- Pisci na mreži, 11. studenog (srijeda) 2026. u 17 sati: Rajna Racz
Gošća 158. programa Pisci na mreži bit će Rajna Racz, pjesnikinja, kazališna redateljica, koja želi da njezine „predstave govore jasno, ali bez dociranja, o društvu u kojem živimo. U kazalištu se mora progovarati o onome o čemu se ljudi ne usude razgovarati. Teme koje me zanimaju i kojima se želim baviti su mladi, mentalno zdravlje, rat, žrtvovanje djece, jačanje nacionalizma, samoubojstvo, starenje, tijelo. Želim raditi kazalište koje potiče na razgovor, na razmišljanje, ali koje nas ne zatvara u ideologije.“
Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Rajnom Racz, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Rajnom Racz, odnosno njezini tekstovi, rad i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor. Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Rajni Racz da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Poveznice
https://mixer.hr/lifestyle/mozaik/rajna-racz-najveci-problem-nase-kulturne-scene-manjak-hrabrosti/
https://budidobro.com/rajna-racz-djevojka-zarez/
Dodaci
Rajna Ratz: Poezija (izbor)_2026
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Rajna Racz, redateljica predstave Majke: Pitanje majčinstva postalo je bojno polje.
S Rajnom Racz popričali smo o majčinstvu. Iznosi vlastita iskustva, intimna razmišljanja, govori o začudnosti prirode, ali i desenzibiliziranim društvenim stavovima i očekivanjima
Rajna Racz, komparatistica književnosti, autorica i kazališna redateljica, potpisala je još jednu uspješnu režiju u suradnji s Kolektivom Igralke. Predstava Majke koja se premijerno održala na Velikom Brijunu i obilježila svečano otvaranje jubilarne, 25. sezone Kazališta Ulysses na Brijunima, publiku je, kao što kaže i sama redateljica, nasmijala i rasplakala.
Istiniti, proživljeni trenuci redateljice i glumice kroz kazališnu igru iznijeli su brojna pitanja vezana uz majčinstvo.
Mlada redateljica i mlada majka Rajna Racz govori o majčinstvu s oba stajališta. Iznosi vlastita iskustva, intimna razmišljanja, govori o začudnosti prirode, ali i desenzibiliziranim društvenim stavovima i očekivanjima.
Prvi impuls
Što vas je potaknulo da otvorite upravo temu majčinstva – što je bio prvi impuls?
Prvi impuls za ovu predstavu došao je od strane kolektiva Igralke, koje su ovom predstavom završile svoju genijalnu trilogiju Bakice, Cure, i na kraju Majke. Jedne večeri razgovarale su o tome hoće li ikada postati majka.
Prvo su pomislile da bi možda trebale zamrznuti jajne stanice da odgode to pitanje. Učinilo im se da bi to bio dobar dokumentarni performans, ali nakon što su se raspitale o postupku, koliko je invazivan, skup i ne mora uspjeti, zaključile su da je lakše napraviti predstavu o odluci o (ne)majčinstvu.
Kad su mi se javile, bila sam trudna osam mjeseci iu procesu pisanja doktorata na temu suvremenih diskursa o majčinstvu u književnosti. Tada nisam mogla ni zamisliti koliko će mi se majčinstvo promijeniti i koliko će mi biti važno napraviti ovu predstavu s njima kao mlada majka i umjetnica.
Jedna od izvođačica na samom početku predstave pita se može li se uopće donijeti odluka o majčinstvu? Ako da, gdje se ona donosi?
Jako je važno da se pitanje majčinstva oslobodi ideološkog taloga i društvenih pritisaka. Kada bi se ono oslobodilo tih okova, tek tada bi žena zaista imala pravo odabira.
Čini mi se da je u zadnje vrijeme pitanje majčinstva još više postalo bojno polje. U trenutku kada se u čitavom svijetu ponovo pokušavaju ženi uskratiti njena reproduktivna prava, jer je teško govoriti o majčinstvu izvan konteksta politike.
U našoj predstavi na samom početku razvijamo društvo i majčinstvo unutar njega kroz statistike. Meni nije normalno da žena koja mora čuvati trudnoću, ako je prekarna radnica, ima pravo na 110 eura naknade mjesečno.
Već ovdje ona je financijski ovisna o partneru. Isto tako, u Hrvatskoj više od trećine žena provodi više od osam sati sama s djetetom, a 80 posto njih želi veću podršku. Nije normalno da je žena zatvorena sama s djetetom u stanu. Potrebna nam je zajednica i podrška, u individualističkom, globalnom svijetu to je sve teže dobiti.
Srušili ste još jednu tabu, ili barem dotaknuli osjetljivu temu – naime, mnogi smatraju kako je majčinstvo prepreka u ostvarivanju umjetničkih potencijala. Kod vas, čini se, upravo je suprotno – nadahnjuje vas?
Dok sam studirala, iako nisam tražila tuđe mišljenje, profesori i profesorice su mi često nametali svoje stavove. Jedno od čestih bilo je: »Majčinstvo? Ako postaneš majka, nema mjesta za veliku umjetnost.«
Kao da su režija i majčinstvo isključivi. Ja se često zainatim, osjećala sam otpor prema svim tim zastarjelim stavovima, znala sam da moram biti primjer koji će drugačije živjeti i stvarati.
Majčinstvo i ovaj posao nisu lagani za spojiti, jer od tebe zahtijevaju potpunu pažnju i posvećenost. Ali projekt po projekt, proba po proba, dan po dan – i sve nekako uspijevam.
Nadahnjuje li me majčinstvo? Majčinstvo me preplavilo, kao da mi je netko darovao ocean u kojem plivam. Svaki dan me mijene u oceanu iznenade, ali još uvijek sam na površini, upoznajem valove i bonacu.
Upravo završavam i roman u kojem pišem o djevojaštvu i transformaciji iz djevojke u majku. Majčinstvo mi je definitivno vratilo vjeru u tijelo, au kazalištu je izvođačko tijelo neiscrpan izvor inspiracije. Više se vodim intuicijom i tjelesnom morfologijom, a manje razumom – i to smatram umjetničkom pobjedom.
Odgovor na intervju
Redateljica ste predstave, ali potpisujete i autorski tekst zajedno s glumačkom ekipom. Možete li nam reći nešto više o tome kako je predstava nastajala?
Ovo je sad već četvrti projekt gdje sam, uz režiju, radio i autorski tekst i smatram da smo napisali zajedno sjajan izvedbeni tekst, koji je jako važan i kao prijedlog za predstavu, ali i kao zapis o ovoj prešućenoj ženskoj temi.
Predstava je nastajala kao odgovor na intervjue žena koje smo skupile kao odgovor na naša početna stajališta. Imali smo nekoliko blokova probi. Kolektiv Igralke donosile su materijal koji bih ja, između blokova, slagala dramaturški, uz prijedloge za slike koje bi djevojke stvarale svojim tijelima.
Moj impuls bio je da stvorimo imaginarni muzej majčinstva te da dokumentarno spajamo s mitskim. Bilo mi je jako važno da se moja poetika, koja je dosta u slikama iu sinesteziji glazbe, tijela i riječi, spoji s njihovim sirovim, neposrednim, dokumentarističkim pristupom.
Iskreno, oduševio me ovaj spoj i voljela bih nastaviti razvijati se u tom smjeru. Zaista se nadam da ću nekada opet surađivati s ovim kolektivom.
Tijekom rada sigurno ste se susretali s vlastitim emocijama. Je li bilo dirljivih trenutaka? Koje su vas emocije iznenadile, zatekle?
Bilo mi je teško raditi, jer smo se nas troje preselili u Rijeku, u novi grad, novi stan i novu rutinu. Jako mi je teško bilo uskladiti Sebastianov život i kazališne probe, jer nisam htjela da on išta gubi.
Probe su se slagale prema njegovom rasporedu spavanja. Unaprijed sam postavila granicu, rekla sam da ne želim raditi dvokratno, ujutro i popodne, kako to zna biti u kazalištu, te da probe moraju biti kratke i fokusirane.
Na gotovo svim probama bio je i Sebastian, koji se onda igrao s tatom koji je ujedno i skladatelj za ovu predstavu. Najteže mi je bilo kada sam vidjela koliko je Sebastian tužan ako ne bi bio s nama na probi.
On je u ovom procesu prolazio, naučio se sramiti, pa šarmirati, trčati. Imao je veliki razvojni skok u četiri mjeseca i bilo mi je teško ne biti 100% prisutna. Nikad nisam mislila da ću osjećati toliku krivnju, ali zaista nije lagano režirati dok te dijete zove i želi da ga gledaš i budeš s njim.
Stalno sam imala osjećaj da je jedan dio mog identiteta, bilo da je riječ o meni kao majci ili meni kao redateljici, pati. Navigirajte kroz taj majčinski osjećaj krivnje i osjećaj da nikad niste dovoljni bio mi je motor za rad na ovoj predstavi.
Negdje drugdje, u nekom drugom procesu ili instituciji, ovakav rad bi me slomio i vjerojatno ne bih naišla na ovakvu podršku. Ali ovdje su zaista nježne prakse prevladale i upravo to je inspiriralo kraj naših predstava.
Je li njegova energija dotakla izvedbu?
Već sam se toga dotaknula u prethodnom pitanju. da nam je on svima bio učitelj u ovom procesu, mislim posebno prisutnosti. Kolektiv Igralke je s njim na probama zaista svjedočio mojem majčinstvu.
Kakve su bile reakcije publike?
Kad vidiš da se publika na svakoj izvedbi smije i plače, znaš da si napravio dobar posao. Dobivamo poruke od majke i kćeri koje govore da im je bilo posebno iskustvo gledati predstavu zajedno. Prepoznaju se i ljudi bez djece i oni s djecom.
Svi se nasmiju, svi zaplaču. Predstava je nježna i traži da joj se dopusti da vodi – vrijeme u njoj je gusto, svaka slika otvara prostor za refleksiju. Majčinstvo se rasprostire, a ne nudi se odgovor.
Ne, ono što me zapalilo su komentari na društvenim mrežama. Vjerujem da su to botovi ili organizirana skupina ljudi, ali količina mržnje na intervjue, fotografije, kritike, šokantna je.
Majčinstvo je očito „svetinja“ o kojoj se ne smije govoriti. A ako se usudiš u jednoj rečenici spojiti riječi „majčinstvo“ i „patrijarhat“, odmah si proglašena zlom osobom, nevjernicom, maloumnom ljevičarkom koja „zaslužuje biti spaljena“.
Jasno je da ti ljudi predstavu nisu ni pogledali, ali činjenica da sam spomen teme izaziva toliku polarizaciju pokazuje da smo ovu predstavu morali napraviti.
Ruke pune ljubavi
Kako se osobno osjećate kao majka? Što je majčinstvo za vas? Koje dijelove kod vas osvješćuje?
Teško je govoriti o majčinstvu i pisati o njemu, a da ne bude previše sentimentalno. Majčinstvo doživljavam kao sadašnjost, kao posvećenost i kao vježbu empatije, nježnosti i solidarnosti.
Za mene je majčinstvo privilegij – da nekome darujem djetinjstvo i ponovno se igram. Stalno su mi ruke pune ljubavi. Otkad sam majka, puno sam manje anksiozna.
Od trudnoće počela sam vjerovati svom tijelu. Osnaženo se osjećam, i kao da sam bliže ritualu, prirodi i toplini općenito. Puno sam borbenija i društveno osjetljivija. Sve sam ljude počeo promatrati kroz prizmu da su i oni nekad bili samo djeca.
Je li vaša predstava prostor ženi koja se opire majčinskom mitu i kakva je njezina sudbina?
Ova predstava jednako ostavlja prostor za ženu s djecom i ženu bez djece. Ovo je predstava za majke i kćeri, svako se drugačije ogleda u njoj. Mislim da je to snaga naše predstave.
Majčinski mit ovdje započinje s praiskonskom majkom, arheološkim otkrićem žene koja je pokopana s dojenčetom u naručju, ali to dojenče nije bilo njeno. Već s tom ženom, koja je vodič kroz naš muzej, ostavljamo prostor za refleksiju – je li ona bila majka?
Sigurno je imala majku. Na samom kraju predstave pozivamo se na antropološki termin alo-roditelja. To su oni koji nemaju djecu, ali pomažu brinuti se za tuđu djecu: stričevi, tete, stare cure iz sela. Društvu su jednako potrebni ljudi s djecom i bez djece. To je simbioza.
Privatna arhiva fotografija
Što današnje društvo govori o „dobroj majci“, odnosno što izostavlja iz tog narativa?
Današnje društvo, osobito uz prisustvo društvenih mreža koje nas bombardiraju sadržajem, savjetima i konstantnom prodajom raznih tečajeva, proizvoda, e-knjiga, gadgeta i „načina života“, stvorilo je u kojem ne možeš biti dobra majka bez nečega.
Ti si sama po sebi manjkava. Društvo, da bi zaradilo, radi na tome da mi kao majke budemo nesigurne i udaljene od vlastite intuicije. Došlo je do apsurda u kojem se čak prodaju tečajevi kako da se u majčinstvu „vratimo intuiciji“ – i to za lude cifre.
Društvo koje zarađuje na djecu i na osjetljivost majke društvo je koje je krenulo krivim smjerom. Kapitalizam je postao norma, u takvom svijetu ne ostaje ti prostor da se osjećaš kao dobra mama.
Nevidljivost i samoća
Podržava li društvo majčinstvo?
Ne. Otkad sam postala majka, shvaćam da je cijelo društvo strukturirano tako da majčinstvo jedva opstaje, ono je marginalizirano. Kao majka brzo osjetiš osjećaj nevidljivosti i samoće.
Primjerice, tvoj partner ne može uzeti porodiljni dopust istovremeno kada si i ti kod kuće s djetetom. Mnoge majke koje smo intervjuirale žale za tim, jer je upravo u prvim mjesecima potrebna međusobna podrška i zajedničko upoznavanje djeteta.
Moj je partner prva dva mjeseca otkazao sve poslove da bi mi bio podrška. Kad se morao vratiti raditi, osjetila sam val samoće, iako imam podršku zajednice, mame i sestara.
Nije mi jasno kako bi se majka trebala opstati u ovako postavljenom društvu – gdje se od nje očekuje sve, a svi imaju mišljenje o svemu. Primjerice, svi najprije zagovaraju dojenje i pitaju te dojiš li, iako je to osobna odluka.
Ne, kad prođe godina dana, odjednom te pitaju s podsmijehom: „Još uvijek dojiš?“ i tada dojenje postaje društveni problem. Kad se vratiš na posao, nitko ne razmišlja kako majka može nastaviti dojiti ako to želi jer nije prirodno da budeš osam sati odvojena od djeteta.
Nitko ne razmišlja o tome kako je majkama koje se nakon godinu dana moraju vratiti na posao, a dijete je još uvijek jako malo. U Hrvatskoj imamo godinu dana porodiljnog dopusta, ali primjerice u Švicarskoj – samo četiri mjeseca.
Odnos prema ženama jasno se ogleda u tome kako je uređen sustav porodiljnih dopusta. U društvu si, kao majka, stalno u zamci: ako ostaneš kod kuće s djetetom, nisi feministica i podržavaš patrijarhat.
Ako dijete daš u jaslice, osuđuju te da ti država odgaja dijete. A što ako si, poput mene, majka djeteta koja zbog zdravstvenih razloga ne može u vrtić? Kako onda raditi, režirati?
Trebaju li bake biti te koje se žrtvuju? Ili ćemo napokon priznati da je sustav postavljen prema muškom mjerilu, pa je ženi teško biti majka i igrati se po pravilima koja nije sama postavila?
Sve više shvaćam da se mnoge stvari moraju sustavno promijeniti, posebice ako govorimo o staklenom stropu i drugim oblicima diskriminacije. Od majke se očekuje da mogu sve – da su savršene žene, majke, partnerice, radnice. Količina nevidljivog posla koji majke obavljaju, i fizički i mentalno, nevjerojatna je. Otkad sam postala majka, drukčije gledam i na svoju mamu.
Koliko ste se, radeći na predstavi, vraćali vlastitoj majci? Vaša majka slala vam je i stare fotografije. Kakva su bila vaša propitivanja kroz taj odnos?
Moja je mama u dva navrata živjela s nama kako bih ja mogla raditi predstavu. Pomogla nam je, iako i sama radi i ima svoj život. Kroz majčinstvo sam počeo razumijevati svoju mamu – njezinu ljubav, ali i njezine nesigurnosti i strahove.
Svaka kći ne želi ponoviti obrasce svoje majke. Postoji i termin – matrofobija. Skovala ga je Adrienne Rich, a označava strah ne od majčinstva, već od postajanja poput svoje majke.
Ne zato što je majka bila loša, nego jer je sve radila savršeno, onako kako je društvo tražilo od nje. Bila je idealna domaćica, žena, majka, radnica, a sve to bilo je sustavno obezvrijeđeno.
Zato se kćeri boje da će završiti jednako nevidljive. Ovom predstavom shvatila sam koliko majke čine za svoju djecu, a da to ostaje neprimijećeno. Danas osjećam posebnu zahvalnost za te svakodnevne čine ljubavi: kada ti majka čisti naranču, plete pletenice, miče kosu s čela, podsjeća da piješ vodu… Sve su to rituali ljubavi, iako ih se možda nikada ne sjetiš, oni su zauvijek upisani u tebe.
Ženske priče
Kako biste zaokružili temu majčinstva – što je »dobra majka«, ili kakvom majkom želite biti svom sinu?
Majčinstvo se ne može zaokružiti. Zato u predstavi kažemo da je naš »muzej majčinstva« nepregledan i neistražen, da je veći dio u mraku. Kao što se majka stalno mijenjaš, prilagođavaš, iznova se upoznaješ u odnosu s vlastitim djetetom. Taj osjećaj stalne promjene posebno je snažan u prvoj godini, ali vjerujem da majke to osjećaju čitav život.
Ja se ogledam u svom djetetu, i ono u meni. Želim biti prisutna i posvećena majka. Želim da moje dijete osjeti ljubav, ali i vidi moju strast – prema umjetnosti, kazalištu, književnosti, glazbi. Želim da, gledajući mene, spoznam i vlastitu iskru i strast prema svijetu.
Intrigira vas slojevitost intime ženske priče – to ste pokazali i u predstavi Yerma. Koje biste teme još voljeli istražiti kroz buduće projekte?
Mnogo ženskih priča ostalo je neispričano – od zaboravljenih autorica do tematskih ciklusa. Želim ih nastaviti stvarati. Uz predstavu Majke, ove je godine napisala i režirala predstavu Ptice – špijuni, gdje proročica Kasandra progovara glasovima migrantskih pjesnika o stanju u svijetu, genocidu u Palestini.
Želim da moje predstave govore jasno, ali bez dociranja, o društvu u kojem živimo. U kazalištu se mora progovarati o onome o čemu se ljudi ne usude razgovarati. Teme koje me zanimaju i kojima se želim baviti su mladi, mentalno zdravlje, rat, žrtvovanje djece, jačanje nacionalizma, samoubojstvo, starenje, tijelo. Želim raditi kazalište koje potiče na razgovor, na razmišljanje, ali koje nas ne zatvara u ideologije.
Koliko vas je, unatoč odluci, majčinstvo iznenadilo, preokrenulo smjer?
Na majčinstvo te nitko ne može pripremiti. Najviše me iznenadila ta količina konstantne brige. Ti bez prestanka razmišljaš o tom drugom biću. Zaista kao da ti je srce sada izvan tijela i ti se moraš naučiti živjeti s time. Nisam se mogla pripremiti koliko je čitava prva godina majčinstva okrenuta prema tijelu. Osjećala sam se kao da sam postala samo tijelo.
Entuzijazam prema svijetu
Kako želite odgajati svog sina? Koje ste mu slobode naumili otkrivati?
Za mene je majčinstvo politički čin. U današnjem društvu koje se toliko udaljilo od samog čovjeka, htjela bih odgojiti sina koji razumije i prepoznaje svoje emocije i nije ga strah osjećati.
Mislim da nam je potrebna takva generacija nježnih i snažnih dječaka koji se ne boje plakati i koji su svjesni koliko ih je patrijarh također oštetio. Zato je važno razumjeti da nisu majke te koje same odgajaju svoju djecu, nego nam je potrebna i generacija prisutnih očeva koji ravnopravno sudjeluju u odgoju.
Marin, koji je ujedno i skladatelj ove predstave, moj umjetnički i životni partner, primjer je takvog posvećenog oca. Znate li koliko puta mi se dogodilo, kada je on bio s djetetom, da su mu starije žene rekle: „Ah, ti mladi današnji očevi, oni čuvaju djecu dok se mame odmaraju.“
Dokle god postoji ideja da ti muž „čuva“ djecu – iako su to njegova djeca jednako kao i tvoja – nećemo ništa pomaknuti za naše sinove. Meni i Marinu oboma je važno odgojiti dijete koje je intuitivno, koje se ne boji mašte i igre, i koje zna kritički razmišljati.
Danas, s ekranima, internetom i umjetnom inteligencijom, sve nam je servirano tako da što manje koristimo mozak. Naš je odgoj zajednički čin otpora prema takvom društvu.
Želimo da naše dijete bude marljivo i da ga naučimo da voli znanje, da ga zanimaju stvari i da ima različite interese. Važno nam je prenijeti mu entuzijazam prema svijetu.
Željela bih da se penje na stabla i da ga nije strah provoditi što više vremena u prirodi, u stvarnom svijetu, nauči čitati i uživati u tom mediju koji nam omogućuje da zamišljamo stvari i maštamo.
Ne gledamo daleko u budućnost, ove su nam stvari sada u fokusu. A što se tiče slobode, najvažnije nam je da bude otvorenog uma i da se ne boji onoga što je drugačije. Gdje ima straha, nema mjesta za ljubav. Uvjerena sam da je to osnova za sve druge slobode.
Žensko tijelo nije i ne smije biti tabu
Je li postojala neka scena ili rečenica koja je promijenila smjer cijele predstave?
U prvom bloku proba djevojke su me pitale da im pokažem kako to izgleda kada iz dojke curi mlijeko jer one to nikada nisu vidjele. Pokazala sam im, jer žensko tijelo nije i ne smije biti tabu.
U šali sam jednu pošpricala majčinim mlijekom i rekla da će ostati trudna. Nekoliko tjedana poslije imale smo ZOOM sastanak i ona je objavljena čitavom autorskom vremenu da je ostala trudna. Njezina trudnoća promijenila je tijekom svoje predstave i oblikovala je u ono što danas imate priliku gledati
Razgovarala: Edita Burburan
Novi list, 27. srpnja 2025.
Bilješka o autorici
Rajna Racz rođena je 1997. u Zagrebu. U rodnom gradu završila je studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu i studij kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnosti. Upisala je poslijediplomski studij znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture na Filozofskom fakultetu. Bila je asistentica režije Matiji Ferlinu, Anici Tomić, Jerneju Lorenciju, Ivici Buljanu, Lenki Udovički, Krešimiru Dolenčiću, Branku Brezovcu i Anestisu Azasu. Potpisivala je režije čitanja dramskih tekstova u sklopu festivala DesADU: Diptih o boli Dorotee Šušak i Muškarac i Žena Nike Korenjak. Na tom festivalu režira i Večer poezije. U rujnu 2016. izvođačica je u performansu Time Is Out Of Joint – is in pisivanje antifašističke poezije u režiji Olivera Frljića. U travnju 2018. na KRADU-u režirala je autorski projekt Because I Love prema motivima Fragmenata ljubavnog diskursa Rolanda Barthesa. Potpisala je režiju performativne izložbe Slavenska mitologija u Muzeju Mimara, s kojom je 2019. sudjelovala na Praškom kvadrijenalu. Bila je pomoćnica scenske realizacije Dana hrvatskog glumišta 2018/2019. Režirala je predstavu Nepoznata iz Seine autora Ödöna von Horvatha, u suradnji s Portom Mortom u Teatru &TD te dramsko čitanje poljske drame Nježnost na Međunarodnoj dramskoj koloniji “Od teksta do predstave”. Godine 2020. na Akademiji dramske umjetnosti režirala je predstavu Katastrofa prema noveli Janka Polića Kamova i predstavu Mačuš i Čavalica u koprodukciji s Teatrom &TD. Godine 2021. poezija joj je ušla u uži izbor nagrade Na vrh jezika te je režirala svoju diplomsku predstavu Mornar u koprodukciji Umjetničke organizacije RUPER i Teatra &TD prema istoimenoj drami Fernanda Pessoe i njegovoj poemi “Pomorska pjesan”. Objavila je tri znanstvena članka: “Eichmann u Jeruzalemu: kako govoriti o holokaustu u kazalištu?” u časopisu Kazalište, “Psihoanalitički pristup Sigmunda Freuda Ibsenovoj drami Rosmersholm” i “Koncept autorstva pisac stranac” u Fantomu slobode. Godine 2021. osnovala je umjetničku organizaciju Nahero s Marinom Živkovićem i Tarom Beatom Racz. Godine 2023. režirala je predstavu Yerma Federica Garcíje Lorce u produkciji HNK-a Ivana pl. Zajca te svoj prvi mjuzikl za djecu Bit će strašno kad porastem prema poeziji Olje Ivančević Savičević u Dječjem kazalištu Dubrava. Godine 2023. pokrenula je festival Svi smo mi Nahero u Centru za kulturu i informacije Maksimir i festival Burafest u gradu Pagu uz pokroviteljstvo Turističke zajednice Grada Paga te izdala prvu zbirku poezije Djevojka-Zarez u izdanju Durieuxa, počela pisati kao kolumnistica za Elle i režirala predstavu Simfonije / Turpituda o sukobu na književnoj ljevici u produkciji Eurokaza, za koju je dobila nagradu na Marulovim danima. Iste godine režirala je amaterski mjuzikl Vilenjak u Centru za kulturu i informacije Maksimir, a 2024. autorski projekt Predstava koju želimo gledati u produkciji Nahera. Godine 2025. režirala je predstave Ptice-špijuni i Majke (Kolektiv Igralke), Your Love is King (GDK Gavella), a 2026. Zahodske sestre (Empiria teatar) i Hirošima, ljubavi moja (INK PULA, KKV Sisak, UO Nahero).
