144. Pisci na mreži, 30. travnja (srijeda) 2025. u 17 sati: Velid Đekić
Gost 144. programa Pisci na mreži bit će Velid Đekić, koji je bio dijelom pokretačkog kruga časopisa Quorum, također urednik u časopisu Rival. Književnokritičke napise i kulturološke tekstove objavljuje u časopisnoj periodici (Quorum, Dometi, Republika, Istra, Fluminensia, Književna Rijeka itd), također u dnevnom i sličnom tisku (Novi list, Vjesnik, Danas, Vijenac, Oko, Polet, Nedjeljna Dalmacija, Il Piccolo i drugo). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Velidom Đekićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Velidom Đekićem, odnosno njegovi tekstovi, rad i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Velidu Đekiću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Poveznice
https://www.nacional.hr/velid-dekic-rijeka-je-od-1950-ih-bila-predvodnica-pop-i-rock-glazbe/#google_vignette
https://korzoportal.com/intervju-velid-dekic/
https://glazba.hr/citaj/intervju/intervju-velid-dekic-izlozba-nevjerni-psi/
https://www.teklic.hr/lifestyle/intervju/velid-dekic-autor-knjige-zvali-su-me-industrijska-koja-ce-probuditi-duhove-ove-slavne-ulice/154929/
Dodaci
Velid Đekić, 91. decibel, ulomci, 2009.
Velid Đekić, Zvali su me industrijska – Etelka riječka čelična dama, ulomak, 2020.
Velid Đekić, Morski tramvaj, ulomci, 2024.
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Plovidba Rijekom naše mladosti: razgovor s Velidom Đekićem
Povodom premijere antologijskog dokumentarnog filma „Rijeka naše mladosti“, razgovarali smo s Velidom Đekićem, riječkim publicistom, novinarom te autorom književno-kritičkih napisa i kulturoloških tekstova, ujedno koscenaristom i naratorom filma.
Razgovarao: Filip Kralj
U željnom iščekivanju premijere Rijeke naše mladosti, antologijskog dokumentarnog filma koji će pokriti povijest riječke glazbene scene od završetka Drugog svjetskog rata do suvremenog doba, uspjeli smo uhvatiti nešto vremena da u prostorima Kockice popričamo i s jednim od autora ovog dokumentarca čija će se premijera odviti u petak 3. studenog u 20:00 u Art-kinu. Velid Đekić potpisan je na filmu kao koscenarist i narator, a riječkoj je javnosti otprije poznat po svojim književnim djelima lokalpatriotskog karaktera poput Zvali su me industrijska (o tristogodišnjoj povijesti Baračeve ulice), Red! River! Rock! (o riječkoj rock sceni šezdesetih) i brojnim drugim izložbama vezanima uz temu riječkog gospodarstva i riječke povijesti.
Kako ste se odlučili za ovu temu Vašeg dokumentarnog filma?
Pa da budem iskren, nije to bila moja odluka, to je bila inicijativa Alekseja Pavlovskog koji je urednik na HRT-u, a donedavno je bio urednik redakcije Pučke i predajne kulture. On je inače Riječanin, doktor znanosti koji se bavi etnologijom i etnografijom. Imao je moje knjige o riječkom rocku u rukama (Red! River! Rock!, monografija o riječkoj rock sceni šezdesetih i 91. decibel, sintetska priča o 20 lokacija i zašto su one važne) koje su mu bile interesantne i on je zapravo došao na ideju da napravimo jedan serijal o Rijeci poslije Drugog svjetskog rata. Govorimo, dakle, o svakodnevnom životu, o tzv. običnom čovjeku, ne o velikim političkim događajima, gospodarskim uspjesima ili neuspjesima, svim onim silnim tvornicama koje su obilježile grad, nego da vidimo kako je taj čovjek živio, dakle, kad bi došao s posla doma, najviše se to u ovom slučaju nekako odnosi na glazbu, gdje se izlazilo, što se nosilo, kako se družilo itd. Inicijalna je ideja bila da to budu 4 epizode za 4 dekade (pedesete, šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine), a onda smo mi počeli snimati i ja sam, eto, u toj priči koscenarist i narator i još nešto, ne znam više ni što sam sve unutra (smijeh), urednik je Aleksej Pavlovsky, a redatelj Davor Borić pa smo tu dosta utrčavali jedan drugome. Ideja je, dakle, bila napraviti četiri epizode, i onda smo s dosta tih ljudi o kojima sam ja pisao u svojim knjigama razgovarali, vodio sam ekipe na neke interesantne lokacije, i onda se materijala nagomilalo. Doduše, istina je da smo počeli snimati pred Coronu, taman negdje na početku 2020. godine i onda je to sve zablokiralo i dosta se to sve odužilo. Na kraju je ispalo da nije uvijek loše kada se nešto oduži, to govorim iz vlastitog iskustva, jer onda dobiješ dosta vremena da to napraviš boljim. Aleksej je uspio isposlovati da na kraju bude sedam epizoda po pola sata, zahvaljujući tom bogatom materijalu, mi smo u tih sedam epizoda razgovarali s valjda 40-50 osoba iz nekih vremena, i uvijek je to malo duži razgovor od po sat vremena. Naravno da se to mora kasnije dosta rezati, mene malo srce boli zbog svega što je bilo izrezano, ali to je valjda tako uvijek kad nešto dobro radiš.
Najteže nam je bilo, nekako, ove starije dekade riješiti, recimo na primjer s pedesetima. Budimo realni, ljudi koji su pedesetih imali 20 godina sada imaju 70-80. Pitanje je tko je uopće s nama, tko ima što reći, ako ima što reći da li zna nešto reći… Evo sada moram već post festum pomalo i tužno kazati da od, čini mi se, četiri ili pet osoba s kojima smo razgovarali u toj kronološki prvoj epizodi, već su tri pokojne. Jedan je u takvom stanju da nije ni gore ni dolje, jedna se gospođa od 87 godina jako dobro drži i to nas veseli, obećala je doći na premijeru u Art-kino s unukom. Govorili smo o pedesetima i šezdesetima, to je već doba u kojemu su one najžešće ratne rane zacijelile. Ljudi obično danas misle: „Plasirane priče! Potpuni mrak! Ničeg nema.“ Mislim, puno je toga nedostajalo i vani, prema tome nije to bila nikakva, nažalost, iznimka. A da je bio neki mrak kad je riječ o slobodnom vremenu i zabavi, nije to baš istina. Recimo, ja znam na temelju istraživanja da je pedesetih godina bilo 47-48 mjesta, ne bi čovjek vjerovao koliko je bilo mjesta za stalne svirke u gradu. Doduše, istina je i to i da se u to vrijeme ljudi zabavljaju ne slušajući televiziju, pitanje je je li itko imao televiziju, nije bilo interneta, satelita, mobitela i stotine ostalih čuda. Dakle, pojam zabave je živa glazba. Dođete u neki ugostiteljski objekt, u neki vrt, baštu ili terasu, i svi se žele dobro osjećati, a bez žive glazbe to ne ide. Na svakom slobodnom mjestu, i u mjesnim zajednicama, terasama, ugostiteljskim objektima i svugdje je bila ta živa glazba i ljudi su jedva dočekali da izađu van, da se malo opuste i da ostave sve one ratne strahote iza sebe i taj naporan rad.
Na prijelazu u šezdesete već polako počinje rock ‘n’ roll dolaziti. U prvi mah je to bila zabavna glazba, a 1957. otvoren je prvi rock klub, to je taj famozni Husar. Danas često kažu disco klub, mislim i ja sam ga lansirao kao disco klub, ali nemojmo zaboraviti da Husar ima dvostruku ulogu, on je ujedno i rock klub jer u to vrijeme ne postoji klasična disco glazba, nego su ti mladi dečki i cure dobili prostor od Narodne omladine, tj. od ondašnjeg sustava, da se zabave su donosili ploče i gramofone, a na tim pločama je uvijek bila žustrija i ritmičnija glazba za plesanje, a to je tada rock ‘n’ roll. Postoji i politički okvir za cijelu priču, a granica je 1948. godina kada se Tito odlučio maknuti od Istočnog bloka u sukobu Tito-Staljin. Tito je usmjerio zemlju i otvorio ju prema Zapadu i zapadnim utjecajima i infekciji zapadne pop kulture. Amerikanci su odlučili podržati tog odmetnutog komunista iz tog bloka šaljući brodovima i hranu i oružje i svašta nešto, a to znači da je u Rijeku koja je bila glavna jugoslavenska luka, dolazio najveći broj brodova, te je grad bio preplavljen američkim mornarima koji sa sobom uživo donose infekciju te nove pop kulture koja se zove rock ‘n’ roll. Tad još nismo bili svjesni, a danas nažalost jesmo, da iz toga ne dolazi samo dobro nego i nešto loše, a to je ono što danas zovemo meka moć. Tužno je danas reći, ali Jugoslavija se 45 godina koliko je postojala uvijek bojala ruskih snaga i tenkova na svojim granicama, postojala je ta famozna parola „Rusi dolaze!“. Bio je jedan bend iz osamdesetih koji je to na pozornici izvikivao pa su ga maknuli brzo, a na kraju su ih pojeli Amerikanci. Svi smo kad smo bili klinci htjeli biti rockeri, gledali smo vestern filmove pa smo htjeli biti kauboji, svi smo htjeli biti John Wayne, Gary Cooper, itd., a na kraju smo postali, evo vidite, Amerika. Je li to dobro ili je to loše, u svemu ima i jednoga i drugoga. Taj Husar je prvi rock klub uopće u socijalističkom dijelu svijeta. To nije malo, to je pola planete barem, i baš zahvaljujući otvorenosti Jugoslavije zapadnim utjecajima, i rock je tako brzo ušao ovdje, a u ostalim socijalističkim zemljama došao je dosta kasnije. Zahvaljujući tome tu su 1960. godine počeli raditi Uragani, prvi jugoslavenski rock bend. Također je iste godine je prvi britanski rock bend ikada došao u socijalističku državu, a nastup je održan u Rijeci u Kinu Partizan, tj. Teatro Fenice. Imamo i tada čovjeka koji je počeo masovno fotografirati rock bendove koji su krenuli nastajati ovdje od Uragana nadalje, to je Ante Škrobonja, ja sam ga proglasio začetnikom rock fotografije u socijalističkom dijelu svijetu. To je taj politički okvir iz kojeg to izrasta. Bilo je suspregnutije nego na Zapadu, ali bilo je otvorenije nego na Istoku. Mi smo ta neka međuzona i ta dvostrukost je meni jako interesantna. To je ono što je obilježilo velik dio tih godina.
Čak je i moja generacija bila obilježena time, primjerice Parafi su ljeta 1977. godine imali svoj prvi javni nastup u današnjem Parku Nikole Hosta, jedna onako gerilska akcija gdje su donijeli opremu, instrumente i nešto improvizirali koliko se tada moglo, jer su bili mladi dečki koji nisu imali opreme. Tako su se prištekali produžnim kablovima kroz prozor doma, jedno dvadesetak minuta su prašili vani, baš onako gerilski, prava urbana gerila, udari i nestani. To je prvi korak punka u Istočnoj Europi, tj. Srednjoj, jer mi baš i nismo bili Istočni blok. Tada još ljubljanski Pankrti ne postoje. Ima puno tih lijepih trenutaka gdje se vidi da smo mi kronološki prvi u nečemu, i kada se to počne ponavljati onda to nije slučajno. Slučajno je ako se dogodi jednom ili dvaput, ali kad se dogodi pet, šest, deset puta onda to više nije slučajno. Govorim o tome kako smo mi bili očigledno grad koji je lako prihvaćao pozitivne tendencije, otvorio prostora da se one realiziraju i to govori o nekoj civilizacijskoj, kulturnoj, kako god hoćete, razini određene sredine. U tom smo smislu prednjačili u mnogočemu u toj tadašnjoj državi, pa to je tako išlo sve do kraja osamdesetih.
S obzirom na raznovrsnost tema koje su obuhvaćene u Vašem dokumentarcu, kako biste Vi definirali utjecaj riječke glazbene scene na širu jugoslavensku, i danas hrvatsku kulturu?
Pa riječka scena ima te pionirske zasluge, sada sam izrekao neke od tih pionirskih highlightova, što bi se danas hrvatski reklo. To je važno jer to mijenja povijest popularne kulture. Ja sam uvjeren da će ta priča, i već polako postaje europski interesantna, Rijeka u tom smislu, njena scena postaje europski interesantna jer rock ‘n’ roll nije nešto što se samo događalo u Britaniji, Francuskoj ili Njemačkoj (npr. Krautrock), nego što je s ovim socijalističkim dijelom kontinenta? To će kad-tad postati dio zajedničke priče jer, recimo, nije punk u Londonu isti kao punk u nekom Sarajevu, Rijeci ili Beogradu. Drugačije su sociološke okolnosti, i ta je pojava tim egzotičnija, a time i interesantnija. Ta će priča kad-tad postati dio zajedničke europske povijesti i tu će Rijeka sigurno skočiti. Meni je bilo jako simpatično kad mi je prije negdje godinu dana na Wikipediji istrčao pojam Colin Hicks & The Cabin Boys. To je jedan britanski bend koji je nastupio u Rijeci 1960. godine, i ja čitam i vidim referencu koja kaže da je to bio prvi britanski rock bend koji je ikada nastupio u nekom socijalističkom dijelu svijeta, nastupio je u Kinu Partizan, a dolje je referenca neki moj tekst na kojeg se oni pozivaju. Hoću reći, evo jednog malog simboličnog detalja koji govori kako te naše informacije, ako ih plasiramo i ako su interesantne postaju dio te zajedničke europske priče. U tom je smislu Rijeka i važna, važnija nego što mi to mislimo. Logično je da ljudi često ne prepoznaju tu važnost zato što im treba netko to ispričati, istraživati itd. Zato su tu neki ljudi koji nešto istražuju i objavljuju. Rijeka je u tom smislu prednjačila u Jugoslaviji, imali smo tu prvi rock klub, prvi rock bend, prvog rock fotografa, prvi jazz rock bend, prvu folk ekipu, prvu punk ekipu i da ne nabrajam dalje. Evo, to su te pionirske zasluge koje su apsolutno interesantno.
Ali imamo jedan problem: obično prvi pionirski skočimo, nekako smo avangardni, ali nismo izgradili infrastrukturu. Dakle, diskografske kuće, medije, televiziju, ono što je potrebno da bi se scena realizirala u svoj svojoj produktivnosti, koliko je to moguće. Tu smo uvijek zakazivali, i onda bi nam se događalo, recimo, da mi krenemo prvi a onda npr. Zagreb ili Beograd ili netko drugi preuzme priču i plasira je medijski. To je u redu što se plasira, ali nije u redu što se prešuti ovaj dio i onda ispadne da je tamo bilo sve a ovdje da nije bilo ništa. Ali to opet ne može negirati ove podatke o kojima ja govorim. Dakle, i u tom smislu Rijeku niste mogli držati pod kontrolom, ona napravi svoje, ne realizira se do kraja, vi idete mimo nje, dakle plasirate priče o zagrebačkoj, beogradskoj, sarajevskoj, ljubljanskoj. Dapače, to je sjajno, ali ona je uvijek tu negdje ali nekako ostane postrani, nedovoljno prepoznata i plasirana i onda dobije taj neki status neke čudne oaze kao relacija London-Manchester, koji je barem bio grad industrije, grad čudnih bendova, neobičnih, autorskih, samosvojnih, i to su neke opće naočale kroz koje se promatra riječku scenu. Tako je na neki način i danas. „Odi u Rijeku.“ „Da, oni su ti malo posebni, oni su ti uvrnuti, oni su samosvojni i jaki.“ To je naš plus jer imamo svoje ja i to je naš minus zato što nas vrednuju onoliko koliko bi trebalo, ali i taj neki rubni položaj ima svojih draži jer nisi onda prisiljen da moraš trčati za nakladama, za televizijama, jer to ti oslobodi prostora da ne moraš udovoljavati ni uredniku u diskografskoj kući ni TV uredniku nego radiš ono što ti je gušt pa ako se nekom sviđa dobro, a ako ne i dalje je dobro. I zato tu ima puno tih nekih bendova i izvođača koji su nekako uvrnutiji od tog mainstream sustava, i na svjetskoj i na jugoslavenskoj te hrvatskoj razini.
Koliko se izmijenila vizura, funkcioniranje i utjecaj riječke glazbene scene u modernoj Hrvatskoj u usporedbi s osamdesetima i ranije?
Pa, život čini svoje. Čovjek bi očekivao da će Rijeka postati na neki način važnija jer je država postala manja, pa svaki dio koji je onakav kakav je automatski dobije veći dio tog manjeg zajedničkog kolača. Na moju žalost priča se na neki način ponavlja. Kako si bio marginaliziran u doba Jugoslavije u tom nekom mainstream medijskom smislu tako si zapravo skoro pa i danas. Tu se nažalost ništa nije promijenilo. Ponekad imaš osjećaj da je bila galama protiv Murte da bi zajahao Kurta. Na svu sreću vremena su se tehnološki promijenila, prema tome jučer si bio osuđen na sliku, recimo, iz nekog centra ili televizijske kuće, a danas je ipak Internet donio do neke mjere neku tehnološku demokratizaciju pa ti onda možeš plasirati svoju sliku neovisno o različitim centrima moći. Ja to znam iz osobnog primjera. Nekad je bila plasirana samo slika o hrvatskom i jugoslavenskom rocku koja je došla iz centra, a ovo nije moglo doći u medije. Evo, moje knjige i moje pisanje danas je takvo da sam ja neovisan o tim medijima i plasiram svoju sliku kroz knjige i Internet onako kako ja to hoću, i sad vodimo neki paralelizam. Mala je država, i glupo je što vodimo taj paralelizam. U Zagrebu se drže samo svog filma, a ja kažem: „Baš me briga, ja tjeram svoje.“ I okrenut ćemo leđa jedni drugima što je, naravno, blesavo, ali je tako kako je. Ja se nadam da će doći taj neki treći trenutak kad ćemo sjesti u tom malom prostoru, objektivno posložiti stvari i to je zapravo najkorektnije, najpoštenije i najobjektivnije. Evo, danas se u tom smislu malo promijenilo.
Je li riječki punk doprinio liberalizaciji unutar socijalističkog sustava ili je on došao kao posljedica liberalizacije sustava?
Jako dobro postavljeno pitanje jer me podsjeća na ono čarobno pitanje: „Što je starije: kokoš ili jaje?“ Ljudi su uvijek ljudi, vole sebi pripisivati neke zasluge. Ja mislim da je ta punk generacija vrlo često sebi pripisivala neke zasluge za demokratizaciju pa možda i veće nego što realno jesu bile. Ali istina je da sustav nije imao demokratskih elemenata, u najmanju ruku, u sebi da ne bi bilo punka, jer ako Partija, UDBA ili OZNA i tko je sve već bio tako enormno moćan kako nas danas uvjerava. Naravno da su to sve mogli potaracat’, kako bi se lijepo reklo. Istina je u tome da unutar nekadašnje vlasti nije to bilo monolitno, kao što ni danas nije monolitno. Uvijek vas uvjeravaju u neke monolite, ali tko god vas uvjerava u neke monolite znajte da vas laže. Tako je i jučer, tako je i danas. Hoću reći da je unutar nekadašnje vlasti bila i ona demokratična struja koja je puno toga htjela dopustiti, i više nego što se dopustilo, i ona tvrdokorna onovremena staljinistička struja, i sad sve zavisi koja bi u nekoj fazi ili u nekom mjestu sredinu pretegnula. Mene su x-puta znali uvjeravati kako je šezdesetih bio mrak, ali istina je da su ti bendovi svirali, prema tome kako su vas zabranjivali ako ste nastupali ovdje, ondje i onamo? Naravno da to nije bilo bezbolno, tako je bilo i s mojom generacijom. Punk je istupio na scenu jer je društvo bilo do neke mjere poludemokratsko, zbog ove druge polovice biste mogli dobiti informativne razgovore u Policiji, pa bi došli da vas spriječe od upisa na fakultet ili bi vas sprječavali da se zaposlite na nekom mjestu. Dakle, postojala je iza zavjese jedna struja koja je upravljala i ovim malo nepoćudnim elementima. „Nemojte im dopustiti da se oni malo previše razmašu ili zasjednu na neka mjesta jer tko zna kamo to vodi.“ Znamo mi kamo to vodi, ali ako mislite da je danas drugačije onda ste, mladi čovječe, jako naivni, ne vjerujte im jer države se mijenjaju ali se zapravo u suštini uopće ne mijenjaju.
Koji Vam je najdraži glazbenik, glazbenica ili glazbeni sastav iz Rijeke koje ste slušali i koje ste pokrili u Rijeci moje mladosti?
Jao, jao. Eto teškog pitanja. U mojoj generaciji je bio uobičajen stav da je sve krenulo s Parafima. Naravno, ništa nije prije bilo što je, naravno, istina, ali ja znam da ovaj moj prokleti arhivarski crv kaže: „Naravno da je to istina, ali aj’ pogledaj činjenice i podatke.“ Teško mi je reći koji su mi najdraži. Parafi su mi apsolutno emotivno puno znače, Termiti mi puno znače, bilo je tu i sjajnih pop bendova, primjerice Grč mi je fantastičan bend. Jako su mi bliski postali i bendovi iz prijašnje generacije. Nedavno sam objavio i jedan CD box, kao što postoji i Riječki novi val koji dokumentira tu scenu krajem 70-ih i 80-ih, što je moja generacijska priča. Onda sam lansirao i tu prijašnju generaciju kroz Riječki prvi val s 3 CD-a. Na jednom su Uragani koji nikad nisu imali album, a sada su ga prvi put dobili. To su dokumentarno-arhivske priče, rahli materijal ali daje neke informacije. Na drugom CD-u su Miljenko i Dario, a na trećem su svi ostali čije sam snimke nekako uspio skupiti. Nije baš pravi odnos snaga u kvaliteti, ali to je ono što imaš. Dragi su mi i ti bendovi koje tamo čujem. Danas ima sjajnih bendova, recimo Jonathan je odličan, One Piece Puzzle je meni bio sjajan bend. Naravno, kad ste u formativnim godinama imate neke prioritete, ali kako se ipak nekako širite, razvijate ako ste od pravog materijala za to čime se bavite onda vam se obzori nekako razmiču, i onda najčešće to u praksi ispadne da slušaš tog dana ono kakvog si raspoloženja tog dana. Danas si jedno pa slušaš Grč, sutra si drukčiji pa slušaš neki umilniji, nježniji bend, trećeg si dana nešto treće. Teško mi se opredijeliti.
https://artkvart.hr/plovidba-rijekom-nase-mladosti-razgovor-s-velidom-dekicem/
Bilješka o autoru
Velid Đekić (1960) diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Pedagoškom fakultetu u Rijeci (danas Filozofski fakultet). Na postdiplomskom studiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu postao magistar društveno-humanističkih znanosti iz područja filologije.
Novinarski rad i odnosi s javnošću
Novinarstvom se počeo baviti u omladinskoj emisiji Bura na Radio Rijeci (1978), potom u riječkom omladinskom listu Val. Bio je zamjenik glavnog urednika Vala, te urednik deska u zagrebačkom listu Polet. Pisao je za Novi list, Vjesnik, Nedjeljnu Dalmaciju, Glas Slavonije, Danas, Oko, Vijenac, tršćanski Il Piccolo. Novinarske poslove profesionalno je obavljao u Centru za informiranje Rafinerije nafte Rijeka (1986-1991) i Sektoru korporativnih komunikacija Ine (1991-2016). Uređivao je kompanijsko imidž-glasilo INA Časopis (2007-2009). Kolumnist je portala MojaRijeka (2010-2012) i Torpedo.media (od 2018). Voditelj je odnosa s javnošću Muzeja grada Rijeke (od 2018).
Književnost
Književnokritičke napise počeo je objavljivati tijekom studija u dnevnom tisku i časopisnoj periodici. Osamdesetih je dio pokretačkog kruga zagrebačkog časopisa Quorum te riječkog časopisa Rival. Autor je studije Flagusova rukavica – originalnost prepisivanja u prozi Dubravke Ugrešić (1995, 2006). Na polju dječje književnosti objavio je veći broj izdanja. Pokretač je zavičajne biblioteke Riječka slikovnica, u kojoj autorski (s ilustratorom Ivanom Miškovićem) objavljuje naslove: Trsatski zmaj (1994, 2012, 2021), Nepresušan vrč (2000), Crni Moro (2000), Mala papalina (2001) i Povratak Trsatskog zmaja (2002). Gradsko kazalište lutaka Rijeka postavilo je na scenu predstavu Trsatski zmaj, inspiriranu istoimenom slikovnicom (2015). Uslijedio je autorski niz slikovnica s frankopanskim motivima: Grobnički mlin, Trsatsko blago, Bribirske djevojčice, Tri brata i tri kule, Putovanje bakarskim jedrenjakom, Svojeglavi štapić, Čabarski rudari i Puhova družina (2019). Slikovnice su objavljene u sklopu projekta Primorsko-goranske županije Kulturno-turistička ruta Putovima Frankopana, ilustrirala ih je Margareta Peršić. Dobile su i zvučne verzije. Također scenske, zahvaljujući predstavama U potrazi za frankopanskim blagom u izvedbi Kotar teatra i Gradskog kazališta lutaka Zorin dom iz Karlovca, te Svojeglavi štapić u izvedbi glumaca Gradskog kazališta lutaka Rijeka (2023).
Industrijska baština
Istraživački ga posebno zanima povijest prerade nafte, dijelom u vezi s činjenicom da je bio zaposlen u Ini. U povodu 120. obljetnice prerade nafte u Rijeci, priredio je izložbe Povijesni dokumenti (arhivska građa o Rafineriji) u Državnom arhivu u Rijeci, te Muzejski vremeplov (povijesni predmeti i dokumentarni filmovi o Rafineriji) u Muzeju grada Rijeke (2003). Dio eksponata s potonje izložbe (uredski namještaj iz 1940, metalna kasa iz 1880-ih, putni kovčeg Milutina Barača i drugo), završio je tom prigodom kao dar vlasnika Muzeju. Urednik je, najvećim dijelom i autor popratnih kataloga za te izložbe, ujedno kataloga za proslavu obljetnice u riječkom HNK-u. Tom nizu autorski dodaje izdanja Crude Oil Processing in Rijeka 1882-2004, Prerada nafte u Rijeci 1882-2005, Bitka za Urinj (2005), također izložbu / katalog Etelka, riječka čelična dama / Etelka, Rijeka's steel lady (2012).
Autor je izložbe Opatijski san riječkoga čokoladnog slona, posvećene Riječkoj tvornici kakaa i čokolade u opatijskom Cafeu Strauss (2023).
Kao istraživač gospodarske povijesti, pronašao je teren prvoga tvorničkog kompleksa Rafinerije šećera, s kojega je krenula industrijalizacija Rijeke, uključujući sačuvanu zgradu za preradu sirovog šećera i prvu upravnu palaču Rafinerije (vjerojatno iz 1752). Također je otkrio zgradu električne centrale Ponsal (1897), objekte tvrtke Compensum S.A. (iz 1930-ih), te desetak industrijskih zgrada s potpisima arhitekata Vitorija Gözö Angyala, Nerea Baccija i F. Santinija (iz 1920-ih, 1930-ih i 1940-ih godina). Pronašao je ujedno objekt koji je izvorno vjerojatno imao ulogu vjetrenjače (oko 1800), koja je dala ime riječkom kvartu Turnić.
Lobiranjem je uspio zaustaviti provođenje odluke o rušenju tvorničkog dimnjaka Rafinerije nafte Rijekaiz 1883. godine (2003). Štoviše, na temelju takvih istraživačkih rezultata i na njegovu inicijativu, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske donijelo je Rješenje kojim je kulturnopovijesna cjelina pogona Rafinerije nafte Rijeka na Mlaki, zajedno s Petrolejskom lukom, upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara (2017). To je uključilo stotinjak povijesnih pogonskih strojeva, petnaestak zgrada te pripadajuće vanjske površine.
Tijekom dvijetisućitih izlagački je ili organizatorski sudjelovao u radu osam riječkih međunarodnih konferencija o industrijskoj baštini u organizaciji udruge Pro Torpedo, također konferencija Les Rothschild et l'Europe de l'Est / The Rothschilds and Eastern Europe (Roubaix, 2006), From the Spinx Petrol to the Dynamic Motor Oil (Zalaegerszeg, 2010), te Život i djelo službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić (Rijeka, 2022). Urednik je Zbornika radova IV. međunarodne konferencije o industrijskoj baštini u Rijeci 2010. (objavljeno 2012) i Zbornika radova V. međunarodne konferencije o industrijskoj baštini u Rijeci 2012. (objavljeno 2014).
Godine 2020. objavio je knjigu Zvali su me Industrijska, posvećenu Ulici Milutina Barača, okosnici povijesne riječke zapadne industrijske zone. To je prva knjiga o nekoj riječkoj ulici. Usporedno se pojavilo izdanje na talijanskom jeziku, Mi chiamavano Via dell'Industria.
Scenarist je dokumentarnog filma Milutin Barač, posvećenoga graditelju riječke Rafinerije (2004). Industrijski krajolik potaknuo ga je i na fotografiranje zanimljivih motiva. Koautor je izložbe fotografijaOperai: 250 uomini e una donna (riječka Galerija Juraj Klović, s Draganom Karlom Došenom, 2018), te autor samostalne izložbe fotografija Crni znoj (Galerija Principij u Rijeci 2019, te Muzej grada Siska 2020). HNK Ivana pl. Zajca koristio je Đekićeve fotografije iz knjige Zvali su me Industrijska kao scenografsku okosnicu opere Pagliaci Ruggera Leoncavalla, u režiji Dražena Siriščevića (2022).
Glazba
Đekić je napisao knjigu 91. decibel (2009) koncipiranu kao štivo o 20 lokacija važnih za povijest riječke rock-scene, zbog čega se čita i kao prvi turistički vodič kroz neku od hrvatskih gradskih rock-scena. Autor je monografije Red! River! Rock! (2013) o riječkoj rock-sceni 60-ih. Izlazak knjige potaknuo je ponovno oživljavanje gradske scene 60-ih. Osnovana je udruga LP Rock koja okuplja pripadnike te generacije (2018. imala je preko 900 članova), te formiran niz glazbenih sastava s izvornim članovima iz toga vremena. Đekić je inicijator postavljanja spomen-ploče rock i disko klubu Husar (2013).Udruge LP Rock i Ri Rock, koje okupljaju prvi naraštaj gradskih rockera i onaj iz dvijetisućitih, prihvatile su datum predstavljanja knjige Red! River!Rock! i otkrivanja spomen-ploče klubu Husar, što se dogodilo 5. prosinca, kao Dan riječkog rocka. Na inicijativu udruge LP Rock, potom je obilježena 10. godišnjica predstavljanja knjige Red! River! Rock!
Đekić je kustos fotografske izložbe Ante Škrobonje S Uraganima (1961-1971), u povodu 50. obljetnice prvog javnog nastupa sastava Uragani (riječka galerija Filodrammatica, 2011). Također je kustos izložbi istog autora Moji LP Rock svjetlopisi (Muzej grada Rijeke, 2021) i 60-ak godina mojih svjetlopisa. Od Uragana do LP Rocka, 1962. – 2020. (Muzej grada Rijeke, 2023). Kustos je izložbe fotografija Željka Morovića Agresija u svijetu - jučer i danas, u povodu 50. obljetnice riječkog omladinskog kluba Palach (2016). Izložba je remake istoimene izložbe iz 1968. koja je potaknula preimenovanje Studentskog kluba Index u Studentski klub Jan Palach.
Inicijator je stavljanja na popis zaštićenih kulturnih dobara grafita punk-grupe Paraf iz 1978. na Kozali, što je dovelo do njegova proglašenja gradskom kulturnom baštinom (2016) i obnove (2018). Autor je dokumentarne izložbe Paraf bode kao trn, postavljene na riječkom Korzu u povodu 40. godišnjice prvog najavljenog nastupa grupe (2018). Također izložbe Nevjerni psi i druge priče u riječkoj Galeriji Kortil, koja je sintetski prikaz povijesti gradske rock-scene (2023).
Stručni je suradnik filma Zvonimira Rumboldta Pola stoljeća diska (2015). Autor je i urednik trostrukog CD izdanja Riječki prvi val, s rock-glazbom 60-ih (2022). Autor je libreta za mjuzikl Pelinova kći, posvećenog Ani Katarini Frankopan (2022). Koscenarist je, istraživač i narator dokumentarnog serijala Rijeka moje mladosti za HRT (2023). Serijal ima sedam epizoda koje govore o društvenoj i glazbenoj povijesti Rijeke od 1950-ih do 1980-ih.
Turistička publicistika
Autor je turističkih vodiča Bakar (1996, 1997), Kvarnerski triptih (1997, 2001, 2011) i Volite li Rijeku (2006), objavljenih u više jezičnih varijanti. Također kataloga Obiteljski i mali hoteli Hrvatske (desetak izdanja). Koautor je i urednik tematske brošure Lica kulturnog identiteta (Kvarnerski baštinski vremeplov), za Turističku zajednicu Primorsko-goranske županije (2006). Bio je član uredništva revije Welcome to Rijeka. Scenarist je dokumentarnog filma Kvarner (1998) i televizijskog serijala Zeleno-plava baština (Kanal Ri, 2007).
Ostali autorsko-urednički rad
Autor je Bibliografije časopisa Dometi 1968-1983. (1984), monografije KUD Baklje: 20 godina plamena (2001), te autor koncepta i teksta fotomonografije Rijeka − nikad ista (2011). Autor je tematskih tekstova za priručnik zavičajne nastave u osnovnim školama Moja Rijeka za 5-6, također za 7-8. razred (prva izdanja 2012). Izdanja su objavljena u hrvatskoj i talijanskoj verziji. Napisao je knjigu Važno je ne plašiti se večernjeg vlaka (o riječkom Art-kinu Croatia, 2020). Također knjigu Morski tramvaj, o raznim jučerašnjim i današnjim aspektima života u gradu na Rječini (2024).
Urednički potpisuje knjige Viktora Hreljanovića Iz Kastva i Kastavštine (1994) i Slike povedaju – područje Grobnišćine u nedavnoj prošlosti (2021). Urednik je i koautor monografije o groblju Kozala (2002), te koautor monografije Riječka luka (2001). Urednik je i koautor prve prijavne knjige kojom se Rijeka kandidirala za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine (2015). Sudjelovao u pripremi Opere industriale, središnjeg umjetničkog programa otvorenja Europske prijestolnice kulture 2020. Koautor je prijavne knjige kojom se Rijeka kandidirala za domaćina Mediteranskih igara 2013. Koautor je monografije Putovima Frankopana (2019), te monografije Vječne vode: život i ljepota (izdanje Hrvatskoga restauratorskog zavoda o hrvatskom udjelu u europskoj baštini, 2020). Koautor je knjige Fiume Fantastika i istraživač-suradnik istoimene izložbe o urbanističkom identitetu Rijeke (2021). Koautor je kataloga izložbe Trideset godina Muzeja grada Rijeke (2024).
Koautor je poučno-zabavne igre pamćenja riječkih motiva MemoRi (Zaklada Sveučilišta u Rijeci, 2020) nagrađene BIG SEE Product Design nagradom. Također je koautor izložbe Slovo o Rijeci, posvećene knjigama koje istraživački osvjetljavaju razne aspekte gradske povijesti i sadašnjosti (2021).
Članstva i žiriji
Član je Hrvatskog društva pisaca, Kulturno-umjetničkog društva Baklje (čiji je predsjednik od 2009), te Udruge za promicanje i očuvanje riječke industrijske baštine Pro Torpedo (predsjednik od 2015. do 2021). Također je član Osnivačkog odbora i počasni član Udruge LP Rock. Bio je predsjednik Upravnog vijeća riječkog Art kina Croatia (2013–2021).
Također je bio višegodišnji hrvatski izbornik Biennala mladih umjetnika Europe i Mediterana, višegodišnji član županijskog žirija turističke ekološko-edukativne akcije Volim Hrvatsku, član Žirija i Odbora riječke Književne nagrade Drago Gervais, te predsjednik Vijeća za knjigu i izdavaštvo Grada Rijeke.
Član je Povjerenstva za izradu prijedloga svečane pjesme Primorsko-goranske županije (2010). Voditelj je izborničkog tima Old Stars rock festivala udruge LP Rock, četverosatnog dijela programa otvorenja Rijeke – Europske prijestolnice kulture 2020. Član je žirija Ri rock festivala (od 2018), ujedno žirija HDP-ove Književne nagrade Janko Polić Kamov (2020–2022).
Nagrade i priznanja
Dvostruki je dobitnik Nagrade Grada Rijeke (2013, 2021). Također je dobitnik Posebnog priznanja međunarodnog Festivala dokumentarnog rock-filma (2012). Za niz od osam slikovnica s njegovim tekstovima i ilustracijama Margarete Peršić, Primorsko-goranska županija dobila je Pohvalu žirija Nagrade Ovca u kutiji, koju dodjeljuje Hrvatski centar za dječju knjigu (2020).
143. Pisci na mreži, 26. ožujka (srijeda) 2025. u 17 sati: Božica Jelušić
Gošća 143. programa Pisci na mreži bit će Božica Jelušić, koja neposredno i izravno sravnjuje, spaja i razdvaja: „Često mi govore da sam 'hrabra', jer ne držim stvari pod stolnjakom, tepihom i u talonu. Svi znaju kako je sa mnom i što je, jer drugoga štofa osim vlastita života nemam i ne tražim. Težim živjeti slobodno, izvan okvira, ne marim za malograđansku 'svidljivost', niti svoje neuspjehe i mane na drugim područjima želim kompenzirati bljeskom u poeziji. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Božicom Jelušić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Božicom Jelušić, odnosno njezini tekstovi, rad i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Božici Jelušić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Poveznice
https://www.stav.com.hr/naslovi/autor/8/bozica-jelusic/
https://tacno.net/bozica-jelusic-a-sto-se-mene-tice/
https://www.casopiskvaka.com.hr/2024/05/bozica-jelusic-prostor-slobode-i.html
https://www.matica.hr/kolo/539/petoknjizje-bozice-jelusic-27759/
https://www.icv.hr/virovitica/pjesnikinja-bozica-jelusic-o-novoj-knjizi-inspiraciji-i-rodendanu-odlucila-sam-da-imam-65-godina-i-da-cu-jos-stanovito-vrijeme-imati-toliko/
https://radiogornjigrad.blog/2025/02/04/bozica-jelusic-mandeljstamov-smijeh/
Dodaci
Božica Jelušić, Teška ljeta, roman, ulomak, 2023.
Božica Jelušić, Godišnja doba duše, ulomak, 2024.
Božica Jelušić, Slobodni stihovi, pjesme, izbor, 2025.
Božica Jelušić, Plave ptice, pjesme, izbor, 2025.
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Stilski moćan i tematski raznovrstan tekst
Osvrt na knjigu Božice Jelušić Teška ljeta:
Marinko Krmpotić
Tekst govori „o malom gradu, o stiješnjenosti i dosadi. O mozaičkom identitetu“
Možda je biografsko, nema lica, nema radnje i nema dijaloga, odgovara Božica Jelušić svojoj prijateljici koja je pita što piše. Trenutak kasnije, dodatno pojašnjavajući, kaže kako tekst govori o malom gradu, o stiješnjenosti i dosadi. O mozaičkom identitetu.
Neke žene ulaze u priču, sa strane, od mladosti do danas. Neke su slavne, druge anonimne, treće nedohvatne, četvrte zagonetne, a pete bi htjele biti sve to odjednom«, piše autorica zaključujući kako ovu knjigu piše „da me prođe strah od starenja, da u to, vjerojatno posljednje desetljeće, uđem s nekim osiguranjem i zalihom.“
Ova nedefiniranost žanra uočljiva je i kod onih koji pročitaju knjigu Teška ljeta pa tako u čak četiri jako dobra pogovora Božica Brkan konstatira „kako tekst ne iščitava kao roman“, za Ladu Žigo Španić „Teška ljeta su roman-esej pisan kao monolog i „predaleko od svakog mainstreama“, Nives Franić pronalazi sličnost s pripovijedanjem nobelovke Annie Ernaux, ponajprije u tome da Jelušić „pisanjem dosegne sam ekstrakt života“, a za Sandru Pocrnić Mlakar novo djelo Božice Jelušić je autobiografski roman iliti romansirana autobiografija.
Dakle, stavovi su različiti, ali samo žanrovsko određenje i nije toliko bitno ukoliko je knjiga dobra, a Teška ljeta definitivno su jako dobar tekst, odnosno knjiga vrijedna pažnje, bila ona roman-esej, autobiografski roman ili nešto što proučavatelji književnosti nisu još ni imenovali.
Kritika društva i vremena
Bitno je, dakle, da autorica zna i umije reći to što želi, a Božica Jelušić to je u stanju još od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa na čitatelju ostaje samo da se prepusti avanturi sučeljavanja sa stilski moćnim i tematski raznovrsnim tekstom kroz koji autorica nastoji, ne samo čitatelju već i samoj sebi, ispričati što je i tko sve činio njezin život, koji su je strahovi i muke proganjali, u čemu je uživala, kako je živjela nekada, a kako sada kad je zakoračila u osmo desetljeće vlastitog života.
Prisjećanja na prošlost odvijaju se malo kroz sjećanja, malo kroz izmišljene razgovore s dragim joj ljudima kojih više nema, a sva su ta prisjećanja podložna analizi ljudi i vremena o kojem govori, kao i vlastitoj emocionalnoj i psihološkoj samoanalizi pri čemu je u oba slučaja Božica Jelušić bespoštedno kritična i iskrena pa su neke od napisanih stranica primjer sjajne kritike društva i vremena u kojem živimo.
Primjerice, već na prvim stranicama autorica konstatira kako živimo „u doba sveopće površnosti, kada su elektronički mediji i plitkost javnog života ljudima isprali mozak…
Plitki gaz i kratka dionica su paradigme našeg vremena. Ne preferiramo imenovanje na duge staze, minucioznu obradu teme, metaforičan, gibak i povodljiv govor, mrvicu zajedljivosti i skepse, vlastiti stav usprkos općoj struji, u kojoj kretanje biva nepodnošljivo zamorno…
Živimo u eri kiča, vulgarne zabave, civilizacije smeća. Pod opsadom smo prostaka i galamdžija, žderača janjetine, ljubitelja sporta, nacionalnih korifeja i cviljugavih harmi, čije egomanično zombijanje u javnosti čini naš društveni život«, piše Jelušić konstatirajući koju stranicu potom kako „živjeti u ovakvom vremenu ne može biti drugo nego li kazna“.
Tema starosti
Uz očigledno i često isticano nezadovoljstvo karakteristikama suvremenog društva, Božica Jelušić znatan dio svog romana veže uz okrutne zakone prolaznosti, odnosno starost koja ju u sve većoj mjeri muči.
U starosti, kaže, „sve je pretenciozno i neizdrživo“, a i sam naziv djela Teška ljeta vezan je ne samo uz činjenicu da je ljeti sve više muče opake vrućine već i uz to da su joj pozne godine na ramenima sve nepodnošljivije.
„Starost je porazna, prazna i okrutna“, udara bez imalo okolišanja direktno u glavu Božica Jelušić koja gorčinu i nezadovoljstvo iskazuje i moćnom te vrlo mračnom rečenicom:
„Nadam se da će Drava moj pepeo odnijeti dovoljno daleko od mjesta na kojima se ni u vlastitom tijelu nisam osjećala ugodno“, poručuje Jelušić.
No, nije ona žestoka samo kad su u pitanju osvrti na društvo i starost. Sličan odnos ima i prema samoj sebi i nekim dijelovima svog života pa, primjerice, govoreći o djetinjstvu kaže:
„Djetinjstvo ima svoje vampire, od kojih bježiš u knjige, fantazije, u snove o odlasku nekamo dovoljno daleko“, a slično je nesentimentalna i bez imalo patetičnosti i kad govori o svojoj mladosti priznajući kako je „vrijeme rasipala okolo“ jer joj se, kao i svakoj mladosti, činilo da su „zalihe vremena naprosto beskonačne“.
Naravno, tekst nudi i puno reminiscencija i prisjećanja na život u umjetničkim krugovima od sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa do danas, a poredba prošlosti i sadašnjosti porazna je po sadašnjost pri čemu je to sjajno iskazano u epizodi kada pred godinu-dvije iz Koprivnice dolazi na jedan književni susret u Zagrebu i raduje se odmoru u prostorijama Društva hrvatskih književnika.
No, umjesto olakšanja, piše Jelušić, „na vrhu stubišta je mrak, nepometen hodnik s krpama otpale žbuke, prašina, škurina, hladnoća. Ne otvaraju se vrata, ne pali se svjetlo.
Sjetim se onih večeri punih svjetla, žamora, kretanja, razgovora, čaša u kojima se prelijeva skerletno vino, mirisa kave, povjerljivog naginjanja preko stola, uranjanja u oči, dijeljenja tajni, stihova naizust, tračeva i velikih planova, atmosfere pomalo raskuštrane i boemske, no nabijene smislom, poticajne za djevojku iz pokrajine, koja će danima od tih sadržaja živjeti«, prisjeća se Božica Jelušić koja, naravno, negativno ocjenjuje i trenutačno stanje hrvatske književnosti pa uspoređujući mlade hrvatske moderniste, koji su u prvom dijelu dvadesetog stoljeća umirali mladi puni ideala i književne nadarenosti, s današnjim generacijama, kaže:
„Ni jednome od njih ovi današnji nisu ni do koljena, ma koliko god sami sebe hvalili, sami sebi kadili, sebe slavili, sebe čitali, sami se sebi divili. Makulatura, nulti stupanj književnosti.
Uličarstvo i prostaštvo, krmivo za frustrirane pubertetlije, s jednom rukom u gaćama a drugom na tipkovnici mobitela. Užas“, konstatira autorica.
Opisi Gorskog kotara
No, nije Božica Jelušić samo žestoka i kritična. Neki su dijelovi teksta vrlo lirski i nježni, mali putopisni esej o davnom studentskom putovanju u Varšavu i Krakov plijeni vedrinom i energijom, a isto su tako divni opisi Gorskog kotara čije je planine i šume nedavno bolje upoznala.
Emocionalna su i sjećanja na neke ljude koji su svojedobno činili dio njezine životne staze i među kojima je puno iz svijeta umjetnosti poznatih pojedinaca koje autorica nije direktno imenovala, ali je na kraju knjige popis imena likova o kojima piše što uz primarno esejistički i autobiografski pristup ovom djelu daje i dokumentaristički ton.
Naravno, baš taj dio možda će biti i najzanimljiviji čitateljima, ali gledano u cjelini Teška ljeta sjajno su štivo o starosti, umjetnosti, književnosti, životu, društvu…
Definitivno, u svoje, po njezinim riječima, vjerojatno posljednje desetljeće života, Božica Jelušić, ušla je „s nekim osiguranjem i zalihom“.
O autorici
Na stranici Društva hrvatskih književnika o autorici ove knjige piše: Božica Jelušić rođena je u Pitomači (Podravina) 16. prosinca 1951. godine. Završila je studij hrvatskoga i engleskoga jezika. Bavila se različitim poslovima u području kulture i obrazovanja. Do umirovljenja radila je kao srednjoškolska profesorica na gimnaziji u Đurđevcu. Od 1969. godine javlja se u tisku, na radiju i televiziji. Objavila je 36 samostalnih naslova (poezija, proza, putopisi, kritika, esejistika, likovne monografije i studije, poezija i proza za djecu, dijalektalni tekstovi). Ima opsežnu bibliografiju od oko 700 jedinica. Priredila je i kataloški popratila oko 250 izložaba u Hrvatskoj i BiH, s renomiranim hrvatskim slikarima i kiparima. Bavi se ekologijom, društvenim i političkim radom, te povremeno publicistikom. Članica je Društva hrvatskih književnika od 1974. godine. Dobitnica je prestižnih nagrada i stipendija za književni rad. Nositeljica je Fulbrightove stipendije na University of Washington, Seattle, ak. god. 1986/87. Zastupljena je u čitankama, lektiri i u više od 40 antologija na svjetskim jezicima. Premda je najpoznatija po svojoj poeziji, ali i prozi te publicističkim zapisima objavljenima u mnogim časopisima, posebna joj je ljubav hrvatska (podravska) izvorna umjetnost pa je, uz vrlo stroge kriterije, objavila niz vrijednih monografskih, esejističkih i polemičkih te publicističkih tekstova o najpoznatijim podravskim izvornim slikarima i kiparima. Živi i radi u Đurđevcu, te povremeno u Čepelovcu, na plemićkome imanju Barnagor. Pišući o Božici Jelušić u pogovoru ove knjige, Sandra Pocrnić Mlakar kaže da je riječ o „književnici koja je osvojila sve relevantne književne nagrade u svojih 70 godina života i 50 godina spisateljske karijere…
Gotovo trideset od ukupno šezdeset i pet naslova Božice Jelušić objavljenih u polustoljetnoj karijeri čine zbirke poezije, a ostali naslovi su knjige eseja i slikarske monografije, a među njima je i jedan objavljeni roman, Čišćenje globusa (2012), nagrađen nagradom Matice hrvatske. Teška ljeta drugi je njezin roman, a oba imaju dokumentarne elemente“, napisala je Pocrnić Mlakar.
Novi list, 7. siječnja 2024.
Bilješka o autorici
Božica Jelušić rođena je 16. prosinca 1951. godine u Pitomači (Podravina). Studirala je hrvatski i engleski jezik. Bavila se novinarstvom, kulturnom animacijom, pedagoškim radom i raznorodnim poslovima u domeni kulture i društvenih djelatnosti. Književnošću se bavi od srednjoškolskih dana, a članicom Društva književnika Hrvatske / Društva hrvatskih književnika postaje 1974. godine, nakon stihozbirke Riječ kao lijepo stablo (Zrinski, Čakovec 1973) nagrađene prestižnom nagradom Sedam sekretara SKOJ-a”. Od tada do danas objavila je 70-ak naslova poezije i proze, gotovo u svim literarnim žanrovima: pjesme, putopise, eseje, pripovijetke, kolumne, književne i likovne kritike, monografije, poeziju i prozu za djecu. Također ima oko 900 bibliografskih jedinica u novinama, časopisima i elektroničkim medijima.
Nositeljica je Fulbrightove stipendije na University of Washington, Seattle, ak. god. 1988/89.
i dobitnica književnih nagrada: Sedam sekretara SKOJ-a”, Maslinova vijenca”, Nagrada Pasionske baštine”, Nagrade Fran Galović”, Nagrade Zvonimir Golob”, Nagrade Katarina Patačić”, Nagrade Dubravko Horvatić” (Hrvatsko slovo), Nagrade Tin Ujević”, i dr. Paralelno s pjesmama na standardnom jeziku, bavi se dijalektalnim (kajkavskim) izrazom, te je objavila sedam zapaženih stihozbirki i knjigu eseja o kajkavskom stvaralaštvu Od cintora do cybera”. Tridesetak puta nagrađena je na Zelinskom recitalu Dragutin Domjanić. Zastupljena je u školskim čitankama i lektiri. Suradnica je hrvatskih i inozemnih književnih časopisa. Pjesme joj se nalaze u svim relevantnim antologijama hrvatske poezije u protekla tri desetljeća. Sudjeluje na stručnim skupovima, seminarima, kolokvijima, književnim susretima i festivalima poezije u zemlji i inozemstvu. U samostalnim cjelinama (ciklusima) prevela je pjesme W. B. Yeatsa, Roberta Frosta, Sylvije Plath, Luciana Blage, Ane Ahmatove i dr. Osobiti interes pokazuje za slikarstvo (250 izložaba različitih autora te likovne monografije). Ekologiju, kojoj je posvetila tridesetak godina aktivnog bavljenja, kao predsjednica Ekološkog društva Đurđevac. Surađuje s mnogim mladim autorima u svom zavičaju, upućujući ih u tajne poezije, fotografije, jezika i ljubavi za prirodu. Živi i radi u Đurđevcu i na plemićkom imanju Barnagor u Čepelovcu. Čišćenje globusa” njezin je prvi roman, kojim se zaokružuje materijalna i duhovna rekonstrukcija jednog od rijetkih sačuvanih i obnovljenih plemićkih imanja u sjeverozapadnoj
Hrvatskoj. Roman je nagrađen nagradom Matice hrvatske i objavljen u dva izdanja.
Bibliografija
Riječ kao lijepo stablo (pjesme), Zrinski, Čakovec, 1973.
Golubica i pepeo (pjesme), Intergraf, Zagreb, 1974.
Čekaonica drugog razreda (pjesme), Zrinski, Čakovec,1979.
Kopernikovo poglavlje (pjesme), Revija, Osijek, 1983.
Herz desetka (eseji), Revija, Osijek, 1985.
Meštri, meštrije (kajkavske pjesme), Narodno kazalište A. Cesarec, Varaždin 1985.
Belladonna, s grafikama Gordane Špoljar (pjesme, hrvatsko-engleska verzija), Prosvjeta, Bjelovar, 1988.
Okrhak kontinenta (putopisna proza), Globus, Zagreb, 1988.
Zemljovid (pjesme s grafikama Zdravka Šabarića, Gradska knjižnica Đurđevac, 1990)
Zmaj od papira (pjesme za djecu), Prosvjeta, Bjelovar, 1992.
Jezuši (kajkavske pjesme s grafikama I. Lackovića-Croate), grafička mapa, Prosvjeta, Bjelovar, 1993.
Jezuši (kajkavske pjesme), SAMOBOR TISAK, Samobor, 1993 (s proslovom Z. Bartolića)
Zimzelen (izabrane pjesme), Prosvjeta, Bjelovar, 1993.
Svjetlokrug godine (pjesme s bakropisima Ivana Lackovića-Croate), Manufaktura, Zagreb, 1994.
Po mjeri cvijeta, listići iz ekološke bilježnice, Naša djeca, Zagreb, 1995.
Mirko Horvat, monografija, Zagreb, 1996.
Znak na zemlji (slikarstvo i kiparstvo Podravine), eseji, Lora, Koprivnica, 1996.
Ivan Lacković Croata (monografska studija), Zagreb, l997, Media Print
Nočna steza (kajkavske pjesme, izbor), Matica hrvatska Đurđevac / Kajkavsko spravišče, Zagreb, 1997.
Album Tomerlin (monografska studija), izdanje autora, Centar za kulturu Đurđevac, 1998.
Pero Topljak Petrina (monografija), Pučko otvoreno učilište Zagreb, 1999.
Stolisnik (pjesme), Matica hrvatska Đurđevac, Tiskara Franjković, Koprivnica, 2000.
Bakomat (slikovnica), Kašmir promet, Zagreb, 2001.
Podravina i Prigorje (monografija), Koprivnica, 2001. Koprivničko-križevačka županija, Koprivnica
Slovostaj (izabrani rukopisi i pjesme), Tipex Zagreb, 2002.
Pisanje u vjetar (izbor iz kolumni), Pastorala, Koprivnica, 2003.
Nada Švegović-Budaj (likovna monografija), Almateja nova, Zagreb,2004.
Od cintora do cybera, kajogledi/ kajkavski ogledi, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2004.
Rukavica soneta, pjesme, Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2005.
Libela i druge pjesme (s fotografijama A. Dugina), Knjižnica i čitaonica Đurđevac, Bjelovar, 2006.
Štorga, Activa Kajkaviana, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2007.
Pogled stablu, priče i pjesme o drveću (fotografije Dugina-Kovačev-Wolf), Hrvatske šume, Bjelovar, 2007.
Flauta u inju, izabrane pjesme, Bibl. Carmen Croaticum, urednik: E. Fišer, Privlačica Vinkovci, 2008.
Priča o jabukovu oblaku, slikovnica, s akvarelima D. Lončarić, Gradska knjižnica i čitaonica Đurđevac, 2008.
Vidoviti puti (mapa s grafikama I. Andrašića), Podravska banka, Koprivnica, 2009.
Ljestve od svile (pjesme za djecu) Profil Zagreb, 2010.
Arielirika, izabrane pjesme s fotografijama A. Dugina, Baltazar Koprivnica, 2011.
Slikopisanka mala (pjesme, HMNU, Zagreb, 2011. (Urednik Vlado Crnković)
Stjepan Ivanišević, likovna monografija, vl. Izdanje autora, Split, 2011.
Čišćenje Globusa (roman), MH Đurđevac, Koprivnica 2012. (drugo izdanje 2019)
Život kao knjiga, autor Mladen Pavković, vlastita naklada, Koprivnica, 2014.
Hod ispod velikog oblaka (monografija I. Andrašića), Podravski zbornik, Koprivnica, 2016.
(petoknjižje) Ftič kesnokrič (pjesme), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016.
(petoknjižje) Zelena zemlja (izabrane pjesme), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016.
(petoknjižje) Sabrana bjelina (izabrane pjesme), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016.
(petoknjižje) Perom i kistom (izabrani eseji), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016.
(petoknjižje) Sjeverna strana i drugi puti (izabrani putopisi), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016.
Kanat & kesnokrič (izabrane pjesme) / Ljerka Car Matutinović, Zagreb, Kajkavsko spravišće, 2016.
Skok u dalj (pjesme), Društvo hrvatskih književnika, Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2016.
Legenda o picokima (slikovnica, Davor Jendrašić), Đurđevac, TZ grada Đurđevca, 2017.
Sredinom mojih dana (zbirka refleksija i zapisa), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2018.
Kotačev slavopoj (izabrane pjesme), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2018.
Dravom i Podravljem (eseji), DHK, Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2019.
Murski tolmuni (pjesme, Zlatko Kraljić i Božica Jelušić ), Velenje, 2019.
Pjesko, pješčani dječak (slikovnica) Božica Jelušić/Gordana Špoljar Andrašić, Gradska knjižnica Đurđevac, 2019.
Čišćenje globusa (roman, 2. izdanje), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2019.
Gastrolatrija (zbirka pjesama) Božica Jelušić i Božica Brkan, Acumen, Zagreb, 2020.
Pjesko, pješčani dječak (slikovnica, prijevod na njemački) Božica Jelušić / Gordana Špoljar Andrašić, Gradska knjižnica Đurđevac, 2021.
(troknjižje) Gda smo išli (kajkavske pjesme), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2021.
(troknjižje) Vrata vrta (zbirka pjesama), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2021.
(troknjižje) Zvjezdane jagode (pripovijetke), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2021.
Kajogledi, vnebogledi (zbirka eseja), DHK, Koprivnica, 2021.
Zagreb u versima i kipecima (rukopisna knjiga, fotografije: Nikola Šolić), Beletra, Zagreb, 2021.
Mojih 70/50 (biografska zbirka), Muzej grada Koprivnice, Koprivnica, 2021.
Krajolici i drveća (crteži i memorabilije), Muzej grada Đurđevca, Đurđevac, 2021.
Teška ljeta (roman), Beletra, Zagreb, 2023.
Godišnja doba duše (zapisi s mreže), Beletra, Zagreb, 2024.
ZBORNICI, PREGLEDI, ANTOLOGIJE
VRIJEME ZAČINJANJA, zbornik, Virovitica 1969.
HRVATSKI MLADI PJESNICI, zbornik, Zaprešić,1974.
SUVREMENO DIJALEKTALNO PJESNIŠTVO PRIMORJA I PODRAVINE (Dometi, Rijeka/ Podravski zbornik, Koprivnica), 1980.
INSULAE, Hrvatska nova lirika, Zagreb, 1981.
QUADRISPATIUM HRVATSKOG MLAĐEG PJESNIŠTVA (antologija) Časopis Dubrovnik,” Dubrovnik 1982.
LJUVENE (antologija poslijeratne ljubavne poezije) Povelja oktobra”, Kraljevo 1984.
MOJA PRVA LJUBAVNA PJESMA, Mladost, Zagreb 1982.
GORKI MED, Izbor iz hrvatske ljubavne poezije 19. I 20. st, SNL Zagreb 1986.
OGENJ REČI, Antologija hrv. Kajkavskog pjesništva, časopis KAJ” Zagreb 1984.
U SJENI TRANSCENDENCIJE, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987.
ANTOLOGIJA SUVREMENIH JUGOSLAVENSKIH PESNIKINJA, Beograd 1988.
STO HRVATSKIH SONETA, Naprijed, Zagreb 1989.
ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA, Nakladni zavod MH, Zagreb 1991.
IZA SPUŠTENIJEH TREPAVICA (izb. M. Stojić) Hrv. pjesništvo 20. st., Svjetlost, Sarajevo 1991.
,NAŠA LJUBAVNICA TLAPNJA, Antologija hrv.pjesama u prozi, Hrv. sveučilišna naklada, Zagreb, 1992.
SKUPLJENA BAŠTINA, Suvremeno hrv. pjesništvo, ŠN Zagreb 1993.
SHIFTING BORDERS, East European Poetry of Eightes, Fairleigh Dickinson University Press, New Jersey, USA,1993.,
ANTOLOGIJA HRVATSKE DJEČJE POEZIJE, ŠK Zagreb, 1994.,
HRVATSKA LAĐA, Alfa, Zagreb 1996.
USKLIČNICI, četvrt st. hrv. pjesništva, 1971. - 1995. (izb. T. Maroević), Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1996.,
POINTS D’EXCLAMATION, Collection UNESCO, Paris 1996.
ZYWE ŽDRALA, (izb. L. Danielewaska), Warszawa 1996.
ANTOLOGIJA SUVREMENE HRVATSKE POEZIJE (izb. H. Pejaković) THE BRIDGE/MOST, DHK, Zagreb 1997.
LEADING CONTEMPORARY POETS (AN INTERNATIONAL ANTOLOGY, izb. Dasha Culić Nisula) Western Michingan University, Kalmazoo, USA,1997.
ANTOLOGIJA LJUBAVNE POEZIJE 20. st. (izb. Z. Golob), Mozaik knjiga, Zagreb 1997.
MILA SI NAM TI JEDINA… (Rodoljubno pj.) Alfa, Zagreb 1998.
RIEČI SA ZVIRANJKA (izb. J. Skok) Antologija moderne kajkavske lirike 20. stoljeća, Zagreb 1999.
ZERCALO HORVACKO (zbornik), VKD Varaždin, 1999. (ur. Ivan Kutnjak),
DAS SCHLANGENHEMD DES WINDES, Eine Anthologie der kroatischen Poesie des 20. Jahrhunderth, (izb. S. Mihalić/ Manfred Jahnichen), Erasmus Verlag/Gollenstein Verlag, Blieskastel, 2000.
EXCLAMATIONS, An anthology of Croatian Poetry, MOST/ THE BRIDGE, DHK, Zagreb, 2001.
HRVATSKA BOŽIĆNA LIRIKA (Od Kranjčevića do danas), Naklada Jurčić d. o. o. Zagreb, 2000.
HRVATSKA USKRSNA LIRIKA, Naklada Jurčić d. o. o. Zagreb 2001.
PROBRANA BAŠTINA, 100 godina-pjesama-pjesnika, hrv. pjesništva 20. st. PAN knjiga, Zagreb 2001.
KROATOJ POETINOJ de la 20-a jarcento, (ur. Spomenka Štimac), Hrvatski savez za esperanto, Zagreb, 2003.
LIRIKA ĐURĐEVAČKOG KRUGA (zbornik, ur. Z. Seleš), Matica Hrvatska, Đurđevac, 2003.
VIA LATTEA, Poesia feminile Croata contemporatea. (izb. M. Lipovac Gatti), Trento, 2004.
MEĐAŠI, Hrv. pjesništvo dvadesetog st. (izb. Z.Mrkonjić), Profil, Zagreb 2004.
I BUDE ŠUMA (izb. T. Benčić-Rimay), Altagama, d.oo. Zagreb, 2005.
I BILO JE TAK… (Zbornik / antologija kajkavske recitalne lirike) Otvoreno pučko sveučilište, Zelina 2006.
KAJKAVSKI U POVIJESNOM I SADAŠNJEM OBZORJU, zbornik radova, Hrv. udruga Muži zagorskog srca, Krapina 2006.
SVAKA PRIČA NA SVOJ NAČIN. Hrvatska ženska kratka priča (izbor T. Sabljak), Naklada MD, Zagreb, 2006.
142. Pisci na mreži, 19. veljače (srijeda) 2025. u 17 sati: Pavlica Bajsić
Gošća 142. programa Pisci na mreži bit će Pavlica Bajsić, redateljica i dramaturginja, koja kaže da bi zbog obitelji ostavila sve, ali i da bi na kraju svoga rada u Centru Ribnjak svima htjela poqledati u oči. Vjerujemo joj i jedno i drugo, ali još je puno vremena i posla za njezin rad, entuzijazam i energiju. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Pavlicom Bajsić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Pavlicom Bajsić, odnosno njezini tekstovi, rad i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Draganu Juraku da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Poveznice
https://www.jutarnji.hr/kultura/kazaliste/bila-sam-honorarac-i-podstanar-25-godina-a-kad-sam-osnivala-obitelj-nisam-mogla-dobiti-kredit-15148856
https://www.youtube.com/watch?v=17EkcEkSKIc
https://www.teatar.hr/tag/pavlica-bajsic/
https://multimedijalnakoliba.hr/en/pavlica-bajsic-2/
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
RadioTeatar
Pavlica Bajsić Brazzoduro o najranijim sjećanjima na legendarnog oca i pažljivom čuvanju njegova bogatog nasljeđa i baštine
Najveći opus Zvonimira Bajsića pripada radiju, a ljubav našeg najnagrađivanijeg radijskog autora u zemlji i inozemstvu prešla je i na njegovu kćer, koja obilježava važne obljetnice svog RadioTeatra – središnji dio programa održat će se od 15. do 17. listopada, u Gavelli, a popratni u Mjesnom odboru Malešnica kao i u "radijskim šetnjama“ po nekoliko ulica u centru Zagreba
Piše: Nikolina Kranjec
"Radio je za mene dio djetinjstva. Odrastala sam uz tatu koji je bio radijski, televizijski i kazališni redatelj, pisac, dramaturg, svjetski poznat zbog dokumentarne radio drame. On je 1968. godine s dokumentarnom radio dramom "Zbogom" odlučio probati "pisati" s mikrofonom, izašao je na ulicu i snimao dokumentarne prizore. Nakon toga ih je danima i noćima pažljivo montirao i oblikovao jedan sasvim novi svijet. Izgubila sam ga dosta rano", priča nam nagrađivana dramaturginja i redateljica Pavlica Bajsić Brazzoduro (51), kći legendarnog Zvonimira Bajsića po kojem danas nosi ime i studio HRT-a za koji rijetki nisu čuli.
Bez oca je ostala kada je imala 13 godina, no dobro pamti zvuk njegove pisaće mašine i magnetofona koji su imali kod kuće. "Pomagala sam mu, kada bi se neka vrpca odmotala, ja bih je namatala. Stavljala sam indigo papire u pisaću mašinu, vodio me u režiju u Šubićevoj ulici i sjećam se posebnog mirisa, mira i tišine koji su tamo vladali", prisjeća se.
I Pavličina djeca krenula su umjetničkim stopama
Bili su to Pavličini prvi doticaji s radio dramom, nakon kojih je trebalo proći 10 godina da im se putevi opet spoje. „Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu vidjela sam oglas za radijske suradnike na Hrvatskom radiju i javila se. Počela sam šegrtovati po redakcijama, najduže se zadržala u Dječjem i obrazovnom programu. Nije postojao način da se bogata baština radiodramskog i dokumentarnog programa prenese na mlade i zato smo počeli krasti ključeve režije. Ostajali smo do kasno, posuđivali magnetofonske vrpce, preslušavali ih, vodili zapisnike. Osmislili smo sami sebi edukaciju. To je bio moj drugi susret s tatinim bogatim djelom. Kasnije, kada sam radila kao dramaturginja u zagrebačkim kazalištima, imala sam potrebu afirmirati taj zvuk i shvatila da se u radiju nalaze snaga i bogatstvo. Tada je nastala moja prva predstava „Hoerspiel – mala knjiga za slušanje (i gledanje)“ -- otkriva osnivačica RadioTeatra koji obilježava 11. obljetnicu postojanja i 60 godina od prvih radijsko kazališnih izvedbi u Frankopanskoj ulici.
"Hoerspiel – mala knjiga za slušanje (i gledanje)" bila je njena prva predstava i još uvijek igra
"U Gavelli prvi put gostujemo, to mi je važno jer kazališni dio otvaramo s "Bajsovim vrpcama", verzijom remakea Samuela Becketta "Posljednja vrpca" koja je izvedena prije točno 60 godina kao radiodrama uživo, s glumcem Svenom Lastom, a režirao ju je moj tata. U to je vrijeme postojala inicijativa javne radioscene u Zagrebu, ali nije opstala", pojašnjava naša sugovornica.
Njen RadioTeatar obilježava 11. obljetnicu postojanja i 60 godina od prvih radijsko kazališnih izvedbi u Frankopanskoj ulici
Ali opstao je RadioTeatar koji se ne bavi samo kazalištem, već i promocijom koncentriranog slušanja, izvođenjem uživo i koncertima. Vodi ga kći njezina starijeg brata i pjesnika Tomice Bajsića (56), Nina Bajsić (30) uz suradnice Mateu Antunović, Gretu Ivoš, te Luciju Gudlin, koje predstavljaju novu generaciju teatra koja polako stasa. Predstojeća događanja uvod su u proljeće, kada će praizvesti "Mediteranski brevijar", najprevođeniju knjigu Predraga Matvejevića, uz dramatizaciju Olje Savičević Ivančević, glazbu Dina Brazzodura, glumačku izvedbu Gavellinih glumaca i glazbenike.
Pavličin privatni i profesionalni put iznimno je zanimljiv i turbulentan. Studirala je etnologiju i bohemistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, potom magistrirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, nakon toga je od 2003. do 2005. živjela i studirala u Parizu gdje je i magistrirala estetiku na Paris 8 Saint-Denis na temu zvuka i dokumentarnog filma. Dokumentarne radio drame i ars akustike su joj emitirane na Hrvatskom radiju, ORF-u, Švicarskom radiju, Rundfunk Berlin Brandenburg, Deutschlandradio Berlin, BBC-u, Chicago Public Radiju i Australian Broadcasting Corporationu.
"Pariški period mi je bio koristan jer sam se povukla od freelancanja na neko vrijeme, od kazališnih dramaturgija, od režija sinkronizacija na dugometražnim animiranim filmovima, umirila se i počela otkrivati svoj autorski glas", konstatira Pavlica, koja je zbog posla preselila u Berlin, gdje je dobila danas 15-godišnjeg sina Pavla, u braku sa sada bivšim suprugom, glazbenikom Dinom Brazzodurom.
"Vrijeme u Berlinu mi je iznimno važno, živjela sam tamo deset godina, u više navrata. Naime, moj pokušaj da se vratim kući u Zagreb nije uspio jer ovdje kao slobodna umjetnica nisam mogla dobiti posao. To i podstanarstvo bili su razlog ponovnog odlaska u Njemačku", prisjeća se Pavlica, koja je prije 12 godina dobila i kći Zvonku. Konačni povratak u rodni grad, nakon sedam berlinskih godina, desio se 2020. kad je krenula intenzivnije razvijati RadioTeatar, koji je cijelo vrijeme vodila iz Berlina putujući vlakom simo-tamo.
Pavlica je živjela u Parizu i Berlinu
Djeca su joj krenula umjetničkim stopama. Zvonka glumi u predstavi redatelja Gorana Kulenovića "Djevojka za zbogom" koja će se uskoro moći pogledati u Kerempuhu. Počela je glumiti s deset godina, ne pohađa dramsku grupu, opuštena je, voli to. Imala je i ulogu u filmu "Dnevnik Pauline P.". A sin je na svog tatu koji je glazbenik, svira violončelo. Ne znam u kojem će smjeru otići, oni su svjetovi za sebe. Ja im želim da otkriju nešto što vole", poručuje i dodaje kako i dalje s njima zajedno odlazi u Berlin svake godine. "Brzo se vežem za prostore, za neke periode života. Živjela sam u kvartu u kojem sam sve imala i nisam imala osjećaj velegrada. Svakodnevni život bio je gotovo seoski. Bilo mi je bitno da me znaju majstori, konobari u kafiću, knjižničari. Da postoji taj ljudski moment i gdje god sam živjela, trudila sam se ostvariti ga".
Jedan od njenih najznačnijih projekata u Berlinu je "Eter nad Berlinom" – njemačka verzija njezine prve predstave koja je u suradnji s berlinskim Senatom za kulturu i kazalištom Ballhaus Ost okupila berlinske i zagrebačke autore i izvođače i za nju je osvojila nagradu na Marulićevim danima 2017., za najbolju adaptaciju te ostvarila turneju u tri europske zemlje.
Jedan od njenih najznačnijih projekata u Njemačkoj je "Eter nad Berlinom"
Priznaje da joj je najteža životna odluka zapravo bio povratak u Zagreb, jer su djeca i ona u Njemačkoj lijepo pustili korijenje. "To je značilo odustajanje od snova jer nema brzog povratka. Ne možete ih samo tako seliti, pogotovo u pretpubertetskom razdoblju. Kada su mali da, ali kada su u osjetljivim godinama, ne", smatra Pavlica.
Pavlica Bajsić Brazzoduro osnivačica je RadioTeatra koji slavi 11. obljetnicu
Kako je Zvonimir prenio svoju ljubav prema radiju i umjetnosti na nju, tako ju i ona prenosi dalje na svoju djecu, ali i kroz rad u Centru mladih Ribnjak koji vodi od kraja 2021. i razvila ga je u smjeru interkulture i uske suradnje sa zagrebačkom nezavisnom scenom. Iako kaže da je umjetnički radijski program osiromašen, za radio kao medij ne strahuje jer priče o njegovu izumiranju sluša od 1995. "Seli se u podcaste, streaminge, odgođena slušanja. Njegova dostupnost se promijenila. I ja ga slušam najviše u autu, a ne više doma. Mi već u majčinom trbuhu slušamo zvukove izvana, vezani smo za pjevanje, pričanje priča, a onda se oblikujemo u gledatelje, koji danas traže brzinu. A radio traži vrijeme, da odradi svoje na temelju asocijacija. U tom smislu je kontradiktoran sadašnjosti, ali uvijek nas čeka. Radio za mene cijelo vrijeme tinja i moja posveta njemu trajat će dok trajem i ja", zaključuje Pavlica.
Gloria, 14. listopad 2024.
Bilješka o autorici
Pavlica Bajsić, umjetnička voditeljica RadioTeatra Studirala etnologiju i bohemistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, potom magistrirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, nakon toga u Parizu magistrirala estetiku na Paris 8 Saint-Denis na temu zvuka i dokumentarnog.
Nagrade
Ake Blomstrom Memorial Prize za debitanta u radijskom dokumentarizmu, Amsterdam
2000. Grand Prix de Suisse za radio
Prix Europa Guest of Honour, Berlin, te je hrvatska predstavnica u Antologiji „30 godina svjetskog radijskog dokumentarca” European Broadcasting Uniona
Marulićevi dani (nagrada za predstavu „Eter nad Berlinom“)
dio je autorskog tima dokumentarne radiodrame Pola Citta Puttana nagrada Marija Jurić Zagorka koju dodjeljuje Hrvatsko novinarsko društvo za najbolju radijsku emisiju godine.
Radijska autorica
Dokumentarne radio-drame i ars akustike su joj emitirane na sljedećim radiostanicama: Hrvatski radio, ORF, Švicarski radio, Rundfunk Berlin Brandenburg, Deutschlandradio Berlin, BBC, Chicago Public Radio i Australian Broadcasting Corporation.
Kao novinarka, dramaturginja i voditeljica dugo je surađivala s Dječjim, Obrazovnim, Dramskim i Trećim programom Hrvatskog radija, te radijem Multikulti u Berlinu.
Dramaturgija
Dramaturški je surađivala u mnogim kazalištima ali većinom na predstavama Teatra Exit, redateljski pak u sinkronizaciji cjelovečernjih animiranih filmova („Potraga za Nemom”, „Ledeno doba” i dr) i vlastitim kazališnim projektima, scenaristički na scenarijima za igrane i animirane filmove, dječje serije i dramske serije („Trampolin”, „Na terapiji”, „Pričaj mi”, „Djevojka koja je bila radio”, „Moj dida je pao s Marsa“) , kao prevoditeljica i autorica adaptacija, osim na animiranim dugometražnim filmovima i dramskim tv serijama, surađuje i na predstavama sa Sašom Božićem, Ksenijom Zec i Reneom Medvešekom ( „Dezerter”, „Zagreb gori”, „Kreket” ), te je radila u organizaciji nekoliko međunarodnih festivala („Prix Marulić „ na Hvaru i „Prix Europa” u Berlinu).
Još i prije EU projekata, rado je sama smišljala nadrealne međunarodnje suradnje i platforme i činila ih realnima: Cross Country Radio Project 2004: Danski, Bugarski i Hrvatski radio, Unusual European 2007: Behind every outstanding social and artistic action, there is an outstanding personality.
Multimedijalna i kazališna autorica
osmišljava, pokreće i sudjeluje na TIŠINI/LE SILENCE, multimedijalnoj izložbi i performansu u Zagrebu (Kula Lotrščak) i u Parizu (Les Voutes). Tada oko teksta Zvonimira Bajsića „Sinopsis za zvučni esej Tišina” (1978) okuplja 20-tak audio i vizualnih umjetnika i performera iz Zagreba, Berlina, Pariza i Sao Paola.
suosniva Multimedijalnu kolibu unutar koje započinje projekt radiofonijskog teatra. Prva predstava HOERSPIEL: mala igra za slušanje (i gledanje) redovno igra od tada na nezavisnoj sceni u Zagrebu i gostuje po Hrvatskoj i inozemstvu, te joj publika i kritika pridaju gotovo kultni status. U 2016. u suradnji s berlinskim Senatom za kulturu i kazalištom Ballhaus Ost, u Berlinu se s velikim uspjehom izvela njemačka verzija ove predstave i okupila berlinske i zagrebačke autore i izvođače. Za tu predstavu, ETER NAD BERLINOM/AETHER UEBER BERLIN, osvojila je nagradu na Marulićevim danima 2017.g za najbolju adaptaciju i ostvarila turneju u 3 europske zemlje. 2014. pokreće godišnji ciklus malih radiofonijskih izvedbi PLAN ZA BIJEG u okviru kojeg je do sada predstavila 15-tak novih naslova u zajedništvu s 30-tak autora. 2015/2016. godine u suradnji s Muzejem prekinutih veza u Zagrebu održava višemjesečnu radionicu umjetničkog radija i radiofonijske izvedbe s 15 mladih autora pod nazivom RADIO KOJI JE TU PRIJE RADIO. Cijela akcija kulminira na 90-u godišnjicu radija u Zagrebu, kada se emitira 24fm emisija zamišljena kao umjetničko-istraživalački projekt na radio-valovima. Projekt se nastavio 2017. u Dubrovniku, u suradnji s Art Radionicom Lazareti i kazalištem Marina Držića.
Zadnja kazališna produkcija joj je “ORFEJ SLUŠA RADIO” (lipanj 2017) u produkciji Kazališta Marin Držić u dubrovačkoj kuli Bokar.
Svoje dosada produkcijski raspršene dugogodišnje umjetničke i producentske prakse (koje sve povezuje element susreta raznih medija s medijem radija), kao i kroz godine baštinjenu mrežu suradnika/ica raznih profesija, konačno u jesen 2018. objedinjuje pod krovom novoosnovane umjetničke organizacije RadioTeatar Bajsić i prijatelji. Organizaciju od tada vodi zajedno s mladom producenticom Katarinom Grgić.
Trenutno radi kao umjetnička savjetnica za dugometražni film pri HAVC-u.
Filmografija
“Moj dida je pao s Marsa” (ko-scenaristkinja), dugometražni igrani film za djecu, redatelji: Dražen Žarković i Marina Andree Škop, scenaristi Branko Ružić, Pavlica Bajsić Brazzoduro
Festivali: Montreal Children Film Festival, JEF Festival (Antwerpen), BUFF (Malmo), KinoKino (Zagreb), Children Film Festival Kristiansand, Zlin Film Festival, Pula film festival (2 Zlatne arene: za kameru i za vizualne efekte) i dr.
„Forska zima” (dramaturginja), srednjometražni igrani film na hvarskom dijalektu prema W. Shakespeareu, nastao kroz radionice s mladima u sklopu EU projekta „Akcija na otoku ili kako hoćete”
“Živio Koyaa!” (scenaristica), kratki dokumentarni film za djecu
“Trampolin” (ko-scenaristica), igrani film, redateljica Katarina Zrinka Matijević
Nagrade: Zlatna Arena za najbolju glumicu u sporednoj ulozi
2015 “Igramo se priče: Cvrčak i Mrav” (scenaristica), kratki igrano-animirani film za djecu
Nagrade: Najbolji regionalni animirani film, Jahorina Film Festival 2015 (BiH)
Festivali: Sarajevo Film Festival (BiH), Seoul Intl Youth Film Festival (Korea), Bucheron Animation Festival (Korea) 2015, Lahore International Children’s Film Festival (Pakistan) 2015, Kolkata International Film Festival (India) 2015
“Na terapiji” (ko-autorica adaptacije), dramska TV serija 45×30′, redatelji: Tomislav Rukavina i Marko Škop, proizvodnja Studiodim za HRT
“TJ. ZABORAV/ C’EST-A-DIRE L’OUBLI “ (autorica), autorski kratki film, Paris 8 Saint-Denis / ADU
Iskustvo unutar europskih projekata
THE PEOPLE’S SMART SCULPTURE (Creative Europe 2014-2020)
unutar projekta Mijene srca u organizaciji Muzeja prekinutih veza bila je s Ljubicom Letinić autorica i umjetničkih direktorica „Radija Koji Je Tu Prije Radio“ (2015 – 2016)
EUROPEAN MUSIC INCUBATOR (Creative Europe 2016 – 2019)
jedna od mentorica (2017 – 2018)
RISK CHANGE (Creative Europe, 2014 – 2020)
na skupnoj izložbi Bijeg (2018), s Dinom Brazzodurom koautorica audio instalacije „Izvan konteksta“ nastale na temelju terenskih istraživanja u organizaciji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci
AKCIJA NA OTOKU ILI KAKO HOĆETE (Europski socijalni fond, 2019),
predavačica dramaturgije na radionicama na Hvaru i dramaturginja filma „Forska zima“ / UO Pangolin
RIJEKA 2020 (European Cultural Capitol)
koautorica projekta Moving landscapes/Pejsaži u pokretu u partnerstvu s berlinskim Datenstrudelom (2020)
B-AIR (Creative Europe, large scale 2020 – 2023) – vrijedan 1.580.670 eura
voditelj je Radio Slovenija, RadioTeatar je jedan od partnera, voditeljica hrvatskih radiofonskih programa
Umjetničke organizacije
Sudjeluje u osnivanju formalnih i neformalnih umjetničkih organizacija Projekt Bizon (1996), Feature Ti Mater (2000), RadioAktif (2004), Multimedijalna koliba (2013), RadioTeatar (2018)
141. Pisci na mreži, 29. siječnja (srijeda) 2025. u 17 sati: Dragan Jurak
Gost 141. programa Pisci na mreži bit će pjesnik Dragan Jurak, koji kaže: „Pišem, pišem; ali izvan standardnog okvira. Poeziju upotrebljavam kao mort za povezivanje različitih vrsta tekstova, eseja i ostalog.“ I godi mu kad ga se vidi kao pjesnika. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Draganom Jurakom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za kogaé pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Draganom Jurakom, odnosno njegovi tekstovi, rad i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Draganu Juraku da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Poveznice
https://express.24sata.hr/autori/dragan-jurak-7402/
https://www.portalnovosti.com/dragan-jurak-knjizevni-kriticar-je-na-neki-nacin-junak-naseg-doba
https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/dragan-jurak-svida-mi-se-sto-sam-za-svaku-od-dvanaest-pjesama-u-knjizi-dobio-osam-tisuca-kuna-15265430
https://strane.ba/author/draganjurak/
https://kinokinoteka.hr/2020/11/tjedan-u-kinoteci-dragan-jurak-i-kultni-petak/
Dodaci
D. Jurak, Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone, 2020.
D. Jurak, Peléov priručnik, izbor, 2022.
D. Jurak, Katastrofe, izbor, 2024.
D. Jurak, Sveto pismo, izbor, 2024.
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Dobitnik nagrade V.B.Z.-a
DRAGAN JURAK: Nisam sretan ako ne čitam
Razgovarao: Marko Pogačar
Neposredno nakon proglašenja i dodjele V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman u regiji održane na sajmu knjiga i festivalu autora Vrisak u Rijeci, razgovaramo s dobitnikom, književnim i filmskim kritičarom, pjesnikom i esejistom Draganom Jurakom. Peléov priručnik njegov je romaneskni debi.
„Pisanje je poput seksa ili pijanstva. Ali definitivno nisam sretan ako ne čitam. Tako se i vidim, kao čitatelja. Neobična je to, „ležeća“ profesija. Da bih čitao moram prvo trčati. Ne mogu ustati iz kreveta i ponovo se vratiti u krevet čitati. Vidim tu i romaneskni potencijal, tu sliku čitatelja koji se cijeli dan povlači po stanu, između fotelje, trosjeda i kreveta.“
Osim po dugogodišnjem bavljenju književnom i filmskom kritikom čitatelji su te dosad poznavali kao pjesnika i esejista. Fikcijskom prozom si debitirao relativno kasno, u pedeset petoj godini, putem viđene nagrade. Autofikcija je, međutim, bila prepoznatljivo obilježje dijela tvoje esejistike. Kakav je do sada bio status i tretman fikcije u tvom pismu, i kako je rođen roman?
Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone, zbirku književnih eseja, pisao sam kao da pišem roman. Filmske eseje pisao sam kao zbirku poezije; Ah! je bio dnevnik gledanja, ali i zbirka poezije, na tome sam inzistirao, premda to nitko tako nije pročitao. Dakle, kretao sam iz eseja, prema autofikciji, poeziji, romanu. S Peléovim priručnikom taj sam koncept okrenuo na glavu. Krenuo sam iz romana, prema poeziji, autofikciji, eseju.
Jahača i Ah! gledao sam kao A i B stranu gramofonske ploče. Ako ostanemo u tom formatu, Peléa gledam kao drugu ploču duplog albuma (prva instrumentalna, druga s pjevanjem).
Književnost i život, iako bi potonji zahtijevao navodnike, u tom su romanu na niz razina i kompleksno isprepleteni. Iz nekih općih mjesta postmodernoga portfolia (književni kritičar kao protagonist, nađeni rukopis nejasnoga autorstva, (zlo)upotreba biografije…) rađa se dinamična, intrigantna i prilično nepredvidiva slagalica. Što bi Jurak s nataknutim vlastitim književnokritičkim naočalama rekao o odabranome prosedeu?
Ovih dana nećak mi je krenuo u školu. Učiteljica je rekla da dignu ruku oni koji već znaju čitati i pisati. Nije dignuo ruku, iako zna čitati i pisati velika slova. Očito, nije se želio „petljati“, da ga se ne bi na kraju još i prozvalo. Ne znam što bi „Jurak“ rekao. Pitao bi onoga koji pita što on misli.
Poništenje svijeta
Tragovi tuđih tekstova eksplicitno su i implicitno, atribuirano i neatribuirano, rasuti tekstom. Značajnu ulogu igra integralno umetnuti zapis njemačkog filmaša i pisca Alexandera Klugea, autora čiji bi najbliži domaći srodnik vjerojatno bio Želimir Žilnik. Na koji tekst svijeta i svijet teksta nas upućuje taj citat?
Prijevod Klugeovog teksta pronašao sam na internetu prije petnaestak godina. Nije bilo navedeno iz kojeg je izvora, tko je prevoditelj, i je li riječ o povijesnom dokumentu ili fikciji. O Klugeu kao filmašu znao sam malo, o Klugeu kao piscu baš ništa. Još ni sada ne znam otkuda je tekst. U romanu sam to malo zagrebao. Čini se da je dio jedne zbirke.
Tekst svijeta? Holokaust kao točka poništenja svijeta.
Pasija čitanja, pasija pisanja. Čini mi se da se ta formula, manje ili više, može primijeniti na tvoj javni rad općenito. Griješim li kada naglasak stavljam na čitanje, i pretpostavkom da tvoj tekst, još više nego je to – uči nas teorija književnosti – neminovno i imanentno slučaj, proizlazi izravno iz iskustva pročitanog, iz te svakim retkom očite radosti, uzbuđenja u čitanju?
Definitivno, prvo čitanje. Pisanje je poput seksa ili pijanstva. Ali definitivno nisam sretan ako ne čitam. Tako se i vidim, kao čitatelja. Neobična je to, „ležeća“ profesija. Da bih čitao moram prvo trčati. Ne mogu ustati iz kreveta i ponovo se vratiti u krevet čitati. Vidim tu i romaneskni potencijal, tu sliku čitatelja koji se cijeli dan povlači po stanu, između fotelje, trosjeda i kreveta. Crazy.
Jedan naslov – Luhmannov – vuče me idućem pitanju. Njegova knjiga koja se bavi semiotikom ljubavi zove se Ljubav kao pasija. Ljubavni je odnos drugi dominantni kôd i sloj tvoje knjige. Ili prvi. Ili, uopćimo li ponešto aktere i adresate, moguće jedini?
Koga nema u ljubavi, toga nema; kad govorimo o ljubavi.
Unutar romana „ljubav“ je jedna od romanesknih atrakcija. Imamo detekciju, misterij, malo pornografije, imamo i tajanstvene ljubavnike; dakle nešto kao formula knjiškog hita.
Luhmanna nikad čitao.
Novi tekstovi
Čini se da si nagrađeni roman zamislio kao svojevrsno igralište, zaigranu, mjestimice pomalo ludičku sintezu različitih vlastitih književnih i izvanknjiževnih praksi i identiteta. Kako pjesme srastaju s prozom? Pišeš li u posljednje vrijeme stihove i u standardnijem okviru?
Pišem, pišem; ali izvan standardnog okvira. Poeziju upotrebljavam kao mort za povezivanje različitih vrsta tekstova, eseja i ostalog. Još uvijek je ne vidim kao dio samostalne pjesničke cjeline ili pjesničke zbirke. Ne znam zašto.
Ali godi mi kad me se vidi kao pjesnika.
Primjećujem da se u tekstovima često vraćaš na vlastita formativna umjetnička iskustva, na situacije inicijalnog susreta, točke u kojima je čarolija rođena. Koja su te od tih iskustava presudno oblikovala prije četrdesetak godina, i što je od toga ostalo? Što čitaš, gledaš i slušaš danas, mimo profesionalne „radne obaveze“?
Čitam što god mi padne pod ruku. Zbrda-zdola. Kao klinac nisam bio pametan poput mog nećaka pa sam pitao učiteljicu da li mogu čitati U registraturi. Rekla je da to nije za mene. Otada više nikog ne pitam. Kao klinac čitao sam paralelno Tri mušketira i 7000 dana u Sibiru, Sidneya Sheldona i SS državu. Slično i danas radim. S filmovima i serijama isto. Chantal Akerman, Jonas Mekas i House of Dragons.
Muziku slušam samo u autu.
U posljednje vrijeme mnogo češće objavljuješ u formi knjige. Pišeš li više, ili su na naplatu stigli periodi različitih akumulacija? Spremaš li štogod?
Trenutačno mi se čini da sam u nastavku Peléovog priručnika. Roman je napisan brzo, u malo više od dva mjeseca. Počeo sam ga pisati prošlog Božića, a završio početkom ožujka. Tad sam se poželio odmaknuti od teksta: nek on nešto radi dok se ja odmaram od njega. I od tada rukopis nešto radi. Zbog njega sam išao u Rijeku, zbog njega sad odgovaram na tvoja pitanja. Kažem, kao da sam u nastavku romana. Nevjerojatna stvar.
Uz to završavam novu knjigu eseja. Mislio sam da sam s time završio, kao što sam već to mislio i nakon Jahača, a onda su samo nadošli novi tekstovi. Zamišljam tu knjigu eseja kao knjigu-kartu.
Za kraj, nakratko natrag romanu: atribuirani autor misteriozne knjižice koja pokreće radnju krije se iza zanimljivog, hipernogometnog pseudonima – Eusébio Armando Batistuta Pelé. Kako bi taj pseudonim izgledao da si da odlučio uobličiti „hiperknjiževno“, „hiperfilmski“ ili „hiperglazbeno“?
Bob Dylan Jimi i Hendrix…
Ili: Jean-Luc Rainer-Werner & Quentin… ako govorimo o imenima sinova.
Od književnih detektivskih pseudonima najzabavniji mi se čini onaj školski: Tolstojevski. Dva u jedan. Ne možeš više od toga dobiti u jednom imenu.
HDP, Zagreb, 12. rujna 022.
https://kritika-hdp.hr/dragan-jurak-nisam-sretan-ako-ne-citam/
Bilješka o autoru
Dragan Jurak (Zagreb, 1967) filmski i književni kritičar (Quorum, Nedjeljna Dalmacija, Feral Tribune, Jutarnji list, HRT, Moderna vremena, Novosti, Kritika h,d,p, Bestbook). Objavio zbirku pjesama Konji i jahači (1994); zbirke eseja U zaklon! (2014), Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone (2020), Ah! (2021) i Katastrofe (2024); romane Peléov priručnik (2022) i Sveto pismo (2024). Koautor monografija Berković (2016), Tanhofer (2017), Tko pjeva zlo ne misli (2020) i Protest (2022). U pripremi: roman Skijanje (2025)
140. Pisci na mreži, 18. prosinca (srijeda) 2024. u 17 sati: Tihomir Dunđerović
Gost 140. programa Pisci na mreži bit će pjesnik Tihomir Dunđerović, koji „običnu priču i privatno iskustvo nastoji poetizirati i mistificirati minus postupcima – izostavljanjem, bjelinama i šutnjom“ (K. Bagić). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Tihomirom Dunđerovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Tihomirom Dunđerovićem, odnosno njegovi tekstovi, rad i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Tihomiru Dunđeroviću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Poveznice
Besplatne elektroničke knjige:
Psiho, ptice
maja&vuneni
Blog Medium.com
https://tihimiran.medium.com/
YouTube kanal
//www.youtube.com/@tihimiran">https://www.youtube.com/@tihimiran
Instagram
https://www.instagram.com/tihimiran1/
maja&vuneni https://www.facebook.com/majaivuneni
FB stranica posvećena poeziji
Zagrebačka slavistička škola
https://zagrebacka-slavisticka-skola.com/article.php?id=1908&naslov=psiho-ptice
Booke.hr: Čarobni miris knjige www.booke.hr
Pet pjesama https://booke.hr/tihomir-dunderovic-pet-pjesama/
Časopis Nemo www.nemo-casopis.com
Bakini pilići https://nemo-casopis.com/objava/bakini-pilici
Pernati prijatelji https://nemo-casopis.com/objava/pernati-prijatelji
Projekt Upoznaj svoje sugrađane
https://upoznajsvojesugradane.wordpress.com/sugradani/tihomir-dunderovic/
Krešimir Bagić, Pogled iz Dubrave: Pohvala izgubljenosti, Vijenac br. 524, 3. travnja 2014. https://www.matica.hr/vijenac/524/Pohvala%20izgubljenosti/
Časopis Stav www.stav.com.hr
Franjo Nagulov: ZMIJE, LJUDI, MITOVI / Tihomir Dunđerović https://stav.com.hr/naslovi/245/franjo-nagulov-zmije-ljudi-mitovi-tihomir-dunerovic/
Tragovi, katalog izložbe Muzej Đakovštine, Đakovo https://muzej-djakovstine.hr/wp-content/uploads/2016/11/tragovi.pdf
Najljepše knjige, Vizkultura, https://vizkultura.hr/odabrane-najljepse-knjige-u-prosloj-godini/
1. epizoda projekta GKČ Đakovo i Marina Barišića Bez naziva: gost Tihomir Dunđerović
https://youtu.be/jfgrWcebRWg?si=fEnTcUPI0ADvxNcx
Ideš na promociju?: predstavljanje knjige Drvolaši – snimka https://youtu.be/RNo4kLiePcs?si=M_33WnAco2CaSIOF
Dodaci
Miroslav Mićanović, Psiho, ptice, Vjesnik, 2005.
Nikolina Rebrina, maja&vuneni, Tema, 2013.
Krešimir Bagić, Pohvala izgubljenosti, Vijenac, 2014.
Tihomir Dunđerović, Intervju, Glas Slavonije, 2021.
Tihomir Dunđerović, Izbor iz poezije, 2005-2021.
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Franjo Nagulov
ZMIJE, LJUDI, MITOVI / Tihomir Dunđerović
Tihomir Dunđerović: Drvolaši, Gradska knjižnica Đakovo, Đakovo, 2021.
Ugodno iznenađenje čitanjem ove zbirke moguće je tek neupoznatima s radom Tihomira Dunđerovića (Osijek, 1971), pjesnika, glazbenika, performera i multimedijalnoga umjetnika nagrađivanoga za književni rad (dvije nagrade na Pjesničkim susretima u Drenovcima), autora iznimne jezične osjetljivosti koja je naznačena prvom zbirkom (Psiho, ptice, 2005), a potvrđena zbirkama maja & vuneni (2013) te Drvolaši koja je predmetom ovoga osvrta. Neupućene jednako može začuditi autorova opredijeljenost za izdavačku rubnost, manje kuće i projekte čiji izostanak vidljivosti, čini mi se, nastoji nadomjestiti „gerilskim“ marketingom na društvenim mrežama. S obzirom na to da je posrijedi veteran objavljivanja književnoga sadržaja na mreži (projekt maja & vuneni, foto blogovi, uredničko-autorski projekt Živa dosada, u domaćim književnim krugovima vrlo rani korisnik web-alata i web-2.0-alata kao što je WordPress i sl.), odabrani pristup poznavateljima je njegova djelovanja očekivan. To objašnjava suradnju s Gradskom knjižnicom u Đakovu koja je, upustivši se u izdavanje književnih djela (ne baš uobičajena praksa za knjižničarsku djelatnost), put otpočela tiskanjem knjige jake konceptualne koncentracije potvrđene i domišljatim grafičkim rješenjima: ilustracijama neodvojivima od teksta, koje potpisuje Hrvoje Duvnjak. Ozbiljnost projekta potvrđuje koncizan pogovor sveučilišne profesorice Sanje Jukić čiji znanstveni interes ponajviše vežemo uz korpus intermedijalne osjetljivosti te intermedijalni korpus hrvatskoga pjesničkog postmodernizma (sa svim njegovim „inter“ i „trans“ inačicama).
Rukopis je moguće podijeliti na sedam ciklusa koje sačinjavaju uglavnom nenaslovljene pjesme, ali i u sedam grafički defragmentiranih poema koje su naslovljene. Potonju sam opciju odabrao za potrebe preglednosti ovoga osvrta. Prva poema (cjelina) naslovljena preci sadržajno-semantički počiva na razmatranju identitetskoga pitanja obitelji stavljanjem pojmova „jezik“ i „zemlja“, identifikatora predaka/potomaka, u ekvivalentan odnos: značenjske razlike među pojmovima „dolazak“, „odlazak“ i „povratak“ pritom se brišu, dok je pojmu povijest, umjesto uloge civilizacijskoga korektiva, dopisana ona metafizičkoga šaljivca, neotesanca, provoditelja (ili prevoditelja) kozmičkoga smisla za crni humor: nakon nekoliko generacija, / kada im se ova zemlja / uvukla duboko u kožu, / povijest će ih vratiti, / možda baš na ono mjesto, / odakle su krenuli.
Druga poema (cjelina) naslovljena je nije tako živio. Dematerijalizacija tijela-zemlje uvjetuje (re)materijalizaciju jezika. Materijalizacija neba/metajezika, opisno-semantički, pritom je naznačena dekonstrukcijom: danas su naše nebo / nagurali u crne / plastične vreće / i spalili. Otvoreno je fundamentalno provincijsko pitanje „neželjenosti“ subjekta u mikrosredini, a u kobnoj kombinaciji sa subjektovom patološkom ljubavi prema istoj: koliko si puta okrenuo glavu / kada si se opraštao? / jednom za mamu i sestre, / drugi put za šljivu i njivu, / treći put za selo koje si volio, / ali koje nije voljelo tebe. Odlasku je pritom pretpostavljeno odlaženje naznačeno prostorno-vremenskom indefinitivnošću. Na leksičkome planu uočljiva su, doduše u tragovima, obilježja mjesnoga govora (koverta, ker, živinče: divne riječi čije je izvjesno izumiranje, barem u kontekstu „lijepe literature“, uvjetovano sve očitijim terorom političke korektnosti kojoj je, najnovije, zasmetao i Meštrovićev spomenik). Jedno od stilskih obilježja teksta jest povremena jaka repetitivnost: nitko ti nije vjerovao / kada si pijan u birtiji pričao. / nitko ti nije vjerovao, / jer su oni prije tebe pričali bolje. / nitko ti nije vjerovao, / jer kada bi ti zadigao košulju / nisu mogli vidjeti rane / u koje bi gurnuli svoje ruke.
Treća poema (cjelina) naslovljena je možeš zauvijek tu ostati. Bolest kao identitetska odrednica semantički je ravnopravna prethodno spomenutim identifikatorima. Ujedno je prostorno-vremenski orijentir, ali i naoko paradoksalan preduvjet nadi o kojoj „ti-subjekt“ strpljivo skrbi: ljeto je / pa možeš zauvijek / tu ostati / i kao kad se razboliš / strpljivo čekati doktore / da tvojoj bolesti / nadjenu ime. Motiv je fotografije u službi prolongiranja transfera subjekta i objekta u ništa odijeljenoga od jasne egzistencijalne domene nejasnom granicom koja bi, iz perspektive objekta, morala biti jasna; ulaznica za ništa tako ostaje sačuvana za kakvu bolju prigodu (sretnije dvorište, ono oprostoreno jezikom, napose graničnom „poetikom brisanih navodnika“ koja u autorovu „ataru“, kako praktično tako i teorijski, buči). Sintagmatska toponimija u službi isticanja atmosfere egzistencijalne anksioznosti ujedno otvara opravdano pitanje dana smrti jedinke kao jednoga od nebrojenih sudnjih dana. Naime, logično je zaključiti da već umrlima moguća apokalipsa kolektiva ne znači ništa te da je zasebno suočavanje sa smrću, iz perspektive umirućega, istovjetno smaku svijeta, biblijskom ili kojem već kraju vremena. U danom slučaju „individualizacija smrti“ za sobom povlači „individualizaciju mitologije“: skandinavci vjeruju / da će se posljednja bitka na svijetu / voditi oko drveta breze, / a preživjet će oni / koji se sakriju / pod njenom krošnjom. / igorova baka, / baš nekako pred smrt, / u povjerenju nam je rekla / da će uskoro smak svijeta / i kako će se spasiti oni / koji se nađu pod orahovim drvetom. / čula je / da se taj orah nalazi u ivankovu, / u onoj dugačkoj ulici / što vodi prema vinkovcima.
Četvrta poema (cjelina) naslovljena je ovdje počiva. Semantička dezintegracija dualizma naznačena je relativizacijom opozicije „svjetlo – tama“; neizravno, dakako, relacije „život – smrt“. Spomenuta se dezintegracija odražava na percepciju zemlje-prostora te neba-metaprostora, kao i jezika utjelovljenoga čovjekom (ženom, svećenikom) i njegovim egzistencijalnim negativom (humkom, grobom). Motiv snijega pritom ukazuje na odnos bjeline-metateksta i teksta-zemlje pri čemu je, zavisno o kutu gledišta, uočljiva sub/superordinacija: još uvijek vidiš samo / tamni pravokutnik. / na trenutke ti se čini / da se u lijevom donjem kutu / pojavljuje bjeličasta svjetlost. / svjetlost postaje sve jača i jača. / svjetlost je toliko jaka / da od bljeska ništa ne vidiš. / bljeska nestaje. / jasno vidiš uokvireno bijelo. Svojstvo jezika pritom biva dopisano šutnji kao parakomunikacijskom sredstvu prošlih i podčinjenih, čime je diskretno naznačeno klasno i rodno pitanje: bilo ih je i kamenih, istoga oblika / s natpisom na tebi nerazumljivom jeziku. / jeziku koji je tvoj otac zaboravio / i na kojem su tvoje bake / uglavnom šutjele. Navedenom je, kao katalizator procesa ponovne uspostave ravnoteže, dopisan „zaborav“. Posebice su upečatljivi sadržajno-semantički ekspresivniji fragmenti cjeline: oni koji su stavili / svoje potpise na taj papir, / zasigurno nisu ni slutili / da ćeš njime mahati / dok umjesto kola / budeš tesao križeve / i u sanduke zakivao / njihovu mrtvu djecu.
Poema (cjelina) pisma i slike utemeljena je na stilskom oponašanju (prvenstveno leksičko-sintaktičkom) pisama. Time su osobito naglašeni emocionalni plan, egzistencijalni regres i nepodnošljivo stanje osamljenosti. Potonje je podvučeno u tekstu naslovljenom Pozdrav iz Rusije, tek jednom od dvaju naslovljenih tekstova (drugi je Jacobu P.). Spomenuti je tekst, uz grafičko pridržavanje forme pisma, pritom adresiran tako da upućuje na prostorno-vremensku relativnost. Dojam tjeskobe subjekta uvjetovane osamljenošću osnažen je sintaktičkom inverzijom koja imputira kako subjektovu tek „elementarnu pismenost“ tako i simptomatsko približavanje točki pucanja. U fragmentu ova koža nije tvoja koža pitanje je identiteta podvučeno kroz prizmu objektičine, makar administrativne, autonegacije: i nedostajat će ti tvoja koža / kada je svučeš, / baš kao i ime koje si odbacila / kada si se prvi put udala. Besmislu administrativnoga predznaka prostora segmentiranoga društveno uvjetovanim granicama u opoziciju je, na tragu spomenute „poetike brisanih navodnika“, postavljen medij sna: Draga sestro Lisi, / u ormar zapiši: / Eva K., / u Austriji rođena, / u Kraljevini živjela, / u Hrvatskoj voljela, / u Rusiji srce ostavila, / iz Jugoslavije protjerana, / u Njemačkoj tugovala, / umrla u snu. Sudbina nepoznate Folksdojčerice tako je impregnirala metatekstualnu kožu ponavljanih odlazaka koji, kao i ponovljeni ostanci, imaju biti dokinuti smrću kao trajnom ontološkom likvidatoricom.
Šesta je poema (cjelina) naslovljena drvolaši i primarno je obilježena, očekivano, uvođenjem naslovnoga motiva mitološke zmije zbiljski vezane, uz ostalo, uz kravosas, o kojoj je svojedobno vrlo ozbiljno stručno pisano (Šumarski list, 7/1896.). Zmije-čuvarice, koje se pojavljuju samo kada je neki žitelj ugrožen, kućepaziteljice (kažu da svaka kuća ima svoju dobru zmiju) ujedno su i trag poganstva čije su tradicije dijelom ušle u primijenjeno slavensko kršćanstvo. Hvatati tu zmiju stoga se ne smije: njezino je „hvatanje“ dešifriranje prapovijesne nečitkosti, faktografska eliminacija mita kao polazišne egzistencijalne odrednice, kako pojedinca u kolektivu tako i kolektiva u pojedincu. Dokidanje semantičke razlikovnosti provodnih motiva pritom poprima naglašeno nihilistički predznak. Život (kao umiranje) postaje (ili jest) zemlja, a smrti napokon biva podčinjen i spomenuti medij sna: sanjam djeda, / stoji usred polja / oslonjen na motiku / i dok priča / o bitki u garavom dolu, / o zmajevima, drvolašima / i ostaloj zvjeradi / koja je tuda prošla, / iz usta mu izlazi zemlja.
Zmije-čuvarice ujedno su i zmije-proizvođačice: stvarateljice dekonstrukcijom, rahliteljice zemlje i društveno neovisne raspolavljačice prostora. Nagovještaj tame naznačen je deskripcijom ubojstva zmije za koju „govore da je drvolaš“: dokinuća poganskih korijena ustvari, distanciranja od identitetske nulte točke prapovijesti, demitologizacije počinjene mehanizmima zaborava, nipošto mehanizmima pronalaženja egzaktnoga dokaza usmenom predajom stoljećima njegovanoga možda. Zmije-rahliteljice zemlje, nadalje, zmije su pisarice: štoviše, one su i pismo/jezik, sáma esencija artikulacije kao prvoga i posljednjega preduvjeta postajanja atavističke protodruštvene strukture (krda/čopora) civilizacijom: kad ujutro nađeš polegnuto žito, / ne krivi vjetar, ne krivi kišu. / to drvolaši noću / iz njive u njivu gmižu, / vijuge za vijugom stižu, / u mokru zemlju zapis pišu. Poganski su slojevi osnaženi uvođenjem motiva šume u kojoj živi (ili počiva) naša trajno vremenskim skalpelom amputirana bezbrižnost, zmijoliko jučer kojem se priučenom bogobojaznošću, bilo personalno bilo institucionalno-kolektivno, očajnički utječemo: u šumi, na drvetu, žive drvolaši. / onaj tko ih je vidio, nije o tome pričao. / onaj koji je o tome pričao, sigurno ih nije vidio.
Završna cjelina naslovljena te smo noći dugo hodali u fokus postavlja uvodno naznačeno pitanje/motiv odlaska/dolaska (izlaska ili povratka), uz vidljivu vremensku delinearizaciju i narativne, mjestimice putopisne segmente: sutra smo našli nekog dečka kako leži potrbuške, / glave uronjene u potok. nitko se nije mogao sjetiti / kako se zove. nitko se nije mogao sjetiti je li jučer / bio s nama. Rukopisnim je raspletom transfer u ništa opisan kao relaksirajuća semantička opozicija životu/tjeskobi: nisu bili grubi, nisu vikali. gotovo da nisu ni / govorili. to nas je još više plašilo. svašta smo čuli, / ali nitko nije pričao da kraj može biti tako tih.
Knjiga Drvolaši Tihomira Dunđerovića, uz navedeno, tiskana je u razmjerno (i za domaće pjesničke prilike) skromnoj nakladi od pet stotina primjeraka. U trenutku dok pišem ovaj tekst prilično sam siguran da se nije pojavila u knjižnicama diljem zemlje. Njezina se distribucija uglavnom, koliko mi je poznato, za sada svodi na autorovo darivanje adresata. To ističem kao problem pri možebitnoj nabavci primjerka zbog čega bi autor, u nekim budućim akcijama, trebao preispitati vlastitu strategiju objavljivanja u manjim izdavačkim kućama (ili kućama koje zapravo nisu izdavačke). Spomenuti gerilski marketing za kojim putem društvenih mreža Dunđerović poseže sugerira da mu je stalo do vidljivosti zbirke, što opravdava zaključnu opasku kojoj dopisujem opasnost da bi naslov, usprkos autorovim promidžbenim naporima, mogao proći razmjerno nezapaženo. Utoliko sam o istom imao potrebu pisati uz zaključak da je posrijedi rukopis osobite kakvoće koji bi, da se našao u ediciji kakve prestižne nakladničke kuće, „prijetio“ osvajanjem reprezentativnih književnih nagrada. Kamo sreće da me budućnost demantira te da se „nereprezentativnost“ nakladnika ovoga djela (reprezentativnost đakovačke knjižnice u drugim vidovima djelatnosti ne dovodim pod znak pitanja) ne pokaže preprekom poštenom vrednovanju estetskih dosega knjige s kojom po svršetku ovoga osvrta, siguran sam, još dugo čitateljski neću raskrstiti.
Stav, 18. ožujka 2021. | Tekuća kritika
Bilješka o autoru
Tihomir Dunđerović, rođen 1971. u Osijeku. Profesor hrvatskog jezika i književnosti i diplomirani knjižničar. Živi i radi u Osijeku, Đakovu i Bilju. Piše pjesme i književne kritike. Objavljivao u časopisima: Začinjavci, Aleph, Književna revija, Poezija, Quorum, Riječi, Zarez, Hombre te na Trećem programu Hrvatskog radija. Urednik je poezije i proze na Besplatnim elektroničkim knjigama.
Izlagao skulpture, objekte i instalacije, izvodio performanse u Đakovu, Osijeku, Zagrebu i Novom Vinodolskom. Svirao bubnjeve i udaraljke u grupama Perspektiva, 13. prase, Nova (Ars nova) i Kabir Bedi. Za rukopis zbirke pjesama Psiho, ptice (Božji prst) nagrađen je na 15. pjesničkim susretima u Drenovcima. Za knjigu maja&vuneni dobio je nagradu Duhovno hrašće na 25. pjesničkim susretima u Drenovcima, a za knjigu Drvolaši dobio nagradu Duhovno hrašće na 32. Pjesničkim susretima u Drenovcima (2021). Na natječaju Hrvatska lijepa knjiga koju organizira Nacionalna i sveučilišna knjižnica na poziv Zaklade Stiftung Buchkunst Drvolaši su odabrani među najljepše oblikovane hrvatske knjige objavljene u 2021. godini.
Objavio: Psiho, ptice, Općinska narodna knjižnica Drenovci, Drenovci, 2005; maja&vuneni, Trag CRVENO – slobodni pokret, Zagreb, 2013; Drvolaši, Gradska knjižnica i čitaonica Đakovo, Đakovo, 2021; Psiho, ptice, Društvo za promicanje književnosti na novim medijima, Zagreb, 2021; maja&vuneni, Društvo za promicanje književnosti na novim medijima, Zagreb, 2023.
- Nalazite se ovdje:
-
Naslovnica
-
Oaza
-
Poslovanje
-
Projekti
- Pisci na mreži