Program sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija

157. Pisci na mreži, 30. rujna (srijeda) 2026. u 17 sati: Bogdan Arnautović

 

Gost 157. programa Pisci na mreži bit će Bogdan Arnautović, autor čija poezija „kao da je istodobno anticipacija, ali i duhovno-mentalitetni sukus svih onih raznovrsnih razmišljanja o Banovini nakon potresa, koja su toj regiji napokon posvetila znatniju pozornost, nažalost sa spomenutim tragičnim povodom. No, raznovrsne analize mogu objasniti sve vanjske okolnosti života u spomenutoj hrvatskoj regiji, ali poezija (osobito ova Arnautovićeva) može najbolje zaviriti u dušu čovjeka s Banovine. To, dakle, nije samo poezija nastala na Banovini, niti samo ona o toj regiji (čime se nakon potresa – hvalevrijedno! – pune čak i novine), već poezija koja nastoji ući u sam karakter banovinskog mentaliteta i srž banijskoga čovjeka.“ (Davor Šalat). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Bogdanom Arnautovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Bogdanom Arnautovićem, odnosno njegovi tekstovi, rad i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor. Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Bogdanu Arnautović da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Poveznice

https://www.matica.hr/kolo/798/dvije-zbirke-vrijedne-pohvale-37074/

https://www.matica.hr/kolo/798/dvije-zbirke-vrijedne-pohvale-37074/

https://sisakportal.hr/oznaka/bogdan-arnautovic/

https://www.portalnovosti.com/stihovni-rafali/

https://www.kgz.hr/hr/dogadjanja/stihotron-bogdan-arnautovic/70676

https://www.youtube.com/watch?v=VB09-gB1VYU

 

Dodaci

Bogdan Arnautović, Postelja za haubice, izbor, 2023.
Bogdan Arnautović, Djevojka ne može biti pjesnik, ciklus, 2024.
Irena Matijašević, Arnautovićeva poezija, bilješka, 2025.
Lada Žigo, Kopne zemlje, recenzija, 2026.

 

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Davor Šalat

Pjesničko »uvlačenje pod kožu«

(Bogdan Arnautović: Postelja za haubice, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2023)

 

Odavno je uočena svojevrsna pjesnička vidovitost. Pjesnici, često i nesvjesni svih odjeka vlastita pisanja, znaju zaroniti u Jungovo kolektivno nesvjesno, u neku dimenziju svih dimenzija iz koje se dubinski intuira prošlost, sadašnjost, a mnogo puta i budućnost. Pjesnička vidovitost tako biva posljedica intuiranja sveobuhvatne zbilje, odnosno, kako kaže Thomas Stearns Eliot u svoja Četiri kvarteta: »Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo/ Možda su oba u vremenu budućem,/ A buduće vrijeme u prošlom sadržano«. Nije tada ni čudo da neki pjesnik zapanjujuće anticipira događaje, ljude i situacije, da pogodi ne samo vanjski oblik događanja, već i njegovu nutarnju suštinu. Sjetimo se samo Lorcine pjesničke opsesije nasilnom smrću, Pupačićevih kasnih pjesama obilježenih vatrom, a – zadnjih godina – Mićanovićeve opsesivne rekonstrukcije rodne mu Gunje. Svi su ti primjeri, dakako, intuirali budućnost – Lorcino ubojstvo u Viznaru pokraj Granade, Pupačićevu smrt u vatrom zahvaćenom zrakoplovu na Krku, potop i propast stare Gunje.

U ovome trenutku, nakon razornoga potresa na Banovini, koji je »okrunio« izrazito teško i nesretno povijesno iskustvo te stoljećima marginalizirane hrvatske regije, zbirku pjesama Bogdana Arnautovića Postelja za haubice nemoguće je čitati i bez te već dogođene budućnosti koja je tekstu dala – u trenutku pisanja sasvim neslućene – rezonance. Dakako, nije riječ o nekome »proročkome« viđenju samoga potresa i njegovih posljedica, već o tome da se dubinski intuira i pjesnički oblikuje svijest o Banovini kao osobitoj regiji, o Banijcima koji su se mentalitetno oblikovali u skladu s određenim društvenim, političkim i prirodnim uvjetima te o određenom mukotrpnom stanju koje je potres samo još dodatno fiksirao i produbio. Kao da je Arnautovićeva poezija istodobno anticipacija, ali i duhovno-mentalitetni sukus svih onih raznovrsnih razmišljanja o Banovini nakon potresa, koja su toj regiji napokon posvetila znatniju pozornost, nažalost sa spomenutim tragičnim povodom. No, raznovrsne analize mogu objasniti sve vanjske okolnosti života u spomenutoj hrvatskoj regiji, ali poezija (osobito ova Arnautovićeva) može najbolje zaviriti u dušu čovjeka s Banovine. To, dakle, nije samo poezija nastala na Banovini, niti samo ona o toj regiji (čime se nakon potresa – hvalevrijedno! – pune čak i novine), već poezija koja nastoji ući u sam karakter banovinskog mentaliteta i srž banijskoga čovjeka.

Takav značenjski i smisaoni orijentir samoga pjesničkog teksta Arnautović uspostavlja već u tekstu koji je pisao usporedno sa zbirkom. Evo nekih jakih i vrlo pregnantno izraženih naglasaka: »Postelja za haubice hrvatska je Banovina /ex. Banija/, trokutasti rt, mističan i nikad do kraja proučen i pročitan prostor između Kupe i Une, milenijima osuđen na status »predziđa kršćanstva«; vječno nemirne i otvorene granice zemlje poželjne svakom osvajaču od ukusa. Usud se taj, fatum, prenosio s pokoljenja na pokoljenje dok se nije potpuno ukorijenio, kodirao u krvotoku čovjeka Banovine... Zaselci i sela Banovine, a jedva i ono malo gradova što su milošću administracije izborili taj povlašteni status, broje malo duša, starih i nemoćnih, potresenih i rastresenih danas više nego ikad prije. Obiteljska se ognjišta gase, u kućama su knjige i umjetnine rijetke...«. Nakon tih umješnih ocrta temeljnih povijesno-socijalnih karakteristika Banovine, Arnautović zaključuje psihološko i karakterološko »uvlačenje pod kožu« banijskoga čovjeka, što je zapravo i temeljni interes ove zbirke pjesama: »Svaki je muškarac Banovine ljuti neprijatelj nježnome i nebeskom, poetskom dijelu svoga bića; svaka je žena Banovine cijeli život željna baš te i takve prirode muškog bića«. To je, dakle, uvjerenje da se pojedinačnu psihologiju može ocrtati ne samo iz posve individualističke perspektive, već i iz one uvjetovane određenim nadindividualnim mentalitetom, karakterističnim za neku regiju.

Tako se i subjekt i objekt Arnautovićevih pjesama uspostavljaju istodobno kao individualni i nadindividualni, kao »ja« i »mi«, kao »on« i »oni«, kao konkretni muškarac, žena i diijete, i kao (svaki) muškarac, žena i dijete Banovine. Množinski subjekt i objekt (»mi«, »oni«) u poeziji se lagano mogu postaviti u položaj glasnogovornika neke ideje pa i patetičnoga, često i plakatskog deklamiranja, a to može generirati pjesništvo sumnjive kvalitete i namjene. Arnautović to, međutim, potpuno izbjegava konkretnošću likova i situacija, naoko distanciranim ocrtima te plastičnošću izraza, kao i sućutnom (auto)ironijom ili reskijim sarkazmom u odnosu na banovinske teme. Nema, dakle, nikakve patetike u banovinskoj sudbini, ali ima izrazite empatije i dobrohotne kritike banijskoga čovjeka. Pa se tako i sam iskazivač pjesme (možemo prepostaviti uvelike nalik samom autoru) katkada postavlja i u ulogu protagonista, odnosno jednoga od ljudi s Banovine, najčešće kao član ratne postrojbe i zatečenoga muškog društva, a iz te perspektive može autentičnije svjedočiti o karakteru i subini banijskoga čovjeka.

A ta je sudbina i određena neprestanim oružanim ili neoružanim sukobima, surovim životnim uvjetima u kojima borba za osnovno preživljavanje ne dopušta (osobito muškarcima) pokazivanje osjećaja, osobito onih nježnih, patrijarhat koji je u funkciji osiguranja gole egzistencije, statična obiteljska i društvena situacija koja reproducira naslijeđene obrasce ponašanja, i to muškaraca kao grubih ratnika i žena kao nježnih mučenica na čijim je leđima čitav obiteljski život. Kroz cijelu zbirku Postelja za haubice Arnautović proteže dvostruku perspektivu – s jedne strane konstatira spomenutu društvenu i mentalitetnu situaciju na Banovini, a s druge strane ju (samo)ironizira, jer je njome i sam prožet, sarkastično p(r)okazuje njezinu surovost, nemilosrdnost pa i neljudskost, ali očituje i znatnu empatičnost s ljudima koji su zapravo njezini, čak već hereditarni, zarobljenici. U toj slatkogorkoj napetosti poistovjećivanja i zdravorazumske kritike temeljna je, dakle, značenjska i intonativna dinamika Arnautovićeve knjige.

A temelj njezine pjesničke oblikotvornosti je izražavanje općega stanja (statičnog ustroja banijskoga života, utemeljenog na sukobu, strahu, otporu, neprestanoj budnosti u odnosu na opasnost) vrlo konkretnim situacijama, ljudima i pjesničkim slikama. Svaka Arnautovićeva pjesama (u ovoj su knjizi navedene i ciklizirane samo brojevima, a ne i naslovima) najčešće je građena od dva glavna čimbenika – sažetoga ocrta nekih mikro-situacija te mudrosnih racionalizacija tih situacija i općeg stanja koje ilustriraju: »Zatvarač papovke/ kao nauljeni/ prepečenac/ na tkanici/ finijoj od/ svadbenog ruha.// Prvo što djeca/ u kući nauče/ rastaviti je/ i sastaviti/ pušku.// Grudobran, branik/ rova, jedino/ čvrsto tlo/ na koje smo/ ikad stali.// Naša je gramatika/ smrti nepojmljiva.// Razgovor s Ivekom:/ fonetika i fonologija,/ morfologija, sintaksa...// Smrti je nevažno/ koliko š i ć/ u prezimenu imamo,/ dok njeno ime/ slavimo«. Za poeziju uzorna i dojmljiva slitina pojedinačnoga koje se jasnom simbolikom proširuje na opće te univerzalizirajuće misaone strukture koja se utjelovljuje u konkretnom – to je neprestano pulsiranje Arnautovićeve poezije koja očuđujućim slikama i metaforama dodatno zateže poetsku napetost i privlači čitateljsku pozornost.

Njegove su pjesme pune lucidno uočenih psiholoških nijansi i detalja iz svakodnevnog života (kako iz onoga u ratnim uvjetima tako i iz mirnodopskog, također mučnog banovinskog postojanja usmjerenog na fizičke poslove koji su nužni za preživljavanje), a tematizira se svakodnevica ratnika, civila, radnika, djece, očeva, majki, djedova i baka, čak se pozornost svraća i na životinje u čovjekovoj blizini i prirodu koja ga okružuje. Osobito su dojmljivi i plastični Arnautovićevi poetski krokiji koji ocrtavaju određene psiho-socijalne, odnosno mentalitetne profile, dakako (u kontekstu intonacije cijele zbirke) karakteristične za tog poopćenog, »banijskog« čovjeka: »Kakvi smo mi/ majstori bili!// Metalci./ Cimermani./ Mesari./ Grnčari.// Kakvu smo/ šljivu pekli!// Kakav/ hrvatski ugao/ pleli!// Samo nam/ s glavom/ nije išlo.// Preniska cijena./ Sirova vijuga./ Kratak fitilj«. Taj je »banijski« čovjek, dakle, udaljen od potrebe za duhovnijim životnim dimenzijama i od profinjenijih djelatnosti, on je elementaran, usmjeren na fizički svijet, izravan, često i vulgaran. No, sve je to zapravo i obrambeni mehanizam koji u surovim životnim uvjetima nastoji dobro sakriti i zaštiti njegovo ranjivo i ranjeno srce, koje može biti i nježno i velikodušno, ali se to – kao znak slabosti – ne smije pokazati. Arnautovićev poetski iskazivač je, dakle, onaj koji se poistovjećuje s takvim muškarcem, no iz svoje poetske, nježne dimenzije neprestano ukazuje na reduciranost, ljudsko osiromašenje, ponekad čak i grotesknost takve muškarčeve uloge.

U skladu sa spomenutom iskazivačevom perspektivom je i motivski sloj ove zbirke – u prvome planu su muškarci-ratnici i opustošeni ratni ambijent, u pozadini su žene i djeca i kućno okružje, dominiraju ruralne slike nad urbanima, zajedništvo čovjeka sa životinjama i prirodom uvelike je pak ugroženo agresivnim ratnim probojima u okolinu. Spomenuta poetska scenografija dopunjena je kontrastivnim motivima ljudske duševnosti i ponešto apstraktnijim leksikom mudroslovne provenijencije. Ono što pak daje osobitu aromu Arnautovićevu pjesništvu je – katkada i virtuozna – figurativnost. Metafore, personifikacije, poredbe, kontrasti i ostale stilske figure koje on koristi često su začudne i originalne, ali gotovo nikad ne gube vezu s temeljnim značenjem i situacijom, koje naknadno prenose u razne konotacije. Zato takva figurativnost nije neki neobvezni nadrealizam, već obogaćenje semantike i izražajnosti temeljne pjesmovne scenografije i dinamike (»Jučer sam/ minu po/ minu/ polagao u/ polje zasuto/ zumbulima.// Kao da u/ rodilištu/ novorođenčad/ razvrstavam.// S despotskim/ glasanjem šume/ sjeverac uortačen,/ m ijenjao je/ moreuz polja.// Krv ratnika/ Šumi kao/ prepona/ ždrijepca.// Dok nisam našao/ izlaz bilo je/ kao da sam/ rebrima/ oštricu strugao«).

U Arnautovićevim se pjesmama često koriste i paradoksi koji pjesnički stil čine vrlo živahnim, zaoštrenim i zanimljivim, a izražavaju glavne suprotnosti, groteskonosti i tragičnosti banovinskog života i čovjeka. U njima se jukstaponiraju motivi iz udaljenih značenjskih polja, što izrazu daje osobitu dramatičnost i dinamičnost (»Melodiozno je/ ime rata./ Zemlja i krv,/ falset u dvoglasu.// Kad počne,/ obeća kako će/ promijeniti svijet.// I doista:/ slavoluk od/ lubanja svaki/ put biva veći... Oni kažu:/ rat je jazz bez/ zidova, valja/ ga spasiti od/ izumiranja«).

U funkciji te dinamičnosti, značenjsko-izraznih naglasaka, jest i kratki slobodni stih koji Arnautović stalno upotrebljava. Pjesnik neprestance lomi rečenicu i u pojedini stih izdvaja po tek jednu ili dvije-tri riječi tako da su mu pjesme »uske« i ponekad »odulje«, a njihova grafička okomica sugerira dinamičnost, napetost, istaknutost pojedinih riječi, brzu izmjenu motiva i začudne efekte koji se događaju pri prebacivanju riječi iste značenjske cjeline u stih koji slijedi. Riječ je o izrazito ekonomičnom izrazu koji ne koristi ni jednu suvišnu riječ, preferira sažeti stih i strofe, često dajući tek osnovne ocrte neke situacije, no ipak se ne radi o nekom posve zbijenom stilu svedenom samo na izmjenu glavnih slika i pojmova. Arnautoviću je ekonomičnost zapravo sredstvo pojačavanja izražajnosti i dojmljivosti pjesme, osnaživanje riječi koje se tretiraju tako pažljivo kao da su zrnca krunice kad ih prebiru prsti.

Sve u svemu, poezija Bogdana Arnautovića u zbirci pjesama Postelja za haubice vrlo je primamljiva za čitatelje – komunikativno govori o konkretnim ljudima i situacijama, njihovom simboličnošću omogućuje čitateljsku identifikaciju, lucidno uočenim detaljima i intrigantnom figurativnošću uvećava užitak čitanja, a mudrosnim komentarima i ironičnošću iskazivač se ujedno uživljuje u banovinski mentalitet i duhovito ga kritizira s distance. Zbog svega toga možemo se nadati da se, nakon nekadašnje izvrsne recepcije njegove poezije osamdesetih godina prošloga stoljeća, Arnautović na velika vrata vraća u hrvatsko pjesništvo i među njegovo čitateljstvo.

 

Kolo, MH, Zagreb, 2-2024.

 

Bilješka o autoru

Bogdan Arnautović, rođen 9. siječnja 1961. u Velikoj Jasenici (BiH). Studirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1985. do 2000. godine radio kao novinar i urednik u IRO „Jedinstvo“ Sisak i Radio Sisku te dopisnik Večernjeg lista i Novog lista. Od 2000. direktor i urednik u obiteljskoj nakladničkoj kući „Aura“ Sisak. Književnu karijeru, objavljujući poeziju, ali i prozu, kritiku i esejistiku u brojnim književnim časopisima, novinama i zbornicima (Polet, Oko, Polja, Revija, Književna reč, Braničevo, Dialogi, Bagdala, Kupa, Riječi, Vijenac, Poezija, Tema, Republika…) i na televizijskim i u radijskim emisijama, počeo je graditi osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Prevođen na engleski, slovenski, slovački i makedonski jezik. Zastupljen u brojnim antologijama i panoramama. Nagrađivan za prozu i poeziju uglednim hrvatskim i regionalnim nagradama / Pečat varoši sremsko-karlovačke; Borski susreti balkanskih književnika; Ratkovićeve večeri poezije; Festival jugoslavenske poezije mladih; Smederevske pesničke jeseni; Brod knjižara – brod kulture; Nagrada Vesna Parun, Vinum et poeta… Član Hrvatskog društva pisaca.

Objavio: Rano pobratimstvo, poezija, Petrinja 1981; u zajednici s M. Pađenom; Polifemov rukopis, Sisak, 1983; Gea, poezija, Dom kulture Sisak, 1987; I prešućujem drhtanje, poezija, Bijelo polje, Crna Gora, 1988; Nagrada Ratkovićevih večeri poezije; Striegl, njim samim, publicistika, Radio-Sisak, 1994; Poljubac vode, poezija, Sisak, 1996; Boje seoskog sladoleda, proza, Aura Sisak, 2014; Meridijan vinograda, poezija, MH Požega, 2023; Postelja za haubice, poezija, HDP, Zagreb, 2023; finale Nagrade „Ivan Goran Kovačić“.