidovi dobila sam nacionalnu nagradu, da bi dvije godine kasnije, netom prije početka američkog napada na Irak ta ista drama bila skinuta s repertoara kazališta u Heilbronnu jer se intendant bojao političkih konotacija. Pišem iz potrebe koja je intimna, egzistencijalna i estetska, a ne politička. Takve mogu biti samo posljedice. Istina je da doza revolta uvijek postoji, no samo zato jer se borim za svoj umjetnički i životni prostor, bez obzira da li pišem o politici ili ljubavi. Uostalom, ljubav je paradigma mog poimanja pobune jer djeluje razorno na bilo kakvu sistematizaciju. Ljubav je anarhična i ima revolucionarni karakter. To je pravi sadržaj Rio bara.