151. Pisci na mreži, 28. siječnja (srijeda) 2025. u 17 sati: Gloria Lujanović

 

Gošća 151. programa Pisci na mreži bit će Gloria Lujanović koja je čitateljsku javnost zatekla nedavno objavljenom knjigom (poemom) Škola koja je, kako kaže, trebala biti „knjiga o sramu, ali kako to već bude, tekst te odvede tamo gdje si trebao davno biti, a to je na početku, da shvatiš gdje je to počelo i zašto te tako obuzelo i obuzima i danas. Mogu samo reći da zavidim onima koji se rado sjećaju svojih školskih dana. Moje djetinjstvo je obilježeno prostorom u kojem sam odrasla i ne mogu od tog pobjeći, sve i da želim. I taj prostor živi u meni, imam dojam da sam se srodila s njime, pa onda i tu “povijest nelagode” (…) nosim sa sobom i ne mogu je ostaviti po strani jer bi to značilo da ostavljam i sebe.“

Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Gloriom Lujanović, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Gloriom Lujanović, odnosno njezini tekstovi, rad i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor. Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Gloriji Lujanović da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam autorica želi reći o sebi.

 

Dodaci

Gloria Lujanović: Poezija, izbor, 2026.

 

Poveznice

https://www.youtube.com/watch?v=HLqakw-aJb8

https://www.youtube.com/watch?v=8TkQK6xvBzY

https://www.vecernji.hr/tag/gloria-lujanovic-416407

https://www.jutarnji.hr/tag/gloria-lujanovic

https://www.samobor.hr/knjiznica/gloria-lujanovic-pismo-malom-isusu-n7090

https://dhk.hr/susreti-u-dhk-gloria-lujanovic/

https://mvinfo.hr/clanak/gloria-lujanovic-otac-ulomci

https://ivanlovrenovic.com/clanci/bosna-argentina/gloria-lujanovic-srce-zemlje

https://mvinfo.hr/clanak/gloria-lujanovic-skola

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Nataša Govedić

Vršnjačko zlostavljanje

Gloria Lujanović: Škola, Naklada OceanMore, Zagreb, 2025.

 

jedan od vas rekao je

kad bismo mi sad nju ubili

cuke bi imale šta glodati godinu dana

Gloria Lujanović, Škola

 

Lažni “bogovi” bullyinga

 

Svaki učenik s kojim sam u posljednjih dvadeset godina aktivističkog rada u hrvatskim osnovnim i srednjim školama razgovarala ili je osobno doživio bullying (vršnjačko zlostavljanje) ili je iz prve ruke svjedočio maltretiranju drugih učenika. Možda je glavno poprište omalovažavanja bilo digitalno, a možda se služilo klasičnim fizičkim, psihičkim i emocionalnim povređivanjem. Zlostavljanje je svakako imalo svoju publiku i često je bilo priređivano upravo zbog te publike.

U knjizi Nacija bullyja (2016), Charles Derber i Yale R. Magrass definiraju bullying kao “neravnotežu moći koja uključuje repetitivne prijetnje, zlostavljanja, zastrašivanja i napade, kako bi nasilnik sebi osigurao dominaciju ili kontrolu nad grupom te stvorio atmosferu straha, povređivanja i poslušnosti”. Bullying se dakle može definirati kao uspostavljanje kolektivne inferiornosti, za što su potrebne ljudske žrtve.

 

Nasilje kao “rejting”

 

nitko nije rekao nemoj pusti je

nitko od njih dvadeset i osam

Gloria Lujanović, Škola

 

U školskim publikama zlostavljača u pravilu su prisutne različite “odgovorne” odrasle osobe. Nastavnice, psihologinje, pedagoginje, naravno i roditelji. I ravnatelji, kao skupina koja situacije “tipičnog vršnjačkog nasilja” najčešće tretira najnemarnije, kao da je u škola vrsta arhitekture u kojoj je “očekivano” da dio učionica naprosto služi za razbijanje. Navedene odrasle osobe koje rade u školama znaju da je nasilje “prisutno”, mnoge znaju i da je prijavljeno, ali gomila prosvjetnih, pedagogijskih i psihologijskih radnika izabrat će strategiju ignorancije (adolescenti bi rekli ghostinga) tuđe boli.

Primjerice, uobičajeno je da razrednica uzvišenim glasom propalog etičkog autoriteta (slično zvuče i glasovi pijanaca) priopći svom razredu da se “ne želi petljati” u dječje probleme i da djeca “svoje sukobe moraju riješiti sama”. Kao, time se njeguje dječja “samostalnost”. Ovaj je stav čista demagogija, jer osoba koju svaki dan slamaju i koja tone u sve dublju depresiju posve očito ne može svoju situaciju riješiti sama – da može, ne bi bila zlostavljana. A koliko, pak, ti fantastično i uzorno “samostalni” odrasli ljudi sami znaju rješavaju svoje probleme vidimo na primjerima aktualnih ratova, migracijskih kriza, utrka u nuklearnom naoružanju itd. Bilo bi, dakle, poštenije da odrasli nikada ne izgovore rečenicu o svojoj lažnoj skrbi oko bilo čije, a pogotovo dječje “samostalnosti”.

Ne zaboravimo i prosvjetne radnike koji tvrde da je nasilje “samo incidentno”, pa ne treba oko toga dizati toliku buku (česti stav školskih uprava, ponovno smišljen isključivo zato da ne bi trebali ništa poduzeti: ako je nešto “incident”, proći će bez sankcija; cilj je prikazati nasilje kao slučajnost koju “nitko ne može predvidjeti ni kontrolirati”). Naravno, proučavatelji školskih pucnjava imaju dijametralno suprotan stav: nasilje ima pravilne ritualne obrasce koji su slični svuda na svijetu. Osoba koja dugo trpi izolaciju ili brutalnost socijalnog isključivanja predvidljivo puca. Možda dok je još uvijek u školi, možda par godina kasnije.

Zlostavljano dijete se nakon iskustva radikalnog društvenog nemara nerijetko i samo pretvara se u zlostavljača. Ili se strašno razboli. To nije iskustvo koje “prođe kao prehlada”. Ima i onih prosvjetara koji tvrde da su vrijeđanja, ponižavanja i premlaćivanja učenika od strane drugih učenika samo “dječja posla”, kao i onih koji zastupaju stav da je “neka količina agresije normalna u ljudskim grupama”. Treba se na to priviknuti.

Definirati društvenost kao gutanje govana.

Rano pristati na sindrom nametnute inferiornosti.

 

Mučenje drugih kao “status”

 

bešćutna je bila

bešćutne su bile njene oči

1. Lujanović, Škola

 

Što je, dakle, zajedničko svim ovim taocima školskog bullyinga? Sustavno normaliziranje nasilja. Publika razumije da je nasilniku nasilje osobita vrsta legitimacije u grupi; stjecanja socijalnog rejtinga “izvršene dominacije”. Grupa promatrača pušta zlostavljača da se “uspostavi” kao nepravedna sila. K tome, brojni će psiholozi i psihijatri također prema maltretiranju zauzeti tragikomično površan stav (“hajde djeco, ispričajte se jedni drugima”) i neće čak ni prepoznati razinu prazne, formalne geste ispričavanja koje iznuđuju od zlostavljača, još manje rad nagomilane agresije koja nadilazi individualne obračune: primjerice, neće raspravljati ekonomsko, administrativno i vojno nasilje društva, koje se često samo zrcali u dječjim odnosima agresije.

Psiholozi najradije dijele prazne moralne pouke (zlostavljačici: “kako bi se ti osjećala da tebi netko svaki dan nabija koš za smeće na glavu: zamisli se nad time da si na mjestu osobe koja to doživljava”) ili savjetuju zlostavljanoj djeci da se “prilagode” i prihvate nasilje kao ”neizbježni” dio društvenosti. Gdje god bi maltretirana osoba mogla dobiti pomoć, ona umjesto toga dobiva mnogo jamaca odraslih da nemaju pojma što učiniti sa statusnim ratovima. Svaki prosječni nasilnik koristi nasilje da bi si namaknuo kontrolu nad grupom.

Činjenica je da i u svijetu odraslih nasilnici kontroliraju ljudske grupe: pa ne živimo li u doba kad države vojno gaze druge države, genocidi su svakodnevnoj uporabi, bankarski sustav pljačka najsiromašnije, a par najbogatijih dodatno sebi ukida bilo kakve poreze (brigu za opljačkanog čovjeka) i dalje beskrupulozno eksploatira pasivnu većinu? Kapitalizam je ozakonjeni bullying ili sustav nepravde u kojem zarada uništava i ljude i prirodne resurse, poput kakvog psihotika u školskom dvorištu kojemu se nitko ne usudi stati na kraj (pogotovo kad još i viče da “ima pravo” na svoj grabež).

Pasivnost psihotiku ili korporativnom grabežljivcu zbilja zarađuje osobit status. Ponekad donosi i glamur, sudimo li po akcijskim filmovima. Svi žele biti pištoljčina koja puca na najmanju frustraciju. Nitko ne želi biti pregaženi mišić, jer to je preslično onome što svakodnevno i najuvrježenije proživljavamo.

 

Roman kao trijeznilište

 

niste vi

dragi moji

drugarice i drugovi

drugarice posebno

nevini

Gloria Lujanović, Škola

 

Prozna poema ili roman Glorije Lujanović prekida hipnozu zlostavljane publike, kao i šutnju zlostavljane osobe. Za razliku od Milene Marković čija dramska poema Deca (2021) sistemsko nasilje kulturnog siromaštva tretira kao autoput u romantiziranu ovisnost protagonistice (heroin uvijek ima puno reklame na socijalnom dnu), uz što pratimo i iznimno traumatsko iskustvo podizanja djeteta s posebnim potrebama, Lujanović je brehtijanka, a ne mitomanka. Ne gradi si aureolu. Umjesto toga, pažljivo crta osobe/rešetke koje okružuju ne samo njenu protagonisticu (roman je pisan u prvom licu jednine), nego i svu našu djecu, u svim našim školama.

Junakinji Škole rugali su se na vječno istim osnovama (nema potrebe ponavljati; nasilje je nemaštovito). Tukli su je, vrijeđali i ponižavali. U jednom momentu čak i zajednički mokrili po njoj. Za erupcije nasilja, kao i uvijek, NIJE bilo razloga. Lujanović: “a čime sam vas gadovi/ pičke jedne jebene/ mogla sa svojih jedanaest godina povrijediti/ činjenicom da postojim/ i da mi je rođendan”. Što je poduzela psihologica? Stabilno usidrena u svoj alkoholizam, tražila je od zlostavljane djevojčice da “ima razumijevanja” prema svojim zlostavljačima, obzirom da dolaze iz nesređenih obiteljskih prilika. Lujanović:

 

u tvojoj kancelariji nije bilo prostora i vremena

za istragu

za ispitivanje i saslušavanje svjedoka

presuda mi je odavno napisana

kriva sam bila ja

i što god da sam rekla

čak kad sam jednom podignula majicu

i pokazala ti modrice na stomaku

ti si rekla

to se riješi uz malo obloga od rakije

o kako si se samo dobro u rakije razumjela

to tek sada znam

ti si mene

kao pedagog

kao osoba koja vodi dijete

odvela u mrak

odvela si me

ne zaboravi to nikad

u svoj mrak

 

Što su napravili roditelji? Mislili da samo treba biti strpljiv i velikodušan, ne vraćati udarce. Jesu li bili u pravu? Ne. Taj stav je također pojačao nasilje i sram djeteta jer ne može biti “dovoljno dobra” da je grupa prestane maltretirati. U trenutku kad nešto poduzimaju (sele dijete u drugu školu jer u primarnoj školi ne postoji ni najmanja volja da se povuče granica uigranom nasilju), poplava nemoći već je duboko ispunila pluća djeteta na udaru nasilja.

Što su napravila druga djeca? Stalna na stranu zlostavljača, just for the fun of it ili (manje sarkastično) jer je nasilje uvijek i gladijatorski spektakl. Roman prati slojeve i slojeve i slojeve društvene izdaje. I nije oko toga nimalo utješan.

 

Što bi htjelo društveno licemjerje?

 

Društveno licemjerje htjelo bi da Škola bude knjiga u stilu “kako sam prevladala dugogodišnji bullying i još se pri tom i smijala”. Tržište je preplavljeno “priručnicima” o bullyingu koji su isto onoliko plitki, koliko i samouvjereni u načinu na koji “objašnjavaju” kako prekinuti “krug nasilja”. Tome nasuprot, čitavo moje aktivističko iskustvo govori mi da je promašeno očekivati “jednostavna” rješenja i brze promjene.

Obzirom na činjenicu da je nasilje dobro uigran socijalni teatar agresije kao metode nezasluženog – ali tim surovije prigrabljenog – vrha hijerarhije, lijek protiv zlostavljanja zapravo bi trebao uključivati demilitarizaciju i samog društva i njegovih institucija, a škola je (čak i bez djece-nasilnika) dijametralno suprotno mjesto: birokratizirani dril iz vojnički i crkveno strukturirane poslušnosti i pokornosti, ne iz slobode mišljenja. Samim samim, nije “lako prevodiva” u sustav empatije i pravdoljublja. I u romanu Škola i u stvarnim školama ima vrlo malo nastavnika, psihologinja i pedagoginja koje su se u stanju doista angažirati oko nekog stigmatiziranog, isključenog ili mučenog djeteta. Lujanović oko toga također nema iluzija, što je velika vrlina ove prijelomne, revolucinarne, nesmiljene knjige. Lujanović:

 

pedagoginji kažem

kad ne mislim o tome kako da njih ubijem

mislim kako da ubijem sebe

gledala sam film

čovjek je ubio nekoliko ljudi i onda sebe

znate li vi

kako se to radi

znate li vi kako bi se to moglo

napraviti
ona samo šuti

šuti i puši

pošalje me ponovno na sat

tada u hodniku osjetim

točno znam

to je u meni živo i danas

kako se otvara

prva točka velikog poraza i poniženja

 

Tekst nas vodi kroz političko (ako političkim definiramo ono što se nedvojbeno tiče čitave zajednice) razračunavanje s ogromnim bijesom koji nastaje u zlostavljanoj osobi. Crkva kao saveznik također je smiješno licemjerna (Lujanović: “katolička crkva nastala je na izdaji/ živi od oprosta izdajnicima i progoniteljima”), tim više što jedan od najopasnijih zlostavljača protagonistice vremenom bira karijeru svećenika. Tekst ne skriva svoju iskustvenu fundiranost: “branim pravo pisca da napiše što se dogodilo”, veli autorica. Zašto to čini? Iz najboljeg mogućeg razloga: “da sebe vratim”. Ali i da konačno točno imenuje školstvo kao paravan zlostavljačkim, elitističkim, isključivim politikama odraslih ljudi, svih onih koji bi trebali paziti na djecu, koji su faktički odgovorni za formiranje ličnosti učenika, koji su svaki dan na školskom terenu i poznaju ga kao svoj džep.

Na samom početku knjige, inače prelomljene lijevom nogom i bez imalo dizajnerskog razumijevanja ili kreativnog iluminiranja teksta, objavljen je i “Ustav” nošenja sa zlostavljaštvom.

Prvi članak Ustava: “Nikome se ne žali. Nitko ti neće vjerovati.” Članak Treći: “Ako si ikako u mogućnosti, na svaku uvredu reagiraj, na svaki udarac reagiraj. Pokušaj naučiti osloboditi se straha i uzvratiti. Ako samo jednom vratiš, drugačije će te gledati.” Članak Sedmi: “Nikada ne dopusti da drugi tvoje zatočeništvo poopćavaju i banaliziraju. Zlostavljački i zatočenički sustav nije bio banalan u namjeri da ti oduzme život.” Članak Osam: “Ne boj se svjedočiti o svom zatočeništvu. Strah vodi do vječnog zatočeništva.” Članak Devet: “Ne srami se vlastitog zatočeništva. Sram vodi do vječnog zatočeništva.” I najvažniji, članak Deset: “Ne živi u samoprogonstvu. Nemoj gajiti iluziju da bi te zatočeništvo izbjeglo da si bio drugačiji. Zatočenik ne mora ništa konkretno učiniti da bi to postao: dovoljno je da je živ. Sjeti se zatočenika iz Perma-36.”

 

Bogovi nasilja

 

Ovo, dakle, nije terapijski roman, niti roman koji vjeruje da će terapija zbilja izliječiti društvenu nepravdu (to joj nije posao: psihologija se bavi time da nas učini dovoljno funkcionanima da krotko trpimo socijalnu nepravdu). Škola je literarno protuvrednovanje koje fotografski precizno i bez želje za “uljepšavanjem” povreda ulazi na scenu nasilnika koji sebe obogotvoruje i nakon toga faktički radi što hoće, jer njezina ili njegova volja postaju neprikosnovene, kao i na scenu žrtve, koja sebe poništava, jer je trauma prevelika i predugotrajna da bi stradalnik “izdržao” njen ogromni, slamajući teret.

Rekla bih da je to i izvanredna studija iz afektivne antropologije nasilja, čiji se stihovi duboko urezuju u čitaoce, ne dopuštajući nikakvo izmotavanje oko toga da je nasilje stvar koja se tiče svih nas. Jeste li na strani bogova bezobzirnosti? Ili na strani ljudskosti; na strani obzira? Etički, knjiga je fascinantna jer si autorski glas dopušta i divlji gnjev i složenu optužnicu stvarnih lica koja su sudjelovala u školskom zlostavljanju, drugim riječima knjiga konačno uspostavlja barem milimetar pravičnosti koji zlostavljanoj djeci goruće nedostaje u svakodnevnici razrednih mučenja.

Zato bih rekla da je Škola vjerojatno najvažnija i najsnažnija etička knjiga aktualne književne proizvodnje. Ona razbuđuje i osnažuje. Lujanović:

 

svaka škola čovjeka nečemu nauči

nijedna ga ne nauči

da se bori za sebe

da govori kad svi šute

da šuti kad svi govore

 

A govoriti protiv rešetaka, protiv konstrukcije rešetaka, od toga počinje mogućnost oporavka. Jer mogli bismo reći da inače nasilje mirno sjedi na prigrabljenoj vlasti: “na ispovijedi je uvijek tako/ u životu je uvijek tako/ gori od nas/ lošiji od nas/ uvijek savjetuju objašnjavaju sugeriraju/ pažljivo slušaju i procjenjuju”. Vrh piramide dospio je do svoje “procjenjivačke” superiornosti ne zato što je sposoban, nego zato što je beskrupulozan.

Zato je Škola vrsta barikade na kojoj je čitatelju čast stajati. Da, nema ničeg božanskog u okrutnosti. Niti u pohlepi. Ni u poništavanju ljudskog dostojanstva. Božansko je možda jedino to što mali broj ljudi ipak preživi psihotičnu agresiju i zna joj (preciznim opisom) oduzeti posljednju riječ. Lujanović:

 

u ovom gradu sada branim pravo pisca da piše

nekad sam branila goli život

ne znam šta je teže

 

Moderna vremena, 16. srpnja 2025.

 

Bilješka o autorici

Gloria Lujanović rođena je 1993. godine u Novom Travniku (BiH). Studirala je politologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Književnica je i novinarka koja živi i radi u Zagrebu. U izdanju naklade OceanMore objavila je poemu Otac (2023), a kasnije iste godine, u sunakladništvu s Hrvatskim narodnim kazalištem u Mostaru, knjigu Srce zemlje, za koju joj je u Orašju dodijeljena književna nagrada „Fra Martin Nedić“ za najbolju knjigu na hrvatskome jeziku za 2024. godinu. Srce zemlje našlo se u užem izboru za nagradu „Predrag Matvejević“ koja odražava vrijednosti uključivosti, otvorenog društva, ravnopravnosti i istinske slobode govora. Najnovije objavljena knjiga (poema) Škola naišla je na izvrsne komentare publike i kritike. Živi i radi u Zagrebu.

150. Pisci na mreži, 17. prosinca (srijeda) 2025. u 17 sati: Patrik Gregurec

 

Gost 150. programa Pisci na mreži bit će Patrik Gregurec, dobitnik nagrade Goran za mlade pjesnike (2022), autor „čija duboka osviještenost o mogućnostima poezije, o njezinoj uključivosti, oblicima u kojima se javlja i proteže, rezultira time da je rukopis Špaga uvelike drugačiji od kod nas trenutno dominantnih poetika. Ulaskom među njih Gregurec dopunjava sliku hrvatskog pjesništva zbirkom koja je autonomna, ali nikako samodostatna, a to jamči dobitak za čitateljstvo, za književnost i za samoga autora, koji je ovim rukopisom pokazao kako joj posve zasluženo pripada.” (Mateja Jurčević). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Patrikom Gregurcem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Patrikom Gregurcem, odnosno njegovi tekstovi, rad i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor. Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Patriku Gregurcu da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Poveznice

https://www.versopolis.com/poet/412/patrik-gregurec

https://gloriaglam.hr/talk/razgovor-s-nagradenim-mladim-pjesnikom-ljepotu-zelim-raditi-gledati-piti-i-jesti-27611

https://www.youtube.com/watch?v=8TkQK6xvBzY

https://www.matica.hr/vijenac/760/hrabrost-nepostivanja-trenda-34578/

https://khaoskolektiv.hr/articles/patrik-gregurec/

https://hrcak.srce.hr/file/454298

https://www.youtube.com/watch?v=8TkQK6xvBzY

https://booksa.hr/razgovori/video/prvi-prozak-na-vrh-jezika-patrik-gregurec

https://www.youtube.com/watch?v=Zbc5ZCP_HBQ

https://www.portalnovosti.com/patrik-gregurec-sklon-sam-svojoj-poetici-i-nju-bih-volio-dalje-istrazivati/

 

Dodaci

Patrik Gregurec, Špaga, poema, 2022.

Patrik Gregurec, Putovanja, izbor, 2025

Patrik Gregurec, Poezija, u nastajanju, 2025

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

PATRIK GREGUREC, ŠPAGA

Hrabrost nepoštivanja trenda

Piše Franjo Nagulov

 

Špaga je napose savitljiva kičma jezika, nositeljica prekomjernoga semantičkog tereta i način preživljavanja: katkad duhovit, katkad pomalo patetičan, a najčešće sintaktički zavodljiv

Lanjski je dobitnik nagrade Goran za mlade pjesnike Patrik Gregurec (Sisak, 1992) ludističkim, poematičkim prvijencem demonstrirao pozitivnu stvaralačku drskost kakvu ne viđamo često ni među zrelijim autorima. Ludizam nije novost, ali jest razmjerno rijetka pojava u recentnoj domaćoj produkciji, osobito u okvirima mlađeg do najnovijeg naraštaja ovdašnje suvremene poezije. Ta činjenica pak sama po sebi ne bi značila mnogo da ne govorimo o, naposljetku, još jednom kvalitetnom proizvodu goranovske mladoautorske biblioteke.

Špaga je dakle poema obilježena nekim nekoć dominantnim poetičkim sklonostima poput spomenutog ludizma („Ime je riječ ključ / riječ je ime ključ / ime je ključ“), identitetskim kontradikcijama („ne, ja sam – on“), dinamičnim ritmom poboljšanim pametno korištenim figurama ponavljanja, kao i povremenim decentriranjem teksta koji, na grafostilističkoj razini, sugerira „njihanje“ špage. Gdjegdje autor dojmljivo primjenjuje aliteraciju („Černobože, ispod čekića / čekam“). Konceptualnost se rukopisa odražava i na semantičkom planu. Špaga je tako pomoćno sredstvo (pretežno) dualne egzistencije, medij, ali i subjekt sâm. Špaga je napose savitljiva kičma jezika, nositeljica prekomjernoga semantičkog tereta i način preživljavanja: katkad duhovit, katkad pomalo patetičan, a najčešće sintaktički zavodljiv. Ne toliko da bi s vremenom prouzročio konzumentski zamor, još manje da bismo mu pripisali podrijetlo u naivnom autorskom mladenaštvu. Takvo je što moguće, nema sumnje, zahvaljujući autorovoj prethodnoj posvećenosti kanonskom čitanju koje, bojim se, sve češće biva zanemareno.

Jezik je u Špagi ilustriran kao empirijsko i entropijsko iskustvo, ali katkad i kao eksplozija. Obogaćen je predantičkom i antičkom, kršćanskom, istočnjačkom i pretkolonizatorskom dalekozapadnom simbolikom, opet ne u mjeri koja bi sugerirala autorovo inzistiranje na dokazivanju vlastite elokventnosti. Promotrimo li sadržajnu razinu, mogli bismo također govoriti o nekoj nadasve zabavnoj inačici ljubavne poezije, čega u okvirima ozbiljnije recentne produkcije nedvojbeno nedostaje (Marko je Tomaš među rijetkima). Pa ipak, rukopis ne bježi od onih identitetskih aktualnosti kakve, ne samo u poeziji, bivaju često ispisivane. Jedna je od takvih „oživljavanje“ građanskog identiteta putem društvenih mreža: „A jel imaš Facebook? / e… to je već neizbježna stvar / Patrik Gregurec.“ U tom kontekstu također svjedočimo i povremenoj rodnoj transpoziciji subjekta: „Raduj se, o jadni moj provalija.“

Fakultativna je samoća opisana kao apsolutni dar, a krajnosti su istaknute kao simptomi (i simboli) apsolutnog postojanja: „štovali su me i bogovi i crvi“. U tom je smislu lako shvatiti semantičku dimenziju odsutnosti postojanja kao postojanja po sebi: „sve što nedostaje / slika neke druge svjetove“. Primjetna je i suptilna sugestija autokanibalizma (ne samo „urobor“), kao i kritika patrijarhata upisana u (kanonsku) poeziju. Naime, posrijedi je upozorenje na šutljivost pjesničkog subjekta ženskog roda (Vera u Mihalićevu Približavanju oluje). Apokaliptičke slike ognja rođena iz mračne dubine crne zvijezde tekstu dopisuju vizuru proročanstva koje, što rezultira mogućim iznevjerenim očekivanjem, nije opterećeno teodicejskim problemom. Takvo nas što navodi na zaključak da su apokaliptički čvorovi Gregurčeve Špage primarno ekspresivne ilustracije tuzemnog i nama jedino spoznatljiva.

Grafičko interveniranje katkad ide toliko daleko da poemu na mjestima možemo interpretirati kao ideogram. Pojava boldanih stihova, pak, upućuje na Špagu kao kalem jezika, povezivanje tekstnih ekstenzija koje ne narušavaju ravnotežu cjeline. Kako i bi kada je posrijedi egzistencijalno degradirajući vertikalni odnos, djelomični upside-down, čiji temelj za balans valja potražiti u sili teže. U provaliji koja je on, jedan od manifestiranih aspekata subjekta, ljubavnik na dnu gravitacije. Završnica rukopisa donosi progresivno korištenje zamjenice ja, kojom biva obuhvaćeno ili koje naposljetku jest sve. Što možemo reći i za Špagu čije se nerijetko odbjeglo Š, zbog odcjepljenja od matičnog tijela, identitetski donekle zasebno formira. Naposljetku, valja upozoriti i na zabilježeni strah od smrti preboljen, ako je takvo što uopće moguće reći, strahom od života. Bio bi to čitanja vrijedan, poetički hrabar uvodni Totaltanz pjesnika iz Siska. Grada koji, ove godine to će potvrditi i Vid Bešlić, želi postati najpjesničkiji među gradovima vječnog nam poraća. Bit će da je tešku industriju do daljnjeg zamijenila metafora. Što ne zvuči loše, premda je trope teško mazati na kruh.

 

Vijenac, MH, Zagreb, 760 – 20. travnja 2023. 

 

Bilješka o autoru

Patrik Gregurec, rođen 1992. godine u Sisku. Za vrijeme srednje škole glumio je u sisačkoj avangardnoj kazališnoj grupi DASKA, pod vodstvom Nebojše (Borka) i Damira (Cunija) Borojevića. Dok je radio na predstavama DASKE, razvio je interes za pisanu riječ i tada počinje pisati pjesme. Na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu diplomira na odsjeku Dramaturgije: Dramsko i Filmsko pismo.

Piše dramske tekstove, radi kao freelance dramaturg i adaptira druge umjetnosti za kazalište, radi dramaturgiju na nekoliko višestruko nagrađivanih predstava za djecu, na kojima je suautor teksta. Radi dramaturgiju plesnih predstava i adaptira romane u radiodrame za Hrvatski radio. Piše tekstove o kazalištu, filmu, romanima, i stripovima za Hrvatski filmski ljetopis, časopis Kazalište te portal Kritika HDP.

Rukopis Špekec pohvaljen je na pjesničkom festivalu Goranovo proljeće 2020. godine; a na istom festivalu 2022. godine poema Špaga je nagrađena nagradom Goran za mlade pjesnike. Špaga je također nagrađena nagradom Kvirin za najbolju pjesničku knjigu između dva festivala, na Kvirinovim susretima 2023. godine. Dobitnik nagrade Marul za dramaturgiju 2024. godine za predstavu Maske (prod. Grupa, Dubrovačke ljetne igre). Predstava Misto di raste lavandulilili (prod. Kazališta lutaka Zadar; suautor teksta i dramaturg) 2025. osvaja Nagradu hrvatskog glumišta za lutkarsku predstavu ili predstavu za djecu i mlade

Član europske platforme za poeziju Versopolis. Urednik časopisa Kazalište. Pohađa doktorski studij Književnost i kulturni identitet na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Vanjski suradnik na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, odsjek Dramaturgije.

 

Umjetnički i teorijski rad:

U srednjoj školi bio je član sisačkog Kazališta DASKA pod vodstvom Nebojše i Damira Borojevića.

Piše tekstove o kazalištu za časopis Kazalište.

Piše tekstove o stripovima i romanima za portal Kritika HDP.

Piše tekstove o filmu za Hrvatski filmski ljetopis.

Dramaturg i suorganizator festivala Danka na Akademiji dramske umjetnosti.

Dramski tekst Sutra (red. Dražen Krešić) izveden u nastavnoj produkciji ADU Zagreb.

DeSADU festival – Dramski tekst Vilan, nagrada na najbolji tekst na festivalu koncertnog čitanja dramskih tekstova studenata ADU.

Monolog Jež više nema dilemu izveden u sklopu projekta Ako me čuješ, ja ću pričati (ZKM).

Adaptacija teksta i dramaturgija predstave Smrt trgovačkog putnika (Kazalište Virovitica).

Suautor teksta i dramaturg na predstavi MASKE u koprodukciji umjetničke organizacije Grupa i festivala Dubrovačke ljetne igre.

Dramski tekst Svaka misao diverzija izveden u obliku koncertnog čitanja za projekt Zagrebačkog kazališta mladih Budućnost je ovdje.

Ulomak iz dramskog teksta Svaka misao diverzija objavljen u Vijencu.

Dramski tekst Slice of life objavljen u časopisu Kazalište.

Adaptacija romana i dramaturgija predstave Lolita (HNK Zadar).

Adaptacija romana i dramaturgija predstave Gospodar Muha (HNK Osijek).

Autor teksta, dramaturg i izvođač u dječjoj lutkarskoj predstavi Genkidu, nastaloj po motivima Epa o Gilgamešu (Lutkarski eksperimentalni teatar).

Autor teksta za dječju predstavu Pero, dječak bez sjene (Lutkarski eksperimentalni teatar).

Suautor teksta i dramaturg na višestruko nagrađivanoj dječjoj predstavi Caffe kraljevstvo (Kazalište lutaka Zadar).

Suautor teksta i dramaturg na dječjoj predstavi Drvljaci (družina Pinklec) – nagrada za najbolji tekst na festivalu SLUK 2023. godine.

Suautor teksta i dramaturg na višestruko nagrađivanoj dječjoj predstavi Misto di raste lavandulilili (Kazalište lutaka Zadar).

Dramatizirao roman 1984. Georgea Orwella za Hrvatski radio.

Dramatizirao novelu Mislilac nad osam grobova Ranka Marinkovića za Hrvatski radio.

Dramatizirao roman Zavod za apatiju Gordana Nuhanovića za Hrvatski radio.

Dramaturg i pisac teksta na plesnim predstavama Sonja Sanja; 20.7.XXXX; i Meduza (ZPC).

Dramaturg na plesnoj predstavi Monomit (u produkciji kazališta &TD i Škvadre).

Dramaturgija i tekst za izvedbenu predstavu Dore Brkarić a moment, premijera na festivalu SNDO2 spring SUNWET festival.

Adaptirao dubrovački prijevod Moliereove komedije Amfitrion u medij stripa (ALU).

Dramaturg na ZKM-ovom projektu Držić u ZKM-u 2025.

 

149. Pisci na mreži, 26. studenog (srijeda) 2025. u 17 sati: Anita Peti Stantić

Gošća 149. programa Pisci na mreži bit će Anita Peti Stantić, autorica koja uz mnogo različitih interesa posebnu pažnju posvećuje čitanju, različitim iskustvima čitanja, osobito onih koja se odnose na mlade. Naglašava da moramo „raditi na tome da djeca i mladi budu u stanju pročitati veću količinu teksta. Treba im unutarnja motivacija stoga im valja puno govoriti o čitanju, a tu je obrazovni sustav jako bitan. Smatram da je dobar model dati im da čitaju o onom što ih zanima.“ Slažemo se i za njih i za sebe. Uostalom, izrazito je zainteresirana za to da se čuje glas mladih i njihovi stavovi o čitanju. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Anitom Peti Stantić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Anitom Peti Stantić, odnosno njezini tekstovi, rad i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor. Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Aniti Peti Stantić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

https://www.youtube.com/watch?v=bXrhtLV7gVI

https://www.youtube.com/watch?v=sg5JZweHHRM

https://booksa.hr/vijesti/vijesti/veliko-priznaje-hrvatskoj-prevoditeljici-aniti-peti-stantic

https://www.tportal.hr/kultura/clanak/zasto-mladi-trebaju-citati-popularnu-znanost-knjiga-nastala-iz-zajednickih-citanja-majke-i-kceri-20210316

 

Dodaci

Čitanja i Znatiželje, izbor, 2019, 2021.

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Ugledna profesorica o važnosti čitanja

Anita Peti Stantić: Nitko osim profesionalaca ne čita romane četiri sata dnevno, stoga krenimo sa 15 minuta

Ne može se govoriti o nikakvom poticanju čitanja ako se ne dopusti sloboda i to prvenstveno učiteljima jer oni znaju kakvi su njihovi razredi i što njima odgovara, a sustav se mora voditi manje teledirigirano.

Autorica: Lara BAGAR

nimila Lara BAGAR)

Svi znamo da čitanje poboljšava vokabular, širi našu perspektivu, upoznaje nas s novim idejama i jača samopouzdanje. To je navika koju je dobro usvojiti i nastaviti s njom cijeli život. Smatra se ključem uspjeha i, prema neuroznanstvenim istraživanjima, ne samo da ispunjava naš mozak informacijama, već ga čini i boljim i može promijeniti način na koji naš mozak razmišlja i obrađuje stvari na kvalitetniji način. Zašto je čitanje važno, o čitanju kao javno-znanstvenom pitanju, čitanju i našem mozgu te našoj odgovornosti za motiviranje na čitanje djece i mladih, popularno-znanstvenim tekstovima za mlade i njihovoj korisnosti, iskustvima iz praksa drugih zemalja u toku Tjedna mozga u Gradskoj knjižnici i čitaonici govorila je Anita Peti Stantić, autorica, suautorica i prevoditeljica brojnih knjiga na tu tematiku.

 

Dotaknuli ste se važne teme koja postaje veliki problem koji se uzima se zdravo za gotovo, a to je čitanje koje se danas, nažalost, mora poticati. Jesmo li, kada je o čitanju riječ, u svom tom naprednom svijetu nazadovali?

To je vjerojatno vezano uz činjenicu da je čitanje jedna vrlo tradicionalna aktivnost, a mi smo danas skloni modernim aktivnostima. To je jedno. Drugo. Čitanje je nešto što nije jednostavno i to zaboravimo. Čitanje je u početku, recimo kao vožnja biciklom. Dakle, trebaju vam pomoćni kotači, treba vam nekakav dodatak, treba vam neki poticaj i onda, kada to jednom svladate, jurite velikom brzinom kroz tekstove koje ste si sami odabrali. Međutim, kako živimo u pismenom društvu i civilizaciji mi stvarno to uzimamo zdravo za gotovo, ali se nekako, rekla bih, zaboravimo pitati, koliko smo od onoga što smo pročitali doista razumjeli i pretvorili u neko svoje iskustvo, a to je, čini mi se, ono što je danas doista važno.

 

Motivacija i znatiželja

 

Zanimljiv je bostonski model od 15 minuta koji ste spomenuli i primijetili prilikom vašeg boravka u SAD-u. Radi se o tome da djeca u školama u Bostonu svakoga dana čitaju tekst 15 minuta na početku nastave nevezano uz sat, bilo da je vezan uz engleski, povijest, kemiju ili tjelesni. Oni svaki nastavni dan započinju čitanjem. Bilo bi korisno kada bi se to koristilo i u našem sustavu. Što bi trebalo napraviti?

Ondje su uočili problem, a to je da neka djeca kod kuće ne čitaju jer roditelji ne shvaćaju važnost čitanja, a sustav im to treba omogućiti. Već 15 minuta čitanja na dan čini razliku, sitne stvari čine čuda. No, ne može se govoriti o nikakvom poticanju čitanja ako se ne dopusti sloboda i to prvenstveno učiteljima jer oni znaju kakvi su njihovi razredi te što njima odgovara, a sustav se mora voditi manje teledirigirano. Dakle, sloboda, sloboda u izboru je prva stvar. Kada sam pisala prvu knjigu Čitanjem do sporazumijevanja puno sam proučavala razne psihološke faktore koji utječu na čitanje i njih ima jako puno. Onda sam odlučila da apsolutno neću ni o čemu od toga pisati nego samo dva faktora – motivaciji i znatiželji. Ako nema motivacije i pozitivnog stava, onda se ne može ništa. Ako dijete dođe sa stavom da mu je čitanje teško i nezanimljivo, nema načina da ga pridobijemo. Mora se raditi na tome da se daje sloboda i osigura vrijeme koje nužno i to ne mora biti četiri sata dnevno. Nitko, osim profesionalaca ne čita romane četiri sata dnevno, stoga krenimo s 15 minuta.

 

Roditelji su danas u problemu. Zabrinuti su za čitalačke navike svoje djece.

Čitanje je s jedne strane spoznajna aktivnost, ako od toga nemamo ništa, onda smo već u gubitku. Drugo, čitanje je emocionalna aktivnost. Čak i kada bi čitali popularno-znanstveni tekst stvar je u tome da ili imaš ili nemaš strasti za to što čitaš. Dakle, čitanjem se razvijaju neke pozitivne ili negativne emocije. Čitanje nije nešto bez utjecaja na naše živote jer inače ne znamo zašto bismo to radili.

 

Digitalno doba

 

Kako čitanje utječe na mozak?

S jedne strane razvija dijelove mozga koji prije nisu postojali i podebljaju se, kao autoputovi, odnosno podebljaju se putovi kojima prolaze informacije u mozgu. S druge strane ako čitamo dulje tekstove koji zahtijevaju naše kritičko mišljenje, onda se taj mozak istovremeno razvije i za druge kompleksnije aktivnosti – za složenu matematiku, za to da možemo razumjeti apstraktne koncepte, da razumijemo logiku. Ništa od toga ne dolazi bez čitanja.

 

Zašto je dobro čitati u digitalnom dobu?

Ponekad se čini da nema smisla čitati u digitalnom dobu i da nema potrebe jer nam je sve dostupno u mobitelu, na internetu. Jedno su podaci, a drugo je naše razmišljanje o tim podacima. Nije sve u podacima, oni su dostupni, ali ako nemate prethodna znanja i prethodna iskustva, ako nemate naviku kombiniranja u svom mozgu, vi nećete znati prepoznati koji su podaci na internetu točni, a koji ne. Ako ništa drugo, čitanje je važno i da se borimo s lažnim vijestima.

 

Zašto treba čitati raznoliko?

Zato da nam se poveća vokabular, da zadržimo interes, zato jer smo mi ljudi takvi da nam postaje dosadno kada stalno čitamo sadržaje iz istog faha. S druge strane u mnogim tekstovima različitih tipova pojavljuju se riječi koje se pojavljuju u tekstovima iz, recimo, istraživačkog novinarstva koje nam je važno za naš život, a koje se ne pojavljuje u svakodnevnom životu. Na kraju krajeva u književnim tekstovima se ne pojavljuju iste riječi kakve se pojavljuju u popularno-znanstvenim tekstovima. Dakle, zbog širine i mogućnosti uvida onoga što će nam trebati u životu ja bih potaknula čitanje popularno-znanstvenih tekstova jer više obrazuju nego književni. Kako bi se približilo čitanje treba doprijeti do onih koji nisu spoznali užitak čitanja.

 

Koji je izazov sustavu i roditeljima kada je u pitanju čitanje djece?

Najveći je izazov da uvjerimo mlade da to ima smisla i da to nije izgubljeno već dobiveno vrijeme i da je to nešto što za njih osobno ima vrijednost. Oni danas misle da su, ako se ne znaju služiti kompjuterom, nesposobni ili nepismeni, ali pritom zanemare da su, ako nisu u stanju pročitati tekst sa razumijevanjem, isto tako nepismeni. Problem je nerazumijevanja teksta. Strašna statistika pokazuje kako pada razina znanja matematike i prirodoslovnih predmeta. I nije to zato što djeca danas slabije znaju matematiku, dapače, znaju je bolje no ikada, ali njihova je razina pismenosti manja, a imaju puno zadataka riječima.

 

Dubinsko čitanje

 

Koliko mladi danas čitaju?

Ako me pitate o količini to je jako zanimljivo pitanje jer ja to njih pitam na svim susretima. Pitam ih: „Tko misli da čita do jedan sat dnevno, između jedan i tri, tri i pet…“ Oni kažu jedan sat ili jedan do tri. A ja ih pitam na koje se to čitanje odnosi, a oni odgovaraju na lektiru, kada uče. A ja velim, a što je s onim drugim čitanjem – čitanjem kratkih poruka, čitanjem blogova, facebook postova i čitanjem TikToka i instagrama, reklama, titlova na filmovima. To je sve čitanje. Kod njih nije problem u količini čitanja nego u omjeru onoga što čitaju kratko, jednostavno i tako da ne trebaju ništa posebno misliti i dubinskog čitanja s razumijevanjem koje postaje sve veći problem i koje se postiže treningom. Moramo raditi na tome da djeca i mladi budu u stanju pročitati veću količinu teksta. Treba im unutarnja motivacija stoga im valja puno govoriti o čitanju, a tu je obrazovni sustav jako bitan. Smatram da je dobar model dati im da čitaju o onom što ih zanima.

Srednjoškolci se žale da ionako imaju puno gradiva, ne žele još dodatno čitati, što je sasvim razumljivo, a još su k tome i u buntovnoj fazi. No, valja im pojasniti da su na velikom dobitku ako svega 15 minuta na dan čitaju nešto za vlastiti užitak. Tada će lakše čitati i usvajati i ono što moraju za školu.

 

O Aniti Petić Stantić

Anita Petić Stantić je autorica nebrojenih izdanja i impresivne znanstvene biografije. Filozofski je fakultet završila u Zagrebu, magistrirala je na Sveučilištu Yale, a poslijediplomski studij je nastavila na Sveučilištu u Beču. Doktorirala je u Zagrebu 2002. godine. Redovita je profesorica južnoslavenskih jezika i poredbene lingvistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i voditeljica Katedre za slovenski jezik i književnost. Napisala je nekoliko znanstvenih monografija, nekoliko desetaka znanstvenih članaka, veliki slovensko-hrvatski rječnik. Zajedno s Vladimirom Velički napisala je Jezične igre za velike i male i samostalno knjigu Čitanjem do (spo)razumijevanja: Od čitalačke pismenosti do čitateljske sposobnosti koje je predstavila i u Puli. Izrazito je zainteresirana za to da se čuje glas mladih i njihovi stavovi o čitanju.

 

Glas Istre, 2. travnja 2023.

Bilješka o autorici

Anita Peti-Stantić profesorica je na Filozofskom fakulteta u Zagrebu gdje predaje poredbenolingvističke i slovenističke kolegije. Bavi se kontrastivnom hrvatsko-slovenskom gramatikom te teorijom i praksom prevođenja bliskosrodnih jezika. Napisala je slovensko-hrvatski i hrvatsko-slovenski rječnik (Mozaik knjiga, 2013) te tri lingvističke monografije, Jezik naš i/ili njihov: vježbe iz poredbene povijesti južnoslavenskih standardizacijskih procesa (Srednja Europa 2008) te, s prijateljem i kolegom Keithom Langstonom, Hrvatsko jezično pitanje danas: identiteti i ideologije (Srednja Europa 2013) i Language Planning and National Identity in Croatia (Palgrave MacMillan, 2014). U posljednjih nekoliko godina tri je godine provela u Americi istražujući informacijsku strukutu rečenice i odnos semantike i sintakse u Centru za kognitivne studije Sveučilišta Tufts i uživajući u blagodatima bostonskoga akademskog života. Nakon povratka u Zagreb, intenzivno se posvetila istraživanju i promociji čitanja. Upravo priprema novo izdanje knjige objavljene s Vladimirom Velički, Jezične igre za velike i male (Alfa, 2008), a uz to je objavila tri knjige na temu čitanja, samostalno Čitanjem do(spo)razumijevanja: Od čitalačke pismenosti do čitateljske sposobnosti (Naklada Ljevak, 2019) i s kćeri, tada maturanticom, Vedranom Stantić, Znati(želja): Zašto mladi trebaju čitati popularnoznanstvene tekstove, i to odmah? (Naklada Ljevak, 2021) i Putovanje u nepoznato: Zašto se bavim znanošću i kako je došlo do toga? (Naklada Ljevak, 2021).

Od 2017. do 2021. vodila je projekt Hrvatske zaklade za znanost Modeliranje mentalne gramatike hrvatskoga: ograničenja informacijske strukture, u okviru kojeg je održala nekoliko desetaka radionica i predavanja za učitelje, učenike, roditelje i zainteresiranu javnost te je, zajedno s kolegama, izradila i učinila javno dostupnom Hrvatsku psiholingvističku bazu. Od 2022. je godine uključena u provedbu i promociju nacionalnog projekta Rođeni za čitanje, a od jeseni 2025. u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti vodi projekt Socijalna konstrukcija apstraktnih značenja čitanjem (SKAZ).

Uz znanstveni rad, prevodi sa slovenskoga i engleskoga. U posljednjih nekoliko godina objavljeno joj je više od 70 knjiga prijevoda, a dobitnica je najvećeg prevoditeljskog priznanja u Republici Sloveniji, Lavrinove diplome.

Sudjelovala je u radu na Cjelovitoj kurikularnoj reformi za Jezično-komunikacijsko područje te je bila dio radne skupine koja je osmislila Nacionalnu strategiju poticanja čitanja koju je Vlada Republike Hrvatske donijela u studenome 2017. godine. Od početka je kao ambasadorica projekat uključena u Čitanje u fokusu, projekt namijenjen poticanju čitanja srednjoškolaca.

Članica je Hrvatskog filološkog društva i Hrvatskog društva književnih prevoditelja.

U virtualnom životu obitava na adresi dostupnoj na Filozofskom fakultetu, a u stvarnom životu svakodnevicu sa svojima najbližima, najčešće sa svoje troje djece, Mirtom, Ljudevitom i Vedranom i troje unuka, Alinom, Iskrom i Tomom.

136. Pisci na mreži, 28. kolovoza (srijeda) 2024. u 17 sati: Ivana Đula

Gošća 136. programa Pisci na mreži bit će pjesnikinja, autorica slikovnica za djecu, skladateljica, dramaturginja, a radi još toliko drugih stvari koje se vrte s riječima, pokretom i zvukom, s onim što se odnosi na djecu i djetinjstvo, što dodiruje odrasle, one koji gledaju i slušaju… Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Ivanom Đula, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Ivanom Đulom, odnosno njezini tekstovi, rad i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Ivani Đuli da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

https://kulturpunkt.hr/kritika/prilog-obrani-dosadnih-mama/

https://filmskapocetnica.restarted.hr/predavaci/ivana-dula/

Dodatak
Ivana Đula, Anatomija pauze, 2020.
Ivana Đula, Dnevnik nespavanja, 2020.
Ivana Đula, M. Sinkauz, Ništa strašno, dramski tekst, 2024.
Ivana Đula, Tekstovi, izbor, 2024.

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Prilog obrani dosadnih mama

 

Po čemu je umjetnost bliska majčinstvu i koliko se, s druge strane, majka i umjetnica razlikuju? Mogućnosti odgovora su mnogobrojne.

Piše: Diana Meheik

Hoćemo li gledati crtiće ako pojedem tikvicu?

Mogu li bebe lajati?

Jesi ju ti čula da laje?

Mama, jesi ti lajala? 

Pa tko je onda?

Zašto moraš biti tako dosadna? 

Ovo su samo neka od pitanja kojima me moja trogodišnjakinja danas zasula, ne shvaćajući da dok s poda čistim hranu, koju je njena mlađa sestra ispljunula i istovremeno pazim da ne dohvati tanjur pun hrane koja je dobra za nju, ali za koju ju nije ni najmanje briga, nemam vremena da se uključim u avanturu traganja za misterioznim lavežom. Zapravo, nemam toliko odgovora koliko moja kćer ima pitanja. Što nije samo po sebi neuspjeh, bar ne u njenim očima. Zašto ti to ne znaš? Kada ćeš saznati? Pretpostavim li da je neki pas u tom trenutku prošao ulicom ispred naše zgrade i iz nekog razloga zalajao, moj odgovor se može pokazati jako provocirajućim u slučaju da tamo u tom trenutku nema psa. Zašto si rekla da je tamo pas ako ga ja ne vidim? Ako zaključim da je to onda bio neki pas nekog susjeda, morala bih svakako objasniti zbog čega bi on zalajao baš sad, ako većinu vremena ne laje. Mogućnosti su zaista mnogobrojne, lavež je mogao doći iz bilo kojeg izvora. Na kraju krajeva, ako bolje razmislim, mogla je to biti njena sestra koja je zbog tikvice zalajala. 

 

Zašto uvijek spavaš?

Zašto se ti ne možeš strpiti?

Zašto ti nikad nije dovoljno dobro?

Zašto uvijek moram ponoviti sve 3 puta?

Ovim (i mnogim drugim) pitanjima između tri majke i njihove djece započinje predstava Između nas 3. Premijerno nastala u sklopu desetodnevne radionice u organizaciji Art radionice Lazareti te u produkciji umjetničke organizacije Genijator, predstava se nastavlja na suradnju koju su autorice Ivana Đula, Lena Kramarić i Martina Tomić započele na projektima Između nas (2017.) i Kako je bolje biti mačka u Dubrovniku (2018.). U njima istražuju svoje pozicije majke i umjetnice (u jednoj, dvije), te propituju uvjete rada koji se primarno oblikuju njihovom majčinskom ulogom a potom umjetničkom odlukom. U ovaj projekt uključuju svoju djecu Dešu Đulu Vrbanić, Petra Đulu Vrbanića, Erina Saltarića, Luku Saltarića i Rudija Marinčića, te jednog tatu, Luku Vrbanića, koji ujedno potpisuje glazbu u predstavi.

Koliko god je uloga autora u klasičnom smislu već dovoljno napregnuta uvjetima rada na nezavisnoj sceni (nedovoljno financijskih sredstava, nedovoljno prostora za rad, nedovoljno vremena za istraživanje, nedovoljno izvedbi, nedovoljno publike, pa su tako autori_ce ujedno i producentice, tehničarke svjetla, čistačice scene, odjel za kostime i šminku, marketinški specijalisti,… i sve to neplaćeno), dijeliti proces rada na izvedbi s vlastitom djecom rastvara autorsku poziciju u prostor izvan kontrole. Dijete može nenajavljeno odlučiti ne sudjelovati, može se dogoditi da je baš taj dan hiperstimulirano svjetlima, zvukom, ili osobom u publici, može zaboraviti tekst, koreografiju, ili mizanscenu. Mogućnosti su mnogobrojne. Može odjednom zalajati. Ali opet, kao što mame šire ruke u nevidljivim pauzama predstave da bi zagrlile neko dijete, ili kao što pogledom nježnosti provjeravaju da li je sve u redu, tako i kao umjetnice šire kapacitete izvedbenog materijala da u njega uključe i ono što nije prije zamišljeno, planirano, iskontrolirano. Autorice ne mogu sa svojom djecom dijeliti kontrolu jer djeca ne mogu snositi odgovornost koja dolazi s odlučivanjem, ali s djecom ipak gube dio svoje kontrole, čime svjesno odlučuju učiniti granice svog autorstva maksimalno elastičnima: zašto?

U popratnoj Uputi za gledanje koju su gledatelji dobili na komadu papira prije početka predstave, autorice se pitaju se da li je njihovoj djeci sudjelovanje u njihovom radu teret ili luksuz. Još zanimljivije je pitanje da li je njima kao umjetnicama sudjelovanje djece u njihovom radu teret ili luksuz. Odgovor se možda čini lakim, osobito nakon iskustva lockdowna u kojem su roditelji diljem svijeta uvjete rada bezuspješno pregovarali s vlastitom djecom. Ali baš zato ova autorska odluka postaje dodatno značajna, jer ona je i teret i luksuz istovremeno. Mogućnost da donesu takvu odluku svojevoljno je sama po sebi luksuz. Obaveza da tu odluku dovedu do javne izvedbe je sama po sebi teret. 

Postavljajući pitanja na koja nemaju odgovor, djeca i majke se čude svijetu (Zašto avioni ne plešu breakdance?), protestiraju autoritetu (Zašto mora biti sve po tvom?), predlažu alternative (Zašto mame ne bi igrale nogomet? (I hoće, ne brinite!)), odbacuju (Zašto su mame uvijek dosadne?) i odustaju od jednog da bi našli novo pitanje. Nadalje, očekujemo da umjetnost budi čuđenje u gledatelju. Vidi ju! Čuli su se razdragani glasovi iz publike kad je najmlađa izvođačica u prazninu scene utisnula vlastitu koreografiju dok su se ostali pripremali za tranziciju u sljedeću sekvencu. Vidi ga! Skok koji je precijenjen pa završi padom. Djeca s lakoćom izazivaju čuđenje kako u odraslima tako i u ostaloj djeci, u njima je potencijal življi nego u nama. Umjetnost to mora raditi osmišljeno. Ili ju ne primjećujemo. Ili se vraćamo svakodnevnim obavezama olakšani za cijenu karte koju smo bacili u smeće.

U tom smislu, majka je bliska umjetnici. Dopušta pitanja. Iscrpljuje se u potrazi za odgovorima. Na kraju priznaje da ne zna. Odustaje. Kreće iz početka. Obraća pozornost na ono što nije radila u zadnjem pokušaju. Svoju djecu uči istom radu: na podu dvorane pik trakom označavaju ravne linije. Imaginarna točka A i točka B. Svako dijete ima liniju po kojoj hoda. Prostor je ograničen na tu liniju, ali nije prepreka. Vrijeme je ograničeno tempom koji mame zadaju, ali se proširuje mogućnostima koje svako dijete upisuje u svoju putanju. Mame im daju upute. Kreni. Promijeni. Stani. Vrati. Iz početka. Brže. Sad sporije. Promijeni. Ispočetka. Tijelo je time dobilo zadatak. Ista pitanja ponovljena na različite načine dobivaju esenciju. Imaginacija iscrtana u različite slike dobiva priču. Priča ispričana različitim zvukovima postaje glazba. Jedan od dječaka uzima violončelo. Priča ide nekako ovako. Bio jednom jedan strašan zmaj koji je pokušao provaliti u dvorac. Prvi put nije uspio jer su zidine bile jake i čuvane. U drugom pokušaju, svi su zaspali, i stražari i dvorjani, pa je zmaj uspio ući u dvorac. Nastala je panika, pripremala se obrana, ali netko je brzo shvatio da zmaj ne želi uništiti dvorac jer već bi to učinio. Zmaj se želi kupati u bazenu. Želi biti dio priče. Dio kolektiva. 

U tom smislu, umjetnost je bliska majci. Njeguje začudnost. Potiče nas da vježbamo svoju imaginaciju da bi mogli pričati svoje priče. Ako ne iscrpljujemo svoje limitirane kapacitete da istražimo nelimitirane potencijale trenutka u kojem se nalazimo, događa se isto što i s tijelom – mišići atrofiraju, raspon pokreta (i imaginacije) se smanjuje do točke zatočeništva, prostor postaje nepremostiva prepreka, a vrijeme se sužava u ništa. Točka A i B se stapaju, ne napredujemo, i propadamo.

S druge strane, koliko se majka i umjetnica razlikuju? Vjerojatno onoliko koliko su mame u predstavi slične tati u predstavi. Zašto ja nemam pitanje? pitanje je kojim tata prekida slijev pitanja. Zašto uvijek mora biti po tvom? vikne na njega jedna od mama nakon što joj je ugasio glazbu, potom tražio da prekine koreografiju. Čemu služe takvi prekidi ako se svijet ne zaustavlja, vrijeme ne čeka, zemlja se i dalje vrti, psi i dalje laju, a pitanja nisu iscrpljena? Zašto stati ako ništa drugo ne stoji? Svijet se i dalje utiskuje u naša osjetila – oko vidi, uho čuje, koža osjeća, ali kako zaista razumjeti što se događa? Ono što oko vidi nema zvuk i ono što uho čuje nema sliku, a ono što koža osjeti nema ni jedno ni drugo. Kako internaliziramo ono što spoznajemo osjetilima u znanje koje ostaje s nama i onda kada predstava završi, kad roditelji nisu blizu, kad psi zalaju jer se, najednom, pojavio zmaj? To je pitanje koje muči tatu, i koje muči mame. Hoće li našoj djeci sudjelovanje u ovom radu biti teret ili luksuz? Hoće li kada nastupi tišina moći čuti glazbu? Hoće li se nakon pada znati dići i otplesati koreografiju? Tata predstavlja ono što je nužno. Nužan prekid. Nužnu stanku. Nužnu tišinu. Nužnu dosadu. Zato da i djeca, i gledatelji, dobiju priliku da procesuiraju doživljaje u znanje koje će dalje koristiti. Da sva pitanja ne budu vježba u prazno, da rad ne bude uzaludan, a riječi bez smisla. Umjesto nagomilavanja pitanja i doživljaja da u sebi potražimo odgovore koje možemo ponuditi.

Tako i predstava završava zvučnom snimkom u kojoj djeca odgovaraju na pitanje što je umjetnost? Lijepa slika. Paška čipka. Može biti i ples. Tradicija. Kultura. Kultura ponašanja. Ministarstvo za lijepo ponašanje. Kapital kulture. Umjetnost je iranski tepih koji je kapital iranske kulture. Kažu djeca.

Pa zamislimo onda priču jednog iranskog tepiha:

Bila jednom mama koja je svaki dan tkala tepih. U njega je utkala mnogo boja i oblika. Satima je provlačila svilu kroz niti grube vune. Njeno dijete je od dosade zaspalo tik do njenih nogu. Tako su prolazili dani i godine. Jednoga dana tepih je bio gotov, ali dijete je već naraslo, otišlo u drugu zemlju i potpuno zaboravilo na tepih. Godinama je tepih stajao na zidu kuće stare majke i skupljao prašinu, paučinu i vrijeme. Dijete se vratilo da nađe majku, ali umjesto nje je našao tepih. Dijete upita: Gdje je moja mama? Tepih je odgovorio. Bila je to priča o jednoj dosadnoj mami i umjetnici. 

Kulturpunkt, 27. travnja 2023.

Bilješka o autorici

Ivana Đula, rođena 1983. u Dubrovniku gdje završava srednju umjetničku školu Luke Sorkočevića, smjer teorija glazbe, instrument klavir. Nakon klasičnog glazbenog obrazovanja, upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu te nastavlja glazbeno obrazovanje kroz radionice udaraljki u zemlji i inozemstvu. Nakon stipendije francuske ambasade i studijskog boravka u Parizu, 2011. diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (smjer komaprativna književnost i francuski jezik). 2014. upisuje MA studij dramaturgije izvedbe na ADU u Zagrebu, gdje je diplomirala 2022. Kao studentica na ADU u Zagrebu, dobitnica je Rektorove nagrade, 2017. godine za dramaturgiju plesne predstave Tri sestre, redateljica Natalija Manojlović, u produkciji teatra ITD u Zagrebu. Aktivno djeluje kao dramaturginja, glazbenica i pedagoginja. Od 2005. aktivno se bavi pedagoškim radom surađujući s brojnim školama, vrtićima, centrima (Centar za obrazovanje talenata, Zagreb; Glazbena Galerija, Zagreb; MCUK Travno, Zagreb; CK August Cesarec, Zagreb; Zvučni planet, Zagreb itd.), i festivalima (Dubrovačke ljetne igre; Međunarodni dječji festival, Šibenik; Festival bajki, Ogulin; Dani dupina, Mali Lošinj; festival Test, Zagreb itd.). 2014. osniva udrugu za edukaciju djece i mladih u području izvedbenih umjetnosti, ARTAREA, kroz koju, uz potporu Ministarstva kulture i Grada Dubrovnika, aktivno provodi veliki broj glazbenih, dramskih i eksperimentalnih programa, u suradnji s umjetnicima iz različitih područja. U sklopu udruge od 2022. s programom Od priče do predstave sudjeluje i u projektu Ruksak pun kulture, Ministarstva kulture. S istim programom gostuje na Dubrovačkim ljetnim igrama i na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku. Od 2023. radi kao vanjska suradnica na Učiteljskoj Akademiji u Petrinji, na kolegiju Lutkarstvo i scenska umjetnost te s kolegicom Milicom Sinkauz provodi edukacije za odagajateljice i odgajatelje u organizaciji DV Milana Sachsa u Zagrebu. Od 2010. aktivno radi kao dramaturginja i autorica glazbe, surađujući s brojnim redateljima i izvođačima u Zagrebu, Rijeci, Ljubljani, Varaždinu, Puli, Splitu, Šibeniku, Zadru, Osijeku i Dubrovniku, a od 2021. dobiva status slobodne umjetnice.

Zajedno s Milicom Sinkauz piše dramske tekstove za djecu, od kojih su dva nagrađena nagradom Mali Marulić za najbolje dječje dramske tekstove. Za adaptacije tekstova nagrađena je brojnim nagradama. Kao autorica glazbe samostalno i u suradnji s Lukom Vrbanićem nagrađivana je na Međunarodnom lutkarskom festivalu u Kragujevcu, Međunarodnom lutkarskom festivalu PIF u Zagrebu, Međunarodnom festivalu inPut u Karlovcu te na susretu profesionalno vođenih kazališta za djecu i mlade ASSITEJ. Zajedno s Lukom Vrbanićem nagrađena je na festivalu Mali Marulić i posebnom nagradom Zdenka Mišura za najveći kazališni izazov za rad na predstavi Flekavac, Gradskog kazališta lutaka, Rijeka koja je nagrađena i Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju dječju predstavu. Od 2015. sudjeluje u radu nezavisnog kazališta Teatar Poco Loco kao autorica glazbe i izvođačica u sklopu projekata Priča mi se priča i Pjeva mi se pjesma. Koautorica je i izvođačica na mutimedijalnim i međugeneracijskim projektima Između nas, Kako je bolje biti mačka u Dubrovniku? i Između nas 3, u suradnji s plesačicom Martinom Tomić i likovnom umjetnicom Lenom Kramarić, koji su realizirani u sklopu Art radionice Lazareti.

U ljeto 2020. boravi na rezidenciji Art radionice Lazareti te postavlja izložbu zvuka, Sakupljačica zvukova koja obuhvaća prikupljane audio materijale, kao i dvije poetske zbirke Dnevnik nespavanja i Anatomija pauze, izdane u sklopu autorskog projekta Performativnost tišine. Zajedno s Lukom Vrbanićem posljednjih godina bavi se novomedijskom kulturom te istraživanjem izvedbenosti tišine i zvuka i zvučnim instalacijama, u javnim prostorima Dubrovnika te komponira glazbu za dokumentarce HRT-a (Inside Offside, Eva Fisher). 2024. u suradnji s Milicom Sinkauz i Dominikom Vukovićem, te u izdanju izdavačke kuće Bodoni, izdaje svoju prvu slikovnicu Ništa strašno, nastalu po istoimenom dramskom tekstu koji će svoju premijeru imati 2025. u Kazalištu lutaka, Zadar. Trenutno priprema glazbu za novu predstavu koja će premijeru imati u listopadu, u slovačkom gradu Nitra te adaptira slikovnicu Tisje Kljaković za predstavu u koprodukciji Teatra Poco Loco i Gradskog kazališta lutaka, Split. Živi u Zagrebu s Lukom, Petrom i Dešom.