Program sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija

izvor: Slobodna Dalmacija

154. Pisci na mreži, 29. travnja (srijeda) 2026. u 17 sati: Ivan Klarić

Gost 154. programa Pisci na mreži bit će Ivan Klarić, koja živi u Šibeniku i Palermu, ali prostorno i umjetnički njegov je stvarni zavičaj hrvatski jezik, kojim na različite načine govori o svakodnevnom iz specifične i nerijetko nevidljive i neuhvatljive suvremenosti. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Ivanom Klarićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Ivanom Klarićem, odnosno njegovi tekstovi, rad i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Ivanu Klariću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Ivan Klarić: Izbor tekstova, 2026.

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Ivan Klarić: Rimski trg

* * *

Nekad davno za vrijeme Univerzijade u Zagrebu rodio se petmilijarditi stanovnik Zemlje. Bilo nas je tri milijarde manje, plaćalo se u jugoslavenskim dinarima, računalo u njemačkim markama, a meni je bilo petnaest. Živjelo se uglavnom bezbrižno, ali meni je tog ljeta '87 postalo jasno da će biti rata. Gledano iz ove perspektive, izgleda da sam upao u svemirsku crvotočinu u kojoj vrijeme ne teče linearno, pa sam budućnost i sadašnjost doživljavao kao jedinstvenu stvarnost. Vidio sam razrušene gradove, spaljena polja na kojima su ležali razbacani leševi i ljude koji u dugim kolonama napuštaju svoje domove. Kada sam devedeset i prve na televiziji vidio izbjegličku kolonu iz Vukovara bilo je to upravo ono što me opsjedalo u mojim mučnim snoviđenjima. Dva mjeseca poslije u siječnju sletio sam na rimski aerodrom Fiumicino. Tresao sam se od hladnoće i čekao da me nazove prijatelj koji je ondje radio kao stomatolog. Njegov poziv dugo nije dolazio.

 Svatko tko je putovao zna taj osjećaj između zbunjenosti i strepnje. U tim trenucima nastojimo se pribrati, gledamo u goleme ekrane s redoslijedom vožnje i blještave natpise duty free shopova koje dolaze do nas kao svjetlost nekog egzotičnog otočja na kojem se, barem se meni tako činilo, dogodio nezamislivi masakr nad domorodačkim stanovništvom. Ne znam da li zbog slike vojnika u srebrenim kacigama koji su samostrelima i arkebuzima ubijali domoroce, ili zbog nečeg drugog, ali odjednom me uhvatila panika.

 Nekoliko minuta stajao sam pokraj prodavaonice slatkiša i nisam se mogao pomaknuti. Nema sumnje da je bilo očito da sam paraliziran strahom, pa ne čudi što su me prolaznici čudno gledali. Prišla mi je jedna gospoda iz Nizozemske u pratnji svog muža i dvoje djece koji su svi od reda bili obučeni kao amiši. Upitala me jesam li dobro, a ja sam joj kimnuo glavom iskopavši iz pete neki rahitični osmijeh. Sažaljivo me pogledala i krenula prema pokretnim stepenicama. Uskoro sam sjedio u jednom panificiu i naručio dva panina. Talijanska kuhinja je tako dobra da čak i jednom skromnom paninu može pridodati dimenziju gurmanske svečanosti. Napokon sam dograbio svoj veliki kofer i izašavši vani naručio taksi. U međuvremenu me nazvao moj prijatelj priopćivši mi s melodramatskim glasom kako mu je iskrsnuo jedan neodgodivi posao. Vjerojatno je opet uhvatio neku žensku. Nisam se naljutio. Uostalom, uvijek je bio šarmantno neodgovoran.

Piazza Spagna je bila puna ljudi. Ipak, bio sam siguran da kad bi netko uzao kameru i snimio me da bi se na tom snimku odmah vidjelo da sam stranac. Za strance u Italiji vrijedi pravilo da što se više prilagođavaju talijanskom načinu života, da se to lakše uočava da su stranci. Nisam se previše trudio stopiti s domorocima jer bi to s obzirom na moj slavenski naglasak, unatoč mom solidnom znanju talijanskog, bilo odveć groteskno. Italija koju sam našao bila je manje stilizirana i svakako življa od one koju sam zamišljao u ratnim godinama kad je za mene predstavljala amalgam Felinijevih i Bertoluccijevih filmova i kancona đenoveške škole. Nisam razmišljao ni o kakvoj romansi, ukratko, nisam se zamišljao kao nekog gizdavog bersaljera-zavodnika koji na pragu pedesete traži ženu svog života. Ako već moram biti iskren, osjećao sam se neprivlačno i mislim da sam već tada imao sva svojstva starog momka i jedina uloga koju sam mogao odigrati u nekom holivudskom filmu bila je uloga ofucanog dendija.

* * *

Noć je bila mirna, ali moje usne školjke nisu mirovale i neprestano su skupljale zvukove koji bi s vremena na vrijeme doplovili do mene u nekom čudnom usporenju. Odjednom me obuzela radost. Tišina u Rimu ima boju kasnog srebra. To su one nijanse plavičasto smeđe koje patina svojim kistom premazuje preko kože grada. Nosnice su mi se ispunile mirisom borova. Uvijek me zavodila mistična zvučnost riječi „miris“ i „bor“, uopće čini mi se da hrvatski jezik čuva nešto od mistične snage koja je povezana sa stvaranjem svijeta. Nisam mogao odrediti iz kojeg razdoblja mog života je do mene doplovio miris borova. Najvjerojatnije iz djetinjstva, iako ni to nije bilo posve sigurno. Kako čovjek stari sve više shvaća da mirisi nemaju istu boju, da ne zvuče isto. Miris borova iz djetinjstva nije isti kao miris borova kojega pamtim iz rata. To ne znači kako su mirisi iz djetinjstva prozračni i blagi, a kako kasnije zadobivaju tamnu patinu prostora. Uostalom, djetinjstvo je malokad sretno. I sad se nerado sjećam kako sam kao sin suca danima sjedio zatvoren u svojoj sobi gledajući kroz prozor kako se druga djeca igraju, budući da je moj otac stalno primao prijetnje da će me ubiti. Vani sam izlazio u pratnji roditelja, a kad bih izašao na igralište uvijek sam bio pod prismotrom policije. To me toliko sputavalo da ne čudi što je to konačno u meni razvilo instinkt za letom. Ako se ovaj orao ikad oslobodi iz ovog kaveza, odletjet će negdje gdje se živi potpuno drukčije, mislio sam. Oduvijek mi se činilo da se naša privlačnost prema nečemu nalazi izvan našeg kulturnog koda, povijesti, genetske strukture, biografije, čak i izvan evolucije, čiji nas tragovi vode sve do svitkovaca. Prije bi to mogla biti posljedica činjenice iz kojeg dijela svemira smo doletjeli u ovaj svijet, ako pretpostavimo da svaki dio svemira ima svoju memoriju. Je li ta memorija sretna, teško je reći, ali joj ni najveći cinici ne bi mogli osporiti smislenost.

* * *

Sluh je, napokon, doživljaj frekvencija vanjskog svijeta koje naša nutrina pretvara u zvučne slike. Ovisno o svojstvu tih frekvencija osjetit ćete ugodu, blaženstvo, opuštenost, strah, napetost, ili možda bijes. To je prije svega pitanje usklađenosti naše unutarnje harmonije s onom vanjskom. Kad izađemo vani osjećajući da nas je neka harmonija ponijela, možemo bez straha radosno uskliknuti: Bože, ja letim.

Portret grada koji se u mojoj svijesti obnavljao kao zastor bio je prošaran obrisima mostova, trgova, crkava, apsida, krovova. U gustoj izmaglici, čiju boju nije bilo moguće odrediti, uzdizale su se konture Vatikana kojim je dominirala Bazilika sv. Petra. Za vlažnih noći u stranim gradovima, beskraj se odmata iz zvižduka slučajnih prolaznika, iz magličastih svjetala u predgrađima, iz svega što zrači daljinom. Te večeri bilo je tiho. Tek s vremena na vrijeme iz tog platna tišine odlomio bi se po koji zvuk koji se miješao s noćnom svjetlošću što je čitav prizor pretvaralo u šifrirani govor. Stajao sam ispred izloga slastičarnice Roma Antigua pokušavajući se iz tog neonskog sjaja vinuti prema nebu i zvijezdama.

Bilješka o autoru

Ivan Klarić rođen je 1972. u Šibeniku. Osnovnu i srednju školu završio je u Šibeniku, a Pravni fakultet u Splitu. Njegov roman Henok predstavljen je u sklopu Festivala tolerancije 2014. u Zagrebu koji organiziraju Branko Lustig i Nataša Popović. Zbirka Noino zrcalo izašla je 2013. u izdanju Naklade Bošković. Godinu dana kasnije izašla je zbirka Digitalni žamor u izdanju Gradske knjižnice Jurja Šižgorića, a za koju je recenziju napisao akademik Tonko Maroević. Tihi dani 2015. nominirani su za nagradu Janko Polić Kamov. Zbirka Zrcala u pustinji izašla je 2016., a za koju je recenziju napisala dr. sc. Đurđa Šinko Depierris. Roman Camilleev requiem izdan je u rujnu 2016. Roman Sati na vjetru izašao je 2019. i predstavljen je u Zagrebu u prostorijama Francuske alijanse. Roman Izvještaj iz pretorija izašao je 2020. i dobio je pohvalu (uži izbor) na natječaju Drago Gervais. Romani Henok i Tihi dani predstavljeni su na televiziji u emisiji Knjiga ili život, dok je o Tihim danima na Prvom programu Hrvatskog radija u emisiji Škrabica riječi govorila kritičarka Helena Sablić Tomić. Poeziju i prozu predstavljao je u Šibeniku u prostorijama DHK- a u Zagrebu.

Na međunarodnom natjecanju Literarni iskri u Gostivaru, Makedonija, 2020. ulazi u finale. Na međunarodnom natječaju za poeziju Delić raja osvaja drugu nagradu. Objavljen je u pregledu suvremene talijanske poezije na međunarodnom natječaju za nagradu Mario Luzi. Objavljivao je u časopisima: Republika, Forum, Most, Dubrovnik, Mogućnosti, Kolo, OKF Cetinje, Zadarska smotra, Otoliths, Down in the Dirt i dr.

Poezija mu je prevedena na engleski jezik i objavljena u časopisu Most (2016). Zbirka Kasni prostor ušla je u finale za nagradu Tin Ujević (2022). Zbirka Magnitude dobila je nagradu Tin Ujević (2023). Član je DHK-a i HZSU-a. Živi i radi u Šibeniku i Palermu.

Objavio: Ruže i ništavilo, poezija, 2006; Mjesečeva kuća, poezija, 2009; Henok, roman, 2012; Noino zrcalo, poezija, 2013; Digitalni žamor, poezija, 2014; Tihi dani, roman, 2015; Zrcala u pustinji, poezija, 2016; Kamiljev rekvijem, roman, 2016; Crna pantomima, poezija, 2018; Sati na vjetar, roman, 2019; Izvještaj iz Pretoriuma, roman; 2020; Karbonski krajolici, poezija; 2020; Spartacus, izbor iz poezije, Scars publication, Chicago, 2020; Dragi Marko, poezija, 2021; Mrtvo more, roman, 2021; Kasni prostor, poezija, 2022; Magnituda, poezija, 2023.