139. Pisci na mreži, 27. studenog (srijeda) 2024. u 17 sati: Katarina Brajdić

 

Gošća 139. programa Pisci na mreži bit će pjesnikinja Katarina Brajdić, ovogodišnja dobitnica nagrade Dragutin Tadijanović (HAZU) za knjigu pjesama Prečaci, koja „poeziju nudi i kao neobičan ideal slobode koji izranja na različitim mjestima, u različitim figurama, pretvara se u polaganost kojom se govori (misli i pjeva) o izvedenim oblicima teksta.“ (J. Lešić). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Katarinom Brajdić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Katarinom Brajdić, odnosno njezini tekstovi, rad i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Katarini Brajdić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Poveznice

https://kritika-hdp.hr/pjesnik-ili-pjesnikinja/

https://www.vecernji.hr/kultura/pjesnikinja-katarina-brajdic-nagradena-je-za-svoj-prvijenac-precaci-1812512

 

Dodaci

Katarina Brajdić, Prečaci, izbor, MeandarMedia, Zagreb, 2023.

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Julijana Lešić

Pjesnik ili pjesnikinja?

Katarina Brajdić: Prečaci, MeandarMedia, Zagreb, 2023.

 

Knjiga koja, uz jasno artikuliranu kritiku patrijarhata, nudi svježe čitanje jednog „budnog jezika“ – jezika koji nas odgaja i određuje. Lirski subjekt nudi „prijevod“, a ujedno analizira i ukazuje na svu moć sintagmi i riječi koje nas oblikuju

 

Potpunom dekonstrukcijom poimanja pisanja, citiranja, pa i čitanja, kao i pretpostavkom onoga kakav bi njezin čitatelj mogao biti, Brajdić završava zbirku uspješno probijajući četvrti zid, rušeći pritom i posljednju predrasudu o tome da je ovo samo još jedna jednostavna, obična i lako zaboravljiva zbirka poezije

 

„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ Ako je Katarini Brajdić božanstvo riječ, onda vjerujemo u istog boga. Fenomenalna Katarina Brajdić u svojem prvijencu Prečaci postupno i domišljato riječima gradi novi prostor pisanja i otkriva mogućnosti poezije. Suptilno postavlja putokaze-motive i uvlači u čitanje tako što naslovima navodi na potencijalni horizont očekivanja, ali lirska putanja zatim zalazi u neočekivana mjesta. Naime, ova knjiga nudi svježe čitanje jednog „budnog jezika“ – jezika koji nas odgaja i određuje. Lirski subjekt nudi „prijevod“, a ujedno analizira i ukazuje na svemoguću moć sintagmi i riječi koje nas oblikuju. Tako na semantičkoj razini reflektira društveno-jezične konvencije, odnosno upotrebu frazema koji su toliko jezično usađeni u svakog govornika našeg jezika da se pojedine pjesme mogu svakome učiniti poznatima i proživljenima. Teme podrijetla, krize identiteta, suočavanja s obiteljskim, klasnim i religijskim zadatostima te težine (emigrantskog) života provlače se cijelom zbirkom od 65 pjesama koje autorica dijeli na pet ciklusa: „Sve si rekla ništa rekla nisi“, „Kamo puste sreće“, „Hoće te rečenica“, „Ni sebi ni svome“ te, zaključno, „Prečaci“.

Moć čitanja

Naslovom „Sve si rekla ništa rekla nisi“ Brajdić započinje prvu cjelinu, odnosno ciklus zbirke, najavljujući tako obilnu upotrebu svakodnevnog govora, iako nismo sigurni kamo će nas to dalje odvesti, jer ne možemo odmah jasno iščitati je li u pitanju sarkazam, neodlučnost ili, pak, izgubljenost. Međutim, ne smije nas zavesti jednostavnost koja se prvotno pretpostavlja. Umjesto daljnje razrade spomenute fraze, zbirku neočekivano otvara poemom „Pjesnik“ i automatski njome ostavlja otvoreno pitanje zašto naslov nije „Pjesnikinja“. Odgovor nudi već nekoliko stranica poslije, u pjesmi „Pas prema dolje“: „pjesnikinji je teško reći da je pjesnikinja“. Osim toga, poeziju nudi i kao neobičan ideal slobode koji izranja na različitim mjestima, u različitim figurama, pretvara se u polaganost kojom se govori (misli i pjeva) o izvedenim oblicima teksta. Ukazuje na velike ljubavi protagonistice i naslućuje spretnu igru riječima, a cjelinu gradi oko bitnih motiva, kao što su pjesnik/inja, arbitrarnost riječi (čak je cijelu pjesmu posvetila leksikografiji), moć čitanja, ženski jezik i tijelo unutar patrijarhalnih zadatosti i to kako se ono unutar njega održava, radništvo i njegove datosti, poezija kao oruđe i oružje kojima nastoji probiti četvrti zid itd. U ovoj cjelini izdvojila bih pjesmu „Riječi nisu nikad gladne“ u kojoj Brajdić piše: „od glasa rast će i tijelo / kad naraste tijelo / netko će te pitati / što je za tebe glas?“ te pjesmu „Samo jezik“: „poezija je sumnja / riječi barbara / tekst – to je moje nepomično stvorenje / najradije pišem o riječima / jer su privremene i jer su svemoguće / bog mi treba samo u jeziku“.

Iako nas je u prvoj cjelini maestralno uvela u teme kojima će se baviti, lirska protagonistica misli da nam „nije ništa rekla“, pa u drugoj cjelini potvrđuje naše sumnje, a podtekst govori da bi bilo bolje da baš i nije tako kako misli da joj jest, ukazujući ponovno, jedinim sonetom o kavi, da se vješto poigrava s poetičkim alatima. Potvrđuje nam to ostavljajući riječi-putokaze i prečace koji upućuju na to gdje ju je patrijarhat (koji niti jednom ne spominje eksplicitno) smjestio – u kuhinji. Ona, međutim, ne odbacuje ulogu „kuharice“, nego daje validaciju neplaćenom radu i analizira „domaću društvenu juhu“ u kojoj se upravo ta uloga relativizira i umanjuje: „to je zajednica ljudi čije se sve / odluke čine ispravnima“. Čini joj se ispravnim i razbijati takve postavljene konvencije-zidove, makar to značilo srušiti ono što je stvaralo „privid doma/kuće/brloga“ jer više „ne zna koju olovku probušiti da pusti zraka u ovo“. Osim frazema svakodnevnog govora, tu su i kršćanski kodirani frazemi poput: „izbavljeni od svih zala / slobodni od svojih grijeha / sigurni od sviju nereda“. Autorica ih strateški smješta u pjesmu „Radovi na pruzi“, čija se radnja odvija u liminalnom (ne)mjestu vlaka, što se može okarakterizirati kao bijeg, rad na sebi, i uvjerenje da se od tih zidova i zadatosti može pobjeći na zapad. Ne libi se motiva otoka, pa tako i Lastovo postaje pjesma i metafora, ali i zabluda. Iako otok kao destinacija djeluje utopijski, ono je ipak „šarena laža“ i potvrda da treba poći za fikcijom – u novi svijet, sebi u korist, propitkujući što znači biti ženom. U ovoj cjelini izdvojila bih pjesmu „Kakva je to žena“: ”svoja žena / sama žena / svaka žena / naša žena / prava žena / ničija žena / bivša žena / snažna žena / strašna žena / teška žena / ženo božja / to je žena!”.

Sreća s rečenicama

Budući da ima sreće s rečenicama, lirski subjekt iduću cjelinu „Hoće te rečenica“ otpočinje u drugačijoj formi. Umjesto dosadašnjeg slobodnog stiha bez interpunkcije, koristi uredne, pravopisno normirane rečenice, pritom ne napuštajući poetski izraz i stil. U toj cjelini suočava se sa sobom i onime što jest, a po motivima možemo razabrati probleme s depresivnim stanjima i bezizlaznim bezdanima, pri čemu ispisuje vlastiti kredo, reformirajući kršćanske citate: „Ja sam koji nisam, ono što nedostaje, čega nema, a trebalo bi postojati…“, pa promišlja kako bi ona napisala i koncipirala svojih „10 božjih zapovijedi“. Cjelinu otvara pjesmom „Ionako“ – direktnom referencom na pjesmu „Prilog i veznik“ iz prethodne cjeline. Njome konstatira da su „prilozi uzmak za svaku rečenicu“, čime dodatno podcrtava svoju ljubav prema riječima, ne propuštajući slučaju niti jednu upotrijebljenu njihovu vrstu.

Cjelina „Ni sebi ni svom“ (frazem koji pretpostavlja da je nekakav posao odrađen traljavo) započinje pjesmom koja otvoreno kritizira sve patrijarhalne zadatosti, nježno raskrinkavajući protagonistkinjina najbolnija iskustva. U pjesmu „Nebo i zemlja“ upisuje međuprostor mrzak religiji – dunjaluk koji postaje prostor slobode i bijeg od „vječnog života“ koji je doslovno i figurativno guši, a u smrti vidi konačan izlaz. Osvjetljuje ovdje i transgeneracijsku traumu, posljedice patrijarhata kod njezinih najbližih članova obitelji i seksualno zlostavljanje, a kršćanski frazemi odjednom postaju neočekivano jezivi. Ova cjelina služi kao obračun sa šutnjom i „ponavljajućim uzaludnostima“ koji su nam ostavljeni u nasljeđe. Naglašava teško žensko iskustvo te konstatira da tek sad, u poeziji, konačno može slobodno krvariti! Također posjeduje jezik, i to ne bilo kakav, već prešućujući jezik, pa su tako i praznine između riječi stavljene u funkciju izražajnog sredstva, jer u ovoj zbirci one nisu samo bjelina, već igraju značajnu ulogu: „svaka je praznina postala izgovorljiva“. Autorica riječima gradi prečace i progovara o bolnim spoznajama, a metaforičke zidove patrijarhalnog svijeta prestaje graditi u iseljeništvu. Na ramenima žena (iz znanosti) koje su joj prethodile, gradi obrambene zidine svoje borbe, pa tako odjednom tekst lako može postati njezino stvorenje, a riječi svemoguće. U ovoj cjelini vrijedi istaknuti pjesmu „Poljoprivreda“, u kojoj se lijepo iščitava klasna pripadnost: „kad motiku staviš u zemlju / diraš cijeli svijet / i okopavaš obiteljsko stablo /… sve što smo htjeli jesti / prvo smo gledali kako raste / kao što su u nas u čudu gledali naši roditelji…“.

Četvrti zid

„Prečacima“ kao petom i posljednjom cjelinom Brajdić iznenadno prekida lirski put te rečeničnom formom utvrđuje da je odlučila numerirati, a ne nasloviti svojih „10 zapovijedi“, osvrćući se na citate i puštajući ih da se odmetnu od nje same. Tako ovo završno i izrazito netipično poglavlje postaje svojevrsni nadrealni metatekst kojim se autorica obraća direktno čitatelju, otvarajući raspravu i polemizirajući o samom smislu pisanja ove zbirke, kao glas izvana koji sudi svoj vlastiti tekst. Iako kraj predstavlja sjajan prekid poetičkog kontinuiteta, autorica docira čitatelju, što bi se moglo shvatiti negativno, jer ne vole svi smještanje u strukturalističke kutije, niti da im se trlja na nos koliko ne znaju. No s druge strane Brajdić time, možda čak i sasvim svjesno i namjerno, izaziva reakciju čitatelja. Ako je to bio njezin cilj, taj potez ipak bi se mogao protumačiti opravdanim, a cilj postignutim. Potpunom dekonstrukcijom poimanja pisanja, citiranja, pa i čitanja, kao i pretpostavkom onoga kakav bi njezin čitatelj mogao biti, Brajdić završava zbirku uspješno probijajući četvrti zid, rušeći pritom i posljednju predrasudu o tome da je ovo samo još jedna jednostavna, obična i lako zaboravljiva zbirka poezije.

S druge strane, lako bi se mogao steći i dojam da je uknjižena poezija na neki način priprosta, i to ponajviše upravo zbog već spomenute količine citata i referenci na kolokvijalne i kršćanske frazeme. To, naime, u neku ruku sugerira izostanak maštovitosti, utoliko što je nedostatak ideja lakše zakrpati nečim poznatim i naočigled učinkovitim. Autorica je također predavala stilistiku na odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa se čitajući njezinu poeziju i to svakako dade prepoznati i uočiti. Korištenje stručnih znanja iz stilistike i leksikologije u kontekstu poezije moglo bi se jednim dijelom protumačiti kao varanje pri pisanju jer u poeziji, za razliku od znanstvenoga teksta, ne postoji prinuda na citiranje, a puko korištenje motiva i citata velikana mladim autorima ne daje podjednaku veličinu koji su potonji posjedovali. No vrijedna je rasprava i ona u kojoj se mlađi autori, poput Katarine Brajdić, usude stajati na ramenima velikana, zadajući nove smjernice ili kršeći granice onoga što se smatra da poezija mora ili treba biti.

Ipak, usudila bih se reći da je ova zbirka istinski pokazatelj onoga zbog čega se poeziju voli. Svaka pjesma pretače se jedna u drugu i bez obzira koju stranicu otvorili, moći ćete pronaći neki zajednički motiv koji knjigu uvjerljivo drži na okupu. Pjesnikinja uspješno navigira tekstom i pušta čitatelju da je prati u korak, koliko god ona meandrirala; bilo da putuje diljem svijeta ili, pak, svojom nutrinom. Svakim novim čitanjem Prečaca otkrije se još poneki detalj kojega se možda ranije previdjelo, kao kad se izvuče neki dobar stari album, pa se svakim novim slušanjem otkrije nešto novo u već poznatom zvuku.

8. siječnja 2024.

https://kritika-hdp.hr/pjesnik-ili-pjesnikinja/

Bilješka o autorici

Katarina Brajdić (Karlovac, 1982) završila je studij komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti. Znanstvene i kritičke tekstove o suvremenoj hrvatskoj poeziji objavljivala je u časopisima Zarez, Quroum, Tema, Književna republika, Vijenac, Fluminensia i Filozofska istraživanja te u radijskoj emisiji Bibliovizor. Bila je dugogodišnja članica uredničkog kolegija Festivala europske kratke priče. Radila je kao profesorica hrvatskog jezika u hrvatskoj nastavi u inozemstvu te kao znanstvena novakinja na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Pjesme su joj uvrštene u skupnu zbirku Na početku novog kruga (CeKaPe, 2021). Njezina prva zbirka poezije Prečaci (Meandarmedia, 2023) bila je u finalu regionalne Nagrade “Stjepan Gulin” te je dobila ovogodišnju Nagradu „Dragutin Tadijanović“ koju dodjeljuje Zaklada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Živi i radi u Bruxellesu.

138. Pisci na mreži, 30. listopada (srijeda) 2024. u 17 sati: Boris Greiner

 

Gost 138. programa Pisci na mreži bit će pisac i dizajner, dizajner i pisac, Boris Greiner, koji kaže: “Intiman karakter mog dizajna proglasio bih rezultatom osobnog pristupa, svojevrsnog bratimljenja s materijalom. Moraš se u njega zaljubiti da bi ga svim srcem mogao preporučiti.” I to nije jedina preporuka za brojne radove i poslove koje rade i kojima se bavi. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Borisom Greinerom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Borisom Greinerom, odnosno njegovi tekstovi, rad i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Borisu Greineru da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Poveznica

https://osvojenapodrucja.petikat.com/

 

Dodaci

B. Greiner, Život na tavanu, 2006.
B. Greiner, Prijatelj fotograf, 2018.
B. Greiner, Zeleni val, 2020.
B. Greiner, Krivolovac na Žitnjaku, 2023.

 

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

BORIS GREINER

“Moraš se zaljubiti u materijal da bi ga svim srcem mogao preporučiti”

Razgovarao: BOJAN KRIŠTOFIĆ

 

“Točno je da nema hoda bez zapreka, kako kaže Valéry, zato oblik i jest tako važan: oblik mora uzeti od zapreke koliko mu treba da se miče, ali tako da uzme samo ono što mu najmanje sprečava pomicanje. Stoga se jezik možda razvija u malim pomacima, ali digitalizacija je nahrupila odjednom, pa te dvije stvari ne bih dovodio u vezu — svejedno je izrezujem li slova škarama ili mišem.” —

 

Kratka biografija Borisa Greinera, skraćena onoliko koliko je uopće moguće svrhovito suziti životopis dostojan nekoliko heteronima među kojima je samo jedan — istoimeni i postojeći — odavno odbačen, preuzeta je s web sjedišta umjetničke radionice Petikat: “rođen je 1959. godine u Zagrebu. Autorsko djelovanje započinje 1983. Zajedno sa Stanislavom Habjanom ostvaruje niz projekata u raznim medijima (grafički materijali, proza, performansi, izložbe, akcije i eksperimentalni filmovi) u okviru dvadesetogodišnjeg konceptualnog projekta Greiner & Kropilak Mailart Office. Od 1992. sa S. Habjanom i Danijelom Žeželjem djeluje u okviru umjetničke grupe Slipa Konfidenca. Godine 2001. sa S. Habjanom, D. Žeželjem i Borisom Cvjetanovićem osniva umjetničku radionicu Petikat. Godine 2003. završava dvadesetogodišnji autorski projekt Greiner & Kropilak Mailart Office i otada uglavnom djeluje samostalno. Dosad je objavio više knjiga prozne literature i eseja, ostvario dvadesetak samostalnih izložbi i performansa te snimio deset filmova. Profesionalno se bavi grafičkim dizajnom.”

 

Cijeli profesionalni život bavite se grafičkim oblikovanjem iliti dizajnom vizualnih komunikacija — kao vaša prva realizirana narudžba u popularno-povijesnim pregledima tog doba obično se uzima dizajn omota Azrine ploče Krivo srastanje iz 1984. (zajedno sa Stanislavom Habjanom u sklopu dvadesetogodišnjeg umjetničkog projekta Greiner & Kropilak Mailart Office). Međutim, ta se početna točka u vašem slučaju razgranala u zaista mnogo pravaca: performans, eksperimentalni film i video, književnost… Ipak, usprkos raznovrsnosti opusa, rekao bih da ga na okupu drži ne toliko univerzalna koncepcija, koliko dosljedno nekonvencionalan svjetonazor. Na tom tragu, kako vam je točno dizajn poslužio kao ishodište za sve druge aktivnosti koje su slijedile i zašto im je baš dizajn bio prikladan kohezivni sloj?

 

Mala ispravka što se tiče prvog navoda: prije Krivog srastanja (na kojem se moja fotografija pojavljuje kao amblem, a dizajn je napravio Stanislav) bila je i grafička oprema Rdeče turneje slovenske grupe Pankrti. A što se tiče odgovora na pitanje, rekao bih — potpuno! Naime, ukoliko krenemo od postavke G & K Mailart Officea, da u poštanskoj pošliljci jednako aktivnu ulogu imaju i naslovna strana i poleđina, odnosno i vizual i tekst, te da oni u suradnji proizvode poruku, kao što su i u tadašnjim svjetonazorskim LP udžbenicima jednaku ulogu igrali i muzika i tekst, dizajn se pojavio u smislu aranžmana, načela koje će sliku i tekst podvesti u jedno. Drugim riječima, princip montaže bio mi je i ostao najdraži alat.

 

Igrom slučaja, dizajn i “umjetnički predmeti” Greinera & Kropilaka, odnosno Slipe Konfidence i Petikata, vaših kasnijih umjetničkih organizacija sa starim i novim suradnicima, snažno su me privukli još kao srednjoškolca — polaznika Lutkarskog studija Učilišta ZKM-a (dizajn monografije povodom 50. obljetnice osnutka Zagrebačkog kazališta mladih i sitotiskani plakat za predstavu Osmijeh Majakovskog (2001). Gledajući unazad, ono što i dan-danas nalazim najprivlačnijim u tim artefaktima je njihov nepoderivi karakter zanatskih proizvoda, iako su (čini mi se) bili digitalno dizajnirani te producirani i distribuirani u velikom broju primjeraka. Jednostavno, vaš pristup dizajnu dao im je posve intiman, neposredan dojam stvari koja se obraća baš onome tko ju drži u rukama i nikom drugom. Kako biste to komentirali?

 

Navedeni primjeri zapravo su i bili provedeni kroz računalo, kao i cjelokupni proces proizvodnje. Čini mi se da je posljednja ručno napravljena priprema bila za izložbu u Staroj tiskari. Mislim da tehnologija proizvodnje ne igra bitnu ulogu. Ukoliko, dakako, zanemarimo činjenicu koju je nemoguće zanemariti, a to je da je način razmišljanja oblikovan u analognom sustavu, u kojem su ispisi na pausu igrali ulogu layera. I dalje mislim da su, bez obzira na sve, neprestano u pitanju layeri! A što se tiče ‘nepoderiva karaktera zanatskih proizvoda’, to bih svakako upisao kako kompliment. U tom smislu bih i intiman dojam proglasio rezultatom osobnog pristupa, svojevrsnog bratimljenja s određenim materijalom. Moraš se u njega zaljubiti da bi ga svim srcem mogao i preporučiti.

 

“Intiman karakter mog dizajna proglasio bih rezultatom osobnog pristupa, svojevrsnog bratimljenja s materijalom. Moraš se u njega zaljubiti da bi ga svim srcem mogao preporučiti.”

Imate li danas potrebu razdvajati dizajn koji radite prema narudžbama od autorskih radova ili je sve to i dalje dio cjelovite priče kao u vrijeme Greinera & Kropilaka? Bi li vam danas bilo teže baviti se većinom samoiniciranim projektima nego u doba prije skoro potpune digitalizacije alata za oblikovanje, ili je pak obrnuto? Vašu dugogodišnju dizajnersko-umjetničku praksu takve promjene kao da nisu presudno odredile — njezin se jezik razvija malim pomacima namijenjenima naoko uskom, tj. odabranom krugu ljudi?

 

U pristupu individualnim slučajevima ne razdvajam narudžbe od autorskih projekata, ali to odavno više nije dio cjelovite priče, niti je usporedivo s periodom Mailart Officea, budući da je sve što je izašlo iz te radionice nosilo nedvojbeno prepoznatljivi pečat. Inače bih rekao da je obrnuto. Danas je realizirati samoinicirane projekte svakako lakše. Za početak, svi alati su puno dostupniji. No, je li pogrešno ustvrditi kako se problem krije baš u toj dostupnosti? Ukoliko usporedimo fotokopirku s Photoshopom, kopirka je u prednosti jedino što se tiče nekakve organske grafičnosti, s obzirom da kod nje ne postoji pixel; no s druge strane, svaki će Photoshop bez problema proizvesti otisak identičan nekadašnjem geštetneru. Točno je da nema hoda bez zapreka, kako kaže Valéry, zato oblik i jest tako važan: oblik mora uzeti od zapreke koliko mu treba da se miče, ali tako da uzme samo ono što mu najmanje sprečava pomicanje.

Stoga se jezik možda razvija u malim pomacima, ali digitalizacija je nahrupila odjednom, pa te dvije stvari ne bih dovodio u vezu — svejedno je izrezujem li slova škarama ili mišem. Što se tiče uskog kruga ljudi, možda bi moglo biti drugačije, ali to ne mogu znati jer nisam nikad dobio “nemoralnu ponudu”, odnosno nisam nikad bio u situaciji realnog izbora između novca i uvjerenja.

 

Ako bismo svemu što radite, od dizajna i pisanja, preko režiranja filmova, pa do izvedbi, pokušali odrediti zajednički nazivnik, rekao bih da se radi o naglašeno pripovjednoj prirodi većine vaših radova, ali ostvarenoj, naravno, u drugačijim medijima i različitim tehnikama. Ipak, zajedničko im je i to što vi pripovijedanje shvaćate prilično konceptualno — naime, vaše priče najčešće imaju određeni meta-moment?

 

Iskoristio bih priliku i u svoju obranu na ovome mjestu uvrstio priču iz nedavno objavljene knjige Prijatelj fotograf:

“Zamislio redatelj da se u jednom trenutku u film uvede i direktor fotografije. On sjedi za stolom zajedno s likovima koje igraju Krešo Mikić i Pjer Meničanin. U jednom trenutku njihova dijaloga, koji oni zapravo čitaju, zato što je redatelj zamislio film kao čitalačku probu, kad Pjer pročita: ‘počinjemo odavde’, to će biti šlagvort, direktor fotografije na to će ustati i zauzeti svoje mjesto iza kamere na stativu, koja je dotad također vidljiva u kadru. Radnja se kontinuirano nastavlja, nakon što Pjer izgovori ‘počinjemo odavde’, slika će preuzeti perspektivu kamere koju upravo preuzima direktor fotografije. Time se dovodi u vezu plan radnje, dakle ono što je napisano, s planom snimanja, odnosno etapom u produkciji. I događa se metafilm.

Akcija!

Nakon izgovorena šlagvorta, međutim, ne događa se ništa, direktor fotografije sjedi i ne miče se. Kadar se ne mijenja, radnja se nastavlja, glumci čitaju svoje sve dok ne dođu do kraja sekvence, onda se Krešo okrene prema kameri i upitno raširi ruke… Na to se prolomi smijeh svih članova ekipe. Jedino je direktor fotografije ozbiljan, ne razumije čemu se smiju…

— Čekamo da ustaneš…

— Pa što je već rekao ‘napisano’?…

— Ne, nego ‘počinjemo odavde’.”

 

Većinu svojih knjiga (romana te zbirki priča i eseja), s izuzetkom debitantske — Interkonfidentala, u koautorstvu sa Stanislavom Habjanom (1999) — objavili ste samostalno, reklo bi se DIY, tj. u sklopu vlastite umjetničke radionice Petikat ili u koprodukciji s drugom izdavačkom kućom, npr. s OceanMore za roman Ona i on (2013). Zašto? Mislite li da “solo”, DIY izdavaštvo zapravo knjigama i tekstovima olakšava put do mogućih čitatelja/ica, zaobilazeći cijelu standardnu knjižarsku mrežu, zadnjih godina ionako prilično nagrizlu? Ili je to naprosto vaš intimni izbor, a ne bilo kakav socijalni statement?

 

Rekao bih da posrijedi nije niti socijalni, ni intimni, nego umjetnički statement. Petikat je osnovan kao rezultat želje grupe autora za zadržavanjem pune kontrole nad svim etapama njihovih projekata, što je bilo moguće ostvariti samo ako su oni ujedno i izdavači. No, omogućujući s jedne strane veću slobodu, s druge autorsko-izdavačka simbioza logično dovodi do skretanja od uobičajenih izdavačkih putanja. Stavljanje težišta na autorsku zaokruženost proizvoda, čija je svaka dimenzija konceptualno aktivna, odvlači u drugačijem smjeru, reklo bi se izdavačkom šumom, a ne drumom. Probijanje kroz čestar predvode sadržaji pojedinih projekata, bez obzira na različiti medijski izraz, ponašajući se poput ekipe koja, slikovito rečeno, na iskrčenom proplanku postavlja svjetonazorsku signalizaciju.

Ulogu Petikata moguće je plastično prispodobiti i temeljem spomenuta primjera Interkonfidentala, koji se zapravo ne zove tako, nego Greiner & Kropilak Interkonfidental. U opširnijem prilogu u Transferu, povodom izdanja knjige, G & K ovako objašnjavaju svoju platformu: “Greiner i Kropilak nisu naša autobiografija, premda oni također žive u Zagrebu, bave se istim poslom, također imaju Golfa i Škodu. Situacija u kojoj dva autora predstavljaju dva lika i nije toliko neobična, Oesterheld i Breccia imaju Ezru i Morta, Fuis i Maurović Starog Mačka i Polaganu Smrt. Naš je slučaj utoliko kompliciraniji što se mi zovemo jednako kao i naši likovi.”

Promatrajući u tom smislu naziv knjige, budući da su u taj naziv uključena imena, proizlazi da se radi o likovima, da su oni autori. Međutim, ti su likovi u međuvremenu, manifestnom odlukom njihovih autora, povučeni sa scene, drugim riječima više ne postoje. Pa, kako autori smatraju da ne bi bilo fer preuzeti zasluge za knjigu koju su napisali likovi, a likovi više ne postoje, odgovornost za njenu sudbinu preuzima Petikat, umjetničko poduzeće u čije je temelje i ugrađen svjetonazorski model kojeg predlaže knjiga.

 

Kao član selekcijske komisije za odabir radova uvrštenih na bijenalnu Izložbu hrvatskog dizajna 1718, jeste li unatrag dvije godine primijetili određene tendencije koje ranije nisu bile prisutne? Ako da, kako biste ih objasnili? Je li bijenalna izložba napokon prevladala period “zasićenja” dizajnom vizualnih komunikacija? Kako ste rasporedili izbor među različitim rodovima dizajna?

 

Kad se nađete ispred četristotinjak radova u dvadesetak kategorija koje pokrivaju cjelokupan prostor dizajna, teško je u njima prepoznati tendenciju koja bi, kao rezultat suvremenih okolnosti, mogla označiti neku specifičnu dimenziju u razvoju cjeline ili pak pojedinih kategorija, pa kao takva biti uspoređena s onom od prije dvije godine, u kojoj je, uostalom, također teško bilo nazrijeti konkretnu tendenciju. Period zasićenja prostora dizajna kategorijom vizualnih komunikacija, ukoliko sam dobro shvatio, nije, a teško da i može jenjati, budući da je ona i dalje u društvu, životu, realnosti najzastupljenija. Što se tiče raznih rodova dizajna i žiri je bio sastavljen od predstavnika raznih rodova, no ta je heterogena skupina ipak djelovala posve unisono.

 

Grana dizajna u kojoj ste se kao profesionalac ponajviše istaknuli je tzv. editorial design, odnosno oblikovanje knjiga i časopisa. Tiskani magazini u Hrvatskoj su više-manje mrtvi u obliku u kakvom su nekoć postojali, dok su knjige (p)ostale istinsko “bojno polje” dizajnera/ica svih generacija te izvanrednih rješenja, usprkos svemu, ne manjka. Kad je riječ o “generacijama”, mislite li da postoje temeljne razlike u shvaćanju oblikovanja knjige između iskusnih imena, nadolazećih nada i svih između? Zašto? Ako ne, također zašto?

 

Kad uzmem u ruke neku knjigu, osim u vrlo rijetkim situacijama ili ako mi je rukopis otprije poznat, nisam u stanju procijeniti dob njena oblikovatelja. Možda je točno da su “mlade snage” u jednom trenutku prve primijenile takozvani “ovitak bez hrpta”, a možda i nije. Ukoliko kažemo da se u oblikovanju knjiga, kao i u svemu ostalom, stvari neprestano pomiču, rekao bih da se većina onih koji su aktivno uključeni u proizvodnju pomiče u skladu s tim tendencijama, bez obzira na dob. Zato što se s jedne strane radi o relativno čvrsto postavljenim okvirima, a ukoliko ih nema, onda se radi o pojedinačnim autorskim rješenjima. Stoga raspoznatljivu razdjelnicu u shvaćanju oblikovanja knjiga ne bih tražio u dobnoj kategoriji, nego bih s jedne strane stavio one gdje je dizajn u službi sadržaja, a s druge one kojima je sadržaj u službi dizajna.

 

Budući da se već niz godina bavite i likovnom kritikom, premda svoje eseje u području likovnosti ne nazivate nužno kritikama, jeste li bili u mogućnosti upotrijebiti specifičnosti svog pristupa u tom polju i na “vrednovanje” proizvoda dizajnera? Je li tako nešto uopće ostvarivo, odnosno na koje načine i u kolikoj mjeri se, prema vama, razlikuju kriteriji u evaluaciji ta dva bliska, no ipak različita područja vizualne kulture — umjetnosti i dizajna?

 

Kritika mora ostati svjesna činjenice kako objektivnost kao takva zapravo ne postoji, nego je ona ideal kojem se teži i kojem se približava svodeći subjektivnost na manju mjeru. Ta mjera često proizlazi iz nagodbi sa subjektivnošću drugih, budući da predmet istrage i nije mjerljiv konkretnim veličinama nego relacijskim kategorijama, pa se upravo neprestanim sučeljavanjem vlastite subjektivnosti tuđoj malo pomalo izgrađuje aparat. Taj bi se aparat trebao služiti principom u kojeg je ucijepljeno i neprestano izgrađivanje samog tog principa. Jedino je mehanizam što se neprestano preslaguje pogodan za primjenu na nestandardne formate koji zapravo i čine većinu suvremene likovne umjetnosti.

 

Budući da od samog početka sjedim na dvije stolice, jedem iz dva tanjura i pijem iz dvije čaše, odnosno paralelno egzistiram i u mediju koji bi po defaultu trebao biti namjenski i u onome koji to, također po defaultu, ne bi trebao biti, jednakim se kriterijima vodim i u njihovoj evaluaciji. No, slijedom principa neprestane izgradnje, u mehanizam procjene dizajna nužno je bilo uključiti i ključnu razliku s obzirom na umjetnost, a to je postojanje “naručitelja”.

 

Objavljeno: 28. rujna 2018.

https://dizajn.hr/blog/boris-greiner-moras-se-zaljubiti-u-materijal-da-bi-ga-svim-srcem-mogao-preporuciti/

Bilješka o autorici

Boris Greiner, rođen je 1959. godine u Zagrebu. Autorsko djelovanje započinje 1983. Zajedno sa Stanislavom Habjanom ostvaruje niz projekata u raznim medijima (grafički materijali, proza, performansi, izložbe, akcije i eksperimentalni filmovi) u okviru dvadesetogodišnjeg konceptualnog projekta Greiner & Kropilak Mailart Office. Od 1992. sa S. Habjanom i Danijelom Žeželjem djeluje u okviru umjetničke grupe Slipa Konfidenca. 2001. s S. Habjanom, D. Žeželjem i Borisom Cvjetanovićem osniva umjetničku radionicu Petikat. 2003. završava dvadesetogodišnji autorski projekt Greiner & Kropilak Mailart Office i otada uglavnom djeluje samostalno. Dosad je objavio sedam knjiga proze, ostvario dvadesetak samostalnih izložbi i performansa i snimio deset filmova. Profesionalno se bavi grafičkim dizajnom. Živi i radi u Svetoj Nedjelji.

 

KNJIŽEVNOST

Interkonfidental (sa S. Habjanom), proza, Faust Vrančić, Zagreb, 1999.

Pješakov gambit, roman, Petikat, Sveta Nedjelja, 2003.

Život na tavanu, kratke priče, Petikat, Sveta Nedjelja, 2007.

La Courbure / Zakrivljenost, Galerie L’Ollave, Rustrel, Francuska, 2010.

Osvojena područja – volumen 1, zbirka kritika, Petikat, Sveta Nedjelja, 2011.

Tajni agent Gan Flint, roman, Petikat, Zagreb, 2012.

Ona i on, roman, Petikat, Zagreb, 2013.

 

FILM & VIDEO

Divlji sanjač, 11’, kratki igrani, HRT, 1994. /Slipa Konfidenca/

Ekranizacija, 23’, video performans, Laboratorio Momiano, 2006.

Nikola i ja, video in progres, 2006. -

Ideja za film, 9’, kratki igrani, Petikat, 2006.

Novembar, 8’, eksperimantalni, Petikat, 2008.

Pola sata, 30’, eksperimentalni, Petikat, 2010.

La Courbure / Zakrivljenost, 18’, video, Petikat, 2010.

C’era una volta a Momiano, 12’, kratki igrani, Laboratorio Momiano, 2010.

No 22, 1’ 30”, video, Petikat, 2012.

Tajni agent Gan Flint, 85’, eksperimentalno/igrani, Petikat, 2013.

Pješakov gambit, 45', eksperimentalno igrani, Petikat, 2015.

SAMOSTALNE IZLOŽBE

Posljednja izložba, Galerija Događanja, Zagreb, 1984. /Greiner & Kropilak/

Rasprodaja, knjižara Quorum, Zagreb, 1985. /G & K/

Vsi evropski dnevi, Galerija Škuc, Ljubljana, 1986. /G & K/

A shuttle reservations, Galerija AM, Zagreb, 1988. /G & K/

Il Carnevale di Zagabria, Galerija Klub, Celje, 1988. /G & K/

Izložba posljednjih stranica, Galerija Događanja, Zagreb, 1988. /G & K/

Atrakcija Mjeseca, Akademija likovnih umjetnosti, Sarajevo, 1989. /G & K/

Einer & Krop u Gavelli, Dramsko kazalište Gavella, Zagreb, 1992. /G & K/

Al Pueblo! Un Numero Special!, Motovun, 1995. /Slipa Konfidenca/

Devet života, Centar za kulturu Trešnjevka, Zagreb, 1998/1999. /SK/

Interkonfidental, Gradska Knjižnica, Zagreb, 1999. /SK/

Dijalozi, Gradska čitaonica, Komiža, 2006.

12 R 37 – Izložba plakata, Galerija AŽ, Zagreb, 2007.

Život na tavanu, Galerija Križić Roban, Zagreb, 2007.

Neriješeno (s V. Žanić), Galerija Moria, Starigrad, 2007.

Petak prijepodne, Galerija Proširenih medija, Dom HDLU, Zagreb, 2007.

La Courbure / Zakrivljenost, Galerija AŽ, Zagreb, 2010.

Jesensko umjetničko društvo, Cista provo, 2012.

U očima drugih, Galerija Greta, Zagreb, 2013.

SKUPNE IZLOŽBE / izbor

Autorska čestitka, Galerija događanja, 1984. /G & K/

Timbres & Messages, Place Paul Comte, Toulon, 1986. /G & K/

Requiem in Croatia, Art radionica Lazareti, Dubrovnik, 1992. /G & K/

Zagreb in Copenhagen, Frue Plads, Copenhagen, 1993. /G & K/

Stara tiskara, Cvjetni trg, Zagreb, 1994. /G & K/

Izložba u tunelu, Mesnička 8 – Ilica 12, Zagreb, 1995. /G & K/

UNRAT, Galerie Tumb, Zurich, 1995. /G & K/

T.EST, izložba na Cvjetnom trgu, Zagreb, 1996. /G & K/

34. Zagrebački salon, HDLU, Zagreb, 1999. /SK/

Europe 2020, Gliptoteka, 2002. /G & K/

37. Zagrebački salon, Umjetnički paviljon, Zagreb, 2002. /SK/

BUK, Batina, 2004.

1:1, Dom HDLU, Zagreb, 2006.

Visura aperta, Momiano, 2006.

BUK, Tikveš, 2006.

10. ZGRAF, Dom HDLU, Zagreb, 2008.

Video Vortex, Split, 2009.

Vizura Aperta, Momiano, 2010.

Slika od zvuka, MKC Split; MSU Zagreb; Galerija Lazareti, Dubrovnik, 2011.

Kratki prizori, Galerija AŽ, Zagreb, 2011.

Nulta točka pogleda, Umjetnički paviljon, Zagreb, 2011.

Zajednička izložba, prostor Greta, Zagreb, 2011.

Etikete tumačenja, Galerija PM, Dom HDLU, Zagreb, 2012.

THT nagrada, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2012.

Simplon expres – povratak, Zagreb – Pariz, 2012.

Tu smo 3, MSU Istre, Pula, 2012.

Knjige umjetnika HR, Galerija Academia Moderna, Zagreb, 2013.

Nulta točka pogleda, Camera Austria, Graz, 2013.

NASTUPI UŽIVO

Dr Greiner & Mr Krop / Gospodar sjena, klub Gjuro 2, Zagreb, 1992. /G & K/

Hello Homeland, Varšavska ulica, Zagreb, 1993. /G & K/

The House is Where the Mouse is, Kulušić, Zagreb, 1993. /G & K/

Wrrrrrrrrrrr…, Kanonhallen, Copenhagen, 1993. /Slipa Konfidenca/

Blonde/n/Green, Frue Plads, Copenhagen, 1993. /G & K/

Strong Coffee, Frue Plads, Copenhagen, 1993. /G & K/

Human Weight Printer, Frue Plads, Copenhagen, 1993. /G & K/

Conflito Finale, Stara tiskara, Cvjetni trg, Zagreb, 1994. /SK/

Zabranjeno za odrasle, Casino Cezar, Čakovec, 1994. /SK/

Rex / Love is strong, Gjuro 2, Zagreb, 1995. /SK/

Homo volans, teatro Aquaviva, Montepulciano, 1996. /SK/

Osmijeh Majakovskog, multimedijalna predstava, Zekaem, Zagreb, 2001.

/ Lurie, Žeželj, Mokrović, G & K/

Predstavljanje projekta `Osmijeh Majakovskog`, (na poziv dr. Aleksandra Flakera), kongres evropskih rusista, Lovran, 2001. /G & K/

U obranu prirode Josepha Beuysa, Preradovićeva 5, Zagreb, 2003. /G & K/

Zakrivljenost, festival `Operacija: Grad`, Zagreb, 2005.

Dramatizacija, ‘6. festival prvih’, Zagreb, 2008.; ‘Dopust’, Split, 2009.

Passé Presént, Presént Passé, Simplon expres, Zagreb Pariz, 2012.

 

GRAFIČKA OBLIKOVANJA – izbor od 2006.

Galerija Waldinger, grafička oprema izložbi (katalog, pozivnica, plakat – 15 izložbi), Gradske galerije Osijek, od 2005. do 2008.

Baranjska umjetnička kolonija, katalozi manifestacije, 2005, 2006, 2007, 2008, 2009.

Društvo arhitekata Zagreb, grafička oprema predavanja, događanja i izložbi (logo, plakati, pozivnice), DAZ, Zagreb, od 2007. do 2010.

Atelijeri Žitnjak, grafička oprema serije izložbi (katalozi, depliani, pozivnice, 30-ak izložbi), Zagreb, od 2007. još traje

Kulturna i prirodna baština Hrvatske, grafička oprema manifestacije (plakati i pozivnice), Gradske knjižnice, Zagreb, od 2008. – još traje

Igor Rončević, monografija, Meta, Zagreb, 2009.

Studio BF, monografski katalog izložbe u Muzeju arhitekture, Zagreb, 2009.

Vedran Šamanović, knjiga/katalog izložbe u MMSU, Rijeka, 2009.

Fotosuveniri, knjiga fotografija Jasenka Rasola, MeandarMedia, 2009.

Balon, grafička oprema predstave, Teatar Exit, Zagreb, 2009.

Ništa, grafička oprema plesne predstave, Marmot, Zagreb, 2010.

Ritam & Riff, grafička oprema CD-a i knjižice, Zagreb, 2010.

Zimski vrtovi, knjiga fotografija J. Rasola, MendarMedia, Zagreb, 2010.

Hrpa, grafička oprema izložbe Đorđa Jandrića, Gliptoteka HAZU, Zagreb, 2011.

Pogled otpora, katalog i plakat izložbe Kate Mijatović i Vlaste Žanić, MSU, Zagreb, 2011.

Slabost, snaga, grafička oprema izložbe Alema Korkuta, Gliptoteka HAZU, Zagreb, 2011.

Dodiplomsko obrazovanje, grafička oprema i prijelom autorske knjige Siniše Labrovića, Istambulsko bijenale, 2011.

Vlasta Žanić – naći se sa sobom, monografija, Meta, Zagreb, 2011.

Simultani govor, umjetnička monografija Dalibora Martinisa, Zagreb, 2011.

Sedmica, grafička oprema (logotip, serija plakata, pozivnica, interijer) za kafić “Sedmica”, Zagreb, 2011.

Badurina u MUO, grafička oprema izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt, Zagreb, 2012.

Mali bar, grafička oprema (logotip, pozivnice, interijer, oblikovanje podmetača) za lokal “Mali bar”, Zagreb, 2012.

Esplorazioni interiori e legami sociali, katalog filmske retrospektive Dana Okija, Cinema Film studio, Rim, 2012.

Marjan Molnar, pregled radova 1998. 2008, monografija, Meandar, Zagreb, 2012.

Tekstovi, knjiga umjetnika – Mladen Stilinović, Zagreb, 2012.

Izabrani snovi, knjiga umjetnika – Kata Mijatović, Pleh, 2012.

Tajni agent Gan Flint, grafička oprema filma, oblikovanje i prijelom knjige, Petikat, Zagreb, 2013.

Hrvati u ledenom zagrljaju Artika, grafička oprema izložbe u Tehničkom muzeju, Zagreb, 2013.

Bijeli radovi, knjiga/katalog, plakat i pozivnica izložbe M. Stilinovića u Galeriji Zuccato, Poreč, 2013.

Do kosti, grafička oprema predstave, Plesni centar & Marmot, Zagreb, 2013.

Hrpa Pessoa, grafička oprema izložbe Đorđa Jandrića, Galerija Keršovan, Šibenik, 2013.

55 godina žičare Sljeme, grafička oprema izložbe u Tehničkom muzeju, Zagreb, 2013.

Zoran Pavelić – politički govor je suprematizam, monografija, Pleh, Zagreb, 2013.

Vječna vatra gnjeva, umjetnička monografija Dalibora Martinisa, Zagreb, 2013.

0 iz vladanja, monografija uz retrospektivnu izložbu Mladena Stilinovića, MSU, Zagreb, 2013.

Preživjeti grad, grafička oprema izložbe, Muzej grada Splita, 2013.

Dossier Žitnjak, knjiga uz 10 godišnjicu Atelijera Žitnjak, 2014.

Motto, slogani, izjave, plakati, umjetnička monografija G. Trbuljaka, 2014.

Pucanj ispred, zbirka poezije D. Harmsa i grafička mapa D. Žeželja, 2014.

Golub na grani, fotomografija M. Ercegovića, 2014.

137. Pisci na mreži, 25. rujna (srijeda) 2024. u 17 sati: Hana Lukas Midžić

 

Gošća 137. programa Pisci na mreži bit će kiparica i spisateljica Hana Lukas Midžić, koja podsjeća da: „Puno je umjetnika, a prilika puno manje. Moraš ih sam stvarati. Korisno je biti fleksibilan, otvarati se prema interdisciplinarnosti, udruživati se, javljati se na natječaje, pisati projekte. To je naša stvarnost i kolegijalnost je nužna. Umjetnost je sve manje romantična vizija o umjetniku boemu, koji je od jutra do mraka u ateljeu i čeka da bude otkriven.“ Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Hanom Lukas Midžić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Hanom Lukas Midžić, odnosno njezini tekstovi, rad i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Hani Lukas Midžić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Poveznice

Detaljna biografija

https://www.facebook.com/HanaLukasMidzic/about_details

 

Videoradovi

https://www.youtube.com/watch?v=0V2s1fqtEVQ

https://www.youtube.com/watch?v=MqreGqqBg94

https://www.youtube.com/watch?v=te418gSMZwg

 

Internetske stranice, članci, razgovori:

https://utkanopodkozu.wixsite.com/o-projektu/u-potrazi-za-zenstvenim

https://www.zeneimediji.hr/kiparica-hana-lukas-midzic-skulpturama-sam-progovorila-o-hipertrofiji-kucnog-veseraja-sto-nam-je-lakse-to-si-gomilamo-vise-posla/

https://slobodnadalmacija.hr/kultura/ostalo/hana-lukas-o-ja-gore-ti-dolje-svadali-smo-se-oko-krumpira-a-sad-zajedno-izlazemo-evo-ide-to-bez-svadanja-1339409

https://www.vecernji.hr/kultura/bracni-par-midzic-u-pogonu-jedinstvo-predstavio-prvu-zajednicku-izlozbu-1630191

https://slobodnadalmacija.hr/split-i-zupanija/split/vizualna-umjetnica-hana-lukas-midzic-plakala-sam-dok-sam-gledala-kako-sijeku-stabla-na-marjanu-1069410

 

https://www.unist.hr/slavlje-umjetnosti-ljubavi-i-humora-na-otvaranju-izlozbe-ja-gore-ti-dolje-bracnog-para-akademskih-kipara-hane-lukas-midzic-i-ivana-midzica/17561

https://www.unist.hr/otvorena-izlozba-oblik-gesta-trag-u-sveucilisnoj-galeriji-vasko-lipovac/9277

https://slobodnadalmacija.hr/kultura/slikarstvo/hana-lukas-midzic-s-nekoliko-desetaka-ilustracija-obogatila-je-roman-natase-govedic-o-ofeliji-ali-nije-htjela-crtati-lik-nego-sistematizaciju-ludila-1014430

https://kulturpunkt.hr/podcast/audio/audio-vodstvo-ja-gore-ti-dolje/

https://www.mixcloud.com/yammatFM_shows/yayino-gnijezdo-73-hana-lukas-mid%C5%BEi%C4%87-i-ivan-mid%C5%BEi%C4%87/

https://slobodnadalmacija.hr/kultura/knjizevnost/anita-i-hana-su-autorice-sjajne-slikovnice-plavo-stablo-izazivalo-je-reakcije-ljudi-i-to-je-nesto-sto-ostaje-jako-je-vazno-za-djecu-da-to-osjete-kao-dio-svog-kulturnog-identiteta-1106542

 

Dodaci

Hana Lukas Midžić, Svaštara, 2011.

Hana Lukas Midžić, Dnevnik samoizlječenja, 2020.

Hana Lukas Midžić,Vječni oporavak, 2021.

Hana Lukas Midžić, Vječni oporavak, fotografija, 2021.

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Kiparica Hana Lukas Midžić:

Skulpturama sam progovorila o hipertrofiji kućnog vešeraja, što nam je lakše, to si gomilamo više posla

Piše: Ivana Perković Rosan

 

Akademska kiparica Hana Lukas Midžić ujedno je i asistentica u umjetničkom području na Odjelu za nastavničke studije u Gospiću Sveučilišta u Zadru. Ona je i autorica slikovnica poput ‘Vrijeme je za basnoslovke’ i ‘Opet!Basnoslovke’, ilustrirala je niz knjiga te je bila jedna od ilustratorica na knjizi ‘Ikone: Neustrašive žene’ koje su promijenile Hrvatsku.’ Na nedavnoj izložbi ‘Ja gore, ti dolje’ u splitskoj Sveučilišnoj galeriji na duhovit način je kroz svoja djela progovorila i o položaju žena u društvu, a trenutno s Ivanom Ognjanovac vodi radionicu u sklopu projekta ‘Žensko nasljeđe-intimni prostori u ulozi svjedočanstva zajednice’. O njenom radu, radionici kao i o položaju žena razgovarali smo s ovom svestranom i kreativnom Splićankom.

 

U tijeku je drugi ciklus radionica u sklopu projekta ‘Žensko nasljeđe-intimni prostori u ulozi svjedočanstva zajednice’ u organizaciji Centra za ženske studije i Etnografskog muzeja. Možete li malo više reći o radionici, sudionici uče o izradi zidnjaka?

Radionica izrade zidnjaka koju vodimo kolegica umjetnica Ivana Ognjanovac i ja ovih nekoliko subota u Etnografskom muzeju nije klasična radionica rukotvorina nego suvremeni odgovor na starinsku formu. Zidnjak je, najjednostavnije rečeno, komad bijele tkanine na koju se veze više-manje jednostavan linijski crtež i uz njega neka poruka i tu se zapravo nema puno što učiti o izradi: igla i malo deblji konac u ruke i ajmo! Ivana je tu na svome. Među našim polaznicama na ovoj radionici ima žena koje su ozbiljne vezilje, znaju više od nas. Međutim, kreativni zadatak u kojem se očekuje da one iz svog iskustva generiraju i misao i popratnu sliku je za neke od njih bio izazov i tu im je bila potrebna naša umjetnička metodologija i podrška. S Ivanom sam se umjetnički sjajno sporazumjela još kroz nedavni zajednički projekt “Utkano pod kožu” koji su pokrenule Mare Šuljak i ona, a te utkanosti su nas povezale i s organizatorima ovih radionica. Prepoznale smo se upravo po crpljenju inspiracije iz svakodnevnice i intime, često dotičući žensko naslijeđe. Vjerujemo da smo kroz neformalno druženje polaznice ove naše radionice uspjele uputiti ili ohrabriti kako da iz oluje vlastitih ideja izvuku onu jednu, dostojnu za njihov suvremeni zidnjak.

 

Najpoznatiji zidnjaci su patrijarhalnog tona tipa “Kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori”, kakve su poruke zidnjaka nove generacije?

Da, tradicionalni zidnjaci bi se mogli nazvati i “kućnom propagandom”, platnenim plakatima s parolama koje su žene uglavnom podsjećale gdje im je mjesto i koja im je uloga u domaćinstvu, a zanimljivo je da su ih izrađivale same žene. Većinom su u nekim simpatičnim rimama, ima ih duhovitih, dvosmislenih, prpošnih, ali uvijek unutar patrijarhalnih okvira. Kakav je bio taj okvir, savršeno se vidi i na spomenutoj izložbi “Intimni prostori svakodnevnice” u Etnografskom muzeju uz koju se veže ova radionica, a koju svakako preporučam razgledati uz stručno vodstvo. Na pitanje o zidnjacima nove generacije nema jednog odgovora. Ivana i ja bile smo jasnog stava da polaznicama ne želimo nametnuti neke “opće” ideje za koje mi smatramo da bi trebale vrijediti za suvremene žene, nego da ćemo znatiželjno i zdušno dočekati njihove zamisli kad sve skupa sjednemo u svojevrsno suvremeno sijelo. Kad sam ih pitala da same pokušaju riječima opisati kakvi su njihovi zidnjaci, odgovorile su ukratko: direktni, iskreni, duhoviti. Ja bih još dodala da su svojim zidnjacima pokazale nježnost prema sebi i dale si razne dozvole, što je također vrsta emancipacije. Na našoj radionici nisu se našle žene koje se suočavaju sa stravičnim traumama ili životnim ugrozama – vjerojatno bi tada njihovi zidnjaci bili borbeni i drski, možda mračni i ironični… Nadam se da bi u svakom slučaju bili samosvjesni i hrabri.

 

Zidnjaci na izložbi “Intimni prostori svakodnevnice”

 

Krajem prošle godine ste imali izložbu ‘Ja gore, ti dolje’ u splitskoj Sveučilišnoj galeriji. U biti riječ je o dvije izložbe, na prvom katu bila su Vaša djela, a u prizemlju djela Vašeg supruga Ivana Midžića. Na izložbi kroz svoja djela progovarate na šaljiv način i o položaju žena pa tako između ostalog rad ‘Moja mama je mumija’, predstavlja ženu koja se davi u vešu kojeg treba oprati…

Društveni položaj žena se i deklarativno i realno drastično promijenio u zadnjih sto godina, dobro se ponekad podsjetiti kako je nekad bilo i kako je došlo do te promjene. Međutim, u nekom podtekstu su društvena očekivanja od žena toliko duboko ukorijenjena, toliko tvrdokorna, da mi i dalje same trebamo ulagati puno truda oko razbistravanja vlastite slike o tome. Na primjer, na ovoj izložbi u Etnografskom možete čuti kolika je bila važnost prvih veš-mašina za žene, a ja sam svojim skulpturama progovorila o hipertrofiji kućnog vešeraja. Što nam je lakše, to si gomilamo više posla. Kako Ivan i ja ravnopravno sudjelujemo u kućanskim poslovima, sumanuto je da sam veš doživljavala svojom obavezom. Monopolizirala sam tu frustraciju, ali sam se zato našalila na svoj račun disalicom na skulpturi “Moja mama je mumija” unutar moje izložbe “Žena, špilja, fotelja”.

 

Dugo vremena ste izbjegavali zajednička izlaganja, a onda ste u zadnje dvije godine imali dvije zajedničke izložbe?

Ivan i ja smo dobar tim još od studentskih dana, podržavamo se i razumijemo i dajemo si prostora za rad, ali odavno smo shvatili da su naše energije pri radu potpuno drugačije: On je strašno brz i spretan, nekad ishitren, što mene iživcira, ja sam sporija, opreznija, znam se dugo premišljati, što njega iživcira. Zato smo odlučili da je najbolje da se držimo svaki svoga posla i izraza i uplićemo se samo na zahtjev onog drugoga. Uvjet za izložbu bio je da izlažemo svatko svoje radove u odvojenim prostorima, svatko na svome katu. Za svaki slučaj i za mir u kući. Tako je i u kuhinji, kad jedan od nas kuha, drugi se ne približava.

 

Predugo se kiparstvo smatralo muškim zanimanjem, kakva je situacija sada u Hrvatskoj za kiparice?

Danas se na kiparstvo jednako upisuju i žene i muškarci, nema neke razlike. Ni kiparski materijali više nisu samo kamen, bronca i drvo, a imamo i toliko alata za koje više ne treba sila, pa su argumenti o fizičkim predispozicijama odavno nevažeći za izbor tog zanimanja. Neko vrijeme sam mislila da je ženama nakon studija teže, a onda sam došla do zaključka da je svima jednako teško, kako u Hrvatskoj, tako i vani. Puno je umjetnika, a prilika puno manje. Moraš ih sam stvarati. Korisno je biti fleksibilan, otvarati se prema interdisciplinarnosti, udruživati se, javljati se na natječaje, pisati projekte. To je naša stvarnost i kolegijalnost je nužna. Umjetnost je sve manje romantična vizija o umjetniku boemu, koji je od jutra do mraka u ateljeu i čeka da bude otkriven. Posebna priča je zastupljenost radova ženskih umjetnica u muzejskim fundusima i to se konačno aktualizira.

 

Tijekom školovanja proveli ste semestar u SAD-u, točnije u Pennsylvaniji, kakva su Vaša iskustva, jeste li primijetili da je tamo drukčiji položaj žena u odnosu na našu kulturu?

Mogu reći da je i tamo na kiparstvu bilo studentica i u tom smislu nisam osjećala neku veliku razliku u odnosu na zagrebačku akademiju. Ono u čemu sam vidjela konkretnu razliku je to da smo se mi tad na kiparstvu više bavili formom, a oni pričom i osobnom simbolikom, a to se odrazilo na moje kasnije stvaralaštvo – počela sam ispreplitati ta dva pristupa. Što se tiče položaja žena, zapravo se sustavno ne bavim time, ali zaključujem da ne možemo generalizirati: SAD je ogromna zemlja, toliko je razlika između pojedinih država, američkog juga i sjevera, istoka i zapada, ruralnih i urbanih područja, obiteljskih tradicija. Uostalom, kao i kod nas, a koliko smo manji. U svakom slučaju, internet nam sada daje uvid u položaj žena u raznim kulturama i u odnosu na druge možemo vidjeti što imamo, što smo postigle, što još možemo postići, isto kao i što možemo izgubiti.

 

Uz kiparstvo bavite se i ilustracijom, a imate i nekoliko objavljenih autorskih slikovnica, po čemu pamtite rad na slikovnicama?

Rad na autorskoj slikovnici je kao mala režija u kojoj ti stvaraš tekst i slike, iznosiš priču, usmjeravaš pogled čitatelja, određuješ ritam listanja stranica… Sam rješavaš sva moguće nedoumice, ali i odgovaraš za svaku kreativnu odluku i to je ozbiljan i divan zadatak. Meni su jednako drage i suradnje na slikovnicama gdje sam ja ilustratorica koja odgovara na tuđi tekstualni predložak. Tu se treba znati dijaloški postaviti, uskladiti se sa očekivanjima autora teksta (i izdavača), ostati svoj i ponuditi svoje rješenje, staloženo primiti moguće primjedbe, konstruktivno ispregovarati što je najbolje za slikovnicu… To je odlična vježba iz komunikacije i trening za ego.

 

19. ožujka 2024.|Kultura

 

Bilješka o autorici

Hana Lukas Midžić rođena je u Splitu 1980. Diplomirala je kiparstvo u klasi prof. Šime Vulasa na Akedemiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2002. Za vrijeme studije provela je semestar na Indiana University of Pennsylvania, Sculpture Department pod mentorstvom dr. Jamesa Nestora. Svoje polje interesa u umjetnosti nalazi i gradi kao vizualna umjetnica ponajprije u kiparstvu, ilustraciji, a zatim i interdisciplinarnim formama koje uključuju oblik, materijal, znak, riječ i/ili pokret. Redovito priređuje samostalne i sudjeluje na skupnim izložbama, a iza sebe ima i nekoliko objavljenih autorskih slikovnica za djecu i jednu knjižicu autobiografskih zapisa za odrasle. Kao samostalna umjetnica dugi je niz godina surađivala s umjetnicima iz različitih umjetničkih područja, raznim umjetničkim organizacijama, knjižnicama i kulturnim centrima u osmišljavanju i provođenju različitih programa suvremenih umjetničkih praksi te neobičnih izvedbenih i izložbenih formata. Od 2022. zaposlena je kao asistentica u umjetničkom području na Odjelu za nastavničke studije u Gospiću Sveučilišta u Zadru, ali i dalje rado umjetnički svaštari.

 

134. Pisci na mreži, 17. travnja (srijeda) 2024. u 17 sati: Žarko Paić

Gost 134. programa Pisci na mreži bit će Žarko Paić, filozof koji se umnogome bavi temama i problemima koji nas dodiruju ili se odnose na naš rad i na naše živote, a Europa je samo jedna od njih: „Kultura je u Europi već odavno pretvorena u 'muzealiziranu historiju' koja se izvrsno marketinški prodaje kao turistički brand. Ali, s tim pojmom danas se više ništa ne može jer se njegova rastezljivost odnosi podjednako na stvaratelje novih vrijednosti i na njihove razaratelje.“ Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru sa Žarko Paićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Žarko Paićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Žarku Paiću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

https://pustopoljina.net/tag/zarko-paic/

https://www.tportal.hr/kultura/clanak/zasto-je-david-bowie-bio-tako-mocan-i-vazan-umjetnik-20160112

https://radiogornjigrad.blog/2023/07/05/drazen-katunaric-sunce-i-mahnitost-paiceva-knjiga-o-artaudu/

https://lupiga.com/intervjui/intervju-zarko-paic-nalik-smo-mahnitome-uliksu-koji-se-vrti-u-krugu-vlastitih-fantazmi

https://www.matica.hr/vijenac/624/sloboda-u-raljama-oligarhije-27479/

http://www.prometej.ba/clanak/kultura/ljudi-i-knjige/zarko-paic-neiskazivost-o-misljenju-kao-pisanju-4487

Autorova internetska stranica i englesko izdanje portala časopisa Tvrđa

https://zarkopaic.net/

https://tvrdja.com/

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

ŽARKO PAIĆ

Nalik smo mahnitome Uliksu koji se vrti u krugu vlastitih fantazmi

Razgovarala: Tatjana Gromača

 

Nedavno je, u izdanju zagrebačkog nakladnika Litteris, objavljena knjiga Žarka Paića, filozofa, sociologa i politologa, profesora estetike, teorije znanosti i novih medija na Sveučilištu u Zagrebu, Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja. Ova se knjiga doživljava, kako izdavač napominje, kao „kapitalno djelo o razmjerima vladavine neoliberalnog kapitalizma u području informacijske ekonomije, oligarhijskog političkog poretka i postmoderne kulture spektakla“.

Žarko Paić, inače i glavni urednik časopisa za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti Tvrđa, autor je brojnih djela, među kojima se izdvajaju Politika identiteta, Sloboda bez moći, Posthumano stanje, Slika bez svijeta, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Totalitarizam? … Upravo objavljena studija Doba oligarhije u sebi prožima istraživanja o političkoj budućnosti Europe sa stajališta njezina promišljanja iz pojma kulture, „političke teologije“ i novih pokušaja filozofije politike i političkih znanosti u radovima nekih od značajnih europskih filozofa, podastirući ujedno jedan ozbiljan i temeljit presjek, sliku stanja današnjeg života i čovjeka. 

 

Način na koji „jedrite“ kroz suvremenu filozofsku misao, i onu najaktualniju, i kako je povezujete s vlastitim analizama u interpretaciji trenutne slike svijeta, i svijeta koji je nadolazeći, impresivan je. Kako vidite sebe kao filozofa? Niste filozof – interpret, ili samo sveučilišni profesor i tumač, niste antifilozof, poput Nietzschea, Kierkegaarda, Wittgensteina ili Lacana, koje spominjete u svojoj, obimnoj i važnoj knjizi. Po obrazovanju i obuhvatnosti pogleda ste filozof, sociolog, politolog, bavite se i teorijama estetike… Kako vidite, gdje smještate vlastiti teorijski rad, kako biste ga približili čitateljima koji nisu toliko upoznati sa onim što radite?

Filozofija je događaj slobode iz biti mišljenja. Bez vlastita udjela u tom događaju otvorenosti, kada se zbiva ono isto što povezuje kazivanje jezika i bljesak svijeta, sve ostaje pusto i prazno. Štoviše, bez egzistencijalnoga odgovora pojedinca na pitanje o mogućnostima povijesnoga bitka i njegove radikalne promjene ne postoji razlog za smisleno življenje. Filozof je rijetka biljka. Živi na samotnim vrhuncima i razvija se u izdvojenosti od masa, govorio je Nietzsche. U mojem slučaju stvari stoje ovako. Nikad me nije zanimala dioba i „uskladištenje“ onoga što činim u mišljenju suvremenosti u neke datoteke klasično poredanih disciplina. Uostalom, sve je to već rastemeljeno u djelima Marxa, Nietzscha i Kierkegaarda, a potom u 20. stoljeću u Heideggera i Wittgensteina, te naposljetku u slučaju najbližih svjedoka ulaska u doba tehnosfere kao što su to Deleuze, Simondon i Flusser. Što znači misliti vlastito vrijeme ako ono više nema značajke linearnosti i protjecanja, nego slučaja, kaosa i nastanka novoga iz duha tehno-genetske konstrukcije? Možda se odgovor skriva u pitanju o karakteru tog i takvog „vremena“. Ono, naime, sabire u sebi autentičnost „egzistencije“ pojedinca i vulgarnost „masovnoga“ društva spektakla. No, ova je razlika tek prividna. Čitav ustrojeni poredak neoliberalnog globalnoga kapitalizma zadire u našu „privatnost“ i „intimu“. Tako se stvara perverzna potreba za onim što je Baudrillard najbolje opisao u eseju „Ekstaza komunikacije“ – za interaktivnom samoćom. U društvu bez neposredne druževnosti i solidarnosti život postaje umreženim događajem ravnodušnosti spram Drugoga, njegovih patnji, nedaća i rijetke životne sreće. To je nova „tragedija“ ovog doba. Naime, ono više nema svoje filozofe nalik onima u prethodnim razdobljima povijesne brige za smisao egzistencije. Svi smo postali hibridni navjestitelji „nove apokalipse“. Ali to ne znači nikakvu kozmičko-planetarno-ljudsku propast. Naprotiv, apokalipsa je postala naša sadašnjost. Nisam „interpret“ ni klasičnih ni suvremenih djela u smislu povođenja za pokornošću nekom „izmu“, orijentaciji i teorijskoj školi. Tko misli da može razumjeti ovo „doba tehnosfere i oligarhije“ bez cjelovitog uvida i pristupa samoj stvari, taj ne shvaća gdje živi i što je primarna zadaća suvremene filozofije. Za razliku od logike sustava i cjeline u Hegela, ovo što preostaje nama suvremenima jest razračunavanje s duhom razorne pseudo-sinteze. Treba napustiti iluziju da je mišljenje suvremenosti tek dijagnostička mappa mundi na kojoj se nalaze ucrtani protumačeni putevi glavnih „zvijezda“ i njihova „kategorijalnoga pasijansa“. Ako ne stvorite vjerodostojan put vlastitih duhovnih „neuroza i strasti“, te ako iza toga ne stoji vodeći pojam s argumentiranim vlastitim potpisom, sve se čini uzaludnim. Jezik kao kazivanje mišljenja predstavlja posljednji prostor slobode u okružju apsolutne vladavine tehnosfere kao digitalne slike i njezinih varljivih sjena. Biti i pisati znači isto. Kazivati i biti ne znači odbaciti govor u javnome prostoru čak i kad je govorenje istine unaprijed osuđeno na poraz. Posljednji Sokrat 20. stoljeća bio je češki filozof Jan Patočka, istinski disident i žrtva totalitarnoga komunizma. Njegov projekt „brige za dušu“ kojim se bavim u knjizi „Doba oligarhije“, unatoč slabosti i nemoći u krajnjem ishodu, preostaje više od moralnoga imperativa kako za ovo što jest „danas“, tako i za ono što će doći „sutra“.

 

Spoznaje koje širokim i temeljitim promišljanjima današnjega svijeta dajete na uvid čitatelju, pozivajući se istovremeno i na mnoge duhovne, filozofske i druge autoritete, ne djeluju optimistično, ne ostavljaju današnjem čovjeku, onome koji još donekle ustrajava na vlastitoj misaonosti i distanci od „proždrljivosti“ svjetskih događanja puno prostora. Prije bih kazala da se čovjek nakon čitanja „Doba oligarhije“ osjeća kao ukopanim. Kuda krenuti? To je posljedica izravnoga suočavanja s onime što se u knjizi iznosi. Primjerice, teze poput: „Kontrola budućih procesa stvaranja događaja pretpostavlja postojanje kriza i osvajačkih ratova niskoga intenziteta i visoke entropije“. Ili: „Svi su politički poreci danas u službi transnacionalnih korporacija. To znači da su oligarhija i korporacija bit umreženih društava kontrole. Korupcija otuda nije anomalijom u sustavu“., „Živimo trajno na rubu kaosa“…

Točno, „ukopanost u mjesto“ – to je nešto poput neotklonjive nužnosti naše egzistencije u svijetu nakon kraja moderne. Umjesto otvorenosti u svim smjerovima, kao da nas neka čudovišna tamna tvar ujedno mami i guta. Što označava taj alegorijski pristup svijetu kao događaju otvorene zatvorenosti smisla i cilja povijesti? Možda samo to da se valja kloniti lažnih utopija koje je, uostalom, i sam Marx bezobzirno raskrinkavao kao zavodljive iluzije nepodesne za radikalni obrat svijeta. Umjesto toga potrebno je sagledati zašto se suvremeno doba odvija u znaku vladavine svojevrsne distopije kognitivnoga kapitalizma. A u njemu tehnosfera suvereno vlada kao temeljna struktura nad okolinom i životom. Ne zaboravimo: filozofija je nastala u iskonu Grka s nakanom da se prevlada bezdan ili jaz između bitka i mišljenja. Utoliko je naša „sudbina“ u težnji da se nosimo s težinom trajnih kriza. No, zadaća mišljenja nije istovjetna pozivu futurologa ili new age vrača-gataoca, niti, pak, pseudo-religioznoj ekstazi nadolazeće zajednice apsolutne pravednosti i jednakosti. Filozofi nisu sekularni fundamentalistički gurui niti akademski ovlašteni propovjednici Sudnjega dana. Ponajprije, teorijska analiza mora biti vjerodostojna i strogo izvedena čak i kad su joj pojmovi satkani od metafora, slika, fluidnih jezičnih iskaza bližih poeziji negoli pozitivnim znanostima. Zbog toga je ta „ukopanost“ o kojoj govorite početak onoga što je možda jedino spasonosno. Nema mogućnosti nastanka novoga svijeta bez mišljenja koje mu pripada i to ne kao njegov ideologijski ures, već kao istinska kritika i odgovor na pitanje: zašto se na kraju metafizički proigrane povijesti nalazimo u stanju postimperijalne suverenosti gdje se više ne radi o povratku u rajsko stanje polisa i republike? Ono što se pokazuje našom jedinom stvarnošću jest izbačaj u „veliki prostor“. U tom se prostoru zbiva totalna mobilizacija tehno-znanosti, politike, ekonomije i kulture. Drugim riječima, logika beskonačnosti i bezmjerja, neograničenosti i planetarnosti postaje našom sudbinom. Suočiti se s tim izazovom znači „danas“ pokušati misliti svijet, ali ne više polazeći od njegovih dovršenih povijesno-vremenskih epoha. Nalik smo mahnitome Uliksu koji se vrti u krugu vlastitih fantazmi. Nije slučajno Joyce u spisu „Finnegans Wake“ došao do krajnjih granica jezika u kazivanju ove bitne nelagode života na kraju povijesti. Sve dolazi iz ideja računanja, planiranja i konstrukcije onog što u jednoj svojoj knjizi nazivam posthumanim stanjem, a određuje ga moć neljudskoga u formi umjetne inteligencije, robotike, genetskoga inženjerstva i biokibernetike. Svijet u kojem živimo nije više „svijet“ kao otvoreni prostor-vrijeme slobode. To je mreža nastajućih međusobno povezanih događaja. U nju smo uronjeni bez središta i rubova. Neodređeni rizomatski prostor „ukopanosti“ koji se rasteže u svim smjerovima kao brzina transformacije kapitala iz sfere potrošnje u mediosfer i tehnosferu otima nam dah. Nema više postojanoga „reda“ i „poretka stvari“. Na djelu je tek kibernetička logika stvaralačkoga kaosa u složenosti sustava s kojim ljudska egzistencija postaje projekt izbačaja u makro-i-mikro svemir.

Možemo li ipak kazati da filozofska, sociološka, politička teorija ima za cilj odnositi se prije svega na karakter totaliteta, sveukupnosti stvari i pojava, i onoga kako se to referira na čovjeka, a da u zbiljskoj stvarnosti postoji puno tzv. „propusnih mjesta“, kakva se ovakvim ili sličnim viđenjima opiru? Odnosno da smo sami sposobni vlastitom voljom kreirati takva mjesta i ustrajavati na njihovom održanju – vaša knjiga je također potvrda tome. Dehumaniziranost i dezorijentiranost su snažnije značajke današnjega svijeta, ali, kako kaže citat Waltera Benjamina kojega navodite u uvodu knjige, „Samo zbog onih beznadnih, nada nam je dana“.

Svakako, postoje još uvijek i neočekivano nastajuće rupe u mreži. Ako imamo zrno intuicije i grumen kreativnoga znanja da ih pronađemo, preostaje ipak ključno pitanje. Kamo to želimo izaći i u kakav „svijet“ ako je već sama mreža kao matrica ili univerzalna struktura, ono što se od Kanta naziva „sublimnim objektom“ stvarnosti, istodobno najbolji i najgori od svih svjetova? Dobro ste čuli: ne ili-ili, već i-i. U tome je problem ovoga „doba“ estetskoga nihilizma bez svijeta. U njemu je sve istodobno savršeno „dobro“ i užasno „loše“. Nigdje izvan „ovoga“ svijeta nema spasonosnoga otoka sreće i blaženstva. Mišljenje podaruje ovom životu i kad je sve nalik paklu dostojanstvo smislenoga življenja. Sve je u tome, sva ljepota, sloboda i moć onoga što još preostaje od veličine ljudskosti. Volja ili želja za promjenom stanja čini se „normalnim“ jer ne možemo zamisliti, inače, što bi to bila odredba ljudske slobode.

Prvo poglavlje knjige „Doba oligarhije“ nosi podnaslov „Europa i duhovni bitak u planetarno doba“. Briga za opstanak bitka Europe danas čini se ključnom, zajedničkom stvari za sve misleće i djelatne, koji u tom pojmu još prepoznaju određeni ideal. Ta briga polazi i temelji se, čini se, na trajnim preispitivanjima mišljenja i odluka, na pomnom odabiru sredstava, na kritičkome samopromatranju … To bi, jednim dijelom, moglo biti ono na što se i vi pozivate, citirajući češkoga filozofa i disidenta Jana Patočku, koji, u duhu Sokrata, ističe važnost ljudske „brige za dušu“?

Tekst o kojem govorite bio je izgovoren na međunarodnoj konferenciji časopisa Europski glasnik koncem 2014. godine. Kroz analizu tri pojma kao što su logos, imperium i apokalipsa, pripadnih izvornoj Grčkoj, carskome Rimu i kršćanstvu u srednjem vijeku htio sam pokazati kako se povijesno oblikovanje ideje Europe ne može izuzeti od njezine biti ili duhovnih izvora. A to su grčka filozofija, rimska politika i židovsko-kršćanska religija. U tekstu je, međutim, naglasak na kritičkoj analizi Husserlova teksta o krizi Europe, gdje pokazujem da veliki fenomenolog nije vidio problem u onome što je danas više nego očito i stoga gotovo nerješivo. Radi se o pojmu Drugoga kao stranca, nepriznatog građanina, imigranta i apatrida, čovjeka bez domovine, druge boje kože i drugih izvora kulturnoga identiteta. Nomadsko iskustvo življenja bez okrilja vlastite nacije-države europsko je iskustvo 20. stoljeća par excellence. Genocid nad Armencima i Židovima, etnička čišćenja i progoni obilježili su prošlo stoljeće, a sve se nastavlja i u 21. stoljeću s drukčijim metodama i ciljevima. Stoga je briga za dušu ujedno i briga za Drugoga koji biva nepriznat u svojem identitetu. Na taj se način mora preokrenuti mišljenje o europskome identitetu i dodati ono što su na kraju 20. stoljeća najodvažnije promislili Emmanuel Lévinas i Jacques Derrida uvodeći u optjecaj pitanje Drugoga i gostoprimstva, to jest „politike prijateljstva“. Europa nije zgotovljeni projekt jednom zauvijek. Sve se pojavljuje u procesu postajanja, u identitetu koji se stvara iz razlika ne samo između tzv. organskih ili urođenih naroda Europe, nego je mnogo više problem kako riješiti pitanje izbjeglištva i prognaništva s Bliskog Istoka, a da Europa ne postane tabor bezdušne ksenofobije i etnopluralizma pod izlikom straha od terora u ime Islama. Nema sumnje, Patočka je svojim mišljenjem i djelovanjem vjerodostojni „slučaj“ onog što je danas, nažalost, postalo profanirano kao što je to i pojam „brige za dušu“. Ne smijemo zaboraviti da je češki mislilac suprotstavio ovaj drevni sokratski nauk življenja kako političkome zatiranju slobode u realnome socijalizmu 20. stoljeća, tako i tehno-znanstvenoj revoluciji našeg doba. Čudovišno je samo to da njoj više ne trebaju filozofi i pjesnici, već jedino „inženjeri ljudskih duša“. 

 

„Najveća opasnost za Europu je umor“, kaže Edmund Husserl, govoreći o duhovnoj krizi Europe. Umor ne smije prekriti čovječansko poslanje Zapada, jer, kako podsjeća, - „samo je duh besmrtan“. 

Bez Husserla i njegovih predavanja o krizi Europe 1935/1936. godine ne bismo imali početak istinskog mišljenja o mogućnosti povratka Europe svojim bitnim počecima i smislu postojanja. To je mislilac koji nam je otvorio oči za nešto tako samorazumljivo, ali ujedno i skriveno. Mišljenje u formi filozofije i umjetnosti nasuprot znanosti razvilo se na vjerodostojan način u Grka kao početak uzdizanja iznad „barbarstva“ i biološke zadanosti života. Na jednom mjestu Husserl u raspravi na najradikalniji način pokazuje što preostaje ako duh, koji je stvorio Aristotela, a potom u novome vijeku Kanta i Goethea, svu tu veličajnu zapadnjačku civilizaciju humanizma i prosvjetiteljstva, poklekne pred zlogukim maršem „zoologije naroda“. Husserl pritom ima u vidu nadolazeći nacizam 1930-ih godina s njegovim mitom o „krvi i tlu“ te ne vidi ništa drugo protiv njegova masovnoga idolopoklonstva osim onoga što Europu čini iznimnim događajem povijesnog „duhovnoga bitka“. To je prava „filozofijska vjera“ u spasonosni obrat suvremenoga čovjeka. Umor danas ima karakter ravnodušnosti spram svega što uznemirava ljudsku egzistenciju. Koliko god da je stvar naizgled „hermetična“, na ovom se tlu rješava pitanje o smislu Europe. I nije nimalo neobično da, želite li nešto suvislo reći o smislu projekta Europe „danas“, ne možete prijeći olako preko Husserlova projekta koji nema nikakve veze s onim što je postala današnja Europska Unija, od prvotne zajednice za ugljen i čelik do birokratiziranoga stroja za proizvodnju „kriza“, budući da Europi nedostaje dvoje, prema mojem shvaćanju - koncept univerzalnoga političkog građanstva odnosno državljanstva, i civilna religija slobode s onu stranu urođene nacije-države. Nedostaje joj stoga univerzalni europski demos, dok ovaj nacionalno-kulturalni višak agresivnoga i isključivoga etnosa razara svaku mogućnost ostvarenja posljednjeg velikog projekta ovoga svijeta iz duha filozofijske brige za smisao života u zajednici slobodnih i jednakih naroda.

Vi kažete da „zahvaljujući sprezi znanstvenoga uma i političke moći Amerika preuzima novi 'duhovni lik'. Umjesto filozofije i umjetnosti, taj se lik pokazuje u nadomjestivosti života u potrošačkome nihilizmu masovne kulture.“ Odnosno, da se „bit Europe više ne pokazuje u filozofiji i umjetnostima“, već da je njena temeljna značajka danas „tehnoznanstvena kultura bezuvjetnoga napretka, čiji se program izvodi iz neoliberalne aksiomatike kognitivnoga kapitalizma“.

Tako je, Europa nije više nositelj „duhovnoga lika“ koji se odlikovao humanizmom i vjerom u bezuvjetni napredak i razvitak povijesti. Njezina se sveučilišta, doduše, još uvijek smatraju prestižnim. No, za razliku od Agambena i drugih ne smatram da je stvar u kulturi kao „biti“ europskoga projekta. Ono što Europi uistinu nedostaje jest radikalna politika demokratskoga obrata u globalno-planetarnim okvirima. Kultura je u Europi već odavno pretvorena u „muzealiziranu historiju“ koja se izvrsno marketinški prodaje kao turistički brand. Ali, s tim pojmom danas se više ništa ne može jer se njegova rastezljivost odnosi podjednako na stvaratelje novih vrijednosti i na njihove razaratelje. Kultura je danas u Europi na pola puta između „stila života“ i metapolitičkoga oružja zvanog Kulturkampf. Iako je izvorno pojam bio u rukama marksističke ljevice, danas njime kreću u „kulturalne ratove“ desničari s pozivom na obranu obitelji, domovine i vjere, pa je jasno što se događa kada kultura postaje novom ideologijom. Amerika se barem ne skriva iza mitova o prosvjećivanju Drugoga nadmoćnom kulturom, već se utemeljuje u ideji rimskoga republikanizma i imperija liberalno shvaćene slobode. I stoga je ključ za shvaćanje „doba oligarhije“ u političkome smislu američka vladavina u drugoj polovini 20. stoljeća do danas. Sve je to na kongenijalan način predvidio jedan francuski „konzervativni liberal“ poput Alexisa de Tocquevillea kad je još u 19. stoljeću najavio doba imperijalnih poredaka u stalnome sukobu za prevlast (Amerika vs. Rusija), što neminovno slijedi iz logike „velikoga prostora“. Međutim, ključ za razumijevanje ovoga nije ni u čemu drugome negoli u konceptu pragmatičnoga mišljenja i znanja kao know-how, što je omogućilo Americi da postane imperij neoliberalizma i oligarhijske politike s pozivanjem na sveto ime slobode poduzetništva i jednakosti šansi. Sveučilišta i think tank instituti odgovaraju potrebama korporativnoga kapitalizma za pragmatičnim znanjem inovacija i zato su i nadalje modelom „napretka“ i „razvitka“. Svaka bezglava kritika Amerike kao „carstva praznine i kiča“ samo je kulturni pesimizam Europe drugim sredstvima. Divnu je i provokativnu knjigu o tome napisao Baudrillard u putopisu „Amerika“. Na kraju knjige kaže i ovo: „Kultura, to je prostor, to je brzina, to je film, to je tehnologija. […] U Americi, film je istina zato što je sav prostor, čitav način življenja u znaku kinematografije. Ovaj rez, ova apstrakcija jest nešto za čime više ne treba žaliti: život je film.“

 

Na jednome mjestu u knjizi kažete kako borba između nacionalnoga partikularizma i kulturnoga univerzalizma nije samo političke naravi. Možete li to malo pojasniti? Postoji strah od gubitka suverenosti europskih nacija – država…

Strah se pojavljuje u svoja dva negativna lika: paranoje i histerije. Oba su straha karakteristična za masovne pokrete kraja 20. stoljeća. To više nije masa s kojom su na vlast došli totalitarni pokreti fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma. Sada je obrat u tome što masa nije nikakva amorfna struktura koju se može slijepo voditi i manipulirati njezinim osjećajima i doživljajima prijetnje od Drugoga kao figure arhetipskoga neprijatelja. Današnji su masovni pokreti poput zagovornika zabrane pobačaja u Poljskoj ili tzv. politike suverenizma s Orbánom u Mađarskoj, svi ti desni populizmi hibridnoga tipa, a tako i „konzervativna revolucija“ u Hrvatskoj kao smjesa metapolitike neofašista, desnih liberala i neokonzervativaca, ponajprije usmjereni protiv ideje Europe kao nadnacionalne zajednice federativnoga tipa. Oni smatraju da se time ugrožava vjekovni nacionalni identitet i „stil života“ starih nacija-država. Od Brexita do „suverenizma“ istočne Europe nije stvar tek u kritici Europe kao „tvrđave i tamnice nacija“, nego u zahtjevu za vladavinom koja iziskuje umjesto koncepta naroda kao demosa moć kulturno-homogenoga etnosa. Zbog toga je sve u znaku „bijede malih naroda“. Strah od tzv. „velike Europe“ i gubitka suverenosti najprije ima formu paranoje, a tek onda prelazi u histeriju kao novu politiku nacionalne homogenizacije. Pogledajte kako Orbán određuje put istočne Europe i tzv. neliberalnih demokracija, što je besmisao jer je demokratska vladavina u Europi već od Grka određena pojmovima slobode i jednakosti građana (demosa), a nije pitanje etničkoga podrijetla i narodne volje koja se konstituira iz ideje kulture. No, ovdje je kultura puka ideologija nacije-države i njezina mita o moći i organskoj snazi od čina zasnivanja države do kraja svih stvari. Histerija je očita kada se strah od imigranata i izbjeglica pojavljuje kao glavni razlog podizanja zidova na granicama od bodljikave žice nalik žiletu, kada se islam i teror izjednačuju i umjesto slobode i tolerancije sve klizi u nešto što je 1970-ih godina nova desnica u Europi smatrala pravom alternativom multikulturalizmu. Kultura je ovdje nova ideologija metapolitike nacionalne države. Jasno je da ona „suverenizam“ shvaća politikom etničke homogenosti i zaštite vlastite nacije od duha Europe njezinom „europeizacijom“ kao kulturom isključenosti Drugoga. Nakon paranoje i histerije strah od „Velikog Drugog“, kojeg nema kad je riječ o Europi uopće, može dospjeti samo do „Velikog Trećeg“. Riječ je o zloduhu totalne vladavine umreženih transnacionalnih korporacija. Njima je ionako svejedno kakve su boje zastave naroda i s koliko se nula piše riječ domoljublje pod uvjetom da tzv. „strukturne reforme“ donose ekstraprofit. Strah postaje pogonsko gorivo za raznolika sredstva simboličkoga i stvarnoga nasilja autoritarne države s post-demokratskim suhim pečatom. Ovaj noviji politologijski pojam, naime, upućuje na politiku kao medijski spektakl oligarhijskih elita, a ne na sudioništvo jednakih i slobodnih građana. „Ljudi u mračnim vremenima“, da parafraziram Hannah Arendt, prolaze dvostruku kušnju: s jedne strane u vlastitoj neukorijenjenosti u krv i tlo domovine, a s druge strane u težnji da budu subjekti vlastite želje za slobodom. Taj je put i danas kao i nekoć jedino smislen i zato je to put koji iziskuje veliku egzistencijalnu hrabrost da se ostane bez mrlje na duši. Lijepo je to rekao romantični pjesnik-filozof Novalis: „Filozofija je čežnja za iskonom i težnja da se posvuda bude kao kod svoje kuće“. Čežnja za izgubljenim iskonom i težnja za zajedništvom kojeg nema, ali ga neodgodivo mora biti. To je to. Život uvijek pronađe puteve spasonosnoga obrata, pa tako i kad je sve naizgled u znaku hladne ravnodušnosti u svemu što jest.

26. lipnja 2018.

https://www.lupiga.com/intervjui/intervju-zarko-paic-nalik-smo-mahnitome-uliksu-koji-se-vrti-u-krugu-vlastitih-fantazmi

Bilješka o autoru

Žarko Paić (1958) filozof, sociolog i politolog, profesor estetike i medijskih studija na Sveučilištu u Zagrebu. Glavni je urednik časopisa za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti Tvrđa i zamjenik glavnog urednika časopisa Europski glasnik, urednik niza „Transhumanism and Sociology izdavačke kuće Trivent Publishing iz Budimpešte, inozemni je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine iz područja humanističkih znanosti, član je International Center of Studies on Contemporary Nihilism, sa sjedištem na Sveučilištu u Pisi, član je Kierkegaard Institute, izdavačkih savjeta niza filozofskih časopisa u Italiji, Kolumbiji, Rumunjskoj, Sloveniji, SAD-u i časopisa iz interdisciplinarnog područja vizualnih studija i znanosti o slici. Autor je mnoštva knjiga iz teorije suvremene umjetnosti, književnosti, politike, medija i vizualnih komunikacija: slike bez svijeta, posthumanog stanja, totalitarizma?, tehnosfere i-v, nihilizma i suvremenosti. izgledi nadolazeće filozofije. Metafizika – kibernetika - transhumanizam, o filozofiji filma. Objavio je posljednjih godina niz naslova na engleskom jeziku u izdanju uglednih izdavačkih kuća u Velikoj Britaniji, SAD-u, Kanadi i Njemačkoj/Švicarskoj, (Springer, Palgrave Macmillan, Toronto University, Cambridge Scholars Publishing, Schwabe Verlag) poput: Art and the Technosphere: The Platforms of StRings, Aesthetics and the Iconoclasm of Contemporary Art: Pictures Without a World, The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition.