Pisci na mreži - srijeda, 24. studenoga 2021. 

Pogledajte snimku susreta!

Gošća 109. programa Pisci na mreži bit će Tanja Radović, spisateljica koja u svojim romanima rado piše o napastima svijeta, o nadi i osporavanju, ali i više od toga, u pričama, esejima i dramama (radiodramama) o željama, gubicima i svakodnevnim čudima, o ženstvu ili „knjižničarenju i knjižničkom prigovaranju“. Važno je spomenuti da upravo u zagrebačkoj Knjižnici Vladimira Nazora predano radi na osmišljavanju kreativnih radionica i programa poticanja čitanja. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Tanjom Radović, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Tanjom Radović, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene pjesme, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Tanji Radović da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Tanja Radović: Srce, SF-priča, 2021.

Tanja Radović: Kako je Dobroslav išao za srcem, bajka, 2021.

Tanja Radović: Knjižničarenje i knjižnično prigovaranje, radioigra, 2021.

Tanja Radović: Ženstvo, esej, 2021.

Tanja Radović: Osporavanje kiše, roman, ulomci, 2020.

Tanja Radović: Rent-a-talent, roman, ulomak, 2018.

Tanja Radović: Pitanje Nade, roman, ulomak, 2015.

Linkovi

www.tanjaradovic.info (službena internetska stranica)

https://www.meandar.hr/book-author/tanja-radovic/ (izdavač Meandarmedia)

http://drame.hr/hr/autori/244-radovic-tanja

https://www.vecernji.hr/tag/tanja-radovic-271794

https://www.youtube.com/channel/UCG4_PBpMBaIHPWTYH8_ocSg (autoričin YouTube kanal s audiozapisima odabranih djela)

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Miroslav Mićanović

O napasti svijeta

(nekoliko opaski o romanu Pitanje Nade)

Roman Tanje Radović Pitanje nade rezultat je nekoliko, naizgled suprotstavljenih i oprečnih pripovjedačkih strategija i tematskih interesnih područja: riječ o nastojanju da se radnja romana izmjesti iz nama općepoznatih situacija, prebacuje se u drugu kulturu, jer da bi se tako osigurala dinamika romana, drukčija scenografija i prostorna konfiguracija. Svladavanjem te vrste drugosti osigurava se pažnja čitatelja, zainteresiranost da se kreće narativnim dionicama koje zadovoljavaju njegov temeljni čitateljski interes: upoznati novo, putovati novim, osjećati se pozvanim u priču koja se odvija izvan vlastite životne rutine, svakodnevice.

Istodobno, oko glavnoga lika isprepliće se nevjerojatna životna priča koja je uvijek na rubu pročitanoga, poznatoga, gotovo nevjerojatnoga, sudbonosnoga i tragičnoga: Nada, sredovječna, rastavljena žena, suprug ju je napustio zbog puno mlađe žene s kojom očekuje dijete. Bježi od svoje bolne životne situacije iz Zagreba u Peru, u hrvatsku katoličku misiju u Limi, dobiva posao njegovateljice moždanim udarom potpuno oduzetoga monsinjora. Različiti događaji, susreti, životni svjetovi prilika su pripovjedaču da podastre čitatelju pitanja o svjetonazorima, o tomu što je uopće postojeći sustav vrijednosti, koje je naše mjesto u tom suludom svijetu, koja uloga, ili jednostavno što se sve može nekome dogoditi i koliko je čudesnih događaja koji se isprepliću oko nas.

Čitatelj je sudionik priče romana, koja se vodi pregledno, sigurno i pouzdano, jer upravo se u čitanju jedne životne priče prelamaju i naši uvidi, strasti, motivi i pitanja: što bismo učinili ili što mi čini pred izazovima svijeta u kojem se zatječemo i koji zatječemo s već unaprijed dogovorenim tekstovima, ulogama. Tanja Radović je autorica različitih spisateljskih sposobnosti i znanja, proznih i dramskih formi, što njezinu rukopisu daje na životnosti, uvjerljivosti (koju nije lako dostići spram napasnosti svijeta u kojem žive njezinu junaci, junakinje).

Aktualnosti i efemerije svakodnevice (crkva, ljubav, strast, neočekivani i nepouzdani svjedoci stradanja) samo su zahvalan dodatak rukopisu koji povratkom priči želi doseći ono što nam u životu tako uporno izmiče: roman o Nadi, istodobno je roman o životu koji je, kako je to već u drugoj prilici rečeno negdje drugdje.

Bilješka o autorici

Tanja Radović, spisateljica, rođena je 1964. godine u Karlovcu gdje je pohađala gimnaziju. Završila je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radi kao knjižničarka. Na Hrvatskom radiju izvedene su joj drame Pomaknute ljubavi (1995), Kuća (1997), Kompjutor (1999), Zarobljeni u crtežu (2001), Putovanje u Plavo (2002), Sunčeve pjege (2004), Plastične đurđice (2005), Mreža (2015) i kratke priče (emisija Hrvatska proza, 2006), radionapetice Pod krevetom (2009), Oči (2010), Murina u vrši (2013) te radiokomedije Knjižničarenje i knjižnično prigovaranje (2012).

Drama Kompjutor uvrštena je u program 25. Salona mladih (Zagreb, 1998) u kategoriji književnost. Na natječaju nakladničke kuće Moderna vremena drama Mreža dobila je 3. nagradu za dramu (Knjiški moljac on-line, Zagreb, 2000). Drama Amorov uzdisaj dobila je 2. nagradu na natječaju Hrvatskog sabora kulture, 2016.

Sudjelovala je u ponovnom pokretanju Studentskog kazališta „Ivan Goran Kovačić“ iz Zagreba nakon višegodišnje stanke. U tom kazalištu praizvedene su joj drame Mačja glava (1996), Kompjutor (1997), Iznajmljivanje vremena (1999. – najbolja predstava 39. Festivala hrvatskih kazališnih amatera, odabrana za sudjelovanje na Teatarfestu, Sarajevo 1999), Zarobljeni u crtežu (2000), Putovanje u Plavo (2006) u kojima je sudjelovala kao glumica, redateljica ili koredateljica. Predstave su izabrane za Festival hrvatskih kazališnih amatera.

Bosansko narodno pozorište u Zenici izvelo joj je dramu Iznajmljivanje vremena – pod naslovom Time sharing 3.0 u režiji Morane Foretić. Predstava je ušla u izbor 11. Marulićevih dana (Split, 2001) i 37. Borštnikova srečanja (Maribor, 2002). Kao hrvatski predstavnik sudjelovala je u radu Međunarodne dramske kolonije Od teksta do predstave (Hrvatski centar ITI, Motovun, 2001).

Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru praizvelo joj je dramu Noćna gušterica u režiji Lawrencea Kiirua (2002). Predstava je gostovala na Mostarskom ljetnom festivalu (2002), Tuzlanskim pozorišnim danima (2002), 22. Pozorišnim igrama BIH (Jajce, 2003) i na Festivalu scenskih umjetnosti Bihaćko ljeto (2003). Putovanje u Plavo praizvelo je Bjelovarsko kazalište (Bjelovar, 2005).

Kao dramaturginja i glumica sudjelovala je u predstavi Nostalgia Kazališta „Ivan Goran Kovačić“ u režiji Renate Carole Gattica (2012).

Na ISTRAKON-ovim natječajima za kratke SF i fantasy priče, njene su priče odabrane među najbolje (2004, 2005. i 2008) i na SFERAKON-ovu natječaju za zbirku hrvatske fantastike i SF-a (2007). Dobitnica je nagrade SFERA u kategoriji drame za knjigu Ledeno doba (2010).

Članica je uredništva časopisa za knjiguTema od 2004. godine (Zagreb, Centar za knjigu).

Bila je članica PHPD Zora iz Karlovca, Akademskog zbora „Ivan Goran Kovačić“ (od 1996. do 2006) te benda Knjižnica grada Zagreba – KGZ benda (od 2007. do 2016).

S romanom Pitanje Nade (Zagreb, Meandarmedia, 2015) gostovala je na Festivalu svjetskog kazališta (Zagreb, 2015). Njezin drugi roman Rent-a-talent (Zagreb, Meandarmedia, 2018) snimljen je kao audioknjiga u Knjižnici za slijepe u Zagrebu (2018), a autorica je ujedno i naratorica. Roman Pitanje Nade objavljen je i kao e-knjiga (Zagreb, Meandarmedia, 2020) U izdanju Meandarmedije izašla joj je prva zbirka priča Osporavanje kiše (Zagreb, 2020).

Na njezin YouTube kanalu https://www.youtube.com/channel/UCG4_PBpMBaIHPWTYH8_ocSg nalaze se neka od djela u obliku audioknjiga. Autorica je ujedno i naratorica.

Bibliografija

Osporavanje kiše– zbirka priča (Zagreb, Meandarmedia, 2020); Rent-a-talent – roman (Zagreb, Meandarmedia, 2018); Pitanje Nade – roman (Zagreb, Meandarmedia, 2015., e-izdanje 2020); Ledeno doba – knjiga drama (Zagreb, Meandarmedia, i SKUD „Ivan Goran Kovačić“, 2009); Iznajmljivanje vremena – knjiga drama (Zagreb, Meandar i SKUD „Ivan Goran Kovačić“, 2001).

Micek – kratka priča, objavljena u Pišem ti priču: zbirka kratkih priča 6. natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor, Gradska knjižnica Samobor, 2018; Kuća – Večernji list, 28. 4. 2018; Ledeno doba(Epoka lodowcowa) – drama, objavljena je u izboru iz suvremene hrvatske drame na poljskom jeziku – (Nie tylko) fragmenty : wybór nowych dramatów chorwackich (izbor Gabriela Abrasowicz, Leszek Małczak, Katowice, Wydawnictwo Uniwersytetu Śląskiego, 2019); Zarobljeni u crtežu(Entrapped in the Drawing) – drama, objavljena je u izboru iz suvremene hrvatske drame na engleskom jeziku – Different voices (izbor Boris Senker, Zagreb, Hrvatski centar ITI-UNESCO, 2003). Objavljuje periodično članke, osvrte i eseje u časopisu za knjigu Tema (Zagreb, Centar za knjigu, 2004).

SF priče objavljene su u ISTRAKON-ovim zbirkama kratkih SF i fantasy priča Bolja polovica, Ispod i iznad, Dobar ulov (Pazin, Pučko otvoreno učilište, 2004, 2005. i 2008), kao i SFERAKON-ovoj zbirci hrvatske fantastike i SF-a Trinaesti krug bezdana (Zagreb, Mentor i SFera, 2007).

Priča Jutro poslije objavljena je u zborniku priča (natječaj Zadarskog lista za kratku priču P. Zoranić) – Trenutak proze, Zagreb, Znanje, 2010; Bajka Kraljevna i zmaj objavljena je u slikovnici Queer bajke (Zagreb, Domino, 2005); SF priče objavljene su u časopisu Svjetlo (Karlovac, Matica hrvatska, ogranak Karlovac, 1–2/2006); Kratke priče Vrata i Zrno graška objavljene su u časopisu Riječi (Sisak, Matica hrvatska, 4/2010).

U časopisu Plima objavljene su joj drame Centar za spavanje (Zagreb, AGM, 9/1995) i Mačja glava (18/2000). Drama Iznajmljivanje vremena objavljena je u časopisu Glumište (Zagreb, AGM, 1/1998); Drama Gušterica objavljena je u časopisu Tmačaart (Mostar, 13–14, 2002); U zbornicima drama i predložaka za igre praizvedenih u programima 21. te 22. i 23. susreta zagrebačkih kazališnih amatera (Zagreb, Kulturni centar Peščenica, 1997. i 1999) objavljene su joj drame Kompjutor (1997) i Iznajmljivanje vremena (1999). U Zborniku dramskih tekstova i sinopsisa praizvedenih na Susretima zagrebačkih kazališnih amatera 2000. i 2001. godine (Zagreb, Kulturni centar Peščenica, 2001) objavljena joj je drama Zarobljeni u crtežu. U Zborniku drama i predložaka za igre autorskog alternativnoga kazališta 2000. (Zagreb, Centar za kulturu i informacije Maksimir, 2001) objavljena joj je drama Zarobljeni u crtežu (prevedeno i na engleski – Croatian alternative theather 2000 : anthology of plays and playlets, preveo na engleski Vladimir Brljak, Zagreb, Centar za kulturu i informacije „Maksimir“, 2001).

O djelima T. Radović:

1.       Dunja Detoni Dujmić: Roman za gledatelje, časopis Republika, br. 1–2/2019. str. 160–162 (Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, 2019)

2.       Dunja Detoni-Dujmić: Ili nada ili ništa u: Mala noćna čitanja : hrvatski roman od 2011.-2015. (Zagreb, Alfa, 2017)

3.       Danijela Weber-Kapusta: Tanja Radović: Iznajmljivanje vremena (1995). u: Dijalektika identiteta : hrvatsko i njemačko dramsko pismo između postsocijalizma i multikulturalizma (Zagreb, Leykam international, 2014)

4.       Sanja Nikčević: Tanja Radović ili kako je Multimarketing osvojio naše snove. u: Između dviju domovina. Zbornik Milorada Nikčevića povodom sedamdesetogodišnjice života i četrdesetpetogodišnjice znanstvenog rada(Filozofski fakultet u Osijeku, Osijek, 2011., str. 353–369)

5.       Sanja Nikčević: Pomaknuta stvarnost. u: Što je nama hrvatska drama danas? (Zagreb, Naklada Ljevak, 2008)

6.       Adriana Car-Mihec: Mediji kao dramski izazov. Dani hvarskog kazališta, Prešućeno, zabranjeno, izazovno u hrvatskoj književnosti i kazalištu (Zagreb – Split, 2007., str. 489–517)

7.       Adriana Car-Mihec: Struktura prostora u ranim radovima Tanje Radović, Krležini dani u Osijeku 2005. (Zagreb , Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU , 2006., str. 359–368)

8.       Adriana Car-Mihec: Drama i cyberpunk (Kompjutor Tanje Radović), časopis Kazalište br. 25–26, str. 104–109 (Zagreb, Hrvatski centar ITI, 2006)

Sanja Nikčević: Pomaknuta stvarnost, časopis Kazalište br. 7–8, str. 218–221 (

108. Pisci na mreži, 27. listopada (srijeda) 2021. u 17 sati: Damir Šodan

Pogledajte snimku susreta.

Gost 108. programa Pisci na mreži bit će Damir Šodan, autor čiji su se pjesnički interesi, učetvrt stoljeća, koliko se bavi pisanjem poprilično mijenjali i najednom mu se retroaktivno razbistrilo kako je u mladosti mogao istovremeno voljeti Dragutina Tadijanovića i punk! Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Damirom Šodanom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Damirom Šodanom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene pjesme, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Damiru Šodanu da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Linkovi

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Damir Šodan

Ako želi ostati subverzivna, književnost bi trebala biti transparentnija i direktnija

Razgovarala: Vanja Kulaš

S Damirom Šodanom razgovarali smo o svim tim različitim segmentima njegovog djelovanja, o njegovom autorskom, prevodilačkom i antologičarskom radu, o brojnim poznanstvima iz svijeta knjiga i kulture, o životu i radu u Nizozemskoj, i još o mnogo toga.

Vanja Kulaš: Vaše ime zapamtila sam davnih dana s naslovnica kultnih antologija Raymonda Carvera, "Izabrane priče: Odakle zovem" i "Sabrane pjesme: Svi mi" – zbirke su to poznate kao „zeleni” i „narančasti” Carver, (Profil, 2006.). Znači, upoznala sam vas najprije kao književnog prevoditelja. Kako ste krenuli u prevođenje i što je bilo prvo, prevoditeljski rad ili vlastiti autorski tekstovi?

Damir Šodan: Moji prvi stihovi su bili zapravo tekstovi koje sam početkom srednje škole počeo pisati u Splitu za svoj novovalni rock bend, ali mi je ulogu brzo preoteo, što bi rekao Eliot, il miglior fabbro, najvještiji versifikator, skoro da bih mogao reći Bob Dylan moje generacije, naš nezaboravni drug Predrag Lucić, tako da sam se momentalno prešaltao na gitaru od koje do dandanas nisam odustao, a pisanju sam se vratio nekoliko godina kasnije za vrijeme studija u Zagrebu, čemu je presudno doprinijelo poznanstvo s Vojom Šindolićem. Naime, jednog subotnjeg jutra sredinom 80-ih na vrata moje studentske garsonijere u zagrebačkoj Sloboštini banuo je „doktor“ Šindolić, prevoditelj bitnika, pjesnik, slikar i jedan od urednika legendarnog Džuboksa. Dobro se sjećam da je nosio otmjeni američki sako i usku kravatu u kombinaciji s trapericama, skupim talijanskim čizmama i svilenim šalom. I imao je neko ekskluzivno, rekao bih Mont Blanc nalivpero. Znači, bio je otjelovljenje dendija u hipsterskom izdanju, man of the world, usto dobar prijatelj Allena Ginsberga i Lawrencea Ferlinghettija, poznanik Bukowskoga... wow... ne da sam bio impresioniran, sjećam se da sam odmah pomislio – ja želim biti kao taj lik (smijeh)! Voju je noćnim vlakom iz Beograda doveo Predrag, koji je tamo studirao kazališnu režiju, i nakon tog prvog zajedničkog višednevnog tulumarenja sa Šindolićem, praktički odmah po njegovom odlasku, počeo sam prevoditi poeziju D. H. Lawrencea i W. C. Williamsa, a ubrzo i potajice pisati poeziju, čak i haikue koje ću, nadam se, uskoro ukoričiti. „E, pa lijepo sam te sj.... za cijeli život!“, kazao mi je nedavno Vojo u telefonskom razgovoru (smijeh).

Predrag, Vojo i Zoran Lazović „Kiza“ (koji je u međuvremenu u Americi, Indiji i Nepalu studirao budizam, da bi danas vodio retreat za meditaciju na Fruškoj Gori) su 80-ih često dolazili u Zagreb na druženje, a i ja sam odlazio u Beograd kod njih na koncerte i tulume, obilazeći neizbježno i fenomenalno opskrbljene beogradske knjižare. U više navrata kada bi se naša klapa okupila u Zagrebu, znao bi nam se pridružiti i Danijel Dragojević, kojeg je Vojo dobro znao jer je za njegovu emisiju Poezija naglasveć bio uradio bezbroj priloga. Često sam se pitao što je to „šjor Dane“, kako smo ga zvali, vidio u nama, ali mora da mu je prijala naša mladenačka energija, neupitna strast prema književnosti, a vjerojatno i totalna neinhibiranost koju smo furali kao dio našeg bitničkog etosa (smijeh). Negdje pred sâm kraj rata, na ljeto 1995., otišao sam u Nizozemsku i Miroslavu Mićanoviću, uredniku nakladničke kuće MD, ostavio rukopis svoje prve zbirke "Glasovne promjene", ali također i izbor iz suvremene američke poezije, koji je ubrzo objavljen u Quorumu, gdje sam otada kontinuirano objavljivao i dvadesetak godina bio član redakcije.

Negdje na samom početku 90-ih sam u osvit rata u jednoj zagrebačkoj knjižari našao zbirku pjesama "Where Water Comes Together With Other Water" (Gdje se voda spaja s drugom vodom) Raymonda Carvera, koja me bukvalno ispalila iz cipela, pa sam je tih ratnih godina preveo na hrvatski, a objavili smo je 1996. u Biblioteci Feral Tribune, gdje sam skupa s Predragom figurirao kao urednik. Svidio mi se Carver tada strašno, nakon sve one silne borgesovske fantastike i cortázarovske pomaknutosti, njegov stvarnosni minimalizam, njegovu moć jezične redukcije koja je uvijek savršeno u funkciji priče, kao i uvjerenje da su stvari iz našeg svakodnevnog života same po sebi dovoljno neobične, produhovljene i apsolutno dostojne književne obrade, doživio sam kao svojevrsni tektonski pomak.

Negdje u to doba i Robert Altman je snimio kultne "Kratke rezove", bazirane na motivima Carverovih priča, a slučaj je htio da u filmu glumi naš veliki generacijski glazbeni idol Tom Waits, tako da nakon toga više nikome ništa nije trebalo posebno objašnjavati. Moj prijatelj, pjesnik Drago Glamuzina, kojeg sam znao iz Quoruma, javio mi se negdje ranih dvijetisućitih, nakon što je dobio posao kao glavni urednik u Profilu, s idejom da objavimo kompletnu Carverovu poeziju i izabrane priče, na što sam ekspresno pristao, pa smo se svojski bacili na posao. Izuzetno mi je drago što i danas čujem od mnogih ljudi da su im te knjige nešto u životu značile, bilo kao autorima bilo kao čitateljima.

Prevođenje i uređivanje tuđe poezije, koliko je to opasno za pjesnika? Koliko u bavljenju tekstovima drugih autora, a to je kod vas često, intenzivno i cjeloživotno, osjećate manjak prostora za vlastito stvaranje? Ili je to neki optimalni balans punjenja i pražnjenja – da nema tuđih tekstova, ne bi bilo ni vaših?

Mislim da prevođenje drugih autora ne bi smjelo pjesnicima nužno predstavljati teret, dapače, držim to čak i blagotvornim jer se u suočavanju s nečijim svijetom sučeljujete i s vlastitim, samo iz drugog ugla, i često vam baš prevođenje može poslužiti poput prinudnog prizivanja u svijest nekih oblika i sadržaja koji možda isijavaju iz podsvijesti, ali nisu dovoljno osviješteni. Prevođenje je tada u stanju isprovocirati baš tu alkemijsku transformaciju iz latentnog u manifestno. Ali samo da podsjetim, pa mnogi su pjesnici i pisci bili prevoditelji, i to baš oni veliki stilisti poput prije svega Nabokova, ili pak našeg Šoljana, koji je uz Krležu vjerojatno jedan od najkompletnijih pisaca koje smo imali, budući da nema tog roda ili žanra u kojem se nije ogledao, od poezije do drame, proze, esejistike, pa čak i trivije i roto-romana. Između ostalog prevodio je Shakespearea, Lewisa Carolla, T. S. Eliota i Henryja Millera. Da i ne spominjem seminalnu "Zlatnu knjigu američke poezije". Dakle, nije bez vraga zaslužio komemorativni tekst u uglednom britanskom Independentu.

Naravno, tu je i Slamnig čiji prijevod Puškinova "Evgenija Onjegina" je bravura par excellence. Tin Ujević je prevodio Prousta, A. B. Šimić Hamsuna, Boris Maruna Bukowskog, Nerudu i Parru, a prevoditeljske opuse Zvonimira Mrkonjića i Tonka Maroevića, da i ne spominjem. Isto tako, jedan od momentalno najcjenjenijih američkih pjesnika, ovdašnjega podrijetla, Charles Simic (kojeg sam preveo na hrvatski) poznat je i kao veliki prevoditelj, pa je tako pored nekoliko antologija srpske i jugoslavenske poezije, Amerikancima podrobnije približio Novicu Tadića i Vaska Popu, a prevodio je i našega Mihalića.

Nadalje, jedan od najvećih pisaca s ovih prostora, Danilo Kiš, bio je vrhunski književni prevoditelj s francuskoga i mađarskoga, i vrlo je ozbiljno pristupao tom poslu, gotovo podjednako posvećeno kao da radi na vlastitim djelima. Na koncu, da ne zaboravimo i Borivoja Radakovića koji je potpisao niz odličnih prijevoda, od Kerouaca do Kureishija, a nešto nemam dojam da je njegov spisateljski elan poradi te rabote na bilo koji način propatio. Na kraju krajeva, zar nije u prirodi pisaca da se protejski preobličavaju i mimikriraju kako bi istjerali sve te silne i često potpuno suprotstavljene glasove iz sebe? Mislim da je prevođenje dobar način da se ostane u igri, ili u zoni žargonom jazz muzičara, čak i kad se osobno i nema bog-zna-što za reći. Osim toga, književnost je zapravo oduvijek i bila intertekstualna (od Biblije do Shakespearovih persiflaža raznih renesansnih i antičkih predložaka) tako da su, paradoksalno, neke od zasada postmodernizma ustvari starije i od samog (pred)modernizma.

I nastavak prethodnog pitanja – može li poeziju uopće prevoditi netko tko i sam nije pjesnik? Nakon studija anglistike i povijesti kako ste se našli u Haagu i zaposlili na Međunarodnom sudu za ratne zločine? Kakvo je to radno mjesto? Prevoditi članke, paragrafe, alineje, kako kažete u pjesmi, i uz pravne dokumente istodobno poeziju, kako je to izvedivo? I kako biste iskazali opreku između takva dva oblika prevođenja, stručnog i umjetničkog?

Naravno da poeziju može prevoditi i netko tko nije pjesnik, mada ako je u tome uspješan, po svoj prilici mora u sebi skrivati kakvu-takvu pjesničku žicu. Ali da ne pretjerujemo, pa nije poezija neko tajno posvećeno znanje i imanje, već zapravo specifični način organiziranja teksta. Ili kako su to suho znali konstatirati poststrukturalisti – riječ je tek o jednoj vrsti „tekstualne prakse“. Evo, najbolji primjer je moj kolega Tomislav Kuzmanović, književni prevoditelj sjevernoameričkog obrazovanja, koji fenomenalno u oba smjera prevodi poeziju, čak i drži radionice književnog prevođenja, a da sam nije – bar koliko je meni poznato –pjesnik. Također, moj dobar znanac, bosanski prevoditelj Zoran Mutić, izvanredno je prevodio grčke pjesnike, a naročito Jorgosa Seferisa, čiji prijevod je svojedobno bio pravi mali književni događaj. Osim toga, tu je i moja prijateljica, poznata bosansko-hercegovačka kazališna redateljica Tanja Oručević-Miletić, koja izuzetno dobro poznaje poljsku poeziju i izvanredno prevodi poljske pjesnike, od Zbignjeva Herberta nadalje.

Što se tiče Haaga, u njemu sam se obreo tako što sam najprije u ratu počeo raditi za Ujedinjene narode, odnosno misiju UNPROFOR, budući da kao profesor engleskog jezika i povijesti više nisam mogao priuštiti ni stan od osamnaest kvadrata s kupaonicom u kojoj snijeg sipi kroz svjetlarnike, kolikogod to romantično zvučalo, pa čak ni prenamijenjenu garažu na Trešnjevci, gdje sam neko vrijeme živio. Znači, razlozi odlaska su bili prije svega egzistencijalni. Mi koji smo radili za UNPROFOR smo u jednom trenutku od izvora unutar UN-a saznali da se osniva Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju, pa sam požurio s aplikacijom za posao, i da je nisam tada poslao, možda nikad ne bih ni završio u Nizozemskoj. Što bi bilo da sam ostao u Zagrebu, mogu samo nagađati.

S obzirom na sav užas s kojim sam se tolikih godina profesionalno suočavao, bilo kroz pismeno prevođenje dokumenata, transkripte, hot-lajnove za svjedoke, bilo iz izravnih, često iscrpljujućih sesija sa žrtvama, počiniteljima i svjedocima, s ove distance imam osjećaj da me moje angažiranje oko književnosti na neki način zaštitilo od toga da potpuno ne „prolupam“ i izgubim vjeru u humanitet. Jer neka od saznanja i spoznaja koje smo u tom procesu sažvakali, gotovo da nadilaze najradikalnije horor filmove, pa je možda i dobro da šira javnost i ne zna za njih. Sjećam se da sam baš tijekom jednog zaguljenog profesionalnog razdoblja noćima i vikendima kao opsjednut prevodio "Isusovog sina", velikog američkog majstora kratke priče Denisa Johnsona, i mogu reći da me baš „spasio!“

Što se tiče prevođenja književnosti i ostalih vrsta prevođenja, mislim da je u književnom tekstu daleko najvažnije prenijeti duh originala, dok u ostalim oblicima prevođenja morate biti nemilosrdno „precizni“, što meni iskreno baš i ne leži, jer imam tendenciju da dam „više nego što pjesma traži“ (smijeh). S druge strane, ako ste se poduhvatili književnog prevođenja, a ne možete locirati ili sondirati autorski glas, ili pogoditi registar koji morate prenijeti u ciljni jezik, onda bolje da radite nešto drugo. Tu znanje nije od presudne pomoći, jer ipak treba prije svega imati osjećaj za književni tekst, pa onda sve ostalo.

Je li bavljenje tekstom, vlastitim i tuđim, jedino što želite raditi, vaš ultimativni poziv? Jeste li probali/ bili prisiljeni raditi išta drugo i kakvo je bilo to iskustvo?

Budući da dolazim iz radničke obitelji, jako sam rano počeo „šljakati“, već prije punoljetstva i kao sezonski konobar u hotelskom poduzeću u Brelima kod Makarske, a bio sam i kolporter, omladinski novinar, postavljao sam s ocem električne instalacije, davao instrukcije, vodio sam skladište, vozio viljuškar, svirao gaže i radio kao nastavnik u srednjoj i osnovnoj školi, a kao prevoditelj, prevodio sam svugdje, po zatvorima, na misijama, u avionima, na sastancima s obavještajnim službama, na promocijama knjiga, pred prevrtljivim političarima i okorjelim ubojicama... ukratko, bilo je svega. I sve to dobro dođe, ako već imate potrebu da o nečemu pišete, jer imate priliku da iz prve ruke upoznate neke krajnje životne, da ne kažem „stvarnosne“ likove i situacije s kojima se radeći kao naprimjer bibliotekar ne biste imali prilike susresti.

S druge strane, sve je to, ako nemate imaginacije, nedostatno jer u literaturi valja prije svega biti uvjerljiv i znati umješno baratati jezikom, budući da je u krajnjoj instanci ipak riječ o umjetnosti zavođenja, i svatko mora svladati svoj métier. Evo, najbolje je to predočio Springsteen na Broadwayju, kad je rekao da je cijeloga života pjevao o radničkoj klasi, a da nije sastavio jedan prosječan radni dan u životu, jer je odmah počeo svirati. Ali je zato kroz dominantni lik svoga oca apsorbirao čitav jedan svijet kojemu on sam generacijski nikada i nije pripadao, ali ga je svejedno uspješno aproprirao i transformirao u umjetničke svrhe. Čini mi se da često zaboravljamo koliko je umjetnost zapravo „umjetna“, inače bi se valjda zvala „priroda i društvo“ (smijeh). Ali da zbrojim i iskreno priznam, puno je ljepše i lakše pisati negoli okopavati vinograd, nositi vreće cementa, instalirati vikendice ili tovariti kamione.

Prevodili ste i uređivali i naslove za neprežaljenu biblioteku Feral Tribunea. Što najživlje pamtite iz tog razdoblja?

Pamtim prije svega maratonske cjelonoćne razgovore i sjajnu zafrkanciju s Predragom Lucićem. Bili smo mladi, uvijek spremni na zajebanciju, sve je izgledalo, i ponekad doista bivalo, moguće. Pamtim i odlični francuski konjak i tompuse našeg pariškog mentora Frane Cetinića, beskonačne kolutove dima Winston cigareta, drniški pršut i vino iz viške vinarije, nestrpljivo i napeto iščekivanje da li će nam netko odgovoriti iz tabora Leonarda Cohena, kad smo naumili objaviti "Divne gubitnike", crnobijelu naslovnicu prvog Carvera, zahtjevno uređivanje Isaiah Berlina, radost kad smo saznali da ćemo uspjeti objaviti Kiša, Johna Fantea, Ernsta Jüngera, oduševljenje Koščecovim prvim romanom, "Otok pod morem", kao našim prvim autentičnim otkrićem, Feralov kombi u Gajevoj pun mojih drama pred premijeru "Zaštićene zone" u ZKM-u u produkciji Slobodana Šnajdera i režiji Dušana Jovanovića, beskonačno nazdravljanje Šindolićevom Ferlinghettiju, neke sjajne terevenke po stanovima nakon sajma u Frankfurtu, veliki tulum nakon haaške premijere Feralovog Cabareta, u nizozemskom stanu mojih prijatelja, bosanskih pjesnika, Hamdije Demirovića i Slobodana Blagojevića, Hasiju Borić i Mileta Stojića dok pjevaju Indexe, Ahmeda Burića koji lupa bubnjeve po loncima i poklopcima, pamtim zvuke blago raštimanih gitara, viceve, anegdote, pjesme i pošalice i smijeh, iznad svega smijeh... taj ubitačni, neobuzdani i zarazni smijeh, smijeh kojeg je Boris Pavelić u svojoj monografiji o Feralu lijepo detektirao i okarakterizirao kao smijeh slobode.

U izdavačkoj kući Vuković i Runjić nedugo vam je objavljena nova zbirka. Što se sve izdogađalo s vašim autorskim senzibilitetom i pjesničkom optikom od "Glasovnih promjena" do "Unutarnjeg neprijatelja", od te 1996. do ove 2019?

Uh, svašta se događalo sa mnom osobno, „živio sam život“, što se veli, čak i u trenucima kad se stjecao dojam da se nisam osobito ni trudio da to činim. Uglavnom, prošao sam pola svijeta, od Sjeverne i Južne Amerike do Bliskog istoka, Kine i Japana, upoznao horde svakojakih ljudi iz najrazličitijih kultura, izbrusio svoj engleski, načitao se knjiga, naslušao (i nasvirao) se muzike, uplovio u bračnu luku i naposljetku postao otac. U međuvremenu se u tom životnom kovitlanju i optika takozvanog pjesničkog subjekta promijenila, i to drastično, rekao bih, tako što sam najkraće rečeno iz jezika malo-pomalo počeo iskoračivati u svijet. Drugim riječima, zamijenio sam svijet jezika, jezikom svijeta, ako se tako može reći. I naučio se da je u poeziji metafora ipak samo sredstvo, a ne cilj, kako mi se to nekada davno mladom i nabrijanom činilo. Mislim da u prilog toj razvojnoj liniji svjedoče i naslovi zbirki. Kako veli Leonard Cohen „za mladog pjesnika su potrebne dvije esencijalne kvalitete: arogancija i ignorancija“, a ja sam u početku raspolagao jednim i drugim. No, srećom, život vas naposljetku „ispljuska“ i uskromni, što se onda mora i odraziti na poetička usmjerenja takozvanog lirskog subjekta. Jer neprilično je doći u neke godine i još uvijek biti patetično nadobudan pa misliti da bilo čemu pridonosite na epohalan način. Svijet je već dovoljno iscrpljen i uz sve veću entropizaciju, virtualizaciju i „likvidizaciju“, kako bi rekao filozof Zygmunt Bauman, teško se otrgnuti osjećaju da ne živimo na kraju vremena.

"Unutarnji neprijatelj" posveta je pjesnicima i vašim prijateljima, Debeljaku, Šalamunu, Isakovskom. Zatim dnevnik putovanja, druženja, čitanja, slušanja ploča. Ukratko, zbirka do vrha prepunjena humanizmom i empatijom, u isti mah kritikom novih poredaka i masmedija. Narativna, realistička poezija kao sukus svega što vam je važno?

Drago mi je da ste spomenuli empatiju i humanizam, jer mislim da živimo u razdoblju posve izokrenutih vrijednosti. U jednom, što bi Držić rekao, svijetu koji je nahvao. Kao što nam je nažalost jako dobro poznato, u regiji su se s ratom rasplamsale plemenske i šovinističke strasti na koje je potom zasjeo primitivni konzumeristički duh novokapitalizma, pa smo dospjeli u stanje rastakanja svih prosvjetiteljskih i humanističkih zasada. Ljudima danas imponiraju brutalnost, bezobzirnost, beskrupuloznost i čisto nasilje. Pod pritiskom meritokracijskog narativa gornjih slojeva, narod se sve više solidarizira s moćnicima, tiranskim i osionim tipovima i prezire slabe na koje se gleda kao na eugenički višak koji maltene zagađuje okolinu, što je dijametralno suprotno izvornim kršćanskim vrijednostima na koje se paradoksalno tako rado pozivamo. Situacija unekoliko sve više podsjeća na srednji vijek, kada su jedni bili nedodirljivi, a drugi tek porobljeni odnosno prezaduženi.

U tom smislu je ruski mistik Berđajev bio u pravu kad je najavljivao dolazak „novog srednjovjekovlja“. Jer danas nam na svakom koraku, baš kao u "Matrixu", bešćutni i nemušti uhljebi u odijelima upitne elegancije svakodnevno peru mozak nudeći svoju potpuno iskrivljenu verziju stvarnosti kao jedinu relevantnu istinu. Naravno, riječ je o ideološkom farizejstvu i hipokriziji kojima je krajnji cilj potčinjavanje ljudi, gola moć i u konačnici neograničeno održiva vlast. Možda ovo zvuči na tragu kakve teorije zavjere, ali imam dojam da je zaista tako. Cinički um, da se poslužimo sintagmom njemačkog filozofa Petera Sloterdijka, napokon je došao na svoje i više niti ne prikriva svoje prave namjere.

Mislim da bi književnost u takvim društvenim okolnostima, ako želi ostati subverzivna, kakva je na neki način oduvijek bila, trebala biti transparentnija i direktnija, ako već ne i eksplicitno angažiranija, jer u vremenu hiper-realiteta aluzivnost slobodno možemo okačiti mačku o rep sve do ponovnog dolaska nekih komodnijih vremena. U tom smislu me prije desetak godina jako zaintrigirala „stvarnosna“ poezija, pa sam sastavio i antologiju "Drugom stranom", koja je premda ispočetka polemički prihvaćena, ipak našla svoje mjesto među čitateljstvom, a donekle je, imam osjećaj, i amnestirana u akademskom miljeu, budući da je guru naše znanstvene akribije kad je riječ o izučavanju hrvatske poezije, profesor Cvjetko Milanja, ipak naposljetku uvažio moju „metonimijsku modelativnu matricu“, koja je uostalom i mišljena kao ekstenzija njegovih – gnoseološke i semiotičke.

U vašim pjesmama mnogo je literarnih referenci na Joycea, Parru, bitnike... Prevodili ste puno američku poeziju, već spomenutog Carvera, pa Cohena, Bukowskog, Brautigana. Možete li nam malo ocrtati trokut Carver-Bukowski-Cohen?

Na neki način sam dijete postmoderne, pa mi intertekstualnost i citatnost dođu kao nešto prirodno, iako i to zna postati naporno ako se pretvori u najobičniji name dropping, bez iznijansiranog kontekstualiziranja. Kad već spominjete trokut Carver-Bukowski-Cohen, evo sad mi se u trenutku „prosvjetljenja“ (smijeh) čini kao da se radi o svojevrsnoj „gnostičkoj“ trijadi duše, uma i srca. Pa neka onaj tko zna opuse spomenutog trojca sam procijeni što bi mogla biti čija domena.

Što je sa suvremenom književnošću, i naposljetku, nizozemskom produkcijom, koji su vaši pronalasci, koje autore držite na oku? Nedavno smo na ovom portalu razgovarali s Arnonom Grunbergom, on nam je od nizozemskih prozaista preporučio Fransa Kellendonka i Connie Palmen… Molim vaše preporuke!

Pored spomenutog Grunberga čiji je roman "Blue Mondays" bio upravo izašao kad sam doselio u Nizozemsku, i pored nama već dobro znanih Ceesa Nootebooma i Harryja Mulischa, preporučio bih i svog prijatelja Guida Snela, inače profesora i prevoditelja južnoslavenske literature, čiji je duhoviti roman "Batler gospodina Lugosija" svojedobno objavila Fraktura, zatim Ilju Pfeijffera, koji živi u Genovi, a čiji roman "La Superba" je već objavio V.B.Z. U međuvremenu je Pfeijffer objavio još jednu grandioznu knjigu, "Grand Hotel Europa", koja je u Nizozemskoj već prodana u preko 200.000 primjeraka. Uzgred, dobar dio naših prijevoda s nizozemskoga su djelo sjajnog lingvista Radovana Lučića „Lutza“, rođenog Zagrepčanina koji se kao jako mlad skrasio u Amsterdamu, da bi kojih tridesetak godina kasnije objavio prvi nizozemsko-hrvatski rječnik.

Od pjesnika bih preporučio Arjena Duinkera iz Delfta, s kojim sam se neko vrijeme družio i intervjuirao ga za "Poeziju", te također zanimljivu pojavu sa rotterdamske scene, beat pjesnika Julesa Deeldera (1945), koji je i izvođač i nastupa s odličnim jazz bandom New Cool Collective, a poznat je i kao jedan od najvećih kolekcionara jazza na vinilu u Europi. Tu je i multikulturalni Ramsey Nasr, pjesnik, performer i redatelj, a iz starijih generacija skrenuo bih pažnju na Hansa Favereya, koji je bio suprug nedavno preminule zagrebačke pjesnikinje Lele Zečković koja je desetljećima živjela u Amsterdamu.

S globalne književne scene preporučio bih neke pisce i pjesnike za koje mislim da nisu prevođeni kod nas, a da to svakako zaslužuju. Riječ je prije svega o sjajnom britanskom esejistu i romanopiscu Geoffu Dyeru, čiji roman-diptih sazdan od dviju novela pod naslovom "Jeff in Venice/Death in Varanasi", je pravo remek-djelo, a tu je i njegova urnebesna putopisna knjiga "Yoga for People Who Can't Be Bothered to Do It". Također, preporučio bih sjajnog indijskog pjesnika, pisca i muzičara, Jeeta Thayila, i njegov roman "Narcopolis" o pušionicama opijuma u Bombayu 80-ih, te američkog non-fiction pisca Davida Shieldsa koji se već više od desetljeća zalaže za napuštanje romana kao odavno preživjele forme. Tu je zatim Ben Lerner, američki pisac i pjesnik, i njegov kultni roman, "Leaving Atocha Station", te tragično preminuli iranski rocker i disident Eli Eskandarian i njegov iransko-američki beat roman "Golden Days".

Nadalje, veliko mi je otkriće bio baskijski pisac i pjesnik Kirmen Uribe, čiji roman "Bilbao-New York-Bilbao" je rijetko originalna tvorevina, a potom i sjajni norveški pisac Tomas Espedal i njegova knjiga "Ljudi iz Bergena", i naposljetku švedski filozof Martin Hägglund, autor hvaljene studije "This Life: Why Mortality Makes Us Free" (Pantheon Books, USA, 2019.), koju sam upravo počeo čitati. I za kraj nekoliko vrhunskih pjesnika kao što su Španjolac Leopoldo María Panero, Urugvajac Mario Benedetti, Palestinac Najwan Darwish i Sirijac Firas Sulaiman, a tu je i moj dobar znanac Brian Turner, koji je godinama bio aktivni pripadnik američke vojske u Iraku, a čiju sam knjigu "Izvoli, metak", koja tematizira njegovo ratno iskustvo, prije par godina preveo i objavio u izdanju HDP-a. I last but not least, troje po mojem sudu najzanimljivijih postsovjetskih pjesnika, Rus Kiril Medvedev, Ukrajinac Serhij Žadan i Bjeloruskinja Valzhyna Mort.

Gostovali ste proljetos na riječkom festivalu Vrisak (koji organizira V.B.Z.), pa jesenas na Festivalu Svjetske književnosti (u organizaciji Frakture) slušala sam vas i na radiju, u emisiji "Metafora" Ivice Prtenjače, a sad ponovo čitam "Unutarnjeg neprijatelja" (Vuković i Runjić, 2018), uglavnom, itekako ste prisutni u Hrvatskoj. Kako vam se s prostornim odmakom, s demokratskog Zapada, čini hrvatska književna i izdavačka scena, festivali, novi naslovi, prijevodi?

Moram reći da nam je izdavaštvo još uvijek na visokom nivou, čak i za svjetske standarde. Mnogo veće i moćnije kulture nemaju toliko veliki izbor prevedenih suvremenih književnih djela iz „malih jezika“ kao mi. Možda nam je tu paradoksalno opet najbliža Srbija, s tom razlikom da je kod njih situacija teža jer izdavači uopće tako lako ne dobijaju potpore za knjige, a naše Ministarstvo kulture svojim potporama vrlo širokogrudno izlazi u susret čak i velikim nakladnicima, što je zapravo presedan. Tu situacija u nekoj mjeri donekle podsjeća na vrijeme socijalizma. Što je dobro, dodao bih bez primjese nostalgije, premda znam da će mnogi na ovo zakolutati očima. Ali rijetki su na europskoj, pa i svjetskoj sceni izdavači poput Frakture, koja je objavila tolike silne naslove iz najrazličitijih jezika i kultura, ili pak u novije vrijeme Sandorfa koji između ostalog „fura“ i filozofsku literaturu i poeziju. Naravno, tu su Meandar, Naklada Vuković-Runjić, Naklada Ljevak, VBZ, OceanMore, Litteris...

Mnogi od nakladnika koji profilom i produkcijom odskaču od prosjeka, oslanjaju se na europske fondove, što znači da su u potpunosti prikopčani na bilo vremena u kojem živimo, a tu je i veliki broj festivala i književnih smotri, te radionica i rezidencija, koje u posljednje vrijeme kao gljive niču i po rubnim dijelovima zemlje, tako da ponekad imam dojam da nam je visoka književna kultura zapravo kompenzacija i nadomjestak za izgubljenu bitku na društvenom i ekonomskom planu gdje smo nažalost posve atrofirali i retardirali. Čudno je da se ta silna potencijalna energija koju generiraju umjetnost i kultura ne mogu nikako pretočiti u društveni sektor, budući da nam je politički diskurs živa propast, ali da za utjehu parafraziram Filipa Davida – nikad ne možete dovoljno propasti da ne biste mogli potonuti još dublje (smijeh).

Koji vas autori vežu za Hrvatsku tj. koji bi naslovi najbolje predstavili ono što volite kod ovdašnje književnosti? Ima li naša književnost uopće nešto specifično, nešto samo svoje, odmah i jasno prepoznatljivo?

Mnoge naše suvremene autore, pogotovo pjesnike, poznajem osobno, pa ne bih nikoga posebno isticao, ali rekao bih da je u globalu jedna od centralnih „lijepih naših“ književnih tema problem pojedinca u postkomunističkom, poratnom, tranzicijskom društvu, to jest lika koji je sad već odavno izgubio vjeru u to da će neki od službenih diskursa, od historiografskog do sociološkog, ikada biti u stanju uspješno objasniti i obrazložiti osjećaj njegova mjesta u svijetu, odnosno u društvu koje je u zadnjih četvrt stoljeća doživjelo drastične, paradigmatske promjene na svim razinama. Stari autoriteti su rastočeni, a novi se nasilno nameću na krajnje neuvjerljiv i patronizirajući način, tako da se danas književnost gotovo terapeutski nameće kao autentični outlet subjektivnosti, koji gotovo da i nema alternative. U tom smislu simbolički je izvanredno pogođen naslov krucijalnog romana Roberta Perišića "Naš čovjek na terenu", jer o tome se zapravo i radi. Inače, bulimično čitam domaću produkciju i mogu reći da za tako mali narod imamo jako puno dobrih pisaca, ali nažalost možda ne i toliko mnogo kvalitetnih javnih intelektualaca, pa se može steći dojam da književnost živi nekim svojim apartnim životom.

Koliko hrabrosti treba da bi se čovjek upustio u sastavljanje antologije aktualne književne produkcije, vi ste prije desetak godina uredili "Antologiju hrvatske suvremene stvarnosne poezije". Svojoj izborničkoj i uredničkoj procjeni podvrgavate u toj riskantnoj zadaći živuće autore i vjerojatno je da će se naljutiti oni koji se u tom izboru ne nađu… Imate li u planu neki sličan poduhvat?

Ne treba baš hrabrosti za sastavljanje antologija, rekao bih, jer hrabrost je u današnje vrijeme podizati troje djece s jednom plaćom, a za slaganje antologija treba truda i upornosti, pa i ponešto arogancije i tvrdoglavosti, ali nadasve i slobodnog vremena da biste detaljno proučili materiju, kako biste u konačnici mogli izvršiti taj čin nasilnog isključenja, što bi rekao Žižek, i naposljetku izvrstiti jedne autore nauštrb drugih. U nas se sve antologije doživljavaju kanonski, pa otuda i velika ostrašćenost, pa i nesporazumi, a moja je antologija zapravo bila žanrovska, ako se to tako može kazati, jer se usredotočila na jedan način pisanja poezije ne pretpostavljajući ga drugima. Uostalom, prevodio sam samoinicijativno i dosta američkih pjesnika suprotne, dakle „jezične orijentacije“, poput Johna Ashberyja ili Donadla Revella, u prvom redu zato što sam se osvjedočio da su izuzetno kvalitetni u okviru onoga što rade.

Poznati američki prevoditelj i antologičar, Eliot Weinberger (American Poetry Since 1950: Innovators and Outsiders) kojeg sam svojedobno upoznao u New Yorku, prijateljski mi je savjetovao da ne radim antologije ako ne želim steći mnogo neprijatelja. Nažalost, morao sam mu saopćiti da je za njegov cijenjeni savjet već prekasno. Ali samo da dodam, nakon što provedete dane i noći isljeđujući primjerice tipa koji je hladnokrvno pobio više desetaka ljudi, uvrijeđeni ego nekog pjesnika čini vam se poput kakve cendrave naricaljke, hoću reći big deal... tako da, evo, već više godina krajnje „odvažno“ (smijeh) radim na antologiji suvremene europske poezije pod naslovom "Ima li pjesnika u Monte Carlu?", koju će objaviti Druga priča Tomice Bajsića. Nadam se da će knjiga zaintrigirati ljubitelje poezije, budući da bi trebala donijeti niz pjesničkih glasova dosada nepoznatih našoj čitateljskoj publici.

Svirate gitaru u blues bendu the Downsizers, to je, recimo tako, treća razina vašeg umjetničkog djelovanja. Pričajte nam malo o svojoj glazbi, što da poslušamo, od čega da krenemo?

Moj internacionalni bend the Downsizers, čiju okosnicu čine gitarista Hrvat, pjevač Libanonac (Marc Choucair) i usnoharmonikaš Nizozemac (Jeff Bos), kojima se ponekad pridruži baltičko-skandinavska puhačka i ritam sekcija, više je zapravo derivativnog tipa, i ispočetka je mišljen kao zafrkancija, međutim pokazalo se, bez lažne skromnosti, da dosta kompetentno sviramo (smijeh). No, budući da nas baš i nema na internetu, preporučio bih ovdje radije neke nove bluz glazbenike koji održavaju tu vječnu vatru živom, ljude kao što su Toronzo Cannon iz Chicaga, izvrsni Englez, Ian Seagal, zatim sjajna finska slide gitaristica, Erja Lyytinen, koja svira kao da ju je zaposjeo duh Elmorea Jamesa, potom bračni par Suzan Tedeschi i Derek Trucks, a tu je i osebujni gitarist John Mooney, koji miješa karipske i afro ritmove s delta bluzom, kojeg sam otkrio, gdje drugo nego u New Orleansu, potom britanski pijanist, John Cleary, koji je također preselio u NOLU i svira u stilu dr. Johna, zatim pedal steel gitarist Robert Randolph, i na kraju mladi i vrlo „duševni“ australijski bend braće Teskey, koji zvuče kao moderna verzija Allman Brothersa.

Inače, virusom bluza sam se zarazio još kao pučkoškolac slušajući legendarni splitski bluz bend Otprilike ovako, kojeg je desetljećima vodio sjajni harmonikaš, pokojni Jadran Zlodre „Gobbo“, a koji i dandanas postoji, mislim već u trećoj generacijskoj inkarnaciji glazbenika vjernih toj iskonskoj umjetničkoj formi koja vas baš kao i rokenrol udara direktno u desnu polutku mozga nad kojom, kako nas je podsjećao William Burroughs, baš i nemamo neku kontrolu.

Kako se svih ovih godina osjećate u nizozemskoj multikulturalnosti i sveopćoj tamošnjoj oslobođenosti? I kako se živi između dva mora, dva svijeta, dva mentaliteta, između Mediterana i Sjevera?

Odlično se osjećam u Nizozemskoj, moram reći, ljudi su tolerantni, puštaju vas na miru, a ne sjećam se da sam u ovih četvrt stoljeća doživio bilo kakvu neugodnost na nacionalnoj, etničkoj ili bilo kojoj drugoj osnovi. S druge strane, u Splitu vas netko već na prvom kantunu saplete onako čisto preventivno (smijeh), da se puno ne umislite. Nizozemci su vrijedni i znatiželjni, veliki su praktičari, orijentirani prema materijalnoj strani života i skloni no nonsensepristupu stvarima, dok smo svi mi s prostora bivše Jugoslavije vrlo zaguljeni, okrenuti prošlosti i stalno nešto mistificiramo i dokazujemo, rekao bih, nažalost, kao pravi kompleksaši. Ako želite vidjeti kako kapitalizam izvire iz duha protestantizma, posve u skladu s teorijom Maxa Webera, slobodno dođite u Nizozemsku na tri mjeseca, i sve će vam biti jasno. Društvo je potpuno buržujsko i sekularizirano, a mnoge crkve su pretvorene u koncertne prostore, ili čak partijanerska okupljališta. Inače, ovdje se na političku djelatnost gleda kao na častan javni posao i servis društva, a ne kao na polugu za zgrtanje osobnog bogatstva.

Evo, priča mi znanac, Bosanac, taksist koji ima štand kod Parlamenta, da nema tjedna da premijer Mark Rutte malo ne zastane s njima, na brzinu popije kavu, i popriča o svakodnevnim stvarima, a često na posao dolazi velikim poštarskim biciklom. Uzgred, imao sam čast jednom prigodom na jednom međunarodnom domjenku upoznati i nizozemskog kralja koji je toliko jednostavan lik da nisam mogao vjerovati da preda mnom stoji monarh jedne tako ne baš bezazlene dinastije. Na kraju ga je odala tradicionalna drečava narančasta kravata. „Uh“, rekao je jedan moj prijatelj, „već sam mislio da je neki redikul, kad ono Willem-Alexander!“ Uzgred, kod nas je svaki činovnik najmanje pet puta arogantniji, da ne govorim o vajnim stranačkim dužnosnicima. Doduše, uza sve prednosti Holandije, moram priznati da me s godinama ipak počela nagrizati nostalgija, tako da nije isključeno da u jednom trenutku spakiramo kofere i zurück nach Kroatien, što bi rekao moj ujak, Imoćanin koji je desetljećima radio u Frankfurtu.

Što ćemo sljedeće s vašim potpisom čitati u Hrvatskoj?

Upravo je kod Naklade Vuković & Runjić izašao prijevod posljednje knjige pjesama Leonarda Cohena, "Plamen", a uskoro bi trebao izaći i novi posthumni Bukowski, "Oluja za žive i mrtve", kod V.B.Z.-a. Pored spomenute antologije europske poezije dovršavam i svoju zbirku haikua "Gavran, Buda, Yamaha", koja je nastajala u zadnjih dvadesetak godina, a s prijateljem, bosanskim pjesnikom Mehmedom Begićem, koji živi u Karibima, nedavno sam pokrenuo prevoditeljski serijal, koji smo u čast Roberta Bolaña nazvali "Divlji detektivi", a u kojem Meša i ja predstavljamo hispanoameričke pjesnike, i to širom regije, u zagrebačkoj Poeziji (tiskano), beogradskoj Enklavi i bosanskohercegovačkom Žurnalu. Ovih dana zaokružujemo prilog o sjajnoj nikaragvanskoj pjesnikinji Giocondi Belli, jednoj velikoj dami koja je svojedobno bila aktivna pripadnica sandinističkog pokreta, a danas živi u Los Angelesu.

Moderna vremena, 3. siječnja 2020.

https://mvinfo.hr/clanak/damir-sodan-ako-zeli-ostati-subverzivna-knjizevnost-bi-trebala-biti-transparentnija-i-direktnija

Bilješka o autoru

Damir Šodan (Split, 1964), pjesnik, prevoditelj, urednik i nagrađivani dramski pisac, diplomirao je engleski jezik i opću povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je pjesničke zbirke Glasovne promjene, Srednji svijet, Pisma divljem Skitu, Café Apollinaire, Unutarnji neprijatelj, Gavran, Buddha, Yamaha, knjige dramskih tekstova Zaštićena zona i Noć dugih svjetala te Drugom stranom, antologiju suvremene hrvatske „stvarnosne poezije“ (2010). Kao prevoditelj predstavio je mnoge sjevernoameričke pjesnike (Charles Simic, Raymond Carver, Charles Bukowski, Richard Brautigan, Leonard Cohen, Frank O'Hara i dr). Član je uredništava časopisa Poezija u Zagrebu i enklava.rs u Beogradu, knjige izabranih pjesama objavljene su mu u Sloveniji, Makedoniji i Srbiji, a poezija prevedena na dvadesetak jezika, uključujući korejski, kineski, arapski, hebrejski i galicijski jezik. Između ostaloga uvršten je u američku antologiju New European Poets (Graywolf Press), francusku Les Poètes de la Méditerranée (Gallimard) i britanske World Record i A Hundred Years' War (Bloodaxe). Pod egidom Divlji detektivi zajedno s Mehmedom Begićem prevodi hispanoameričke pjesnike na raznim platformama širom regije. Član je HDP-a i Hrvatskog centra PEN-a, sudjelovao je na mnogim međunarodnim književnim skupovima i festivalima, te kao predavač gostovao na Sveučilištu Columbija u New Yorku i na Koledžu Sierra Nevada, SAD. Dvadesetak godina radio je kao prevoditelj za Ujedinjene narode u Nizozemskoj, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Odnedavno ponovno živi i radi uglavnom u rodnom Splitu.

PISCI NA MREŽI, SRIJEDA, 29.9.2021. od 17 do 18:30 sati

Pogledajte snimku susreta.

Gost 107. programa Pisci na mreži bit će Ivan Vidak, autor u čijem pripovjedačkom svijetu„električnog magičnog realizma, jedna lokalna pripovijest i njezin historijski resantiman poprimaju čudnovata obilježja, a njezin se glavni junak, u specifičnoj deklinaciji života, opire najraznovrsnijim diktatima...“ – što je samo jedan od kritičkih poziva na čitanje njegova romana Radio Siga (2020). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Ivanom Vidakom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Ivanom Vidakom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene pjesme, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Ivanu Vidaku da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Ivan Vidak, Nokturno, Ugljik na suncu (2015)

Ivan Vidak, Radio Siga (2020)

Marina Balažev, Dinamit-priče Ivana Vidaka (2016)

Linkovi

Radio Siga

https://express.24sata.hr/kultura/ivan-vidak-radio-siga-precizan-prikaz-kaosa-25004

https://kritika-hdp.hr/hr/kritika-proza/udri-glasonosu

https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/dobro-napisan-roman-o-seoskom-sirocetu-koje-svaki-dan-uz-bubanj-diktira-vijesti-15049523

https://www.vreme.com/cms/view.php?id=1937947

Ugljik na suncu

http://www.casopiskvaka.com.hr/2016/04/gordana-maloseja-ivan-vidak-ugljik-na.html

https://www.elektrobeton.net/strafta/cinicni-prometej/

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Neven Ušumović

Udri glasonošu!

Ivan Vidak: Radio Siga, Sandorf, Zagreb, 2020.

Hrvatska i srpska književna kritika reagirala je vrlo pozitivno na prvijenac Ivana Vidaka (Sombor, 1981), ciklus priča Ugljik na suncu (Sandorf, 2015). Između ostalog, Davor Šišović pisao je za Glas Istre kako se radi o svojevrsnom „spoju naturalizma i folklora“; Vladimir Arsenić je za portal e-novine istaknuo „crnotalasnu atmosferu sveta zatvorenog u sebe“; Marina Balažev za subotičku Hrvatsku riječ piše kako je proza u ovoj knjizi „majstorska“, te iako se radi o prvoj knjizi autora, ističe kako pripovjedač „vješto nijansira raspoloženja, svakodnevnu brutalnost i grubost provincije“, a istovremeno održava distancu, te „ne zapada u optuživanje“.

Prvi roman Ivana Vidaka Radio Siga pažljivo je opremljen cijelim nizom paratekstualnih elemenata. Upečatljivu naslovnicu ilustrirao je koprivnički umjetnik Zvonimir Hans Haramija: maleni lik u rukama je monstruma, izložen njegovom proždirućem urliku. Urednička bilješka najavljuje nam Vidakov „električni magični realizam“. Podnaslov „deklinacija“ upućuje nas na važnost jezične dimenzije ove knjige: roman je podijeljen u sedam poglavlja, pri čemu svako poglavlje kao naslov ima pitanja koja idu uz pojedine padeže; čitajući polako shvaćamo da Vidak pod time ne referira na postmodernu tekstualnost: naime, isticanje jezičnog, odnosno govornog elementa ovdje je u funkciji naglašavanja fantastičnih sfera realnosti o kojima ćemo kasnije pisati. Sukob realnog i fantastičnog sugerira nam i moto romana, citat preuzet iz knjige američkog psihologa Juliana Jaynesa; govori se o „zbiljnosti glasova“ u koju anonimni pripovjedač iz tog odlomka vjeruje više od zbiljnosti koje ga okružuje.

Neimenovani prostor

Kao i Ugljik na suncu i ova je Vidakova knjiga smještena u njegov zavičajni prostor, ali se ni ovog puta taj prostor precizno ne imenuje. Između ostalog, u tome naslućujemo autorovu potrebu da se čitatelja usmjeri na fikcionalnost ove proze, koja je većini čitateljske publike u Hrvatskoj, pogotovo onoj mlađoj koja zna vrlo malo o povijesti i društvenom životu Bačke, gotovo ravna pričama iz egzotičnih krajeva. Povijesno razdoblje radnje romana, pak, precizno je određeno: pratimo sudbinu glavnog junaka Kalmana Gubice od njegovog rođenja 1920. godine do njegove zagonetne smrti 1955. godine. Cijeli Gubičin život vezan je za podunavsko bačko naselje Siga, koje ne nalazimo na karti, taj naziv danas nosi otok na Dunavu, za koje se u historiografiji navodi da je prvobitno mjesto Bačkog Monoštora, naselja koje je kasnije, zbog stalnih poplava, premješteno na današnju lokaciju. Šokački govor Monoštoraca Vidak je ekspresivno uključio u prozu svoje prve knjige, izbjegavajući bilo kakvu zavičajnu patetiku; u romanu Radio Siga lokalni govor nema veliku ulogu.

No, ako nam je Vidak u prvoj knjizi ocrtao krug grotesknih likova, svijet provincije zatvorene u sebe, u ovom romanu u tu provinciju prodire „veliki svijet“, te ona biva izložena tektonskim povijesnim promjenama. Središnji i najduži dio romana bavi se tako Drugim svjetskim ratom, zbivanjima čiji je vrhunac Batinska bitka, presudna i za život zajednice obližnje, u ovom romanu fiktivne Sige, u toj bitci sudjeluje i glavni junak romana Kalman Gubica. Zanimljiva je koincidencija da je ta bitka podrobno opisana i u opsežnom obiteljskom romanu Zorana Ferića Putujuće kazalište, koji je izašao samo mjesec-dva dana prije Vidakove knjige.

Kalman Gubica dijete je siromašne Bačke, odrastao bez roditelja, u krajnjoj neimaštini. Oca nije nikada upoznao: zna samo da mu je ime Lajoš Koroši i da je iz Mađarske prebjegao u Sigu kao sudionik revolucije Béle Kuna, a nakon kratke veze s lokalnom nadničarkom za vrijeme koje je Kalman začet, odlazi u Ameriku i gubi mu se trag. Ovaj problem očinstva, odnosno (ne)prisustva oca, varira se kroz roman i u pojedinim segmentima radnje dobiva mistične razmjere, štoviše jezovite fantastične crte. Kalmanu nestaje majka u četvrtoj godini, a zatim ubrzo umiru i djed i baka koji su se brinuli za njega; Kalman postaje briga cijele zajednice, ali budući da rano pokazuje kako je „stoičkih manira“ i da može živjeti sam u obiteljskoj kući, povremeno ga samo obilaze i skrbe za njega „siročadski otac“ Anton Klet i njegova susjeda, ujna Eva Neni.

Zagonetnost motivacije

Pripovijedanje u romanu inače je vrlo analitičko, s jezgrovitim opisima sociopovijesnih momenata u životu lokalne zajednice, a još više onih karakternih i moralnih značajki koje određuje lik glavnog junaka Kalmana Gubice. Kao mladić nesigurne egzistencije Kalman ne pokazuje u potrebnoj mjeri socijalnu prilagodljivost: pripovjedač ističe njegovo samoljublje i naziva ga „lijenim perfekcionistom“ i „bahatim neznalicom“. Ipak, iako pripovjedač djeluje ponekad kao sveznajući seoski župnik (osim što analitički opisuje situacije i okolnosti pojedinih zbivanja, pripovjedač ulazi i u svijest pojedinih likova, sudi o njihovim emocijama i činovima, a povremeno se u romanu čak i anticipiraju događaji), u ključnim momentima Kalmanovog života čitateljskoj publici ne pruža se potpuna informacija: pripovjedač čuva zagonetnost motivacije pojedinih junakovih odluka i djela. Kao što kaže na jednom mjestu, o tome zašto se nešto dogodilo „možemo samo nagađati“.

Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, Kalmanovi skrbnici napokon nalaze pravi posao za njega: u svojoj šesnaestoj godini Gubica postaje dobošar i izvikuje vijesti na dvanaest seoskih križanja. Do kraja romana, te vijesti u kontrapunktu su s osnovnim narativnim tijekom, navode se u kurzivu i ulaze u njega bez najave, a ova montaža sve više dobiva na važnosti pred kraj, kada nepouzdanost Kalmana kao glasnika dolazi do izražaja.

No, pravi zaplet romana, udar koji zbivanja u romanu, kao i sam lik Kalmana Gubice odbacuje na rub fantastike opisan je na kraju prvog poglavlja romana. U ranu jesen 1940. godine, dok se nasipom vraćao iz Bezdana (gdje je bio u kupleraju) usred strašnog nevremena Kalmana pogađa munja direktno u glavu. Kalman se nakon nekoliko mjeseci oporavlja od tog udara, ali ga taj događaj mijenja u čovjeka nadnaravnih sposobnosti koje postupno upoznajemo kako roman ide svome kraju.

Prva promjena vezana je za činjenicu da mu je grom izašao kroz spolovilo: Kalmanova spolna moć povezuje se s prijenosom (električne) energije na njegove partnerice, a ujedno se zna dogoditi da noću, u trenucima kada sam šeta Sigom i okolicom, njegova moć privlači ženske kreature, fantastične spodobe koje se žele „nahraniti“ tom energijom.

Ali, još je bitnije da Kalman ne postaje samo medij naelektrizirane libidinozne energije, nego i počinje čuti glas svoga oca koji mu se obraća na mađarskom i kroz roman anticipira događaje, daje naredbe i savjete. Ovaj fantastični element presudno određuje strukturu romana: do kraja radnje utjecaj ovog nevidljivog, unutarnjeg pripovjednog glasa naznačuje se i tumači kroz posredne znake, odnosno Kalmanova djela te je izvor mnoštva pitanja i nedoumica. Ovako je na jednom mjestu opisana ta muka u kojoj živi Kalman: „Nije mogao pobjeći od njega [Glasa] kao što ne može pobjeći od sebe – to je muka koja ustvari ne prestaje.“ Iako se, od udara munje i samo pripovijedanje pounutruje i prati osjećanja i misli glavnog junaka, čitateljima ni na jednom mjestu nije omogućeno da „čuje“ taj Glas. Pripovjedač svojom šutnjom tako dodatno podstiče uznemirenost i jezu koje nazočnost tog Glasa izaziva.

Glasonoša velikog svijeta

Ako uzmemo u obzir da je Kalman kao seoski dobošar ustvari glasonoša velikog svijeta i njegovih događaja, a da nakon udara munje nosi u sebi još jedan Glas koji dolazi iz dimenzija koje su moćnije od njegovih osobnih sposobnosti, vidljivo je kako je osnovna potka ovog Vidakovog romana originalni sukob glasova čiji je glavni junak nosilac, medij i provodnik, kao i da se cijeli daljnji razvoj romana može opisati kao povijest junakovog unutarnjeg otpora tim glasovima, odnosno kao priča o njegovim porazima i njegovoj slabosti. Jasno je iz ove složene strukture kako Vidak nije htio napisati horror roman zavičajne tematike da bi svoje čitatelje držao u napetosti intenzitetom jezovitih događaja. Strava obuzima čitatelja polako, a način pripovijedanja, naizgled naklonjen čitatelju, produbljuje uznemirenost.

Val strepnje, straha i užasa obuzima sve stanovnike Sige, kao i cijeli svijet, uslijed događaja koji otvaraju 3. poglavlje ovog romana: izbija Drugi svjetski rat, u bačku Sigu ulazi mađarska vojska. Kalmana sad spašava njegovo mađarsko porijeklo i znanje jezika, ali Glas ga potiče na urotničku djelatnost i povezivanje s partizanima. Ta unutarnja dinamika, Glas koji traži akciju nasuprot Kalmanovoj nevjerici i lijenosti, stvara „naboj velike eksplozivne snage“, figurativno se kaže i kako su Glas i Kalman kao „čekić i nakovanj“. Kada u Sigu 1942. godine dolazi novi župnik Matiša Zvekanović, Glas oca doslovno mentalno prisiljava Kalmana da se smjesta sprijatelji s novim župnikom budući da je on veza s pokretom otpora; taj Kalmanov uvid u ilegalne župnikove aktivnosti kod ovoga prvo izaziva podozrivost, no, kasnije se njihov odnos utvrđuje i traje godinama, što je ustvari i presedan u životu glavnog junaka. Bitno je naglasiti, da nekad i sam pripovjedač preuzima župnikovu perspektivu i kritično prati Kalmanove moralne uspone i padove. Jedna od najvećih takvih kriza dogodila se kada je Kalman, na poticaj Glasa, prijavio lokalnoj mađarskoj vlasti britanske pilote koji su preživjeli pad svoga bombardera. Odmah se ispovjedio župniku, izloživši se njegovim kritikama. U trenutku samosvijesti osjećao se kao da je ušao u novu fazu svoje simbioze s Glasom, osjećaj nesigurnosti i straha još se više pojačao jer je osjetio kako „postaje svojevrsni amalgam samoga sebe i nečeg stranog; nepoznatog, ustvari“.

Župnik je, ipak, štitio Kalmana, pa je njegov ugled među partizanima ostao neukaljan; to mu je omogućilo da se, kako se približavala presudna bitka na Batini, priključi udarnoj četi za pontonske platforme na Dunavu, iako bez ikakva iskustva. Bitka je, dakako, pokazala, kako Kalman nije nikakav heroj (srećom to njegovi suborci nisu vidjeli), a osim samopouzdanja napušta ga i Glas i on se budi u novoj tišini, ranjen, na ratnom poprištu, pokraj sovjetske liječnice (točnije, studentice medicine) Marije Ivanovne. Kalman završava u somborskoj bolnici i tamo ponovno nailazi na Mariju, čije lice mu nije izlazilo iz glave. Marija Ivanovna teško je stradala pod granatama prilikom prelaska Dunava, ostala je bez desne potkoljenice.

Idealna slušateljica

Razvija se ljubav, koja je i gledano na razvoj radnje, ali i po stupnju izmjene pripovjednih perspektiva vrhunac romana. Pripovijedanje postaje nadahnutije, figurativnost jezika i fantastika nadnaravne Kalmanove libidinozne energije nadopunjuju se u impresivnim prizorima Kalmanove i Marijine tjelesne ljubavi. Neobični par odlučuje se za zajednički život u Sigi, a prije nego što će ući u brak Kalman se odlučuje ispričati svojoj budućoj sovjetskoj supružnici vlastitu životnu priču, o svim posljedicama udara munje i „nepodnošljivom Glasu oca“. Pripovjedač se fokusira na Marijin doživljaj te priče: „Možda je pomislila i kako Kalman pomalo izmišlja, kako fantazira što luđu priču u kojoj bi ona trebala imati što posebnije mjesto.“ Marija Ivanovna pokazuje se ne samo kao idealna partnerica i primateljica nadnaravne erotske energije koju provodi Kalman, ona je u ovom trenutku romana i idealna slušateljica njegove priče u kojoj je užasni Glas utihnuo.

Godine 1948. ta se idila raspada, iako sve počinje činjenicom da se Marija Ivanovna našla u blaženom stanju. Kompleks očinstva obnavlja se na novi način, a zajedno s njim, jedne pijane noći, vraća se i Glas oca. Kalman je odlučan boriti se protiv Glasa, ali snagu i obranu traži u alkoholu, koji je inače bio davno napustio. U godini slavnog jugoslavenskog „Ne!“ političkom utjecaju Sovjetskog saveza obnavlja se i sukob vanjskih i unutarnjih glasova u Kalmanu glasonoši, pa ta disharmonija dobiva novi zaplet: sovjetska liječnica Marija Ivanovna u visokoj trudnoći mora se vratiti u svoju domovinu.

Kada nekoliko godina kasnije i župnik Matiša napušta Sigu, Kalman ostaje sam. Naučio je u međuvremenu živjeti s Glasom oca, uz glasno mrmljanje i opijanje pretvorio se, izvana gledano, u seosku ludu, odnosno „pustinjaka“. Jedini prijatelj njegov je pas Sabaka koji mu je ostao iz zajedničkog života sa sovjetskom liječnicom, ali na kraju i on umire. Intimna povezanost glavnog junaka i pasa općenito naglašena je i prethodno u razvoju radnje: u prvim dobošarskim godinama Kalman se posebno zbližio s psom Tozom. Pri kraju romana pripovjedač analizira tu povezanost, to „drugačije iskustvo“ i sugerira da se ta privrženost razvila između ostalog i zbog toga što psi ne govore. No, kako roman ide kraju, figura psa dobiva i druga značenja i baca svjetlo na Kalmanovu sudbinu: kao i svi seoski psi u to vrijeme, Kalman je cijeli život proživio na društvenom rubu, preživljavajući od mrvica sa stola imućnih i moćnih, primajući batine sa svih strana, a najviše od Glasa svoga oca.

Elektrifikacija provincije

Na samom kraju, Siga uvodi razglas, počinje raditi trafostanica, provodi se struja, pokreće Radio Siga. Dobošari odlaze u „ropotarnicu povijesti“, no mještanima je i inače dosadila Kalmanova samovolja u prijenosu vijesti, pa mu ne gine otkaz. O tužnom i bizarnom Kalmanovom svršetku nećemo ovdje pisati, ali za kraj naznačujemo još jednu dimenziju ovog izvanrednog, inspirativnog Vidakovog romana: vezu između novih tehnoloških otkrića, odnosno pojave novih medija s jedne strane i nadnaravnih sposobnosti glavnog junaka Kalmana Gubice s druge. Naime, lik Vidakovog glavnog junaka ocrtava se, poput Frankensteina (da se ipak vratimo horror referencama!), na pozadini zamaha velikih tehnoloških izuma, globalne elektrifikacije koja će nepovratno izmijeniti i svijet provincije. Kalman Gubica, duhovito je, što više groteskno otjelovljenje fantastičnih mogućnosti provođenja energije i informacija. Razlog užasnutosti nad tim mogućnostima (koje je itekako bilo intenzivno upravo na počecima tog tehnološkog razvoja) nalazi se između ostalog i u činjenici da u modernim vremenima za provođenje energije više nije potrebno tijelo i da pojedinačna egzistencija, osobnosti u svojoj neponovljivosti nisu više od suštinske važnosti, dapače, pokazuju se sada u svojoj novoj ranjivosti i skrajnutosti.

Radio Sigasuptilan je i promišljeni roman, kompleksni pripovjedni tekst, koji čitatelja istovremeno nasmijava, podučava, očarava ali još više uznemirava i užasava – bez eksplicitnih i prvoloptaških rješenja i efekata. Kad jednom pronađete finu frekvenciju Vidakovog Radija, više je ne napuštate.

Neven Ušumović (Zagreb, 1972), pisac, prevoditelj i knjižničar. Objavio je niz knjiga kratkih proza, posljednja od kojih je Zlatna opeklina (2019). Živi u Kopru.

https://kritika-hdp.hr/hr/kritika-proza/udri-glasonosu

Bilješka o autoru

Ivan Vidakrođen je u Somboru 1981. godine. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Objavio knjigu priča Ugljik na suncu (2015) i roman Radio Siga (2021). Živi i radi u Zagrebu.

106. Pisci na mreži, 25. kolovoza (srijeda) 2021. u 17 sati: Marijana Radmilović

Pogledajte snimku susreta!

Današnja je gošća 106. programa Pisci na mreži Marijana Radmilović, pjesnikinja za koju kritika naglašava da su „posredovanje i upotreba mnogih glasova, čarolija i bajkovitost, egzistencijalna gotovost, gubitak i beskorisnost, samo neka od mogućih dionica putovanja, trošenja tijela, osjećanja nerazumnosti i kraja. Lirsko i narativno nude se u pozivanju i osluškivanju 'bijele jeke tijela' na neočekivanim mjestima, 'iza razuma i jezika', što znači da ste kao čitatelj nadomak drugog tijela, nadomak drugog glasa, koji vas prisvaja i čiji postajete sugovornik, saveznik“. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Marijanom Radmilović, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Marijanom Radmilović, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene pjesme, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Marijani Radmilović da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Marijana Radmilović, Bolest je sve uljepšala (2003)

Marijana Radmilović, Putovanje oko tijela (2019)

Linkovi

https://mvinfo.hr/clanak/marijana-radmilovic-jezik-mi-oduvijek-sluzi-kao-uporiste-i-utociste-uz-moju-obitelj-najcvrsce-koje-imam

https://mvinfo.hr/clanak/marijana-radmilovic-putovanje-oko-tijela

https://booksa.hr/razgovori/video/goranovo-proljece-i-booksa-predstavljaju-finalistice-nagrade-ivan-goran-kovacic-marijana-radmilovic

https://kritika-hdp.hr/hr/kritika-poezija/poetika-tijela

https://fb.watch/7dsJQz7Ksd/

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

*************

Davor Ivankovac

Poetika tijela

Poezija „teške kategorije“ koja ne nudi parole niti olake „stvarnosne“ prečace do socijalnog ili feminističkog angažmana, ali koja bi unatoč tome, i baš zbog toga, trebala zauzeti istaknuto mjesto u polju suvremene pjesničke produkcije

Marijana Radmilović: Putovanje oko tijela, Meandarmedia, Zagreb, 2019.

Ovo je izrazito metaforična, onirička, elegična poezija, poezija „spora i teška poput muljevitog dna“, nesvojstvena ubrzanom životnom tempu današnjice, brzini društvenih mreža i kratkotrajnoj koncentraciji njihovih pasioniranih recipijenata, što je možda i razlogom slabije i sporije kritičke recepcije

Marijana Radmilović, Vinkovčanka s osječkom adresom, stekla je s dvije zbirke poezije znatan ugled i poštovanje u književnim krugovima, a među čitateljima mlađih generacija praktički kultni status. Portrete nepoznatih žena objavila je 1998. godine u sklopu Pjesničkih susreta u Drenovcima, čime je otvorena tamošnja biblioteka mladih neafirmiranih autora koja održava kontinuitet do današnjih dana, a zbirku Bolest je sve uljepšala 2003. godine. Potonja je bila i nagrađena na sada već ugaslim Danima Dobriše Cesarića u Požegi. Prošlo je dakle punih šesnaest godina do njezine nove zbirke Putovanje oko tijela – nove zbirke, ali ne i nove poezije. Knjiga naime završava datumom Vinkovci, 2009., čime se sugerira da je riječ o desetak godina starom rukopisu, koji je sada autorski i urednički pročešljan i pripremljen za tisak, ali i to da autorica vjerojatno piše, ali iz raznoraznih, nama nebitnih razloga, ne objavljuje tako često.

Putovanje oko tijelanaslovom nas, tematskim preokupacijama i motivskim repertoarom (a vidimo da je i po vremenu nastanka bliža Bolesti, negoli trenutku u kojemu je objavljena) usmjerava prema dosad zacrtanom Marijaninom pjesničkom razvoju, zaokupljenošću tjelesnim i ženskim iskustvom u svijetu u permanentnoj apokalipsi, odnosno onim što je ona sama nazvala „komunikacijom i preslagivanjem raspadnute slike svijeta/tijela/jezika“. Od prethodnih se, pak, zbirki, ove pjesme ipak razlikuju formom: tekstovi su znatno dulji, elegični, mjestimice i proznog retka, te razvučeni i na nekoliko stranica. Tako da naoko opsežna zbirka od osamdesetak stranica sadržava svega trideset i sedam naslova.

Prostor i vrijeme

Prvi od četiri ciklusa, „Nezasitna haljina“ – a samim time i knjigu – otvara gotovo programatska pjesma „skriveni trag“ u kojoj se javljaju ključni provodni motivi zbirke: voda, tijelo, zemlja, ptice, sjene (kasnije se repertoar popunjava snom, dnom, bjelinom i dr.), ali i polifoničnost/ poliperspektivnost karakteristično za Putovanje oko tijela (svojevrsno žensko dvoglasje/ višeglasje – možda lirski Ja odmaknut od sebe/ tijela, ili u komunikaciji s Drugom/ mlađom sobom/ starijom ili majkom/ bakom/ kćeri/ nekom Nepoznatom). „Skriveni trag“ otkriva nam ipak neke tragove, poput svijesti o pisanju/ pjesmi/ glasu/ govorenju, kao i stilska i formalna rješenja koje zbirka donosi. Početak pjesme glasi: „Sjedile smo u polju i slušale ptice./ U njihovoj pjesmi kljucao je plašljivo/ jedva čujni glas, neuhvatljivim mrmorom/ tolikih glasova, još i sada ih razaznajem/ i skupljam posvuda, dok skrivaju svoj trag,/ pod njihovom nečujnom jekom,/ naslućujem kako si mi vjerovala/ da su to morale biti uvijek iste ptice.“ Uočavamo u pjesmi različite manifestacija i intenzitete glasanja (od tihog do najglasnijeg, od mrmora i jeke do kričanja), različita stanja zemlje (blato, brazda, mulj), i sastavnice svijeta (nebo, zrak/ vjetar, a uz zemlju tu je i vatra, upotpunjavajući predsokratovsku strukturu svijeta). Prostor i vrijeme (koje se „omata oko svoje sjene i doziva samo sebe“) su posloženi, i tijela u njima, a krajolik je očito ravničarski (strništa, kanali puni vode, kukuruz, blato i mulj). Pritom se u strukturi „skrivenog traga“ razaznaje još jedna karakteristika Marijanine nove poezije – pojedini ključni motivi refrenski se ponavljaju i variraju: „glasovi dozivaju druge glasove“, „voda doziva drugu vodu“, „ptice dozivaju druge ptice“, sugerirajući vječni povratak istog, zrcaljenje jednog ili jedne u drugoj, zrcalno prepoznavanje, kruženje, prolaznost vremena koje ih prekriva „sipkim prahom“. Vrijeme koje odnosi, ali i ponavlja obrasce. U „ludoj ptici“ to zamagljivanje subjekta/ sebstva u Drugima/ Drugoj prispodobljuje stihom: „Od tolike blizine mutni smo i zloslutni.“, malo dalje razmotavši začudnu metaforu (personifikacija unutar metafore, ako se tako nešto može reći): „Sva si od krvi i mesa, puna snage i obilja tijela,/ lijepa i tamna, zrcališ u meni,/ toplo, snažno, zavedeno, zamamno./ Što ćemo sad, luda ptico?“ U istoj pjesmi pridodaje i motiv kamena, koji će se i kasnije javljati, kao simbol „težine trajanja“, bremena tijela, vremena.

Prostori sjećanja i sna unose u govor subjekta fantazmagorične slike i mjestimice bajkovite ugođaje s ruba sna i jave, tijela i svijeta, prošlog i sadašnjeg. Taj hod po Rubu i dovodi do pretapanja svjetova, do zamagljenja percepcije, pri čemu govor može postati tek metaforički, mitopoetički – muzikalan, ritmičan, ritualan, mantrički – a povremeno čak i pomalo ludički, pomalo slamnigovski, ponekad dragojevićevski zaigran, kao npr. u pjesmi „lažni zlatnici“: „Iz svoje haljine istresam posustale i umorne, / svakome jednu noć i jedan dan, strah i štap,/ jedan kamen dnevni, jedan kamen noćni / i jedan kamen ludi danonoćni.“

Tijelo i okolina

Najčešće se, kako i dizajn naslovnice sugerira, pretapaju tijelo i okolina („ruke su mi glinene/ i pljesnive“), tijela međusobno, koža i bilje i zemlja („prastara žena/ s licem kore drveta“) i slično, a provodni motiv prvog ciklusa jest haljina, kojoj se iz pjesme u pjesmu, baš kao i vodi, pridaju slojevi značenja, sve do potencijalno antologijske „haljine ozdravljenja“.

U ciklusu „Staklo vremena“ također antologijska pjesma „pristajanje“ sažima sve vrijednosti Marijanine poezije. Ciklus je to kroz koji i dalje teče voda, intenzivnije postavši kiša koja natapa svijet, kondenzira se na staklu, zamagljuje („misao o postojanju“). Radmilović često poseže i za asocijativnim ulančavanjem motiva i metafora, ali i semantičkim inverzijama, primjerice, u pjesmi „povijest, bolesti“: „nesnalaženje na otprije poznatim mjestima:/ izbezumljene, pregažene sjene, prizor opustošen licima, lica/ opustošena prazninom prizora“ ili pak gotovo severovskim suzvučjima: „U računalu ti prostire svoju najskuplju postelju,/ u pomno biranim, binarnim snovima nosi te u oblaku,/ lebdiš u polju tišine i mirišeš posebno probrano/ bestežinsko cvijeće, skačeš od sreće…“ („nema ničega“).

U zbirci su česti motivi dna i propadanja (pa čak i razine ispod dna, kao u pjesmi „ni san ni buđenje“), ali i bjeline i jeke/ odjekivanja, pa se znakovitima čine nazivi posljednja dva ciklusa: „Ljepota propadanja“ i „Bijela jeka tijela“. Ima u poeziji Marijane Radmilović i ponešto bajkovitih ugođaja, u skladu s već rečenim lelujanjem subjekta između sna i jave, pa se tako jedna pjesma i zove „bajka za kraj“: „Dok junakinja spava, ljepota joj je ledena,/ ima nešto precizno i zastrašujuće u tolikoj ljepoti,/ to je dug, spor i siguran pad.“ Na nju se motivski naslanja i pjesma „izgubljeni kraj“. U ciklusu „Bijela jeka tijela“ nalazi se također antologijska, možda i najbolja pjesma zbirke, „u zdravlju i bolesti“, koja je jedan od kreativnih vrhunaca autorice. Pretapanju u bliskosti i gubitku sebe ovdje suprotstavlja svijest o individualnoj snazi: „Tako puno ovisi o udaljenosti,/ o onome što se na putu ne susreće i ne pronalazi...“. Pjesma donosi i naslovnu sintagmu, „putovanje oko tijela“, kao metaforu tjelesnost i ženskog iskustva, nošenja ženskog tijela kroz život i vrijeme (i svega što to znači – od odrastanja, preko poroda i majčinstva, do neizbježnog nam propadanja). To je kod Marijane svojevrsno htoničko zbivanje, izrazito povezano s mijenama zemlje, s natapanjem, bujanjem, sušenjem, pucanjem. Zemlja, bila suha i sipka kao prah, ili otežala od vode kao blato i mulj, prispodobiva je tijelu, mada je kod nje krajolik izrazito onirički, a meteorološke pojave, posredno prisutne, zapravo ne predstavljaju ključan moment u konstrukciji ambijentalnosti. U cijeloj zbirci ne javlja se niti jedan „stvarnosni“ toponim niti prepoznatljivi geografski orijentir, mada je povremeno moguće prepoznati ravničarske elemente, a društveni ili feministički angažman također je iščitljiv samo posredno i interpretativno – kroz tematiziranje ženskog iskustva u znanim, ali u zbirci neizravno naznačenim patrijarhalnim okvirima. Ovo je izrazito metaforična, onirička, elegična poezija, poezija „spora i teška poput muljevitog dna“, nesvojstvena ubrzanom životnom tempu današnjice, brzini društvenih mreža i kratkotrajnoj koncentraciji njihovih pasioniranih recipijenata, što je možda i razlogom slabije i sporije kritičke recepcije Putovanja oko tijela. S druge strane, individualne poetike tjelesnosti u domaćim pjesničkim strujanjima moguće je pratiti desetljećima unazad, dok se u posljednjih petnaestak godina intenziviraju u različitim pismima, ponekad i generacijski i poetički jako udaljenima tako da već tvore svojevrsnu poetičku trasu, koju slijede (a ponekad i iznova otkrivaju) napose mlađe autorice.

Iskustva prostora, jezika i egzistencije

Ne bih stoga rekao da je poezija Marijane Radmilović „samonikla“, kako je napisala Monika Herceg: naprotiv, Radmilović je čvrsto ukorijenjena u hrvatsku pjesničku tradiciju ponikavši ponajviše na poetskim zasadama Dragojevića i Žagar, dalekim odjecima konkretizma, ali i u postrazlogovaškim strujanjima iskustva prostora, jezika i egzistencije, koja se kod Marijane križaju u „iskustvu tjelesnosti“, u tijelu u kojemu je usidreno to postmoderno slabo-jako lirsko Ja. Marijana Radmilović i dalje oduševljava svojom poezijom te bi se Putovanje oko tijela trebalo držati pri (kritičarskoj) ruci kao svojevrsno mjerilo. Poezija je to „teške kategorije“ koja ne nudi parole niti olake „stvarnosne“ prečace do socijalnog ili feminističkog angažmana, ali koja bi unatoč tome, i baš zbog toga, trebala zauzeti istaknuto mjesto u polju suvremene pjesničke produkcije.

https://kritika-hdp.hr/hr/kritika-poezija/poetika-tijela (25. 10. 2020.)

*************

Bilješka o autorici

Marijana Radmilovićrođena je 1971. godine u Vinkovcima. Osnovnu i srednju školu polazila je u Vinkovcima, a studij hrvatskoga jezika i književnosti završila je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku. Kao profesorica hrvatskoga jezika i književnosti radi u Ekonomskoj školi u Vukovaru. Živi u Osijeku. Piše pjesme, priče te pjesme i priče za djecu. Za zbirke poezije dobila je nagrade: Nagrada Ivan i Josip Kozarac, Nagrada Dobriša Cesarić, Nagrada Kvirin za mlade pjesnike te nagrada Duhovno hrašće.

Objavila knjige pjesama: Portreti nepoznatih žena (1998), Bolest je sve uljepšala (2003)i Putovanje oko tijela (2019).