Miroslav Kirin Snažna žudnja za pisanjem

Razgovarao: Marko Pogačar

Urednička bilješka na tvojoj aktualnoj knjizi Zbiljka predstavlja knjigu kao svojevrstan poetički lom, vododjelnicu kojom na neki način počinješ iz početka. Osobno ne bih pristao uz to mišljenje; čini mi se da je na stvari tek, nipošto radikalna, promjena optike i možda nešto uočljiviji tematsko-motivski zaokret. Čini mi se da je ona na neki način očekivan nastavak Jaloga. Kako je sam vidiš?

Slažem se, Zbiljka doista izlazi iz Jaloga, suprotno prijašnjim knjigama koje su na neki način samodostatne i autistične pa međusobno i nisu baš komunicirale. Što ne znači da urednička bilješka griješi, ona samo želi skrenuti pozornost na tu, kako kažeš, „promjenu optike“, nipošto radikalnu. Zapravo, sve više sumnjam u radikalne opcije, kako poetičke, tako i društvene – nadam se da Zbiljka svjedoči i o tome. Radikalizam često počinje iz pozicije neznanja, odnosno površna zasijecanja u problem, što sam također iskusio gradeći svoj pjesnički svjetonazor, napajajući se pritom „propisanom“ literaturom „kvorumaša koji znaju da nisu kvorumaši“. Htjeli mi to ili ne, traženje „zlatnog reza“ još nije izgubilo svoj smisao, a eksperimentiranje i česte poetičke mijene sklon sam tumačiti upravo potragom za njim. Što se, primjerice, dogodilo s pjesnicima jezičnog iskustva? Jesu li priznali poraz? Premda je poraz možda prejaka riječ, nadam se da im je to iskustvo poraza korisno za ono što sad pišu, ako pišu, jer ima pjesnika koji su se svojedobno dobro snašli u tekstualnom pjesništvu, no kasnije su nekako izgubili orijentir, sve dotle da mi se čini kako pišu jer moraju pisati, jer su pisali i prije. Nije to lako, pišući poeziju svakodnevno se suočavam s tim fatalnim pitanjem: hoću li i sutra pisati?, ako neću, što će se zbiti? No da se vratim korelaciji Jaloga i Zbiljke. Rad na Jalozima iznjedrio je poetiku koja se sve više oslanjala na „glazbu slučajnosti“, osluškivanje, te čak i izraženije – gledanje (sa svom tom tradicijom učenja gledanja, počev s Rilkeom, kojemu se uvijek vraćam). Mislim da je došlo do izvrtanja: od govora koji je, kako je netko zamijetio, bio namijenjen samome sebi te zapravo jalov, dospio sam u govor koji je potisnuo tog uvijek pomalo narcisoidnog subjekta i slobodno, bez ikakvih stega i unaprijed zadanih očekivanja, progovorio drugim, i o drugom, s velikim i malim d, a da pritom ne stvara poretke i hijerarhije. Usto, narativna strana poezije u Zbiljci još je izraženija nego u Jalozima, a upustio sam se i u pjesmu u prozi, što mi je bilo zanimljivo i poticajno iskustvo i vjerujem da ću se i ubuduće baviti tim pjesničkim žanrom. Bilo mi je zanimljivo promatrati suodnos događajnosti i njome inducirane refleksije, tj. ima li refleksije izvan događaja, a događaja izvan jezika.

Zanimljivo mi je bilo vidjeti, u kontekstu pjesničke proizvodnje posljednjih desetak godina, kako funkcionira manifestna poetizacija svakodnevice, „zbilje“, u jednom sasvim drugom kodu od onog na koji smo u obradi „teme“ navikli u apostrofiranom razdoblju. Radi li se o, barem u nekoj mjeri, intencionalnoj poetičkoj polemici?

Bar donekle intencionalnoj polemici. Stvarnosna poezija, kao i stvarnosna proza – ne znam zapravo što se medijski prvo eksponiralo – ubrzo je meni, a vjerujem i drugim ljubiteljima poezije, išla na živce, posebice metastaziranjem pjesnika koji su objeručke dočekali priliku da mogu pisati ne misleći o pisanju i zaboravljajući činjenicu kako bez čitanja nema ni pisanja. Za mene je to, kada mislim na opće dosege, veoma žalosno razdoblje hrvatske poezije, no isto tako, i radosno. Zašto radosno? Nekako je na površinu isplivalo ono podsvjesno promišljanja poezije, postalo javno dostupno, i javnost se (naravno, ona pjesnička) o tome mogla očitovati, zauzeti stav, reći „e, ne može to tako!“. Hoću reći, neki od nas nisu se mogli pomiriti sa stavom koji bagatelizira pisanje pod svaku cijenu, sa svjesnim zaboravom odnosno potiskivanjem pročitanoga (poslije kvorumaških osamdesetih neki su jedva dočekali i to da napokon predahnu od Tradicije). Taj otpor prema plitkom problematiziranju zbilje dobro se vidi u pjesništvu Irene Matijašević, koja motivski, pa i jezično, razgovornim, nabujalim jezikom dobrano crpi iz zbilje, no njezino je pisanje itekako premreženo dugogodišnjim čitanjima, nekim privlačno upakiranim postmodernizmom, kakav je dobro oprimjeren u njezinoj prvoj zbirci Naizgled gdje se dogodila zgodna zamjena: likovi iz književnosti vraćeni su u život, a oni iz života, zbiljski ljudi preseljeni u književnost. Eto odakle i radost – u otporu, još snažnijoj žudnji za pisanjem.

Zbiljka mi se čini izrazito podložnom strukturalističkoj analizi – vrlo je se lijepo može promatrati kroz prizmu jasno izraženih binarnih opozicija. Njihov je krajnji izvod, čini mi se, krovna opreka, ona prirode i kulture: vertikalnoj stihiji prirode suprotstavljena je svojevrsna kultivirana, sasvim uvjetna vertikala humanog. Nad jednu i drugu vertikalnost nadvija se stalna prijetnja povijanja, lomljenja, kraha. Što se dogodilo između Zukve (čiste biljke) i novog, uvodnog, razlikovnoga Z?

Tu bih opreku izvrnuo: vertikalno urušavanje humanog stoji spram postojane prirode. Pokazuje li ljudsko neku stabilnost? Sumnjam. Osim u neprestanoj proizvodnji odnosno provociranju stabilnosti. Prirodi se nužno posuđuje jezik kako bi progovorila; o onome što joj je već učinjeno ili se tek sprema. O, blago rečeno, ožiljcima njoj učinjenim. Poezija je prirodi štaka, pomagalo, glasnogovornica i jamstvo opstojnosti. Govorom o prirodi i kroz nju, oduvijek su se bilježile mijene ljudskih odnosa i htijenja, pjesniku je trebalo mjesto na kojemu može izvanjštiti svoj teret da bi ga mogao promatrati. U svijetu u kojem bioetika pokušava biti dominantna etika i odnos „kultiviranog“ humanog djelovanja spram „naturalizma“ prirode postavljen je naopako. Što se tiče Zukve, „čiste biljke“, rekao bih kako ona dodatno permutira motive prirode, jezika, tijela, žene, Boga, muško-ženskih odnosa iz prvih dviju knjiga, ali ih ugrađuje u vitalističko-apokaliptičnu optiku prirode obilježenu travama, biljem, voćem, vodom, zrakom, vjetrom, pijeskom, vodozemcima, pticama kukcima i suncem, pri čemu se nestabilnosti ljudske kulture suprotstavlja nerazgradiva energija prirode i njezina neprekidnog kolanja. U humanom pejzažu pak dominiraju osjećaji beznadnosti svakog subjektivnog napora, nemogućnost uspostave čvrstog oslonca, nepostojanje zamjetljivog ruba, slabost i trošivost identiteta te svojevrsna besciljnost. Zbiljka je od svega toga zadržala interes za sitno, marginalizirano, supostojeće, a na rubu nestajanja. Rekao bih kako mi je ta knjiga, i to smatram njezinom najvećom vrlinom, otvorila put radosnoj tematizaciji svega – kao što razigrano kaže Branko Maleš u znanome stihu iz Prakse laži – „Sve je tema!“

Nekoliko si godina uzastopce bio član žirija nagrade Goran za mlade pjesnike. U tvom „mandatu“ pojavile su se neke zaista zanimljive knjige. Je li nagrada Goran još uvijek neka vrsta gogoljevske kabanice mladog pjesništva? Prilično si dobro upućen u recentna gibanja; je li na pomolu neka nova, poetički iole homogena generacija?

Doista sam imao sreće biti u žirijima koji su prepoznali iznimne vrijednosti rukopisa Branislava Oblučara, Marije Andrijašević i Antonije Novaković, pjesnika i pjesnikinja koji su snažno zakoračili u suvremeno hrvatsko pjesništvo, postavljajući radikalna pitanja. Primjerice, poezija Marije Andrijašević propituje, koliko god se to činilo neobično, nešto posve jednostavno: što je lirsko? Je li lirsko moguće, ili je riječ o potrošenoj i nikad više obnovljivoj kategoriji? Govoreći o njezinoj poeziji vjerujem da je riječ o istinskoj poeziji, ali i poeziji sklonoj nesporazumima, i to s onim čitačima koji se usredotočuju na motivski sklop nauštrb novuma što ga donosi polidiskurzivan karakter te poezije. Ne znam jesam li što propustio, ali koliko je bilo prikaza njezina prvijenca Davide, svašta su mi radili? No pitanje pjesničke kritike je zaseban problem. Međutim, vrijednost i novina što ju spomenuti pjesnici unose u domaće pjesništvo s pravom stavlja u drugi plan to da je najveći dio rukopisa što pristižu na natječaj veoma loš. Poželio sam da se svima onima koji šalju pjesme na natječaj uz obrazloženje nagrade ukaže i na to kako nema pisanja bez čitanja, o čemu sam već govorio, no mladi pjesnici uporno šalju svoje sastavke niske pismenosti i bez imalo korespondencije sa suvremenim zbivanjima u svijetu i književnosti. Rad u žiriju bio je veliko zadovoljstvo, ali je istodobno bio popraćen i osjećajem tjeskobe: što ako ne budemo mogli izabrati pobjednika natječaja? No odnos prema poeziji vjerojatno reflektira i strujanja u društvu, rasap vrijednosti potaknut nemilosrdnim radom medija i slično. A neko je aktivističko okretanje poezije prema društvu, bojim se, čista utopija.

Intenzivno se baviš i prevodilačkim radom. Nakon brojnih anglofonih pjesnika i pjesnikinja, u posljednje se vrijeme interesiraš i intenzivno radiš na prijevodima kineskih pjesnika, od Li Poa do naših dana. Odakle fascinacija pjesništvom Dalekog istoka? Nedavno si se, također, vratio s pjesničkog festivala u Kini. Volio bih čuti više o razlikama...

Da, u Riječima sam, dok ih je još znalački uređivao Slavko Jendričko, objavio miniantologiju kineskih pjesnikinja od 4. stoljeća pa do danas. Nisam želio prevoditi već prevođene i znane pjesnike, poput Du Fua ili Li Baia iz dinastije Tang, a koje su prevodili, među ostalima, i Drago Ivanišević i Tin Ujević, želio sam se pozabaviti onom skrivenom stranom te velike književnosti. Često mi se čini kako se u bitnome nismo puno odmakli od poetike klasičnih kineskih pjesnika, neke poetike očevidnosti ili fenomenologije sitnog i efemernog. Možda je upravo to ono što me ponajviše privlači u kineskoj, ali i u japanskoj poeziji. Kako taj osjećaj da se nešto događa upravo meni i upravo sada prenijeti u pismo? Zašto jedan tekst stari, a drugi ne? Jer ono što stari, značenjski se lako prazni i lako ga odbacujemo. Dovoljan je pogled na neku antologiju – već samim tiskanjem neki tekstovi počinju zastarijevati. A tematski raspon klasičnih kineskih pjesnika nije bio velik – tegobna svakodnevica, siromaštvo, rat, osamljenost, priroda/društvo, ljubav.

Putovanje na pjesnički festival u pokrajini Qinghai nekako se poklopilo sa zanimanjem za suvremenu kinesku poeziju, s kojom se tom prigodom i nisam mogao pomnije upoznati zato što je zbornik u kojemu su bile objavljene pjesme pedesetak svjetskih i stotinjak kineskih pjesnika objavljen samo na kineskom jeziku, a to je onemogućilo da se tijekom festivala međusobno čitamo i upoznajemo, što je redovita praksa sličnih festivala! Ali to mi je jedina zamjerka tom sjajno organiziranom festivalu. Tako da sam opet primoran posezati za antologijama i knjigama kineske poezije na engleskom jeziku. Drugi je problem bio taj što dobar dio kineskih pjesnika ne govori neki od svjetskih jezika. Srećom, upoznao sam pjesnike kao što su Xi Chuan i Song Lin, koji imaju knjige prevedene na engleski i francuski, koji su živjeli u inozemstvu i dobro su informirani kako o suvremenoj kineskoj poeziji, tako i svjetskoj. Nadalje, dragocjeno mi je i poznanstvo s pjesnikom i profesorom na Sveučilištu Fudan u Šangaju, Hai Anom, koji je, zajedno s Belgijcem Germainom Droogenbroodtom suurednik antologije The Frontier Tide (Modern Chinese Poetry), u kojoj su zastupljeni mnogi značajni suvremeni kineski pjesnici kao što su Bei Dao, Mang Ke, Duo Duo, Yang Lian, i drugi. Suvremena kineska poezija pokušava na temelju duge pjesničke tradicije i snažnih zapadnih utjecaja izboriti vlastito slovo razlike. Koliko u tome uspijeva, ostaje da se vidi. Ono malo što sam pročitao svjedoči o raznovrsnosti, mnoštvu modela pisanja. Primjerice, antologija Another Kind of Nation: An Anthology of Contemporary Chinese Poetry, što su je suuredili pjesnikinja Zhang Er i pjesnik Chen Dongdong, naglašava upravo taj raskid s „bukoličkom“ tradicijom u poeziji (onoj koju najviše i volimo u kineskoj poeziji) i nudi uvid u urbanu i pretežno narativnu poeziju. Zacrtao sam si da ću se u sljedeće dvije godine temeljitije pozabaviti kineskom modernom poezijom, za koju se smatra da počinje 1911, i suvremenom, koja je „rođena“ nakon sloma „kulturne revolucije“ 1978. sa časopisom Danas! (Jintian), a u kojemu su glavnu riječ vodili tzv. magloviti pjesnici, gore spomenuti. Radovalo bi me kada bi kao rezultat tih čitanja nastala i antologija.

Tvoja za sada jedina prozna knjiga Album pojavila se prije gotovo deset godina. Iako je bila zapažena i nagrađena nagradom Jutarnjeg lista, nisi se vratio prozi. Imaš li planova u tom smjeru? Je li tom knjigom jedno vrlo osobno poglavlje, izmještenjem u tekst, na neki način zatvoreno?

Nisam se vratio prozi, bar ne ozbiljnije. Bio je to golem teret očekivanja s kojim sam se teško nosio, ali mislim da me ta knjiga više ne opterećuje, da ne osjećam obavezu da moram napisati novu proznu knjigu. Album se zapravo sam napisao, morao se napisati, a knjige koje se tako pišu su rijetke. Bila je to i poezija, samo napisana drugim sredstvima, koja je za tu prigodu stvorila potpuno nova pravila, neprimjenjiva na bilo što drugo. U međuvremenu sam pisao tekstove za radio-emisiju Riječi i riječi što ju uređuje Irena Matijašević, i to je bilo veoma poticajno iskustvo, još jest, jer je otvorilo polje za istraživanje, što tu emisiju i čini mjestom uzbudljive nepredvidljivosti.

Što trenutno čitaš? Kojim se knjigama i tekstovima voliš vraćati, koje osjećaš na neki način formativnim? Možemo li, i na koji način, izaći iz te i takve lektire? Je li ona skela, štaka ili proteza? Što s kanonom i poznatom prispodobom o „patuljcima na leđima divova“? Čemu se, od teksta i u tekstu, možemo nadati?

U pisanje me porinulo, svako na svoj način, pjesništvo Rilkea, Baudealairea, Majakovskoga, Severa i Miljkovića (na kojeg si me upravo ti nedavno podsjetio govoreći o njegovoj Pohvali bilju), ali i jezgrovito prozno pismo Borgesa i Kiša. Poslije me svaka značajna knjiga dobrano potresla, promijenila gledanje na poeziju, odnosno na pisanje općenito. Osamdesetih su to bile knjige Zvonka Makovića, posebice Strah, pa Praksa laži Branka Maleša, Išla i... sve zaboravila Anke Žagar, knjiga KASETA „evo; – ta!“, Jagode Zamoda (pjesnikinje nezasluženo prešućivane u pisanju o suvremenoj hrvatskoj poeziji i u antologiziranju) i cjelokupno djelo amblematičnog pjesnika 20. stoljeća Paula Celana, posebice kasne pjesme. Toliko o počecima. Koliko su pak tragova u mome pisanju ti pisci ostavili, teško je prosuditi. Neki su bili kratkotrajni, a neke ću tek otkriti, tako da nisam toliko uvjeren u mogućnost izlaska iz „lektire“ – čitanje funkcionira kao hipertekst, neočekivano se grana, pa uvijek postoji mogućnost povratka u početnu točku čitanja. Ne bih ono što sam pročitao doživljavao ni kao skelu, ni kao štaku ili protezu. Inače bih morao prestati pisati.
Istodobno čitam nekoliko knjiga, jer ne mogu se usredotočiti na jednu, valjda zato što postoje knjige koje mogu čitati ujutro, popodne, navečer. Za stolom, u tramvaju, prije i poslije spavanja. Na radnom stolu, ispod njega, na bambusovom stolcu, pokraj kreveta, u wc-u, i još ponegdje, rastvorene, zatvorene, tek započete i namjerno nedočitane, čiste ili poprskane kavom ili čajem leže ove knjige: Georges Perec Vrste prostora, knjiga koja uspostavlja jednu osobnu metodologiju definiranja i iščitavanja prostora; Anthology of Modern Chinese Poetry urednice i prevoditeljice Michelle Yeh, objavljena 1992, a koja se već sad smatra ključnom knjigom kad je riječ o kineskoj poeziji dvadesetog stoljeća. Ta antologija, zajedno s onima koje sam već spomenuo, stvara privlačnu napetost postavljajući sljedeće pitanje: što će zapravo ući u kanon kineske moderne poezije? Već duže vrijeme čitam i zbornik radova književnika, filozofa, teoretičara vizualnih medija i umjetnika nadahnutih djelom W. G. Sebalda Searching for Sebald, urednice Lise Patt (2007). Kroz cjelokupno Sebaldovo djelo (kod nas su prevedena dva, Austerlitz i Emigranti) propituje se odnos fotografije i teksta, a posebice je zanimljivo, kaže Sebald u razgovoru objavljenom u knjizi, kroz vremenitost fotografije učiti o povijesti, u čemu se naziru Barthesovi tragovi, kada govori da nas fotografija preispituje, govori nam, poziva da mislimo. Sebaldu je, budući da ne vjeruje samo u pisanu riječ kao dokument odnosno svjedočanstvo, fotografija aide mémoire koje mu pomaže rekonstruirati vlastitu biografiju, nerijetko i putem tuđe. Nedavno sam kupio i počeo čituckati knjigu Jovice Aćina Šetnja po krovu, o crtežima Franza Kafke, u kojoj je autor prikupio sve dostupne Kafkine crteže, opremio ih citatima iz njegovih djela, dnevnika, pisama i vlastitim nadahnutim dijaloškim dionicama. Kafka je, kako sâm piše u pismu Mileni Jesenskoj, oduvijek crtao, a to mu je crtanje olovkom pomagalo da „osluškuje svijet“ – i to pogledom sažetosti karakteristične za njegov stil, dodajmo. Osim spomenutih knjiga, čitam knjigu Memory Glyphs u kojoj su s pjesmama u prozi zastupljena tri suvremena rumunjska pjesnika, a s jednim od njih, Raduom Andriescuom, vezuje me i prijateljstvo i pjesnička čitalačko-prevoditeljska suradnja, a kao plod te suradnje u novoj Poeziji izlazi malena panorama suvremene rumunjske poezije. Veseli me i Nox, nova pjesnička knjiga Anne Carson koja izlazi u travnju. I posljednja u nizu domaćih pjesničkih knjiga što ih redovito nastojim pratiti jest Profesija: Passenger Nele Milijić, koja ispisuje poeziju nadahnutu čitanjima hrvatske i ne samo hrvatske poezije proteklih tridsetak godina i u nju zaigrano upisuje svoj osebujni vitalizam. A o kanonima, posebice onima hrvatske književnosti, odnosno samoga pjesništva, i mogu li se uopće i kako uspostaviti, nekom drugom prigodom.